Kako nastaje događaj kritike?

Uz Tenžerinu knjigu Tragedija kao navika (Naklada Pavičić, 2018.)i Brezovčevu predstavu Pet godišnjih doba (Eurokaz, 2020.)

Tragedija kao navika, posthumno objavljena knjiga Veselka Tenžere, nije dobila reklamne panoe na gradskim ulicama ni recenzije u domaćim medijima, niti sam se imala prilike uvjeriti da ju je s interesom dočekala naša uža teatrološka javnost, kojoj se knjiga o kazalištu najizravnije obraća. Naprotiv, dočekao ju je „zid šutnje“ ili socijalna građevina neprozirne ravnodušnosti, daleko učinkovitija od bilo kakve mjere ideologijske represije. Razlog toj nezainteresiranosti prema jednoj od majstorskih knjiga kazališnih kritika 20. stoljeća možda leži u činjenici da kritika kao vrsta umjetničke proze nije „zabavno štivo“. Prije bismo je mogli usporediti sa stvaranjem otpora ideji trošenja umjetnosti kao robe, zabavljaštva, navijačkog stapanja čitatelja i pisca, socijalne ekonomije emotikona.

Moć radikalnog pitanja

Još neke razloge previđanja Tenžerine kritičke proze nalazim i u tome što Tenžera ne samo da ima, nego i stalno propituje kako svoje, tako i zajedničke kriterije promišljanja umjetnosti. Zaustavlja čitateljsku pažnju, vraća nas nekoliko koraka unatrag, više puta mijenja i vlastitu perspektivu na događaj, putuje vrlo oprezno i pomno kroz vrijeme izvedbe te evocira kazališni događaj mimo prigodničarske, formalno-deskriptivne novinarske geste, s mnogo eksplicitnih i implicitnih pitanja postavljenih glumcima, redateljima, ravnateljima, medijima (knjiga počinje tekstovima iz 1966., a završava tekstovima iz 1983. godine). Tenžera ne nasmijava, ne zavodi, rijetko je kada zgranut ili oduševljen. Njegove kritike zastaju i mirno se zagledaju u djelo, razmišljaju bez podizanja glasa, prvenstveno o problemskom dometu i problemskoj kvaliteti izvedbe.

Postavlja li predstava društvu kojem se obraća ikakvo relevantno pitanje? Ima li neku dublju analitičku, idejnu, umjetničku zaokupljenost mimo elementarne pučkoškolske radosti koja vodi „od teksta prema pozornici“, golim automatizmom repertoarne politike? Kako smo točno stigli do rutine na sceni i koliko je svaka manira štetna za umjetnost? Zašto glumačke dive muškog roda ulažu više odgovornosti i hrabrosti u svoje uloge, za razliku od bitno poslušnijih glumica, koje teatru pristupaju gotovo „zanatski“, izvršavajući redateljske upute bez velikih ambicija (ovo pitanje nije šovinističko; Tenžera ga postavlja kao zahtjev glumicama da se usude na mnogo veće glumačko autorstvo)? Je li radijski dramski repertoar zbilja manje važan od onog koji igra u gradskim kazalištima? Što je radiofonično, što je televizično, što je filmsko, a što dramsko u različitim medijskim izvedbama? Mogu li Dubrovačke ljetne igre biti samo turistička manifestacija ili im trebaju bitno veći rizici umjetničkog istraživanja? Je li šibenski Festival djeteta zbilja u pravu kad misli da djecu treba izvrgnuti i podvrgnuti poukama ili bi umjetnost za djecu ipak trebala imati i estetske ambicije?

Marksistička aristokracija

Posebno je zanimljivo Tenžerino pitanje zašto se svi pretvaramo da Brecht nije dio umjetničkog elitizma, kad je očito da je riječ o autoru koga već dulje od pola stoljeća izvodi i gleda isključivo scena takozvane visoke umjetnosti, a ne pučki priređivači. Tenžera piše 1967. godine:

„Paradoksalna je sudbina Bertolta Brechta: čitavog života borio se svojim djelom protiv građanskog svijeta, stvarao kanone novog pučkog teatra i glorificirao proletarijat, a danas, nekoliko godina nakon smrti, doživljava renesansu upravo u građanskom svijetu, ostajući stranac upravo u onim sredinama koje bi logički trebalo da ga prihvate. Na našim scenama njegova djela vrlo su brzo postavljena, a ponekad još brže skidana, da bi uskoro pala u potpuni zaborav.“

Možda je stvar u tome da je Brecht htio promijeniti narod, a ne samo pisati za narod. Pri tom nije pučku ekipu lako zainteresirati ni za avangardističke metode, ni za ideju promjene. Naprotiv, u Brechta se zaljubila intelektualna aristokracija, koju se ne bi smjelo ni spominjati uz marksističko kazalište. I sam Tenžera je okorjeli brehtijanac, osoba koja spaja kulturu svakodnevice, masovne medije i tragediju kao temu, autor koji istovremeno studiozno piše i o sportu i likovnoj sceni, inzistirajući na tome da „visoko“ i „nisko“ intimno razmjenjuju vrijednosti i stilove, hraneći jedno drugo. Biti proučavatelj pop-kulture, a propos Brechta i Tenžere, ne čini vas automatski popularnim autorom. Dapače: najšira publika i danas štiti svoje pravo na sljedbeništvo sa što manje refleksije, kao što bira i jasne granice: žanra, vrste, institucionalne političke orijentacije, intimne ispovijedi, aktivističkog apela. Ali zanimljivo je da baš te tvrde granice i kritičari i pisci (i ondašnje i ovdašnje javne scene) smatraju podjednako neodrživima. Bilo bi sjajno da „narod“ (kako se o publikama govorilo u drugoj polovici jugoslavenskog 20. stoljeća) shvati da je karneval stalno u tijeku, stalno se pokazuje da krune nisu zlatne nego papirnate, ne samo u doba fašnika. Ali „narod“ nije brethijanac. Niti zna da su mu marksisti smislili „protokol ukusa“ kojeg bi se – za svoje dobro, ipak je kvaliteta u pitanju – trebao držati. Naravno, „narod“ je i mnogo heterogeniji no što to zamišljaju ideologijski čistunci, pri čemu su posao diferencijacije publika odlično obavili kulturalni studiji, institucionalno oblikovani tijekom Tenžerina autorskog doba, a izvjesno je da im i sam Tenžera metodološki pripada.

Beckettov poučak

Kako Tenžera piše iz samog povijesnog srca socijalizma, zabavno je koliko taj zagušljivi socijalizam nalikuje na kapitalizam. Na svakom koraku neka elita. Osim toga, umjesto socijalističke državne retorike o napredovanju svakog dana u svakom pogledu, Tenžera bilježi birokratsku učmalost soc-režima, nimalo ne sentimentalizirajući tekovine revolucije. Naravno da je Tenžera bio disident socijalizma, u istoj mjeri u kojoj su to bili Krleža ili Kiš ili Vaništa. I naravno da su umjetnici socijalizma jasno vidjeli da pred sobom imaju fake marksizam. Dapače, razumjeli su i što je lažno u samom socijalizmu: sva ta shematičnost društvenih klasifikacija, u kojoj tekst o konkretnom umjetničkom djelu praktički postaje niska uvreda ako odustane od načelne prozivke klasnog pitanja, pri čemu se sama umjetnina preskače kao nebitna. Rasprava o stilu u toj je logici „reakcionarna“. Vrsnog stilistu Tenžeru definitivno ne zanima stanje klasne svijesti u predstavama. Citiram iz knjige: „Pouka nikad nije drama, bez obzira na ispruženi kažiprst.“ Na drugom mjestu: „Fraza ubija i amaterizam“. Ovog kritičara zanima zašto je Beckettovo kazalište, unatoč posvemašnjem i k tome deklariranom manjku „događaja“ (posebno aktivistički shvaćenog događaja), ostalo izrazito dramsko. Tenžera se pita ima li to veze s time što Beckett uprizoruje svojevrsnu beskonačnu „igru bez rezultata“, u kojoj manjak pobjednika nešto govori o dubljoj strukturi naše bespomoćnosti. Još jedan Tenžerin uvid iz 1969. godine:

„Nema igre koja nije tragična, pa prema tome ona više nije tragična, ona je naprosto onakva kakva jest, nezavršiva, okrutna, bez razrješenja, bez novih mogućnosti.“

Ni pedeset godina kasnije nije nastala dramaturgija koja bi našla izlaz iz navedene „mrtve igre“ na način neke jednostavne dijalektike. Naprotiv, sve se više bavimo manjkom bilo kakve motivacije, volje, usmjerenosti, stava. Rasplinjavanjem i nasilja, ali i borbenosti čvrstih uvjerenja.

Disciplina gledanja

U tekstu „Faktografija kao dramaturgija“ (o Supekovu Heretiku) Tenžera anticipira mnoge postupke suvremenog doku-teatra. Stalno ponavlja da drama nije „ilustracija života“, nego nova kreacija, koja prati „svijet bez stvarnosti“. Jer stvarnost počinje postojati NAKON svoje artikulacije (najpreciznije ostvarene pomoću umjetnosti). Čak i da saznamo da smo zatvoreni u tamnici, potrebna nam je drama artikulacije, kako izvrsno prikazuje film braće Taviani Cezar mora umrijeti (2012).

Tenžera ima petlje napisati i da je prva gavellijanska predstava Gavellina kazališta (osnovanog 1953.) bilo tek Radojevićevo Kraljevo iz 1971., kao što se ne ustručava reći ni da Violić pristupa Brešanu dramaturški predoslovno, „kao da je u pitanju Biblija“, što rezultira „mamutskom četverosatnom predstavom“ pod nazivom Predstava ‘Hamleta’ u selu Mrduša Donja. Veliki je zagovornik glumačkog teatra (posebno rada na glasu), samim time i Histriona, a od glumaca prvim imenom struke drži Fabijana Šovagovića, zbog Šovine permanentne pobunjenosti protiv reprezentacijskih konvencija. Šerbedžiju smatra previše intelektualnim, hladnim, ali i veoma kompleksnim glumcem. Čitajući Tenžeru zaista možemo saznati kako je izgledala premijera, ali i stota izvedba Vidovićeva legendarnog Kaspara. Svjedočimo teatru kasnih 1960-ih, 1970-ih i ranih 1980-ih godina prošlog stoljeća. Kao i Matoš, Tenžera strastveno voli kazalište, s užitkom sjedi na izvedbama, što ne znači da romantizira sve što zatekne. Naprotiv, vraća se krizi scene kao osobnom utočištu.

Umjetnost je definicija umjetnosti

Nedavno je Branko Brezovec u sklopu manifestacije „Kultura je za sve“ u zagrebačkom naselju Travno režirao predstavu Pet godišnjih doba, u kojoj je uprizoren glas dijametralne suprotnosti Tenžerinu kritičarskom opusu: intervju za Hrvatsko slovo kršćanske kazališne kritičarke i teatrologinje Sanje Nikčević. Pred napuštenim Atomskim skloništem novozagrebačkog naselja vidimo projekciju fotografije nagrađivane teatrologinje s prepoznatljivo širokim osmijehom, dok nam akustička snimka entuzijastično objavljuje (citat je metoda ove predstave) stav Nikčević da bi se umjetnost morala baviti samo dobrim ljudima, lijepim temama, pobožnošću. Brezovec uprizoruje ovu „vedru apokalipsu“ kriterija i znanja o umjetnosti (s kojom se jako teško boriti jer je gotovo klinički uvjerena u svoju „spasilačku misiju“), medijski upakiranu i maskiranu u kritiku, odgovarajući joj nizanjem filozofa i umjetnika koji izravno svjedoče o tome da umjetnost nužno radi s negacijom, na isti način na koji zapravo rade i teologija i filozofija: sustavno i nevezano za razne Sanje Nikčević. Umjetnost je, naime, uvijek iznova definirana osporavanjem prethodnih stilova i metoda, bolje rečeno samom umjetnošću, vlastitim mijenama i eksperimentima, stalnim prijestupništvom čina stvaranja, a ne „navijačkim“ etiketama koje su prebanalne da bi prošle makar i kao teologija.

No Brezovčevom je predstavom uprizorena i današnja socijalna klima nametljivog vjerskog „čišćenja“ ili cenzure umjetnosti od tobože „zazornih“ tema i emocija. Religija u hrvatskom 21. stoljeću nastoji kontrolirati fakultete, medicinu, kazalište – kao da smo zatucano seoce koje nikad nije čulo ni za pravne regule sekularne države, a ni za znanstvene i umjetničke kriterije. U takvom kontekstu knjiga pod nazivom Tragedija kao navika nije samo jedna od „publikacija“, nego teatar odgovornosti za javnu riječ, tim dragocjeniji jer je Tenžera za života itekako slutio da bi nam se Kvazievanđelje masovnog ne/ukusa moglo dogoditi kao kolektivna trauma:

„Taj gledalac, istrgnut iz gledališta, istovremeno postaje diktator ukusa na masovnim medijima. Sve se radi u ime tog ukusa o kojem nema pojma ni onaj koji ga prima ni onaj koji ga daje (…). Već pomalo mitsku krizu kazališta vidim upravo u toj dezintegraciji gledališta, njegovu dokinuću, što sam kazališni čin dovodi u bezizlaz.“

Ako i Brezovčevu predstavu gledamo kao kritiku cenzure koja se odijeva u ruho znanstvenice da bi propagirala neznanstvene i protuumjetničke stavove, zanimljivo je da su zaključci predstave Pet godišnjih doba vrlo slični Tenžerinima: posao umjetnika je da ruše idole. Pa tako i propovjedničke. Jer ono što se pamti od socijalističkog teatra, kao i ono što se pamti od vjerskog teatra, sigurno nisu štandovi s licitarskim srcima pred vratima ove ili one katedrale duha. Usput budi rečeno, ni Kristova izvedba nije preskočila rad negacije.

Čitanje vremena kao događaj izvan vremena

Što se, pak, tiče lociranja Brezovčeve predstave u doba kasnog kapitalizma, tu ostaje upečatljiva hipnotički usporena kretnja glumice Maruške Aras koja se najprije vapajno podiže u vis, a zatim lagano spušta prema njenoj glavi i opetovano samu sebe kucka kažiprstom, kao da provjerava imamo li još u toj kolektivnoj komori ikakvih sadržaja izvan aktualnih sniženja u trgovačkim centrima. Pogled glumice donosi na scenu tamnu pobunu koju ne uspijeva instrumentalizirati čak ni Brezovčev stav da je glumac samo marioneta zamjenskog boga iliti velikog redatelja. Kritička gesta opet se pokazuje i kao poetska gesta (u predstavi izrazito finog koreodramskog ritma sudjeluju i Suzana Brezovec, Marija Šegvić, Ivan Sirotić i Robert Španić).

Parafrazirat ću završno performera Vladu Marteka i njegove izvedbe povjerenja u događaj čitanja: Čitajte Tenžeru. Čitajte Ivančića. Čitajte Krležu. Čitajte Matoša. Gledajte Brezovca. Ima glasova koji ni u kojoj varijanti vjerskopolitičke pustoši nisu odustali od razbijanja predrasuda. Nisu odustali od kritike. Nije im na pozornici uma parkiran automobil, kao što satirično duh vremena uprizoruje predstava Pet godišnjih doba.

To naravno ne znači da je Tenžera bio nepogrešiv. Podrugljivost kojom je tretirao Slavenku Drakulić i Smrtne grijehe feminizma svjedoči o tome da se čak i vrsni kritičar može uplašiti socijalne subverzije čiji jezik ne razumije. Ali tu stvarno nijedno javno pero nije bez neke mrlje nerazumijevanja eksperimentalnih, prevratničkih jezika. U slučaju Tenžere, upravo je svojim dosljednim manjkom sljedbeništva sačuvao za nas kazalište 1970-ih i 1980-ih godina. I to ne kao muzej, nego kao lansirnu rampu novih ideja.

Nataša Govedić je teatrologinja, kritičarka, spisateljica i profesorica na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Objavila je 13 znanstvenih studija, nekoliko knjiga za djecu i roman Kako zavoljeti morskog psa (2019.).

Nataša Govedić, Kritika h,d,p, 27. VII. 1920., Kako nastaje događaj kritike?

Dr. sc. Stipe Kljaić: Hrvatska konzervativna i nacionalna misao neodvojive su od kršćanstva

“Kršćani i Crkva bili su u prvim redovima borbe protiv revolucije, ističući se kao najživlja snaga protiv njezina prodora, zbog čega su se onda povratno i našli na njezinom najžešćem udaru, što se uočava tamo od Francuske revolucije pa sve do totalitarizama 20. stoljeća”, ističe Kljaić

 

Nakon što je u svojoj prvoj knjizi “Nikada više Jugoslavija: Intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje (1929.-1945.)” istražio danas uvelike zanemareno bogatstvo hrvatske katoličke, konzervativne i nacionalističke inteligencije između Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, povjesničar dr. sc. Stipe Kljaić u novoj se knjizi, naslovljenoj “Povijest kontrarevolucije: Hrvatska konzervativna misao od 1789. do 1989.” usredotočio na dvanaestoricu hrvatskih političko-ideoloških mislioca u rasponu od fra Andrije Dorotića do prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. S Kljaićem smo razgovarali o mnogobrojnim implikacijama njegovih istraživanja, o svijetu intelektualaca potisnutih izvan nacionalnog imaginarija, kao i o utjecaju niza hrvatskih kontrarevolucionarnih, konzervativnih i kršćanskih intelektualaca na današnjicu.

– Gospodine Kljaiću, po kojemu ste kriteriju odabrali dvanaestoricu protagonista knjige? Zašto dosad nisu poznatiji u hrvatskoj javnosti, zbog čega se o njima češće ne piše u hrvatskoj historiografiji?

Naišao sam na obilje povijesnih izvora o kritičkim refleksijama o modernim revolucijama u hrvatskoj politici i kulturi, ali nisam znao kako ih sve pretočiti u jedan organizirani tekst. Poslužio sam se radnom metodologijom koja je za razdoblje od 200 godina uzela dvanaest ličnosti od kojih svaka najbolje obilježava svoju epohu života i stvaranja. Pri tome sam izbjegao kaotičnost izlaganja materijala i tako dospio do jedne sustavne, smislene i organizirane cjeline. Učinilo mi se da je prenošenje znanja čitateljstvu najefikasnije putem konkretnih osoba.

Zašto se o njima dosad malo pisalo? Pokušat ću to objasniti ključem povijesti. Nedavna prošlost, koja je od 1945. do 1990. protjecala u znaku lijevog monizma, nije dopuštala slobodno cirkuliranje misli i ideja u politici, kulturi i znanosti. I ta je zatvorenost za drugo i drugačije preživjela do današnjeg dana, to je baština titoizma i one famozne nesvrstanosti koji su nas izolirali od zapadnog svijeta i intelektualno osiromašili. Tome možemo dodati i brutalni obračun s nemarksističkom inteligencijom, koji nas je pretvorio u još provincijalniju kulturu.

Paradoks je da je Krleža, koji je toliko grmio protiv hrvatskog provincijalizma, a koji je u tom razdoblju bio alfa i omega intelektualnog života, u znanstvenom i kulturnom životu do krajnjih granica inaugurirao upravo taj provincijalizam. Patetično pozivanje na Krležino hrvatstvo ne pomaže kod činjenice da je on imao krajnje negativnu ulogu u našem intelektualnom životu, pa i za taj okoliš lijevog monizma koji je sam uspostavljao. Naime, slobodno se može reći da je Krleža u kulturnom i intelektualnom životu druge Jugoslavije predstavljao ono što je u njezinom političkom životu predstavljao Tito. Prevelika moć, ne samo u politici nego i u kulturnom životu, izaziva strahovito negativne učinke, što pokazuju i povijest i ljudska priroda.

Ni hrvatska historiografija, naravno, nije izuzeta od ovih općih kretanja. Iako, stvari se mijenjaju, pogotovo otkad je stasala nova generacija, neopterećena ovom prošlošću, tako da malo-pomalo i ovi autori dolaze u fokus istraživača. Čvrsto se nadam da će ova knjiga još više ubrzati taj trend.

– Koja je poveznica pojmova kontrarevolucije i konzervativizma s kršćanstvom? Ima li kontrarevolucije bez konzervativizma, a konzervativizma bez kršćanstva?

Kontrarevolucija je prije jedan politički, a povijesno često i vojni pokret protiv revolucije, dok je konzervativizam prije filozofija življenja i životni stav. Konzervativni pogled na svijet itekako je povezan s kršćanstvom i Crkvom, koji su pokazivali velik smisao za očuvanje tradicije. Crkva ima i imala je obvezu čuvanja pologa vjere, koji je Krist predao apostolima u naslijeđe. Nije slučajno da su se takva filozofija života i takav svjetonazor tako znakovito izrazili u zapadnoj civilizaciji, osobito nakon Francuske revolucije, koja je dovela u pitanje sve stare vrednote i prošlo naslijeđe.

Susreo sam i čitao ljude koji nisu kršćani, a opet pronose takve vrednote, iako mi se čini da su svi oni u nekom hodu prema kršćanstvu, makar toga bili i nesvjesni, ili o kršćanstvu makar imaju pozitivno mišljenje. U postkršćanskom svijetu postoje i ljudi koji su izgubili kršćanski identitet, nesvjesni da ih je kršćanski pogled na svijet oblikovao. U takvom svijetu, nije moguće staviti znak jednakosti između kategorija konzervativnog i kršćanskog. Kršćanstvo je danas, pogotovo u javnom životu i intelektualnim krugovima, preslabo da bi imalo privilegij odbaciti intelektualnu razmjenu, pa i suradnju s takvim ljudima, čiji broj je ogroman.

Ali opet, pogledamo li povijesno, ne treba zaboraviti da su kršćani i Crkva zaista bili u prvim redovima borbe protiv revolucije, ističući se kao najživlja snaga protiv njezina prodora, zbog čega su se onda povratno i našli na njezinom najžešćem udaru, što se uočava tamo od Francuske revolucije pa sve do totalitarizama 20. stoljeća. O tome svjedoče i živopisne biografije autora iz ove knjige, poput Dominika Barača i Milivoja Magdića, koji su svoje vjersko osvjedočenje platili životom, dok su Andrija Dorotić i Bonifacije Perović morali radi vjere bježati u egzil, a Stjepan Zimmermann, čija je neoskolastička filozofija bila proglašena vjerskom propagandom, ponižen izbacivanjem sa sveučilišta i iz javnog života.

Jednako tako, mora se naglasiti kako se, promotrimo li njegovu povijest, hrvatski konzervativizam naslanjao, poput latinske i austrijske Europe, na katoličku tradiciju te da je imao istaknuto metafizičko određenje. Nedavno preminuli engleski filozof Roger Scruton izveo je podjelu na angloamerički i europski, kontinentalni tip konzervatizma, u smislu da je prvi navedeni daleko više empirijski oblikovan od potonjeg, koji je čvrsto usidren na metafizičkim polazištima, odnosno čija je snažna crta upravo nadnaravna vjera u Boga i vječnost.

– Kao dvije središnje točke hrvatskog konzervativizma navodite svijest o hrvatskom državnom pravu i svijest o pripadnosti kršćanskoj kulturi. Jesu li obje navedene dimenzije jednako važne? Kako su mislioci kojima se bavite u knjizi uspostavljali ravnotežu između prvoga, nacionalno-političkoga, i drugoga, u srži duhovnog elementa?

Za njih je ravnoteža nužna jer nacionalna ideja bez duhovnog kršćanskog elementa predstavlja opasnost za pad u poganstvo i barbarstvo. O tome su vrlo zanimljivo pisali Mihovil Pavlinović, Đuro Arnold i Zimmermann – prema njihovim shvaćanjima nacionalna ideja sama samcata vrlo lako može otklizati prema patološkom obliku nacionalizma, koji se iz jednog stanja duhovnog egoizma bez kršćanskog korektiva može pretvoriti u mržnju prema drugim narodima. Sam Pavlinović zato kaže kako je “nacija krasnotvor kršćanstva” te da je Crkva, njegujući smisao za tradiciju, bila majka odgojiteljica svim narodima Europe. Govoreći u svojem vremenu, Pavlinović ističe da je ideju naroda iz tog razloga uzaludno tražiti izvan kršćanstva. Francuska, koja je bila “prva kći Crkve”, prometnula se u smjeru sekularnog nacionalizma koji je katoličanstvo, odnosno Objavu i Tradiciju, željelo zamijeniti isključivo kultom Razuma.

Francuska nacija, koja je prema Pavlinoviću nastala upravo u krilu Crkve, sa svojim se revolucionarnim nacionalizmom odmaknula od svojih iskonskih kršćanskih korijena, da bi onda njezin primjer zaprijetio revolucioniziranju cijele Europe. Dorotić stoga naglašava kako je jedini cilj Napolenova marša po Dalmaciji i Europi uspostava “bezbožničkog poretka”. Zato francuski nacionalizam ne može biti put za hrvatski nacionalizam, koji nasuprot francuskom mora biti konzervativan, to jest, koji svoju hrvatsku državu utemeljenu na kršćanskim principima mora tražiti u sklopu Monarhije, što je središnja politička misao i Dorotića i Pavlinovića.

Kosto Vojnović je 1870-ih promatrao francusku katastrofu kada je Bismarck sa svojom pruskom vojskom ušetao u Pariz, da bi onda zaključio kako su revolucija i kasniji Napolenov revolucionarni imperijalizam toliko isrcpili francusko nacionalno biće da je od prve sile svijeta u 17. stoljeću, devetnaestoljetna Francuska u poretku moći pala daleko ispod Engleske i novoproglašene Njemačke.

– Većina intelektualaca čije nasljeđe obrađujete – uz djelomične iznimke, primjerice, Pavlinovića i Tuđmana, koji su mu pristupali selektivno – kritični su spram pravaštva. Zašto? Nalazi li se starčevićanstvo izvan okvira hrvatskoga konzervativizma?

Kao što sam na stranicama knjige istaknuo, konzervativno obilježje nije stvar jednog pokreta i stranke, a što posebno vrijedi za hrvatski slučaj, ono se nalazi raspršeno kod brojnih autora i u programima različitih političkih pokreta i stranaka. Svakako da ga jedan snažni element o hrvatskoj posebnosti, o hrvatskoj državnosti, o hrvatskom državnom pravu, o pravu hrvatskog naroda na neovisnu državu – temeljni program pravaštva – nedvojbeno stavlja u spektar hrvatske konzervativne politike. Međutim, pravaštvo je imalo i očiglednu prisutnost liberalnih elemenata, primjerice stajalište da hrvatska moderna nacija mora biti sekularno definirana, bez reference na duhovni orijentir katoličke tradicije, s idejom da u središtu svega mora biti isključivo hrvatski nacionalizam.

Tu se Starčević razilazi s ostalim protagonistima hrvatske politike 19. stoljeća: Dorotićem, Pavlinovićem, Vojnovićem i Strossmayerom. Starčević nije bio protivnik kršćanstva, ali je imao kritičan stav prema institucionalnoj Crkvi, zbog čega je njegov slogan samo “Bog i Hrvati”. Više je motiva Starčevićeva antiklerikalizma – vjerojatno i osobni, neuspješna crkvena karijera – zatim liberalna formacija tipična za intelektualca 19. stoljeća, ali i politički kontekst u kojem je djelovao, budući da je Crkva podržavala postojeći poredak protiv kojega je nastupao.

Starčević se napajao liberalizmom pristiglim iz Francuske, pa onda i Mađarske i Italije. Starčevićanstvo je u hrvatsku političku kulturu unijelo romantičarski idealizam i beskompromisni stav, koji se pokazao neprilagođenim za realpolitičke odnose, o čemu je kao razočarani pravaš pisao Vinko Krišković, koji je ustanovio da politika i patriotizam nisu jedno te isto, što je starčevićanski pokret na svoju štetu miješao. Dakle, pravaštvo je u većoj mjeri bila snažna i utjecajna ideja o samostalnoj hrvatskoj državi, koja u hrvatskoj politici nije ostvarivala i tome proporcionalne rezultate, vjerojatno zbog te i takve vlastite nepraktičnosti. Međutim, u povijesti je čest slučaj da vaše ideje prihvate ili realiziraju drugi, pa čak i vaši neprijatelji – toliko o tome koliko su ideje moćne. Zanimljivo je istaknuti kako je pravaštvo imalo povijest velikih unutarnjih lomova i mrvljenja, kako krajem 19. i početkom 20. stoljeća, tako i zadnjih 30 godina u hrvatskoj demokraciji.

– U javnom mnijenju nedovoljno je razjašnjena uloga Stjepana Radića i njegova seljačkog pokreta u borbi ideja međuratnoga razdoblja. Oko toga, čini se, nema suglasja niti među protagonistima knjige. Primjerice, je li radićevština onemogućavala – kako je to smatrao Milivoj Magdić – ili pak omogućila, kako je držao Franjo Tuđman, pojavu komunizma u Hrvatskoj? 

To je zagonetno pitanje na koje ni ja ne mogu dati jednoznačan odgovor. Seljački pokret je, kao i svaki pokret, unutar sebe imao heterogena gibanja, okupljajući oko sebe raznorodne elemente, posebno nakon Radićeve smrti, u 1930-im godinama, kada su se svi hrvatski politički čimbenici okupili oko seljačkog pokreta pod Mačekovim vodstvom. Nosio je hrvatsku državnu ideju nakon 1918. godine, kada je propala hrvatska građanska politika koja je moralno kapitulirala pred metežom i političkim previranjima u novoj jugoslavenskoj državi.

1930-ih godina, seljački pokret zaista je imao i desno i lijevo krilo. Magdić je pisao da je lijevo krilo došlo iz redova liberalnih jugoslavenskih nacionalista koji su se kasnije prihvatili unošenja marksističkih ideja u seljački pokret. Zanimljivo je što su se uglavnom isti u ratu prebacili u redove Titova partizanskog pokreta. Kod svega toga je Magdić mislio da je radićevština spriječila prvi val prodora komunističkih ideja, odmah nakon Boljševičke revolucije iz 1917. godine, u hrvatskim zemljama.

Radićevo spajanje nacionalnog i socijalnog u jedinstvenu viziju agrarnog socijalizma mučilo je starog konzervativca Milana Šufflaya, koji je pisao da bi socijalna ideja mogla ugroziti uspostavu hrvatske države u budućnosti. Šufflay je imao zazor prema naglašavanju socijalnog pitanja, jer ga je to podsjećalo na boljševizam, posebno nakon što je Radić išao u komunističku Moskvu. Šufflay se držao mišljenja kako je Radić morao raditi samo na planu hrvatskog nacionalizma i tradicionalizma, bez da se zanosi velikim idejama budućnosti, jer, kako kaže: “Nema te ideje budućnosti koja bi imala snagu prošlosti”. Drugi pak, poput Ive Lendića, sasvim s druge pozicije, govore kako je seljački pokret svojim širokim aktivizmom uzdrmao crkveni autoritet i značaj vjere na hrvatskom selu, što je onda omogućilo lakšu penetraciju komunizma.

Ne treba kod svega toga zaboraviti niti na antiseljačku politiku beogradskog režima, koji je sustavno držao hrvatsko seljaštvo u stanju ekonomske podređenosti, a ona je također bila jedan od okidača za primanje lijevih tendencija na hrvatskom selu. Ipak, hrvatski narod u Drugom svjetskom ratu većinski je bio protiv temeljite društvene preobrazbe svojih ustanova, uključujući i velik dio onih koji su sudjelovali u donjim slojevima partizanskog pokreta. Revoluciju je provela uska i dobro posložena i organizirana komunistička manjina s vrha vlasti.

– Uloga Crkve u formiranju južnoslavenskih državnih zajednica ambivalentna je – prvo ih je pomogla kreirati, a potom i srušiti. Po čemu se Josipa Jurja Strossmayera može svesti u okvire hrvatskoga konzervativizma, onkraj uloga koje mu je namijenila srednjostrujaška historiografija?

Ne bih olako simplificirao. Pazite, 1918. godine postojala je i druga struja, mada u manjini u odnosu na opće raspoloženje u Crkvi, koja nije sa simpatijom gledala na uspostavljanje jugoslavenske države. Tu struju je predstavljao sarajevski nadbiskup Josip Stadler. On je smatrao da propast Monarhije i stvaranje jugoslavenske države može životno ugroziti najvitalnije interese hrvatskog naroda i Katoličke crkve na europskom jugoistoku. Monarhija je ipak bila najveća katolička država Europe onog vremena, a njezinim rušenjem i stvaranjem Jugoslavije došlo bi do prevlasti pravoslavnog elementa s jakom muslimanskom manjinom, što je brinulo Stadlera kao hrvatskog političara, intelektualca i crkvenog velikodostojnika.

Kada je Crkva počela raditi na rušenju jugoslavenskog projekta, mislim da je bila vrlo oprezna, ali definitivno je nakon 1937. godine, nakon što je Beograd odbacio konkordat, napustila lojalnost prema jugoslavenskoj državi, što se onda nastavilo i u drugoj Jugoslaviji. Tada se neriješenom hrvatskom nacionalnom pitanju pridružilo i neriješeno crkveno pitanje, odnosno zakonski nedefiniran status Katoličke crkve u Jugoslaviji. Nije slučajno jugoslavenski nacionalist i povjesničar, mason i bivši katolik Viktor Novak pred sam Drugi svjetski rat u tekstu “Magnum tempus” pozivao katolički visoki i niži kler da podrži Jugoslaviju, smatrajući – unatoč radikalnoj promijeni svojeg svjetonazora – da jugoslavenska država bez lojalnosti Katoličke crkve ne može dugo izdržati na životu.

Strossmayerova ličnost i djelo postali su predmetom velike instrumentalizacije za trajanja dviju jugoslavenskih država, posebno u prvoj kraljevskoj Jugoslaviji. Na to je već 1925. godine upozorio Filip Lukas, pišući o negativnoj eksploataciji Strossmayera koja se sasvim kosi s autentičnošću njegova povijesnog lika. Strossmayer je nespojiv s Aleksandrovom i Titovom Jugoslavijom. Njegovo jugoslavenstvo bilo je kroatocentrično; ono je imalo biti sredstvom hrvatskih narodnih interesa, a u vjerskom pogledu počivalo je na ideji o širenju utjecaja Katoličke crkve na europski jugoistok i zagovaranju crkvene unije. Ono je u prvom redu imalo kulturnu notu, ali koja se kasnije, u sljedećoj generaciji, pretvorila u politički projekt s jasnim konturama. Liberalno i komunističko jugoslavenstvo u sadržajnom smislu nemaju veze s onim što je Strossmayer govorio. Teško je vjerovati kako bi ih Strossmayer prihvatio da ih je kojem slučajem doživio, jer su oba režima, nevažno kraljevski ili komunistički, nosila u sebi jaku antikroatističku i antikatoličku liniju.

Liberalno jugoslaventvo govorilo je o zajedničkom etničkom podrijetlu jugoslavenskih naroda iz kojeg imala nastati jugoslavenska nacija, dakle bilo je klasični liberalni nacionalizam, dok je komunističko jugoslavenstvo zborilo o bratstvu i jedinstvu jugoslavenskih naroda na bazi socijalističke revolucije. Ipak, na moguće pogubne posljedice Strossmayerove južnoslavenske orijentacije u vremenima koja dolaze upozoravao je zagrebački nadbiskup Juraj Haulik, njegov politički protivnik. Unatoč svemu i svim ovim nijansama i razlikama oko svih ovih tipologija jugoslavenstva, njegovih tradicionalnih strossmayerovskih vizija o kojima smo govorili i modernih liberalnih i komunističkih inačica, ne može se osporiti činjenica da je Strossmayer zadao smjer u hrvatskom javnom životu koji je – sigurno ne njegovom namjerom – završio i vodio k prekretničkoj 1918. godini.

Pojam “liberalnog” kod Strossmayera treba uzeti u kontekstu njegova vremena kada se suprotstavlja papinskoj nepogrešivosti na I. Vatikanskom saboru. Kao i tendenciju jugoslavenskih historiografija (1918.-1990.) da mu prišiju etiketu “liberalnosti” jer im je prihvatljiv isključivo zato što je širio ideje jugoslavenske suradnje nasuprot onim crkveniim ljudima koji su se u tom vremenu borili protiv jugoslavenske ideje i države, a koji su onda kao takvi stajali “na krivoj strani povijesti”. Međutim, kada se konzultiraju izvori, onda se vidi do koje je mjere njegovo djelo falsicificirano. Njegova oštra kulturna borba protiv sekularnog liberalizma, što se vidi i iz ove knjige, bila je istančana apologetika katoličke vjere i Crkve protiv liberalnih ideja i masonskog utjecaja na znanost i kulturu, posebno u domeni sveučilišta.

– Što svi mislioci koje obrađujete imaju zajedničko, a po čemu se razlikuju? Koliko ima pluralizma unutar korpusa hrvatskoga konzervativizma? Primjerice, neki od njih prigrljivali su neke ideje proistekle iz liberalizma (Pavlinovićev “liberalni katolicizam”), dok su drugi liberalizam vidjeli, između ostalog, pretečom komunizma (Magdić)… 

Zajedničko im je pozivanje na hrvatski nacionalni i državni princip, na presudno važnu ulogu vjerske dimenzije povijesti hrvatskog naroda, i na ideju pripadnosti hrvatskog naroda zapadnom krugu, bez alternative. Ono što im je različito jest njihovo pojedinačno osobno i povijesno iskustvo i razni naglasci u obrani velikih i važnih ustanova civilizacije – naroda, države, vjere, obitelji, tradicionalnog morala, klasične kulture, sveučilišta, vlasništva, kršćanske vizije braka itd., drugim riječima, u obrani svega onoga protiv čega su ustale moderne revolucije.

Ovo “liberalno” kod Pavlinovića, kao i kod Strossmayera, mora biti uzeto u relaciji s ondašnjim prilikama u Crkvi. Pavlinovićev “liberalni” stav nema veze s današnjim koji u Crkvi i izvan nje zahtijeva ozbiljnu reviziju doktrine. Taj se “liberalizam” izražavao najprije kroz odnos prema političkom fenomenu nacije i nacionalnoga. U katoličkom svijetu Pavlinovićeva vremena nije postojalo unisono mišljenje oko toga, jedni su nasuprot njemu u nacionalnoj ideji vidjeli revolucionarnu energiju i stvaranje jednog oblika nove religije s političkim predznakom, za što se u nekim epizodama kasnije ispostavilo da i nije bilo daleko od istine. Pavlinović je bio zastupnikom one struje koja je u nacionalnoj ideji, kao što sam maloprije spomenuo, vidjela kontinuitet s kršćanskim predajama.

Određeni krugovi u Crkvi nastojali su pronaći pozitivne elemente novih poticaja što su pridolazili sa strane liberalizma – dakako, ne svih, a posebno ne onih koji su željeli relativizirati crkvenu doktrinu i smanjiti utjecaj Crkve na društvo. Dapače, Pavlinović je sam u Dalmatinskom saboru 1874. godine, kada je došao na glasovanje liberalni zakon o građanskom braku, žestoko branio doktrinarna pitanja, nastupajući tako umjesto dalmatinskih biskupa koji se nisu usudili suprotstaviti vladinoj inicijativi.

Ovaj župnik iz Podgore istovremeno je ustao i protiv modernih liberalnih reformi koje su donijele vrlo osjetljivu uspostavu državnog monopola nad školstvom. Na ovom primjeru Pavlinovićeve borbe protiv prodora liberalizma vidimo veliku krizu Monarhije najveće katoličke države ondašnje Europe na svim poljima njezina života. Ta kriza nije bila samo obilježena sveprisutnom borbom oko nacionalnog pitanja, kako se često ponavlja u povijesnoj znanosti, nego su je razdirala i duboka moralna pitanja, pitanja braka i odgoja, a koja joj je u tim posljednjim desetljećima njezina postojanja nametao liberalizam.

– Na tom tragu, mnoge od povijesnih figura kojima se bavite, od Strossmayera do Zimmermanna, kritizirale su devetnaestostoljetne i dvadesetostoljetne inačice liberalizma. Vrijedi li ta kritika i za današnji liberalizam?

Današnji liberalizam i liberalizam iz prethodna dva stoljeća imaju jednu zajedničku nit, a to je shvaćanje slobode kakvo je Magdiću, Pavlinoviću, Arnoldu, Zimmermannu i Strossmayeru, kao i njihovim današnjim istomišljenicima, problematično. Najbolje je to izrazio Pavlinović u jednom svojemu govoru u Imotskom 1870. godine, kada je rekao da on jest ljubitelj slobode i time“slobodnjak”, ali da za njega ne može biti “slobode bez Boga”.

Današnji liberalizam svojevrsna je sinteza starog liberalizma i lijevih polazišta proizišlih iz kulturnog marksizma zapadne ljevice. Magdić, kao i mnogi drugi u ovoj knjizi, slažu se da postoji korelacija između liberalizma i marksizma, odnosno da je marksizam nastao u krilu starog liberalizma 19. stoljeća, koji je koketirao i s racionalizmom i ateizmom, na čemu je upravo marksistička ideja najviše inzistirala. Sloboda se, prema mislima Strossmayera, Zimmermanna i kasnog Magdića – koji je isprva bio lijevo orijentirani intelektualac – ne može staviti nasuprot Tradicije s velikim T, i sa svim što ona podrazumijeva, od kategorije kao što su institucionalni poredak, autoritet vlasti i zakona, sve do moralno-religioznog naslijeđa.

Sloboda se može ostvarivati jedino u njezinim granicama, izvan tradicije ona je rušilačka sila koja vodi k općoj moralnoj i političkoj anarhiji. Svi navedeni mislioci reći će kako je istinska i prava sloboda moguća jedino u granicama tradicije. Magdić ide i dalje, pa je spreman tvrditi da je važnost slobode prenaglašena, ali da njezina ideja svakako mora postojati jer bi inače zavladala totalna despocija. Povijesno prvenstvo Zapada nad cijelim svijetom i svim drugim civilizacijama nije toliko zasluga slobode, koliko onih drugih zaboravljenih načela kao što su autoritet, hijerahija i disciplina, mislio je Magdić.

Isto tako nije slučajno da je liberalizam nastao na Zapadu – njegovo izvorište u kršćanskom je srednjem vijeku, koji je na osobit i osebujan način afirmirao pojam libertas u političkom i ekonomskom životu, pri čemu je ondašnje njegovo značenje sadržajno bilo potpuno drugačije od onog što se danas sve stavlja pod rubriku liberalizma, kojemu je s tim pojmom zajednički samo naziv. Ali, kako je s pravom – na iznenađenje mnogih njegovih sljedbenika – rekao Jürgen Habermas, njemački neomarksistički filozof i ujedno jedan od prvaka Frankfurtske škole, čitava moderna misao i politika zapravo nije nastala ab ovo, kako se to u modernističkim prikazima običavalo redukcionistički propagirati, nego je proizašla izravno iz biblijske tradicije i kršćanske civilizacije, uključujući i ljevici toliko dragu ideju egalitarizma.

– Većina intelektualaca sabranih u knjizi kritici je, osim liberalizma, podvrgnula i komunizam i nacionalsocijalizam i fašizam. Što su nudili kao alternativu?

Prvo, smatrali su da su nacionalsocijalizam i fašizam isto tako revolucionarni kao i komunizam, o čemu najviše progovaraju Hijacint Bošković, Zimmermann, Magdić i naposljetku Bogdan Radica. U skladu s tim, oni ih nisu vidjeli kao konzervativne i proturevolucionarne pokrete, nego kao nastavke modernističkih nastojanja koja su se svijetu prve polovice 20. stoljeća nudila kao modernističke alternative pred izazovima vremena u kojemu je zavodljivost komunizma predstavljala ozbiljnu prijetnju, pogotovo nakon Listopadske revolucije u Rusiji 1917. godine.

Dominik Barač kaže da je komunizam kao svjetski pokret i učenje daleko najsnažnije obilježio 20. stoljeće ljudske povijesti. Ne zaboravimo da je fašizam, jednako kao i komunizam, ali poslije i nacionalsocijalizam, također govorio u terminima “novog čovjeka”, “novog svijeta”, “novog humanizma” i “nove civilizacije”. Dakle, i oni su stajali u okvirima jedne ideologije obećanja, također su gajili jedan futuristički optimizam, tražili su neko savršeno i idealno stanje svojeg naroda i države, pa su – ne prihvaćajući realnosti – posezali za upotrebom nasilja, a sve u ime revitalizacija velikih ideja Naroda i Države. Pri tome, oni nisu samo koristili nasilje, nego su ga i veličali kao nešto što je neminovno na putu ostvarenja njihovih idealističkih projekata. Također, fašizam je nosio u sebi nemir, ozlojađenost, frustriranost, ogorčenost, vidio je svijet oko sebe isuviše negativno, što je tipično za lijevu poziciju mišljenja.

Sve ovo odudara od istinske desne i konzervativne pozicije koja prihvaća svijet onakvim kakvim jest, sa svim njegovim manama i nedostatcima, zastupajući realizam nasuprot idealizmu, odnosno prihvaćajući nesavršenost čovjeka i političke zajednice koju stvara kroz svoju povijest.

Međutim, nisu svi konzervativci u tadašnjoj Europi i kod nas problematici pristupali na ovaj način. Mnogi od njih dali su potporu fašizmu i nacionalsocijalizmu vjerujući kako su oni jedina brana prodoru svjetskog komunizma. Također, povjerovali su kako je riječ o pokretima nacionalne obnove, zanemarujući da su “lažna” desnica, kako je u ono vrijeme u svojoj kritici nove njemačke i talijanske ideologije dobro uočio Bošković. U tim ideologijama Bošković primjećuje i neka zrnca istine, ali upozorava čitateljstvo – prije svega katoličke i konzervativne krugove – na opasnost fenomena koji se zove “poluistina”, kao i na njezine razorne učinke, pogotovo za ionako naivne i povodljive misleće duhove iz intelektualnih krugova. Jer baš intelektualci su ljudi koji se lako zanose i oduševljavaju! Jednom je kardinal John Henry Newman rekao da je “poluistina” puno gora i daleko opasnija i od same gole laži, na što je i Bošković smjerao. U tom pristajanju na savez s ovim ideološkim eksperimentima krije se odgovor na pitanje zašto su konzervativne snage unutar pojedinih nacionalnih tradicija u velikoj mjeri poslije 1945. i sloma nacizma i fašizma doživjele kompromitaciju koja se osjeća sve do naših dana.

– Glavnina je autora kojima se bavite, barem u svojemu životnom vijeku, uz rijetke iznimke poput Franje Tuđmana, u kulturnim (ali i pravim) ratovima koje je vodila doživjela poraz. Primjerice, 1918. godine formiranjem južnoslavenske zajednice trijumfiralo je “Kamovo pokoljenje”. Može li njihova pobjeda biti barem posthumna, ugradimo li neke od njihovih ideja u našu sadašnjicu?

Mislim da nema definitivnih poraza i pobjeda na ovom svijetu. Svaka pobjeda i poraz su relativni u ratovima ovog svijeta, bili oni kulturni ili pravi ratovi. Pobjeda u apsolutnom smislu samo je umišljenost trijumfalističkog osjećaja pobjednika. To je povijest kao učiteljica života nebrojeno puta potvrdila. Zašto je pobijedilo “Kamovo pokoljenje”, koje je Magdić tako nazvao prema Janku Poliću Kamovu, kao anarhističkom i revolucionarnom predstavniku cijele te generacije? Zato što je ova liberalna inteligencija svojim djelovanjem pripremila duhovno stanje u smjeru formiranja južnoslavenske zajednice na nacionalnoj razini, dok su s druge strane tome pomogle i vanjske okolnosti kao što su poraz Centralnih sila i propast Monarhije, čemu dakako treba pridodati i opasnost da hrvatske zemlje između sebe ne podijele ekspanzionističke težnje Italije i Srbije.

Isto tako, valja istaknuti i nepostojanje jake alternative koja bi radila na uspostavi nezavisne hrvatske države te prekretničke povijesne točke kakva je bila 1918. godina, što se može objasniti i prelaskom značajnog broja pravaša na jugoslavenske koncepcije. Devedesete godine su opet porazile te iste jugoslavenske koncepcije, a brojne druge autore u ovoj knjizi je i sam Tuđman detaljno čitao i proučavao kako bi dobio svoje predstojeće ratove. Upravo je Tuđman jednim dijelom uz pomoć ovih “poraženih” autora uspio evoluirati s marksizma prema konzervativnim pozicijama, čime se onda uspio rastaviti i od komunističke i jugoslavenske utopije.

Njegovo poznavanje Magdićeva i Radičina opusa, ali i drugih autora, u njegovoj disidentskoj fazi govori tome u prilog. Zbog te činjenice njegova evolucija nikako nije plod slučaja, pri čemu ne valja izgubiti iz vida ni sve one vanjske okolnosti u komunističkoj Jugoslaviji koje je osobno proživljavao, a koje su ga također tjerale u smjeru bijega od službene ideologije prema isključivo nacionalnoj ideologiji i traženju puteva prema konzervativnoj političkoj filozofiji.

Uostalom, kada smo kod rasprava u ovoj knjizi, zar nije Radica pobijedio Krležu gledano iz točke 2022. godine? Tko je onda pobijedio, Radica koji se borio za jednu demokratsku i samostalnu Hrvatsku koja će biti oslonjena na zapadni svijet ili antizapadnjaštvo jednog Krleže koji je do pred smrt vjerovao u svjetsku pobjedu socijalizma nad “trulim kapitalističkim Zapadom” i Lenjinovih ideja, pri čemu bi titoistička Jugoslavija imala odigrati u svemu tome važnu ulogu? Puna je istina da je vizija današnje Hrvatske stvorena zapravo u imaginariju određenih krugova hrvatske političke emigracije, a ne na temeljima titovskih i krležijanskih propalih svjetova. Radica je zato aktualan autor, a Krležu je, iz perspektive ovakve sadašnjice, pregazilo vrijeme.

Pa i ovo njihovo ponovno istraživanje i iznošenje cjelokupnog opusa javnosti nakon tolikih godina je, barem osobno tako mislim, prilog toj posthumnoj pobjedi. Što se tiče ugrađivanja njihovih ideja u našu sadašnjicu, neke od tih ideja, kao što je stvaranje nezavisne hrvatske države i njezina politička i vojna integracija sa zapadnim svijetom – što sad opet postaje aktualno političko-civilizacijsko orijentiranje nakon ruske invazije na Ukrajinu – već su implementirane. Kako je riječ o nekim vječnim pitanjima koje zaokupljaju stoljeća i generacije, a na koje su oni davali odgovore, njihova ostavština će stalno i u budućnosti biti više ili manje interesantna ili živa, u to nema nikakve sumnje.

Kada Strossmayer govori o važnosti sveučilišne ustanove za jedan narod, za njegov moralni ili politički odgoj i obrazovanje, ili Vojnović o fundamentalnom značaju obiteljske ustanove za taj isti narod i kompletni zapadni svijet – dajući jedno zanimljivo tumačenje da veličanstvena povijest Dubrovačke republike nije izgrađena na umijeću diplomacije i smislu za poslovnost kako se uobičajeno govori, nego upravo na temelju jake obiteljske ustanove u dubrovačkom društvu – zar nam oni s tim temama nisu itekako aktualni za naše vrijeme, u kojem upravo ove dvije tako krucijalne ustanove proživljavaju strahovitu krizu?

Matija Štahan
 bitno.net
4. travnja 2022.

 

 

 

Dr. sc. Stipe Kljajić: Povijest kontrarevolucije / Hrvatska konzervativna misao od 1789.do 1989.

Čitajući novije povijesne uratke naših suvremenih povjesničara, svakako se uočava razdjelnica koja ih dijeli na one koji vrednuju afirmativno povjesnicu hrvatskoga naroda, fundiraju zaključke na dokumentima i tragaju za istinom u arhivima, uzimaju u obzir europske i svjetske okolnosti koje su omogućavale ili onemogućavale sazrijevanje nacionalnoga bića, ubrajaju u povijest i preuzimanje duhovne strukture osobito zapadne kršćanske provenijencije, koje osobine znanstvenoga istraživanja u dugom nizu povjesničarskoga rada nisu postojale. Ne samo Povijest kontrarevolucijeda nisu postojale – sve one povjesničare koji su u posljednjih stotinu godina pokušali pisati ozbiljnu i dokumentiranu povjesnicu, onemogućavalo se u poslu, izbacivalo s katedri na sveučilištima ili ubijalo čak.

S druge strane objavljuju se radovi površnih i ideološki herostratski raspoloženih, slabo obrazovanih tzv. povjesničara koji negiraju gore spomenuto, iskrivljavaju podatke, falsificiraju dokumente i minoriziraju duhovnu komponentu kojom čovjek utječe na ishod povijesnih zbivanja, ili ga ista određuje.

U tom gotovo klinču živimo u neprestanom dvojstvu gdje se pojavljuje mogućnost da neuki koji određuju politički javni diskurs prihvate koncepciju kako je revidiranje historijskih zaključaka komunističkih i liberalnih tumača nepovredivo i vječno, zapadnu u zablude i počinjaju pogrješke kobne po narod. Činjenica koja je nepobitna, ali i nepriznata u suvremenom političarskom zanatu trebala bi glasiti: nitko tko nije upoznat s povijesti svoga naroda kao i općom povijesti, ne može obnašati dužnosti koje implicite zahtijevaju nužnost poznavanja društvenih i političkih procesa u prošlosti i još više u sadašnjosti. O bijednim likovima koji nam iz sjedišta današnje EU dolaze i kroje sudbinu i RH i BiH, suvišno je i govoriti. Gotovo nitko od tih lordova, ambasadora, regenata, upravitelja, bijelih zaštitnika, namjesnika i inih, drznika često, nije ni znao kamo ide dok mu to nisu pokazali na geografskoj karti: ide na Balkan koji nastavaju divlja plemena. Vrijedna djela poznatih hrvatskih povjesnika nisu prevedena na velike jezike. Ili vrlo rijetko. Oni koji dolaze kao naši svjetski savjetnici, nisu ih čitali. Nepoznavanje povijesti bolna je točka iz koje proizlaze i naša vlastita kloniranja u jugoslavene, talijanaše, mađarone, autonomaše, internacionaliste…globaliste.

U Nakladi P.I.P. Pavičić opet se pojavila intrigantna, zanimljivo pisana i znanstveno utemeljena knjiga: Stipe Kljaić: ”Povijest kontrarevolucije/ Hrvatska konzervativna misao od 1789.do 1989.” Nakladnik Josip Pavičić uporno pokušava zainteresirati javnost da se prihvati čitanja povijesnih knjiga, ponekad i vrlo zanemarenih i nepoznatih događaja i auktora. Mladoga povjesničara dr. Stipu Kljaića (Šibenik, 1982.) predstavlja knjigom koja se sastoji od 12 portreta Stipe Kljajićviše ili manje poznatih povjesničara: Andrija Dorotić, Mihovil Pavlinović, Kosto Vojnović, Josip Juraj Strossmayer, Đuro Arnold, Stjepan Zimmermann, Dominik Barač, Milivoj Magdić, Hijacint Bošković, Bonifacije Perović, Bogdan Radica, Franjo Tuđman.

Sličnom metodom poslužio se, između ostalih, dr. Ivo Perić u knjizi” Politički portreti iz prošlosti Dalmacije” (Split, 1990.), koji je odabrao po kriteriju lokalnoga djelovanja i pripadanja više ili manje poznate nekada znamenite javne djelatnike. (Mislimo da bi danas student povijesti na FF u Zagrebu teško prepoznao imena iz takvih monografija!)

Metodološki princip u knjizi dr. Kljaića sređen je po kronološkom i idejnom principu. Od Andrije Dorotića iz 19. stoljeća do Franje Tuđmana našega suvremenika i zaslužnika za stvaranje nezavisne i slobodne hrvatske države. Od snova Dorotićevih koji je čeznuo ujedinjenje Dalmacije, Hrvatske te Slavonije, svećenik franjevac koji se pokazao vidovit u politici, aktivan i hrabar u stvarnim zbivanjima, a isto tako i duboko misaon u svom filozofskom opusu, do Tuđmana koji je ostvario sveukupne namjere i napore Hrvata tijekom dva stoljeća moderne povijesti.

Uz svako navedeno ime postavljen je sukus njegove misli, a u opširnom uvodu i krajnji cilj rada: „Ova je rasprava pokušaj da se sastavi početna sinteza hrvatske kontrarevolucionarne, odnosno konzervativne misli, koja se vremenski podudara s modernim razdobljem.”

Primijetiti je da se mnogo toga u radu i djelima spomenutih povjesnika crpilo iz objavljenih knjiga znamenitih kršćanskih, u najširem smislu, mislilaca koji su analizom revolucija kao simbola „slobodarskoga i novoga” suprotstavili tzv. kontrarevoluciju kao zaštitu sveukupnih vrijednosti pozitivnoga u konzervativnom.

Od francuskoga filozofa i analitičara strašne situacije poslije Francuske revolucije Frederica Ozanama, G. K.Chestertona, N. Berdjajeva, Denisa de Rougemonta i mnogih nespomenutih. Uvelike se neka stajališta, koja bijahu odijeljena u komunističkoj „historiografiji”, bitno približuju ovim povjesničarima koji ne upadaju u zamku kako je ekstremna revolucija i avangarda isto što i napredak.

U nizu vrlo intrigantnih podataka možda se može izdvojiti kao primjer iscrpan tekst o odnosu Bogdana Radice prema Miroslavu Krleži. U njemu se očituje potpuna detronizacija velikoga maga kao intelektualca i kao čovjeka. Ne samo taj primjer- cijela knjiga napeto je štivo čak i za one koji ne vole povijest. Ocjene su oštre, jasne, pošteno iscizelirane citatima, dokumentima i predstavljaju političku filozofiju društvene evolucije.

U Zaključku se između ostaloga kaže: ”Međutim, osnovna nit koja povezuje tekstove i razmišljanja svih ovdje obrađenih autora jest obrana kapitalnih postignuća iz srednjovjekovnoga doba: državnog kontinuiteta i narodne samobitnosti hrvatskog naroda te njegove pripadnosti široj orbiti kršćanske civilizacije europskoga Zapada… Prezentizam nameće i filozofiju života sadržanu u sloganu” ovdje i sada”…”

Nakon puno opširnijega Zaključka slijedi simbolična slika: giljotina koja za sječivo ima zvijezdu oštrih bridova, a kao žrtva je alegorija Hrvatske u obliku pera na kojem je hrvatski grb.

Kao i uvijek ozbiljni nakladnik Josip Pavičić donosi Kazalo, Zaključak, Pogovor, Izvore i literaturu, Imensko kazalo, Zahvalu i Bilješku o piscu.

I za kraj ovoga kratkoga pregleda vrijedne knjige ono što je napisao Milan Šufflay a stoji kao njen motto: ”Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti. Kontinuitet se mora održati, jer inače dolazi kaos, a ne spas.”

Nevenka Nekić

 

 

Idealist s osjećajem za stvarnost, realist s vizijom, buntovnik s telefonskom slušalicom u ruci

nikola stedul 1

Bio je izučeni limar i vodoinstalater, profesor politologije i profesor filozofije.

Bio je izvrstan jahač, vozio je limuzinu, taksi, kombi, kamion, traktor i upravljao svim mogućim poljodjelskim strojevima.

Bio je uspješan lovac na krokodile, a išao mu je i lov na kakadu papige i druge štetne ptice.

Bio je bjegunac od Jugoslavije, silom prilika Australac, priučeni Škot i vječno progonjeni, ali ne i ogorčeni Hrvat: dočekao je da mu se ostvare ideali.

Bio je kopač i poslovođa u vlastitom rudniku volframa i rudar u tuđoj jami u kojoj se  nije mogao ni uspraviti.

Bio je civil koji se razumio u oružje, filozof koji se dobro snalazio i kao njegov ilegalni nabavljač.

Bio je idealist s osjećajem za stvarnost, realist s vizijom, buntovnik s telefonskom slušalicom u ruci: godinama bez putnih isprava, uspješno je vodio političku oraganizaciju s globalnom mrežom ogranaka.

Bio je neuništiv. Ništa mu nije mogla zvjerad i gamad iz australskih prašuma u kojima je crnčio, ništa mu nije mogla zvjerad i gamad iz jugoslavenskog političko-policijskog podzemlja i nadzemlja: sa osam metaka koje su na njega ispalili učinili su ga neranjivim nacionalnim junakom koji će živjeti dok bude živ i posljednji pripadnik njegova naroda.

Bio je to Nikola Štedul koji se u slobodno vrijeme bavio politikom, i to njegovom najpogibeljnijom granom, hrvatskom politikom. Cijelog je života zbog toga bio na nišanu. „Iz samo jednog jedinog razloga, što se borio za slobodnu, neovisnu, demokratsku hrvatsku republiku. Nikoga nije mrzio, nikome nije želio zlo, nikada nigdje nije osuđen ni za kakav prijestup, niti je ikad bio u zatvoru, čak se nikada nije izjasnio ni kao neprijatelj države koja ga je 20. X. 1988. izrešetala pred kućnim pragom u Kirkcaldyju.“ „Kad bi me sad netko pitao“, rekao je, „jesam li ja zakleti neprijatelj Jugoslavije, odgovorio bih mu: ne, nisam, ja sam samo i jedino zakleti prijatelj svoje domovine Hrvatske.“

Bio je duša od čovjeka koji se neki dan preselio na mjesto gdje ga čeka vječnost.

Josip Pavičić, Hrvatski tjednik, 24. III. 2022.

nikola stedul 2

Stipe Kljaić, Povijest kontrarevolucije: hrvatska konzervativna misao od 1789. do 1989.

Tijekom vremena prijelomnih povijesnih događanja i dalekosežnih mijena često se ne primijeti ili barem postoji neka prešutna tendencija da se previdi i zanemari jedan dugotrajni proces otpora tim promjenama u nekoj političkoj zajednici, a koji je oslonjen na višestoljetne tradicionalne strukture i razborita načela provjerena iskustvenom praksom. Koliko god drastičnost i radikalnost neke revolucije trenutačno zaslijepila njene suvremenike, ne može se poreći da je na djelu uvijek istodobno i inherentna otpornost preddržavnih i preddruštvenih struktura (u obličju obitelji, vjerske zajednice i naroda), pa zato ne trebaju čuditi iznimni napori novouspostavljenih revolucionarnih vlasti da pokušaju nasilnim putem razvrgnuti te tradicionalne sveze i sklonosti među ljudima, ali ni njihova neuspješnost u suprotstavljanju takvim povijesnim procesima „dugoga trajanja“. Upravo su ti procesi ono što revolucionarne silnice, svejedno bile one liberalističke ili komunističke, proglašavaju suprotnima sebi, odnosno kontrarevolucijom kao političkim ili vojnim pothvatom utemeljenim u političkoj ideologiji (primjerice, ustanak plemstva u francuskoj pokrajini Vandeji 1793. godine) te filozofiji konzervativizma i njegovim ključnim intelektualnim subjektima kao nositeljima tih ideja. Ogleda se to, primjerice, u tome što su svi protukonzervativni politički pravci, kao povijesne pojave, u bitnom smislu određeni, aristotelovski rečeno, kategorijom vremena (u smislu usmjerenosti prema utopijskoj budućnosti), dok je realistički konzervativizam posvema obilježen kategorijom prostora, što će reći da prihvaća zadane danosti koje se ne daju stvoriti ex nihilo. U tome leži i korijen konzervativnoga uvjerenja da je narav čovjeka u suštini nepromjenjiva te da ju se ne može reformirati, popraviti ili preoblikovati izvanjskim zahvatima.

Stipe Kljaić (r. 1982.) u svojoj knjizi Povijest kontrarevolucije: hrvatska konzervativna misao od 1789. do 1989., uz dodatak iznimno uspjeloga simboličnoga grafičkog rješenja za njene korice, donosi pregled povijesti ideje konzervativizma kroz prizmu dvanaestorice značajnih hrvatskih intelektualaca kao njenih idejnih nositelja. Kljaić, znanstveni suradnik Hrvatskoga instituta za povijest, ovime se hrvatskoj historiografskoj znanosti predstavio kao jedan od vodećih hrvatskih povjesničara ideja i intelektualne povijesti, dok o vrijednosti sâme knjige svjedoče i takva imena njenih recenzenata poput Tihomira Cipeka, Stjepana Ćosića, Maria Jareba i Josipa Vrandečića. Ovo je već druga Kljaićeva knjiga koja se bavi tim specifičnim historiografskim subdisciplinama, uz njegovu prošlu iznimnu studiju pod naslovom Nikada više Jugoslavija: intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje objavljenu 2017. godine. Povijest kontrarevolucije knjiga je obilježena programatskim filozofsko-povijesnim uvidom Milana Šufflaya da nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti. Tematizira upravo dvanaest takvih mislitelja i intelektualaca koji su djelovali u okviru hrvatske političke i filozofske misli od početka Francuske revolucije sve do Baršunaste revolucije, odnosno pada Berlinskoga zida i raspada SSSR-a, smatrajući da je upravo takav metodološki pristup redukcije povijesnih zbivanja na značajne duhovne veličine hrvatske povijesti najkorisniji i najprimjereniji tematici sâme knjige, koja za svoj ništa manje važan cilj ima i skidanje one damnatio memoriae s istaknutih imena hrvatske intelektualne povijesti, ali i s povijesne pojave konzervativizma kao takvoga.

Pojavu modernoga oblika konzervativizma možemo slijediti od djela Josepha de Maistrea Razmišljanja o Francuskoj iz 1796. godine, François-Renéa de Chateaubrianda, Louisa de Bolanda, Alexisa de Tocquevillea ili pak Edmunda Burkea s njegovom knjigom Razmišljanja o revoluciji u Francuskoj iz 1790. godine, dok je to u Hrvatskoj slučaj s djelovanjem bračkoga franjevca Andrije Dorotića. Za hrvatski će oblik konzervativizma biti karakteristično pozivanje na povijesni i državno-pravni kontinuitet simbola hrvatske državnosti (ban i Hrvatski sabor) te na pripadnost hrvatske političke nacije u okrilje zapadnokršćanske europske civilizacije (antemurale Christianitatis). Osobito će to doći do izražaja u 20. stoljeću suprotstavljanjem konzervativno-nacionalističkih hrvatskih idejnih i političkih snaga postojanju obiju Jugoslavija kao tvorbi gotovo izravno proizišlih iz Francuske i Ruske revolucije. Ne treba zaboraviti da su u ideologiji marksizma upravo Hrvati označeni kao „reakcionarni narod“ zbog velike uloge bana Josipa Jelačića u gušenju Mađarske revolucije 1848. godine te koji, stoga, nema budućnosti u nadolazećim revolucionarnim gibanjima u Europi i svijetu. Upravo odatle i načelna nezainteresiranost većega dijela hrvatske historiografije sklone progresivističkom shvaćanju povijesti da se upusti u sustavno i detaljno proučavanje konzervativnih silnica i snaga u hrvatskoj povijesti, poglavito onoj modernoj i suvremenoj. Te su snage bile fragmentirane u arhivskoj građi vrlo problematičnoj za skupljanje, pa samim time i za njihovu primjerenu historiografsku analizu koju je poduzeo autor:

„Kako se nalazila razasuta po raznovrsnim povijesnim izvorima i prisutna kod brojnih autora i ustanova u nepreglednim povijesnim tekstovima i raščlambama, moja je težnja bila sakupljanje tih razbacanih fragmenata u jednu suvislu cjelinu, kako bi se ponudila jedna pregledna sinteza te rijetko istraživane i dosad nedovoljno vrednovane baštine.“ (str. 25)

Tijekom dvaju stoljeća pojave onoga modernoga, od Francuske revolucije 1789. godine, konzervativizam je podrazumijevao mnoge stvari, no u suprotstavljanju revolucionarnim idejama ponajprije pretpostavljanje ideje poretka i stabilnosti ideji slobode. Naime, s obzirom na to da je riječ o ideji, a ideje su kao takve uvijek životne i stoga dinamične, tako je i konzervativizam isprava označen kao reakcija protiv nastupajućih savezničkih ideologija nacionalizma, liberalizma i demokratizma, ukratko kao politička filozofija, kako to sažima Josip Vrandečić, „društvene evolucije, smisla i zdravog razuma“, koja će ljude smatrati jednakima u njihovim bogomdanim pravima, ali beskrajno različitima po njihovim prirodnim sposobnostima. Kasnije će konzervativizam svoga prirodnoga saveznika pronaći u nacionalizmu, ponajprije u zajedničkom stavu o nepromjenjivosti bîti ljudske naravi, ostajući u opoziciji spram individualističkoga liberalizma i etatističkoga socijalizma/komunizma, iako je teško konzervativizam uopće definirati tek kao jednu od ideologija jer često nema izgrađen koherentan sistem misli, nego se više radi o svjetonazoru koji se nesvjesno živi, a misaono izgrađuje tek kad se osjeti ugroženim od promjena koje zagovaraju neke revolucionarne ideologije. Upravo zato, primjerice, Karl Mannheim razlikuje tradicionalni i moderni konzervativizam koji ne nastoji tek očuvati prošli status quo, nego i djelovati kao preporoditeljska snaga u opreznom stvaranju novih vrijednosti (primjerice, konzervativna revolucija u Njemačkoj). Priznajući da je pojam konzervativnoga iznimno kompleksan i višeznačan, Kljaić ipak shvaća bît konzervativizma koju sažeto opisuje:

„Na primjer, ako sebe revolucionarstvo promiče kao ideologiju futura i nade, racionalizma i revolucije, onda je konzervativnost dijametralno suprotna filozofija života što vidno naginje k historicizmu, iskazujući veliko divljenje i poštovanje prema prošlosti. Konzervativni duh resi oprezna sumnjičavost prema svemu novom što nije dokazano i provjereno kroz iskustvo, u što se ubrajaju sve novotarije koje neminovno donosi svako povijesno vrijeme. Konzervativni instinkt nema beskrajno povjerenje u svemoćnu snagu ljudskog razuma i ne da se zanositi njegovim ʽvelikim idejamaʼ. Dapače, takve mu ideje izgledaju zavodljivo privlačne koje po društvo mogu biti potencijalno pogubne, zato je konzervativac zainteresiran za aktualno, a ne za idealno stanje o kojem je vođenje rasprave besplodno sanjarenje.“ (str. 13)

Kljaić čitatelja suvereno vodi kroz intelektualne biografije dvanaest hrvatskih konzervativnih intelektualaca, a to suhođenje čitatelja i autora započinje pregledom konzervativnih misli suvremenika revolucionarnih zbivanja u Francuskoj Andrije Dorotića (1761.-1837.). Taj „začetnik hrvatske Vandeje“ utjelovljenje je postavke da se kontrarevolucije rađaju ujedno s revolucijama s kojima odmah potom stupaju u dijalektički povijesni odnos suprotstavljanja. Naime, Dorotić je, kao poprilično učen filozof i teolog koji je ostvario zavidnu profesorsku karijeru na sveučilištima Papinske Države, mogao zamijetiti klice revolucionarnih gibanja u idejnom pokretu racionalističkoga prosvjetiteljstva, što mu kao provincijalu Dalmatinske franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja usmjerenom na odgoj i obrazovanje mladih sjemeništaraca nikako nije moglo promaknuti. Francuskim revolucionarnim idejama o političkom trojstvenom principu slobode, jednakosti i bratstva, u kojima je ionako gledao „prevratništvo božanskoga poretka“, suprotstavljao se ne samo svojim filozofskim i teološkim učenjima (poglavito pišući protiv metafizičkih učenja Renéa Descartesa) nego i praktičnim političkim radom uslijed otpora francuskoj vladavini nad Dalmacijom od 1806. do 1813. godine. Već je od propasti Mletačke Republike 1797. godine, gdje je tada i boravio kao profesor filozofije i teologije, u sklopu hrvatske nacionalne ideje čvrsto zastupao koncepciju političkoga ujedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom pod žezlom habsburške dinastije, na osnovi priznavanja starih pravica i privilegija Kraljevine Dalmacije u zajedništvu s Trojednom Kraljevinom Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, a nasuprot profrancuskoga republičkoga ustroja u Veneciji ili izravnoga francuskog revolucionarnog vrhovništva preko političkoga koncepta Ilirskih pokrajina. Na zahtjev da tekst Nauk za Dalmatinski narod prevede s francuskoga jezika na hrvatski kratko je poručio:

„Nauk smrdljiv nije meni duša dopustila da u ilirski istomačim jezik, niti da privoljim da razasut bude po mojoj Domovini na iskrnutje prave vire katoličanske; zato povratio sam isti rukopis i prido u ruke Dandolove s razlozim moga nemogućstva.“ (str. 48)

Generalni providur Vincenzo Dandolo osudio ga je zbog protufrancuskoga djelovanja na smrt, pa preko Bosne i Slavonije dolazi do Zagreba gdje kasnije postaje čak i ravnateljem tajne državne policije, a smatraju ga i za spiritus movens protufrancuskih pučkih ustanaka 1809. i 1813. godine u Dalmaciji. Tako je idejni konzervativizam u Dorotiću doživio povijesnu sintezu s političkim djelovanjem u konkretnoj povijesnoj zbilji.

Sljedeći konzervativni političar i intelektualac čiju misao Kljaić analizira jest Mihovil Pavlinović (1831.-1887.), svećenik, društveni reformator i prvak Narodne stranke u Dalmaciji s kojom je uspio slomiti moć dalmatinskoga autonomaštva pod austrijskim patronatom u političkim borbama od 1861. do 1882. godine. Njegova se konzervativna misao, u suradnji s liberalnim narodnjaštvom predvođenim Mihom Klaićem i Natkom Nodilom, sastoji prvenstveno u pozivanju na sintezu dvaju temeljnih načela njegove misli – katoličku vjeru i hrvatsku nacionalnu ideju koja ima preporoditi i prožeti dalmatinski narod i ujediniti ga s ostalim Hrvatima iz Banske Hrvatske. Novu nacionalnu ideju hrvatstva pokušavao je s izmiriti sa starim načelima dinastičkoga legitimizma i katoličanstva. Iako je u načelu bio konzervativni političar (pozivanje na hrvatsko povijesno pravo i odbacivanje jednostrane primjene prirodnoga prava nacija, legitimizam prema habsburškoj dinastiji, antietatizam i anticentralizam, osuda racionalizma i naturalizma, načelo evolucije protiv načela revolucije, ideja da su brak i obitelj temelj nacije itd.), to ga nije sprječavalo da bude pobornik liberalne struje katolicizma u 19. stoljeću, po uzoru na političku i vjersku praksu svojevrsnoga supostojanja katolicizma i liberalnoga građanskoga društva u Belgiji i Francuskoj. Otuda i Pavlinovićeva bliskost s đakovačkim biskupom Josipom Jurajem Strossmayerom po pitanju liberalnoga katolicizma nasuprot struji proaustrijskoga konzervativnoga katolicizma koju je predvodio zagrebački nadbiskup Juraj Haulik. Temeljna Pavlinovićeva misao izražena je u njegovoj programatskoj lozinki „Sve za Boga i Trojednu Hrvatsku“.

Pavlinovićev blizak politički suradnik i duhovni istomišljenik bio je hrvatski političar i pravnik Kosto Vojnović (1832.-1903.), predstavnik Boke kotorske u Dalmatinskom saboru u Zadru od 1861. do 1871. godine i vodeća ličnost Narodne stranke u Dalmaciji. Kasnije će, uz presudnu pomoć Strossmayera, dospjeti na poziciju sveučilišne profesure u Zagrebu, pa i obnašati dekansku i rektorsku dužnost. U politici se Vojnović usmjerio prema zastupanju kršćanskih moralnih načela nasuprot liberalnim zahtijevanjima reformi u društvenom i političkom životu (građanski model braka i sekularizacija školstva), što može kao „filozofski chaos“ samo razgrađivati Res Publica Christiana sazdanu na instituciji sakramentalnoga braka i kršćanskom odgoju građana. Upravo stoga u katastrofi revolucionarne i liberalne Francuske u bitci kod Sedana 1870. godine promatra antipod na kršćanskom moralu sagrađenoj uzoritoj Dubrovačkoj Republici. Da je bio dosljedni pobornik takvih ideja, svjedoči i njegovo savezništvo s Pavlinovićem prilikom odbijanja Klaićeva stranačkoga programa 1873. godine u kojem je pitanje religije protumačeno kao privatna stvar pojedinca, a i kasniji intelektualni i politički napori u razvijanju apologije kršćanske vjere i razvijanju katoličkoga laičkoga pokreta na temeljima emancipacije katoličkih Iraca pod vodstvom odvjetnika Daniela OʼConnella i njime inspiriranih predvodnika konzervativizma poput Johna R. R. Tolkiena, Christophera Dawsona i kardinala Johna Henryja Newmana:

„Osnivajući se na iskustvu stoljeća, koja nam kažu kakove su plodove kršćanska pedagogika za devetnaest stoljeća, donijela u čitavoj civiliziranoj Europi, a napose domovini našoj, možemo tvrditi, da svaka odgoja, koja bi u Hrvatskoj apstrahirala od kršćanskih ideala, koja bi i negativnim načinom mukom mimoišla čimbenike kršćanskoga uzgajanja, koja bi mislila da učitelji mogu bez Boga i Krista Gospoda, hrvatskoj mladeži budi u pučkim, budi u srednjim školama udariti temelj odgoja, osujetila bi najglavniju zadaću sveučilišta, dapače bi dorezala žile stablu hrvatske kulture, te bi ubila u povodu za Boga i za domovinu mladence naše.“ (str. 92)

Svakako jedno od najimpozantnijih imena u Kljaićevoj knjizi pripada đakovačko-srijemskom biskupu Josipu Juraju Strossmayeru (1815.-1905.), tomu, kako ga je nazvao papa Lav XIII., Magnus Croata et Slavus te poborniku kulturnoga kroatocentričnoga jugoslavizma. Strossmayera je, pomalo paradoksalno, upravo Filip Lukas u svojoj knjizi Strossmayer i hrvatstvo branio od iskrivljavanja nauka ponekih ideologa koji su Strossmayera prikazivali kao osnivatelja političkoga integralnoga jugoslavenstva utemeljeno na sekulariziranoj liberalnoj ideologiji. Strossmayer je, prije svega pod svojim znamenitim geslom „Sve za vjeru i domovinu“, jedan od podupiratelja hrvatskoga kulturnoga i gospodarskoga procvata. Ujedno je i jedan od najzaslužnijih ljudi za započinjanje procesa nacionalne integracije hrvatskoga naroda, u čemu je vidio i svojevrsnu mogućnost za širenje katoličanstva prema pravoslavnom i muslimanskom stanovništvu na slavenskom Jugu, kao i za njihovo okupljanje oko Hrvatske i Zagreba kao kulturnoga i, s obzirom na Strossmayerovo zagovaranje osnutka Akademije 1867. godine i Sveučilišta 1874. godine kao „hrama posvećenoga istini“, obrazovnoga središta svih Slavena u Monarhiji. Te su institucije po njegovoj zamisli nosile svrhu borbe protiv racionalističkoga i pozitivističkoga svjetonazora, kojemu u temelju stoje materijalizam i u konačnici ateizam, ali i borbu protiv utjecaja slobodnoga zidarstva na odgoj i obrazovanje mladih umova. Kao branitelj utjecaja religije na sav čovjekov život, u Habsburškoj je Monarhiji vidio idealiziranoga branitelja katoličanstva pred protestantizmom i islamom, pa se upravo zato, u svrhu njezina spašavanja, zalagao za unutarnju federalizaciju i hrvatsku državnu autonomiju u tom političkom okviru, unutar kojega mu je apsolutni utjecaj države na društvo i religiju bio potpuno neprihvatljiv, u čemu je ionako vidio tek svojevrsnu zabludu i herezu modernih vremena.

Na tek otvorenom Kraljevskom hrvatskom sveučilištu Franje Josipa I., ponajprije zahvaljujući Strossmayerovim financijskim i intelektualnim naporima, prvim doktorom filozofije 1880. godine disertacijom pod naslovom Etika i poviest postao je Đuro Arnold (1853.-1941.). Filozofijski je branitelj vrjednota konzervativizma, pristalica klasičnoga i protumodernističkoga poimanja filozofije kao metafizike (nasuprot filozofijskim učenjima Friedricha Nietzschea i Augustea Comtea te znanstvenim zagovornicima biologizma i naturalizma poput Ernsta Haeckela) i apologet kršćanstva pred modernim monističkim filozofijama scijentizma, romantizma te pozitivizma i pesimizma. Ta su moderna shvaćanja uvjetovala povijesni proces posvemašnje tehnizacije i scijentifikacije zapadnoeuropskih društava uronjenih u ideologem neprestanoga znanstvenoga progresa i širenja liberalističkoga poimanja slobode. Od takvih razornih utjecaja nije ostala pošteđena ni pedagogija koja bez kršćanstva, prema Arnoldu, ne može na modernističkim temeljima nikada izgraditi „potpunoga čovjeka“. Glede njegovih protivljenja modernističkim zahtjevima naprednjačke omladine za načelom kozmopolitizma, ponajprije u književnosti – što će rezultirati nimalo laskavim postupkom Miroslava Krleže kada je Vladimiru Filipoviću zabranio pisanje enciklopedijske natuknice o Đuri Arnoldu kao prvom zagovorniku pisanja enciklopedije na hrvatskom – odlučno staje na stranu obrane tradicionalizma:

„Zakučasti problemi, uzajmljeni prirodnim i sociološkim znanostima, brutalna anatomija moralnih lješina, bezdušna psihologija perverznih individua i ciničko izrugivanje vjerskih svetinja, učiniše od njih neku vrstu statistike za ljudsku zvjerad. Kopirajući u kratko, ropski tudjinu, lijepa je knjiga izgubila svoj kompas.“ (str. 128)

Filozofijski iznimno relevantnu kritiku modernističkih stremljenja sa stajališta neoskolastike ponudio je Virovitičanin Stjepan Zimmermann (1884.-1963.), koji će 1946. godine zbog kritike marksističke ideologije i njegova zalaganja za samostalnu hrvatsku državu, u kojoj je vidio rezultat povijesnoga kontinuiteta hrvatske državnosti, biti prisilno umirovljen sa sveučilišne katedre, a zabranjena mu je i izdavačka djelatnost. Svojom obranom tradicionalizma na polju psihologije sukobio se s Ramirom Bujasom, a na području filozofije s Albertom Bazalom. Upravo se u tomu ogledao sukob konzervativizma utemeljenoga na katoličanstvu s modernističkim liberalizmom kao prevladavajućom ideologijom obrazovane hrvatske elite toga doba, ali i sa sve izraženijom marksističkom ideologijom, pa i s nacionalsocijalizmom kao pokušajem obnove starogermanske mitologije, fašizmom i nacionalizmom. Prema Zimmermannu, sve su to tek izrazi duhovne krize koja rezultira krizom kulture i dovodi do gigantskih globalnih sukoba potpomognutih neizmjernom moći tehnike. Koncept hrvatske državnosti, uz sveprisutni odmak od ustaškoga režima u njoj, bio mu je nužan kao kulturni okvir za slobodan i pravičan razvoj hrvatske nacije, dok se glede njezina unutarnjega uređenja opredijelio za „treći put“ kršćanskoga korporativizma:

„U poviestnom se smislu europska sfera pokriva s kršćanstvom, pa je tako hrvatski narod dobio naziv antemurale christianitatis. Već na tom je putu hrvatski narod stekao pravo i na svoj vlastiti život, a to je pravo ostvarivo samo u nezavisnoj državi. Da bude predziđe kršćanstva, hrvatski je narod kroz stoljeća izdržao u krvavim borbama i taj isti narod je i danas na braniku svoje slobode. Ta su stoljeća životne borbe već sama po sebi stvorila uvjet prava na dalji obstanak hrvatske države.“ (str. 145)

Dominikanac Dominik Barač (1912.-1945.) vlastitim je životom platio konzervativno svjetonazorsko usmjerenje i uvjerenost u ispravnost filozofije tomizma, zadobivenu ponajprije sociologijskim uvidima u bît boljševizma kao moderne političke religije u kojoj je kao krajnji cilj postulirano odumiranje države kao oruđa vladajuće klase za izrabljivanjem i kontroliranjem podređenoga proletarijata, što je i izrazio u svojoj doktorskoj disertaciji obranjenoj 1942. godine na Sveučilištu Angelicum u Rimu. 1944. godine napisao je i knjigu pod naslovom Socialna filozofija boljševizma u kojoj je boljševizam tumačio kao izdanak zapadne građanske misli, ali još i više specifičnoga mesijanizma svojstvenoga ruskomu narodu (Moskva kao „treći Rim“), za što mu kao inspirativni uzori služe djela Aleksandra Hercena i Nikolaja Berdjajeva koji su složni u svojim etnopsihološkim tvrdnjama da kolektivna svijest ruskoga naroda nema osjećaja za mjeru, granicu ili zlatnu sredinu, što je bilo pogodno tlo za razvijanje revolucionarnih teorija.

Novinar i pravnik Milivoj Magdić (1900. -1948.) bio je obraćenik na konzervativizam s revolucionarnoga političkoga usmjerenja marksizma, odnosno s progresivistički usmjerenoga jugoslavenskoga nacionalizma „Kamova pokoljenja“, inspiriranoga liberalnim idejama Tomáša Masaryka. Postao je veliki zagovornik hrvatstva i katolicizma oslobođenoga jugoslavenskih natruha, što će u konačnici biti i ključni razlog njegove smrtne presude. U svojoj će knjizi Liberalizam i socijalna problematika u Hrvatskoj iz 1940. godine trajno raskrstiti s marksističkom ideologijom kolektivizma, a zagovarat će i odmak od liberalizma kao individualizma prema autohtonom „hrvatskom putu“ u političko-ekonomskom smislu izgradnje organske cjeline svih slojeva na temelju katoličanstva kao čimbenika duhovne integracije zapadne civilizacije okrenutoga nadnaravnom političkom poretku i objektivno važećem moralnom zakonu, dok će istovremeno donijeti kritiku svih tada vladajućih totalitarnih ideologija – ništa drugo doli povijesnih izdanaka liberalizma – nacionalsocijalizma, fašizma i komunizma zagovaranjem pojma naroda kao duhovne zajednice i povijesne kategorije „dugoga trajanja“.

U dvostoljetnoj povijesti hrvatske konzervativne misli važnu etapu predstavlja brački dominikanac Hijacint Bošković (1900.-1947.), pobornik tradicionalnoga usmjerenja tomističke filozofije. Pozivajući se na enciklike pape Pija XI. Non abbiamo bisogno iz 1931. godine i Mit brennender Sorge iz 1937. godine, dao je značajan obol kritici povijesnih fenomena fašizma i nacionalsocijalizma koje je poistovjećivao s radikalnim izrazima modernoga liberalizma, tek u prijetvornom obličju nekakve kontrarevolucije ili konzervativizma, čime će se Bošković zapravo dobar dio svoga iznimno plodonosnoga spisateljskoga života i baviti (poglavito u svojoj knjizi Filozofski izvori nacionalsocijalizma i fašizma iz 1939. godine). Sasvim iste poglede na te povijesne fenomene dijelio je s Boškovićem i Friedrich A. Hayek u svojoj knjizi Put u ropstvo. Upravo stoga ne trebaju čuditi i do danas relevantni njegovi filozofijski i znanstveni uvidi u korijene tih modernih političkih pokreta, koje pronalazi već u radikalnom diskontinuitetu renesansnih filozofa i protestantskih revolucionara s tada dominantnom srednjovjekovnom kršćanskom baštinom teocentrizma i u njihovom posljedičnom skretanju prema homocentrizmu kao raskrižju prema dvama krajnostima ekstremnoga racionalizma i voluntarističkoga iracionalizma, u politici izraženome u diktatorskim poredcima modernih političkih religija na temeljima hegelijanističke statolatrije koja neminovno, prema Boškoviću, mora skončati u totalitarizmu.

Konzervativizam, utemeljen na katoličkom socijalnom nauku, u misli franjevca Bonifacija Perovića (1900.-1979.), jednoga od najvećih imena Hrvatskoga katoličkog pokreta u prvoj polovici 20. stoljeća, ponajbolje se ogleda u njegovom intelektualnom i znanstvenom zanimanju za socijalnu filozofiju i sociologiju, što je i potvrdio obranom doktorske disertacije u Parizu 1932. godine pod naslovom Radnička sredina i njezin ustroj. Prepoznavao je i shodno tomu upozoravao na opasnost od komunističkoga revolucionarnoga preuzimanja vlasti i nasilnoga postupka brisanja kolektivnoga povijesnoga sjećanja čitavoga jednoga naroda kako bi se stvorio „novi čovjek“, pritom ne zaboravljajući napomenuti da je stvaranje „novoga čovjeka“ u činu preobraćenja zapravo i temeljna nakana kršćanskoga učenja. Uvjeren je da „revolucija može uništiti jedne parasite, ali zato ona stvara druge još gore“, odnosno da konzervativna načela logike identiteta moraju neizbježno trijumfirati nad revolucionarnom dijalektikom suprotnosti. Vlastiti je konzervativizam ponajprije gradio na personalističkoj filozofiji nadahnutoj mislima Emmanuela Mouniera, Nikolaja Berdjajeva i Jacquesa Maritaina, pa je tako kritizirao i kapitalizam i komunizam u pozadini kojih je uvijek nazirao materijalističku filozofiju koja čovjeka pokušava svesti na bivstvovanje u sferi onoga što se naziva homo oeconomicus. U njegovim idejama o jedinstvu Europe na duhovnim temeljima kršćanstva te prepoznavanju potrebe za nužnom suradnjom i složnošću svih europskih država, Kljaić prepoznaje istost s idejama Roberta Schumana, Alcidea De Gasperija i Konrada Adenauera koji će odigrati ključnu ulogu u oblikovanju začetaka političko-ekonomskoga savezništva europskih država.

Važnu postaju na putu hrvatske konzervativne misli nedvojbeno sačinjava jedan od najeminentnijih hrvatskih političkih emigranata Bogdan Radica (1904.-1993.). U svom se bogatom i plodotvornom životu doticao mnogobrojnih misaonih tema, no u hrvatskoj intelektualnoj povijesti svakako je najupečatljivija epizoda njegova radikalnoga obračuna s Miroslavom Krležom i krležijanstvom kao smjerom u angažiranoj hrvatskoj književnosti tijekom njezina utjecaja na čitavu jednu generaciju hrvatskih studenata, što je Radica smatrao ključnom negativnom domenom čitava Krležina opusa, ali i njegovim bitnim određenjem. Taj se intelektualni sukob reflektira kroz prizmu sukoba konzervativne predanosti klasičnoj i kršćanskoj baštini jednoga povjesničara s revolucionarno intoniranim književnim stvaralaštvom angažiranoga marksističkoga umjetnika. Iako je Krleža, prema Radici, najvažniji lik dvadesetostoljetne hrvatske književnosti, optužuje ga za davanje legitimiteta Jugoslaviji i komunizmu, tim ključnim ideološkim oponentima Radičina konzervativnoga razumijevanja svijeta i pozicije čovjeka u njemu. Iako je Radica cijenio Krležinu ulogu u intelektualnom životu Hrvatske, prvenstveno zbog njegova djelovanja preko JAZU-a i časopisa Forum, nakon kraha Hrvatskoga proljeća 1971. godine Krležu promatra kao oportunističkoga apologeta komunizma i ključnoga kulturnoga ideologa titoističkoga režima, odnosno ukratko kao „kurtizana na dvoru Tita na Brionima“. Da je Radica bio dosljedni konzervativni mislitelj, dokazao je i svojim protivljenjem metodologiji nove generacije hrvatskih političkih emigranata koja se Jugoslaviji i komunizmu suprotstavljala revolucionarnim sredstvima nasilja, dok preporod hrvatske nacionalne države, smatrao je Radica, može niknuti tek iz temelja liberalne, demokratske i kršćanske tradicije.

Zaključno mjesto, no možda i ključno, u plejadi konzervativnih protagonista Kljaićeve knjige pripada prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu (1922.-1999.), čiji su život i djelovanje neodvojivo povezani sa sudbinom stvaranja i razaranja komunističke Jugoslavije. Drukčije rečeno, ponovni dolazak hrvatskoga naroda na duhovnu i političku pozornicu svjetsko-povijesnih naroda reflektira se gotovo istodobno u njegovoj emancipaciji od ideologija marksizma-lenjinizma i jugoslavenstva, čijim je povijesnim porazom zapravo završeno revolucionarno razdoblje hrvatske povijesti u 20. stoljeću. Paradoksalno je upravo to što mu je lenjinistički taktički ustupak nacionalnom pitanju u svrhu postizanja uspjeha komunističke revolucije na strateškom planu omogućio, upravo dalekosežnim uvidima u bît hrvatskoga nacionalnoga pitanja, i trajni rastanak s temeljnim zasadama marksističke ideologije, ali i s idejama federalističkoga jugoslavenstva. U tome Tuđman dijeli sudbinu mnogih hrvatskih konzervativnih mislitelja, pa i brojnih već spomenutih u ovoj knjizi, no njegov monumentalan politički i državnički trijumf u vidu stvaranja suverene hrvatske nacionalne države svrstava ga ujedno i u red najvažnijih pobornika ideja konzervativizma, ponajprije zahvaljujući dubokim povijesnim uvidima zadobivenima na temelju historiografskih istraživanja. Koliko god njegov konzervativizam bio eklektične naravi, s primjesama ranijih nagnuća marksističke provenijencije, Tuđman je postao uvjeren kako nacija i religija nisu nikakvi prijelazni oblici prema socijalističkom raju besklasnoga društva, nego upravo najvažnije duhovne tvorbe ljudske povijesti. To će se u hrvatskoj političkoj praksi ogledati kao politička misao tuđmanizma koji će sačinjavati načela hrvatskoga povijesnoga i državnoga prava starčevićanskoga pravaštva, sveobuhvatnoga radićevskoga pučkoga domoljublja i pozitivnih dosega socijalnih politika hrvatske lijeve misli. Upravo ta dijakronijska sinteza temeljnih zasada višestoljetne hrvatske političke ideologije i njegov filozofijski historicizam omogućavali su Hrvatskoj demokratskoj zajednici bitak nacionalnoga pokreta, a ne tek jedne od građanskih stranaka. Ta sinteza teorije i prakse pokazala se najvažnijim Tuđmanovim oruđem za nastanak hrvatske nacionalne države i njenu obranu u Domovinskom ratu. Ne treba stoga čuditi da je Tuđman ispravno prepoznao kako je povijest, kao najvažniji temelj svakoga oblika konzervativizma, inherentno neprijateljski nastrojena spram svih revolucionarnih ideologija:

„Zašto se nove ideologije toliko upinju da izbrišu povijesno, što će reći i ljudsko pamćenje, i zašto im to nikada do kraja nije pošlo za rukom – u odgovoru na to pitanje leži i odgovor o opstojnosti nekih ljudskih vrijednosti i iluzornosti napora da se svijet učini po nečijem receptu.“ (str. 294)

Knjiga Stipe Kljaića Povijest kontrarevolucije: hrvatska konzervativna misao od 1789. do 1989. važan je prilog proučavanju hrvatske intelektualne povijesti, povijesti ideja i biografija hrvatskih značajeva, kao i koristan doprinos proučavanju ideja političke filozofije konzervativizma na hrvatskom povijesnom tlu. Kljaić je to uspio opredijelivši se metodologijski za prikazivanje života ideja kroz život dvanaestorice njihovih nositelja, koji su u različitim društveno-povijesnim kontekstima i vremenima dijelili zajedničko opredjeljenje za načela razboritoga evolucionizma spram iracionalno–revolucionarnoga voluntarizma, oslanjanje na antropološku tradiciju oblikovanu kršćansko-klasičnoantičkim svjetonazorom i spoznajom o ograničenosti čovječje naravi, promišljanje o narodnoj zajednici kao organskoj cjelini spram klasne diferencijacije koju naglašavaju revolucionarne ideologije i uviđanje potrebe za njegovanjem naslijeđene povijesne kulturne baštine. Konzervativizam je živa svijest u širokim hrvatskim narodnim slojevima, no u hrvatskoj intelektualnoj eliti sve donedavno nije na primjeren način valoriziran, pa čak ni ozbiljno ili sustavno analiziran, vjerojatno i zato što je elita kao takva uvijek naklonjenija utopijskim vizijama humanističke budućnosti, doli pokušajima reformskih nastojanja za nenasilnim promjenama unutar postojećega sustava, počesto olako prelazeći preko stoljeća dubokih povijesnih slojeva neke zajednice. Imajući to u vidu, tim značajniji postaje Kljaićev intelektualni napor približavanja života konzervativnih ideja širokim slojevima zainteresirane javnosti, ali i historiografskoj zajednici. Nadamo se da je to dobro pripravljanje puta za buduće znanstvene projekte i monografije u vidu sintetskih cjelina kojima će u žarištu znanstvenoga proučavanja biti hrvatska intelektualna povijest, nezaobilazan dio mozaika sveukupne hrvatske povijesti u njenom europskom i svjetskom obzorju.

Ivan Smiljanić

Historiografija.hr


Pun pogodak u ništa!

„Smrt mi ne prilazi, a čita moje pjesme“

(Miro Glavurtić)

Knjiga „Kanconijer o ništavilu“ proizvedena je i uređena, tipografski i grafički, tako da se malo po malo gubi u ništavilu. Tisak u nijansama crne, sive, bijele, do iščeznuća, naznačuje, zorno pokazuje (ipak!), kako se nestaje u ništavilu.

 

Tko je autor ovoga „Kanconijera“? Je li tek puki „zapisivač“? Ili tek neki , manje ili više, vješti „organizator“? Ili, nitko-i-ništa u nastajanju pjesme? Ili manufakturist koji radi po narudžbi, prema očekivanju čitatelja? Ili tek, napisalo mu se (dok mu je njegov genije vodio ruku), a vi vidite što ćete s tim!

 

Kako bilo, Josip Pavičić (Bjelovar, 1944.) je, da prostite, pjesnik koji se usudio u ovo (ne)vrijeme spjevati pjesmaricu o tako jednostavnoj i običnoj ljudskoj zagonetki – ništavilu. E, sad, imamo autora, tu je i djelo, a valjda će se naći i pokoji čitatelj. Kako će čitatelji primiti ovo suočavanje i autorovo i svačije s ništavilom? Hoće li prihvatiti tako savršeno svršenu perspektivu ili će bezizglednost perspektive preokrenuti u svoju i svačiju prednost?

 

O autoru, za ovu prigodu, treba reći da je vrsni znalac hrvatskoga jezika. Bilo bi smiješno isticati ovu (trebalo bi biti samorazumljivu) činjenicu, da nas stvarnost i književna produkcija ne uvjeravaju u suprotno – da je jedan pisac vrsni znalac jezika na kojem piše! Tragično je, naprotiv, da puno današnjih pisaca ne zna jezika, a ono što jezikom drže tek je sitan odraz (umrljan svakojakom tuđinštinom) hrvatskog jezičnog bogatstva. Pavičić, ne samo u formalnom, akademskom smislu (kao profesor hrvatskog jezika), druguje s hrvatskim jezikom već lijepi niz desetljeća kao novinarski pisac, publicist, pjesnik, prozaist, urednik i nakladnik. Njegov osjećaj za jezik proizlazi koliko iz životne stvarnosti, toliko iz jezične tradicije, ostvarujući zavidnu harmoniju i ravnotežu. Na takvoj podlozi njegov(i) lirski subjekt(i) lako pronalaze optimalne konstrukcije, izričaje i sklopove koji djeluju više od blagotvornog osvježenja današnje hrvatske poezije.

 

Sve pjesme ovoga „Kanconijera“ možemo uvrsti u čistu lirsku poeziju, bez ikakve mogućnosti da bismo u ocjeni mogli zahiriti. Dakle, sve su pjesme ove zbirke u najstrožem smislu lirske. Rekli bismo, upravo su školski primjer lirske poezije. U njima nema ničega vanjskoga, objektivnoga, stvarnosnoga koje bi na bilo koji način ugrozilo osjećajnost, razmišljanje i djelovanje lirskoga subjekta u njegovoj osobnoj zbilji. Doista, u ovim Pavičićevim pjesmama ni jedan vid zbilje ne uspijeva prodrijeti u unutarnji prostor i postati dominantan subjektu. A i kako bi kad se, od prve do posljednje, bave ništavilom. Ne samo da u njima nema ničega vanjskoga, nego nema ni nutarnjega budući da se sve pretvara u ništa!?

 

Lirskih subjekata u ovim pjesmama – koje se bave samo jednim motivom: ništavilom – je više. Reklo bi se da je to čudno. Ali kod Pavičića i ne može biti drugačije jer on ništavilu prilazi s raznih strana i s pristupima koji nas iznenađuju. Bilo da su vedri i duhoviti, ironični i sarkastični, humorni i satirični, humani i empatični, zreli ali ne pretenciozni. Rijetko kad smo čitali (u novije doba još jedino kod Glavurtića ili Glumca) poeziju koja nas je obuzela onom čudesnom, očaravajućom „magijom“ o kojoj književna teorija može samo reći: da njoj, teoriji, nije jasno otkuda ta „magija“ dolazi!

 

Koja je i kakva bila Pavičićeva namjera u stvaranju ovoga „Kanconijera“? Možemo li mi, bilo kao čitatelji, bilo kao kritičari, prepoznati i ustanoviti Pavičićevu namjeru? (Teoretičare ispuštam iz niza jer unaprijed znam odgovor na dotično pitanje!) Pokušat ćemo iz našeg očišta prikazati nekoliko vidova, kako smo već utvrdili, jednog jedinog predmeta ove knjige: ništavila. (Štoviše, nukamo i druge čitatelje, bez obzira s kojim razlozima čitaju ovaj „Kanconijer“, da se potrude pronaći svoje aspekte odčitavalačkog procesa.)

 

Prema redoslijedu po kojem su pjesme uvrštene u „Kanconijer“, ali i prema vremenskom redu, kronologiji, prva je pjesma „Ništavilo“. Autor priopćuje, ispod pjesme, da je nastajala u „Petak ujutro i navečer, 3. svibnja 2019.“. A u samoj pjesmi autorov lirski subjekt ovako predstavlja ništavilo: „Ništavilo je čovjekova majka… Dok ga ništavilo drži za ruku/dok ga grli i tješi, kao što umije samo majka/dok mu šapće i miluje ga po kosi/dok mu izmiče klupu od trešnjeva drveta“. Dakako, majka asocira na rađanje, ali i na tajnovitu i neraskidivu vezu sa životom u kojemu je ništavilo izuzetno važan čimbenik. Ono je predšasnik onoga što mi obično nazivamo umiranjem. Malo po malo ulazimo u ništavilo i predajemo se stanju koje nazivamo smrt. A iz smrti se šire, neki kažu zasijava, život u kojem je opet ništavilo.

 

Na stranici 24., u pjesmi „Lovrijenac“ datiranoj „24. srpnja 2019.“, autorski lirski subjekt iznosi ekspoziciju, utvrđuje mjesto radnje: „Otišao je u Dubrovnik/Popeo se na tvrđavu Lovrijenac“te opis događaja koji je povod pjesme: „Nagnuo se preko zida/Izgubio ravnotežu/Dok je padao čuo je glasni šapat… Dobro došao!“. O kome se radi? Tko pada? Tko čuje glas? Kome je upućena dobrodošlica? Nije razvidno sve dok dva lirska subjekta ne povedu dijalog skraja pjesme. Čovjek je taj (autor?) koji pada. Misli da mu dobrodošlicu upućuje Hamlet, ali: „Ne, ništavilo/Došlo da naplati njegovu davnu neopreznu misao/da je glumac na Lovrijencu neuništiv“. Zdvojan je odgovor autorskog lirskog ja: „Ali ja nisam glumac“. No ništavilo, koje se rado presvlači (kao da mijenja kostime!) u razne lirske subjekte u ovoj zbirci, pokušava utješiti neoprezna čovjeka/autora/lirskog subjekta ljudima tako dragom pozicijom: „Uvijek si kod mene imao protekciju“. Korumpirano ništavilo!?

 

Dugačka pjesma, „Pola noći“, na str. 33-35, bila je izvrgnuta pokušajima prodora nekih izvanjskih elemenata koji bi onemogućili lirski subjekt da izvede svoj naum. A naum se sastojao u krajnje nevjerojatnom pokušaju da ništavilo – iščezne! Pogledajmo.

 

Kaže se da je ništavilo: „Došlo u pola noći/da vidi kako velika kazaljka/prekriva/malu.“. Nakon ove sekvence slijedi druga u vidu pravog filmskog prizora u kojem ništavilo sjedi pred kaminom, pućka lulu, „pravi se kao da se moli za njih dvije/a zapravo da ih raskalašeno gleda“. Što će mu ta poza i postupak? „Došlo je da provjeri/događa li se što s vremenskim beskrajem“, objašnjava autorov lirski subjekt. I to kad? Kad bi se trebale poklopiti dvije kazaljke na satu: „u časku predvidljivog i nevažnog spajanja/znaka i znaka bez stvarnog značenja“.

 

Ovdje bi se trebala umetnuti poduža meditacija o vremenu, ali nemamo prostora (a, možda, ni vremena). Pola noći, naravno, ne postoji. No da bi ipak, barem u pjesmi, postojalo naoko neutralan lirski glasić vrši određenu intervenciju: kazaljke su se, tobože „iznenada i bez vidljiva razloga“, zaustavile. Je li prestalo teći vrijeme? Ili je prestalo mjerenje vremena? Tko bi ga znao! Vrijeme je, kaže se dalje, stalo za sve biće. Čak i za sam bitak, ma kakvim se on prikazivao. I to tako: „za sva mjesta i sva nemjesta/za sva vremena i za sva bezvremena/za sve kojima ne smeta nepostojanje/za sve kojih nema ni u jednoj dosad izgovorenoj riječi“. Ova dva potonja stihaimpliciraju filozofsko-teološku raspravu, ali daju odgovor kakav može biti samo pjesnikov u misteriju pjesničkog dohvaćanja, podjednako, misteriozne (ono)stvarnosti. Kako o vremenu nema govora i odgovora, tako ni o ovoj pjesmi nema razgovora nego je do svakoga čitatelja hoće li je pojmiti.

 

Međutim, proizlazi (uz malo domišljanja i razmišljanja), da je vrijeme stalo i za ništavilo! Lirski subjekt poentira: „a to se ništavilu nikako nije moglo svidjeti/No, što da poduzme usred noći bez kraja/na dalekim rubovima tobožnjeg raja/u svemirskoj prašumi bez sunca i ganuća/u sladostrasnom jecaju iščeznuća“.

 

Međutim, kao što se može vidjeti iz ovoga „Kanconijera“, ništavilo je izbjeglo ovu hudu sudbinu (da, sudbinu!) i to zahvaljujući svemoćnoj pjesnikovoj ruci. U jednoj pjesmi (str. 44) reći će se: „Ipak sam ja pisac ove pjesme“!

 

Mogli bismo ovim načinom analizirati još puno pjesama ove zbirke. No prostor-vrijeme nam na dozvoljavaju. Ipak, zadržat ćemo se na pjesmi „Povuklo se“ (str. 45). U stihovima koji imaju vid binarnih opozita, gdje je drugi dio opozicijske veze nijekan, ali nije antonim, gradira se put do jednoga od mogućih ishoda nauma lirskog subjekta, koji smo naum spomenuli. Dakle, po obrascu „Povuklo se u sebe, a sebe nema“ slijede članovi koji su nijekani: duša, srce, volja, strast, navika postojanja, veliki prasak, ishod vječni, ljubav prema bližnjem, nada, svijet. Međutim, u posljednjem stihu evo odgovora – za čovjeka, svijet, svemir – „Povuklo se u pakao, a pakla, hvala Bogu, ima“!

 

Bez filozofske i teološke pretencioznosti, bez fizikalne i kozmološke (za)umišljenosti, pjesnik putem intuitivnim, zajedno sa svim svojim lirskim subjektima, besprijekorno pogađa u ništa! Pogađa ništavilo tako da ga ostavlja u vremenu i tako ga razoružava. Ništa nije ništavnije (da ne kažemo: relativnije)od vremena! Naučili smo to još od sv. Augustina, za filozofskih seminara kod prof. Bošnjaka (u tmastom socijalističkom mraku!).Od ImmanuelaKanta (1724.-1804.),preko Alberta Einsteina (1879.-1955.), do Kurta Gödela (1906.-1978.) o vremenu se može reći, što je već spomenuti sv. Augustin kazao, reinterpretirano: „Svjestansam činjenice da sada pišem s nešto sjećanja o tome što sam upravonapisao i nešto očekivanja o tome što ću vjerojatno uskoro napisati.Doživljavam sukcesiju svojih različitih stanja uma kao da su ta stanja proteklakroz moj um. Taj osjećaj, čini se, navodi na pomisao da i vrijemetakođer protječe“ (Hao Wang, (1921.-1995.,: „Vrijeme u filozofiji i fizici – od Einsteina do Gödela“, Reflections on Kurt Gödel, MIT Press, Cambridge 1987.).

 

E, sad, u igru ulaze osjećaji, pa svijest, pa projekcija naše svijesti u svijet kako bi se dobio pojam o apsolutnom vremenu, pa iskvarenost svijesti njezinom ograničenošću, svođenje na lokalne sheme prostora i vremena etc. Ostavljamo matematičarskim logičarima da i dalje raspetljavaju ove prostor-vremenske zapetljancije (koje mi, priznajemo, ne razumijemo). Za naš ljudski mikrokozmos ovo pjesnikovo rješenje sasvim je dostatno!

 

***

 

Pavičić je napisao ovaj „Kanconijer“ upravo nadahnut. Usuđujemo se spomenuti ovaj pojam, unatoč demonima teorije koji harače književnošću i znanošću o književnosti u nas, u Europi i u svijetu (za svemir nisam siguran). Ako se nama, kritičaru/čitatelju, već desetljećima prilikom čitanja pjesničkih uradaka recentnih hrvatskih poeta nije ježila koža,nije se nutrinom razlijevala ona svijetla blagotvorna radost (o kojoj ne znamo ništa!), a intelektom nije skakutala vedra humorna misao dokučenoga smisla, što smo (i još više raznog, neizrecivog) doživjeli uz ovaj „Kanconijer“, onda je sve rečeno. Iz kojega je izvora Pavičićevo nadahnuće, nije nevažno. Jeli ljudskog ili božjeg porijekla? Teško je tvrditi. Ali, nadahnuće oliti inspiracija, svakako je bila prisutna.

 

Tvrdi se već hiljadama godina da se Isus, Sin Božji, očovječio, dao raspeti radi svojih ideala, stavljajući u ishod spasenje cjelokupnog čovječanstva. Onaj isti prof. Bošnjak tvrdio je da je Isus iluzija, jer da takav nije postojao. Vjerojatno je dr. Bošnjak u pravu, ali nije ovo jedini slučaj koji potvrđuje koliko iluzije moćno gospodare čovjekom i svijetom i koliko dugo vladaju i vladat će. Pa tako i ova Pavičićeva iluzija, prognoziramo, bit će jednako snažna i u ovom 21., pa u 22., čak i u 23. stoljeću, nećemo reći ad infinitum, ali do Sudnjega dana, svakako. Dokle će biti naše vjere i jezika.

Nikica Mihaljević

Književna republika, Zagreb, br. 7-12, 2021

 

 

„Idemo na Zagreb“ – jedno veliko srpsko delo

Naslovnica romana Idemo na Zagreb u izdanju Lagune, Beograd, 2021.

Nije mali broj ratničkih krilatica i pokliča koji su se upravo zahvaljujući ishodu dotičnog rata pretvorili u potpunu ironiju i koji stoga sami za sebe dovoljno govore o apsurdu i propasti megalomanskih ideja što su svojevremeno znale da opiju i čitave narode.

U predgovoru za roman Nebojše JovanovićaIdemo na Zagreb“, književni kritičar Marko Nedić napravio je paralelu sa kultnim romanom Jaroslava Hašeka o vojniku Švejku, gde jedno poglavlje nosi naslov „Na Beograd“, čime je češki pisac takođe imao u vidu ironiju koju je taj poklič dobio nakon što je rat završen porazom onih koji su to klicali.

Slična bi se paralela mogla napraviti sa još jednim klasikom svetske književnosti – sa romanom Emila Zole „Nana“, gde se na samom kraju čuju pokliči francuskih vojnika rešenih da svoje pruske neprijatelje dotuku u samoj njihovoj prestonici, u Berlinu, no i ovde je poklič sâm po sebi ironičan kad se zna da će ratna sreća biti potpuno obrnuta i da će Drugo francusko carstvo istruleti onom brzinom kojom truli i mrtvo telo nekadašnje pariske lepotice i zavodnice.

Ipak, ratne operacije po Hrvatskoj tokom jeseni 1991. teško se mogu uporediti i sa francuskim napadom na Prusku i sa austrougarskim napadom na Srbiju, a ne nalazi se lako paralela ni sa bilo kojim međudržavnim i građanskim sukobom u svetskoj istoriji, naročito kad se u obzir uzmu različita i često suprotstavljena shvatanja samih učesnika i očevidaca: za jedne je to bila legalna odbrana starih granica, za druge je bio napad jedne države na drugu, za treće je bilo čuvanje golih života pri čemu je i čin krvne osvete sasvim opravdano sredstvo, za četvrte je bilo naplaćivanje dugova iz prethodnog rata, za pete je bila borba u ime dotadašnjih ideoloških tekovina, za šeste je bila borba radi uspostavljanja nove države sa novim granicama.

Kao da takvih razmimoilaženja, koja su se inače javljala na obema zaraćenim stranama, nije bilo dovoljno, nego je i pojam rata u ovom slučaju relativizovan, pa ne samo što je za jedne to bio građanski sukob a za druge nacionalno oslobođenje, nego je ostalo otvoreno pitanje da li je to uopšte bio rat legalne vojske ili intervencija paravojnih formacija.

Upravo je takvim fatalnim nedoumicama prožet roman Nebojše Jovanovića, a kad je reč o krilatici koja je iskorišćena kao naslov, čini se da ironija nije bila prisutna samo od momenta kada su se u besmislenost dotičnog pokliča uverili i oni koji su ga promovisali i podsticali, nego da se naslućivala mnogo ranije, možda i od samog početka ratnog sukoba, jer mnogi koji su to naizgled ponosno vikali, zapravo nisu verovali da je ostvarivo i već tada im se u glasu naslućivala ironija – pošto im ništa drugo i nije preostalo kao sredstvo moralne i psihološke odbrane od ratnog vihora koji je najviše bio podstican od strane onih koji u ratu nisu ni učestvovali.

Prvi put objavljen 1998. godine, roman „Idemo na Zagreb“ i nakon duže od dve decenije deluje kao revolucionaran korak u srpskoj književnosti, jer iako nije zanemarljiv broj pisaca koji su na ratni raspad Jugoslavije gledali isto ili slično kao Nebojša Jovanović, odnosno kao junaci njegovog romana, ipak su takva dela neretko ostala na svojim prvim izdanjima i samim tim dospela do uskog kruga čitalaca, pa je iz tog razloga novo izdanje Jovanovićevog romana značajno maltene koliko je bilo značajno i ono prvo, a možda je čak i značajnije kad se u obzir uzme vremenska distanca prema opisanim događajima i kad se shvati da integralnom tekstu romana ni nakon toliko godina ne treba ništa dodati niti oduzeti da bi bio aktuelan.

Premda je roman zasnovao na sopstvenim beleškama i na ličnom iskustvu, pisac je dao dovoljno prostora i drugačijim viđenjima ratnog sukoba, naročito omogućivši da se čuje glas onih koji su već svojim rođenjem bili na prvoj liniji fronta i samim tim su morali imati potpuno suprotna tumačenja od rezervista koji su se tu našli protiv svoje volje.

Na taj način, Nebojša Jovanović pokazao je da su u srpskoj književnosti mogla nastati velika dela čak i onda kad su velike političke ambicije i nacionalne iluzije bile, nakon dodira sa realnošću, svedene na najmanje moguće granice.

Autor: Dušan Milijić

Bukmarker, Laguna, Beograd, 10. kolovoza 2021.

Ovo sramotno ismijavanje Holokausta treba odmah prestati

Hrvatski povjesničar dr. Ivo Goldstein gostovao je u lipnju 2018. u emisiji Nedjeljom u 2 HTV-a. Premda je tema bila logor u Jasenovcu, ipak se nije očekivalo da će njegove izjave podići toliko mnogo prašine. Otprilike u 28. minuti emisije voditelj Aleksandar Stanković upitao ga je: „Neki upozoravaju da nije pronađeno mnogo posmrtnih ostataka jasenovačkih žrtava, a tvrdi se da je ondje stradao velik broj ljudi. Kako to komentirate?“

Goldstein je ispalio bombu: „To je zato što je u travnju 1945. Hitler ustašama poslao specijalnu drobilicu kojom su kosti žrtava pretvorene u pepeo…“

U vremenu kad je antisemitizam u eksponencijalnom rastu, kad jedan od četiri američka milenijalca (ljudi rođenih između 1978. i 2000. godine) vjeruje da je Holokaust izmišljen, kad više od polovice Nijemaca smatra da Židovi pretjeruju s pričom o Holokaustu, Ivo Goldstein ide tvrditi da je Adolf Hitler – dok je Berlin bio pretvaran u prah i pepeo ruskim kaćušama – stigao razmišljati kako poslati na nekakav Balkan spravu za mljevenje kostiju!?

Za koju inače nitko nikada ondje nije čuo.

Ta Goldsteinova izjava nije samo sumanuta rečenica nekog tikvana koji je igrom slučaja uspio doći na nacionalnu TV, nego jedna od zadnjih stvari koja Židovima sada treba.

Zašto uopće ugrožavati povijest Holokausta uvlačenjem u priču jednog mjesta za koje se ne može podastrijeti forenzički dokaz da je u njemu bilo više od nekoliko tisuća žrtava? Istodobno jasenovačka lista navodnih žrtava i dalje raste! I to i ove 2021. godine! Pri tome je riječ o listi navodnih žrtava koja je više puta ozbiljno dovedena u pitanje.

Zašto muzeji Jad Vašem u Jeruzalemu ili US Holocaust Museum desetljećima šute na postupke hrvatskog muzeja JUSP Jasenovca, koji koristi snimke Treblinke ili snimke iz Ukrajine i Poljske, kako bi podupro svoje preuveličane tvrdnje o žrtvama?

Zašto te organizacije pristaju na tvrdnje iz bivše Jugoslavije o astronomskim brojevima jugoslavenskih žrtava u Drugom svjetskom ratu, kad su te brojeve opovrgnuli čak i službeni jugoslavenski popisi stanovništva.

Stotinjak kilometara jugoistočno od Zagreba nalazi se mjesto gdje je u kolovozu 1941. ustanovljen sabirni logor. Prema većini izvora, oko 85 posto zatočenika bili su Srbi, Romi, bosanski Muslimani i Hrvati, dok je oko 15 posto bilo Židova. Forenzička istraživanja 1947./48., koje su proveli jugoslavenski stručnjaci, pokazala su da bi u Jasenovcu moglo biti između 2.500 i 4.500 žrtava (Sve ove postotke i brojeve treba uzeti s oprezom, op. prev.).

Osamdesetih godina Jugoslavija je pokušala prikazati Jasenovac kao „Balkanski Auschwitz“. Još ranije htjeli su pomoću žrtava, u jednom ciničnom pokušaju iznuditi novac od Njemačke. Pa su krenuli s povećanjem broja žrtava – 59.000, 72.000, 99.000, 250.000 i tako dalje do 700-800.000. Pravi „genocidni bingo“!

Naravno da Beograd nije mogao dati nikakav forenzički dokaz za te tvrdnje. S brojem manjim od 4.500 (i to u velikoj većini nežidova) htjeli su se staviti uz bok Auschwitzu gdje je na užasan način ubijeno 1,5 milijuna ljudi, u velikoj većini Židova!

To samo pridonosi antisemitizmu i predstavlja izraz samomržnje. Osobito za one židovske povjesničare koji su dopustili da se povijest Holokausta ukrade i da ona posluži za razračunavanje među narodima na Balkanu. Prema Zapadu, Srbija promovira Jasenovac kao mjesto židovskog stradanja, ali na Balkanu Židova u njihovim pričama više nema, i na mjesto Židova stavljeni su Srbi.

Dr. Lea David, profesorica Studija Holokausta na Sveučilištu Haifa piše: “Srpska politička elita preuzela je i koristi simbole Holokausta kako bi izjednačila srpske sa židovskim žrtvama. Time želi promovirati ‘srpsko pravedništvo’ u vrijeme ratova devedesetih.“ Slično primjećuje i David McDonald sa Sveučilišta Otago: „Navlačeći masku Holokausta, srpski nacionalisti nastoje dobiti širu potporu. Mitovima o zajedničkom stradanju Srba i Židova nastaje serija novih mitova.“

Američki muzej Holokausta priznaje na svojoj internetskoj stranici da je utvrđivanje točnog broja stradalih u Jasenovcu „dosta teško jer je uništeno mnogo važnih dokumenata, a nezavisni istraživači nisu dugo mogli doći do onih dokumenata koji postoje“.

A zašto onda u tekstovima pišemo o ovim ili onim brojevima žrtava u Jasenovcu, ako je te brojeve teško utvrditi?

Muzej Jad Vašem iz Jeruzalema devedesetih je pokušao pribaviti dokumente o Jasenovcu iz Beograda. Nije dobio ništa!

Teško je prihvatiti izjave koje datiraju još iz vremena bivše Jugoslavije da broj žrtava „tek treba utvrditi“. Pa što je radio muzej u Jasenovcu, koji postoji 47 godina, a do danas nije ni probao utvrditi gdje su ti „mistično nestali posmrtni ostaci logorskih žrtava“?

Oni koji smatraju da nije važno koliko je bilo žrtava u pojedinom logoru, ili koji smatraju da to ne treba utvrditi – čine nemjerljivu štetu židovskoj povijesti.

U ovom vremenu snažnog rasta antisemitizma, svaki čovjek, a osobito Židov, trebao bi prestati suradnju s takvim tipovima, koji se u stvari rugaju žrtvama Holokausta. (Preveo s engleskog Igor Vukić.)

David Goldman, Jerusalem Post, 14. kolovoza 2021.