Bogatstvo sjećanja i svjedočenja

U našim suvremenim društvenim prilikama riječ memoari je kontaminirana prečesto opravdanom sumnjom u vjerodostojnost činjenica ili događaja o kojima je riječ, a ponajviše, dakako, stoga što se toj literarnoj formi, sada već i hrpimice, utječu osobno ili preko plaćenih ‘aranžera’ povijesti uglavnom aktualni politički moćnici ili njihovi skutonoše koji si žele dati više važnosti, a to se obično događa kad im se gazde presele na onaj svijet pa im je otvoreno svoju sliku uljepšavati i prekrajati do mile volje.
Srećom, nas je danas okupio jedan u svakom pogledu sasvim različit slučaj. Dakle, krenimo od početka kako bismo vidjeli sretnu razliku, odnosno razlikovali bistru vodu od neugodno vonjajuće muteži koja nas zapahnjuje iz ‘naših’ medija.
Izvorno riječ memoari dolazi od francuske riječi memoires što znači uspomene i sjećanja na ljude, događaje određenog razdoblja u povijesti ili kulturi. Ta književna vrsta nije isto što i autobiografija iako je često mnogi, pa i upućeni pisci zamjenjuju. Zadaća je memoara omogućiti razumijevanje nekog razdoblja ili značajne ličnosti i vjerodostojno pripomoći slaganju istinite slike koju se tematizira. Memoari su rekonstruktivno tkivo našega sjećanja i pošteno pisani predstavljaju jarko svjetlo u čijem rukopisnom sitnozoru vidimo stvari, događaje i ljude onakvima kakvi su doista bili, bez uljepšavanja, a ne daj Bože, i bez namjernog nagrđivanja. Dakako znanstveni i literarni rukopis ima svoje različitosti u stilu, pristupu i metodologiji ispisivanja uspomena pri čemu znanost više koristi činjenice, a književnost svjedočenja i subjektivne procjene pa se u tom smislu kao brojni primjeri mogu navesti naslovi poznatih političara i starijeg i novijeg doba, slavnih sportaša, povjesničara, ali i književnika koji su uvijek na granici memoara i subjektiviteta neizbježnog u autobiografskim dijelovima. Sjećanje, svjedočenje, razumijevanje i sudjelovanje u opisanim događanjima te obogaćivanje znanosti i povijesti i kulture ključni su elementi dobrih memoara. Često su čak i presudni u prosudbi pojedinih velikih osobnosti i njihova doprinosa u kojoj su izrazili svoju veličinu. U tom smislu vrijedno je citirati akademika Nedjeljka Mihanovića iz predgovora njegove memoaristično-esejične knjige, Tuđmanova baština, gdje ovaj iznimno časni autor upozorava na dužnost moralnog razobličavanja „kojekakovih Ostapa Bendera, izdajnika, prebjega, dvoličnjaka, bestidnih spletkara, proračunatih i tajanstvenih račundžija, podmuklih prepredenjaka obdarenih instinktom za svaku promjenu vjetra“. On kaže: “Nisam mogao ostati ravnodušan prema onim moralnim kalkulantima, koji su nakon smrti predsjednika Tuđmana skidali maske i pokazivali se u raznim varijantama u punoj bijedi svoje osobne moralne i intelektualne praznine”.
U temelju namjere da se zabilježi i sačuva vlastito sjećanje neravnodušnost čini najpogubniju osobinu za svakoga pisca. Jer samo čovjek koji nije ravnodušan ostaje uspravan i otvorena pogleda pred bilo kime i bilo čime što mu što mu se ispriječi na putu u obliku prijetnje, laži ili napasti bilo koje vrste.
Nesumnjivo mnogi književnici jednostavno ne mogu u sebi pronaći dovoljno hrabrosti za tako zahtjevan posao. Sjećam se jednog svog davnog razgovora na tu temu s našom velikom i u svakom pogledu iznimnom književnicom i mojom nezaboravnom prijateljicom Višnjom Stahuljak. Povjerila mi je tada da je njezina obitelj 1945. godine ostala bez, koliko se sjećam, svojih 11 članova. Šaptala mi je o tome, a strah se caklio u njezinim očima, ruke drhtale… I ja sam njoj otvorila dušu, i ja sam šaptala i meni su se tresle ruke. Da je Višnja poživjela, vjerujem da bismo imali njezine memoare, a što se mene tiče ostaje mi još uvijek moliti Boga da mi da dovoljno hrabrosti kako bih nastavila već započetu borbu protiv straha kojim su predugo zaključana usta svakog istinskog Hrvata, pa još uvijek dijelom i moja. Ali, evo danas nas je okupila jedna autorica odlučna ispričati priču o svojoj obitelji, o sebi samoj i svome narodu u velikom vremenskom odsječku sažetom u naizgled logički nemogućem naslovu Moja dva stoljeća.
Shakespeare kaže “kako je vrijeme jedini pravi stari sudac” i čini se da je naša Nevenka u toj mudrosti pronašla i ključ svoje najnovije knjige te nam otključala vrata iskustava svoje obitelji počevši od očevih predaka doseljenika u Varaždinu pa slijedom umiranja i rađanja sve do oca Ivana Jaklina i majke Julijane Dioši, a onda do svoje braće Branka i Predraga i sestre Branke. Apsolutno bi bilo nemoguće za ovu priliku podrobnije analizirati bilo koji od spomenutih likova ili nebrojenih događaja kroz koji su prolazili ili mjesta u kojima su silom života, najčešće prisilom, morali živjeti u uvjetima kakve današnji mladi ljudi ne mogu ni razumjeti ni zamisliti. Mi koji smo rođeni u Drugom svjetskom ratu u autoričinom zaprepašćujuće bogatom tkivu tadašnjeg opisa života u svim gotovo dnevnim pojavnostima – od obuće i odjeće do bezbrojnih mjesta i nezaboravnih toposa urezanih u mistična značenja djetinjstva i mladosti, u prozaičnim sitnicama koje su imala imena nama tako draga a vremenom ishlapjela i nestala kao i potreba za njima prepoznajemo kalvariju našeg siromaštva i neopisivo poniženje kojemu smo bili izloženi.
Sažimajući, nužno, ovu obiteljsku sagu na bljeskove lica, od kojih je svako za sebe u knjizi ostvareno kao nacrt za zaseban roman, posebno ističem dojmljivo prisutnu pripovijest o baki Lizi, zatim uočljivo bolan gubitak brata Branka, a na neki način kao suzom svjetla osvijetljene sudbine njezinih roditelja, s time da je očeva slika, barem se meni tako čini, sudbonosnija u životu naše autorice. Jer on je onaj koji joj je dao knjige u ruke, on joj je otvorio druge svjetove.
Nevenka, kao i mnogi poslije Drugog svjetskog rata, nije uspjela osjetiti toplinu gnijezda zavičaja. Većina nas je činila generaciju bezzavičajnika. I sama imam to iskustvo. Njezina su oca dekretom raspoređivali gdje im je trebao takav namještenik, ili kako se već kojem moćniku svidjelo pa su ga svako malo premještali iz ne znam kakvih razloga. Dug bi bio popis mjesta gdje je morao službovati gospodin Jaklin: Doroslav, Bezdan, Batina skela, Voćin, a da ne govorimo o onima prije rata i prije Nevenkina rođenja i sjećanja, ili u kojima je ona samo tražila svoj put i mir.
No, ključni gradovi autoričina života svakako su Zagreb i neobično nježno opisano Đakovo u kojem je često boravila i upijala dobrotu dragih maminih rođaka i duhovno bogatstvo kojim je taj prelijepi grad bio obasjan, sa Katedralom kao središtem te iznimne vjerske i civilizacijske emanacije.
Iako njezina sjećanja sežu negdje do oko treće godine života, Nevenka se, što i ne čudi, vrlo živo – u stvari traumatično bolno – sjeća nekih karakterističnih scena poslijeratnoga, komunističkoga načina života. Sjeća se zarobljenih šesnaestgodišnjaka i njihova nestanka uz pucnjeve u obližnjoj šumi, sjeća se mrgodnih tipova u dugim kožnim kaputima koji su svako malo upadali k njima ispitujući zašto je otac ostao raditi na željeznici za vrijeme NDH, sjeća se misterioznih nestanaka i smrti ljudi još do jučer živućih prijatelja, susjeda ili rođaka, sjeća se kako su pljačkana bogatstva, otimane nekretnine i bez ikakva poštovanja razvlačene umjetnine iz bogatih, često i židovskih kuća.
Hrvati su bili prokazana nacija, uvijek sumnjivi, uvijek na oku, narod zgrabljen za gušu da je jedva disao, a braniti se nije mogao ni smio. Jer cijena je bila previsoka. Još ni danas ne znamo kolika je ona točno bila. Svaka propalica kojoj si se za nešto trivijalno zamjerio mogla te je stajati glave. Cijeli svijet se okrenuo na glavu, djeca su u školi učila nemoguće stvari, lažnu povijest, i falsificirane činjenice, brisana su cijela razdoblja, pjevale su se pjesme o smrti i kaznama za sve koji ne misle kao vladajući, a krunska stvar je bila zabrana vjere i Božjeg imena.
Nevenkin otac je, sudeći po njezinu svjedočenju, najzaslužniji što je naša današnja slavljenica svoje prestrašene dječje oči svrnula iz grube i ponižavajuće stvarnosti u svijet knjige i čitanja, čitanja koje je govorilo njezinoj duši da postoje i drugačiji ljudi, drugačiji krajevi, daljine neslućenih čuda i spasonosnih mogućnosti. – „U meni se rano upalila čežnjiva svjetlost koja je dopirala iznutra, osvjetljavala predjele čuda koji su danju otvarali svoja prostranstva u knjigama punim bajka, čarolija i čudovišta. Čitala sam sve što bi otac donio, a to često nije bilo prikladno za moj uzrast.“
Ali, Bože moj, ni život oko tog djeteta nije bio prikladan za nejaku malu dušu pa se nekako u toj šumi grubosti, neimaštine, prisilnog sustanarstva, ugroženog elementarnog dostojanstva, nasilja i poniženja, ipak preživljavalo i slijedilo svjetlo vjere kojoj je ova obitelj bila privržena kao putokazu za osobni i narodni spas. Ima jedna stara izreka koja kaže da je nevolja samo prilika za hrabrost. Ta se mudra izreka doslovce utjelovila u sudbini književnice Nevenke Nekić.
U drugom dijelu knjige ona pripovijeda o svome odrastanju, studiju, službovanju u Našicama (odnosno Donjoj Motičini), očevoj smrti u Karlovcu, poznanstvu i udaji za svog tadašnjeg i sadašnjeg supruga Antu Nekića, profesora fizike i matematike.
Naša autorica je na području Voćina i Donje Motičine čula i vidjela posljedice partizanskih i četničkih zlodjela od kojih se srce ledi, um zaustavlja, a oči se smjerno okreću nebu pitajući Gospodina nijemom suzom do kada će trajati kalvarija hrvatskoga naroda i moleći za milost, za slobodu kakvu imaju ostali narodi, za prirodno i Božje pravo na svoju zemlju, mir i napredak. S godinama se polako atmosfera u zemlji počela mijenjati. Čak i u redovima Partije. Nevenka je 70-ih godina službovala u Karlovcu i – kako kaže stara uputa o prijateljstvu: Potraži se u licima drugih ljudi! – i ona je pomalo stjecala i širila krug ljudi, a da je znala odabrati prijatelje dokaz je da su sva ta prijateljstva potrajala do danas, bez obzira radilo se o živima ili međuvremenu pokojnima.
Velika nada zasjala je na obzorju i ljudi su masovno stajali iza vođa tzv. Hrvatskog proljeća. Hrvatsko proljeće 1971. godine brutalno je ugušeno, krv je iznova potekla, napunili su se logori i zatvori Hrvatima, a Nevenkina neugasiva nada u promjenu sustava i slobodu čiji se miris osjetio tih godina u zraku vodila ju je prijateljima koji su skupo platili svoj otvoreni politički angažman tih godina. Bili su to Mato Marčinko, Joja Ricov, Radovan Grgec, Zlatko Tomičić, Dubravko Horvatić, Juraj Lončarević, zaslužni, legendarni matičin antikvar Živko Strižić, prof. dr. Ante Sekulić, prof. Stanka Pavuna, kritičar Mile Maslać, teatrolog Vojmil Rabadan, dragi stari haesesovac Stjepan Sulimanac-Štefina, mnogi ljudi iz crkvenih krugova…
Svi ti ljudi sastajali su se u Maruliću, a, kako piše autorica ove monumentalne memoarske knjige, svakog četvrtka bi u Marulić dolazio dragi stari Sulimanac koji bi bez obzira na temu večeri ustajao, raširio ruke kao Krist i izgovorio uvijek istu rečenicu: – Hrvatice i Hrvati! Dokle ćemo mi biti u ropstvu?
Bio je to težak udarac, a prsten koji je Nevenka premjestila na svoju ruku govori da bol i danas traje: 1985. umrla je Nevenkina mama.
Nevenka je već od 1977. sa suprugom Antom, kćerkom Zrinkom i sinom Lukom živjela u malom stančiću u Zagrebu i u to vrijeme su se, kako kaže, silno intenzivirali njezini literarni i društveni kontakti. Mnogi njezini prijatelji čamili su po logorima (Vlado Gotovac, Zlatko Tomičić, Mato Marčinko, Marko Veselica…).
Nevenka je neumorno pisala i ja se ovom prigodom neću baviti nabrajanjem njezinih djela, jer sam to opširno načinila u ranijim tekstovima o njezinu stvaralaštvu. U isto to vrijeme ona započinje raditi na Klasičnoj gimnaziji gdje je uvela i učenje glagoljice upoznajući klasičare s tim samosvojnim i najstarijim oblikom hrvatske pismenosti. Svoj profesionalni put Nevenka Nekić nastavlja i u miru i zaodovoljstvu (napokon!) završava u Klasičnoj nadbiskupskoj gimnaziji kojoj je tih godina vraćeno pravo javnosti oduzeto 1947. godine. Odgojila je Nevenka kao omiljena profesorica brojna danas moćna i značajna imena politike, znanosti i kulture, ali i nemali broj nekada njezinih malih đačića koji danas u ruci drže biskupski pastirski štap.
Bila je ona među 12 posebno pozvanih na javno snimanom prijemu u vrijeme posjeta pape Ivana Pavla II. i to kao jedina predstavnica hrvatskih žena. Imala je i susret s papom Benediktom. Pa našalimo se malo – preostaje još da jednoga dana neki od njezinih učenika postane papa – ja ne vidim višega cilja u njezinoj prosvjetnoj karijeri. Ali, tko zna? Sjetimo se da je Einstein vjerovao i izjavio „da je mašta važnija od znanja“.
Krajem 80-ih Nevenka i Ante Nekić, u skladu sa svojim svjetonazorom, pridružuju se brojnim aktivistima pa u prvim redovima demonstracija za ljudska prava pred tadašnjim Saborom SRH zahtijevaju slobodu kretanja, putovnice, slobodu govora. 1989. bilo je već posve jasno da iza velikosrpskog Memoranduma SANU već stoje precizno usmjerene tenkovske cijevi. 1990. Nevenka dobiva poziv Paneuropske unije i u Budimpešti drži zapaženi govor s naglašenim strahom da će komunisti u Hrvatskoj izigrati prve slobodne izbore i silom nas pokušati zadržati u mračnom lageru nesretnih stotinu krvavih godina, kako bi rekao akademik Dubravko Jelčić. Tom prigodom, očigledno impresioniran njezinim javnim istupom, Otto von Habsburg ju poziva na večeru izabranika Međunarodne Paneuropske unije. Od tada, kada se angažirala oko osnivanja Hrvatske Paneuropske unije, ona je sve do danas dopredsjednica našega ogranka te međunarodne organizacije na čijoj zastavi blista križ kao znamen kristološkoga temelja Europe. Na prvim višestranačkim demokratskim izborima Nekići se odlučuju za HDS, putuje, agitira i osluškuje crne tonove ratnih bubnjeva koji uskoro provaljuju i preko naših granica.
U Vukovaru je Nevenkin suprug izgubio nekoliko najbližih rođaka, svi smo pogođeni, svatko na svoj način, cijela zemlja po koji već put gušeći se u krvi pokušava doći do slobode. Ovaj put, Bogu hvala, i uspijeva.
No, stvari, kako već biva u povijesti, ne idu onako kako su ih zamišljali idealisti, koji su cijele sebe dali u toj borbi. Iz pozadine izranjaju ratni profiteri, galamdžije i lažljivci, vječni žbiri i krivokletnici, djeca negdašnjih komunističkih moćnika i drsko zauzimaju pozicije vlasti u novoj državi. Na tisuće branitelja diže ruku na sebe ne pristajući na krađu države za koju su stradali, gubili najbliže, dom i zdravlje. Intelektualce koji su najviše dali za domovinu i to onda kad je bilo najteže i najopasnije, mediji ponižavaju, primitivno fabulirajući neistine na rubu kriminalizacije njihova imena, nazivaju ih ognjištarima, što bi po njima trebalo značiti bezvrijedno nastojanje oko nazadnih i štetnih ideja. Mediji su dakako takvima čvrsto zatvoreni i njihov glas rijetko se probije u tu kontaminiranu i kontroliranu javnost koju – o, Bože! – nazivaju demokratskom.
Ali ni Nevenka ni svi oni koje je ognjište ogrijalo i hranilo, i to ne samo zemaljskom hranom, nisu tako savitljiva a ni plašljiva čeljad, a i izdržljiviji su više nego što bi itko od njihovih protivnika mogao očekivati. Ponose se oni svojim ognjištima, svojim podrijetlom, svojom kulturom i mirno nastavljaju svoj posao. Nevenka piše svoje romane o blaženom našem kardinalu Stepincu, o stradanju patera Burika, o Jean Michelu Nicolieru, o hrvatskim heroinama kroz burnu našu povijest, o našoj suvremenoj ‘omerti’, o bodljikavim temama koje upravo živimo itd.
Imamo pravo na pitanja, na odgovore, mi koji tražimo da nam djeca ostanu u domovini i da do kraja saznaju istinu zašto ih tjeraju i vabe da napuste ovu božanski lijepu i prebogatu zemlju. Niču portali koji u drugom svjetlu prikazuju lažljivu medijsku halabuku i njihove plaćenike kao i njihove prave, skrivene namjere.
O Nevenkinim memoarima moglo bi se još mnogo pisati i ja se toplo nadam da će se to i dogoditi, a ja ću završiti ovo svoje ubrzano putovanje kroz njezina dva stoljeća prevažnim citatom s kraja njezine svjedočki i povijesno gledano prevrijedne knjige:
„Kao i prije, od samog početka komunističke ideje, sve počiva na laži. Kao golemo more laž prekriva s pomoću javnih medija polje duhovnosti i prodire sve do kapilarnih struktura narodnoga bića. Laže se o svemu, odasvud, ali možda je najopasnija agresija putem obrazovnog sustava. Uvode se zastrašujuće ponude maloljetnicima: dijele se kondomi trinaestgodišnjacima, ubrizgavaju im se injekcije, kako bi im se omogućili neograničeni seksualni odnosi već od petnaeste godine. Pokušavaju se uvesti pojmovi nekakvog rodnog odabira, da bi se bolesni oblici seksualnog života izjednačili sa životom normalnih obitelji. Ne samo izjednačili, nego i postali društvenim uzorom, nauštrb, primjerice, ‘zastarjelih’ pojmova, kakvi su otac, majka, dječaci, djevojčice, djedovi, bake… Važno je da Hrvati budu moderni i da kao narod što prije – izumru.“
Završit ću s jednom starom narodnom njemačkom poslovicom o kojoj sve zabrinutije razmišljam, a odnekud je izvirila tijekom čitanja Nevenkinih dvaju stoljeća:
Tko trpi staru nepravdu
taj novu poziva u kuću!

Marija Peakić Mikuljan, predstavljanje knjige u DHK, 16. siječnja 2018.