Zapravo odgovarate stereotipnom profilu jednog klasičnog filologa, profesora latinskog i grčkog… To je i danas vaše osnovno zanimanje?

Tako je. U milanskoj klasičnoj gimnaziji Liceo Classico “Cesare Beccaria” predajem i talijanski i antičku povijest, ali u prvom redu latinski i grčki jezik i književnost.

Je li Mlakićev roman prvo književno djelo koje s hrvatskog prevodite na talijanski?

Kao cjelovito djelo da, makar već imam iskustva s prevođenjem kraćih tekstova i pojedinačnih pripovijetki.

I naravno “Povijesti hrvatske književnosti” Dubravka Jelčića. Kako ste se odlučili i što vas je potaknulo na taj pothvat?

Od 1995. godine nadalje često sam posjećivao Zagreb gdje sam redovito obilazio i knjižare. Tako sam naišao i na Jelčićevu knjigu, malo je prelistao i uočio kako bi bila idealna i dobrodošla za talijansku publiku kao osvježenje i sinteza koja obuhvaća čitav razvoj hrvatske književnosti, ali u jednom svesku. Učinilo mi se da je u čitavoj hrvatskoj književnoj panorami upravo ta knjiga najpodesnija zbog dobrog omjera obujma i cjelokupnog uvida koji pruža. Latio sam se posla, uvjeren da tu knjigu treba prevesti jer može odlično poslužiti onima koje zanima taj teritorij kao temeljna polazišna karta za upoznavanje i daljnje istraživanje. Na prijevodu sam radio prvih godina novog milenija. Prvo izdanje objavljeno je 2005. i za njega sam godinu poslije dobio nagradu Davidias Društva hrvatskih književnika za promicanje hrvatske kulture i književnosti u inozemstvu. Nakon toga se događaju bolne stvari, jer se mali milanski izdavač koji je objavio knjigu nakon nekoliko godina gasi, a time i mogućnost da se knjiga više bilo gdje nabavi ili naruči, nakon što je to prvo izdanje bilo rasprodano. Osim zato da ponovno postane dostupna zainteresiranim čitateljima, za ovo drugo revidirano izdanje imao sam i dublju motivaciju. U međuvremenu sam ipak rastao i sazrijevao kao čovjek, kulturni djelatnik i proučavatelj tog područja pa sam uočio i neke greške, ne samo tiskarske. Također sam puno toga u međuvremenu naučio u smislu stila prevođenja i zaključio da se štošta može doraditi kako bi talijanski tekst bio još tečniji. Otprilike u godinu dana priveo sam kraju taj posao. U skladu s mogućnostima, ali i duhom vremena i novim tehnologijama, izdavač sam ja i knjiga postoji, ali nije tiskana. Naime, objavio sam je preko distribucijske platforme Streetlib. To znači da knjiga virtualno postoji i svatko tko je naruči, iz bilo kojeg dijela svijeta, dobit će poštom svoj otisnuti primjerak. Dovoljno je na stranici store.streetlib.com u tražilicu upisati Jelčić. Svatko zainteresiran tako knjigu može pronaći, naručiti i dobiti poštom primjerak otisnut upravo za njega. Osim toga, sada kada knjiga opet postoji, mogu se opet malo baviti i njezinom promocijom. Osobito bi mi bilo drago kada bi se knjiga našla u izlozima barem dvije-tri knjižare u mom rodnom gradu Milanu. Stvar je tek na početku, a počela je i školska godina, što znači da imam manje vremena, ali predstoji mi svakako obilaženje jednog broja knjižara i pregovaranje s njima. Tu mi nije baš od pomoći činjenica da baš i nemam veza u knjižarsko-izdavačkom svijetu, ali dat ću sve od sebe.

Jeste li se možda obraćali za pomoć oko promocije knjige kojoj hrvatskoj kulturnoj ustanovi ili diplomatskom predstavništvu?

Uglavnom sam u kontaktu s hrvatskim izdavačem Jelčićeve “Povijesti hrvatske književnosti” i od njih sam dobio korisne savjete u tom smislu, a nekoliko tiskanih primjeraka knjige svakako ću uputiti Konzulatu RH i Hrvatskoj zajednici u Milanu.

A ja se nadam i da će se možda netko od njih nakon ovog intervjua javiti vama.

To bi bilo divno.

Kakva je bila recepcija prvog izdanja knjige u Italiji?

U Milanu je u novinama Corriere della Sera izašao jedan jako lijep i pozitivan članak, a pobrinuli smo se i da se knjiga nađe u svim većim i važnijim knjižnicama ne samo u Milanu nego i šire, te da knjiga dođe na sve sveučilišne katedre na kojima bi mogla poslužiti kao priručnik i udžbenik. Kada sam provjeravao, vidio sam s velikim zadovoljstvom da je i danas u službenoj upotrebi na sveučilištima u Veneciji, Trstu i drugdje gdje se predaje bilo hrvatski jezik i književnost, bilo hrvatski i/ili srpski, jer u tom pogledu situacija je kod nas još uvijek raznolika od grada do grada i fakulteta do fakulteta. Uglavnom, dobro je primljena i na sveučilišnoj razini je poznata.

Osim toga, čini mi se da bi ljudima iz Hrvatske koji imaju prijatelje u Italiji knjiga mogla dobro poslužiti i kao originalan poklon, budući da dobre hrane i vina i vi u Italiji imate na pretek. Neka ova preporuka bude naš skromni doprinos promociji knjige…

Ja ću rado u tu svrhu ciljano poslati i neki broj besplatnih primjeraka, neka mi se samo jave. Htio sam jedan primjerak poslati i vama, ali me je, kako ste mi rekli, pretekao naš prijatelj Tvrtko Klarić koji vam je poslao svoj primjerak, pa ću sada ja njemu poslati novi.

Kada ste 2012. godine držali uvodnu riječ na otvaranju Marulićevih dana u Splitu, citirali ste Ivana Androvića, govorili o njegovu uvjerenju “kako se znanjem i kulturom, susretom i međusobnim upoznavanjem i nadasve uvažavanjem mogu narušiti barijere nepovjerenja i svakakvih predrasuda, koje neizbježno vode do straha i zala između ljudi i narodâ”. To ste istaknuli kao motiv s kojim je on pisao hrvatsku gramatiku za Talijane, a poslije i rječnik i talijansku gramatiku za Hrvate, naglašavajući uvijek “zajedništvo duha” i “duhovne veze” među našim narodima i kulturama. Kako biste ocijenili današnje stanje tog zajedništva, veza i međusobnog poznavanja naših naroda kroz kulturu?

Koliko ja pratim i vidim, može se reći da je situacija bolja nego u prošlosti. Ima velikih ljudi s obje strane koji su pridonijeli razvoju odnosa, međusobnom upoznavanju i uvažavanju, što je, naravno, preduvjet ne samo kulturi nego i miru. Ali, nažalost, koliko mogu vidjeti čak i među mojim kolegama na poslu, koji su ipak gimnazijski nastavnici, Hrvatska je za njih uglavnom nepoznanica. Ako su čuli, čuli su malo u sklopu nekog općeg interesa za balkanske, južnoslavenske ili jugoslavenske teme. I to je sve dobrodošlo, ali često se kroz to provlače i predrasude. A glavna je poteškoća u tome što se na Hrvatsku gleda gotovo isključivo samo kao na zemlju za ljetni odmor. Ovdje je u svijesti slabo uvriježeno da je Hrvatska, sa svojom poviješću i kulturom, sastavni dio Europe i danas Europske unije. Za takvo stanje danas ne može biti isprike. Italija, naravno, ima dugu i veliku povijest, u nekim je vremenima, kao u renesansi, imala i vodeću ulogu i utjecaj u cijeloj Europi, ali Europa danas mora živjeti u raznolikosti i međusobnom upoznavanju. Jer u protivnom, kako je još početkom 20. stoljeća upozoravao Andrović, neznanje i nepoznavanje postaje rizičan teren za nove sukobe. Još uvijek se, svake godine, u Italiji čuju razgovori i polemike oko vrućih političkih pitanja koji vuku korijen još iz Drugog svjetskog rata. Time bi se morali baviti povjesničari, ali nažalost u javnosti se o zloglasnim fojbama, ili o posljednjim balkanskim ratovima, razgovara bez ikakve distance, mirnoće, jasnoće ili opuštenosti. Umjesto toga potiču se i razgaraju stari animoziteti, čak i oni koji su nastali još u 19. stoljeću između Italije i Habsburške Monarhije koje je Hrvatska tada bila dio. I da, jasno vidim da je ideja vodilja onih koji šire taj animozitet upravo nepoznavanje i neznanje.

Gimnazijski ste profesor. Kakvo je u tom pogledu raspoloženje među mladim ljudima, vašim učenicima? Što kod njih prevladava? Idealistički, humanistički i informirani pogled na Europu, ili se prima sjeme tih starih animoziteta?

Prema onom što svakodnevno primjećujem, kod njih uglavnom još uvijek postoji pozitivno raspoloženje prema Europi i europskim integracijama. S druge strane, to je stvar edukacije u kojoj je vrlo bitan trud svakog nastavnika. Oni to moraju spoznati osobno, a ne samo deklarativno, retorički, kroz banalne fraze koje su već dovedene do trivijalnosti. Tako nastaju zasade da sve opet krene po zlu. Nije dovoljno vjerovati, nego i raditi na tome, na stvaranju uvjerenja da Europu čine njezini građani, u prvom redu ljudi koji imaju i svakodnevno žive svoje ideale, a ne samo birokratske institucije. Zato je važno poznavati vrlo konkretnu i pragmatičnu povijest nastajanja Europske unije. Kritike su, naravno, dobrodošle ako su konstruktivne. Ako su destruktivne, postavlja se pitanje kamo one vode. Dakle, u mom iskustvu raspoloženje prema Europi još uvijek je pozitivno, ali treba se ozbiljno pitati koliko je ono doista duboko i čvrsto ukorijenjeno.

U Hrvatskoj se u ovom trenutku vodi javna rasprava o Zakonu o hrvatskom jeziku. Puno se govori o njegovoj čistoći i zaštiti. Mnogi u tome vide daljnje čišćenje hrvatskog od srpskog, odnosno u Srbiji obrnuto. U tom kontekstu se spominje kako je zakon o jeziku nedavno donijela i Italija. Kako vi na to gledate?

Moram priznati da, što se Italije tiče, nisam baš pažljivo pratio sam prijedlog i raspravu. Znam da se govorilo o prijedlogu za zakonsku zaštitu talijanskog jezika od prevelikog utjecaja engleskog. Ali, dobro znamo da se jezik ni na koji način ne može ukrotiti. A kad se tog posla uhvati neka sila i neki zakon, kad se počne svisoka propisivati kako se taj jezik mora govoriti i pisati, onda će možda tim više sam jezik, kao sustav, aktivirati svoje vlastite obrambene mehanizme. Samo tako ja mogu objasniti i sve ono kroz što je posljednjih desetljeća prošao hrvatski jezik. Neću sada ulaziti u tu široku temu. Ali, o tome je nešto rečeno u mom eseju na kraju prijevoda Jelčićeve “Povijesti hrvatske književnosti”. Tamo citiram Vladimira Anića, autora prvog hrvatskog rječnika u samostalnoj Hrvatskoj, koji objašnjava kako je hrvatski još od 19. stoljeća bio trajno izložen raznim nasilnim jezičkim intervencijama koje nisu pridonijele jeziku, a jezik je, s druge strane, aktivirao svoju obranu. To je dokaz da je jezik živo biće koje se, usprkos političkim i drugim sličnim aktima i odlukama, razvija i raste, a akteri tog procesa su živi ljudi. Nijedna politika na to neće utjecati. Evo, baš imam pred sobom jednu od mojih omiljenih knjiga, “Sabrane pjesme” Antuna Branka Šimića u izdanju Školske knjige. U kazalu vidim naslov “Muzika kiše i krovova”. Da je ta pjesma napisana danas i da je morala proći kroz predloženi lektorski sustav, pitam se gdje bi i kako završila ta “muzika”. Ako ta riječ ima legitimitet kao sastavni dio hrvatskog književnog jezika, jer ju je u određenom trenutku povijesnog razvoja upotrebljavao jedan od najvećih i najvažnijih pjesnika tog jezika, a ja je danas ne bih smio koristiti, onda je to paranoja i shizofrenija. Anić kaže da je jezik prije svega sloboda. Nema te sile koja će meni ili bilo kome drugom braniti da stilski variram sinonime, baš kao što je to još u svojim propovijedima radio Filip Lastrić, sinonime kao što su muzika i glazba koji mogu i moraju biti resurs, bogatstvo. Štoviše, upotrijebljeni u jednom te istom tekstu, upravo ti različiti termini mogu tvoriti neku novu glazbu, harmoniju. Jezik je povijest susreta, komuniciranja i neprekidnog pokreta tog živog bića, jezika.

Neke riječi koje ste upotrijebili podsjećaju me da ste vi ujedno i glazbenik, kompozitor i diplomirani pijanist. Kako to usklađujete s filologijom?

U jednom trenutku morao sam odabrati svoj životni i profesionalni put, a glazba mi je životna fascinacija, lijek, hrana, radost i sam život. Ja je vidim kao nešto važno ne samo za pojedinca, nego nešto što spaja ljude, spaja vidljivo i nevidljivo, spaja čitav kozmos u harmoniji i skladu. Zato koristim svaku priliku da zasviram, ili sam za sebe ili s prijateljima u komornim sastavima i javno. Naravno, glazba i moja profesija, pogotovo moj posao u školi, snažno su povezane. Glazbeni elementi kao što su harmonija i ritam, sklad ili nesklad, dolaze do izražaja kod svakog čitanja teksta. Glazba mi tu puno pomaže, u prvom redu u slušanju tekstova u čijem čitanju, još od antičkih vremena, postoji uvijek snažna glazbena dimenzija. Književnost se ne može duboko doživjeti bez izvjesnog afiniteta prema glazbenim vrijednostima, jer svaki tekst su u osnovi glasovi koji se nižu, ista stvar izrečena drugim jezikom.

 

 

 

Čitanje otvara oči – ova narodna poslovica jasno oslikava vrijednost čitanja. A njemački fizičar i pisac Georg Christoph Lichtenberg još u 18. stoljeću je rekao: „Pouzdan znak dobre knjige jest taj da nam se ona, što smo stariji, sve više sviđa.“

Mala nastamba tuge druga je knjiga doc. dr. sc. Marka Kutleše (Zagreb, 1974.), voditelja Odjela za intenzivnu medicinu Klinike za zarazne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“ u Zagrebu. Tema ja pandemija koronavirusa kojoj je dr. Kutleša gledao ravno u oči, spašavajući s kolegama najteže bolesnike. Nažalost, mnogima nisu mogli pomoći, a u knjizi autor ponavlja činjenicu da su to mahom bili necijepljeni. Znamo da ni ova knjiga neće razuvjeriti nevjerne Tome, protivnike cijepljenja protiv Covida-19 i/ili mjera koje su bile na snazi (a kod nas su bile među najblažima u Europi). No, zato je ovo djelo iznimno vrijedno da ohrabri one koji vjeruju u medicinu, ali i da bude putokaz najmlađima i budućim naraštajima. Dapače, dr. Kutleša je uvjeren da je cijepljenje protiv koronavirusa trebalo biti obvezno za sve starije od pedeset godina. U ovoj potresnoj knjizi humanist, obiteljski čovjek i osoba iznimno širokog obrazovanja promišlja i izvan svoje uže truke – o povijesti medicine i bivšim epidemijma, o sociologiji, psihologiji, vjeri i nadasve našem vremenu u kojem se demokracija i slobode ponekad daju preširoko i shvaćaju nakaradno. Pogotovo u trenucima kad je to kontraproduktivno.

Hrvoje Dečak, Meridijani, br. 227, 2023.

Sjeća li se danas netko covida-19? Pandemije koja je odnijela između 6 i 7 milijuna žrtava u svijetu, čak 17.809 u Hrvatskoj. Korona je došla, poharala svijet i prošla. Baš tako, kao da se nikad nije ni dogodila. Ali dok je svijet odjurio dalje, dr. Marko Kutleša je zastao. Nije mogao tek tako zatvoriti to najteže profesionalno poglavlje. I životno, shvatio je. Pa je stavio na kup sve one papiriće na koje je pisao što mu je god bilo na pameti dok je više ljudi iz njegove bolnice odlazilo u limenim, zapečaćenim ljesovima, nego preživjelih. Ti su mu papirići čuvali razum. Bilo ih je mnogo, dovoljno da iz njih proizađe knjiga – Mala nastamba tuge. Knjiga je izašla u Nakladi Pavičić, recenzije su dobre.

Mala nastamba tuge svjedočanstvo je liječnika o borbi s virusom zbog kojega je svijet nakratko stao. Svjedočanstvo s jednog bolničkog odjela s više izgubljenih nego dobivenih bitaka. Zagrebačka bolnica mogla je biti i bilo koja druga bolnica s covid odjelima, svugdje je smrt učas uzimala život.

Specijalist infektologije i intenzivne medicine napisao je, kaže struka, moćno djelo o nemoći liječnika pred smrti do jučer zdravih ljudi. Piše Kutleša i o čudesnim ozdravljenjima kad su bili uvjereni da je kraj, ali smrt dominira. Odlazi i dalje pa se bavi pitanjem (ne)humanosti, odabirom materijalnog nad humanim, pitajući se je li čovjek umjesto da bude nadčovjek postao nečovjek? Preispituje autor sve ono od čega je svijet, proglašavajući pandemiju službeno okončanom, okrenuo glavu. Doktor Kutleša, kaže, nije mogao.

– Osjećam svojom dužnošću progovoriti o svima koji su svoje najveće boli proživljavali u tišini – napisao je u knjizi dr. Kutleša i rekao za Jutarnji. Nije bio siguran koliko će knjiga uopće imati smisla i neće li biti uzaludna.

– U jednom sam trenutku, kad je tekst bio gotov, čak odustao od objave jer mi se činilo uzaludnim. Da je još jedna priča, još jedno svjedočanstvo, možda suvišno, ali su me bližnji koji su ga pročitali potaknuli da će to biti zapis jednog teškog vremena za budućnost i nastavio sam – govori dr. Kutleša.

Knjiga Mala nastamba tuge nije nastala tako što je autor imao ideju, sjeo za kompjutor, počeo ju pisati i napisao. – Nisam ja bio organiziran u tom, autorskom smislu, ali svaka je ona bilješka bila inspiracija za jednu priču – kaže.

Iako, kad čujemo o čemu se radi, očekujemo dnevničke zapise iz bolničke sobe, Kutlešina je knjiga puno više od toga. Prepleću se misli i ideje, filozofija i racio. Liječnik je razočaran povlačenjem humanosti pred materijalizmom. Čovječnost je, piše, ustuknula pred nečovječnosti. – Globalno mi se čini da se čovječanstvo umjesto da se u teškom trenutku posloži i solidarizira, počelo raspadati. Sve se svodi na individualnu potrebu i želju, a premalo se razmišlja o ljudima s kojima svaki dan živimo. Ne bih da ispada kako bilo kome solim pamet ali mi se čini da su zbog razmišljanja o financijskim posljedicama, globalno zakasnile mnoge važne stvari, primjerice proglašenje pandemije od strane Svjetske zdravstvene organizacije. Previše se kalkuliralo – otvoren je dr. Kutleša.

Pandemija je u Hrvatskoj za sobom ostavila poražavajuće brojke. Hrvatska je na koncu, sa 4.059 umrlih na milijun stanovnika, koje je zabilježila specijalizirana stranica Worldmetar, završila osma na svijetu i treća u EU po broju preminulih od covida-19. Više su stanovnika izgubili samo Peru, Bugarska, BiH, Mađarska, Gruzija, Sjeverna Makedonija i Crna Gora.

Doktor Kutleša, specijalist, izvanredni profesor, bio je sa suradnicima na prvoj crti borbe protiv bolesti. U svojoj knjizi prepričava i istinite situacije, ali akterima je zbog zaštite privatnosti mijenjao imena, čak i spol kada je to bilo moguće.

Od trenutka kad je na skijanju čuo o nekoj novoj virusnoj upali pluća u Kini, preko situacija kad je svakodnevno gledao sve više ljudi kako se bore za svaki udah na respiratoru, stavio sve na papir i napisao knjigu, nije prošlo puno vremena. Kad je počeo pisati, do prvog mu je drafta trebalo oko godinu dana. Falilo mu je vremena. Uz redovan posao i četiri puta mjesečno dežurstva po 24 sata, u pandemiji i znatno više, za pisanje nije ostalo puno vremena. – Ako je nešto dobro izašlo u tom mikrokozmosu kojim se krećem, to je da sam vidio s kako sjajnim ljudima radim, ne samo u svojoj bolnici, nego u cijeloj zemlji. Naučio sam da unatoč svim najsuvremenijim tehnologijama, kad možeš nadomjestiti sve organe osim mozga, ima trenutaka kad to nije dovoljno. Ne možeš pomoći, ne jednom čovjeku, dvojici, desetorici nego tisućama – osjećaš se poraženim.

Dr. Kutleša ima troje djece, osmoškolca, gimnazijalku i studenticu. Trudnice i djeca su mu, kao i većini nas, slaba točka. – Četvrti val zaraze doveo nam je velik broj mlađih bolesnika. Među njima i nekoliko trudnica koje su hitno rodile carskim rezom. U jednom ih se trenutku na odjelu našlo čak sedam. Sva njihova novorođena djeca bila su dobro. Ali sve one nisu preživjele, tek njih tri. Opsjedala me misao što će biti s njihovom djecom koja neće moći odrastati uz majku – nježno govori o trudnicama, naziva ih kraljicama koje su umrle i nikad nisu vidjele svoje novorođenče.

I ljut je. – U ovoj mojoj priči nije nevažno spomenuti i činjenicu što ni jedna od rodilja o kojima pričam nije bila cijepljena protiv bolesti koja ih je odvela u bolnicu. Iz kojih se razloga nisu cijepile, točno ne znam, no siguran sam da im u odluci da se ne cijepe nije pomogla zbunjenost raznim, često proturječnim informacijama – govori.

Najvećim propustom hrvatske zdravstvene politike u borbi protiv pandemije smatra neproglašavanje obveznog cijepljenja za starije od 50 godina, koji čine 93% umrlih, prema podacima iz SAD-a. Zgraža se nad „ mitinzima antivaksera za ‘slobodu’ organiziranima u vrijeme kad je smrtnost od korone bila najveća“. Kad nečija sloboda ugrožava druge, onda je to egocentrizam, a sloboda tada ispada samo manipulacija i izgovor.

Prisjeća se: – U jednom smo trenutku imali 15 bolesnika na ECMO-potpori. Starosni prosjek te skupine bio je 42 godine, a čak njih troje bilo je mlađe od 23 godine. Nitko cijepljen i na kraju ih više od polovice nije preživjelo. Bio je to težak udarac na naše emocije. Umrli su ljudi koji su tek trebali početi živjeti i koji su imali malu djecu. Iako su liječnici istrenirani da budu iznadprosječno otporni na ljudsku nesreću, mnogo je toga teško shvatiti, još teže prihvatiti. Iza svakog imena preminulog pacijenta ostaje tragična životna priča. Susreti s obiteljima umirućih djeluju razarajuće. A ponekad vam se čini da umiranju nema kraja. Ne umire se brzo. Primjerice, za svakog smo se pacijenta na ECMO potpori u prosjeku borili oko mjesec dana. Dovoljno da saznate da pacijenti koji svakog časa mogu umrijeti imaju sinove, kćeri, očeve, majke i još mnogo bliskih koji ne prestaju pitati kada će se kandidati smrti vratiti kući. Roditelji zazivaju Boga i nude svoj život u zamjenu za život svojih potomaka. U pandemiji smo se susretali s nevjerojatnim oblicima najcrnje tuge. Srce se mora slomiti – napisao je u knjizi, prepričava za Jutarnji.

Još u ljeto 2020. godine, kad je vidio „što se valja i da će nas na jesen ‘klepiti,’, bilo je jasno da slijedi užas. – Krajem kolovoza sam shvatio da počinje strašan period i da će nas preplaviti val tragedija. Broj oboljelih naglo je  rastao i dogodilo se. Iz lošeg je išlo samo u gore, Delta soj je bio grozan po broju žrtava. Došao je puno zarazniji Omikron koji se jako brzo širio i cjepivo mu ne škodi, očekivao sam da će ovaj biti još zarazniji i teži i da neće biti kraja, da je sve postao jedan beskrajni dan. Hvala Bogu, bio je to preokret u dobrom smjeru, kliničke slike su bile blaže – odahnuo je.

Doktor Kutleša je prvenstveno liječnik, profesionalac, ali u nekom trenutku se ‘spoji’ s čovjekom u sebi. – Kad ‘padneš’, a to najbolje primijete bliski ljudi i upozore te, došlo je vrijeme da počneš misliti o lijepim trenucima kojih ima u svakome zlu. Pa se sjetim kako su se izvlačili ljudi za koje smo mislili da je gotovo ili vrlo banalno, dođe novi slučaj kojemu se moraš posvetiti i potisnuti ovo ‘staro’. Najbolji način lomljenja stresa je priča o dobrim stvarima, fizička aktivnost je dobra ali s kratkotrajnim efektom i ovako neki ispušni ventil poput pisanja. Tragovi su neizbrisivi, ali iz njih se mogu izvući i pozitivne stvari. I moraju se, a negativnu potisnuti u drugi plan. Iako često, kad si sam sa sobom sve što je dobro uzimaš zdravo za gotovo, a loše ti se vraća – prevrće misli u svojoj glavi.

Dr. Marko Kutleša je zagrebački dečko, ima 49 godina i ovo mu je treća knjiga. Prva je Potraga u izgubljenom vremenu, druga Posljednji stvaratelji sjećanja, obje ‘naslonjene’ na filozofiju, unutarnje dijaloge, promišljanja. Nisu Kutlešini romani lagani za čitanje, iza svake rečenice stoji dodatna misao. U drugom se romanu, pišu recenzenti, Kutlešini junaci pitaju, a čitatelj zajedno s njima, „čeznemo li još gledati Boga licem u lice, ili nam se čini da ga vidimo svaki put kad stanemo pred ogledalo“. Miran je i staložen. Pa tako staloženo kaže da su često mjere dolazile prekasno.

– Moglo se ranije reagirati kad se detektiralo, prije nego li se razbuktala, da dolazi neki novi val epidemije. Tada bi kraće, ali stroge mjere imale više efekta, nego one dugotrajnije, ali zakašnjele. Moramo se bolje pripremiti za sljedeću pandemiju, sa puno više zajedništva te pod vodstvom autonomne struke, jer nova pandemija će gotovo sigurno doći – zaključuje.

 

Višnja Gotal, Jutarnji list portal

Foto: Marko Todorov / Cropix

Profesor dr. Marko Kutleša u knjizi “Mala nastamba tuge” opisuje tragične sudbine i čudesna ozdravljenja

Premda je 2022. objavio filozofsko-fantastični roman “Posljednji stvaratelji sjećanja”, spisateljski talent doktora Marka Kutleše došao je do punog izražaja u novoj knjizi “Mala nastamba tuge”, jedinstvenom svjedočanstvu liječnika koji je sa suradnicima na prvoj liniji bojišnice vodio rat protiv korona virusa. Izvanredni profesor dr. Marko Kutleša, specijalist infektologije i intenzivne medicine, u vrhunski napisanoj i strukturiranoj knjizi, na dramatičan način opisuje tragične sudbine ljudi koji su umirali pred nemoćnim liječnicima, iako su još do prije neki dan bili potpuno zdravi.

Ali profesor doktor Kutleša opisuje i čuda ozdravljenja već izgubljenih slučajeva. Knjiga otkriva autora kao vrhunskog intelektualca širokog obrazovanja i interesa. Pozivajući se i citirajući brojne filozofe, Ludwiga Feuerbacha, Karla Marxa, Friedricha Nietzschea, Jean-Paul Sartrea, Alberta Camusa, Jacquesa Derrida, Michela Foucaulta, Kutleša razmišlja o tomu klizi li čovječanstvo u dekadenciju, je li postmoderni čovjek umjesto nadčovjeka postao nečovjek, jesu li se ljudi tijekom pandemije udaljili jedni od drugih.

Kakve su posljedice post-istine

Kritički progovara o zagovornicima apsolutnih sloboda i antivakserima, upozorava da je istina prestala biti objektivna i postala subjektivna te kakve su posljedice ulaska u, kako on to naziva, doba post-istine. Također, detaljno je opisao kako se čovječanstvo nosilo i kakve su bile posljedice pandemija u prošlosti. U “Maloj nastambi tuge”, ispričane su dramatične priče o zastrašujućem vremenu širenja zaraze korona virusom kad se nije ni znalo kako će završiti. Knjiga je nastala na temelju zapisa i osobnog svjedočenja doktora Kutleše. U jutrima satima i noćima kod kuće, kad, iako umoran, nije mogao spavati, te je bilješke sređivao.

Pisanje mu, kaže, koristi složiti misli te zbog toga radi bilješke o trenucima koje drži zanimljivim. “Tako sam ih radio i tijekom pandemije, a te zabilješke potom su izrasle u konačan tekst”, rekao je. Neko je vrijeme rukopis, priča, ležao na stolu, nije ga namjeravao objaviti jer je mislio da je to uzaludno. “No, nakon što su ga neki bližnji pročitali, moja malodušnost je splasnula i tako sam se predomislio, od tuda i ta rečenica u knjizi. Kako mi je tada rečeno, ‘ipak bu to ostalo kao zapis nekih teških vremena za budućnost’”, govori.

Na pitanje je li knjiga doista krik iz nemoći kako je zapisao, profesor Kuleša je potvrdio: “Knjiga jest krik nemoći. Nemoći da se mnogim oboljelima pomogne, nemoći da ljudi shvate da nije svaka restrikcija napad na njihovu slobodu, nemoći da se promijeni stanje svijesti odgovornih… Ali osnovni motiv je da nešto naučimo i da sljedeći put budemo jedinstveniji i bolji. A, sljedeći put će gotovo sigurno doći”, pesimistički najavljuje doktor Kutleša.

Ljudi ne mare za argumente

Ne krije negativno stajalište o antivakserima. “Ne mislim da sam pri tomu oštar. Valja reći da među antivaksere ubrajam one koji propagiraju necijepljenje, a ne sve koji se iz nekog straha ne žele cijepiti. Ljudi se lako uplaše kada je zdravlje u pitanju, a pogotovo zdravlje naše djece”, priča.

Danas se međutim, upozorava, o takvim temama više se ne razgovara razumom nego promptnim i diskreditirajućim lijepljenjem etiketa i emocijom. “Ljudi postmodernog vremena ne mare za argumente, samo ne žele odustati od svojih emotivno shvaćenih stajališta. Primjerice, ako si za cijepljenje, onda si kod pobornika necijepljenja, automatizmom odmah plaćenik farmaceutske industrije te je samim time tvoje mišljenje nebitno. Time je svaka rasprava završena”, kaže.

U naše vrijeme, upozorava Kutleša, nikako se ne smatra mogućim da netko nekome samo želi dobro. “Današnji je srednjostrujaški cinični narativ našeg zapadnog društva da samo mentalno reducirani i naivni idealisti žele drugome dobro, a bez koristi za sebe. Toga doista ima puno, premda sam uvjeren da je tiha većina upravo suprotna tom narativu”, objašnjava. Ističe da se nikada ne smije zaboraviti da su prvi respiratori bili proizvedeni zbog epidemije polio virusa.

‘Više od polovice je umrlo…’

“Nadajmo se da neće i neki novi najmoderniji respiratori biti proizvedeni zbog ponovne pojave istog virusa, kojeg nema samo zahvaljujući cijepljenju”. Profesor Kutleša pazio je da se netko od pacijenata u njegovoj knjizi ne prepozna, pa je zbog toga mijenjao neku sitnicu, poput primjerice spola. Ili je dvije slične sudbine spojio u jednu, ako to nije mijenjalo bit nekog događaja ili neke poruke. Sve zbog zaštite privatnosti.

Četvrti val zaraze, opisuje u knjizi, doveo je veliki broj mlađih bolesnika. Tu situaciju u knjizi opisuje na vrlo potresan način. “Među njima je bilo i nekoliko trudnica koje su hitno rodile carskim rezom. U jednom trenutku imali smo čak 15 bolesnika na respiratoru, ECMO-potpori. Starosni prosjek te skupine bio je 42 godine, a čak troje njih bilo je mlađe od 23 godine. Nitko cijepljen i na kraju ih više od polovice nije preživjelo…. Umrli su ljudi koji su tek trebali početi živjeti, koji su imali malu djecu… Iza svakog preminulog pacijenta ostaje tragična životna priča.”

“Susreti s obiteljima umirućih djeluje razarajuće. A ponekad vam se čini da umiranju nema kraja. Ne umire se brzo. Za svakog smo se pacijenta, koji je zahtijevao ECMO potporu, u prosjeku borili oko mjesec dana. Dovoljno je da doznate da pacijenti koji svakog časa mogu umrijeti, imaju sinove, kćeri, očeve, majke koji ne prestaju pitati kad će se kandidat smrti vratiti kući. Roditelji zazivaju Boga i nude život u zamjenu za život potomaka”, piše Kutleša.

Puno smrti u kratkom vremenu

“Zašto, dragi Bože, ne uzmeš mene. Koliko sam puta čuo tu bolnu rečenicu. A najgore je od svega kad obitelji pokojnika morate javiti da im sina, kćeri, oca, majke više nema. Grozan je to trenutak u kojem se spajaju dvije agonije, jedan koja je završena i jedna koja nikad neće prestati”, piše. Takve situacije, zaključuje doktor Kutleša, obilježe onima koji dožive, život zauvijek te mu na surovi način pokažu nebitnost mnogih stvari oko kojih se ljudi često brinu i uzrujavaju.

Profesor Kutleša je, kao i mnogi drugi, shvatio da ima posla s izrazito opakom bolesti, kad se susreo s prvim pacijentom koji je zahtijevao respirator. Premda prevladava uvjerenje da se liječnici priviknu na smrti pacijenata, jer je to neminovno ako žele profesionalno obavljati svoj posao, kroz knjigu je očito da su Kutleši smrti tijekom pandemije iznimno teško padale.

Pogotovo fatalni ishodi kod mladih ljudi, a posebno kod trudnica. Te smrti, priznao je nedavno Kutleša, emotivno iscrpljuju, jer se zna da je zapravo većina tih smrti mogla biti izbjegnuta, nakon što je došlo cjepivo. “Jednostavno bilo je puno smrti u kratkom vremenu, a to svakom normalnom mora udariti na emocije. Bitno je da udarac nije nepovratan. Osim toga, nisu emocije nužno hendikep, dapače”, kaže.

Ipak se mnogo njih vratilo obiteljima

Uz sve užase i svjedočenja o groznim oproštajima pacijenata koji su bili svjesni da umiru, doktor Kutleša spominje u knjizi i čudesna izlječenja. “Neki oporavci su stvarno bili mala čuda, ali su nama puno značila. Mi se i danas trudimo voditi mišlju iz evanđelja po Mateju koju je jedan od naših starih šefova, primarijus Eduard Marton stavio na zid odjela: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’.

Da je tako preživio i jedan teški bolesnik od COVID19, sav ostali trud bi se isplatio, a premda ih je kod nas na odjelu više umrlo nego preživjelo, ipak ih se mnogo i vratilo kući svojim obiteljima”, govori. Profesor Kutleša više je puta ponovio kako se posebno želi zahvaliti cjelokupnom osoblju na odjelu na kojem radi. “Jednostavno, okružen sam prekrasnim ljudima,” ističe.

U knjizi se izmjenjuju sadašnjost i prošlost, a više sudbina spojeno je u jednu priču. “Učinio sam to da se vidi kako su ljudi proživljavali i preživljavali i puno teže pandemije od ove, ali nikad nisu ovoliko kukali. Osim toga, svi znamo da se iz prošlosti puno može naučiti o svemu, pa tako i o pandemijama”, kaže.

Dirljiva priča o gospodinu Rudeku

Prisjetio se tako doktor Kutleša kako ga je nakon jedne vizite, puno prije pandemije, pozvao gospodin Rudek te mu šapnuo: “Gospon doktor, moj vam se cimer ne bu izvukel. Svaku noć pripoveda s pokojnom ženom i detetom. Njemu se polako otvaraju vrata onoga svijeta, a to znači da mu se vrata ovoga zatvaraju. Sada su mu vrata obaju svjetova otvorena”.

Doktor Kutleša pokušao mu je objasniti da se ne brine jer je to delirantno stanje, koje se liječi, no Rudek se nije dao. “Još ste mladi i ne znate da otvorena vrata jednog i drugog svijeta daju poseban izraz licu, poseban pogled i boju glasa”, kazao mu je. Objasnio je kako se za Drugog svjetskog rata nagledao smrti te je shvatio da ljudi pred smrt ne buncaju već razgovaraju sa svojom preminulom rodbinom. I Rudek je bio u pravu, njegov je cimer ubrzo umro.

Nakon nekoliko godina, zarazio se koronom pa je primljen u zaraznu bolnicu. “Došel sam umreti”, rekao je doktoru Kutleši. “Imam 96 godina i snoćka sam videl mamu. Ak me ne najdete, znajte da je sve u redu”, rekao je. Drugi dan njegov je krevet bio prazan. Doktor Kutleša je zapisao: “Gospon Rudek je vrata ovog svijeta za sobom zatvorio i sve je onako kako je i rekao da će biti, u najboljem redu, jer su ga ona druga dočekala otvorena”.

Iznimno miran i staložen doktor

Nakon što je diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, doktor Kutleša radio je kao liječnik sekundarac na Klinici za infektivne bolesti. Od 2004. do 2008. specijalizira infektologiju i nakon toga počinje raditi na odjelu intenzivne njege. Sredinom 2013. brani disertaciju i polaže subspecijalistički ispit iz Intenzivne medicine. Od 2009. predaje na Medicinskom fakultetu na katedri za infektologiju, 2016. postaje docent, a 2022. izvanredni profesor.

Tog 49-godišnjaka karakterizira iznimna mirnoća i staloženost koja, po pričama njegovih pacijenata, blagotvorno djeluje na bolesnike. Ističe ipak kako je rad u intenzivnoj njezi izrazito timski, što znači da sve karike u lancu moraju funkcionirati kako bi skrb za bolesnike bila optimalna. S obzirom na to da infekcije mogu zahvatiti bilo koji od organskih sustava, pa su infektolozi među zadnjim specijalnostima koje njeguju cjeloviti pristup bolesniku.

Stoga ih kolege često pitaju za savjete, ali napominje da je ta suradnja dvosmjerna tako da i liječnici drugih struka pomažu njima. Doktor Kutleša dobio je 2020. godišnju nagradu za najzapaženije stručno ostvarenje, odnosno za planiranje, organiziranje i vođenje intenzivne jedinice za oboljele od COVID-19 u Klinici za zarazne bolesti Dr. Fran Mihaljević. U knjizi vrlo opširno obrađuje tezu da je postmoderni čovjek postao nečovjek i ubio čovjeka, a u razgovoru je to objasnio vrlo sažeto.

Istina postaje drugorazredna stvar

“Filozofska misao postmoderne bazira se na Derridinoj misli, takozvanoj dekonstrukciji, da svaki tekst može imati puno tumačenja i da su sva ona jednako vrijedna. To je naravno vrlo zavodljivo jer su tako svi u pravu, iako misle potpuno suprotno“, pojašnjava. U takvoj konstelaciji međutim, tvrdi, istina postaje od drugorazrednog značaja, jer svatko može imati svoju istinu na koju su potom svi još jako osjetljivi, ako ju se imalo kritizira.

“Tako smo došli do toga da netko može reći da za njega sunce ne postoji, što nije nemoguće jer je teza kako je zemlja ravna ploča ponovno nedavno oživjela. Mi ostali bismo to kao iz neke pristojnosti i tolerancije morali prihvatiti kao ravnopravno mišljenje – apsurd!”, kaže. Kutleša međutim zastupa tezu da su neke temeljne istine neupitne, ma koliko god se netko samozavarava.

Takav način razmišljanja i ophođenja, ističe, polako razara one temelje koji bi svim članovima društva trebali biti zajednički. “Rastače normalan suživot ljudi, a bez socijalne komponente čovjek prestaje biti čovjek. Osim toga, ako nemamo zajedničke temeljne vrednote, uz dekonstrukcijski moralni relativizam, iz toga slijedi da je svaki čovjek u bespoštednoj borbi s drugim ljudima, Hobbesov ‘čovjek je čovjeku vuk’, za neku lažnu vrednotu i lažnog idola. A bez brige za druge gubimo ljudskost”, nastavlja.

‘Civilizacija klizi, ali ne nepovratno’

Zanimalo nas je jesu li neki njegovi zaključci, poput onog da klizimo u dekadenciju i da je prošao vrhunac naše zapadne civilizacije, posljedica emocionalnog stanja kroz koje je prolazio dok se susretao sa strašnim posljedicama korone.

„Definitivno i dalje mislim da nam je civilizacija u silaznoj putanji, ali to ne znači da je taj put nepovratan. No, da bismo ga zaustavili trebamo temeljiti zaokret, prvenstveno povratak moralnim standardima koje su našu civilizaciju i uzdigle do zenita. Zlo i dobro su oduvijek prisutni u svima nama, od kada je čovjeka, ali ih se isto tako znalo i jasno razlučiti. Danas se to pokušava staviti pod kategoriju osobnog izbora, što je ponekad i moguće, ali ne uvijek“.

Ističe kako se ne treba zavaravati dedramatizirajućim mislima poput one od, njemu inače dragog znanstvenika i psihologa Stevena Pinkera, kako nam je sada bolje nego li je ikad bilo. “Odnosno, ako netko, kao i ja, smatra da su za smislen život najbitniji kvalitetni međuljudski odnosi, onda je jasno da smo na silaznoj putanji. Ljudsko shvaćanje tih odnosa je danas vrlo površno, jer smo općenito postali vrlo površni”, kaže.

Još 2019. govorio o opasnosti pandemije

Kvalitetu neke civilizacije, tvrdi profesor Kutleša, čine načini na koje se njezini članovi odnose jedni prema drugima, a stup za sve odnose je ono što smo vidjeli i osjetili u našim primarnim obiteljima. “Kako se obitelj rastače, zbog površnosti i diktature profita, smatram da nam je putanja silazna, ma kakve god statistike gospodin Pinker nudio”, govori.

Docent Kutleša je 2019. na simpoziju o na kojem su sudjelovali specijalisti intenzivne medicine iz cijele Hrvatske, potaknut člankom u New England Journal of Medicine, održao predavanje na temu moguće pandemije, odnosno spremnosti svijeta da se s njom suoči. “Nisam najavljivao pandemiju već sam želio skrenuti pozornost na to da opasnost od infektivnih bolesti još uvijek postoji. Povod za predavanje bilo je moje čitanje o Cocoliztli epidemiji, za koju vjerojatno većina ljudi nije ni čula, a koja je ubila milijune ljudi u srednjoj Americi u 16. stoljeću. Ni danas ne znamo koji ju je mikroorganizam izazvao”, pojašnjava.

Ističe da svaka generacija misli da nosi nešto revolucionarno novo ljudskom rodu. “To je normalno, pa čak i poželjno jer se od velikih očekivanja, često rađa neki mali pomak na bolje. I tako se malo pomalo napreduje. Međutim, kada krenemo preispitivati, nešto nepobitno i temeljno, onda srljamo u nevolju”, govori.

Cjepiva preispitati, ali cijepljenje nikako

Cjepiva se, dakako, trebaju preispitivati, u smislu praćenja nuspojava, sigurnosti i slično, ali cijepljenje samo po sebi nikako, napominje doktor Kutleša. “No, mi danas kao da upravo neupitne stvari preispitujemo, najčešće jer mislimo da negdje netko od toga profitira ili zato što želimo apsolutnu toleranciju za svako mišljenje”, kaže.

Tolerancija međutim, upozorava doktor Kutleša, nije apsolutna vrednota zato što ovisi upravo o apsolutnim vrednotama kao što su ljubav i pravda. “Bez toga je tolerancija lažna i u pravilu je zbog toga u današnjem društvu, onaj manje tolerantan u prednosti. Dakle, neke stvari što su naši prethodnici shvatili i izgradili kao destilat kroz stoljeća, mi nepromišljeno zanemarujemo, a cijepljenje je samo jedan od primjera”, priča.

Uvjeren je da nisu sve mjere poduzete prekasno, ali se moglo ranije reagirati kad se detektiralo, prije nego li se razbuktala, da dolazi neki novi val epidemije. Tada bi kraće, ali stroge mjere imale više efekta, nego one dugotrajnije, ali zakašnjele. “Također se nije trebalo preoptimističnim izjavama oportuno, za vlastitu korist, umanjivati opasnost. Nakon toga više nema nazad kad se stvari ponovno, a zapravo predvidljivo, pogoršaju. Mjere sigurno nisu bile nepotrebne, pogotovo u razdoblju prije cjepiva. Mjere su efikasne, njima je recimo spriječeno širenje originalnog SARS virusa”, ističe.

U Hrvatskom umrlo 17.809 ljudi

Upozorava da pravilo o smanjenju kontakata za bolest koja se prenosi s čovjeka na čovjeka ne može biti neučinkovita, samo ga se možemo više ili manje pridržavati. “Kad je cjepivo došlo, mislim da je za starije od 50 godina i osobe s dodatnim rizičnim faktorima trebalo biti obavezno. Američki podaci govore kako je 1.028.981 ljudi, 93 posto od 1.101.953 oboljelih od COVID-a 19, koji su preminuli, bilo starije od 50 godina. Taj je postotak bio poznat i kada je cjepivo postalo dostupno.“

Drži da je ključno vratiti povjerenje u struku, ne samo medicinsku, a to znači da stručnjaci moraju biti autonomni od sirenskog zova politike, profita, častohleplja i pohlepe generalno. „Ako se nekim čudom i trudom svih nas do sljedeće pandemije to povjerenje vrati, sigurno će nam i rezultati biti bolji. Biti sedmi na svijetu po smrtnosti na milijun stanovnika nikako nije dobro”, smatra doktor Kutleša. I u pravu je: u Hrvatskoj je do siječnja 2023. od korone umrlo čak 17.809 ljudi.

No, sve to ne znači, upozorava, da ne treba biti oprezan i kritičan prema novim cjepivima. „Treba itekako, jer se može dogoditi, iako vrlo rijetko, da primjerice cjepivo pogorša težinu neke infekcije, kao što se dogodilo s jednim cjepivom protiv Denga virusa ili ima neku opasnu nuspojavu koja se nije odmah primijetila. Zato se, kaže, nuspojave cjepiva i lijekova prate kontinuirano. “Cjepiva za COVID-19 su primijenjena u tolikom broju te mi se čini kako je već velika većina nuspojava detektirana i objavljena u medicinskoj literaturi”, napominje doktor Kutleša.

 

U četvrtak, 5. travnja ove godine, u Dvorani Jure Petričevića u Matici hrvatskoj održano je predstavljanje knjige Povijest kontrarevolucije (Hrvatska konzervativna misao od 1789. do 1989.) autora dr. sc. Stipe Kljaića s Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu. Knjigu su predstavili, osim autora, dr. sc. Mario Jareb i prof. dr. sc. Tihomir Cipek. Riječ je o knjizi koja obuhvaća konzervativne misli dvanaest važnih hrvatskih konzervativnih mislioca u razdoblju od dva stoljeća. Kako sam autor knjige u uvodu iste navodi, ona obuhvaća razdoblje “između dviju revolucija svjetsko-povijesnih razmjera – davne Francuske revolucije i Baršunaste revolucije naših dana”. Među okupljenima na predstavljanju nalazila su se brojna poznata lica iz svijeta hrvatske kulture i znanosti.

U uvodnome dijelu povjesničar dr. sc. Mario Jareb napomenuo je da je riječ o važnoj knjizi za našu historiografiju i političku misao jer u javnost nakon dugo vremena izvlači konzervativnu misao. Jareb je rekao da možda neke od u knjizi obrađenih autora poput Bogdana Radice ili Franje Tuđmana možda ne bismo svrstali u spomenutu kategoriju, ali je autor vrlo uvjerljivo pokazao da ih trebamo sagledati na taj način. Naveo je da se autor potrudio dati pregled mišljenja obrađenih autora misli te mu poželio da se nastavi baviti ovom ili sličnim temama koje smatra važnima.

Prof. dr. sc. Tihomir Cipek je rekao da smatra kako je dobro govoriti o konzervativizmu i naveo podatak da ćemo, ukoliko pogledamo u fond zagrebačke gradske knjižnice, doći do zaključka da se pod pojmom konzervativizam može naći puno manje naslova nego li pod pojmovima socijalizam i liberalizam. Nadalje, naveo je da knjiga autora Stipe Kljaića čvrsto stoji na tri stupa. Kao prvi stup naveo je životopise tih ljudi koji su bili konzervativci prema autorovu sudu te napominje da je knjiga dobra biografija obrađenih konzervativaca koje možemo vezati uz Katoličku Crkvu. Napomenuo je da su sedmorica od dvanaest obrađenih mislioca katolički svećenici, trojica kršćani laici, dok su preostala dvojica kasnije pronašla vjeru. Kao drugi stup na kojem knjiga počiva naveo je rekonstrukciju povijesnoga konteksta, a kao treći rekonstrukciju intelektualnoga života i obrađenih ideja.

Autor knjige, dr. sc. Stipe Kljaić, rekao je da su mu motivaciju za pisanje ove knjige dale neke javne stvari u proteklom desetljeću te naveo da postoji jedan trend konzultiranja autora desne konzervativne misli iz anglo-američke tradicije. Upravo to ga je, kako je napomenuo, potaknulo na bavljenje vlastitom tradicijom. Nadalje, Kljaić je rekao da ne moramo misli uzimati od stranih autora kad imamo vlastite te se ne moraju uvijek konzultirati strani autori. Napomenuo je da su opusi mislioca obrađenih u knjizi iznimno bogati te je u njima obradio pojedine elemente koji obrađuju konzervativnu misao. Također je naveo da smatra da je Domovinski rat bio rat protiv utopija XX. stoljeća, odnosno rat za konkretnu slobodu jednoga naroda i pripada antirevolucionarnoj tradiciji te nas je oslobodio od revolucionarnoga režima, pri čemu u centar pažnje dolaze misli Franje Tuđmana koji je ključan za razumijevanje 1989. godine.

Knjiga Povijest kontrarevolucije (Hrvatska konzervativna misao od 1789. do 1989.) važan je doprinos suvremenoj hrvatskoj historiografiji, ne samo zbog toga što nam donosi pregled odabranih konzervativnih misli važnih autora (mislioca) u periodu od čak dva stoljeća, već i zbog toga što je ona svojevrstan doprinos razumijevanju i proučavanju hrvatske konzervativne misli, odnosno misli o kojoj u hrvatskoj historiografiji nema mnogo djela te svima zainteresiranima za temu donosi koristan pregled važnih konzervativnih misli kroz povijesni kontekst. Za hrvatsku je historiografiju iznimno važno proučavanje hrvatske konzervativne misli, posebice tijekom XIX. i XX. st., što ovoj knjizi daje dodatan značaj. Osim navedenoga, knjiga je kvalitetan skup biografija obrađenih autora te može poslužiti čitatelji(ca)ma za bolje upoznavanje njihovih života i djelovanja.

 

Što je istina o istini

 

Radeći na memoarskoj knjizi Nikole Štedula, zatekla nas je vijest da je autor umro. Dakle, sve se dokončalo. I jedan zanimljiv život i jedna zanimljiva knjiga. Život ispričan u ovoj knjizi više neće doživjeti dopune, ispravke, prekrajanja ili mistifikacije. S druge strane, ova knjiga ostat će nepromijenjeno svjedočanstvo o akterima i životu u hrvatskoj političkoj emigraciji druge polovice XX. stoljeća.

 

Svako kritičko promišljanje neke tiskovine samo po sebi je zahtjevno. No, kritičko promišljanje emigrantoloških izdanja, bilo da su nastala prije, a pogotovo ako su nastala nakon 1990., osobito je delikatno. Ovo tvrdimo iz vlastitoga iskustva radeći nekoliko desetljeća na proučavanju periodike, knjiga, zbornika, kalendara i sjećanja hrvatskih političkih emigranata (uključujući i ekonomske emigrante koji su se izbjegavši iz Jugoslavije počeli »baviti politikom«). Dobar dio tih tekstova objavljen je u časopisima, tematskim  zbornicima te u nekoliko knjiga.[1]

Zašto učinismo ovoliku ogradu?

Naš posao u proučavanju emigrantoloških izvora podrazumijevao je iščitavanje pisanih javnih izvora, razgovore s emigrantima, ukoliko su oni na to pristajali, te uspoređivanje s izvorima i svjedočenjima kod drugih autora, nastalih u emigraciji ili u domovini, nakon 1990. Rad u arhivima skoro da nije moguć: mnoštvo građe uopće nije sređeno, a neka je, čak, završila u starom papiru! Arhivi raznih tajnih službi, pogotovo domaćih (koji su jednostavno opustošeni i zloupotrebljeni) nije moguć jer je skup i jalov, tako da je većina građe još uvijek obavijena velom tajne. Pored svega toga veliku zbrku u sređivanju građe unijeli su i sami emigranti, zbog stila i načina života u emigraciji (konspiracija) i naknadne pameti u osamostaljenoj Hrvatskoj.

Uostalom, i sam autor ove knjige ustvrdit će: »ali istine radi valja reći da se ljudska taština, oportunizam i glupost među nama (tj. emigrantima — op. N. M.) ne mogu uvijek atribuirati sveprisutnom djelovanju Udbe«. Sve u svemu, sudovi o nekom emigrantskom artefaktu, kakav je i ova knjiga, ovise o zatomljivanju političke orijentacije kritičara, dakle, dosizanja određene objektivnosti, sposobnosti uočavanja stanja i činjenica, uloge i karaktera pojedinaca i grupa između redaka i, nadasve, upornosti i prilježnosti u radu. Što je prava istina o istini do koje danas možemo doprijeti o mnogobrojnim događajima i u sagledavanju uloge pojedinaca u hrvatskoj političkoj emigraciji druge polovice XX. stoljeća, uvjeren sam, čekat će se još dugo.

Nikola Štedul (Rešetarevo kraj Karlovca, 2. XII. 1937. — Zagreb, 15. III. 2022.) bio je tipični hrvatski politički emigrant. U Jugoslaviji je završio osnovnu školu i školu učenika u privredi (ŠUP) te postao vodoinstalater i limar. Ilegalno je prešao jugoslavensku–austrijsku granicu (»bez mnogo premišljanja«) 1956. Godine 1958. iselio je u Australiju. Sjećam se tih odlazaka, mahom iz socijalnih razloga.

Odlazili su politički neizgrađeni ljudi, gledano s bilo koje strane. No tamo su ih dočekivali, kako je opisao umni, najobrazovaniji i najkreativniji emigrant Boris Maruna, u članku »Mi i Oni — ili o lažnim anđelima« (Nova Hrvatska, br. 1–2, 1967.), »borci za hrvatsku stvar«, na sljedeći način:

»Mi, nažalost, ne prestajemo dolaziti, a oni (ustaše i ustašoidi — op. N. M.) nam se smiješe, oni ne prestaju biti dobri. Dugo su čekali na naš dolazak i sad nam nježno poklanjaju svoju sjajnu prošlost. U zamjenu za naše hrvatstvo, u kojem su nas odgajale naše majke, oni nam nude svoj mrak i svoje savršeno glupe alternative. Ali mi smo ovdje zbog svjetla. Oni su bijedni nemoćnici i ne mogu nam pomoći, jer njihova prošlost (mudrost, koja nas je dovela ovamo) i u kojoj se perverzno i blasfemično iživljavaju, nije naša budućnost, niti onih, koje smo ostavili.

Oni su bježali kolektivno, s jedinom željom, da spase svoje (manje ili više vrijedne) živote. Njihove su zablude univerzalne i zajedničke… Oni su iskićeni grbovima i trikolorom, u koji daleko manje vjeruju, nego što ga ističu. Inače, oni se klanjaju svaki svome zlatnom teletu i kuže zrak svojom blastomikozom. Oni sanjaju o bučnom povratku, uz uvjet, da vladaju. Mi sanjamo o slobodi za one kojih se sjećamo, i za one, koji će preostati…

Svi oni su ludo i, dakako, beznadno zaljubljeni u Hrvatsku. Ali u Hrvatskoj oni vole prošlog, imaginarnog, slatkog, tupog — SEBE.

Mi u Hrvatskoj volimo hrvatskog čovjeka. Zemlju zbog zemlje. Ne zato, jer je ljepša i bolja od drugih, nego jer je jedina, koja nam pripada, i na koju imamo pravo.

U Hrvatskoj volimo djevojke, koje smo nekad ljubili, pa premda nisu privlačnije od španjolskih, ili švedskih djevojaka, jedine su koje razumijemo. Volimo naše roditelje, koji s upornošću nesretnih čekaju vedrije dane (i naš povratak). Volimo kruh s njiva, koje oni obrađuju, a koji nam stranac otima iz ruku. I konačno, mi ne volimo Hrvatsku, zbog dvadeset i pet polja njezinog grba, nego zbog svega onog što od nje očekujemo, zbog svih onih prednosti, koje će uživati SLOBODNI HRVATSKI ČOVJEK NA SLOBODNOJ HRVATSKOJ ZEMLJI.

MI moramo ostati SVOJI. Mi, najsvjesniji sinovi našeg naroda, kojem dugujemo život. Mi moramo ostati oni, koji će umirati svjesno i SVJESNI, da naša domovina može živjeti i može biti slobodna i nezavisna samo i jedino U ZNAKU NEPATVORENOG HRVATSTVA.«

(Ovaj opis, veoma dobro korespondira s našom zbiljom, u kojoj živimo u Hrvatskoj već 30 godina. Potvrđivali smo u svim svojim ranijim napisima, isto toliko godina, i možemo tvrdo posvjedočiti kako nije moguće pronaći »svjesne ljude« niti »nepatvoreno hrvatstvo«! Jer, vratili su se oni koji »još uvijek dišu, premda sasvim suvišno i bespotrebno« i koji odlučuju u skoro svim sferama života. I tako u beskraj…)

Iako je ova knjiga predstavljena kao memoarska, ipak se, po mom iskustvu, doživljava više kao autobiografija. To joj, samo po sebi, ne umanjuje vrijednost. Štedul je iz Jugoslavije pobjegao kao vodoinstalater i limar (što su časni i vrlo korisni obrti), ali je u Škotskoj na jednom od prestižnih sveučilišta studirao i stekao profesuru filozofije. Istina, u ovoj knjizi samo se o tome govori, ali ne i razglaba o kakvim filozofskim temama. S druge strane, detaljno je opisan njegov mukotrpan put u borbi za egzistenciju, najprije svoju, a kasnije vlastite porodice, u Australiji, pa u Europi i, napokon nakon povratka, u osamostaljenoj Hrvatskoj.

Štedula se, zavisno od kuta iz kojega se gleda i retorike koja se upotrebljava, smatra »nacionalnorevolucionarnim borcem za slobodnu Hrvatsku«, što će reći, za izdvajanje iz Jugoslavije. Mirnim putem, naglasit će u ovoj knjizi nekoliko puta. No pripadao je onim emigrantskim krugovima koji se nimalo nisu libili upotrijebiti svaku vrstu nasilja u ostvarenju svoga cilja. Stoga su i njega smatrali »hrvatskim teroristom protiv Jugoslavije, miljenice Zapada, i sljedbenika Ante Pavelića i NDH«. Bila je to formula po kojoj je Udba svrstavala sve političke emigrante u isti koš.

Dakle, Štedulova ideološka pozicija ostala je nepromijenjena, od mladosti do smrti: uvijek je bio protiv Jugoslavije, ma kakva ona bila (čak i ako ga je besplatno osposobila da zarađuje svakodnevni kruh!), bio je uvjereni antikomunist, što je rezultat ondašnje nacionalističko–klerikalističke propagande i porodičnog odgoja a ne vlastitih spoznaja, te srbofob. No Štedul je iznenađujuće otvoren i iskren, za razliku od mnogih emigranata (a pročitao sam sijaset svjedočenja, od zadrtih ustaša, preko liberalno–demokratskih intelektualaca, do tzv. »hrvatskih proljećara «, emigranata nakon slamanja maspoka u prosincu 1971. u Karađorđevu). Naime, on će sam napisati da su se prosudbe njegove i njegovih istomišljenika »zasnivale uglavnom na tadašnjoj propagandi, kako onoj s Istoka, tako i onoj sa Zapada«. On se držao svoga hrvatstva kao jedinoga sidra koje mu je davalo smisao života i djelovanja.

No nakon povratka u osamostaljenu Hrvatsku i iskustava koja je stekao s novostvorenom vlašću, od najvišeg vrha, dr. Franje Tuđmana, do dna, privrženika svojih stranaka i stranaka krajnje desnice, nije našao stanje za koje se borio i o kojemu je sanjao. Ancien régime nije bilo moguće preko noći zbrisati!

U optužbama na račun Jugoslavije, komunista i Srba Štedul se služi općepoznatim i već prilično izlizanim stereotipima.Ali, ipak, otvoreno će reći: »Dugotrajna indoktrinacija čini svoje… havariju totalitarizma ne preživljuje samo egzistencijalni strah, nego ga preživljavaju i metode kojima se u totalitarizmu vladalo – neobuzdana korupcija, nepotizam, klijentelizam, nepoštenje. Mentalitet koji je u takvoj društvenoj truleži stvoren, a kojemu je oportunizam prirodan oblik ponašanja (istakao N. M.), vrlo je teško promijeniti.

Te se pošasti u Hrvatskoj još mnogi nisu uspjeli osloboditi.«

Taj se mentalitet, nažalost, u novostvorenoj Hrvatskoj (»užoj Hrvatskoj«, kako su govorili neki emigranti!) rascvao i proširio poput ambrozije![2]

U nekoliko navrata Štedul u svom tekstu ističe da je idealist: »Po svojoj sam prirodi idealist (konzervativnog smjera), koji prezire relativne istine.« Na tom mjestu pokušat će filozofski (ipak je on profesor filozofije!) obrazložiti što to znači (str. 537). (Nastranu što se nitko ne rađa niti kao idealist, niti kao realist, niti kao konzervativac etc., nego kao čovjek, a kakvu će »prirodu« izgraditi/steći najmanje ovisi o njemu.)

Dakle, riječ je o istini, pojmu istine. No, Štedul se na ovom mjestu suprotstavlja »relativiziranju istine«. »Da, točno je: istina ima onoliko koliko i ljudi. Ali to još ne znači da se stoga što ih je bezbroj, bilo koja od njih može olako odbaciti. Svaka je važna svome tvorcu i protagonistu, pa i meni moja.«

O kojoj i kakvoj istini govori Štedul?

Nakon čitanja ovoga predugačkog teksta (sveukupno preko 600 stranica), do 537. stranice, nismo saznali skoro pa ništa o istini emigrantske borbe za osamostaljenjem (»slobodom«) Hrvatske u kojoj da je Štedul bio uključen. On se ograničava da govori o istini vezanoj za atentat koji je Udba organizirala a izvršio Vinko Sindičić 20. X. 1988. u škotskom gradu Kirkcaldy, gdje je Štedul s porodicom živio nakon povratka iz Australije. Preživio je, unatoč tome što je pogođen sa šest metaka. Sindičić je uhvaćen i odslužio je dvije trećine kazne od 15 godina. Po tom atentatu Štedul je zapravo bio najviše poznat. Jedan od rijetkih koji je preživio Udbin atentat. No to je njegova subjektivistička istina, istina zbog koje piše ove memoare: »Pisanja memoara nisam se, dakle, prihvatio da bih nešto promijenio, nego da bih otežao posao onima koji bezobzirno sve mijenjaju i sve relativiziraju. Metci kojima su me nastrijelili nisu nikakvi metaforički metci, nego metci izvađeni iz mog tijela!« To više nije govor o istini. Niti onaj školnički, niti kreativno–estetski.

Ne možemo a da se ne sjetimo Krležina govora o istini iz Banketa u Blitvi, knjizi kanonskoj o totalitarizmu: »Pisati? Što? Fraze? Glupe, bombastične fraze? Sve je to već nerazmjerno bolje napisano u prošlosti u različitim varijantama, bez uspjeha, dakako. Govoriti? Kome? Cijelo čovječanstvo već deset hiljada godina ne radi drugo nego govori… Štampati? Kome? Dokazivati? Kome?… Što bi preostalo? Lagati?… Gdje su mostovi preko kojih se može čovjek spasiti? U istini? A istina, što je istina?« (Banket u Blitvi, knjiga prva, Zora, Zagreb, 1964., str. 104).

Na kraju, što da radimo sa Štedulom: da ga sažalijevamo ili da ga osuđujemo? Puno je emigranata nakon 1945. pa do 1990. upropastilo svoje živote za himeru hrvatske slobode. Po gorčini koja izbija između Štedulovih redaka to jest istina. Ali i ona će biti zaboravljena kao i mnoge druge.

Nikica Mihaljvić, Književna republika, br. 7-12, 2022.

[1] S osobitim ponosom ističem »Zbornik radova Nove Hrvatske 1958–1990«, s bibliografijom, »Knjigohvat«, Varaždin 2020. 690 str.

[2] U jednom intervjuu Štedul je bio iznimno decidiran: »Korupcija i klijentelizam u našoj su državi rasli i cvjetali bolje nego nekad u komunizmu. Kulturu su u slobodnoj Hrvatskoj posve preuzeli oni koji čeznu za starim sustavom. Uništavanje hrvatskoga nacionalnog i državnog identiteta čini se pod okriljem kulture na najperverznije načine, i to uz izdašnu materijalnu pomoć i podršku samoga vrha vlasti.« 7dnevno, 27. ožujka 2020.

Nikica Mihaljević

Književna republika, Zagreb, br. 7-12, 2022.

 

Deklaracija o Jugoslaviji

 

Ma kuda ova navalila pisati ovakvu deklaraciju i to sada kad smo ušli na sve rupe i vrata i prozore u EU, pitat će neki? Nisam ja – to je učinio i objavio Josip Pavičić, onaj Josip, znate već koji, onaj koji ne izdaje, ne laže, ne trpa ljude u zatvore, ne otima tuđe itd. Pa nisu to nikakve pohvale, to su obične konstatacije jer oduvijek se svijet dijelio samo na dvije skupine: razbojnici i stradalnici. Nema druge podjele. A naš Josip Pavičić, za razliku od jednoga drugoga, spada u ove posljednje i nosi tu popudbinu stradalnika kao torbak na leđima, nikako da ga skine, pa i sada kad se već gura u osamdeseti pukovnijski stožer i  pomalo gubi dio po dio ovozemaljskoga tijela, kao i svi mi koji već postojano stojimo kano klisurine u tom stožeru, nikako se ne rastaje od svoga torbaka.

A jest, brate, težak taj njegov torbak: ocrnio ga garež spaljenoga sela Boričevca, otežao od sjećanja na tamošnje mrtve i njihove nade i snove, usmrdio od zabrana da vrate svoje koje nisu nikome oteli;  ogadio od pisanije bratije s onijeh strana gdje bivaju uvijek isti  koji ne znaju a znaju, nose umiljata imena kao Miljenko, Slavko, pa neki austrijski i ini dođoši, i njih još tovare na torbak Josipov. Usput dok Josip hoda koracima poput stupova romaničke katedrale, otežao od svega toga, pitam ga zašto je napisao tu malu knjižicu, brevijar za čitanje u dahu, a on kaže „ Da ne propadne ideja”!

Ma koja ideja? Ona o Jugoslaviji? Ona živi u potomcima razbojnika s kojima Josip vodi javni diskurs, a svoj noćni solilokvij s likovima nestalih i dragih koje pamti iz djetinjstva. Nije ta ideja mrtva. Ni govora. Na njoj se kao na pernatoj blazini u čipki živi udobno i arči po Hrvatskoj koja kao tele za klanje stoji zabezeknuta. Mnogi kojima su kuće spaljene rekoše: nikada više u prokletu zemlju Srbiju! A onda zbog para ode Tere i drugi terezići i grli i ljubi se tamo. Dakle, u nama nije mrtva ta ideja, a kamoli u nasljednicima dobrih apetita na javnoj sceni.

Ako netko spomene da nije dobro što otvaramo vrata svakom neprilagođenom trubaču s kukastim nazuvcima, koji kulja s istoka u jadnu i opustjelu Hrvatsku sve do mile Istre, jer nemamo više vojske, oružja i tome sličnih stvari, nemamo ni mladih ročnika jer su svi postali osjetljivi na dodir puške kao otrov, kažu ti da si rasist, nacist, nacionalist i ostalo na ist.

I onda Josip krenuo od 23. listopada 1916. u Odesi gdje se i danas vodi rat. Pa kud tamo, nije to ni blizu nas! E, ima veze, ima: zarobljeni  i preživjeli Hrvati i ini vojnici AU Monarhije dobiše poljubac plotunima i rezanjem glava od strane braće Srba, ako ne htjedoše poljubiti i priznati srpski barjak. A potom naš pisac vodi priču sve do danas, sve nekako taksativno, nema izmišljotina, da je bar koju umetnuo kao Slavko ili Miljenko, da je podrignuo nad tim posječenim glavama i pokazao svoj prezir, sve bi to prošlo čak i u Ministarstvu kulture, kod nekoga čedomira i sličnih. Ali nije. U tim bezobzirno trijeznim stilitnim rečenicama odgovara Pavičić na znanstveno dokazani činjenični način i stiže do nazivnika: „ Jedina istina Jugoslavije jest da je sve u njoj bilo laž”. Ima niz takvih apokrifnih konstatacija.

I dok se razpamećeni Miljenko J. u afektiranom obraćanju u svojoj kolumni zgraža  nad zločinom  kojega opisuje američko-kanadski povjesničar  Max Bergholz, priznaje da nije nikada čitao takav tekst te da nije znao da je uopće postojao taj slavni pokolj, jer slavio se u onoj Jugoslaviji kao ustanak u Srbu i Drvaru, a ne kao pokolj Hrvata i Muslimana. Nikada čuo! Osim toga ta kobna knjiga za koju on kao slavni pisac i novinar doznaje poslije  85 godina nakon događaja, zaista ga brine jer bi mogla izazvati „silan gnjev među hrvatskim, srpskim i bošnjačkim nacionalistima”!!! Stoga je ona „neprihvatljiva „ i „možda iskupljujuća”. Ma nemoj! U tome oksimoronu gdje se ljulja u čamčiću  svoje jugoslavenštine, oblaporan u svemu, siroti Miljenko osjeća „muku i fizičku bol”. Čisto mi ga žao.

I tu počinje na najuljudniji način pismo Josipa Pavičića dotičnome začuđenom miljeniku svih režima. Velika je zaliha njegova neznanja, a ono je i zaštita. Mnogi ne znaju, a znaju. On možda zaista ne zna i takva rasprava morala je potaknuti J. Pavičića da mu objasni fakte oko „moralne intaktnosti ustanka”. I tu opet Pavičić podvlači jedan nazivnik:” Oduvijek se znalo za ustaničke zločine”.

O istoj temi piše i Slavku Goldsteinu, čuvajući se nasilnih ili ružnih riječi jer u oba slučaja poštuje čovjeka, ali ne i mišljenje. Uz ta dva otvorena pisma dodao je auktor Josip Pavičić i 3 priče o jugoslavenskom anti/fašizmu i 5 antijugoslavenskih glosa. Meni kao čitateljici izronile su neke uspomene o fašizmu, koje su se zbile tijekom moga  boravka u Rimu. Na putu do crkve Svetoga Petra u Okovima najbliže se prolazi kraj nekog tehničkog fakulteta. Na dugačkom zidu velikim zidarskim kistom netko je ispisao: CROATI=FASISTI=USTASE! Očito dobronamjerna talijanska ruka, rekli bismo po pravopisu. Dakle, u srcu domovine fašizma i Mussolinijeve slave, crna legenda o Hrvatima kao trajnim fašistima, živi vječno. Njoj su obilato pridonijeli da postane besmrtna razni reprezentanti kao matvejevići, razni veleposlanici iz jugo vremena, novinari svih fela, a u novije vrijeme ženskadija i muškadija iz brojnih nevladinih udruga koje su prave kolijevke ideja o Hrvatima kao „ustasama”. Kad druge vojske nemamo, možda će nas toliki ustaše i obraniti ako oni već znani počnu nadirati s istoka. E, da mi je konačno nekoga sresti u Ilici!

Tu baklju naše slave ustaške održavaju istaknuti domaći kusatelji, osobito oni iz kopanje za književnost, razne „umjetnosti”, politiku i novinarstvo sajmenih i vašarskih interlibera i sa(n)jamnih knjiga u Puli, gdje izlaže gotovo isključivo  „jugosrpska krema” (Hrvatski tjednik, 8. prosinca, 22.). A pojavi se i neki kao žalibože hrvatski književnik koji bi po godinama trebao pokazati mudrost i istinitost, pa izjavi da bi mogao živjeti  u mnogim gradovima, ali svakako ubroji i Beograd, za svaki slučaj. Ne znam da je živio u tom gradu onomad, bi li bacio cvijetak na tenk koji kreće na Vukovar. Tu ostajem u dilemi.

U Deklaraciji o Jugoslaviji auktor se duboko uhvatio u koštac s enigmom što je fašizam i anti/fašizam onda i danas. Opisujući njihove, danas nazvane antifašističke, rituale mržnje kojima održavaju kerozinsku vatru o živim ustašama, dokazuje da im je kozmetika antifašistička, a lice fašističko. I to je jedan nazivnik. Ta okupljanja otrcanih lica i ispucanih frazetina mogao je nazvati fašistički antifašizam. Jer, opet se možemo u krugu vratiti na početak: sve što je jugoslavistika u „istorijskom” smislu rekla – bila je laž. A tu laž ovi novi antifašisti,  koji su se rodili i davno poslije rata, ponavljaju kao bezočnu laž. Laž je temelj i fašizma i nacizma, a najviše komunizma. Uvijek je bilo i bit će da se ratom i krvlju osvaja tuđa zemlja, tuđa kuća, imetak, livada i bunar. Ali najviše podlih laži uložili su komunisti u dokazivanje kako je to slava i pravda. Dugo su u tu laž uvjeravali narode koje su pokorili. A onda su jednoga dana progutali kamen zaprepaštenja pred prizorom strijeljanja diktatora i pravoga kamerada druga Ceausescua. Nestali veliki dvori, nestali doktorati njegovoj družici, nestali silni medaljoni-lente s paradnih uniformi, nestalo carstvo mraka. Narod zavrištao i poletio u slobodu.

Drugovi se malo zagrcnuli i počeli kameleoniti i uvlačiti se kao novi likovi u naivne redove tzv. nacionalista i domoljuba.

Ima u toj malahnoj knjižici Josipovoj  čudesnih zgoda kao u najstrašnijim mitovima.

Recimo epizoda kad neki loš pesnik a dobar Srbin Bećković kaže nevaljalom Josipu:”Pavičiću ne želim odgovoriti. Želim da strepi od mog odgovora”. Kao da Josip ne zna što je strepnja, što je ponovno klanje diljem Hrvatske! A taj isti postade miljenik izdavača Hrvatskog društva pisaca i Durieux-a  koji usred zemlje Hrvatske objaviše Panoramu srpskog pesništva XX veka i njega deliju uvrstiše kako lomi nebo!

O sudbinama Hebranga, Budaka i mnogih koji su stali u tu kratku epistolarnu knjižicu, da i ne govorimo s koliko nepoznatih i intrigantnih epizoda plovi auktor Josip Pavičić. Pa recimo među tim ponekim zajedničkim nam poznanicima i prijateljima, spominjem se i otrežnjenja Petra Šegedina koji je pisao pogovor mojoj zbirci pjesama, ne skrivajući svoje domoljublje. Neki su doživjeli iskreni sunovrat.

Posveta je svima – i prijateljima i neprijateljima Jugoslavije – „..jednima da se raduju, jednima da tuguju. Svakome prema zaslugama”.

Ja dodajem: i spomenutom slijepom djedu Pipinu Krpanu koji je izgorio u svom dvorištu u Boričevcu, one godine „ustanka”, u tom domu i ubavoj dolini, ubavijoj od svih dolina ovoga svijeta. Bio je „ustasa” koji će opet ustati da brani svoju dolinu.

 

Nevenka Nekić, Portal Hrvatskog kulturnog vijeća, 5. siječnja 2023.

…Pojavila se ovih dana, knjižica malena kao molitvenik, pod naslovom od kojega se čovjek trzne. A nije što bi pomislili. Autor je Josip Pavičić iz Naklade Pavičić, domoljub neupitan, uz Deklaraciju objavio u knjižici i dva otvorena pisma neistomišljenicima, tri priče o jugoslavenskim anti/fašistima i pet antijugoslavenskih glosa.

Na zadnjim stranicama autor kaže da knjiga opsegom i donekle sadržajem

podsjeća na brošuru koju su pod naslovom „Deklaracija o hrvatskom jeziku s prilozima i Deset teza“ objavili 1991. Stjepan Babić, Dalibor Brozović i Josip Pavičić (ne će valjda liliputanac Jurica), pretiskali tada Deklaraciju iz 1967. s dvama Brozovićevim prilozima, Pavičićev Dnevnik deklaracijskih zbivanja i Babićev Pogovor.

Deklaracija o Jugoslaviji nastala je, citiram, „iz potrebe da se napokon, na sažet, pregledan, jednostavan način, jasno i nedvosmisleno deklariraju stajališta o tome kako bismo se danas, nakon svih iskustava s jugoslavenskom idejom i stvarnošću jugoslavenske države, imali (mogli, morali) odnositi prema onome što je Jugoslavija kao povijesna činjenica bila, što nam je ona danas kao uspomena, utvara, mit, i, uopće, gdje joj je mjesto u suvremenom hrvatskom društvenom imaginariju.“ Da se, kratko rečeno, Jugoslaviju definira i arhivira. S naglaskom na arhiviranju.

Ne ću prepričavati cijelu Deklaraciju koja opisuje sudbinu Hrvatske i Hrvata u obje Jugoslavije, posebno komunističkoj. Tek citiram završne rečenice: „Najodvažniji među Hrvatima pružali su otpor režimu i završavali u tamnicama i na grobljima. Takvi su uzor novim generacijama, no da nije bilo običnog, svakodnevnog, prosječnog Hrvata, koji se unatoč svim nedaćama nije predavao, ne bi bilo ni Republike Hrvatske: on i njegova obitelj pobijedili su Jugoslaviju.“ Vrlo točno.

 

Hrvoje Hitrec, Portal Hrvatskog kulturnog vijeća, 24. listopada 2022.

Uz Tenžerinu knjigu Tragedija kao navika (Naklada Pavičić, 2018.)i Brezovčevu predstavu Pet godišnjih doba (Eurokaz, 2020.)

Tragedija kao navika, posthumno objavljena knjiga Veselka Tenžere, nije dobila reklamne panoe na gradskim ulicama ni recenzije u domaćim medijima, niti sam se imala prilike uvjeriti da ju je s interesom dočekala naša uža teatrološka javnost, kojoj se knjiga o kazalištu najizravnije obraća. Naprotiv, dočekao ju je „zid šutnje“ ili socijalna građevina neprozirne ravnodušnosti, daleko učinkovitija od bilo kakve mjere ideologijske represije. Razlog toj nezainteresiranosti prema jednoj od majstorskih knjiga kazališnih kritika 20. stoljeća možda leži u činjenici da kritika kao vrsta umjetničke proze nije „zabavno štivo“. Prije bismo je mogli usporediti sa stvaranjem otpora ideji trošenja umjetnosti kao robe, zabavljaštva, navijačkog stapanja čitatelja i pisca, socijalne ekonomije emotikona.

Moć radikalnog pitanja

Još neke razloge previđanja Tenžerine kritičke proze nalazim i u tome što Tenžera ne samo da ima, nego i stalno propituje kako svoje, tako i zajedničke kriterije promišljanja umjetnosti. Zaustavlja čitateljsku pažnju, vraća nas nekoliko koraka unatrag, više puta mijenja i vlastitu perspektivu na događaj, putuje vrlo oprezno i pomno kroz vrijeme izvedbe te evocira kazališni događaj mimo prigodničarske, formalno-deskriptivne novinarske geste, s mnogo eksplicitnih i implicitnih pitanja postavljenih glumcima, redateljima, ravnateljima, medijima (knjiga počinje tekstovima iz 1966., a završava tekstovima iz 1983. godine). Tenžera ne nasmijava, ne zavodi, rijetko je kada zgranut ili oduševljen. Njegove kritike zastaju i mirno se zagledaju u djelo, razmišljaju bez podizanja glasa, prvenstveno o problemskom dometu i problemskoj kvaliteti izvedbe.

Postavlja li predstava društvu kojem se obraća ikakvo relevantno pitanje? Ima li neku dublju analitičku, idejnu, umjetničku zaokupljenost mimo elementarne pučkoškolske radosti koja vodi „od teksta prema pozornici“, golim automatizmom repertoarne politike? Kako smo točno stigli do rutine na sceni i koliko je svaka manira štetna za umjetnost? Zašto glumačke dive muškog roda ulažu više odgovornosti i hrabrosti u svoje uloge, za razliku od bitno poslušnijih glumica, koje teatru pristupaju gotovo „zanatski“, izvršavajući redateljske upute bez velikih ambicija (ovo pitanje nije šovinističko; Tenžera ga postavlja kao zahtjev glumicama da se usude na mnogo veće glumačko autorstvo)? Je li radijski dramski repertoar zbilja manje važan od onog koji igra u gradskim kazalištima? Što je radiofonično, što je televizično, što je filmsko, a što dramsko u različitim medijskim izvedbama? Mogu li Dubrovačke ljetne igre biti samo turistička manifestacija ili im trebaju bitno veći rizici umjetničkog istraživanja? Je li šibenski Festival djeteta zbilja u pravu kad misli da djecu treba izvrgnuti i podvrgnuti poukama ili bi umjetnost za djecu ipak trebala imati i estetske ambicije?

Marksistička aristokracija

Posebno je zanimljivo Tenžerino pitanje zašto se svi pretvaramo da Brecht nije dio umjetničkog elitizma, kad je očito da je riječ o autoru koga već dulje od pola stoljeća izvodi i gleda isključivo scena takozvane visoke umjetnosti, a ne pučki priređivači. Tenžera piše 1967. godine:

„Paradoksalna je sudbina Bertolta Brechta: čitavog života borio se svojim djelom protiv građanskog svijeta, stvarao kanone novog pučkog teatra i glorificirao proletarijat, a danas, nekoliko godina nakon smrti, doživljava renesansu upravo u građanskom svijetu, ostajući stranac upravo u onim sredinama koje bi logički trebalo da ga prihvate. Na našim scenama njegova djela vrlo su brzo postavljena, a ponekad još brže skidana, da bi uskoro pala u potpuni zaborav.“

Možda je stvar u tome da je Brecht htio promijeniti narod, a ne samo pisati za narod. Pri tom nije pučku ekipu lako zainteresirati ni za avangardističke metode, ni za ideju promjene. Naprotiv, u Brechta se zaljubila intelektualna aristokracija, koju se ne bi smjelo ni spominjati uz marksističko kazalište. I sam Tenžera je okorjeli brehtijanac, osoba koja spaja kulturu svakodnevice, masovne medije i tragediju kao temu, autor koji istovremeno studiozno piše i o sportu i likovnoj sceni, inzistirajući na tome da „visoko“ i „nisko“ intimno razmjenjuju vrijednosti i stilove, hraneći jedno drugo. Biti proučavatelj pop-kulture, a propos Brechta i Tenžere, ne čini vas automatski popularnim autorom. Dapače: najšira publika i danas štiti svoje pravo na sljedbeništvo sa što manje refleksije, kao što bira i jasne granice: žanra, vrste, institucionalne političke orijentacije, intimne ispovijedi, aktivističkog apela. Ali zanimljivo je da baš te tvrde granice i kritičari i pisci (i ondašnje i ovdašnje javne scene) smatraju podjednako neodrživima. Bilo bi sjajno da „narod“ (kako se o publikama govorilo u drugoj polovici jugoslavenskog 20. stoljeća) shvati da je karneval stalno u tijeku, stalno se pokazuje da krune nisu zlatne nego papirnate, ne samo u doba fašnika. Ali „narod“ nije brethijanac. Niti zna da su mu marksisti smislili „protokol ukusa“ kojeg bi se – za svoje dobro, ipak je kvaliteta u pitanju – trebao držati. Naravno, „narod“ je i mnogo heterogeniji no što to zamišljaju ideologijski čistunci, pri čemu su posao diferencijacije publika odlično obavili kulturalni studiji, institucionalno oblikovani tijekom Tenžerina autorskog doba, a izvjesno je da im i sam Tenžera metodološki pripada.

Beckettov poučak

Kako Tenžera piše iz samog povijesnog srca socijalizma, zabavno je koliko taj zagušljivi socijalizam nalikuje na kapitalizam. Na svakom koraku neka elita. Osim toga, umjesto socijalističke državne retorike o napredovanju svakog dana u svakom pogledu, Tenžera bilježi birokratsku učmalost soc-režima, nimalo ne sentimentalizirajući tekovine revolucije. Naravno da je Tenžera bio disident socijalizma, u istoj mjeri u kojoj su to bili Krleža ili Kiš ili Vaništa. I naravno da su umjetnici socijalizma jasno vidjeli da pred sobom imaju fake marksizam. Dapače, razumjeli su i što je lažno u samom socijalizmu: sva ta shematičnost društvenih klasifikacija, u kojoj tekst o konkretnom umjetničkom djelu praktički postaje niska uvreda ako odustane od načelne prozivke klasnog pitanja, pri čemu se sama umjetnina preskače kao nebitna. Rasprava o stilu u toj je logici „reakcionarna“. Vrsnog stilistu Tenžeru definitivno ne zanima stanje klasne svijesti u predstavama. Citiram iz knjige: „Pouka nikad nije drama, bez obzira na ispruženi kažiprst.“ Na drugom mjestu: „Fraza ubija i amaterizam“. Ovog kritičara zanima zašto je Beckettovo kazalište, unatoč posvemašnjem i k tome deklariranom manjku „događaja“ (posebno aktivistički shvaćenog događaja), ostalo izrazito dramsko. Tenžera se pita ima li to veze s time što Beckett uprizoruje svojevrsnu beskonačnu „igru bez rezultata“, u kojoj manjak pobjednika nešto govori o dubljoj strukturi naše bespomoćnosti. Još jedan Tenžerin uvid iz 1969. godine:

„Nema igre koja nije tragična, pa prema tome ona više nije tragična, ona je naprosto onakva kakva jest, nezavršiva, okrutna, bez razrješenja, bez novih mogućnosti.“

Ni pedeset godina kasnije nije nastala dramaturgija koja bi našla izlaz iz navedene „mrtve igre“ na način neke jednostavne dijalektike. Naprotiv, sve se više bavimo manjkom bilo kakve motivacije, volje, usmjerenosti, stava. Rasplinjavanjem i nasilja, ali i borbenosti čvrstih uvjerenja.

Disciplina gledanja

U tekstu „Faktografija kao dramaturgija“ (o Supekovu Heretiku) Tenžera anticipira mnoge postupke suvremenog doku-teatra. Stalno ponavlja da drama nije „ilustracija života“, nego nova kreacija, koja prati „svijet bez stvarnosti“. Jer stvarnost počinje postojati NAKON svoje artikulacije (najpreciznije ostvarene pomoću umjetnosti). Čak i da saznamo da smo zatvoreni u tamnici, potrebna nam je drama artikulacije, kako izvrsno prikazuje film braće Taviani Cezar mora umrijeti (2012).

Tenžera ima petlje napisati i da je prva gavellijanska predstava Gavellina kazališta (osnovanog 1953.) bilo tek Radojevićevo Kraljevo iz 1971., kao što se ne ustručava reći ni da Violić pristupa Brešanu dramaturški predoslovno, „kao da je u pitanju Biblija“, što rezultira „mamutskom četverosatnom predstavom“ pod nazivom Predstava ‘Hamleta’ u selu Mrduša Donja. Veliki je zagovornik glumačkog teatra (posebno rada na glasu), samim time i Histriona, a od glumaca prvim imenom struke drži Fabijana Šovagovića, zbog Šovine permanentne pobunjenosti protiv reprezentacijskih konvencija. Šerbedžiju smatra previše intelektualnim, hladnim, ali i veoma kompleksnim glumcem. Čitajući Tenžeru zaista možemo saznati kako je izgledala premijera, ali i stota izvedba Vidovićeva legendarnog Kaspara. Svjedočimo teatru kasnih 1960-ih, 1970-ih i ranih 1980-ih godina prošlog stoljeća. Kao i Matoš, Tenžera strastveno voli kazalište, s užitkom sjedi na izvedbama, što ne znači da romantizira sve što zatekne. Naprotiv, vraća se krizi scene kao osobnom utočištu.

Umjetnost je definicija umjetnosti

Nedavno je Branko Brezovec u sklopu manifestacije „Kultura je za sve“ u zagrebačkom naselju Travno režirao predstavu Pet godišnjih doba, u kojoj je uprizoren glas dijametralne suprotnosti Tenžerinu kritičarskom opusu: intervju za Hrvatsko slovo kršćanske kazališne kritičarke i teatrologinje Sanje Nikčević. Pred napuštenim Atomskim skloništem novozagrebačkog naselja vidimo projekciju fotografije nagrađivane teatrologinje s prepoznatljivo širokim osmijehom, dok nam akustička snimka entuzijastično objavljuje (citat je metoda ove predstave) stav Nikčević da bi se umjetnost morala baviti samo dobrim ljudima, lijepim temama, pobožnošću. Brezovec uprizoruje ovu „vedru apokalipsu“ kriterija i znanja o umjetnosti (s kojom se jako teško boriti jer je gotovo klinički uvjerena u svoju „spasilačku misiju“), medijski upakiranu i maskiranu u kritiku, odgovarajući joj nizanjem filozofa i umjetnika koji izravno svjedoče o tome da umjetnost nužno radi s negacijom, na isti način na koji zapravo rade i teologija i filozofija: sustavno i nevezano za razne Sanje Nikčević. Umjetnost je, naime, uvijek iznova definirana osporavanjem prethodnih stilova i metoda, bolje rečeno samom umjetnošću, vlastitim mijenama i eksperimentima, stalnim prijestupništvom čina stvaranja, a ne „navijačkim“ etiketama koje su prebanalne da bi prošle makar i kao teologija.

No Brezovčevom je predstavom uprizorena i današnja socijalna klima nametljivog vjerskog „čišćenja“ ili cenzure umjetnosti od tobože „zazornih“ tema i emocija. Religija u hrvatskom 21. stoljeću nastoji kontrolirati fakultete, medicinu, kazalište – kao da smo zatucano seoce koje nikad nije čulo ni za pravne regule sekularne države, a ni za znanstvene i umjetničke kriterije. U takvom kontekstu knjiga pod nazivom Tragedija kao navika nije samo jedna od „publikacija“, nego teatar odgovornosti za javnu riječ, tim dragocjeniji jer je Tenžera za života itekako slutio da bi nam se Kvazievanđelje masovnog ne/ukusa moglo dogoditi kao kolektivna trauma:

„Taj gledalac, istrgnut iz gledališta, istovremeno postaje diktator ukusa na masovnim medijima. Sve se radi u ime tog ukusa o kojem nema pojma ni onaj koji ga prima ni onaj koji ga daje (…). Već pomalo mitsku krizu kazališta vidim upravo u toj dezintegraciji gledališta, njegovu dokinuću, što sam kazališni čin dovodi u bezizlaz.“

Ako i Brezovčevu predstavu gledamo kao kritiku cenzure koja se odijeva u ruho znanstvenice da bi propagirala neznanstvene i protuumjetničke stavove, zanimljivo je da su zaključci predstave Pet godišnjih doba vrlo slični Tenžerinima: posao umjetnika je da ruše idole. Pa tako i propovjedničke. Jer ono što se pamti od socijalističkog teatra, kao i ono što se pamti od vjerskog teatra, sigurno nisu štandovi s licitarskim srcima pred vratima ove ili one katedrale duha. Usput budi rečeno, ni Kristova izvedba nije preskočila rad negacije.

Čitanje vremena kao događaj izvan vremena

Što se, pak, tiče lociranja Brezovčeve predstave u doba kasnog kapitalizma, tu ostaje upečatljiva hipnotički usporena kretnja glumice Maruške Aras koja se najprije vapajno podiže u vis, a zatim lagano spušta prema njenoj glavi i opetovano samu sebe kucka kažiprstom, kao da provjerava imamo li još u toj kolektivnoj komori ikakvih sadržaja izvan aktualnih sniženja u trgovačkim centrima. Pogled glumice donosi na scenu tamnu pobunu koju ne uspijeva instrumentalizirati čak ni Brezovčev stav da je glumac samo marioneta zamjenskog boga iliti velikog redatelja. Kritička gesta opet se pokazuje i kao poetska gesta (u predstavi izrazito finog koreodramskog ritma sudjeluju i Suzana Brezovec, Marija Šegvić, Ivan Sirotić i Robert Španić).

Parafrazirat ću završno performera Vladu Marteka i njegove izvedbe povjerenja u događaj čitanja: Čitajte Tenžeru. Čitajte Ivančića. Čitajte Krležu. Čitajte Matoša. Gledajte Brezovca. Ima glasova koji ni u kojoj varijanti vjerskopolitičke pustoši nisu odustali od razbijanja predrasuda. Nisu odustali od kritike. Nije im na pozornici uma parkiran automobil, kao što satirično duh vremena uprizoruje predstava Pet godišnjih doba.

To naravno ne znači da je Tenžera bio nepogrešiv. Podrugljivost kojom je tretirao Slavenku Drakulić i Smrtne grijehe feminizma svjedoči o tome da se čak i vrsni kritičar može uplašiti socijalne subverzije čiji jezik ne razumije. Ali tu stvarno nijedno javno pero nije bez neke mrlje nerazumijevanja eksperimentalnih, prevratničkih jezika. U slučaju Tenžere, upravo je svojim dosljednim manjkom sljedbeništva sačuvao za nas kazalište 1970-ih i 1980-ih godina. I to ne kao muzej, nego kao lansirnu rampu novih ideja.

Nataša Govedić je teatrologinja, kritičarka, spisateljica i profesorica na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Objavila je 13 znanstvenih studija, nekoliko knjiga za djecu i roman Kako zavoljeti morskog psa (2019.).

Nataša Govedić, Kritika h,d,p, 27. VII. 1920., Kako nastaje događaj kritike?