KRIŽARI HRVATSKA DEMOKRATSKA GERILA PROTIV TITOVA BOLJŠEVIZMA

Složeni proces rehabilitacije križara mogao bi nakon sustavnih znanstvenih istraživanja jednoga dana doživjeti svoj sretni završetak. No preduvjet za to je postupna rehabilitacija konzervativizma kao temeljne odrednice zapadnoeuropske kulture i civilizacije.

Poznati hrvatski politički emigrant Nikola Štedul napisao je davne 1978. godine zajedno sa svojom suprugom Shirley Helen povijesni roman “Krizar – the Soul of Freedom” o borbi križara, hrvatske gerile protiv Titova jugo-komunističkoga totalitarizma. Knjiga je u međuvremenu objavljena i na hrvatskom jeziku u Nakladi P. I. P. Pavičić te kao takva predstavlja prvi pokušaj rehabilitacije ovog prešućenoga pokreta u borbi protiv jugo-komunizma. Žalobno je da ni četvrt stoljeća nakon uspostave demokracije u Hrvatskoj nije došlo do rehabilitacije ovog značajnog pokreta koji je javno zagovarao i promicao uspostavu demokracije.

O razlozima vladavine postkomunističkih centara moći u Hrvatskoj pišem već dvije i pol godine u svojim kolumnama. Prvi i najznačajniji razlog su moćne postudbaške strukture na svim institucionalnim pozicijama u državi od same uspostave demokracije, neovisno o tome jesu li državom vladale stranke iz takozvane desne ili lijeve opcije. Da je Hrvatska debelo premrežena postudbaškim kadrom potvrdio je najbolje “slučaj Perković”, kada se hrvatska Vlada odlučila radije prihvatiti gospodarske sankcije Europske komisije nego izručiti njemačkom pravosuđu jednog od najmoćnijih udbaša iz vremena komunističke diktature i obavještajaca iz vremena tranzicijske demokracije.

Drugi, ne manje važan razlog je da se pod plaštom njegovanja stečevina antifašizma u hrvatskoj demokratskoj praksi od sveučilišta do diplomacije i visoke politike nastavljalo forsirati suspektne osobe koje su po principu postpartizanske rabote svoju primarnu zadaću vidjele u obračunu s neistomišljenicima. Svoje pisanje za ovaj portal započeo sam kolumnom “Antifašizam? Ne, hvala bilo je dosta” i čekam trenutak kada će se na hrvatskoj političkoj sceni pojaviti opcija koja neće biti opterećena partizanlukom, antipartizanlukom i postantifašizmom.

Iz svega navedenoga je razumljivo zašto se u Hrvatskoj nije uspio etablirati elitni konzervativizam, zasnovan na poštivanju autoriteta struke i uvažavanju vrijednosti tradicije. Osobe s autoritetom danas u Hrvatskoj ne znače gotovo ništa, niti se respektiraju, a tradicionalni je konzervativizam poistovjećen s protuprosvjetiteljskim nazadnjaštvom katoličke Crkve i ustaškom kamom koja simbolizira permanentni poziv na nove zločine. Stvorena je slika alternativnih klišeja u kojima trebamo odabrati između predsjednika Europejca koji svira i komponira klasičnu glazbu i nacionalnih primitivaca koji hodočaste po Thompsonovim koncertima diljem Lijepe naše.

Zato još uvijek naivno pušimo ofucane priče političkih dužnosnika o arhetipskim fenomenima “zmija” i drugih opakih gmazova koji izravno prijete hrvatskoj demokraciji. Time se istodobno pokušava baciti ljaga na klasične moralne vrijednosti koje smo naslijedili iz starogrčke kulture, kao što su primjerice kompetentnost, mudrost, razboritost, odlučnost i pravednost.

Riječ je o vrijednostima koje su u vremenu boljševičke diktature bile nepoželjna pojava. Sloboda osobe kao temeljna ljudska vrijednost zapadnjačke civilizacije i supstancijalna odrednica moderne demokracije na temelju koje smo, kako Hegel reče, slobodni kao građani, u hrvatskoj je političkoj, postkomunističkoj demokraciji još uvijek “terra incognita”. Tek onoga časa kada shvatimo da je svako osporavanje i omalovažavanje tradicionalizma i neprihvaćanje kritike kao glavnog pokretača u napretku ljudskoga roda, moći ćemo reći da smo na putu u posttotalitarno društvo. Do tada ćemo imati nove fenomene postboljševičke indoktrinacije à la Milanović, novi oblik totalitarizma u sprezi s diktaturom kiča i trivijalizacije koji su zavladali hrvatskim medijskim prostorom. Poziv da se slijedi Drugo Tito i stečevine antifašizma samo su potvrda nesposobnosti da se kritički uhvatimo u koštac s izazovima novoga vremena.

Kada je riječ o rehabilitaciji križara kao gerilskoga pokreta u borbi protiv komunističke strahovlade, važan su doprinos svojim znanstvenim istraživanjima dali povjesničari Zdenko Radelić, koji je napisao knjigu “Križari gerila u Hrvatskoj” te Ivica (Ivo) Lučić koji sustavno istražuje fenomen škripara, križara u Hercegovini u vremenu između 1945. i 1952. godine. Primarna bi zadaća povjesničara trebala biti u duhu tradicije Tacita i Leopolda von Rankea prikazati povijesne događaje fer i korektno, “sine ira et studio”.

Da bi se ostvario ovaj fenomenološki ideal potrebno je isto tako raščistiti Augijeve staje hrvatske indoktrinirane historiografije. Kod Križara je problem da ih se gotovo uvijek poistovjećuje sa ustaškim pokretom, kao što je svojedobno činila vrhuška komunističke partije i čelništvo ozloglašene Ozne. Pri tome se ispušta iz vida da su partizanski zločini u vremenu završetka rata i samoga poraća nagnali brojne ugledne partizane da se pridruže križarskom pokretu u borbi za slobodu i demokraciju diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Moto Križara sadržan je u čuvenoj izjavi Vladka Mačeka neposredno nakon rata, da je jednopartijski nacistički totalitarizam zamijenjen Titovim boljševičkim totalitarizmom.

Kod mojih Hercegovaca borba protiv komunističkoga totalitarizma zapravo nikada nije ni prestajala. Kao klinci smo znali nabrojati najznačajnija imena hercegovačkih škripara, proslavljenih boraca za slobodu i demokraciju (Mirko Kapulica, Božo Mandić, Benko Penavić, Vinko Škrobo), kao što smo znali nabrojati sastav NK Dinama (Škorić, Cvek, Gračanin, Rora) za koji smo navijali. Znakovito je da su rehabilitaciji škriparskoga pokreta zapravo najviše pridonijeli navijači N. K .Širokog Brijega, odabravši za svoj zaštitni znak ime “Škripari”. Svako pitanje poput “Što bi bilo da je bilo?” predstavlja po Hegelovu sudu razmišljanje iz perspektive sobarice. Zato je suvišno postavljati pitanje, što bi bilo da su navijači GNK Dinama umjesto stupidnoga naziva “Bad Blue Boys” uzeli ime “Križari”.

Najpoznatijeg hercegovačkoga škripara (križara) Mirka Kapulicu hapsili su svi režimi, a on je ostao dosljedan u borbi za prava običnoga čovjeka. Na saslušanju pred Okružnim sudom u Mostaru 1950., nakon smrtne presude, izjavio je da se borio za slobodu protiv totalitarizma. Ostao je živjeti u narodu kao mitski lik poput proslavljenih hajduka Mijata Tomića, Andrijice Šimića i drugih. Znakovito je da je jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih hercegovačkih škripara Stjepan Sičaja Gegan iz Rame bio prije rata pripadnik Hrvatske seljačke stranke, a tijekom rata sudionik partizanskog narodnooslobodilačkog pokreta. Partizansku je strahovladu nazvao “novim turskim zulumom” pa je pristupio pokretu križara. Znakovito je da su se pokretu križara pridružili i brojni muslimani od kojih je najpoznatiji bio Hasan Biber.

Povijesna uloga križara koji su se borili s arapskim muslimanima u oslobađanju Jeruzalema nije ih ni najmanje smetala. Hud usud je pratio križare da je u trenutku kada su počeli dobivati američku pomoć i bili prihvaćeni kao demokratska gerila došlo do čuvene Rezolucije Inforbiroa, do Titova sukoba sa Staljinom. Nakon toga pitanje ljudskih prava i kršenje demokratskih načela u SFRJ zapadnjačkim vladama više nije bilo zanimljivo.

Složeni proces rehabilitacije križara mogao bi nakon sustavnih znanstvenih istraživanja jednoga dana doživjeti svoj sretni završetak. No preduvjet za to je postupna rehabilitacija konzervativizma kao temeljne odrednice zapadnoeuropske kulture i civilizacije. Sve velike revolucije završavale su najčešće terorom, samo je Mirovna revolucija iz 1989. godine okončana uspostavom demokracije i tradicionalnih političkih vrijednosti. A Mirovna revolucija se u hrvatskim udžbenicima povijesti zbog komunističkog nasljeđa hrvatskih povjesničara još uvijek sustavno prešućuje.

Upravo su u tijeku prijave znanstvenih istraživačkih projekata kod Hrvatske zaklade za znanost koja djeluje pod nadzorom Jovanovićeva Ministarstva znanosti. Nameće se pitanje hoće li pri procjeni i prosudbi projekata biti mjerodavan sud struke ili sud partije? Ili je logika kvake 22 neizbježna?