Tri vica Tomislava Krasneca

Što je vic? Nekoć je ta riječ bila nepotreban germanizam u standardnomu hrvatskom jeziku. Umjesto „vica“ rabile su se hrvatske riječi: dosjetka, doskočica, šala, pošalica, smješica, pošurica. Nakon Drugoga svjetskog rata književna je teorija tim germanizmom stručno označila kratki pripovjedni oblik s iznenadnim obratom (v. Josip Užarević, „Književni minimalizam“, Zagreb, 2012.). A što bi bio politički vic?

U liberalnoj demokraciji podvrsta vica koja izvrgava ruglu politiku i političare. To je politički vic bio i u komunističkoj „narodnoj demokraciji“, ali u njoj je on bio mnogo djelotvorniji. Mogao je naime ne samo izazvati slušateljev smijeh, nego i svoga pripovjedača baciti u tamnicu (v. Stjepan Babić, Hrvatski politički vicevi, Zagreb, 1995.).

Svaki dakle vic, rečeno aristotelovski, bitno određuje ista svrha: iznenadnim obratom, tzv. poentom, izazvati slušateljev smijeh. To neizravno tvrdi i Abendblattov pripovjedač političkih viceva kada u uvodu svoga pripovijedanja ističe da je „najbolje“ sa smijehom ispratiti staru i sa smijehom dočekati novu godinu. Pa i on, samo radi smijeha na razmeđu 2018. i 2019., pripovijeda naciji svoja „Tri najveća politička vica 2018. godine“.

Prvi je politički vic, veli Krasnec, priča o Andreju Plenkoviću kao čovjeku koji ne mari za Hrvatsku, nego samo čezne za povratkom u Bruselj – vjerojatno na dužnost predsjednika Europskog povjerenstva ili na kakvu visoku vanjskopolitičku ili sigurnosnu dužnost u Europskoj uniji. To je vic, jer priču pričaju Plenkovićevi stranački suparnici. Oni tom pričom Plenkoviću „sapunaju dasku“. Žele da ode i svojim odlaskom oslobodi mjesta predsjednika HDZ-a i predsjednika Vlade, koja po njihovu mišljenju pripadaju nekomu od njih. To su oni isti ljudi koji su donedavno pričama o korupciji priječili imenovanje Joška Pare hrvatskim veleposlanikom u Bruselju.

Drugi je politički vic priča o svjetskoj konzultantskoj karijeri bivšega predsjednika Vlade Zorana Milanovića i o njegovim predavanjima po kineskim sveučilištima i međunarodnim forumima. To je, veli Krasnec, vic, jer nitko, „pa ni sveznajući Google“, o tomu ništa ne zna, a tu priču pričaju ljudi koji bi htjeli nakon sljedećih predsjedničkih izbora vidjeti Milanovića na Pantovčaku.

Treći je i najveći politički vic politička podjela na suvereniste i globaliste, koja omalovažava podjelu na „lijevo“ i „desno“. „Vic je u tome, veli Krasnec, „što je ta podjela umjetna i u svjetskim okvirima, odakle je preslikana, a posebno je umjetna u hrvatskim okvirima, gdje naprosto nema političkog vođe kojemu hrvatski suverenitet nije na prvom mjestu.“

Krasnec misli da je riječ „globalist“ pogrdnica kojom se služe „radikalni desničari“, pa dalje umuje: „U javne i političke rasprave u Hrvatskoj taj se pojam i priča o globalistima nasuprot suverenistima uvozi kako bi se oblatilo i etiketiralo unutarnjopolitičke protivnike. Opet na tragu onog prvog vica, gdje je jednoj struji unutar HDZ-a potrebna vidljiva diferencijacija naspram druge struje unutar HDZ-a, kako bi nakon diferencijacije uslijedila difamacija, a nakon difamacije valjda detronizacija.“
To su, kako reče Krasnec, „Tri najveća politička vica 2018. godine“. Eto vam ih, dragi čitatelji, pa se trostruko smijte ako su vam smiješni. Meni te pričice, iako su u stanovitom smislu domišljate, nisu vicevi. Suhe, bez soka i smoka, one su mi suše i od „suhe drenovine“ Kraljevića Marka. Od mene mogu, uz najveću dobrohotnost, izmamiti samo žalostiv osmijeh.

Zašto žalostiv? Ponajprije stoga što mi nije potrebna osobita dovitljivost da u tom neduhovitom tekstuljku prepoznam ljigavu bruseljsku dobrodošlicu Jošku Pari, netom imenovanom veleposlaniku u Belgiji, o čijoj diplomaciji ponešto zna i „sveznajući Google“, koji ništa ne zna o Milanovićevoj konzultantskoj karijeri.

A zatim valjda nikomu u Hrvatskoj ne treba osobito političko iskustvo da u izričaju „ekstremni desničari“ prepozna zloćudnu etiketu. Ne treba Hrvatu ni osobita pamet da sebi postavi pitanja: Ako je nova podjela na globaliste i suvereniste umjetna, je li možda stara podjela na ljevičare i desničare – prirodna? Zar ne vidi znalac međunarodne politike da se „lijeve“ i „desne“ vlade u Hrvatskoj razlikuju samo po tomu što „lijeve“ sudjeluju u pedersko-lezbijskim povorkama ponosa, a desne se, barem zasad, samo blagonaklono drže postrani? Zar ne vidi znalac međunarodne politike da i „lijeve“ i „desne“ vlade jednako pobožno slušaju diktat iz Bruselja? Ako je svim političkim vođama hrvatski suverenitet na prvom mjestu, vrijedi li to i za Stjepana Mesića, Ivicu Račana, Ivu Sanadera, Jadranku Kosor, Milorada Pupovca i Andreja Plenkovića? A kada sebi postavi ta pitanja, svakomu će biti jasno da je ta lažljiva popara tek gnusno ulizivanje onim vanjskopolitičkim gojencima Mate Granića, što danas zloupotrebom državnih institucija poput raskalašenih janjičara haraju prostorom hrvatske slobode.

I, na posljetku, svakomu je tko ima zrnce pameti valjda jasno da onaj zloglasni niz iz „diktature proletarijata“, ona „diferencijacija“, „difamacija“ i „detronizacija“, nije samo poenta Krasnečeva tobožnjega vica. On je besramno namigivanje vragu, koje se nekoć dičilo imenom – denuncijacija.

Benjamin Tolić, HRsvijet.net