MEMOARI UČITELJICE KROZ USPOMENE IZ ZONE B

Ana Došen je 1. siječnja 2014. u svom domu u Zagrebu proslavila 94. rođendan, a Naklada Pavičić i njen glavni urednik Josip Pavičić podarili su joj prekrasan poklon – knjigu svojevrsne memoaristike pod nazivom “Ana Došen: Istarska učiteljica”, podnaslovljene kao “Uspomene iz Zone B” – s poštanskom markom na naslovnici, Zračna pošta S.O. TRSTA V.U.J.A., od 50 jugolira na kojoj težak vodi tovarića natovarenog brentama, a iznad na nebu avion u slobodnom letu. Ista marka je i na poleđini knjige uz biografiju Ane Došen i s pečatom preko marke na kojemu stoji: Buje – Istra – Zagreb 52000 i s datumom 01. 01. 20.

Naravno, iz svega ovog se već može iščitati veliki dio Anine biografije i životnog puta koji ju je iz rodne Krnjeuši u bosanskom Pounju (kod Bosanskog Petrovca) vodio preko Bjelovara, gdje se u onom ratnom vihoru skrasila njena obitelj, a i danas dio tamo živi, preko školovanja u Zagrebu, Koprivnici, Sarajevu, pa rada u okolici Tuzle, Babincu kraj Bjelovara i onda ujesen 1945. s prvim slobodnim koracima došla u malu Španidigu kraj Rovinja i na Bujštinu u tzv. Slobodni teritorij Trsta ili Zonu B da podučava hrvatsku djecu hrvatskom jeziku, ali i da se skupa s njima bori u dokazivanju pred međunarodnim silnicama kome pripada Istra.

Knjiga ima 253 stanice, pisana je u trećem licu, s mnogim zanimljivim sačuvanim literarnim crticama učiteljice Ane u nemirnom istarskom okruženju. To ukazuje na izuzetan doprinos urednika u oblikovanju i sređivanju bogate građe, usmenih i pisanih svjedočanstava učiteljice-inspektorice koja je ujedno i mala povijest školstva u Istri nakon Drugog svjetskog rata, kojega je skupa s Anom stvaralo pedesetak sličnih učitelja priko Učke poslanih dekretom da se uključe u tu novu povijest Poluotoka.

Naravno, ono prvo iskustvo i dodir s Istrom posebno se pamti, kao i put preko Opatije, Labina i Vodnjana, gdje je Ana s kolegicom ostavljena na prašnjavoj cesti zbog kvara na nečemu što se zvalo autobus-kurijera, te uspomene na nekog Bumbara koji ju je drugi dan na voziću s tovarom odvezao do Španidige na njen prvi susret s mještanima i đacima i s uputom da se javi u NOO i pročelniku Bormeu, povjereniku za prosvjetu u Rovinju. Ta za nju mitska Španidiga u njenim sjećanjima je i svojevrsna paradigma slike onoga kako danas izgleda taj dio turističke Rovinjštine.

Mještani su dobili poduku o pismenosti, otišli trbuhom za kruhom, kao mali Frane koji se nakon talijanskog iskustva vratio na starinu i 1995. organizirao 50. obljetnicu dolaska učiteljice Ane, nestalo je Zona A i B, turizam je usisao selo u grad a ostaci stare škole svjedoče da je baš tu sve počelo. Pored napuštenih kuća Pifara dosta ih je pretvoreno u kuće za povremene boravke. Uz Rože, nekadašnje Rojniće, Černeke, Matoševiće, Doblanoviće, Buršiće, Bugarine, Fabriće, Mofardine, Grbavce, Pamiće, Bratuliće, Prodane, Knapiće, Karloviće, Poropate, Pauletiće, Košare, Debeljuhe, Fabriš-Tkalce, Zanfabre, Kmačiće, Orbaniće… ima i novih kuća i stanovnika: Slovenaca, Slavonaca, Bosanaca, Mađara. I s njima je Španidiga ostalo i dalje rasuto, prostorno veliko selo.

Pisala je o tome Anka u Glasu Istre u prosincu 1993. u tri nastavka. Ono što je u ovoj knjizi sjećanja važno i korisno se na to danas podsjetiti su imena, ljudi, događaji koji su Istru oblikovali tih prvih poratnih godina, jednako onih domaćih i onih pridošlih po zadatku i dekretu, a Ana Došen se još živo sjeća mnogih od njih. Kako se onda i danas život Poluotoka zrcalio najviše na stranicama Glasa Istre, nakon rata na Bujštini i Hrvatskog glasa, Ana je i tu ostavila trajnog otiska kao suradnica.

Činjenica da je vrlo brzo savladala dijalekt i znala kušeljati po domaću (“kako da je naša” govorili su mještani) Ljubo Pavešić joj je povjerio ulogu Jurine i Franine koje je pisala za novine i radio, a popela se i na tada vrlo žive kazališne daske na Bujštini, najprije kao šaptačica, pa onda i kao glumica kod Marka Foteza, Mladena Markova i kasnije supruga glumca Pave Dobuda.

Poznato je da je Tone Dobrila Vivere svoj ratni put prošao preko bjelovarskih brigada i bataljona, kao i komandant oslobođene Koprivnice i da se vrtio u Istru kao prosvjetni i kulturni animator, iz tih je krajeva u Istri po vojnom zadatku došao i Danilo Ribarić, kasnije Anin kolega na Bujštini, a mnogo je izbjeglih Istrana ‘20-ih godina našlo svoj novi život u ovom kraju, pa ne čudi da su baš od tuda učitelji poslani u Istru na opismenjavanje Istrana. Danas su neka druga vremena, evo bilježimo i Istranke koje odlaze u bjelovarski kraj u tamošnje škole.

Prvo ime koje Ana spominje je Antun Host iz Labina koji je nju i ostale učitelje dočekao u središtu Oblasnog narodnog oslobodilačkog odbora za Istru, a bio je također učitelj i načelnik za prosvjetu i po Aninom pisanju “ratne 1944. otvorio je prvu hrvatsku osnovnu školu u Svetom Donatu na Buzeštini”, a on ju je i pito gdje bi željela učiteljevati? Drugi je bio Borme u Rovinju, a onda je ušla u kortu barba Antona Rože u Španidigi. Onaj Bumbar s vozićem nažalost je ostao bez imena i prezimena. Ovdje je zanimljivo primijetiti da ona zapisuje da su je zatekli udžbenici “Zrno znanja, čitančica za učenike osnovnih škola”, autora Barca i Pervana, izdano 1945., a da za “Istarsku početnicu za narod” nikad nije doznala tko joj je autor te da je kasnije prvi put čula da ju je “1945. izdao Oblasni NOO za Istru”.

U Španidigi ili na stanciji Šarižol od srca je prima obitelj Roža, čiji je predak Mate sa Žminjštine stigao ovdje, pa sve do premještaja na Bujštinu u Kršete u studenome 1946., odnosno u proljeće ‘47. čiju odluku potpisuju Petar Žmak i Milutin Ivanušić, a primio je Petar Perić, referent za hrvatske škole Bujštine, Ana je naučila kratku i burnu povijest Istre, s djecom obišla okolicu, počela se služiti dijalektom, svjedočila i neugodnim događajima kao smrti majke osmero djece na pragu svoje kuće od ruku “naših druži”, kao i progonu onih ženskih ostataka von Huetterota, bila kuma na bermama i stekla do danas neraskidiva prijateljstva (Milica i Albina), ali i zahvalna onima poput Šime Rabara i Mihe zvanog Picupare koji su joj od srca pomagali.

Na živoj i politički vrlo aktivnoj Bujštini Ana susreće pisca Vikotra Cara Emina u njegovu opatijskom domu, u pratnji Riječanina Mirka Permana 1949., koji se ne malo začudio kada je čuo da Ana piše Jurinu i Franinu u Hrvatskom glasu, kojega uređuje Ljubo Pavešić, pa je o tom “slučaju” pisao u Knjiženim novinama, glasilu pisaca Jugoslavije. Sjeća se i prefriganih Slovenaca koji su pisali parole na svoj način, na gostionicama bi pisali: Tukaj smo Slovenci, a na ruševnim kućama: Tukaj je Jugoslavija! Spominje i domaće učitelje Vivodu i Sirotića s kojima je trampila svinjsku mast za maslinovo ulje.

Očarala ju je Materada sa svojom još živom i snažnom hrvatskom tradicijom koja je prednjačila u tim političkim previranjima sve do 1954. kada se ukidaju Zone i kada Tito s vrhom dolazi u Buje kao počasni građanin nakon velike seobe iza koje je ostalo 3.099 napuštenih zgrada i s 9.196 hehtara napuštene zemlje, o čemu piše Lino Šepić iz Marušići 2002., također Anin kolega iz tih dana. Na Bujštini zatiče mnoge svoje kolege, neki su već ovdje i sklopili brak.

To su: Ante Banko, Ana Debeljuh, Rudi Udier iz Karlovca, Joža Šraj iz Čakovca koji će oženiti Dalmatinku Mirjanu, Marija Šeparović, Ljudmila Vodinelić, Dušan Perhat, Miloš Ribarić, Slavonac Ivan Vencel, Ivo Ivković, Ličanin Ivo Kosović koji je oženio plavokosu učiteljicu Katicu, pa bračni par Škrinjarić, Tone i Milka Crnobori koje Ana s posebnim pijetetom opisuje, posebno Milku Vinkuranku koja je imala spisateljskog dara i zbog koje je i sama u Vinkuranu našla svoj ljetni dom u koji stalno dolazi; Drago i Orieta Šantić, Vjeko i Savka Fanuko, Marica Diraka, pa Čakarići, Arapovići, Benjak, Dodoja, Josip i Jelka Milković, Ivica Piršl, Boro i Štefica Tadić, Eugen Geno Mesarić, Tugomir Kovačević, Marija Mazi iz Kmeti ili Valice.

Bilježi ona i imena poput Jakova Žuveleka, Barbaru Željeznak iz Martinčića, Jovu Jovića iz Kaštela, Ivu Brstila, Stjepana Bednara, Tomu Bučinu, Nigovića, Panjkovića, Peršića, vrsnog harmonikaša Srećka Ružića, ravnatelja đačkog doma u Bujma Rikarda Mišurca, direktora gimnazije Antu Crvelina i načelnika za prosvjetu Ivu Carića, mještana iz Picudari, Kršeta, Monte Kuka, plaće od 7.000 jugo-lira, Juricana, Brtonigle, Svete Marije na Krasu, stana i hrane kod obitelji Rika Soše, Petrovije, svog usavršavanja u zvanje inspektorice školstva, neugodnih popisa birača, proslave 1. maja u Trstu s krivotvorenim iskaznicama i bombaškim napadima na kolonu, pučkog tribuna Antuna Š. koji je govorio tako da ga niko ne kapi, bračnog para Bressan, Kubertona, Babića, Savudrije.

Posebno joj je u sjećanju kolega Danilo Ribarić, koji je trebao biti prvi istarski general, ali je on to odbio jer je želio biti običan učitelj, a s njim i s njegovom Marijom se Ana družila u Zagrebu gdje su oboje prebačeni na nove zadatke. Na njeno mjesto te posljednje godine na Bujštini doći će inspektori Petar Dolar, Nazario Agarinis i Ante Crnobori. Obišla je pješice Bujštinu i sve do Kopra – da bi pjevala u tamošnjem zboru – preko Tribana, Burula, Brda, Kučibrega, Momjana, Merišća, Oskoruša, Marušića, Kostanjice, Grožnjana, Oprtlja, Krasice, Bijelih Zemalja, do Kaštela, ili Kršeta, Nove Vasi, Bužinije, Novigrada, Dajle, Fjorina, Lovrećice, Umaga, Monteneta, Murina, Medigije do Gamboca.

Dakle, knjiga koju bi svaka istarska škola trebala imati u svojoj knjižnici, kao i mnogi s Rovinjštine i Bujštine čije je sudbine Ana Došen utkala u svoja sjećanja. Poput one učiteljice Ljubice Ivezić, Magdalene Banić Krklec, koje su to ranije učinile, ili Jetrva Franić u Puli, o čemu je također nešto zapisano.

DUH SLOBODE IZ KRIŽARSKOG OTPORA

Nesvakidašnju romansiranu obradbu sudbine hrvatskih boraca iz jednoga isječka gotovo zaboravljene hrvatske povijesti neposredno poslije Drugoga svjetskog rata ponudili su auktori roman „Križar ili Duh slobode“. To kratko razdoblje, od svibnja 1945. pa sve do 1948. godine čak bi se moglo nazvati i razdobljem hrvatskoga križarskog otpora jugoslavenskoj komunističkoj okupaciji. Naime, nakon sloma hrvatske države i masovnih partizanskih pokolja civila i ratnih zarobljenika na Bleiburgu i križnim putovima preživjeli hrvatski ratnici se povlače u gorovite dijelove tadašnje Hrvatske i organiziraju otpor jugoslavenskoj državi i njezinoj zločinačkoj komunističkoj ideologiji, čija je vlast terorizirala preostalo hrvatsko pučanstvo kako bi ga potpuno uništila ili pak potisnula što dalje iz rubnih područja nekadašnje hrvatske države.

Osim jugoslavenskoga terora nad civilima to razdoblje karakterizira i masovna potpora stanovništva hrvatskim borcima te nada bojovnika u materijalnu pomoć sa Zapada, koji je sve više ulazio u Hladni rat s komunističkim zemljama, na čijem je čelu stajala sovjetska Rusija.

Otvaranje sukoba između jugoslavenskih komunista i Staljina smanjilo je zapadni pritisak na Jugoslaviju, a i ono malo američke potpore protukomunističkim borcima u Hrvatskoj ubrzo se istopilo, što je Titinu režimu omogućilo da zavede još snažniji teror nad civilima, čime je praktično skršen i hrvatski oružan otpor. Naime, gerilske operacije su postale besmislene onoga trenutka kad je njihov račun svojim životima moralo plaćati civilno stanovništvo, što je jugoslavenskom režimu i trebalo kao dobrodošla izlika za prikrivanje genocida, koji mu je služio za demografsko ustrojstvo prostora na kojem se sljedećih pola stoljeća pod krinkom jugoslavenstva širila velikosrpska politika.

U političkom smislu hrvatski križarski otpor nije imao ideoloških oznaka. Osim gole borbe za preživljavanjem stajao je tek na načelima prirodnoga i demokratskog prava hrvatskoga naroda na vlastitu državu, koju je zaposjela jugoslavenska komunistička vojska.

U povijesnom nizu poratna križarska gerila stoji kao svojevrsna borbena premosnica hrvatstva između Velebitskoga i Bugojanskog ustanka te hrvatskih bojovnika u Domovinskom ratu. Roman je prvi put objavljen 1978. u Chicagu u Sjedinjenim Američkim Državama na engleskom jeziku pa onda nije nikakvo čudo da je jugoslavenska tajna policija, Udba, tragala za njegovim auktorom cijelo desetljeće kako bi ga, kao i mnoge druge dotad, likvidirala.

Šteta je što roman nije ranije objavljen na hrvatskom jeziku jer su plemenito domoljublje, borbenost i žrtva hrvatskih križara skladno uklopljeni u radnju romana, koji i danas odiše svojevrsnom svježinom. Netočno je ovaj roman uspoređivati s t. zv. pobjedničkom (jugokomunističkom) prozom u neposrednom poraću, kako to ponekad čine i dobronamjerni, dajući mu tek predznak viđenja povijesti iz poražene perspektive. Naime, roman tematski doista obrađuje određeno povijesno razdoblje, a i načinjen je znatnim dijelom na temelju povijesnih događaja pa bi ga bolje bilo svrstati u prozu povijesnoga realizma, toliko blisku književnostima podjarmljenih naroda.

Dapače, roman unatoč bezizglednom položaju križara ne odiše beznađem, a njegovi su junaci svjesni da rade samo jednu dionicu otpora u neprekidnoj borbi za nacionalnu slobodu, koju će nakon njih sutra nastaviti naraštaji koji dolaze. Koliko pak god bila pravedna i opravdana borba protiv zločinačke ideologije i okupatorskoga režima, junaci ovoga romana nisu prikazani, socrealizmu toliko omiljenom crno-bijelom tehnikom. Oni su tek ljudi, silom prilika ubačeni u povijesni žrvanj, prisiljeni donositi odluke, pa i pogrješne te na temelju njih i sami djelovati.

Ni na protivničkoj, odnosno partizanskoj strani nisu svi likovi crni vragovi, što svjedoče i pokušaji hrvatske strane da još tijekom rata pregovora s partizanima kako bi zajednički od propasti sačuvali hrvatsku državu. Druga je pak stvar, bez obzira na pojedince u partizanskim redovima, što je program komunističke partije bio rušenje hrvatske države i obnova velikosrpske Jugoslavije. Uostalom jedan dio njih tek iz partizana, nakon završetka rata, odlazi u križare kako bi zajedno s dojučerašnjim protivnicima od pomahnitaloga zločinačkog sustava i jugoslavenske okupacije branili vlastito ljudsko i nacionalno dostojanstvo. Zato je ovaj roman, bez obzira na svoje hrvatske temelje, vrlo blizak jednoj vrsti škotske narodne pa i umjetničke proze koja progovara o vlastitoj borbi za slobodu i nacionalno dostojanstvo.

U sudbini glavnoga lika romana Gorana Budaka sažet je usud borbenoga hrvatstva prve polovice 20. stoljeća. Još kao student završio je u tamnicama i mučilištima monarhističke Jugoslavije. Nakon desetotravanjskoga prevrata izlazi iz zatočeništva i odlazi u hrvatsku vojsku kako bi pomagao učvršćenju mlade države. Vrijeme provodi na ratištu, daleko od politike, a prije povlačenja, neposredno nakon što su mu ubijeni otac i majka, navraća u rodne Sesvete. Sa sobom u povlačenje na zapad prema Saveznicima vodi mlađu sestru, a vidjevši rasplet na Bleiburgu, samostalno napušta polje smrti i vraća se natrag u Hrvatsku. Na putu susreće preživjele bjegunce koji će na hercegovačkom području ustrojiti gerilske skupine za otpor protiv okupacijskih snaga.

Autori su uz sudbinu glavnoga lika vrlo uspješno isprepleli i niz sporednih likova, a posebno uspješno izranja lik Vilka, jednoga od vođa gerilskih skupina. Uz vrijedne opise ambijenta poratne hrvatske stvarnosti, roman supružnika Štedul spasio je od zaborava slike masovnih smaknuća hrvatskih zarobljenika, ali i redarstvenu komunističku, oznašku torturu i metode mučenja – od zakucavanja čavli pod nokte do razapinjanja na križ.

Poratne slike prostačkih i primitivnih napadaja na katoličke crkve i svećenstvo opetovani su i tijekom jugokomunističke agresije na Hrvatsku devedesetih godina. Sve to pa i smaknuće križara nije uspjelo ubiti ideju slobodne i samostalne hrvatske države, što je i bio cilj križarske borbe. Naime, Budak će prije javnoga vješanja prkosno i ponosno uskliknuti: Živjela sloboda! Živjela Hrvatska!, a koje će, unatoč sili i nasilju, stvaranjem slobodne i nezavisne hrvatske države dati puni smisao i poratnom križarskom otporu jugokomunističkom režimu.

KRIŽARI HRVATSKA DEMOKRATSKA GERILA PROTIV TITOVA BOLJŠEVIZMA

Složeni proces rehabilitacije križara mogao bi nakon sustavnih znanstvenih istraživanja jednoga dana doživjeti svoj sretni završetak. No preduvjet za to je postupna rehabilitacija konzervativizma kao temeljne odrednice zapadnoeuropske kulture i civilizacije.

Poznati hrvatski politički emigrant Nikola Štedul napisao je davne 1978. godine zajedno sa svojom suprugom Shirley Helen povijesni roman “Krizar – the Soul of Freedom” o borbi križara, hrvatske gerile protiv Titova jugo-komunističkoga totalitarizma. Knjiga je u međuvremenu objavljena i na hrvatskom jeziku u Nakladi P. I. P. Pavičić te kao takva predstavlja prvi pokušaj rehabilitacije ovog prešućenoga pokreta u borbi protiv jugo-komunizma. Žalobno je da ni četvrt stoljeća nakon uspostave demokracije u Hrvatskoj nije došlo do rehabilitacije ovog značajnog pokreta koji je javno zagovarao i promicao uspostavu demokracije.

O razlozima vladavine postkomunističkih centara moći u Hrvatskoj pišem već dvije i pol godine u svojim kolumnama. Prvi i najznačajniji razlog su moćne postudbaške strukture na svim institucionalnim pozicijama u državi od same uspostave demokracije, neovisno o tome jesu li državom vladale stranke iz takozvane desne ili lijeve opcije. Da je Hrvatska debelo premrežena postudbaškim kadrom potvrdio je najbolje “slučaj Perković”, kada se hrvatska Vlada odlučila radije prihvatiti gospodarske sankcije Europske komisije nego izručiti njemačkom pravosuđu jednog od najmoćnijih udbaša iz vremena komunističke diktature i obavještajaca iz vremena tranzicijske demokracije.

Drugi, ne manje važan razlog je da se pod plaštom njegovanja stečevina antifašizma u hrvatskoj demokratskoj praksi od sveučilišta do diplomacije i visoke politike nastavljalo forsirati suspektne osobe koje su po principu postpartizanske rabote svoju primarnu zadaću vidjele u obračunu s neistomišljenicima. Svoje pisanje za ovaj portal započeo sam kolumnom “Antifašizam? Ne, hvala bilo je dosta” i čekam trenutak kada će se na hrvatskoj političkoj sceni pojaviti opcija koja neće biti opterećena partizanlukom, antipartizanlukom i postantifašizmom.

Iz svega navedenoga je razumljivo zašto se u Hrvatskoj nije uspio etablirati elitni konzervativizam, zasnovan na poštivanju autoriteta struke i uvažavanju vrijednosti tradicije. Osobe s autoritetom danas u Hrvatskoj ne znače gotovo ništa, niti se respektiraju, a tradicionalni je konzervativizam poistovjećen s protuprosvjetiteljskim nazadnjaštvom katoličke Crkve i ustaškom kamom koja simbolizira permanentni poziv na nove zločine. Stvorena je slika alternativnih klišeja u kojima trebamo odabrati između predsjednika Europejca koji svira i komponira klasičnu glazbu i nacionalnih primitivaca koji hodočaste po Thompsonovim koncertima diljem Lijepe naše.

Zato još uvijek naivno pušimo ofucane priče političkih dužnosnika o arhetipskim fenomenima “zmija” i drugih opakih gmazova koji izravno prijete hrvatskoj demokraciji. Time se istodobno pokušava baciti ljaga na klasične moralne vrijednosti koje smo naslijedili iz starogrčke kulture, kao što su primjerice kompetentnost, mudrost, razboritost, odlučnost i pravednost.

Riječ je o vrijednostima koje su u vremenu boljševičke diktature bile nepoželjna pojava. Sloboda osobe kao temeljna ljudska vrijednost zapadnjačke civilizacije i supstancijalna odrednica moderne demokracije na temelju koje smo, kako Hegel reče, slobodni kao građani, u hrvatskoj je političkoj, postkomunističkoj demokraciji još uvijek “terra incognita”. Tek onoga časa kada shvatimo da je svako osporavanje i omalovažavanje tradicionalizma i neprihvaćanje kritike kao glavnog pokretača u napretku ljudskoga roda, moći ćemo reći da smo na putu u posttotalitarno društvo. Do tada ćemo imati nove fenomene postboljševičke indoktrinacije à la Milanović, novi oblik totalitarizma u sprezi s diktaturom kiča i trivijalizacije koji su zavladali hrvatskim medijskim prostorom. Poziv da se slijedi Drugo Tito i stečevine antifašizma samo su potvrda nesposobnosti da se kritički uhvatimo u koštac s izazovima novoga vremena.

Kada je riječ o rehabilitaciji križara kao gerilskoga pokreta u borbi protiv komunističke strahovlade, važan su doprinos svojim znanstvenim istraživanjima dali povjesničari Zdenko Radelić, koji je napisao knjigu “Križari gerila u Hrvatskoj” te Ivica (Ivo) Lučić koji sustavno istražuje fenomen škripara, križara u Hercegovini u vremenu između 1945. i 1952. godine. Primarna bi zadaća povjesničara trebala biti u duhu tradicije Tacita i Leopolda von Rankea prikazati povijesne događaje fer i korektno, “sine ira et studio”.

Da bi se ostvario ovaj fenomenološki ideal potrebno je isto tako raščistiti Augijeve staje hrvatske indoktrinirane historiografije. Kod Križara je problem da ih se gotovo uvijek poistovjećuje sa ustaškim pokretom, kao što je svojedobno činila vrhuška komunističke partije i čelništvo ozloglašene Ozne. Pri tome se ispušta iz vida da su partizanski zločini u vremenu završetka rata i samoga poraća nagnali brojne ugledne partizane da se pridruže križarskom pokretu u borbi za slobodu i demokraciju diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Moto Križara sadržan je u čuvenoj izjavi Vladka Mačeka neposredno nakon rata, da je jednopartijski nacistički totalitarizam zamijenjen Titovim boljševičkim totalitarizmom.

Kod mojih Hercegovaca borba protiv komunističkoga totalitarizma zapravo nikada nije ni prestajala. Kao klinci smo znali nabrojati najznačajnija imena hercegovačkih škripara, proslavljenih boraca za slobodu i demokraciju (Mirko Kapulica, Božo Mandić, Benko Penavić, Vinko Škrobo), kao što smo znali nabrojati sastav NK Dinama (Škorić, Cvek, Gračanin, Rora) za koji smo navijali. Znakovito je da su rehabilitaciji škriparskoga pokreta zapravo najviše pridonijeli navijači N. K .Širokog Brijega, odabravši za svoj zaštitni znak ime “Škripari”. Svako pitanje poput “Što bi bilo da je bilo?” predstavlja po Hegelovu sudu razmišljanje iz perspektive sobarice. Zato je suvišno postavljati pitanje, što bi bilo da su navijači GNK Dinama umjesto stupidnoga naziva “Bad Blue Boys” uzeli ime “Križari”.

Najpoznatijeg hercegovačkoga škripara (križara) Mirka Kapulicu hapsili su svi režimi, a on je ostao dosljedan u borbi za prava običnoga čovjeka. Na saslušanju pred Okružnim sudom u Mostaru 1950., nakon smrtne presude, izjavio je da se borio za slobodu protiv totalitarizma. Ostao je živjeti u narodu kao mitski lik poput proslavljenih hajduka Mijata Tomića, Andrijice Šimića i drugih. Znakovito je da je jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih hercegovačkih škripara Stjepan Sičaja Gegan iz Rame bio prije rata pripadnik Hrvatske seljačke stranke, a tijekom rata sudionik partizanskog narodnooslobodilačkog pokreta. Partizansku je strahovladu nazvao “novim turskim zulumom” pa je pristupio pokretu križara. Znakovito je da su se pokretu križara pridružili i brojni muslimani od kojih je najpoznatiji bio Hasan Biber.

Povijesna uloga križara koji su se borili s arapskim muslimanima u oslobađanju Jeruzalema nije ih ni najmanje smetala. Hud usud je pratio križare da je u trenutku kada su počeli dobivati američku pomoć i bili prihvaćeni kao demokratska gerila došlo do čuvene Rezolucije Inforbiroa, do Titova sukoba sa Staljinom. Nakon toga pitanje ljudskih prava i kršenje demokratskih načela u SFRJ zapadnjačkim vladama više nije bilo zanimljivo.

Složeni proces rehabilitacije križara mogao bi nakon sustavnih znanstvenih istraživanja jednoga dana doživjeti svoj sretni završetak. No preduvjet za to je postupna rehabilitacija konzervativizma kao temeljne odrednice zapadnoeuropske kulture i civilizacije. Sve velike revolucije završavale su najčešće terorom, samo je Mirovna revolucija iz 1989. godine okončana uspostavom demokracije i tradicionalnih političkih vrijednosti. A Mirovna revolucija se u hrvatskim udžbenicima povijesti zbog komunističkog nasljeđa hrvatskih povjesničara još uvijek sustavno prešućuje.

Upravo su u tijeku prijave znanstvenih istraživačkih projekata kod Hrvatske zaklade za znanost koja djeluje pod nadzorom Jovanovićeva Ministarstva znanosti. Nameće se pitanje hoće li pri procjeni i prosudbi projekata biti mjerodavan sud struke ili sud partije? Ili je logika kvake 22 neizbježna?

KNJIGA ČUDESNE OBUHVATNOSTI

Jednom u doba kad je nestajao Boričevac, 2. kolovoza 1941. jedan od idejnih aktera toga slavnoga “oslobodilačkoga ” pothvata Milovan Đilas napisao je u listu Borba svoj poznati pamflet “Plemenita mržnja”. Pozivao se s puno otrovnoga zadovoljstva na riječi svoga duhovnoga učitelja druga Staljina, koji je za njega bio “veliki vođa naprednog čovječanstva” i citirao ga: “Neprijatelja se ne može pobijediti dok se ne nauči mrziti ga… Jedino mjerilo veličine ljubavi za narod jest danas dubina mržnje prema neprijatelju…”

Strašno oksimoronsko stoljeće dvaju svjetskih i našega Domovinskoga rata donijelo je tri krvoločna ideološka sustava bazirana na istim principima: fašizam, nacizam i komunizam. Laž, ubojstva i pljačka temelji su na kojima je trebalo sagraditi sretan novi svijet. Još nešto kao važan ontološki stup bila je ta mržnja koju toliko slavi drug Đilas. Mržnja u kojoj su odgajani gojenci takozvanih “osloboditelja”, a u biti melasa sastavljena od četnika, komunista i svih onih koji nisu željeli postojanje hrvatske države, kao što je to i danas. Jer, toga strašnoga dana kad su borci za “pravdu” navalili na nebranjeni Boričevac, toga toploga kolovoza na samom početku rata za jugoslavenske prostore, nije ih vodila strast na mah, osveta za neko od Boričevljana počinjeno zlodjelo, ne, njih je vodila neobjašnjiva metafizička sotonska mržnja koja se uzgajala na ovakvim ideološkim temeljima. Uništiti sve što je hrvatsko! Tako se tragedija poput onih iz Sofoklovih drama obrušila na selo koje su svi poznavali po radišnosti, urednosti, bjelini ženskih haljina i dostojanstvu vjerskoga života.

I zapisuje Nikola Vidaković Nikac: “Njive na vrijeme i uredno obrađene, usjevi uzorno njegovani, stoka uvijek istimarena, nastambe čiste i okrečene, gospodarska dvorišta i ratarsko oruđe uredno spremljeno, čeljad čista i lijepo odjevena. Nikcu nekom prilikom reče Srpkinja Milica: ‘Na njihovim njivama kukuruz i žito bolje od našega, a njiva jedna kraj druge, kako to može biti’.”

Onaj tko toga kolovoškoga jutra nije već odmakao od sela, bio je ubijen, a onda je slijedilo sve što možemo vidjeti i u Domovinskome ratu: ponajprije pljačka, onda palež. I kaže svjedok tih događaja Nikola Vidaković Nikac: “Paljenje je trajalo mjesec dana, tražili su hrvatske kuće, palili i dopaljivali, nije ostao kamen na kamenu. Onda su išli rušiti groblje. Dali su si truda i minirali spomenike. Crkvu nisu odmah zapalili, nego kasnije 1942. U Boričevcu je ostalo desetak starih ljudi koji nisu htjeli otići (jednog od njih spalili su u sjeniku).” Ostale su ubili.

Tako su se isticali i rasli drugovi koji će kasnije, zajedno sa svojim potomcima do danas, uživati glas junaka, povlašteni i dobro zbrinuti: razni đujići, rokvići, polovine, obradovići, đoke jovanići, popovići, počuče, dakići, blaževići, pualići i niz drugih čija prezimena nalazimo i u Domovinskom ratu kao istaknute “krajinare”. I kao što Rimljani poraziše Kartagu i zaoraše zlu brazdu da se nikada ne oporavi, tako i “plemenitom mržnjom” napojeni drugovi zabraniše preživjelom stanovništvu Boričevaca da se ikada vrati na pustoline svojih domova. Zabraniše još “onomad” 1941., a zabrana je trajala sve do 1995. Pune 54 godine!

Ali, nasilnici i krvnici zaboravljaju da postoji mitsko mjesto za svakoga čovjeka – to je mjesto rođenja, djedovina, korijen bivanja na zemlji. Možeš ti lagati, kao razni zatezala u svojim tzv. spomenicama nob-i, možeš organizirati kojekakve brbljarije i nazvati to simpozij o ustanku, uvijek će istina negdje naći svoj put do površine, kao rijeka ponornica.

Prognanici uvijek gaje nadu da će se vratiti u to mitsko mjesto u kojem su ostavili duše svojih predaka, kao i svoje. I nema malih bezazlenih i beznačajnih stvari kad se život pretvori u priču i sjećanje tamo negdje u progonstvu, u Hrvatskoj ili izvan nje. Tako Josip Pavičić, urednik i glavni promotor čitavoga projekta ove goleme knjige, zapisuje: “Lika, to je i ličko zelje, krumpir kuhan ucilo, nadivenice od krvi, masnoće i kukuruznog brašna (koje mama i danas ponekad pravi), suho meso s našeg tavana, jelo na kojem smo se othranili. Eto, sve je to moj zavičaj, sve je to upleteno u moje bjelovarsko djetinjstvo. To je popudbina s kojom sam 1962. krenuo na studij u Zagreb, zavičajna zaliha koju još nisam potrošio i koja, dakako, utječe na sve što radim.”

To je rana iz koje uvijek pomalo teče vrutak krvi nezaboravljene, to je glavnja koja tinja na vatri prisjećanja, iskri kao u bajci, jer se mitsko mjesto čuva kao nešto skrovito i dragocjeno, nešto za cijeli život. To mjesto ima dušu nalik na onu čovjekovu, a obje su nevidljive i neuhvatljive. I sve što drugoviopljačkaše, sve što spališe, raznesoše u svoje ambare, sve je to bilo materijalno. Duša ostade u Boričevcu i vabi. Vabi rumeni kamen boričevske crkve Male Gospe, na koji se naslone hodočasnici, hrapavi kamen kao kora tople oskoruše; vabe tamni smrekovi i jelini duboki hladovi, vabi zdenac Vodovod, tragovi starih domova…

Preda mnom je golema knjiga-kamenolom Dossier Boričevac (700 stranica!) kojega je priredio Josip Pavičić. Taj arheološki poduhvat u kojem je okupio mnoštvo suradnika, svjedoka, spisatelja, povjesničara, a pri tom se koristio sa stotinu (100) znanstvenih knjiga (koje navodi u literaturi), kao što u kazalu navodi mnoštvo imena, postat će nezaobilazno polazno mjesto svakome tko se odvaži pisati o ovom ličkom prostoru Lijepe naše. Mješavina tekstova memoarskoga tipa, znanstvene rasprave, literarna djela, pisma, potvrde, krsni listovi i slična dokumenta, karte i statistike raznih provenijencija, komunističke i one s druge strane, znanstvene bilješke ispod tekstovlja, pa onda ono što je čudesnost ove knjige-diva uzdiglo na privlačnu uznesenost – fotografije. Od onih požutjelih iz udaljenih vremena, u boji blijede sepije, pa do novih u koloru snimljenih u novim danima pohađanja Boričevca. Koliko sjete u nepomičnim smećkastim fotografijama od kojih jedna stoji na naslovnim koricama knjige: svatovi prije rata a ispod slike karta Boričevca! Koliko živih, koliko mrtvih!

Ili ona sa stranice 354. snimljena u progonstvu u Suhopolju – petero djece i žena – spašene žrtve od pokolja u Krnjeuši. Najljepši i najtužniji tonovi tamne smeđe boje, već je jesen na pragu, a jedan dječak nema cipele. Stoji bos, miran i tužna pogleda usmjerena prividno u kameru, a to je ipak pogled unutra, u dubinu sjećanja. Što li je vidjelo i čulo to dijete onoga kobnoga dana u selu Krnjeuši?!

A kako je poginuo kao hrvatski vojnik onaj potomak Boričevljana Krešimir, sin Nikolin, rođen 7. rujna 1965., poginuo 12. rujna 1992., čije dječje lice gleda u nas sa str. 654.?

Drugovi i sudrugovi svoju su “plemenitu mržnju” koljući i pljačkajući širili sve dalje i dalje, gdje god su mogli: ne samo Boričevac, Brotnja, Krnjeuša, Vakuf, Kliško Poljice, Španovica, Srb… Pounje u krvi, nebrojene jame. To su naše Dakse, Lidice, Oradur, Quernica, Katinske šume i livade na kojima trava ima boju usirene krvi.

Valja štogod reći o estetskom izgledu knjige. Urednička ruka koja je knjigu ovakvih dimenzija učinila preglednom i čitljivom, podijelila ju na pet velikih i niz malih odjeljaka, naslovima jasno markirala tekstove, istakla njihove auktore, opskrbila knjigu stotinama fotografija koje nam ne daju da zaboravimo likove ni pejzaže, rasporedila karte i dokumentaciju, sve to poslagala na bjelinu kvalitetnoga papira, stvorila je knjigu-bibliju Boričevac, tešku i lijepu.

Knjiga Dossier Boričevac je zastrašujuća po svojoj sveobuhvatnosti. Ona je podvig silnih dimenzija, ona je zanos koji Josip Pavičić nije crpio samo iz sebe sama, nego i svih preživjelih i raseljenih Boričevljana, ona je dub iz začarane šume gdje se, kao u bajci Ivane Brlić Mažuranić, čuva Istina i Ljubav, ona je nepregledna dubina boli i nade, ona je osobna i intimna jednako koliko i narodnosna sudbina, ona je iskrena i vjerodostojna – jednakom se točnošću opisuje ustaški zločin kao i partizanski ili četnički.

Ta vjerodostojnost, bez obzira na vrstu teksta koji u kolažu ispunjavaju ovu knjigu, njena je vrhunska vrlina. Ona je autobiografski rukopis (iako se Josip Pavičić skromno pojavljuje iza napomene urednik) stoga ima i onu nezapisanu a utkanu metafizičku i simboličku značajku djela koja govori o sukobu dobra i zla. Sav literarni ures arkadijskih scena mirnoga predratnoga života stoji u knjizi kao kontrapunkt mržnji i zlu koje se cijelo dvadeseto stoljeće iskaljivalo na Hrvatima (ponajčešće). Knjiga je apokrifni ikonički krik u pustinji svijeta i, ne posve na kraju, ona sadrži duboku sakralnu kršćansku misao. Najprije po povratku ponovno su obnovili crkvu Male Gospe.

Ne ćete se nikada vratiti u Boričevac! Tako su rekli ONI koji su ga sravnili sa zemljom, tako potajno misle i danas jer Boričevljani pišu često uzaludne dopise o povratu imovine. Takvom peticijom završava i ova knjiga kojom 282 potpisnika traže svoju pradjedovinu. Dolaze u Boričevac od Oluje, stavljaju na ulaz u Boričevac natpis naziva mjesta, da bi još iste noći nestao. Tako se i dalje dijelimo na ONI i MI. Oni još drže vlast, još su suci, još su u privilegijama koje su “onomad” izvukli, još šute o grobovima naših mrtvih ne samo iz onoga rata, nego i Domovinskoga.

Troja je imala devet razora i podigla se uvijek iznova da bi jednoga dana ostala samo arheološki pojam. Troja više nije imala potomstva. Ovo je pokušaj da se četvrti Boričevac digne rukama potomstva. Zemlja će biti onoga tko bude imao djecu. Pa nemoj, čitatelju, zatvoriti knjigu a da ne zapamtiš ona dva mlada vitka bora, sa str. 660. – Tomislava i Hrvoja. Oni lebde nad zelenim proplancima Boričevca, nad plavetnim planinama, mladi i lijepi, dostojni svojih pradjedova, i sva je nada u njima, svi snovi njihovih predaka, oni su sjeme četvrtoga Boričevca. U njima je odvajkadno zametnuta plemenita biljka ljubavi prema domovini.

SELO ZBRISANO S LICA ZEMLJE

Boričevac, selo na cesti Gornji Lapac – Kulen Vakuf, bilo je u bivšoj Jugoslaviji tabu – tema. O njemu se nije smjelo javno govoriti, čak mu je i ime izbrisano sa zemljopisne karte, tako da poslijeratne generacije, općenito, ništa nisu znale o tom selu ni o pravoj istini u vezi s dizanjem ustanka protiv fašizma koji se slavio 27. VII. kao Dan ustanka naroda Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Nakladnik, novinar i književnik Josip Pavičić sakupio je golemu građu na temu Boričevca i objavio u pozamašnoj knjizi (oko 700 stranica) u kojoj se razotkriva tragična sudbina ovog sela.

Knjiga se sastoji od pet cjelina (poglavlja): I. U prošlosti, II. U selu, III. U vatri, IV. U progonstvu i V. U obranu istine. U njenom stvaranju prikupljeni su prilozi oko pedesetak autora, a ukupno je oko 119 tekstova s mnoštvom ilustrativnog materijala.

U predgovoru pod naslovom „Četvrti Boričevac“ urednik Pavičić navodi sljedeće: „Bila su tri Boričevca: prvi srednjovjekovni, drugi turski, treći novovjekovni. U ovom Dossieru najviše se međutim govori o četvrtom Boričevcu. Tog Boričevca u zbilji, ne zemljopisnoj karti… zapravo nema, a opet, tko god u ruke uzme ovu knjigu, vidjet će da samo on postoji… Boričevac iz ove knjige sastoji se od već postojeće, ali i nove građe, od starih, ali i posve novih zapisa, uspomena i obiteljske predaje, od svega do čega smo o Boričevcu mogli doći…“

Pavičić je napisao i uvod na dvanaest stranica gdje se općenito „daju osnovne obavijesti o životu sela u prošlosti i o prošlom životu u selu te o okolnostima u kojima je selo zajedno sa svojom župom nestalo u ljeti 1941., kad su selo zapalili i sve župljane, nedužne i nenaoružane ljude protjerali srpski `ustanici` (kako su sami sebe nazivali) s kokardama i crvenim zvijezdama petokrakama i bez ikakvih oznaka, ako u oznake ne računamo mržnju, dakle, četnici, komunisti i razjarena rulja…“

Prvo poglavlje uređeno je tekstovima naših poznatih povjesničara Rudolfa Horvata (Selo Boričevac, Lika i Krbava: Naseljavnje, Iz kronike Like i Krbava, Bivša lička krajiška pukovnija.) i Radoslava Lopašića (Vlasi, Ustaše, Siromašni hrvatski krajišnici) te novinara Hrvoja Dečaka koji piše o o nižoj obospolnoj pučkoj školi osnvanoj 1875. Gdje je uvršten faksimil rukopisa  ravnajućeg učitelja Bartola Vučića o školskom nadzorniku Ivanu Stipcu. Ovdje je još uvršten kraći prilog novinarke Vile VelebitaAne Tomljenović (Nekoliko isječaka iz povijesti Boričevca. )

Drugo poglavlje oslikava život u selu općenito, tipičan za ličko selo. Autori su različiti. Uvršteno je i nekoliko novela književnika Jure Pavičića iz zbirke „Krčevina“ objavljene 1940. Ovaj književnik rođen je u Boričevcu a umro je u Rimu 1946. Pod sumnjivim okolnostima (otrovan plinom u hotelskoj sobi). Ukupno je sedamnaest naslova. Osim pet novela Jure Pavičića svojom zanimljivošću ističu se pisma Ivana Pavičića (oružnika u karađorđevićevskoj Jugoslaviji) koji je pisao svojoj odabranici Ani dok je službovao u Brežanima u Makedoniji.

Tu je i Zapis o svadbenim običajima u ličkom selu Boričevcu što ga je napisala Ana Marija Puhar r. Pavičićprema kazivanju Ane Pavičić,  Raženi i kukuruzni kruh Mile Pavičića, Razbojnik Todor Medić posjeo babu Ružu u užarenu peku Mirka Uroševića, Bilješke o životu i smrti Jure Pavičića Vinka Nikolića, Dubravka Jelčića i Josipa Pavičića, Kućni brojevi sela Boričevac Martina Pavičića Marana. Simptomatičan je i prilog Ilije Rašete iz Donjeg Lapca „sudionika ustaničkog napada na Boričevac“ uzet iz njegove knjige „Kazivanje pobjednika smrti“.

U trećem poglavlju dvadeset je priloga o dramatičnim zbivanjima u Boričevcu i okolnim mjestima s obje strane gornjeg toka Une.

Pevi prilog je NDH i II. Svjetski rat iz pera Mile Pavičića gdje se oslikava političko stanje u Hrvatskoj s naglaskom na područje oko Knina u gornje Une, o ulozi Talijana, četničkih organizacija, ustaškim represalijama nad srpskim stanovništvom. „Jedan takav masovni zločin nad srpskim stanovništvom dogodio se od 1. do 3. Srpnja 1941. u `akciji čišćenja` u selima Donji Suvaji, Osredcima i Doljanskom Bubnju kada je smrtno stradalo, prema oružničkim izvještajima oko 300 osoba. Ustaše je vodio Maks Luburić…“

Zločine nad pravoslavnim stanovništvom osuđivali su i predstavnici vlasti i pojedini ugledni ljudi, kao i hrvatsko stanovništvo sela Boričevac „osuđujući ih ne samo kao djelo protiv zakona, nego kao i djelo protiv naroda i vjerskih uvjerenja.

Tijek daljnjih zbivanja u gornjem Pounju išao je na štetu nesrpskog stanovništva Hrvata s lijeve i desne obale Une kao i muslimana s bosanske strane.

Velikosrpske vođe predlažu Talijanima amputaciju sjeverne Dalmacije i južne Like iz okvira NDH u korist Italije i da se uspostavi srpska autonomija

U prilogu U Srbu su 27. srpnja napadnuti Hrvati i Hrvatska Četničko-komunistička oružana pobunapovjesničar Zlatko Begonja rasvjetljava pozadinu događanja oko oružane pobune Srba i uloge komunista u toj pobuni, pa između ostalog navodi da su osim četnika i neki komunisti sklapali s fašističkim talijanskim snagama sporazume da ustanici neće napadati Talijane. U jednom takvom sporazumu (kasnije ih je bilo još) sudjelovao je i Đoko Jovanić u Otriću bez konzultiranja s višim partijskim instancama. Marko Orešković, tada član CK KPJ i CK KPH osudio je ovu suradnju s talijanskim fašistima te zbog toga CK KPH osuđuje Jovanića na smrt. Međutim dogodilo se suprotno. Ne samo da Đoko Jovanić bude strijeljan zbog kolaboracije s fašistima nego će kasnije u partizanskim postrojbama napredovati u čin generala, a Marko Orešković je ubijen. Prema partizanskim izvorima ubili su ga četnici u selu Očijevu 20. X. 1941., no povjesničari su utvrdili da su ga ubili komunisti, točnije Srđa Jović i Jovo Šipka i neki Dušan Kopilović. U tim burnim danim jedva je živu glavu izvukao Jakov Blažević.

U ostalim prilozima povjesničari i mnogi svjedoci do u detalje rasvjetljavaju što se događalo te 1941.u Boričevcu, Kulen Vakufu,, Krnjeuši, Brotnji, Kliškom Poljicu…

Slike su to stravičnih događanja i masovnih pokolja hrvatskog i muslimanskog stanovništva.

Napad na Boričevac vodili su Đoko Jovanić, Gojko Plovina (vođa ustanka), Stojan Matić i Tomislav Popović. Polovina je prethodno obavijestio Boričevljane po svom rođaku Nikoli Polovini da napuste selo jer neće moći kontrolirati bijes i mržnju pobunjenih Srba. Svi mještani s minimum stvari pobjegli su prema bosanskom gradiću Kulen vakufu. U selu je ostalo nekoliko staraca koji nisu htjeli napustiti svoje domove, a neki su se iz kolone što je bježala vratili natrag. Upad ustanika u selo bio je stravičan. Sve koje su zatekli u selu ili su zaklali ili živi zapaljeni u kućama. Selo je do temelja opljačkano: stoka, žito, sijeno, odjeća, hrana…, sve što se moglo odvući ili odvesti na kolima. Sve su kuće zapaljene. Čak je i groblje uništeno, a kamen od spomenika upotrijebljen za gradnju kuća po okolnim srpskim selima.

Osim Boričevca stradala su sva mjesta gdje žive Hrvati. Tako je u selu Brotnji nastanjenom Hrvatima Ivezićima taj rod potpuno istrijebljen. Pobijeno je svih 37 članova Ivezića koji su se zatekli u selu u vrijeme napada. Među ubijenima je bilo oko 20 djece. Većina je pobacana u jamu na Dabinu vrhu nedaleko od sela.

O stradanju sela Krnjeuša gdje su pobunjenici pobili više od 200 Hrvata, uglavnom žena, djece i staraca, sve do temelja opljačkali, pisala je profesorica Ana Došen u knjizi „To je bilo onda“ iz koje su u ovoj knjizi uzeti samo neki ulomci.

U tekstu Tužno gledam kako moj Vakuf tih gori i umire, više ne mogu ni plakati, Abaz Mušeta iznosi svoja sjećanja o stravičnom pokolju muslimana  bosanskog gradića Kulen Vakufa gdje je počinjen jedan od najvećih zločina 1941. Pobijeno je 1365 muslimana. Mušetini opisi masakra nedužnih civila djeluju zastrašujuće, poput kakve mračna nadrealističke vizije zla. Kao dječak našao se u masi ljudi koja je bježala, slučajno je preživio, s slike zla duboko su mu se usjekle u pamćenje.

Krnologiju zbivanja na tim prostorima od 20. VIII. 1941. do 21. II. 1942. prikazuje Mile Pavičić. Iz nje se dobiva uvid u djelovanje pobunjeničkih snaga, njihovo političko i vojno djelovanje te kritičke opaske na partizanske izvore koji o tim djelovanjima pišu sa svojih pozicija.

U ovom poglavlju ima i stravičnih priča o pojedinim sudbinama. Josip Babić iz Boričevca piše o Mili Pavičiću Miladinu koji nije htio napustiti Boričevac nego je ostao u selu zbog starog oca jer otac nije htio napustiti svoju kuću. Kad su četnici upali u selo, bajunetom su mu usmrtili oca na kućnom pragu, a Mile je vidjevši to pobjegao, no uhvatili su ga, isprebijali i svezali mu ruke žicom. Znao je što ga čeka kad su ga doveli do jame udaljene nekoliko kilometara od njegove kuće. U jednom trenutku „Naglo je odlučio, spretno se bacio na četnika koji je bio između njega i jame tako da je četnik otišao naglavce u jamu, a Miladin je skočio za njim. Pri padu se odbijao od stijena, ruke su mu se razvezale…“ Ostao je živ i puna tri dana je uz nadljudske napore uspio izaći. Uz brojne peripetije uspio je doći u Bihać odakle su Boričevljani raseljeni po cijeloj Hrvatskoj. Poslije rata naselio se u Drenovce u istočnoj Slavoniji gdje su nove vlasti naselile Srbe iz Like u kuće prognanih Nijemaca. To su bili kolonizirani seljaci iz Srba, Donjeg Lapca i okolnih sela, iste one koji su mu ubili oca. Nisu mogli vjerovati svojim očima da je ostao živ pa su ga optužili da je ratni zločinac, no u tome nisu uspjeli.

Četvrto poglavlje  (459 – 513 str.) sadrži 16 priloga o životu Boričevljana u izbjeglištvu. Raseljeni po cijeloj Hrvatskoj, najviše oko Bjelovara, bez posla, bilo kakve imovine, snalazili su se kako su znali i umjeli.

Poglavlje počinje dvama pismima: Predstavka Vladi N R Hrvatske i Predstavka J.B.Titu u kojima Boričevljani traže da im se na neki način isplati ili nadoknadi šteta za izgubljenu pokretnu i nepokretnu imovinu ili da im se dodijeli zemlja u novim krajevima gdje su se naselili. Odgovore nikad nisu dobili.

Interesantno je i pismo odvjetnika Gojka Polovine koji je 1941. bio na čelu ustanika što su opljačkali i zapalili Boričevac i koji je zbog kolaboracije s Talijanima i zločinima što su ih počinili ustanici nad hrvatskim i muslimanskim narodom izbačen iz KPJ i osuđen na smrt kao zločinac, ali kazna nikad nije izvršena, sve mu je oprošteno,a poslije prešućivano. On je pismo uputio Vladimiru Bakariću tražeći da se Borićevljani vrate u svoje selo, no Bakarić mu odgovara da su Boričevljani razmješteni po hrvatskim selima na lijevoj obali Save i da će tamo ostati. Usput Polovina napominje kako su neki od tih Hrvata iz Boričevca sudjelovali u klanju susjednih Srba u selu Bubanj i u selu Kalati kod Vakufa.

Marko Pavičić u razgovoru s Anom Tomljenovićć iz Vile Velebita iznosi svoja sjećanja o životu u rodnom selu i o nevoljama poslije progonstva. Njegovo sjećanje zapisano je pod naslovom Ubijali su nas sve do1960. godine.

Među prilozima o ovom poglavlju ističe se i tekst Miting u Srbu 27. Srpnja 1971. uzet iz memoarske knjige Savke Dabčević Kučar. Dočarana je atmosfera u kojoj se nazire sve ono što će se dogoditi pojavom balvan revolucije.

Ovo poglavlje završava pjesmom Boričevac nepoznatog autora.

Peto poglavlje donosi priloge Milana Krpana Milkana (devet tekstova objavljenih u Vili Velebita), Nikole Vidakovića Nikca (Tri polemička priloga o ustanku), Josipa Pavičića, urednika knjige (petnaest tekstova pod naslovom Utvrđivanje gradiva objavljenih najviše u Večernjem listu u rubrici u rubrici Hrvatska gibanica, te u Vjesniku i jedan u Hrvatskom slovu. Mile Kovačevića tekst pod naslovom Maske su pale u povodu rasprave između Ante Đapića i Milana Đukića u Hrvatskom saboru kad je Đapić zatražio da Đukić opširnije progovori o stradanju Boričevca. Krešimira Pavičića – govor na grobu Mile Kovačevića predsjednika Zavičajnog kluba Boričevac i tekst Kratka povijest boričevačkih društava, biskupa Mile Bogovića – propovijedi na Malu Gospu u Boričevcu 2001., 2009. i 2010., Ive Došena Stradanje župljana župe Male Gospe tekst o dopuni popisa Luke Pavičića u knjizi „Stradanje Hrvata južne Like“, prilozi Ane Tomljenović i Josipa Pavičića o knjigama Ane Došen „To je bilo onda“ i „Lari i Penati Bribićeva doma“, Željka Tomaševića – prosvjedno pismo hrvatskim vlastima zbog nastavljanja proslavljanja 27. VII. kao Dana ustanka naroda hrvatske protiv fašizma, Peticija Vlad Republike Hrvatske potpisana na malu Gospu 1996. Kojom 282 Boričevljana traže da im se vrate posjedi s kojih su protjerani 1941.

Na kraju je proročki tekst Hrvoja Dečaka Moj 27. Srpnja – Možda će budućnost Boričevcu ipak dati šansu.

***
Knjiga “Dossier Boričevac“ svojevrstan je zbornik radova velikog broja autora vezanih na razne načine uz Boričevac i područje oko gornjeg toka Une.

Vrlo sažet osvrt na ovu knjigu dao je sam urednik:„Priloge o Boričevcu i boričevačkom kraju – rasprave,uspomene, priče,kronologiju, zapise, polemike, komentare, popise stradalih, propovijedi, peticije, govore… napisali su povjesničari i publicisti, sudionici zbivanja, sami Boričevčjani, njihovi prijatelji i potomci, na osnovi povijesnih izvora i svjedočenja roditelja i djedova…“

Ova knjiga svojevrsna je rehabilitacija dugo vremena proskribiranog i anatemiziranog sela i njegova stanovništva, knjiga koja otkriva pravu istinu o zlu sručenom na Boričevac i okolne krajeve 1941., o prognanicima iskorijenjenim sa svojih ognjišta i njihovoj vitalnosti i prilagodljivosti životu u teškim uvjetima daleko od rodnog kraja u koji se nikad neće vratiti.

To je knjiga o srpskim ustanicima predvođenim četničkim vođama i rijetkim komunistima koji su se proglasili vođama ustanka, primjerice odvjetnički pripravnik Gojko Polovina i svršeni gimnazijalac Đoko Jovanić koje je tadašnji CK KPJ i KP Hrvatske osudio na smrt zbog sporazuma s fašističkim okupatorskim vlastima i masakru hrvatskog i muslimanskog stanovništva, ali od osude nije bilo ništa. Taj ustanak 27. VII. 1941. proglašen je u Hrvatskoj i B i H Danom ustanka protiv fašizma. NDH je na papiru bila nezavisna, ali je u stvarnosti bila marionetska država pod jurisdikcijom fašističkih sila Njemačke i Italije, ustaše jesu činile zločine nad Srbima Židovima i Romima i zato su brojni Hrvati uvidjeli da se san o samostalnoj Hrvatskoj pod Pavelićevim totalitarnim režimom pretvara u svoju suprotnost pa su se pobunili protiv takve države i osuđivali ustaške zločine.

Ustanici, kako su sami sebe nazivali Srbi, osvećivali su se hrvatskom narodu zbog ustaških zločina o čemu svjedoči i ova knjiga. Taj ustanak osim što ima djelomično antifašistički karakter (borba protiv ustaša, ali ne i protiv talijanskih fašista) više ima antihrvatski i antimuslimanski karakter.

Taj Dan ustanka ne može se slaviti kao Dan ustanka Hrvatskog naroda jer se nisu digli Hrvati, nego su Hrvati protjerani ili pobijeni isto kao i muslimani. Bilo je to etničko čišćenje od nesrpskog naroda s obje strane gornje Une.

Da apsurd poniženja bude veći, selo Boričevac je pretvoreno u stočnu farmu, ime mu je nestalo sa zemljopisne karte kao i groblje po kojemu se može utvrditi tko je tu odvajkada živio.

Kvaliteti ove knjige svakako je pridonijelo mnoštvo vrlo kvalitetnih fotografija i faksimila.

Potomci Boričevljana ovom su knjigom podigli spomenik selu svojih očeva i djedova i zauvijek ga upisali u memoriju hrvatskog naroda.

KNJIGA TEŠKA KAO HRVATSKI USUD

Tragedija stanovnika naselja Boričevac u ličkom Pounju ukoričena je u knjigu Dossier Boričevacurednika Josipa Pavičića (izdanje nakladne kuće Pavičić). Knjigu su u petak, 27. srpnja 2012., predstavili u Novinarskom domu u Zagrebu akademik Dubravko Jelčić, prof. Željko Holjevac i Josip Pavičić, koji je pročitao i tekst spriječenoga Zdravka Tomca.

Saga o Boričevcu poznata je svima koji makar i površno poznaju bližu hrvatsku povijest. Isti oni Srbi koji su 27.srpnja 1941. poubijali hrvatske hodočasnike i taj zločinački čin proglasili poslije “ustankom” (te se u komunističkoj Jugoslaviji slavio kao dan ustanka “naroda Hrvatske”, proširen i na BiH), nekoliko dana poslije opljačkali su i spalili Boričevac, te poubijali one žitelje toga naselja koji se nisu spasili bijegom u Kulen Vakuf, a zatim na sjever Hrvatske. Hrvati se više nikada nisu vratili u Boričevac. U vrijeme jugokomunističke vladavine morali su skrivati da su rodom iz Boričevca, a nekoliko obitelji koje su se pokušale vratiti morale su opet otići pod pritiskom Srba. Ni nakon nastanka samostalne hrvatske države i svršetka Domovinskoga rata ondje se nitko nije vraćao. Tek je djelomično obnovljena razrušena crkva, u kojoj se – kao i ove godine – okupljaju Boričevljani. Zahvaljujući kratkom prilogu Hrvatske televizije hrvatska je javnost 2012. vidjela to mjesto hrvatskoga martirija i čula izjavu stamenoga biskupa Mile Bogovića.

Na zagrebačkom predstavljanju knjige Dossier Boričevac bilo je u publici desetak ljudi rođenih u Boričevcu, brojni Ličani ispunili su dvoranu, viđeni povjesničari, književnici i pravnici. Akademik Dubravko Jelčić govorio je o povijesnoj pozadini slučaja Boričevac, o srpskoj nespremnosti da prihvate bilo kakvu hrvatsku državu, te su njihovi zulumi započeli već u vrijeme Banovine Hrvatske, pa bi se zločin dogodio i da potom nije bila uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska. Zločinci su imali kokarde i petokrake, tada još zajedno, ujedinjeni protiv mirnoga hrvatskog puka, odlučni da na životu “ne ostave ni jednu hrvatsku mačku”, kako reče jedan od njih.

Profesor Holjevac detaljno je predstavio knjigu koja obuhvaća šire povijesno razdoblje, ali su ključni dijelovi posvećeni 1941. godini. U vrlo dobrom, pregnantnom tekstu Zdravka Tomca obuhvaćena je i sadašnjost – obnova spomenika u Srbu 2010. godine u nazočnosti predsjednika RH, Josipovića, dakle obnova spomenika zločincima nad hrvatskim narodom, što je zoran dokaz izdaje hrvatskih političkih elita. (Obnova spomenika zločinicima bila je sastavni dio koalicijskog ugovora Sanaderova HDZ-a i srpske stranke Milorada Pupovca, izvedena u režiji Ministarstva kulture novcem iz proračunske pričuve, čime je prekršen zakon ). Obuhvatio je Tomac i vrijeme početkom sedamdesetih, kada je i opet eksplodirala srpska mržnja, o čemu svjedoče zapisi Savke Dabčević-Kučar kojoj je već tada bilo jasno da će prije ili kasnije doći oružana faza, što se i dogodilo u unutarnjoj i vanjskoj agresiji na Hrvatsku devedesetih godina prošloga stoljeća, kada su se opet sjedinile kokarde i petokrake u krvavoj velikosprskoj fantaziji. One petokrake koje je cinični apologet Josipović nazvao lijepima.

Slaviti danas, 2012. godine u Srbu srpski zločin nad Hrvatima, čin je najveće moguće bestijalnosti. Svi koji u tome sudjeluju trebaju biti izvedeni pred sudove, prekršajne i kaznene, uključujući državne dužnosnike, a Vlada koja podupire slavljenje zločina nad Hrvatima u ovoj nacionalnoj državi hrvatskoga naroda – istoga trena treba odstupiti.

Naselje Srb je simbol ne samo srpskih zločina 1941., nego i stalnog, upornog protuhrvatskog djelovanja u drugoj polovici 20. st. U Srbu je 25. srpnja 1990. donesena deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskoga naroda “na osnovi geografskih, istorijskih, društvenih i kulturnih osobenosti”, te rečeno da se “odcjepljuju narodi a ne države”, što je bio znakovit uvod u posezanje za hrvatskim teritorijem i stvaranje srpske paradržave.

Knjiga Dossier Boričevac doista je teška, ne samo zato što joj težina iznosi nekoliko kilograma (700 stranica, 400 fotografija i crteža, te jedna sjajna Režekova karikatura), nego poradi sadržaja brojnih priloga koji vjerodostojno rekonstruiraju vrijeme srpskoga terora u srpnju i kolovozu 1941. sa svim jezivim detaljima.

Hrvatska župa Boričevci imala je tada 2000 duša. Naseljena je bila poslije odlaska Turaka, pretežito ljudima iz Lovinca, i ubrzo se lijepo razvila premda su Turci i dalje provaljivali te uništili i tek započetu crkvu Male Gospe, koja je ipak dovršena. U susjedstvo su se doseljavali Vlasi koje će poslije SPC i srbijanska politika uvjeriti da su Srbi. O prošlosti Boričevca tiskani su u Dossieru tekstovi Rudolfa Horvata i Radoslava Lopašića, te suvremenih autora Hrvoja Dečaka (o nižoj obospolnoj školi u Boričevcu) i Ane Tomljenović.

Druga je cjelina posvećena životu u selu (autori Jure Pavičić, Mile Pavičić, Marija Došen-Mužević, Zora Glavač r. Pavičić, Ana Došen, Ivan Pavičić, Ilija Rešta, Ana Marija Puhar r. Pavičić, Krešimir Pavičić, Mirko Urošević, Martin Pavičić Maran). Ne suviše bogato, ali dobro uređeno naselje s dućanima i gostionicama, majstorima obrtnicima, radišnim ljudima koji su se nedjeljom okupljali poslije mise isprd crkve, dobro odjeveni i ponosni, sajmovi na kojima su momci zagledali djevojke, bacanje kamena s ramena, prela – to je slika Boričevaca iz zlatnoga doba svršetkom 19. i početkom 20. stoljeća. Napetosti sa susjedima Vlasima nije bilo, premda su ih okružili u velikom broju te će kotar Donji Lapac imati veći broj pravoslavnih od katolika. U vrijeme monarhističke Jugoslavije Vlasi (sada Srbi) u južnoj Lici i sjevernoj Dalmaciji već dosljedno slijede velikosprski nauk, osjećajući se “svoji na svome” u sklopu države koja i sama provodi teror nad Hrvatima, ubija ih i zatvara, oduzima im ime i jezik. Srbi osnivaju četničke organizacije i spremno dočekuju osnutak Banovine Hrvatske koju ne priznaju i žele taj dio Hrvatske pripojiti Vrbaskoj banovini. Pojava Nezavisne Države Hrvatske ubrzava njihovu odluku o odcjepljenju oružanom pobunom, u stvari genocidnim nasrtajem na sve hrvatsko, čišćenjem teritorija na najzvjerskije načine. O tom vremenu u Dossieru pišu Mile Pavičić, Zlatko Begonja, Zdravko Dizdar, Nikola Vidaković, Josip Babić, David Sinčić, Dane Ivezić, Ana Došen, Petar Javor,Abaz Mušeta (koji govori o strašnom pokolju u Kulen Vakufu ), Safet Zulić, Hrvoje Dečak, Branko Ćopić i Hrvoje Matković.

Sve te vrsno pisane tekstove povjesničara i svjedoka vremena treba pročitati kako bi jednom zauvijek postala i najširoj hrvatskoj publici poznata istina o događajima koji se i opet nameću neupućenima kao “antifašistički ustanak”. Najsažetije o svemu piše Mile Pavičić u svojoj Kronologiji iz koje se saznaje (iz dana u dan) istina. Pobuna je počela koordinirano u području jugoistočne Like, zapadne Bosne i sjeverne Dalmacije. 20. srpnja sastaju se vođe pobune (iz Srba Đoko Jovanić i Dušan Mileusnić), 23. srpnja sastaju se četnici (Momčilo Đujić i drugi) s Talijanima pozivajući ih da kotare Knin, Gračac i Donji Lapac priključe Kraljevini Italiji, 24. srpnja sastaje se Đoko Jovanić s Gojkom Polovinom poradi priprema – sve bez znanja vodstva KPH. Marko Orešković pojavit će se tek poslije tragedije Boričevca i to kako – “ustanici” ga dovode vezanog i isprebijanog, a on ih naziva “ustašama broj dva”. Taj je put ostao živ, ali ne će ni on dugo, ta Hrvat je. 26. srpnja srpski teororisti ubijaju domobranskoga bojnika Ferdinanda Konrada, njegovu ženu i jednog natporučnika.

Na dan 27. srpnja 1941. srpski pobunjenici zauzimaju Drvar i ubijaju sve Hrvate i muslimane (oko 500 ljudi). Napadaju hodočasnike koji se vraćaju s proslave blagdana sv. Ane s Oštrelja i iz Kosova Polja (podno Knina). Ubijen je i drvarski župnik Weldemar M. Nestor. Slijedi Srb u kojemu je pet oružnika, koji se razbježe, no većina bude ubijena. U Srbskom klancu napadaju kamion s oružnicima. U Srbu je formirano četničko vodstvo pobune. Talijani aktivno surađuju (opaska: slično kao JNA u devedesetim godinama). Istoga dana zauzeto Bosansko Grahovo – na ražnju je živ pečen župnik Juraj Gospodnetić, a to su bili prisiljeni gledati njegova majka i mještani.

28. srpnja u Boričevac stiže iz Bihaća satnik Veber i smješta nekoliko desetaka svojih ljudi u Boričevac. Istodobo Srbi ubijaju u Mazinu nedaleko Boričevca obitelji lugara Anića iz Krasna i postolara Kneževića iz Boričevca. Svaka od tih obitelji ima po petero djece. Sva su djeca pobijena, nakon mučenja, osim jednoga mladog Kneževića kojega navodno spašava neka Srpkinja. 29. srpnja ubijaju Srbi 37 članova šest obitelji Ivezića. Veberova domobranska satnija pokušava djelovati, ali dio pada u zasjedu. Stanje je dramatično i u Boričevcu. Veber vapi za pojačanjem. Teroristi zauzimaju okolna mjesta, Boričevac je odsječen i jedini je mogući put prema Bosni. Boričevljani kreću u progonstvo, ali petnaestak (uglavnom starijih) odbija poći, te će biti spaljeni zajedno sa svojim kućama. Bilo je to 2. kolovoza 1941. Srbi su palili mjesec dana, dok nije ostao ni kamen na kamenu, razrušili su i groblje, a crkvu tek 1942. Preostala su još dva mjesta naseljena Hrvatima: Vrtoče i Krnjeuša na bosanskoj strani granice. U Krnjeuši je pobijeno 200 Hrvata, u Vrtoču su Srbi nosili glave ubijenih na kolcu. Ubijena su i djeca. 11. kolovoza potpisuju pobunjenici sporazum s talijanskim fašistima u Otriću.

Stanovnici Boričevca uputili su se bili, kako rekosmo, u Kulen Vakuf, gdje su srdačno dočekani, ali im je ubrzo postalo razvidnim da će, ako tu ostanu, postati žrtvama srpskih terorista koji su opkolili grad. U dugoj, očajnoj koloni, Boričevljani napuštaju Vakuf i uspijevaju preživjeti.Tu sreću nema muslimanska kolona koja ide drugim pravcem – četnici ju zarobljavaju i odvode natrag u Vakuf, na stratište. Ubijeno je 1395 muslimana. Bilo je to 6. i 7. rujna 1941.

Marko Orešković je ubijen 20. listopada u Bosni kod sela Očijeva, “od elemenata koji su orijentirani više četnički nego partizanski”.

Donji Lapac su pobunjenici zauzeli u veljači 1942. (27. 2.) i taj se dan “među narodom smatralo konačnim dijeljenjem partizana i četnika”.

Knjiga Dossier Boričevac pažljivo je koncipirana. Njezina povijesno-politička dimenzija pisana je po svim pravilima suvremene historiografije, što znači da su autori konzultirali sve dostupne dokumente iz raznih izvora i uspoređivali ih kako bi se što više približili objektivnoj povijesnoj istini. Rabljena su tako i partizanska vrela (partijskom cenzurom iskrivljena), četnička te domobranska i ustaška, a dokumenti ponegdje objavljeni i u cjelini. Uz znanstvene, objavljeni su i literarni radovi s dokumentarnom podlogom, neki od njih vrlo vrijedni i zapamtljivi. Neobično je zanimljiv i zadnji dio knjige koji govori o Boričevljanima u progonstvu i njihovoj ni danas dovršenoj borbi da im se vrate imanja, istoj onoj koju vode stanovnici Španovice, Zrina ili Priboja.

I dok Boričevljani i njihovi potomci vode tu paradokslanu bitku usred samostalne nacionalne države hrvatskoga naroda, u Lapcu i Srbu pokušava se stvoriti nov mostobran “srpskih zemalja” pod pokroviteljstvom hrvatskih izdajnika. Tomu mostobranu koji se oporavlja od “Oluje” potreban je mit, a taj se kao i svi srpski mitovi zasniva na lažima. Ime toga mita je “ustanak naroda Hrvatske i BiH”, koji je za privremene potrebe sveden na “ustanak naroda Like”, što je također blasfemično. Ove 2012. godine izdajnička hrvatska elita ponešto je progledala i shvatila da će joj se Srb kad-tad obiti o glavu, pa ondje nije zalazila, osim krivokletnika i političkog poluidiota Mesića. Štoviše, blazirani lirski tenor Milorada Pupovca imao je dionicu u kojoj su se spominjale nedužne hrvatske žrtve, ali su one po njemu posljedica ustaškog nasilja. Ako misli na Suvaju i još neka mjesta, u Dossieru Boričevac naći će odgovor što se doista zbilo i koji su bili uzroci ustaškoga zlosilja.

Elem, ovako: kako već rekoh, Vlada koja podupire proslavu zločina nad Hrvatima, treba odstupiti. Predsjednik države koji podržava krivotvorenje povijesti, treba odstupiti.”Proslavu” u Srbu treba zakonom zabraniti. Povjesničare i paraznanstvenike koji unatoč svim dokumentima i svjedočanstvim i nadalje nastoje na nepovijesnoj, neznanstvenoj teoriji o “antifašističkom ustanku” treba odstraniti sa hrvatskih fakulteta. Ili želimo da se i treći put dogodi ono što se dvaput zbilo u nesretnom 20. stoljeću, to više što četnička sablast okružuje Hrvatsku i na Dunavu i na Savi i opet na Uni, a priglupa hrvatska politička elita odmahuje rukom. Postojanje “republike srpske” koju naši političari i mediji tretiraju kao državu i laskaju joj velikim slovima, trajna je opasnost za Hrvatsku i inspiracija za buduće nemire u dijelovima hrvatske države koje srpski političari i nadalje drže “okupiranima u Oluji”, a na širem planu podbadaju žar vječne težnje za statusom “političkoga naroda”.

Posve na kraju ove recenzije, objašnjenje: Mesića sam nazvao političkim poluidiotom jer mu se uza sva zla koje je počinio mora priznati jedno: uvijek je dosljedno zastupao misao da “republika srpska” nastala na genocidu ne smije postojati. Dakle, čovjek nije potpuni politički idiot, kao što mnogi govore.

 

PAMĆENJE JEDNOGA HRVATSKOG NARAŠTAJA

Možda bi se memoarsku literaturu, bez obzira na njezin subjektivni značaj, moglo smatrati i vezivnim tkivom između suhoparnih činjenica, koja književno oblikovana ne otkriva samo piščeva stajališta nego i duh vremena o kojem piše ali i vremena u kojem je nastajala. Takvu jednu knjigu memoraske građeNasilje žalosnih uspomena – Krhotine sjećanja 1967.-1969.-1971.-2003.-2007. nedavno je objavio akademik Dubravko Jelčić. Autorovo životno iskustvo te sudioništvo u cijelom nizu važnih i zanimljivih događaja iz hrvatske povijesti daju dodatnu težinu Jelčićevim Krhotinama, koje po svom značenju nadilaze osobne autorove impresije te postaju dijelom pamćenja cijeloga naraštaja, koji je na svojim plećima nosio nacionalnokulturna te politička preporodna gibanja od sredine šezdesetih godina pa gotovo sve do naših dana.

Tako je u početnom dijelu knjige autor zabilježio vlastita zapamćenja događaja oko nastanka “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika”, kad su se većina hrvatskih ustanova te ugledni intelektualci izjavom oduprli sve snažnijoj velikosrpskoj agresiji na hrvatsku kulturu, koja se politički manifestirala u realizaciji ideje t. zv. jugoslavenskog unitarizma. Jelčić ne ulazi u pitanje nastanka same Deklaracije, nu zato posebice apostrofira ulogu Miroslava Krleže, koji je svojim glasom podignuo ruke mnogih članova tadašnjega Društva književnika Hrvatske, što je utjecalo i na opće prihvaćanje ne samo Deklaracije, nego i otpora sve snažnijem nijekanju hrvatskoga jezičnog, književnoga, kulturnoga, a onada i političkog identiteta. Pišući o tim događajima, Jelčić podsjeća i na snažne političke otpore, osude Deklaracije te prijetnje njezinim potpisnicima. Među organiziranim prijetnjama posebno se ističe ona zastupnika iz Orahovice – Stjepana Mesića, koji je Deklaraciju smatrao diverzijom protiv socijalističkoga razvoja te tražio objavljivanje imena njeznih potpisnika, kako bi jugoslavensko komunističko tužilaštvo moglo protiv njih pokrenuti kazneni postupak.

U ranije objavljenu tekstu “Zgode i nezgode hrvatskih književnika – Dnevnik turneje po Slavoniji u jesen 1969.” Jelčić piše o turneji skupine hrvatskih književnika po slavonskim mjestima, gdje se nakon višegodišnje šutnje budio nacionalni duh, a na kojeg su različito reagirale tadašnje mjesne vlasti. Višednevna književnička ekspedicija, o kojoj autor piše, a što potvrđuju i pseudonimi potpisnika tada objelodanjena teksta o sadržaju pohoda, na duhovnoj razini i u svom vremenu, ako nije gotovo ravna Ibrišimovićevu osloboditeljskom pohodu u Slavoniji, onda je svakako njegov rani glasnik, koji je najavljivao neizbježne događaje dvadesetak godina kasnije.

U tekstu o “Hrvatskom proljeću u Slavoniji” Jelčić podsjeća i na političke udare na tadašnjega predsjednika DKH Petra Šegidina, koji svojim književnim i javnim zauzimanjem nije bio po volji ni domaćim jugounitarističkim snagama. Zgodi kako je pak jugoslavenski komuniostički diktator Josip Broz Tito odao počast hrvatskoj himni autor je opisao na događaju u prigodi obilježavanja stote obljetnice Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. U dijelu knjige naslovljenom “Od muka do šutnje” autor je objavio svoja tri pisma iz 2003. i 2004. dužnosnicima HDZ-a u kojim ih upozorava na neprihvatljivu politiku po hrvatske nacionalne probitke. U “Fragmentima iz dnevnika” Jelčić piše o svom rastanku sa Sanaderovim HDZ-om.

U poduljem eseju ili možda raščlambi nazvanoj “Gdje smo bili”, a koja slova i kao svojevrsna politička oporuka mlađem naraštaju hrvatskih političara, Jelčić kroz događaje zadnjih dvadesetak godina crta orise nacionalnoga karaktera, koji se nekad manje, a nekad više mogu odčitavati i kao određene konstante u životu hrvatskoga naroda.U dijelu raščambe posvećnu “Novom rashrvaćivanju Hrvatske” podsjeća na modele rastrojavanja državnosti i nacionalnoga identiteta, koji su se poslije 2000. godine počeli opetovati u svojim starim inačicama, dok u drugom pododjeljku upozorava na funkcioniranje države, odnosi prema Europskoj uniji te odnosu republike Hrvatske prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Jelčićeve Krhotine sjetna su sjećanja na slavne dane hrvatskoga otpora i borbe za samobitnost u iznimno teškim okolnostima ali i upozorenje sadašnjim političarima i cjelokupnoj javnosti, kako bismo sadašnjim odnosom prema vlastitoj državnosti i nacionalnim vrijednostima vrlo lako mogli ponovno upasti u stupicu različitih inačica kolonijalnoga položaja.

RAZORNA SJEĆANJA ANTE CILIGE NA LOGORAŠKE DANE U JASENOVCU

Sva tri pokreta, partizanski, četnički i ustaški, istovjetnog su tipa i mentaliteta i čini ih ista ljudska podloga. Tako je pisao i tvrdio hrvatski prvo komunistički, a potom disidentski i emigrantski prvak, publicist Ante Ciliga kojem je Naklada Pavičić nedavno objavila intrigantnu knjigu Jasenovac: ljudi pred licem smrti. Riječ je o Ciliginu sjećanju na godinu dana koje je proveo u ustaškom logoru Jasenovac, i to ratne 1942. godine. U vrijeme komunističke vladavine Ciliga je bio persona non grata pa njegove trpke logoraške uspomene nisu mogle biti ni objavljene niti spominjane. No, i nakon pada komunizma Ciligin zapis bio je opasan jer je u njemu Ciliga vrlo otvoreno progovarao o stvarnim odnosima koji su vladali u jasenovačkom logoru smrti, tj. o funkcijama koje su u logoraškoj zakučastoj i neljudskoj hijerarhiji imali i sami logoraši, prvenstveno Židovi, ali i Srbi i Hrvati. Naravno, pravi gospodari logora koji Ciliga bez puno okolišanja uspoređuje s najneljudskijim nacističkim logorima smrti poput Auschwitza bili su ustaše, ali oni su i same logoraše uvodili u različite dužnosti kako bi u njihovo ime kontrolirali zatvorenike i osuđenike na logorski život, denuncirali ih, maltretirali, a onda i ubijali. Uostalom, sličan postupak uspostavile su i komunističke vlasti kada su zatvorenici sami na Golom otoku do besvijesti tukli svoje supatnike, a stražari su sve to promatrali sa strane.

A Ciligini zapisi ne bi izazvali toliku pozornost da se u jasenovačkim uspomenama posebno oštro nije obrušio na brojnu židovsku zajednicu u Jasenovcu. A kada je budući hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u Bespućima povijesne zbiljnosti citirao Ciligu i njegove opservacije o židovstvu, na sebe je navukao bijes brojnih izraelskih i ne samo izraelskih povjesničara i političara, pa je neke sporne citate i tvrdnje morao i izbacivati kako bi se Tel Aviv dobrohotnije ponašao prema Hrvatskoj.

– U našoj biblioteci logoraške literature odlučili smo objaviti Ciligu, tj. šesto poglavlje njegove knjigeSam kroz Europu u ratu koju je Ciliga sam objavio 1978. godine u Rimu. Devedesetih je izašao i reprint te knjiga u Puli, gdje postoji i društvo koje njeguje uspomenu na Antu Ciligu. Nama su zanimljive sve knjige logoraških sjećanja koje su po nečemu sporne, bilo da su zabranjene, cenzurirane, neobjavljene, prešućene. Mislim da će naša biblioteka dobiti i drugo kolo – kaže nam nakladnik Josip Pavičić.

I dok je Ciliginu knjigu s jasenovačkim uspomenama preporučio samo čitatelju jakih živaca, izdavač na korici knjige priznaje da se u opisu držanja Židova u logoru osjeća antisemitska crta. A taj Ciligin antisemitizam ističe i autor predgovora, slovenski znanstvenik i diplomat dr. Iztok Simoniti, koji tvrdi da se nikada ne smijemo složiti s Ciliginom tvrdnjom da su, pojednostavljeno rečeno, sami Židovi uzrok njihove velike tragedije koja ih je pogodila u genocidu tijekom Drugog svjetskog rata.

Simoniti Ciligina stajališta otvoreno zove antisemitskim, a pogotovo se to odnosi na njegovo promišljanje o Židovima kao “izabranom narodu”, što je do izražaja došlo i u jasenovačkim logorskim uvjetima gdje su, po Ciligi, Židovi logoraši držali brojne rukovodne položaje dovodeći time druge grupe u težak položaj.

Ciliga otvoreno tvrdi da su u Jasenovcu logorsku unutarnju upravu držali Židovi, a ne komunisti, kao što je to bilo u njemačkim logorima. Takvu praksu opravdava Pavelićevim političkim računima i tvrdi da on u držanju prema Židovima nije bio vođen rasnom mistikom poput Hitlera. Njegov najveći neprijatelj, piše Ciliga, ipak su bili Srbi, dok su mu Židovi bili najmanje važan i najmanje opasan protivnik. No, odnos prema židovskoj imovini već je drugo pitanje pa je Pavelićev režim naveliko pljačkao golema židovska bogatstva.

I dok Ciliga opisuje svoje susrete i s Luburićem, ali i bivšim franjevcem Majstorovićem, kaže i to da su logornici koji su bili Židovi vrlo grubo postupali s nežidovskim logorašima te u njima nalazi starozavjetnu tvrdoću i nesmiljenost i odjeke Mojsijevih riječi prema kojima im Bog zapovijeda istrijebiti druge i zauzeti njihovo mjesto… Ciliga vrlo često i vrlo rado generalizira, ističe židovsku oholost, netolerantnost i vjerski fanatizam, kao da u drugih naroda nema oholih, netolerantnih i fanatičnih.

No, Ciliga ne može ne primijetiti i fantastične oblike židovske organiziranosti, čak i u logoraškim uvjetima. Tako ističe da je jedina pomoć koja je izvana u Jasenovac stizala sistematski bila pomoć židovske bogoštovne općine iz Zagreba koja je svakog tjedna u logor slala pakete. Paketi su stizali vlakom u četvrtak kako bi se dijelili logorašima uoči šabata. I Ciliga ističe divljenje Židovima zbog te požrtvovnosti i solidarnosti, ali mu i smeta što ne osjećaju grižnju savjesti kada spašavaju vlastitu kožu na tuđi račun. I u tome vidi utjecaj Mojsijeva učenja o izabranom narodu koji je nadmoćniji od drugih, pa će i danas Ciligine oštre kritike židovskog karaktera i židovskog ponašanja u jasenovačkom logoru sasvim sigurno naići na oštre kritike u javnosti. Doduše, i Ciliga priznaje da su se Židovi u Jasenovcu trudili preživjeti i da za to nisu birali sredstva, ali da im je sve to na kraju bilo uzaludno. I dok je Ciliga legalnim načinom pušten iz logora smrti (očito je o tome morao odlučivati netko vrlo moćan u ustaškoj vlasti) i dok priznaje da je i sam, kao književnik i antikomunist imao privilegije u logoru, svi su Židovi unaprijed bili osuđeni na smrt te su prevareni u svojim nadama i pretenzijama.

Uzrečica koju ispisuje i Ciliga da je Jasenovac posljednje židovsko carstvo u Hrvatskoj, a da ni ono nije za dugo, pokazala se na kraju jasenovačkog pakla kao točno proročanstvo koje je židovski narod gotovo potpuno zbrisalo iz hrvatske memorije i s hrvatske zemlje.

Nedavno je i Hrvatska televizija pokazala potresni austrijsko-njemački film “Krivotvoritelj” nagrađen Oscarom u kojem baš Židov Salomon Sorowitsch, logoraš, organizira krivotvorenje funti i američkih dolara kako bi Hitler ekonomski potkopao svoje neprijatelje. E pa te mučne scene iz “Krivotvoritelja” pune moralnih dubioza jako podsjećaju i na Ciligine zapise iz Jasenovca. A ako smo odgledali “Krivotvoritelja”, trebali bismo pročitati i Ciligu.

OTPOR, SMIJEH I ULIČNA FILOZOFIJA

Knjižica Suvremeni hrvatski grafiti rezultat je dugogodišnjega istraživačkog i sakupljačkoga rada pri Katedri za hrvatsku usmenu književnost na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Stipe Botica potpisuje knjigu sa studenticama i studentima kroatistike koji su grafite skupljali u okviru seminara iz hrvatske usmene književnosti.

U proslovu drugom dopunjenom izdanju autor objašnjava što se u ovih deset godina (otkako je izišlo prvo izdanje Suvremenih hrvatskih grafita) promijenilo, kako se danas u teorijskoj literaturi tumače grafiti (a tu nema velikih novosti) te zapaža odmak od društvene angažiranosti i svojevrsnu individualizaciju i osiromašenje grafita. Zašto je tomu tako, pitanje je na koje nije jednostavno odgovoriti, ali nakon čitanja ove zanimljive i višestruko korisne literature, naznačuju se mogući odgovori.

Grafit (tal. graffito) jest i riječ i slika (verbalizacija i crtež) koja nastanjuje neki zabranjeni prostor, uglavnom gradski. Pojavljivanje u takvu prostoru otvara još nerazriješeno pitanje grafita kao kulture, subkulture ili vandalizma. Pokušaji da se prostor grafita pripitomi, odnosno da se odredi gradski prostor predviđen za grafitarenje, neuspio je jer oduzima grafitima snagu koju imaju kao glas otpora, oni gube dio svojega društvenog angažmana i postaju nedjelatna riječ/slika.

Kao književne strukture grafiti se opisuju unutar poetike malih literarnih formi, a najbliži su poslovici i aforizmu. Poetika grafita (iako jedinstvene poetike nema) uz literarnost, likovnost i jednostavnost uključuje i specifičnu komunikaciju. Sudionici toga komunikacijskoga procesa aktivni su. Njihov dinamičan odnos znak je poetike, ali i razlog nestalnosti, brza nestajanja grafita.

Autor grafiter obraća se ciljanim recipijentima (pojedincu ili skupini) koji obično zauzimaju aktivnu poziciju. Recipijent kao aktivni sudionik na tekst-grafit odgovara, mijenja ga, prekrojava, križa, briše. Ostavlja svoj znak. Djelo (tekst) je u takvu komunikacijskome modelu nestalno, nezaštićeno i zato što potiče na reagiranje. Autor grafita je u sličnu položaju kao autor usmene književnosti – najčešće je anoniman, nepoznat, a njegovo djelo nezaštićeno autorskim pravima. Takvi odnosi omogućavaju i priželjkuju dinamičnu komunikaciju.

Dobar primjer grafitske komunikacije – križanja, prekrojavanja, dopisivanja – jesu grafiti u ženskom WC-u na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Kao teme tih grafita (sakupljeni 2006) javljaju se general Gotovina, vegetarijanstvo, feminizam, bolonjski proces. Zanimljivo za njih jest da su provjerljivi, a pojedine teme univerzalnih predznaka još pronalaze recipijente – i reakcije.

 

Komunikacija s temom Gotovine:

Bismo li trebali štititi ubojice nevinih?!

Ratni zločin je ratni zločin!

 

Di si bila 90-ih?

 

Puši kurac seljačino jugoslavenska!

 

Naši su naši stoko

Živio Gotovina!

 

Bolonjski proces:

Mato…priča o Bologni

Jebem ti bolognu!

 

Me too!!!

 

Nisi jedina koja tako misli!

Bolonjski proces je proces u kojem se

ni Kafka ne bi snašao

Nije se baš snašao ni u svome

 

Da grafiti traže svojega recipijenta i njegovu reakciju, vidljivo je iz natpisa studenta očito ogorčena studentskim standardom:

 

Koji upravljate domovima

i životima studenata,

uđite u carstvo tulumarnice i čitajte

 

Djelo pojedinca ili skupine, grafit progovara o raznim temama (vlast, politika, Domovinski rat, ljubav, seks, alkohol…), ironizira ih, iskrivljuje ili se jednostavno podsmjehuje. I kada pokušava biti ozbiljan, dopisivanjem i reakcijama recipijenata prelazi u područje smiješnoga.

Središnji dio knjige čine zapisi grafita od 1992. do 2009. sakupljeni među studenticama i studentima kroatistike u Zagrebu, Osijeku i Mostaru.

Ludistički karakter pokazuju oni koji se poigravaju ustaljenim frazama, izrekama, poslovicama i aforizmima: „Bolje vrabac u ruci nego Biograd na moru“, „Koga nema bez njega se množe“, „Tko rano rani ima podočnjake“, „Tko se zadnji smije nije skužio vic“, „Prvo skoči pa onda…padni“, „Mi o vuku a Karadžić na vrata“ ili natpis u studentskoj menzi „Dođoh, vidjeh, napisah… odoh“, a drugi autor dodaje „I ne naje-doh se“.

Neki grafiti ulaze u dijalog s književnom tradicijom: „Da je Hamlet manje griješio knjiga bi bila tanja“, „Istina je lošija polovica hrabrosti“, „Vino pije Kraljeviću Marko / pola pije / pola u džep lije / a iz džepa pijan pacov podriguje“, „Ja sam zmaj od Bosne“, a drugi autor dopisuje „Što onda radiš u Hrvatskoj?“.

Poigravanjem sa značenjem u sljedećem natpisu postiže se humor, ali i kritizira politička situacija: „Nemamo Gotovinu, jel’ može MasterCard?“.

Političkih grafita izrazito je mnogo. Neki od njih pojavljuju se na širem prostoru Hrvatske, pogotovo oni s temom o Domovinskom ratu: „Osijek nikada neće biti OCEK!“, „Vukowar“, „Vukovar svetinjo“.

Politički grafiti upereni su protiv vladajućih i progovaraju o problemima sadašnjosti kao i prošlosti. „Tko je kriv za sve? Zna se – HDZ!“, „Tuđmanu nahrani svoj narod“, „Ne kradite – vlada ne voli konkurenciju“, „Karla Hagu Ante narodu“, „Jugoslavije nema više“, „Vratite nam Srbe. Evo vam Hercegovce“, „Ukrasti, otuđiti – hrvatski, otuđmaniti“…

Ideologija se iz političkih grafita lako iščitava. Kakav je odnos vlasti i grafita, odnosno koliko je britka i neugodna grafitska oštrica, kazuje grafit „I ova se vlast boji grafita“.

Mnogo je grafita koji oblikuju teme ljubavi („Milena volim te / ne mogu bez tebe / nazvat ću te sutra“, „Ljubav se ne mjeri po sreći nego po boli“), seksa („U zdravom tijelu zdrav seks“, „Seks je nastao kad je Adama zabolila ruka“, „Bolje seks u pustinji nego pijesak u krevetu“) i alkohola („Neki piju od sreće / neki piju od tuge / ja pijem od jutra“) posebno među studentskom i srednjoškolskom populacijom. Česti su i grafiti koji progovaraju o važnim životnim pitanjima i postaju uličnom filozofijom, a ironizirajući, relativizirajući ili izvrćući ustaljene filozofske misli zaposjedaju i domenu komičnoga.

Napisana sustavno i pregledno knjiga Suvremeni hrvatski grafiti donosi teorijske spoznaje o grafitima (Pogovor. Grafit kao struktura), relevantne zapise iz raznih područja Hrvatske (Vukovar, Županja, Osijek, Slavonski Brod, Požega, Koprivnica, Varaždin, Karlovac, Split, Dubrovnik) te Bosne i Hercegovine (Mostar, Čapljina). Ukupno 1338 grafita popraćeno je bilješkama o zapisivačima, mjestu i vremenu zapisa. Pozamašni uzorak grafita može pomoći u opisivanju cjelovite poetike grafita, boljem razumijevanju njihova komunikacijskoga modela, sudionika komunikacijske situacije kao i većem razumijevanju grafitske populacije i načina funkcioniranja grafita.

Usmjerena na grafit kao verbalizaciju, knjiga može poslužiti filolozima za opisivanje jezične strukture hrvatskih grafita, a sociolozima nudi mogućnosti tumačenja upravo određenje grafita kao „pouzdanoga znaka društvenih gibanja“.

Središnjim sadržajem Suvremeni hrvatski grafiti komuniciraju ne samo sa stručnom javnosti nego i sa širom čitateljskom publikom jer nude zabavno štivo, ali jednako prodorno i poticajno. Zanimljiva je svakako i zbog toga što nudi mogućnost prepoznavanja vlastitoga životnog prostora (grada, zida, zgrade, igrališta) u prostoru knjige.

Grafitska djelatnost čije početke možemo vidjeti već u spiljskim crtarijama (Reisner i Grosskamp), zatim staroegipatskoj, antičkoj i srednjovjekovnoj kulturi, kontinuitet je zadržala do danas. Jesmo li svi mi u nekoj fazi svojega života igrali ulogu grafitera ispisujući na zidu, školskoj klupi ili fasadi dvorane za tjelesni ime svoje simpatije, ili smo samo bili nekulturni?

DAVID SINČIĆ svijetli lik u mraku Pavelićeve države

O usponima i padovima kratkotrajne Nezavisne Države Hrvatske u Hrvatskoj se dugo vremena malo znalo, a ono što se ‘znalo’ bilo je gotovo uvijek crno-bijelo. Sve što se stavljalo pod kapu ustaštva komunisti su prikazivali najcrnjim bojama, a njihovi protivnici s nacionalističke strane često su tražili isprike i za zlodjela Pavelićeva režima. Tek uspostavljanjem neovisne i demokratske Republike Hrvatske znanstvenici su započeli diferenciranije pisati o NDH, ustaškom pokretu i poglavniku Anti Paveliću, ali nekako previše suhoparno, s mnogo podataka, ali s malo dubinskih raščlambi. To je u jednom slučaju promijenio prof. Hrvoje Matković u svojoj knjizi Između Mačeka i Pavelića – Politički portret Davida Sinčića, Naklada Pavičić, Zagreb, 2010.

David Sinčić (Šibenik, 1923., Zagreb, 1949.) nije spadao u vrhove ustaškoga pokreta i državne hijerarhije u NDH, ali njegov put od pristaše Mačekova HSS-a, do prijelaza u tajni ustaški pokret u domovini, i kasnije njegovo službovanje kao velikoga župana Župe Bribir i Sidraga, toliko su zanimljivi, poučni i napeti da su aktualni i danas. Povijest kao da se ponavlja. Nedavno preminuli prof. Matković opisao je ne samo Sinčićevo političko djelovanje, nego i u još većoj mjeri prilike koje su vladale u kraljevskoj Jugoslaviji i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a koje su naveliko utjecale na djelovanje Davida Sinčića kao mladoga mačekovca, nešto kasnije pristaše tajnog ustaškog pokreta i nakon propasti velikosrpske Jugoslavije visokoga funkcionara NDH na vrlo teškom terenu južne Hrvatske, na pomičnim granicama tisućugodišnjeg hrvatstva, agresivnoga manjinskoga srpstva i nadasve prijetvornoga talijanstva. Sinčić je spadao među one dužnosnike NDH koji su vrlo realistično promatrali vrlo teške prilike mlade države, ali više od toga, on je svojim djelovanjem stalno potvrđivao taj realizam koji često nije bio smjernica aktivnosti cjelokupnoga Pavelićeva režima, stiješnjena između fašističke Italije i nacističke Njemačke, bez velikih izgleda da će preživjeti nakon što Sile osovine izgube rat.

Rođen u najstarijem hrvatskom gradu Šibeniku, Sinčić se brzo uključio u redove Hrvatske seljačke stranke kojoj nije bilo lako djelovati u Dalmaciji, koja je nakon osnivanja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca stalno patila od mogućnosti talijanske okupacije, priklanjajući se neko vrijeme nekakvom emocionalnom jugoslavenstvu. No nakon što su u beogradskoj Narodnoj skupštini ubijeni vodeći ljudi Radićeva HSS-a, i u Šibeniku, kao i većem dijelu Dalmacije, HSS je sve više dobivao na utjecaju da bi na izborima 1939. postao najkrupnija stranka naše južne pokrajine. Međutim, među mladim HSS-ovcima počelo se širiti nezadovoljstvo, navodno, poradi mlake politike Vlatka Mačeka koji je rješenje hrvatskoga pitanja vidio isključivo u pregovorima sa srpskim strankama. Neki od njih, a među njima je bio i David Sinčić, tražili su revolucionarnije korake u borbi za Hrvatsku. Ovdje valja primijetiti da Maček nije bio najsretnije rješenje za vođu nabujaloga HSS-a nakon smrti Stjepana Radića, bio je kompromisna osobnost u jednoj stranci koja je bila više pokret nego partija. To se kasnije pokazalo u izrazito drastičnome obliku nakon što je Maček odbio njemačku ponudu da preuzme vodstvo u Hrvatskoj poslije raspada Jugoslavije, a njegova se stranka raspala na svoje sastavne dijelove i, gotovo se može reći, nestala s političke pozornice. Vodstvo u borbi za prevlast u hrvatskim zemljama preuzeli su nacionalistički ustaše i komunistički partizani, uz drastične udarce na obje strane zločinačkoga četničkoga pokreta, posebice u Dalmaciji, Hercegovini i Bosni. Četnici su to mogli samo zahvaljujući talijanskoj pomoći premda je Italija formalno bila saveznica NDH. U biti, Mussolinijevim postrojbama u Dalmaciji i ostalim susjednim hrvatskim pokrajinama najvažnije je bilo zaoštriti hrvatsko-srpske sukobe kako bi ostvarili davnu talijansku želju da cijela Dalmacija potpadne pod Italiju. Reminiscencije na to nalazimo i u sadašnjoj talijanskoj politici spram Hrvatske, posebice glede rimskoga protežiranja nekih esulskih manifestacija i ‘kulturnog’ nadiranja u Istri pod vodstvom ‘vječnog’ IDS-a.

David Sinčić bio je u središtu toga krvavoga kolopleta kao veliki župan sa sjedištem u Kninu. Ovdje Matkovićeva knjiga naveliko dobiva na aktualnosti. Srpska manjina u njegovoj Župi odmah se podigla na ustanak, dakle prije i najmanjih ustaških represalija. NDH nije mogla, da je i htjela, nešto poduzeti protiv srpske manjine jer za to politički i vojnički nije bila spremna. Četnici su bili organiziraniji i spremniji na pobunu protiv NDH nego komunisti. To se najbolje vidjelo prigodom njihova ‘ustanka’ u Srbu 27. srpnja 1941. Matković navodi povjesničare Vladimira Mrkocija i Ivana Jelića koji su nedvosmisleno dokazali da pobuna u Srbu nije bila pod vodstvom komunista nego četnika ili, u krajnjem slučaju, u nekoj vrsti njihove prešutne suradnje, dakle posve nepodesna da se slavi kao početak komunističkoga ustanka u Hrvatskoj, te Bosni i Hercegovini, kao što je to bilo za vrijeme komunističke Jugoslavije. Sramota je da sadašnja hrvatska vlast podupire slavljenje toga ‘separatističkoga’ srpskoga ustanka u četničkoj režiji.

David Sinčić najbolje je znao kako se treba postavljati spram srpskih četnika i talijanskih imperijalista. Njegova pisma poglavniku svjedoče o njegovu velikom političkom realizmu premda se formalno priklonio tadašnjoj terminologiji pa namjesto ‘Srbi’ piše ‘grkokatolici’, što je samo starinski naziv za pravoslavce. Jedan od najvećih propusta Pavelićeva ustaškog pokreta bilo je, barem u početku, nepriznavanje srpskoga naroda u hrvatskim zemljama, a Srbi su tu već odavno bili završili svoje nacionalno konstituiranje. No to nije ometalo Davida Sinčića da surađuje s četnicima i pripadnicima civilnih vlasti srpske nacionalnosti. Ova suradnja uglavnom je s hrvatske strane bila iskrena, naime Sinčić je htio stvoriti zajedničku hrvatsko-srpsku frontu u borbi protiv komunističkih pobunjenika. No za četnike je to bila samo taktika. U početku se i nisu mogle razlikovati četničke i partizanske snage, u objema su Srbi igrali odlučujuću ulogu. Hrvatske vlasti nisu imale veliki manevarski prostor, posebice u nacionalno mješovitim područjima u kojima je djelovao župan Sinčić. On je držao da je komunistička opasnost znatno veća nego četnička, ali tu nije bilo velike razlike. Slično kao i partizani, četnici su se ne samo vojnički nego i civilno organizirali, što je bilo protivno svim hrvatsko-talijanskim utanačenjima. Kad se Sinčić tužio Talijanima da četnici na ‘svome’ teritoriju slave Dražu Mihailovića kao vojnoga ministra jugoslavenske vlade u egzilu i jugoslavenskoga kralja Petra Karađorđevića kao zemlje s kojom se Italija nalazila u ratu, to Mussolinijevi generali nisu uzimali u obzir.

Navodno za njih je bilo najvažnije ‘uspostavljanje mira’ na njihovim vojnim područjima, no to je bila prazna fraza jer je svako jačanje četništva izazivalo još veće represalije NDH i time razbuktavalo građanski rat u državi koju su Talijani trebali štititi, ali su ju svojom politikom na tromeđi Dalmacije, Like i Hercegovine, naprotiv, dodatno slabjeli.

Poglavlja o suprotstavljanjima lokalnih hrvatskih vlasti s talijanskim vojnim zapovjednicima spadaju u najzanimljivija u ovoj knjizi. Posebice se to odnosi na Sinčićevo službovanje kao povjerenika NDH pri stožeru Druge talijanske armade u Sušaku. Iz ovoga se jasno vidi da je glavni cilj Mussolinijeve Italije bio slabljenje NDH i na onim područjima u kojima su Talijani, navodno, trebali imati samo vojne nadležnosti. Bilo je upravo suprotno: Talijani su uvodili svoju civilnu vlast i na prostorima izvan ‘svoje’ Dalmacije i svoje Prve zone, u Drugoj zoni neposredno do Zone pod utjecajem njemačkoga Wehrmachta. Iz ovoga se štiva vidi koliko je NDH zapravo bila neznatno suverena, što je dodatno otežavalo rad Davida Sinčića. Njegovi kritički izvještaji poglavniku o zlouporabama talijanskih vojnih vlasti na području njegove Velike župe uglavnom su ostajali bez posljedica. Službeni Zagreb ničim nije mogao prisiliti lokalne talijanske zapovjednike na poštivanje ‘pravila ponašanja’ utanačenih Rimskim sporazumima. Talijani su se u tadašnjoj Hrvatskoj ponašali kao okupatori. Premda lokalni dužnosnik, Sinčić se našao i u Rimu tražeći ‘saveznike’ u svojoj upravo donkihotskoj borbi protiv talijanskih presizanja i četničkih provokacija. U glavnom talijanskom gradu sastao se s predstavnicima Vatikana koji mu nisu mogli pomoći, s talijanskom oporbom, koja je tvrdili da će Hrvatska ostati pod zapadnim utjecajem (!), kao što je tvrdio demokršćanin Alicide de Gasperi, kasniji talijanski premijer, ali i s hrvatskim kiparom Ivanom Meštrovićem koji je, navodno, imao veze sa zapadnim saveznicima. Tu mu je po prvi puta sinula misao da bi se NDH trebala vanjskopolitički preorijentirati, zapravo izaći iz željeznoga zagrljaja s Hitlerovom Njemačkom. Poslije pada Italije svakome je trebalo biti jasno da će Sile osovine izgubiti rat. U glavama nekih ustaških dužnosnika klijale su ideje da bi Njemačka mogla sklopiti separatni mir sa Sovjetskim Savezom i zadržati pod svojih utjecajem ‘sprijateljene’ zemlje srednje i istočne Europe, a neki su sve do kraja rata vjerovali u nekakvo Wunderwaffe, čudo od oružja, s kojim bi Nijemci iznudili primirje s antifašističkim silama. Sve je to bilo puko fantaziranje kojemu se jedan tako realističan političar kao Sinčić nije mogao prikloniti. Kao takav tražio je saveznike među vrhunskim hrvatskim političarima i vojnicima koji bi bili voljni izvršiti temeljit zaokret prema zapadnim saveznicima. Bili su to u samim vrhovima ‘zavjere’ ministar vanjskih poslova Mladen Lorković i general Ante Vokić, po dužnosti ministar obrane. Posebnost ove ‘zavjere’ bila je u tome da su oni o tome upoznali i Antu Pavelića. Plan je bio da se Pavelić mirno povuče, a zavjerenici preuzmu civilnu vlasti i zapovjedništvo nad hrvatskim domobranstvom, sve to u uskoj suradnji s domovinskom organizacijom HSS-a. Bilo je u tome strašno mnogo tipično hrvatske naivnosti i idealizma. ‘Zavjerenici’ su vjerovali u Pavelićevo rodoljublje, no ono je bilo dvojbeno ne samo tada , nego i poslije rata kad je Pavelić, došavši u Argentinu, ponovno započeo sa svojom luciferskom politikom, premda je znao da je do balčaka kompromitiran. I savezništvo ‘zavjerenika’ s HSS-om bilo je na klimavim nogama jer je Juraj Krnjević kao drugi čovjek HSS-a sjedio u kraljevskoj izbjegličkoj vladi u Londonu, a Maček bio izoliran u ustaškom kućnom pritvoru. Ostali mačekovci nisu bili u stanju donositi konačne odluke, a neki nisu vjerovali u hrvatsku samostalnost imajući pred očima najviše obnovu Banovine Hrvatske u okvirima Jugoslavije.

Najteži, gotovo nerješivi problem ‘zavjerenika’ odnosio se na odluku antifašističke koalicije da se obnovi Jugoslavija. Britanci nisu htjeli neovisnu Hrvatsku, ni onda kao ni prije dva desetljeća jer su se smatrali ‘bastionom’ njemačke i vatikanske politike; Rusi su podupirali Titov komunistički pokret; Amerikanci su se držali po strani. Vanjskopolitički su se ‘zavjerenici’ nalazili na mrtvoj straži. Ali ono najgore za njih je bio izdajnički stav Ante Pavelića koji je prema vlastitim riječima puštao ‘zavjerenike’ da rade kako bi vidio ‘dokle će gospoda ići’, i kad je saznao da Nijemci znaju za ‘zavjeru’ poglavnik ih je prijavio nacistima. I onda su ‘zavjerenici’ bili osuđeni na najtežu kaznu, na smrt, zatim pomilovani i strpani u ustaške zatvore. David Sinčić spasio se iz ustaškog zarobljeništva bijegom iz vlaka na putu iz Lepoglave u nepoznatom smjeru, valjda, kako piše H. Matković, ‘na stratište’. Lorkovića, Vokića i ostale pogubili su ustaše pod zapovjedništvom ratnoga zločinca Vjekoslava Maksa Luburića, koji je i u emigraciji nastavio sa svojom dijaboličnom ulogom iz NDH, praveći se političarom na radost jugokomunista.

Tragedija hrvatskoga rodoljuba Davida Sinčića završila je u Zagrebu, u njegovu stanu, gdje je čekao dolazak Titovih partizana vjerujući u njihovu milost jer je bio jedan od istaknutih protivnika Pavelićeva režima. Povjesničar H. Matković piše o tome: “Sinčić je bio uvjeren da se njemu, aktivnom sudioniku u pripremama puča s ciljem obaranja Pavelića i ustaštva, koji je zbog toga dospio u lepoglavsku kaznionicu, ne će ništa loše dogoditi. Vjerovao je da će nova komunistička vlast cijeniti stradanje onih koji su odbacili ustaštvo i organizirajući puč (do kojega stjecanjem okolnosti nije došlo) na neki način utrli put uspjehu partizanske borbe… Međutim, u noći od 8. do 9. svibnja 1945. u njegov su stan došli oznaši iz tajne političke policije komunističke vlasti, i uhitili ga. Sinčić više nikad nije vidio svoj stan, premda se nadao da će ga nova vlast kao pučističkog zavjerenika – poštedjeti.” No komunistima nije bilo ni do istine, a još manje do pravde. Oni su bez suda i pravde pogubili Davida Sinčića negdje između 1947. i 1949. Za jugoslavenske komuniste važila je izreka Milovana Đilasa kako su antikomunistički “Hrvati morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela”. Za razliku od demokratskih Nijemaca koji poštuju svoje zavjerenike protiv Hitlera i nacizma, među kojima je bilo mnogo konzervativaca, a neki su bili i antisemiti, za jugoslavenske komuniste u Hrvatskoj važilo je pravilo kako ‘tko nije s nama, taj je protiv nas’. Hrvatski rodoljub David Sinčić završio je mučeničkom smrću između ustaškoga čekića i komunističkoga nakovanja. Ova biografija zaslužuje čitanje i razmišljanje svih pametnih Hrvata, kako bi se i danas izbjegle sve dvojbe između ljevice i desnice, jer jedan mali narod kao što je hrvatski ne može preživjeti bez zajedništva u državnosti i demokraciji.