Zagrljaji s Hrvatskom i svijetom

Cijenjena i draga Profesorice,
prije bilo koje druge riječi o knjizi u kojoj ste predstavili ne samo svoj život, nego na dojmljiv način i život Hrvatske, zahvativši razmišljanjima i doživljajima vrijeme i moga života, izražavam vam duboku osobnu zahvalnost. No, ta zahvalnost tumači osjećaje svih onih koji me, doduše, nisu formalno ovlastili da govorim u njihovo ime, ali se njihova prisutnost u knjizi osjeća; onih kojima ste bili profesorica, osobito u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, i kojima ste pomagali i izvan naše Gimnazije, nutarnjom povezanošću koja seže dublje od bilo koje nastavne jedinice.
Tu bi, draga Profesorice, moj dio predstavljanja mogao i stati. Zahvalnost koja se kreće poljima sa zasijanim zrnjem, izniklim klicama, skupljenim otkosima, ubranim plodovima; poljima na koje je ponovno bačeno zrnje koje će u čudesnome Božjem planu donijeti nove plodove… Na tim poljima spomena i nadanja, skrivenosti i vidljivosti, očitosti i nejasnoća, postoji prepoznatljivost, nepomućena, a bogata i preobilna.
Poštovani dionici ovoga predstavljanja, memoari mogu u prvi plan staviti ili nametnuti pisca koji ih piše. No, ovi zapisi to nisu. Ovo su spomen-tragovi koji predstavljaju puno drugih ljudi! Cijela je knjiga protkana jednom anamnezom, spomen-činom na tragu liturgijske snage. Jednako tako, ispod zapisa struji upozorenje: Ne zaboravite; spominjite se – mementote!
Iz ove knjige širokoga obuhvata koji ima jasne duhovne koordinate srcu su mi najbliže misli, rečenice, stranice koje se tiču Gimnazije na Šalati. Tu je meni najpoznatija karika u kojoj se vidi plemenitost materijala i spojevi koje sam posebno živio u blizini i prijateljstvu profesorice Nekić i profesorice Ivanke Bilić koja mi je bila razrednica.
Šalatska karika osjeća dodir prethodnih, a sljedeće su nam se karike životnoga lanca obično i neobično spajale i preklapale. Gledajući i sam ustroj knjige, s dijelovima namjerno ostavljenim u slici karika ili, još bolje, članaka, artikula (pri čemu se spajaju ars – umjetnost i artus – poveznica), bez podnaslova, dolazak u Zagreb nalazi se negdje na polovini, na prijelomnici (str. 201), a Gimnazija na Šalati je poput nekoga zgloba u knjizi: s jedne strane pronađenost i ispunjenje profesorskoga zvanja u gimnazijama, a s druge nova perspektiva i nova snaga. Zapravo, u valovima iskrene sanjarske rijeke, u raznim pripadnostima i zagrljajima s Hrvatskom i svijetom, gospođa Nekić ostala je profesoricom, kako sama piše „da se profesor rađa i nikad to ne prestaje biti“ (str. 271). To rođenje nakon Gimnazije na Šalati trajno je nosilo neizbrisiv pečat i te institucije i njezinih đaka.
S radošću sam čitao bliske mi zapise, osobito o ostalim našim profesorima, o vodstvu škole, strujanjima i poteškoćama. Puno sam se puta pitao kako su određeni trenutci, događaji u našoj školi i oko nje, u Sjemeništu i oko njega, izgledali s motrišta profesora. Znali smo ponešto o njihovim osobnim životima, o njihovoj izloženosti komunističkom režimu, o nepravdama i udarcima poniženja.
Nema puno takvih zapisa o osobama, osobnim proživljavanjima, poteškoćama, koje tada nismo mogli sasvim razumjeti, premda smo postupno otkrivali veličinu tih naših suputnika i suputnica koji su nam omogućavali da kao gimnazijalci možemo nositi svoj teret obilježenih, izguranih na rubove društva, neperspektivnih i diskriminiranih petnaestgodišnjaka kojima se samo zbog toga što smo bili sjemeništarci od te dobi najčešće oduzimalo i socijalno i zdravstveno osiguranje, promatrani kao potencijalni neprijatelji i štetočine naprednoga socijalističkog društva, s velikim pitanjima što će se događati, osobito neposredno nakon mature, kada smo odlazili u jugoslavensku vojsku.
Naši su profesori nosili naše živote, bili uporišta našega svećeničkog zvanja, bez obzira kojim se predmetima uže bavili. Naročito su nas se dojmili iznimni laici, vjernici i vjernice koji su tada neskriveno, a tako mudro, svjedočili svoju kršćansku vjeru i katolički identitet. Nisu puno trebali reći, a mi smo znali… Brižno su nas usmjeravali otvarajući obzore i prenoseći nam vrjednote.
Meni je ovo drago štivo koje obogaćuje ono što je pohranjeno u meni i dodatno daruje ono što mi nije bilo poznato. Osim toga, puno je odlomaka koji su barem podloga, ako ne i izravni tekstovi za ‘duhovna razmatranja s pomoću jednoga životopisa’. Dušom umjetnice i književnice očitovana je brižnost, osjetljivost, suosjećajnost, primjećivanje, uobličavanje, traženje i isticanje dobroga, izravnost u prokazivanju nepravde, besmisla i zla.
I premda je cijeli tekst ispisan u obliku bloka, poravnatih stupaca, kada ga se čita, daje okus poezije. Zato sam imao dojam učinka koji ima poezija. Poezija je vraćanje na početak; ili u središte.
Tako da čitajući retke nisam dolazio do ruba stranice; rečenice kao da se prekidaju prije, kao da traže učinak u iznenađenju; rečenice suoslobođene jednakih redova i ritma, plošnosti kakva živi u ponekom suhoparnom ljetopisu, medicinskome nalazu (premda su i oni pisani s puno razigranosti) ili pak u godišnjemu izvješću neke tvrtke.
Ovaj je tekst prepun poezije, cijeli. Kao takav daje više informacija, otkriva sažetak, kondenzat simboličke snage koja probija okvir, poput lista bršljana na okvirima slike portreta na naslovnici; dopuštajući vidjeti neočekivane prizore koji oduševljavaju, uznemiruju, vode do ganuća.
Ta poetičnost nije samo dar, nego je plod traženja, pohranjivanja, izricanja i prericanja, bilježenja, slučajnih dodira i odjeka, odraza lica, šetnje, listova pergamenta, tramvajskih karata, školskih imenika i dnevnika, političkih programa, oporuka i optužnica…
Memoari započinju plaho, sa svim odlikama poetičnosti, s pitanjem Kakvi su korijeni moga bića… Tu je postavljena i spoznajna granica, koja je stanovita hermeneutska granica, iskreno priznanje: ne mogu, ne znam. Uz to, snažno je prisutna udivljenost, kao odlika otajstva. Knjiga završava poetski slikom o ognjištu, o „sićušnoj točki rođenja“, jedinoj „koja ognjištaru omogućava da bude stanovnik svijeta“.
Ispod svega, u poetičnosti Nevenke Nekić postoji Netko, postoji Gospodin koji čeka i koji je vjeran, neprotumačiv poput privlačnosti, nesvodiv ni na što, poput nade. To se osjeća u rađanju riječi koje su izrasle iz korijena i ispunjaju život ljepotom. Korijen i ognjište su poput ‘binarnoga’, ali i ‘analognoga’ sustava pisanja Nevenke Nekić.
Zato mi je draga duga i zahtijevna riječ, glagol koji nalazimo u spisima svetoga Pavla, a koji će klasičari razumjeti: anakefalaiosasthai – uglaviti (u Kristu sve). No, ta slika dolazi ne toliko od zaglavnoga kamena koliko od svitka, jer se valjak na koji se svitak namata zove kefalos. Na latinskome je još dojmljivije ime koje znači pupak, životnu poveznicu.
Tako i ove memoare i Nevenkina stoljeća vidim u svjetlu toga vraćanja na izvor životnosti. On se može vidjeti u ovoj knjizi u ljubavi prema tolikima, a vrijedi istaknuti supruga Antu. On se može vidjeti u pogledima zaustavljenim na fotografijama, naročito sa sv. Ivanom Pavlom II. i papom Benediktom XVI. Ali još negdje – u ljubavi prema Hrvatskoj koja stane u predivnu nedovršenost…
Zato, na kraju još jedna riječ autorici. Nakon što ste napisali knjigu Jean ili miris smrti, dopuštam si, draga Profesorice, potaknuti vas da riječima, kistom, slovima oslikate, akvarelno, skicirajući, lavirano ili reljefno, svejedno, da približite Jean-Michelov osmijeh pred onim prolaskom zatornika, ili barem da ostavite stihove s naslovom: Jean ili osmijeh Uskrsnuća! Zapravo, svaki spomenik žrtve za Hrvatsku trebao bi nositi djelić toga osmijeha koji neprijatelj nije mogao ubiti ni u najstrašnijim tamama neljudskosti kakva je ‘Ovčara’. Mislim da s pravom to predlažem Vama, jer nije nađeno njegovo tijelo, ali vi ste ga našli, našavši njegovu majku. I uvijek ćemo ga naći, ako ne tražimo Živoga među mrtvima. Hvala vam za vaša sjećanja, da mi ne zaboravimo.

Msgr. Ivan Šaško, Predstavljanje knjige u DHK, 16. siječnja 2018.