Čitajući životopisno štivo Milana Vukovića ujedno pratimo i sudbinu Hrvatske, osobito za vrijeme Hrvatskog proljeća 1971. te njezina osamostaljenja 1991. i nakon toga, upoznavajući i pravni sustav svoje države.
Pojam odvjetnika u prihvatu mnogih zapravo je negativan, osobito pod dojmom brojnih američkih filmova (tonâ filmskog smeća!), koji odvjetnike predstavljaju kao osobe koje i zločince brane jednakim žarom kao i pravednike.
Posve drugu i drukčiju sliku odvjetništva i odvjetnika nudi nam Milan Vuković u svojoj knjizi Ja, odvjetnik (Naklada Pavičić, Zagreb, 2008). «Odvjetništvo sam smatrao najvećom vrijednošću i nimalo mi nije bilo teško 1958., kada sam bio zaposlen u Ministarstvu pravosuđa i uprave s dosta visokom plaćom, otići u odvjetničke pripravnike i startati s prihodom koji je iznosio dvadesetinu tadašnje službeničke plaće. Osjećao sam da je odvjetništvo viteški poziv i bio sam pun ponosa kao branjenik u mnogim sudskim procesima koji su pokrenuti isključivo zato jer su branjenici drukčije željeli živjeti, što su drukčije mislili i govorili o hrvatskoj slobodi, o hrvatskoj samostalnosti, drukčije od dogma koje je režimski nametala, snagom sile i progona, službena državna politika.» Branio je brojne osuđenike i hrvatske buntovnike u komunističkom ustroju Jugoslavije.
Vuković nas usmjeruje na vlastito odvjetništvo kao na politički osviješteno zvanje. Premda možemo zamisliti da prihodi u odvjetništvu nisu ostali na početnoj dvadesetini službeničke plaće, ipak prevladava društveni, u ovome slučaju i rodoljubni vid te djelatnosti, što je moguće jedino u uvjetima u kojima se Vuković zatekao: domovina pod tuđinom! (Pod kojim će ponovno biti čim uđe u Euniju.
Dakle, Milan Vuković (Krilo Jesenice, 1933) Poljičanin je i potomak vlasnika omanjega broda (privatnika u socijalizmu, najbolja moguća pozicija!) koji je prevozio građevni materijal za vrijeme gospodarskoga napretka toga kraja, premda s još desetoro braće i sestara, završio je klasičnu gimnaziju u Splitu, a potom pravo u Zagrebu. U glavnom gradu Hrvatske boravi sav život. Poslije osamostaljenja Hrvatske, kojemu je i sam težio i znatno pridonio, tri je puta biran za suca Ustavnog suda, bio član pa i predsjednik Vrhovnog suda, član Ustavotvorne komisije… U svemu, sjajna pravnička životna putanja, ugodan i udoban život, ali, sve to je – samo po sebi – ništa zanimljivo!
Međutim, u knjizi nije tako! Čita se s pažnjom i zanimanjem stoga jer nam autor ne nudi samo svoj životopis, uz brojne slike iz obiteljske zbirke, nego i društveni vremeplov i političku zbilju na našemu prostoru, na osnovi brojnih osobnih zabilješki, sjećanja ili podsjećanja, od Austro-Ugarske Monarhije – do naših dana, a to je – život u pet država, a da se s rodnoga praga nikamo nisu morali maknuti! U svemu: ozbiljno i zanimljivo štivo u kojemu ćemo otkriti mnogošta rijetko spominjana negdje drugdje, ali – sve iz osobnoga pogleda te uz brojne sukobe ili susrete i usputne opaske… Zapravo, podnaslov knjige određuje i njezin sadržaj: Vukovićevo sudjelovanje u borbi i žudnji Hrvatske za samostalnim životom («cijeli moj život je prošao u nekom čudesnom sanjanju samostalne Hrvatske»), tako da se osobni životopis odvjetnikov isprepleće s onim naše domovine.
Što dakle možemo pročitati u ovoj knjizi? Iz Poljica, preko Splita u Zagreb naslov je prvoga dijela knjige, u kojemu je manje podataka o obitelji i njemu samu, vrlo usputno, a mnogo više o prilikama i ugođaju tijekom ili nakon raznih zbivanja, recimo proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, kada je Vuković bio đačić, i slično. Osobito za povjesnike, ali i za svakoga čitatelja, to su iznimno zanimljive stranice koje nam iz prve ruke svjedoče o zbilji, često drukčijoj od one na kakvu smo bili navikli u njezinim prikazima tijekom naših života (Vuković je doživio rasap obiju Jugoslavija i vrlo je dragocjen svjedok!).
Trideset godina, šest mjeseci i šest dana odvjetnik naslov je drugoga dijela knjige. Odvjetnik je Vuković prestao biti kada je prihvatio ponudu tadašnjega predsjednika Tuđmana da uđe u Ustavni sud Hrvatske, radije nego da bude ministar, za što se trebalo stranački odlučiti! Tu su zabilježene brojne Vukovićeve obrane. Znakoviti su naslovi Iz «masovnoga pokreta» u masovne progone, Suđenje Svetom pismu, Tuđmanova hrabrost, Laži o krađi Krležine ostavštine i slično. Ima tu nevjerojatnih stvari, primjerice krivnja što ti je netko nepoćudan posvetio pjesmu ili ona da se oficira nazvalo časnikom, ali – velikosrpska strahovlada, uvijek uz pomoć hrvatskih im podbočnika, bila je živopisna!
Treći dio, Na vrhu hrvatske sudbene piramide, bavi se iskustvom vrhovnoga ustavnoga suca u slobodnoj Hrvatskoj, a četvrti, Neodoljiv zov pisanja, velikani hrvatskog duha, prema mirnijem životu, otkriva nam Vukovića kao prijatelja umjetnika i umjetnosti, organizatora književnih druženja… Završno je poglavlje naslovljeno Napuštam dužnost, nije se više moglo ni disati, uvijek sam želio držati se uspravno svakako treba povezati s ovom rečenicom: « (…) ustrajem u svojemu stajalištu o potrebi bitnih promjena organizacije i ovlasti u hrvatskom sudstvu».
Da, nije lako kada ti se snovi ostvare, dapače: tada je najteže!
