Tijekom vremena prijelomnih povijesnih događanja i dalekosežnih mijena često se ne primijeti ili barem postoji neka prešutna tendencija da se previdi i zanemari jedan dugotrajni proces otpora tim promjenama u nekoj političkoj zajednici, a koji je oslonjen na višestoljetne tradicionalne strukture i razborita načela provjerena iskustvenom praksom. Koliko god drastičnost i radikalnost neke revolucije trenutačno zaslijepila njene suvremenike, ne može se poreći da je na djelu uvijek istodobno i inherentna otpornost preddržavnih i preddruštvenih struktura (u obličju obitelji, vjerske zajednice i naroda), pa zato ne trebaju čuditi iznimni napori novouspostavljenih revolucionarnih vlasti da pokušaju nasilnim putem razvrgnuti te tradicionalne sveze i sklonosti među ljudima, ali ni njihova neuspješnost u suprotstavljanju takvim povijesnim procesima „dugoga trajanja“. Upravo su ti procesi ono što revolucionarne silnice, svejedno bile one liberalističke ili komunističke, proglašavaju suprotnima sebi, odnosno kontrarevolucijom kao političkim ili vojnim pothvatom utemeljenim u političkoj ideologiji (primjerice, ustanak plemstva u francuskoj pokrajini Vandeji 1793. godine) te filozofiji konzervativizma i njegovim ključnim intelektualnim subjektima kao nositeljima tih ideja. Ogleda se to, primjerice, u tome što su svi protukonzervativni politički pravci, kao povijesne pojave, u bitnom smislu određeni, aristotelovski rečeno, kategorijom vremena (u smislu usmjerenosti prema utopijskoj budućnosti), dok je realistički konzervativizam posvema obilježen kategorijom prostora, što će reći da prihvaća zadane danosti koje se ne daju stvoriti ex nihilo. U tome leži i korijen konzervativnoga uvjerenja da je narav čovjeka u suštini nepromjenjiva te da ju se ne može reformirati, popraviti ili preoblikovati izvanjskim zahvatima.

Stipe Kljaić (r. 1982.) u svojoj knjizi Povijest kontrarevolucije: hrvatska konzervativna misao od 1789. do 1989., uz dodatak iznimno uspjeloga simboličnoga grafičkog rješenja za njene korice, donosi pregled povijesti ideje konzervativizma kroz prizmu dvanaestorice značajnih hrvatskih intelektualaca kao njenih idejnih nositelja. Kljaić, znanstveni suradnik Hrvatskoga instituta za povijest, ovime se hrvatskoj historiografskoj znanosti predstavio kao jedan od vodećih hrvatskih povjesničara ideja i intelektualne povijesti, dok o vrijednosti sâme knjige svjedoče i takva imena njenih recenzenata poput Tihomira Cipeka, Stjepana Ćosića, Maria Jareba i Josipa Vrandečića. Ovo je već druga Kljaićeva knjiga koja se bavi tim specifičnim historiografskim subdisciplinama, uz njegovu prošlu iznimnu studiju pod naslovom Nikada više Jugoslavija: intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje objavljenu 2017. godine. Povijest kontrarevolucije knjiga je obilježena programatskim filozofsko-povijesnim uvidom Milana Šufflaya da nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti. Tematizira upravo dvanaest takvih mislitelja i intelektualaca koji su djelovali u okviru hrvatske političke i filozofske misli od početka Francuske revolucije sve do Baršunaste revolucije, odnosno pada Berlinskoga zida i raspada SSSR-a, smatrajući da je upravo takav metodološki pristup redukcije povijesnih zbivanja na značajne duhovne veličine hrvatske povijesti najkorisniji i najprimjereniji tematici sâme knjige, koja za svoj ništa manje važan cilj ima i skidanje one damnatio memoriae s istaknutih imena hrvatske intelektualne povijesti, ali i s povijesne pojave konzervativizma kao takvoga.

Pojavu modernoga oblika konzervativizma možemo slijediti od djela Josepha de Maistrea Razmišljanja o Francuskoj iz 1796. godine, François-Renéa de Chateaubrianda, Louisa de Bolanda, Alexisa de Tocquevillea ili pak Edmunda Burkea s njegovom knjigom Razmišljanja o revoluciji u Francuskoj iz 1790. godine, dok je to u Hrvatskoj slučaj s djelovanjem bračkoga franjevca Andrije Dorotića. Za hrvatski će oblik konzervativizma biti karakteristično pozivanje na povijesni i državno-pravni kontinuitet simbola hrvatske državnosti (ban i Hrvatski sabor) te na pripadnost hrvatske političke nacije u okrilje zapadnokršćanske europske civilizacije (antemurale Christianitatis). Osobito će to doći do izražaja u 20. stoljeću suprotstavljanjem konzervativno-nacionalističkih hrvatskih idejnih i političkih snaga postojanju obiju Jugoslavija kao tvorbi gotovo izravno proizišlih iz Francuske i Ruske revolucije. Ne treba zaboraviti da su u ideologiji marksizma upravo Hrvati označeni kao „reakcionarni narod“ zbog velike uloge bana Josipa Jelačića u gušenju Mađarske revolucije 1848. godine te koji, stoga, nema budućnosti u nadolazećim revolucionarnim gibanjima u Europi i svijetu. Upravo odatle i načelna nezainteresiranost većega dijela hrvatske historiografije sklone progresivističkom shvaćanju povijesti da se upusti u sustavno i detaljno proučavanje konzervativnih silnica i snaga u hrvatskoj povijesti, poglavito onoj modernoj i suvremenoj. Te su snage bile fragmentirane u arhivskoj građi vrlo problematičnoj za skupljanje, pa samim time i za njihovu primjerenu historiografsku analizu koju je poduzeo autor:

„Kako se nalazila razasuta po raznovrsnim povijesnim izvorima i prisutna kod brojnih autora i ustanova u nepreglednim povijesnim tekstovima i raščlambama, moja je težnja bila sakupljanje tih razbacanih fragmenata u jednu suvislu cjelinu, kako bi se ponudila jedna pregledna sinteza te rijetko istraživane i dosad nedovoljno vrednovane baštine.“ (str. 25)

Tijekom dvaju stoljeća pojave onoga modernoga, od Francuske revolucije 1789. godine, konzervativizam je podrazumijevao mnoge stvari, no u suprotstavljanju revolucionarnim idejama ponajprije pretpostavljanje ideje poretka i stabilnosti ideji slobode. Naime, s obzirom na to da je riječ o ideji, a ideje su kao takve uvijek životne i stoga dinamične, tako je i konzervativizam isprava označen kao reakcija protiv nastupajućih savezničkih ideologija nacionalizma, liberalizma i demokratizma, ukratko kao politička filozofija, kako to sažima Josip Vrandečić, „društvene evolucije, smisla i zdravog razuma“, koja će ljude smatrati jednakima u njihovim bogomdanim pravima, ali beskrajno različitima po njihovim prirodnim sposobnostima. Kasnije će konzervativizam svoga prirodnoga saveznika pronaći u nacionalizmu, ponajprije u zajedničkom stavu o nepromjenjivosti bîti ljudske naravi, ostajući u opoziciji spram individualističkoga liberalizma i etatističkoga socijalizma/komunizma, iako je teško konzervativizam uopće definirati tek kao jednu od ideologija jer često nema izgrađen koherentan sistem misli, nego se više radi o svjetonazoru koji se nesvjesno živi, a misaono izgrađuje tek kad se osjeti ugroženim od promjena koje zagovaraju neke revolucionarne ideologije. Upravo zato, primjerice, Karl Mannheim razlikuje tradicionalni i moderni konzervativizam koji ne nastoji tek očuvati prošli status quo, nego i djelovati kao preporoditeljska snaga u opreznom stvaranju novih vrijednosti (primjerice, konzervativna revolucija u Njemačkoj). Priznajući da je pojam konzervativnoga iznimno kompleksan i višeznačan, Kljaić ipak shvaća bît konzervativizma koju sažeto opisuje:

„Na primjer, ako sebe revolucionarstvo promiče kao ideologiju futura i nade, racionalizma i revolucije, onda je konzervativnost dijametralno suprotna filozofija života što vidno naginje k historicizmu, iskazujući veliko divljenje i poštovanje prema prošlosti. Konzervativni duh resi oprezna sumnjičavost prema svemu novom što nije dokazano i provjereno kroz iskustvo, u što se ubrajaju sve novotarije koje neminovno donosi svako povijesno vrijeme. Konzervativni instinkt nema beskrajno povjerenje u svemoćnu snagu ljudskog razuma i ne da se zanositi njegovim ʽvelikim idejamaʼ. Dapače, takve mu ideje izgledaju zavodljivo privlačne koje po društvo mogu biti potencijalno pogubne, zato je konzervativac zainteresiran za aktualno, a ne za idealno stanje o kojem je vođenje rasprave besplodno sanjarenje.“ (str. 13)

Kljaić čitatelja suvereno vodi kroz intelektualne biografije dvanaest hrvatskih konzervativnih intelektualaca, a to suhođenje čitatelja i autora započinje pregledom konzervativnih misli suvremenika revolucionarnih zbivanja u Francuskoj Andrije Dorotića (1761.-1837.). Taj „začetnik hrvatske Vandeje“ utjelovljenje je postavke da se kontrarevolucije rađaju ujedno s revolucijama s kojima odmah potom stupaju u dijalektički povijesni odnos suprotstavljanja. Naime, Dorotić je, kao poprilično učen filozof i teolog koji je ostvario zavidnu profesorsku karijeru na sveučilištima Papinske Države, mogao zamijetiti klice revolucionarnih gibanja u idejnom pokretu racionalističkoga prosvjetiteljstva, što mu kao provincijalu Dalmatinske franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja usmjerenom na odgoj i obrazovanje mladih sjemeništaraca nikako nije moglo promaknuti. Francuskim revolucionarnim idejama o političkom trojstvenom principu slobode, jednakosti i bratstva, u kojima je ionako gledao „prevratništvo božanskoga poretka“, suprotstavljao se ne samo svojim filozofskim i teološkim učenjima (poglavito pišući protiv metafizičkih učenja Renéa Descartesa) nego i praktičnim političkim radom uslijed otpora francuskoj vladavini nad Dalmacijom od 1806. do 1813. godine. Već je od propasti Mletačke Republike 1797. godine, gdje je tada i boravio kao profesor filozofije i teologije, u sklopu hrvatske nacionalne ideje čvrsto zastupao koncepciju političkoga ujedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom pod žezlom habsburške dinastije, na osnovi priznavanja starih pravica i privilegija Kraljevine Dalmacije u zajedništvu s Trojednom Kraljevinom Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, a nasuprot profrancuskoga republičkoga ustroja u Veneciji ili izravnoga francuskog revolucionarnog vrhovništva preko političkoga koncepta Ilirskih pokrajina. Na zahtjev da tekst Nauk za Dalmatinski narod prevede s francuskoga jezika na hrvatski kratko je poručio:

„Nauk smrdljiv nije meni duša dopustila da u ilirski istomačim jezik, niti da privoljim da razasut bude po mojoj Domovini na iskrnutje prave vire katoličanske; zato povratio sam isti rukopis i prido u ruke Dandolove s razlozim moga nemogućstva.“ (str. 48)

Generalni providur Vincenzo Dandolo osudio ga je zbog protufrancuskoga djelovanja na smrt, pa preko Bosne i Slavonije dolazi do Zagreba gdje kasnije postaje čak i ravnateljem tajne državne policije, a smatraju ga i za spiritus movens protufrancuskih pučkih ustanaka 1809. i 1813. godine u Dalmaciji. Tako je idejni konzervativizam u Dorotiću doživio povijesnu sintezu s političkim djelovanjem u konkretnoj povijesnoj zbilji.

Sljedeći konzervativni političar i intelektualac čiju misao Kljaić analizira jest Mihovil Pavlinović (1831.-1887.), svećenik, društveni reformator i prvak Narodne stranke u Dalmaciji s kojom je uspio slomiti moć dalmatinskoga autonomaštva pod austrijskim patronatom u političkim borbama od 1861. do 1882. godine. Njegova se konzervativna misao, u suradnji s liberalnim narodnjaštvom predvođenim Mihom Klaićem i Natkom Nodilom, sastoji prvenstveno u pozivanju na sintezu dvaju temeljnih načela njegove misli – katoličku vjeru i hrvatsku nacionalnu ideju koja ima preporoditi i prožeti dalmatinski narod i ujediniti ga s ostalim Hrvatima iz Banske Hrvatske. Novu nacionalnu ideju hrvatstva pokušavao je s izmiriti sa starim načelima dinastičkoga legitimizma i katoličanstva. Iako je u načelu bio konzervativni političar (pozivanje na hrvatsko povijesno pravo i odbacivanje jednostrane primjene prirodnoga prava nacija, legitimizam prema habsburškoj dinastiji, antietatizam i anticentralizam, osuda racionalizma i naturalizma, načelo evolucije protiv načela revolucije, ideja da su brak i obitelj temelj nacije itd.), to ga nije sprječavalo da bude pobornik liberalne struje katolicizma u 19. stoljeću, po uzoru na političku i vjersku praksu svojevrsnoga supostojanja katolicizma i liberalnoga građanskoga društva u Belgiji i Francuskoj. Otuda i Pavlinovićeva bliskost s đakovačkim biskupom Josipom Jurajem Strossmayerom po pitanju liberalnoga katolicizma nasuprot struji proaustrijskoga konzervativnoga katolicizma koju je predvodio zagrebački nadbiskup Juraj Haulik. Temeljna Pavlinovićeva misao izražena je u njegovoj programatskoj lozinki „Sve za Boga i Trojednu Hrvatsku“.

Pavlinovićev blizak politički suradnik i duhovni istomišljenik bio je hrvatski političar i pravnik Kosto Vojnović (1832.-1903.), predstavnik Boke kotorske u Dalmatinskom saboru u Zadru od 1861. do 1871. godine i vodeća ličnost Narodne stranke u Dalmaciji. Kasnije će, uz presudnu pomoć Strossmayera, dospjeti na poziciju sveučilišne profesure u Zagrebu, pa i obnašati dekansku i rektorsku dužnost. U politici se Vojnović usmjerio prema zastupanju kršćanskih moralnih načela nasuprot liberalnim zahtijevanjima reformi u društvenom i političkom životu (građanski model braka i sekularizacija školstva), što može kao „filozofski chaos“ samo razgrađivati Res Publica Christiana sazdanu na instituciji sakramentalnoga braka i kršćanskom odgoju građana. Upravo stoga u katastrofi revolucionarne i liberalne Francuske u bitci kod Sedana 1870. godine promatra antipod na kršćanskom moralu sagrađenoj uzoritoj Dubrovačkoj Republici. Da je bio dosljedni pobornik takvih ideja, svjedoči i njegovo savezništvo s Pavlinovićem prilikom odbijanja Klaićeva stranačkoga programa 1873. godine u kojem je pitanje religije protumačeno kao privatna stvar pojedinca, a i kasniji intelektualni i politički napori u razvijanju apologije kršćanske vjere i razvijanju katoličkoga laičkoga pokreta na temeljima emancipacije katoličkih Iraca pod vodstvom odvjetnika Daniela OʼConnella i njime inspiriranih predvodnika konzervativizma poput Johna R. R. Tolkiena, Christophera Dawsona i kardinala Johna Henryja Newmana:

„Osnivajući se na iskustvu stoljeća, koja nam kažu kakove su plodove kršćanska pedagogika za devetnaest stoljeća, donijela u čitavoj civiliziranoj Europi, a napose domovini našoj, možemo tvrditi, da svaka odgoja, koja bi u Hrvatskoj apstrahirala od kršćanskih ideala, koja bi i negativnim načinom mukom mimoišla čimbenike kršćanskoga uzgajanja, koja bi mislila da učitelji mogu bez Boga i Krista Gospoda, hrvatskoj mladeži budi u pučkim, budi u srednjim školama udariti temelj odgoja, osujetila bi najglavniju zadaću sveučilišta, dapače bi dorezala žile stablu hrvatske kulture, te bi ubila u povodu za Boga i za domovinu mladence naše.“ (str. 92)

Svakako jedno od najimpozantnijih imena u Kljaićevoj knjizi pripada đakovačko-srijemskom biskupu Josipu Juraju Strossmayeru (1815.-1905.), tomu, kako ga je nazvao papa Lav XIII., Magnus Croata et Slavus te poborniku kulturnoga kroatocentričnoga jugoslavizma. Strossmayera je, pomalo paradoksalno, upravo Filip Lukas u svojoj knjizi Strossmayer i hrvatstvo branio od iskrivljavanja nauka ponekih ideologa koji su Strossmayera prikazivali kao osnivatelja političkoga integralnoga jugoslavenstva utemeljeno na sekulariziranoj liberalnoj ideologiji. Strossmayer je, prije svega pod svojim znamenitim geslom „Sve za vjeru i domovinu“, jedan od podupiratelja hrvatskoga kulturnoga i gospodarskoga procvata. Ujedno je i jedan od najzaslužnijih ljudi za započinjanje procesa nacionalne integracije hrvatskoga naroda, u čemu je vidio i svojevrsnu mogućnost za širenje katoličanstva prema pravoslavnom i muslimanskom stanovništvu na slavenskom Jugu, kao i za njihovo okupljanje oko Hrvatske i Zagreba kao kulturnoga i, s obzirom na Strossmayerovo zagovaranje osnutka Akademije 1867. godine i Sveučilišta 1874. godine kao „hrama posvećenoga istini“, obrazovnoga središta svih Slavena u Monarhiji. Te su institucije po njegovoj zamisli nosile svrhu borbe protiv racionalističkoga i pozitivističkoga svjetonazora, kojemu u temelju stoje materijalizam i u konačnici ateizam, ali i borbu protiv utjecaja slobodnoga zidarstva na odgoj i obrazovanje mladih umova. Kao branitelj utjecaja religije na sav čovjekov život, u Habsburškoj je Monarhiji vidio idealiziranoga branitelja katoličanstva pred protestantizmom i islamom, pa se upravo zato, u svrhu njezina spašavanja, zalagao za unutarnju federalizaciju i hrvatsku državnu autonomiju u tom političkom okviru, unutar kojega mu je apsolutni utjecaj države na društvo i religiju bio potpuno neprihvatljiv, u čemu je ionako vidio tek svojevrsnu zabludu i herezu modernih vremena.

Na tek otvorenom Kraljevskom hrvatskom sveučilištu Franje Josipa I., ponajprije zahvaljujući Strossmayerovim financijskim i intelektualnim naporima, prvim doktorom filozofije 1880. godine disertacijom pod naslovom Etika i poviest postao je Đuro Arnold (1853.-1941.). Filozofijski je branitelj vrjednota konzervativizma, pristalica klasičnoga i protumodernističkoga poimanja filozofije kao metafizike (nasuprot filozofijskim učenjima Friedricha Nietzschea i Augustea Comtea te znanstvenim zagovornicima biologizma i naturalizma poput Ernsta Haeckela) i apologet kršćanstva pred modernim monističkim filozofijama scijentizma, romantizma te pozitivizma i pesimizma. Ta su moderna shvaćanja uvjetovala povijesni proces posvemašnje tehnizacije i scijentifikacije zapadnoeuropskih društava uronjenih u ideologem neprestanoga znanstvenoga progresa i širenja liberalističkoga poimanja slobode. Od takvih razornih utjecaja nije ostala pošteđena ni pedagogija koja bez kršćanstva, prema Arnoldu, ne može na modernističkim temeljima nikada izgraditi „potpunoga čovjeka“. Glede njegovih protivljenja modernističkim zahtjevima naprednjačke omladine za načelom kozmopolitizma, ponajprije u književnosti – što će rezultirati nimalo laskavim postupkom Miroslava Krleže kada je Vladimiru Filipoviću zabranio pisanje enciklopedijske natuknice o Đuri Arnoldu kao prvom zagovorniku pisanja enciklopedije na hrvatskom – odlučno staje na stranu obrane tradicionalizma:

„Zakučasti problemi, uzajmljeni prirodnim i sociološkim znanostima, brutalna anatomija moralnih lješina, bezdušna psihologija perverznih individua i ciničko izrugivanje vjerskih svetinja, učiniše od njih neku vrstu statistike za ljudsku zvjerad. Kopirajući u kratko, ropski tudjinu, lijepa je knjiga izgubila svoj kompas.“ (str. 128)

Filozofijski iznimno relevantnu kritiku modernističkih stremljenja sa stajališta neoskolastike ponudio je Virovitičanin Stjepan Zimmermann (1884.-1963.), koji će 1946. godine zbog kritike marksističke ideologije i njegova zalaganja za samostalnu hrvatsku državu, u kojoj je vidio rezultat povijesnoga kontinuiteta hrvatske državnosti, biti prisilno umirovljen sa sveučilišne katedre, a zabranjena mu je i izdavačka djelatnost. Svojom obranom tradicionalizma na polju psihologije sukobio se s Ramirom Bujasom, a na području filozofije s Albertom Bazalom. Upravo se u tomu ogledao sukob konzervativizma utemeljenoga na katoličanstvu s modernističkim liberalizmom kao prevladavajućom ideologijom obrazovane hrvatske elite toga doba, ali i sa sve izraženijom marksističkom ideologijom, pa i s nacionalsocijalizmom kao pokušajem obnove starogermanske mitologije, fašizmom i nacionalizmom. Prema Zimmermannu, sve su to tek izrazi duhovne krize koja rezultira krizom kulture i dovodi do gigantskih globalnih sukoba potpomognutih neizmjernom moći tehnike. Koncept hrvatske državnosti, uz sveprisutni odmak od ustaškoga režima u njoj, bio mu je nužan kao kulturni okvir za slobodan i pravičan razvoj hrvatske nacije, dok se glede njezina unutarnjega uređenja opredijelio za „treći put“ kršćanskoga korporativizma:

„U poviestnom se smislu europska sfera pokriva s kršćanstvom, pa je tako hrvatski narod dobio naziv antemurale christianitatis. Već na tom je putu hrvatski narod stekao pravo i na svoj vlastiti život, a to je pravo ostvarivo samo u nezavisnoj državi. Da bude predziđe kršćanstva, hrvatski je narod kroz stoljeća izdržao u krvavim borbama i taj isti narod je i danas na braniku svoje slobode. Ta su stoljeća životne borbe već sama po sebi stvorila uvjet prava na dalji obstanak hrvatske države.“ (str. 145)

Dominikanac Dominik Barač (1912.-1945.) vlastitim je životom platio konzervativno svjetonazorsko usmjerenje i uvjerenost u ispravnost filozofije tomizma, zadobivenu ponajprije sociologijskim uvidima u bît boljševizma kao moderne političke religije u kojoj je kao krajnji cilj postulirano odumiranje države kao oruđa vladajuće klase za izrabljivanjem i kontroliranjem podređenoga proletarijata, što je i izrazio u svojoj doktorskoj disertaciji obranjenoj 1942. godine na Sveučilištu Angelicum u Rimu. 1944. godine napisao je i knjigu pod naslovom Socialna filozofija boljševizma u kojoj je boljševizam tumačio kao izdanak zapadne građanske misli, ali još i više specifičnoga mesijanizma svojstvenoga ruskomu narodu (Moskva kao „treći Rim“), za što mu kao inspirativni uzori služe djela Aleksandra Hercena i Nikolaja Berdjajeva koji su složni u svojim etnopsihološkim tvrdnjama da kolektivna svijest ruskoga naroda nema osjećaja za mjeru, granicu ili zlatnu sredinu, što je bilo pogodno tlo za razvijanje revolucionarnih teorija.

Novinar i pravnik Milivoj Magdić (1900. -1948.) bio je obraćenik na konzervativizam s revolucionarnoga političkoga usmjerenja marksizma, odnosno s progresivistički usmjerenoga jugoslavenskoga nacionalizma „Kamova pokoljenja“, inspiriranoga liberalnim idejama Tomáša Masaryka. Postao je veliki zagovornik hrvatstva i katolicizma oslobođenoga jugoslavenskih natruha, što će u konačnici biti i ključni razlog njegove smrtne presude. U svojoj će knjizi Liberalizam i socijalna problematika u Hrvatskoj iz 1940. godine trajno raskrstiti s marksističkom ideologijom kolektivizma, a zagovarat će i odmak od liberalizma kao individualizma prema autohtonom „hrvatskom putu“ u političko-ekonomskom smislu izgradnje organske cjeline svih slojeva na temelju katoličanstva kao čimbenika duhovne integracije zapadne civilizacije okrenutoga nadnaravnom političkom poretku i objektivno važećem moralnom zakonu, dok će istovremeno donijeti kritiku svih tada vladajućih totalitarnih ideologija – ništa drugo doli povijesnih izdanaka liberalizma – nacionalsocijalizma, fašizma i komunizma zagovaranjem pojma naroda kao duhovne zajednice i povijesne kategorije „dugoga trajanja“.

U dvostoljetnoj povijesti hrvatske konzervativne misli važnu etapu predstavlja brački dominikanac Hijacint Bošković (1900.-1947.), pobornik tradicionalnoga usmjerenja tomističke filozofije. Pozivajući se na enciklike pape Pija XI. Non abbiamo bisogno iz 1931. godine i Mit brennender Sorge iz 1937. godine, dao je značajan obol kritici povijesnih fenomena fašizma i nacionalsocijalizma koje je poistovjećivao s radikalnim izrazima modernoga liberalizma, tek u prijetvornom obličju nekakve kontrarevolucije ili konzervativizma, čime će se Bošković zapravo dobar dio svoga iznimno plodonosnoga spisateljskoga života i baviti (poglavito u svojoj knjizi Filozofski izvori nacionalsocijalizma i fašizma iz 1939. godine). Sasvim iste poglede na te povijesne fenomene dijelio je s Boškovićem i Friedrich A. Hayek u svojoj knjizi Put u ropstvo. Upravo stoga ne trebaju čuditi i do danas relevantni njegovi filozofijski i znanstveni uvidi u korijene tih modernih političkih pokreta, koje pronalazi već u radikalnom diskontinuitetu renesansnih filozofa i protestantskih revolucionara s tada dominantnom srednjovjekovnom kršćanskom baštinom teocentrizma i u njihovom posljedičnom skretanju prema homocentrizmu kao raskrižju prema dvama krajnostima ekstremnoga racionalizma i voluntarističkoga iracionalizma, u politici izraženome u diktatorskim poredcima modernih političkih religija na temeljima hegelijanističke statolatrije koja neminovno, prema Boškoviću, mora skončati u totalitarizmu.

Konzervativizam, utemeljen na katoličkom socijalnom nauku, u misli franjevca Bonifacija Perovića (1900.-1979.), jednoga od najvećih imena Hrvatskoga katoličkog pokreta u prvoj polovici 20. stoljeća, ponajbolje se ogleda u njegovom intelektualnom i znanstvenom zanimanju za socijalnu filozofiju i sociologiju, što je i potvrdio obranom doktorske disertacije u Parizu 1932. godine pod naslovom Radnička sredina i njezin ustroj. Prepoznavao je i shodno tomu upozoravao na opasnost od komunističkoga revolucionarnoga preuzimanja vlasti i nasilnoga postupka brisanja kolektivnoga povijesnoga sjećanja čitavoga jednoga naroda kako bi se stvorio „novi čovjek“, pritom ne zaboravljajući napomenuti da je stvaranje „novoga čovjeka“ u činu preobraćenja zapravo i temeljna nakana kršćanskoga učenja. Uvjeren je da „revolucija može uništiti jedne parasite, ali zato ona stvara druge još gore“, odnosno da konzervativna načela logike identiteta moraju neizbježno trijumfirati nad revolucionarnom dijalektikom suprotnosti. Vlastiti je konzervativizam ponajprije gradio na personalističkoj filozofiji nadahnutoj mislima Emmanuela Mouniera, Nikolaja Berdjajeva i Jacquesa Maritaina, pa je tako kritizirao i kapitalizam i komunizam u pozadini kojih je uvijek nazirao materijalističku filozofiju koja čovjeka pokušava svesti na bivstvovanje u sferi onoga što se naziva homo oeconomicus. U njegovim idejama o jedinstvu Europe na duhovnim temeljima kršćanstva te prepoznavanju potrebe za nužnom suradnjom i složnošću svih europskih država, Kljaić prepoznaje istost s idejama Roberta Schumana, Alcidea De Gasperija i Konrada Adenauera koji će odigrati ključnu ulogu u oblikovanju začetaka političko-ekonomskoga savezništva europskih država.

Važnu postaju na putu hrvatske konzervativne misli nedvojbeno sačinjava jedan od najeminentnijih hrvatskih političkih emigranata Bogdan Radica (1904.-1993.). U svom se bogatom i plodotvornom životu doticao mnogobrojnih misaonih tema, no u hrvatskoj intelektualnoj povijesti svakako je najupečatljivija epizoda njegova radikalnoga obračuna s Miroslavom Krležom i krležijanstvom kao smjerom u angažiranoj hrvatskoj književnosti tijekom njezina utjecaja na čitavu jednu generaciju hrvatskih studenata, što je Radica smatrao ključnom negativnom domenom čitava Krležina opusa, ali i njegovim bitnim određenjem. Taj se intelektualni sukob reflektira kroz prizmu sukoba konzervativne predanosti klasičnoj i kršćanskoj baštini jednoga povjesničara s revolucionarno intoniranim književnim stvaralaštvom angažiranoga marksističkoga umjetnika. Iako je Krleža, prema Radici, najvažniji lik dvadesetostoljetne hrvatske književnosti, optužuje ga za davanje legitimiteta Jugoslaviji i komunizmu, tim ključnim ideološkim oponentima Radičina konzervativnoga razumijevanja svijeta i pozicije čovjeka u njemu. Iako je Radica cijenio Krležinu ulogu u intelektualnom životu Hrvatske, prvenstveno zbog njegova djelovanja preko JAZU-a i časopisa Forum, nakon kraha Hrvatskoga proljeća 1971. godine Krležu promatra kao oportunističkoga apologeta komunizma i ključnoga kulturnoga ideologa titoističkoga režima, odnosno ukratko kao „kurtizana na dvoru Tita na Brionima“. Da je Radica bio dosljedni konzervativni mislitelj, dokazao je i svojim protivljenjem metodologiji nove generacije hrvatskih političkih emigranata koja se Jugoslaviji i komunizmu suprotstavljala revolucionarnim sredstvima nasilja, dok preporod hrvatske nacionalne države, smatrao je Radica, može niknuti tek iz temelja liberalne, demokratske i kršćanske tradicije.

Zaključno mjesto, no možda i ključno, u plejadi konzervativnih protagonista Kljaićeve knjige pripada prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu (1922.-1999.), čiji su život i djelovanje neodvojivo povezani sa sudbinom stvaranja i razaranja komunističke Jugoslavije. Drukčije rečeno, ponovni dolazak hrvatskoga naroda na duhovnu i političku pozornicu svjetsko-povijesnih naroda reflektira se gotovo istodobno u njegovoj emancipaciji od ideologija marksizma-lenjinizma i jugoslavenstva, čijim je povijesnim porazom zapravo završeno revolucionarno razdoblje hrvatske povijesti u 20. stoljeću. Paradoksalno je upravo to što mu je lenjinistički taktički ustupak nacionalnom pitanju u svrhu postizanja uspjeha komunističke revolucije na strateškom planu omogućio, upravo dalekosežnim uvidima u bît hrvatskoga nacionalnoga pitanja, i trajni rastanak s temeljnim zasadama marksističke ideologije, ali i s idejama federalističkoga jugoslavenstva. U tome Tuđman dijeli sudbinu mnogih hrvatskih konzervativnih mislitelja, pa i brojnih već spomenutih u ovoj knjizi, no njegov monumentalan politički i državnički trijumf u vidu stvaranja suverene hrvatske nacionalne države svrstava ga ujedno i u red najvažnijih pobornika ideja konzervativizma, ponajprije zahvaljujući dubokim povijesnim uvidima zadobivenima na temelju historiografskih istraživanja. Koliko god njegov konzervativizam bio eklektične naravi, s primjesama ranijih nagnuća marksističke provenijencije, Tuđman je postao uvjeren kako nacija i religija nisu nikakvi prijelazni oblici prema socijalističkom raju besklasnoga društva, nego upravo najvažnije duhovne tvorbe ljudske povijesti. To će se u hrvatskoj političkoj praksi ogledati kao politička misao tuđmanizma koji će sačinjavati načela hrvatskoga povijesnoga i državnoga prava starčevićanskoga pravaštva, sveobuhvatnoga radićevskoga pučkoga domoljublja i pozitivnih dosega socijalnih politika hrvatske lijeve misli. Upravo ta dijakronijska sinteza temeljnih zasada višestoljetne hrvatske političke ideologije i njegov filozofijski historicizam omogućavali su Hrvatskoj demokratskoj zajednici bitak nacionalnoga pokreta, a ne tek jedne od građanskih stranaka. Ta sinteza teorije i prakse pokazala se najvažnijim Tuđmanovim oruđem za nastanak hrvatske nacionalne države i njenu obranu u Domovinskom ratu. Ne treba stoga čuditi da je Tuđman ispravno prepoznao kako je povijest, kao najvažniji temelj svakoga oblika konzervativizma, inherentno neprijateljski nastrojena spram svih revolucionarnih ideologija:

„Zašto se nove ideologije toliko upinju da izbrišu povijesno, što će reći i ljudsko pamćenje, i zašto im to nikada do kraja nije pošlo za rukom – u odgovoru na to pitanje leži i odgovor o opstojnosti nekih ljudskih vrijednosti i iluzornosti napora da se svijet učini po nečijem receptu.“ (str. 294)

Knjiga Stipe Kljaića Povijest kontrarevolucije: hrvatska konzervativna misao od 1789. do 1989. važan je prilog proučavanju hrvatske intelektualne povijesti, povijesti ideja i biografija hrvatskih značajeva, kao i koristan doprinos proučavanju ideja političke filozofije konzervativizma na hrvatskom povijesnom tlu. Kljaić je to uspio opredijelivši se metodologijski za prikazivanje života ideja kroz život dvanaestorice njihovih nositelja, koji su u različitim društveno-povijesnim kontekstima i vremenima dijelili zajedničko opredjeljenje za načela razboritoga evolucionizma spram iracionalno–revolucionarnoga voluntarizma, oslanjanje na antropološku tradiciju oblikovanu kršćansko-klasičnoantičkim svjetonazorom i spoznajom o ograničenosti čovječje naravi, promišljanje o narodnoj zajednici kao organskoj cjelini spram klasne diferencijacije koju naglašavaju revolucionarne ideologije i uviđanje potrebe za njegovanjem naslijeđene povijesne kulturne baštine. Konzervativizam je živa svijest u širokim hrvatskim narodnim slojevima, no u hrvatskoj intelektualnoj eliti sve donedavno nije na primjeren način valoriziran, pa čak ni ozbiljno ili sustavno analiziran, vjerojatno i zato što je elita kao takva uvijek naklonjenija utopijskim vizijama humanističke budućnosti, doli pokušajima reformskih nastojanja za nenasilnim promjenama unutar postojećega sustava, počesto olako prelazeći preko stoljeća dubokih povijesnih slojeva neke zajednice. Imajući to u vidu, tim značajniji postaje Kljaićev intelektualni napor približavanja života konzervativnih ideja širokim slojevima zainteresirane javnosti, ali i historiografskoj zajednici. Nadamo se da je to dobro pripravljanje puta za buduće znanstvene projekte i monografije u vidu sintetskih cjelina kojima će u žarištu znanstvenoga proučavanja biti hrvatska intelektualna povijest, nezaobilazan dio mozaika sveukupne hrvatske povijesti u njenom europskom i svjetskom obzorju.

Ivan Smiljanić

Historiografija.hr

„Smrt mi ne prilazi, a čita moje pjesme“

(Miro Glavurtić)

Knjiga „Kanconijer o ništavilu“ proizvedena je i uređena, tipografski i grafički, tako da se malo po malo gubi u ništavilu. Tisak u nijansama crne, sive, bijele, do iščeznuća, naznačuje, zorno pokazuje (ipak!), kako se nestaje u ništavilu.

Tko je autor ovoga „Kanconijera“? Je li tek puki „zapisivač“? Ili tek neki , manje ili više, vješti „organizator“? Ili, nitko-i-ništa u nastajanju pjesme? Ili manufakturist koji radi po narudžbi, prema očekivanju čitatelja? Ili tek, napisalo mu se (dok mu je njegov genije vodio ruku), a vi vidite što ćete s tim!

Kako bilo, Josip Pavičić (Bjelovar, 1944.) je, da prostite, pjesnik koji se usudio u ovo (ne)vrijeme spjevati pjesmaricu o tako jednostavnoj i običnoj ljudskoj zagonetki – ništavilu. E, sad, imamo autora, tu je i djelo, a valjda će se naći i pokoji čitatelj. Kako će čitatelji primiti ovo suočavanje i autorovo i svačije s ništavilom? Hoće li prihvatiti tako savršeno svršenu perspektivu ili će bezizglednost perspektive preokrenuti u svoju i svačiju prednost?

O autoru, za ovu prigodu, treba reći da je vrsni znalac hrvatskoga jezika. Bilo bi smiješno isticati ovu (trebalo bi biti samorazumljivu) činjenicu, da nas stvarnost i književna produkcija ne uvjeravaju u suprotno – da je jedan pisac vrsni znalac jezika na kojem piše! Tragično je, naprotiv, da puno današnjih pisaca ne zna jezika, a ono što jezikom drže tek je sitan odraz (umrljan svakojakom tuđinštinom) hrvatskog jezičnog bogatstva. Pavičić, ne samo u formalnom, akademskom smislu (kao profesor hrvatskog jezika), druguje s hrvatskim jezikom već lijepi niz desetljeća kao novinarski pisac, publicist, pjesnik, prozaist, urednik i nakladnik. Njegov osjećaj za jezik proizlazi koliko iz životne stvarnosti, toliko iz jezične tradicije, ostvarujući zavidnu harmoniju i ravnotežu. Na takvoj podlozi njegov(i) lirski subjekt(i) lako pronalaze optimalne konstrukcije, izričaje i sklopove koji djeluju više od blagotvornog osvježenja današnje hrvatske poezije.

Sve pjesme ovoga „Kanconijera“ možemo uvrsti u čistu lirsku poeziju, bez ikakve mogućnosti da bismo u ocjeni mogli zahiriti. Dakle, sve su pjesme ove zbirke u najstrožem smislu lirske. Rekli bismo, upravo su školski primjer lirske poezije. U njima nema ničega vanjskoga, objektivnoga, stvarnosnoga koje bi na bilo koji način ugrozilo osjećajnost, razmišljanje i djelovanje lirskoga subjekta u njegovoj osobnoj zbilji. Doista, u ovim Pavičićevim pjesmama ni jedan vid zbilje ne uspijeva prodrijeti u unutarnji prostor i postati dominantan subjektu. A i kako bi kad se, od prve do posljednje, bave ništavilom. Ne samo da u njima nema ničega vanjskoga, nego nema ni nutarnjega budući da se sve pretvara u ništa!?

Lirskih subjekata u ovim pjesmama – koje se bave samo jednim motivom: ništavilom – je više. Reklo bi se da je to čudno. Ali kod Pavičića i ne može biti drugačije jer on ništavilu prilazi s raznih strana i s pristupima koji nas iznenađuju. Bilo da su vedri i duhoviti, ironični i sarkastični, humorni i satirični, humani i empatični, zreli ali ne pretenciozni. Rijetko kad smo čitali (u novije doba još jedino kod Glavurtića ili Glumca) poeziju koja nas je obuzela onom čudesnom, očaravajućom „magijom“ o kojoj književna teorija može samo reći: da njoj, teoriji, nije jasno otkuda ta „magija“ dolazi!

Koja je i kakva bila Pavičićeva namjera u stvaranju ovoga „Kanconijera“? Možemo li mi, bilo kao čitatelji, bilo kao kritičari, prepoznati i ustanoviti Pavičićevu namjeru? (Teoretičare ispuštam iz niza jer unaprijed znam odgovor na dotično pitanje!) Pokušat ćemo iz našeg očišta prikazati nekoliko vidova, kako smo već utvrdili, jednog jedinog predmeta ove knjige: ništavila. (Štoviše, nukamo i druge čitatelje, bez obzira s kojim razlozima čitaju ovaj „Kanconijer“, da se potrude pronaći svoje aspekte odčitavalačkog procesa.)

Prema redoslijedu po kojem su pjesme uvrštene u „Kanconijer“, ali i prema vremenskom redu, kronologiji, prva je pjesma „Ništavilo“. Autor priopćuje, ispod pjesme, da je nastajala u „Petak ujutro i navečer, 3. svibnja 2019.“. A u samoj pjesmi autorov lirski subjekt ovako predstavlja ništavilo: „Ništavilo je čovjekova majka… Dok ga ništavilo drži za ruku/dok ga grli i tješi, kao što umije samo majka/dok mu šapće i miluje ga po kosi/dok mu izmiče klupu od trešnjeva drveta“. Dakako, majka asocira na rađanje, ali i na tajnovitu i neraskidivu vezu sa životom u kojemu je ništavilo izuzetno važan čimbenik. Ono je predšasnik onoga što mi obično nazivamo umiranjem. Malo po malo ulazimo u ništavilo i predajemo se stanju koje nazivamo smrt. A iz smrti se šire, neki kažu zasijava, život u kojem je opet ništavilo.

Na stranici 24., u pjesmi „Lovrijenac“ datiranoj „24. srpnja 2019.“, autorski lirski subjekt iznosi ekspoziciju, utvrđuje mjesto radnje: „Otišao je u Dubrovnik/Popeo se na tvrđavu Lovrijenac“te opis događaja koji je povod pjesme: „Nagnuo se preko zida/Izgubio ravnotežu/Dok je padao čuo je glasni šapat… Dobro došao!“. O kome se radi? Tko pada? Tko čuje glas? Kome je upućena dobrodošlica? Nije razvidno sve dok dva lirska subjekta ne povedu dijalog skraja pjesme. Čovjek je taj (autor?) koji pada. Misli da mu dobrodošlicu upućuje Hamlet, ali: „Ne, ništavilo/Došlo da naplati njegovu davnu neopreznu misao/da je glumac na Lovrijencu neuništiv“. Zdvojan je odgovor autorskog lirskog ja: „Ali ja nisam glumac“. No ništavilo, koje se rado presvlači (kao da mijenja kostime!) u razne lirske subjekte u ovoj zbirci, pokušava utješiti neoprezna čovjeka/autora/lirskog subjekta ljudima tako dragom pozicijom: „Uvijek si kod mene imao protekciju“. Korumpirano ništavilo!?

Dugačka pjesma, „Pola noći“, na str. 33-35, bila je izvrgnuta pokušajima prodora nekih izvanjskih elemenata koji bi onemogućili lirski subjekt da izvede svoj naum. A naum se sastojao u krajnje nevjerojatnom pokušaju da ništavilo – iščezne! Pogledajmo.

Kaže se da je ništavilo: „Došlo u pola noći/da vidi kako velika kazaljka/prekriva/malu.“. Nakon ove sekvence slijedi druga u vidu pravog filmskog prizora u kojem ništavilo sjedi pred kaminom, pućka lulu, „pravi se kao da se moli za njih dvije/a zapravo da ih raskalašeno gleda“. Što će mu ta poza i postupak? „Došlo je da provjeri/događa li se što s vremenskim beskrajem“, objašnjava autorov lirski subjekt. I to kad? Kad bi se trebale poklopiti dvije kazaljke na satu: „u časku predvidljivog i nevažnog spajanja/znaka i znaka bez stvarnog značenja“.

Ovdje bi se trebala umetnuti poduža meditacija o vremenu, ali nemamo prostora (a, možda, ni vremena). Pola noći, naravno, ne postoji. No da bi ipak, barem u pjesmi, postojalo naoko neutralan lirski glasić vrši određenu intervenciju: kazaljke su se, tobože „iznenada i bez vidljiva razloga“, zaustavile. Je li prestalo teći vrijeme? Ili je prestalo mjerenje vremena? Tko bi ga znao! Vrijeme je, kaže se dalje, stalo za sve biće. Čak i za sam bitak, ma kakvim se on prikazivao. I to tako: „za sva mjesta i sva nemjesta/za sva vremena i za sva bezvremena/za sve kojima ne smeta nepostojanje/za sve kojih nema ni u jednoj dosad izgovorenoj riječi“. Ova dva potonja stihaimpliciraju filozofsko-teološku raspravu, ali daju odgovor kakav može biti samo pjesnikov u misteriju pjesničkog dohvaćanja, podjednako, misteriozne (ono)stvarnosti. Kako o vremenu nema govora i odgovora, tako ni o ovoj pjesmi nema razgovora nego je do svakoga čitatelja hoće li je pojmiti.

Međutim, proizlazi (uz malo domišljanja i razmišljanja), da je vrijeme stalo i za ništavilo! Lirski subjekt poentira: „a to se ništavilu nikako nije moglo svidjeti/No, što da poduzme usred noći bez kraja/na dalekim rubovima tobožnjeg raja/u svemirskoj prašumi bez sunca i ganuća/u sladostrasnom jecaju iščeznuća“.

Međutim, kao što se može vidjeti iz ovoga „Kanconijera“, ništavilo je izbjeglo ovu hudu sudbinu (da, sudbinu!) i to zahvaljujući svemoćnoj pjesnikovoj ruci. U jednoj pjesmi (str. 44) reći će se: „Ipak sam ja pisac ove pjesme“!

Mogli bismo ovim načinom analizirati još puno pjesama ove zbirke. No prostor-vrijeme nam na dozvoljavaju. Ipak, zadržat ćemo se na pjesmi „Povuklo se“ (str. 45). U stihovima koji imaju vid binarnih opozita, gdje je drugi dio opozicijske veze nijekan, ali nije antonim, gradira se put do jednoga od mogućih ishoda nauma lirskog subjekta, koji smo naum spomenuli. Dakle, po obrascu „Povuklo se u sebe, a sebe nema“ slijede članovi koji su nijekani: duša, srce, volja, strast, navika postojanja, veliki prasak, ishod vječni, ljubav prema bližnjem, nada, svijet. Međutim, u posljednjem stihu evo odgovora – za čovjeka, svijet, svemir – „Povuklo se u pakao, a pakla, hvala Bogu, ima“!

Bez filozofske i teološke pretencioznosti, bez fizikalne i kozmološke (za)umišljenosti, pjesnik putem intuitivnim, zajedno sa svim svojim lirskim subjektima, besprijekorno pogađa u ništa! Pogađa ništavilo tako da ga ostavlja u vremenu i tako ga razoružava. Ništa nije ništavnije (da ne kažemo: relativnije)od vremena! Naučili smo to još od sv. Augustina, za filozofskih seminara kod prof. Bošnjaka (u tmastom socijalističkom mraku!).Od ImmanuelaKanta (1724.-1804.),preko Alberta Einsteina (1879.-1955.), do Kurta Gödela (1906.-1978.) o vremenu se može reći, što je već spomenuti sv. Augustin kazao, reinterpretirano: „Svjestansam činjenice da sada pišem s nešto sjećanja o tome što sam upravonapisao i nešto očekivanja o tome što ću vjerojatno uskoro napisati.Doživljavam sukcesiju svojih različitih stanja uma kao da su ta stanja proteklakroz moj um. Taj osjećaj, čini se, navodi na pomisao da i vrijemetakođer protječe“ (Hao Wang, (1921.-1995.,: „Vrijeme u filozofiji i fizici – od Einsteina do Gödela“, Reflections on Kurt Gödel, MIT Press, Cambridge 1987.).

E, sad, u igru ulaze osjećaji, pa svijest, pa projekcija naše svijesti u svijet kako bi se dobio pojam o apsolutnom vremenu, pa iskvarenost svijesti njezinom ograničenošću, svođenje na lokalne sheme prostora i vremena etc. Ostavljamo matematičarskim logičarima da i dalje raspetljavaju ove prostor-vremenske zapetljancije (koje mi, priznajemo, ne razumijemo). Za naš ljudski mikrokozmos ovo pjesnikovo rješenje sasvim je dostatno!

***

Pavičić je napisao ovaj „Kanconijer“ upravo nadahnut. Usuđujemo se spomenuti ovaj pojam, unatoč demonima teorije koji harače književnošću i znanošću o književnosti u nas, u Europi i u svijetu (za svemir nisam siguran). Ako se nama, kritičaru/čitatelju, već desetljećima prilikom čitanja pjesničkih uradaka recentnih hrvatskih poeta nije ježila koža,nije se nutrinom razlijevala ona svijetla blagotvorna radost (o kojoj ne znamo ništa!), a intelektom nije skakutala vedra humorna misao dokučenoga smisla, što smo (i još više raznog, neizrecivog) doživjeli uz ovaj „Kanconijer“, onda je sve rečeno. Iz kojega je izvora Pavičićevo nadahnuće, nije nevažno. Jeli ljudskog ili božjeg porijekla? Teško je tvrditi. Ali, nadahnuće oliti inspiracija, svakako je bila prisutna.

Tvrdi se već hiljadama godina da se Isus, Sin Božji, očovječio, dao raspeti radi svojih ideala, stavljajući u ishod spasenje cjelokupnog čovječanstva. Onaj isti prof. Bošnjak tvrdio je da je Isus iluzija, jer da takav nije postojao. Vjerojatno je dr. Bošnjak u pravu, ali nije ovo jedini slučaj koji potvrđuje koliko iluzije moćno gospodare čovjekom i svijetom i koliko dugo vladaju i vladat će. Pa tako i ova Pavičićeva iluzija, prognoziramo, bit će jednako snažna i u ovom 21., pa u 22., čak i u 23. stoljeću, nećemo reći ad infinitum, ali do Sudnjega dana, svakako. Dokle će biti naše vjere i jezika.

Nikica Mihaljević

Književna republika, Zagreb, br. 7-12, 2021

Hrvatski povjesničar dr. Ivo Goldstein gostovao je u lipnju 2018. u emisiji Nedjeljom u 2 HTV-a. Premda je tema bila logor u Jasenovcu, ipak se nije očekivalo da će njegove izjave podići toliko mnogo prašine. Otprilike u 28. minuti emisije voditelj Aleksandar Stanković upitao ga je: „Neki upozoravaju da nije pronađeno mnogo posmrtnih ostataka jasenovačkih žrtava, a tvrdi se da je ondje stradao velik broj ljudi. Kako to komentirate?“

Goldstein je ispalio bombu: „To je zato što je u travnju 1945. Hitler ustašama poslao specijalnu drobilicu kojom su kosti žrtava pretvorene u pepeo…“

U vremenu kad je antisemitizam u eksponencijalnom rastu, kad jedan od četiri američka milenijalca (ljudi rođenih između 1978. i 2000. godine) vjeruje da je Holokaust izmišljen, kad više od polovice Nijemaca smatra da Židovi pretjeruju s pričom o Holokaustu, Ivo Goldstein ide tvrditi da je Adolf Hitler – dok je Berlin bio pretvaran u prah i pepeo ruskim kaćušama – stigao razmišljati kako poslati na nekakav Balkan spravu za mljevenje kostiju!?

Za koju inače nitko nikada ondje nije čuo.

Ta Goldsteinova izjava nije samo sumanuta rečenica nekog tikvana koji je igrom slučaja uspio doći na nacionalnu TV, nego jedna od zadnjih stvari koja Židovima sada treba.

Zašto uopće ugrožavati povijest Holokausta uvlačenjem u priču jednog mjesta za koje se ne može podastrijeti forenzički dokaz da je u njemu bilo više od nekoliko tisuća žrtava? Istodobno jasenovačka lista navodnih žrtava i dalje raste! I to i ove 2021. godine! Pri tome je riječ o listi navodnih žrtava koja je više puta ozbiljno dovedena u pitanje.

Zašto muzeji Jad Vašem u Jeruzalemu ili US Holocaust Museum desetljećima šute na postupke hrvatskog muzeja JUSP Jasenovca, koji koristi snimke Treblinke ili snimke iz Ukrajine i Poljske, kako bi podupro svoje preuveličane tvrdnje o žrtvama?

Zašto te organizacije pristaju na tvrdnje iz bivše Jugoslavije o astronomskim brojevima jugoslavenskih žrtava u Drugom svjetskom ratu, kad su te brojeve opovrgnuli čak i službeni jugoslavenski popisi stanovništva.

Stotinjak kilometara jugoistočno od Zagreba nalazi se mjesto gdje je u kolovozu 1941. ustanovljen sabirni logor. Prema većini izvora, oko 85 posto zatočenika bili su Srbi, Romi, bosanski Muslimani i Hrvati, dok je oko 15 posto bilo Židova. Forenzička istraživanja 1947./48., koje su proveli jugoslavenski stručnjaci, pokazala su da bi u Jasenovcu moglo biti između 2.500 i 4.500 žrtava (Sve ove postotke i brojeve treba uzeti s oprezom, op. prev.).

Osamdesetih godina Jugoslavija je pokušala prikazati Jasenovac kao „Balkanski Auschwitz“. Još ranije htjeli su pomoću žrtava, u jednom ciničnom pokušaju iznuditi novac od Njemačke. Pa su krenuli s povećanjem broja žrtava – 59.000, 72.000, 99.000, 250.000 i tako dalje do 700-800.000. Pravi „genocidni bingo“!

Naravno da Beograd nije mogao dati nikakav forenzički dokaz za te tvrdnje. S brojem manjim od 4.500 (i to u velikoj većini nežidova) htjeli su se staviti uz bok Auschwitzu gdje je na užasan način ubijeno 1,5 milijuna ljudi, u velikoj većini Židova!

To samo pridonosi antisemitizmu i predstavlja izraz samomržnje. Osobito za one židovske povjesničare koji su dopustili da se povijest Holokausta ukrade i da ona posluži za razračunavanje među narodima na Balkanu. Prema Zapadu, Srbija promovira Jasenovac kao mjesto židovskog stradanja, ali na Balkanu Židova u njihovim pričama više nema, i na mjesto Židova stavljeni su Srbi.

Dr. Lea David, profesorica Studija Holokausta na Sveučilištu Haifa piše: “Srpska politička elita preuzela je i koristi simbole Holokausta kako bi izjednačila srpske sa židovskim žrtvama. Time želi promovirati ‘srpsko pravedništvo’ u vrijeme ratova devedesetih.“ Slično primjećuje i David McDonald sa Sveučilišta Otago: „Navlačeći masku Holokausta, srpski nacionalisti nastoje dobiti širu potporu. Mitovima o zajedničkom stradanju Srba i Židova nastaje serija novih mitova.“

Američki muzej Holokausta priznaje na svojoj internetskoj stranici da je utvrđivanje točnog broja stradalih u Jasenovcu „dosta teško jer je uništeno mnogo važnih dokumenata, a nezavisni istraživači nisu dugo mogli doći do onih dokumenata koji postoje“.

A zašto onda u tekstovima pišemo o ovim ili onim brojevima žrtava u Jasenovcu, ako je te brojeve teško utvrditi?

Muzej Jad Vašem iz Jeruzalema devedesetih je pokušao pribaviti dokumente o Jasenovcu iz Beograda. Nije dobio ništa!

Teško je prihvatiti izjave koje datiraju još iz vremena bivše Jugoslavije da broj žrtava „tek treba utvrditi“. Pa što je radio muzej u Jasenovcu, koji postoji 47 godina, a do danas nije ni probao utvrditi gdje su ti „mistično nestali posmrtni ostaci logorskih žrtava“?

Oni koji smatraju da nije važno koliko je bilo žrtava u pojedinom logoru, ili koji smatraju da to ne treba utvrditi – čine nemjerljivu štetu židovskoj povijesti.

U ovom vremenu snažnog rasta antisemitizma, svaki čovjek, a osobito Židov, trebao bi prestati suradnju s takvim tipovima, koji se u stvari rugaju žrtvama Holokausta. (Preveo s engleskog Igor Vukić.)

David Goldman, Jerusalem Post, 14. kolovoza 2021.

Godine 1988., dvije godine prije raspada Jugoslavije, Udba je nastavila sa zloglasnim terorističkim planom ubijanja hrvatskih političkih emigranata. U srijedu 20. listopada 1988. u mjestu Kirkcaldy, nedaleko Edinburgha u Škotskoj, udbaški ubojica Vinko Sindičić dočekao je Nikolu Štedula i u udbaškoj akciji, nazvanoj Magla ispalio u njega osam hitaca. Nikola Štedul živio je sa suprugom Shirley Helen Page i djecom – Monikom i Kristinom – u tom mirnom škotskom gradiću. U sudbonosno vrijeme vraćao se kući iz redovne svakodnevne šetnje. Od osam ispaljenih hitaca šest je završilo u njegovu tijelu, od kojih dva u glavi. Štedul je preživio atentat, a ubojica Vinko Sindičić, jedan od najokorjelijih Udbinih ubojica, uhićen je i sljedeće godine škotski ga je sud osudio na 15 godina robije.

Svoj život političkoga emigranta Nikola Štedul minuciozno je prikazao u knjizi U službi savjesti – Memoari, koju je ove godine objavila Naklada  P.I.P. Pavičić. Memoarska knjiga Nikole Štedula predstavlja život i sudbine hrvatskih političkih emigranata – prava je rijetkost u nakladništvu, osim rijetkih studija koje o sudbinama hrvatskih političkih emigranata i njihovih organizacija govore sa stajališta svjetonazora, programa i ciljeva, a napose tragičnih sudbina, uglavnom nerazjašnjenih, bez istraživanja zločina i procesuiranja krivaca za počinjene zločine. Od 1946. godine i prve žrtve dr. Ivana Protulipca do zadnje 1989. Ante Đapića, Udba je izvršila 67 atentata/ubojstava, 30 neuspjelih atentata – nekih pokrenutih više puta (primjerice na dr. Branka Jelića i Miru Barešića), četiri otmice i pet neuspješnih, četvorica emigranata vode se kao nestali, a sve su indicije da je u njihovoj sudbini sudjelovala Udba.

Područje djelovanja Udbe bilo je usmjereno na sve važnije države u kojima su živjeli i djelovali – Austriju, Italiju, SR Njemačku, Francusku, Veliku Britaniju, Švedsku, Argentinu, Kanadu, SAD, Belgiju, Dansku, JAR, Brazil, Škotsku, Paragvaj… Za počinjene zločine do sada su odgovarale samo četiri osobe – Vinko Sindičić i tri organizatora ubojstva Stjepana Đurekovića: Krunoslav Prates, Josip Perković i Zdravko Mustač. I to je sve! Za sva ostala ubojstva ubojice nisu otkrivene, a istraživanjem tih zločina, osim časnih pojedinaca (primjerice Bože Vukušić), nitko se ne bavi. Ni države u kojima su te osobe stradale, a ni danas suverena i slobodna hrvatska država i njezine ustanove. Godinama su te države prihvaćale udbašku mantru o ubojstvima koja su plod tzv. međusobnih ratova hrvatske emigracije. Hrvatski politički emigranti, u odnosu na ostalu emigraciju jugoslavenskih naroda, bili su najčešća meta jugoslavenskih tajnih službi. Više od polovice žrtava bili su Hrvati.

Štedulova sjećanja, koja je napisao doista u službi savjesti, vode nas od odrastanja u njegovu roditeljskom domu (Rešetarevo, kod Karlovca, 2. prosinca 1937.) školovanja, napuštanja Domovine i mukotrpnoga putovanja izvan nje – putovanja u neizvjesnosti i borbi za goli život, stvaranju obitelji, borbi za ideale Domovine, vlastito obrazovanje (fakultetsko) u svijetu te povratak u slobodnu i neovisnu državu. Putovanje dostojno nekoliko romana i filmova, 35godina (1956. – 1991.) stalne neizvjesnosti.

Nikola Štedul jedan je od brojnih hrvatskih ljudi koji se, nakon bijega iz Titove Jugoslavije, našao u stranom svijetu, suočen s prijetnjama Titovih agenata ubojica, nerazumijevanjem domicilnih zemalja u kojima je boravio (Austrija, Njemačka, Australija, Britanija, Škotska) i velikih sila za pravednu borbu hrvatskoga naroda za slobodu i ravnopravnost u Titovoj Jugoslaviji. Sve te zemlje, kao i velike sile (SAD, Njemačka, Francuska, V. Britanija), zagovarale su opstanak Titove Jugoslavije kao tobožnje protuteže sovjetskim aspiracijama i kao uzornu zemlju socijalizma s ljudskim likom te putokaz i uzor ostalim socijalističkim zemljama sovjetske orbite. Njezin opstanak podržavale su i izdašnim povoljnim kreditima, ali i vojnom pomoći. Stoga su pravedne zahtjeve hrvatskih političkih krugova u zemlji (npr. nakon hrvatskoga proljeća) i stranaka te hrvatskih zajednica i političke emigracije odbacivale, a političke emigrante i njihove organizacije držale pod stalnom sumnjom, praćenjem, progonom, zabranom rada.

Prije bijega u emigraciju Štedul je u ondašnjoj državi izučio limarski i vodoinstalaterski zanat. No, sudbina njegova brata i obitelji u velikoj je mjeri odredila njegovu odluku o napuštanju domovine. Naime, stariji brat Petar koji je u vrijeme NDH služio u njezinoj vojsci doživio je, poput tisuća prognanih Hrvata, sudbinu Bleiburga. Štedul napominje: Ubijen i bačen u neki od klanaca slovenskih Alpa, u duhu riječi Milovana Đilasa: ‘Hrvatska vojska mora umrijeti da bi Jugoslavija živjela’. Štedul se cijeloga života sjećao kako je njegova kuća bila obilježena ustaškom, a posebice se rado sjećao svoga brata: Uz brata Petra vežu me drage uspomene. Prošlo je već više od 70 godina otkako ga nema, ali nema dana da ne pomislim na njega. Još mi strašno nedostaje. Nikada nije prežalio što nije mogao biti s roditeljima u njihovim zadnjim časovima života. Razloge napuštanja Titove Jugoslavije poglavito je vezao s osjećajem duboke nepravde i pomanjkanja slobode u svojoj domovini telažnim prikazivanjem stvarnosti od strane režima i njegovih ulizica.

Stalna privremenost – tim dvjema riječima Štedul je opisao svoje emigrantsko putovanje od 35 godina. U Austriji se bavio zemljoradnjom, u Njemačkoj radio u rudniku, u Australiji uzgojem duhana, lovom na krokodile, rudarskim radovima i posjedovanjem rudnika volframa u kojemu je također radio kao fizički radnik, a radio je i kao drvosječa. U Škotskoj je supruzi pomagao u djelatnosti trgovine. U toj stalnoj privremenosti, od zemlje i mjesta življenja do raznovrsnih poslova koje je obavljao da bi osigurao život svojoj obitelji, Štedul nije zapostavio politički rad u korist svoje hrvatske domovine. Najznačajniji dio toga angažmana odnosio se na upoznavanje domicilne zemlje i svijeta s političkim stanjem u svojoj staroj domovini, obespravljenosti hrvatskoga naroda i potlačenosti od Titove velikosrpske Jugoslavije, kao i terora koji su vlasti provodile nad hrvatskim narodom. Ja živim i radim na stvarima u koje vjerujem, a koje smatram uzvišenijim i važnijim od osobnoga životnog komfora. Odustajanje od borbe bila bi izdaja vlastitih ideala, moje obitelji, moga naroda, pa i sebe samoga.

U Škotskoj je 1981. osnovao Hrvatski državotvorni pokret (HDP) na čijem je čelu bio sve do povratka u domovinu. Uz organizacijski rad počeo je i pisati te je niski zanimanja dodao i novinarsko. Plod je takvih nastojanja brošura koju je objavio 1985. pod naslovom: Hrvatska borba za samoodređenje, u kojoj je predvidio da će stalna represija jugosrpskih komunističkih vlasti i beogradskih vlastodržaca dovesti do krvoprolića. Ukazao je na činjenice kako Jugoslavija cijelo vrijeme pod Titom, ali i nakon njegove smrti, živi na zapadnjačkim jaslama. Kasnije će reći kako je Zapad podupirao takvu Jugoslaviju sve do svibnja 1991. godine. Još 1990. godine, James Baker, tadašnji državni tajnik SAD-a, u Beogradu je podupirao stabilnost i teritorijalni integritet Jugoslavije. Sva upozorenja hrvatske političke emigracije o naravi nedemokratskoga jugoslavenskog sustava, prevlasti velikosrba na svim područjima društvenoga života (gospodarstvu, vojsci, policiji, tajnim službama, diplomaciji, medijima) tiraniji nad nesrpskim narodima – napose Hrvatima, Muslimanima, Albancima – nisu dala nikakvih rezultata. Čak ni upozorenja da je Jugoslavija, još od Titova razdoblja, bila utočište zloglasnim teroristima i njihovim organizacijama (Crvene brigade, zloglasni Šakal – Ramirez Sanchez, terorističke organizacije iz arapskoga svijeta i dr.). Zapad, opsjednut krivom procjenom o očuvanju takve Jugoslavije, nije reagirao na brojne zločine koje je jugoslavenska tajna služba izvršila nad hrvatskim političkim emigrantima i njihovim organizacijama, društvima, listovima.

S druge strane, Zapad se posve neprijateljski ponio prema hrvatskim emigrantima i njihovim strankama, medijima, udruženjima, društvima. Nad svima njima visjele su obavještajne službe koje su jedva čekale neki krivi potez hrvatske emigracije ili su ga inscenirale jugoslavenske tajne službe, kao tobože emigrantski, kako bi još jače udarile po onima koji su paradoksalno zagovarali upravo zapadnjačke političke vrijednosti, kulturu i politički sustav. Ta bolna iskustva s politikama zapadnih zemalja doživjet će Štedul i po povratku u Hrvatsku gdje će ponovno proživljavati njihovu ambivalentnost i kontradiktornost vođenu isključivo golim interesima, a ne tzv. visokim demokratskim, moralnim, humanim i civilizacijskim vrjednotama kojima su se dičile i predstavljale. Sve tako dugo dok se ta potpora u negativnom pogledu nije obrušila na njihove zaštitničke pozicije.

Štedulova politička orijentacija temeljena je na njegovu svjetonazoru, vrsnom poznavanju hrvatske povijesti 20. stoljeća; povijesti dviju Jugoslavija, Karađorđevićeve velikosrpske i Titove staljinističko-komunističke, također velikosrpske, kao i izvrsnom poznavanju geostrateškoga položaja Hrvatske nakon Titove smrti te metodama borbe za opstanak tijekom Domovinskoga rata, u čemu je na svoj način i sam sudjelovao.

U duhovnom smislu Štedul je katolički odgoj primio u svojem domu, najviše pod utjecajem majke. Iako će na nekim mjestima memoara reći kako uvijek nije bio dosljedan vjernik u svakodnevnom obnašanju vjerskih dužnosti, u praktičnom političkom djelovanju polazio je od temeljnih kršćanskih vrijednosti. Znajući za sva zla koja su Hrvatima činjena u vrijeme velikosrpskih Jugoslavija, pa i ona kroz koja je prolazila brojna hrvatska emigracija diljem svijeta, Štedulu je bila strana svaka mržnja i osveta. Kada su ga pitali je li zakleti neprijatelj Jugoslavije, kratko je odgovorio: Ne, nisam, ja sam samo i jedino zakleti prijatelj svoje domovine Hrvatske. Na pitanje mrzi li čovjeka (Vinka Sindičića, op. a.) koji ga je nastrijelio, Štedul je odgovorio: Mržnja proždire osobu koja mrzi, a ja ne želim da me mržnja ždere. Dakle, nije riječ o nekom osobito plemenitom altruizmu prema zločincu, nego o čistoj pragmatici. Takav pristup, istina zahtijeva i određenu duhovnu disciplinu prema samome sebi. Tako da ja, umjesto da izgaram u mržnji, prema atentatoru osjećam neku vrstu sažaljenja. Naravno, udbaški ubojica Sindičić nije se pokajao za zločin niti zatražio oprost. Kasnije se jedino žalio kako organizatori zločina nisu izvršili dana mu obećanja.

Štedul je bio protivnik svih oblika terorizma i nasilja u političkoj borbi. Ja se terorističkim metodama nisam služio, niti sam ih smatrao opravdanim, ali sam imao razumijevanja za one koji su vjerovali da je obrana od nasilja najučinkovitija uporabom sile. U redovima hrvatske političke emigracije pripadao je struji koja se, nakon sloma hrvatskoga proljeća, zalagala za politiku pomirenja i zajedničkoga djelovanja sinova ustaša i partizana, kao i svih političkih orijentacija i stranaka, što je pod Tuđmanovim vodstvom i ostvareno u Domovinskom ratu. Tu širinu Štedul je poglavito pokazao djelovanjem u Hrvatskom narodnom vijeću kao krovnoj organizaciji hrvatske političke emigracije. Štedul nikada nije bio u zatvoru, krivično procesuiran ni suđen za bilo kakva nezakonita djela.

Po povratku u domovinu, u jeku Domovinskoga rata, Štedul svoje usluge želi pružiti svojoj domovini. Tuđmanova administracija određuje mu mjesto u Ministarstvu obrane gdje radi na nabavci naoružanja u vremenu embarga (Rezolucija UN-a 713) uzrokovanoga izdajničkom ulogom šefa jugodiplomacije, jednoga od velebnih hrvatskih izdajnika – Budimira Lončara. U Hrvatskoj osniva novu stranku: Nacionalnu demokratsku stranku (NDS) koja nije, iz raznih razloga, dobro primljena u hrvatskoj javnosti. Razlozima neuspjeha u stranačkom životu nove Hrvatske, kao i djelatnom radu u Morhu, Štedul posvećuje brojne stranice svojih memoara. Dio njih odnosi se na njegovo viđenje hrvatske realnosti i svoj odnos prema njoj, a drugi na predviđanja s kojima se njegova domovina suočava u sadašnjosti ili će se suočavati u bliskoj budućnosti. Čitatelji ove intrigantne knjige, nakon gotovo 30 godina od završetka i pobjede nad srpskim okupatorima te brojnih iskustava, o Štedulovim će stavovima danas očito imati jasnije stavove.

Otvoreno govori o svojim prvim susretima s hrvatskom zbiljom. Prvo je uočio premreženost novih hrvatskih služba starim kadrovima iz bivšega sustava i to raspoređenih na veoma istaknuta i osjetljiva mjesta za nacionalnu sigurnost. Nadalje, neučinkovitu i tromu diplomaciju sastavljenu pretežno od isto takvih kadrova. Osjetio je nesklonost novih hrvatskih vlasti prema nuđenim uslugama hrvatskoga iseljeništva. Inicijativu u HDZ-u od početka su preuzimale jugoorjunaške snage, predvođene iskusnim oznaško-udbaškim majstorima prikrivenim i obučenim hrvatskim simbolima. U Morhu se susreo s raširenim oblicima grabeži i korupcije koju nitko nije sankcionirao. Na svim mjestima susretao se s nepoznavanjem i neshvaćanjem srži velikosrpske politike, njezinih ciljeva i dugoročne strategije.

Štedul je s nepovjerenjem gledao na tzv. lojalnu politiku SDP-a i bivših komunista, koji su svjetonazorski potpuno odudarali od hrvatskih nacionalnih vrijednosti i interesa. Smatrao je da se uglavnom radi o mimikriji, prikrivanju i obmanjivanju, kupovanju vremena – kada će pokazati svoje pravo lice.

Kako bih potkrijepio ovo točno Štedulovo predviđanje, navest ću slučaj iz vlastitoga iskustva. Krajem 2019., dva mjeseca prije smrti dr. Zdravka Tomca, nekada visokopozicioniranoga člana SDP-a i potpredsjednika Vlade demokratskoga jedinstva, našao sam se u jednom društvu u restoranu Kapuciner u Zagrebu s profesorom Tomcem. U veoma zanimljivom razgovoru, u jednom sam trenutku zapitao profesora Tomca: Profesore, kako to da ste Vi tako dugo ostali s Račanom? Zar niste vidjeli da on nimalo ne mijenja svoje političke stavove? Tomac mi je bez mnogo razmišljanja odgovorio: Da, vidio sam. Ali, nadao sam se da će s vremenom krenuti prema preobrazbi SDP-a u istinsku hrvatsku socijaldemokratsku stranku oslobođenu svih tragova titoizma i jugoslavenstva, a ja sam želio sudjelovati u toj preobrazbi. No prevario sam se. Kada se SDP stabilizirao, a javnost je brzo zaboravila njegove obmane i surovu povijest SDP-a kao nastavljača SKH, Račan mi je otvoreno rekao: ‘Vidiš da smo se izvukli. Sada se možemo vratiti na stare staze. Uspjeli smo!’ Tek nakon toga shvatio sam da nema ništa od Račanove nove hrvatske socijalno-demokratske stranke. Dignuo sam sidro i rekao zbogom svojim bivšim drugovima na čelu s Ivicom Račanom.

Među prvima Štedul je prozreo nepoštenu igru Unprofora koji je u najvećem broju slučajeva išao na ruku srpskim okupatorima, srpskoj pobunjenoj petoj koloni u Hrvatskoj i tzv. JNA.

Unatoč svim spoznajama o novoj hrvatskoj zbilji, Štedul je odlučio zaboraviti sve godine progona i stradanja i dati ruku pomirenja onima koji su ga progonili i organizirali atentat na njega. Govorio je kako ni u snu nije mogao zamisliti da će surađivati s takvim ljudima. Ali, kad je domovina u pitanju, i to je bilo moguće. Koliko god je tom rukom pomirenja i u duhu bona fide želio prevladati bolna iskustva 35-godišnjega izgnanstva i progona, nije nailazio na isto takav odziv s druge strane. Malo toga sam, poput svih Hrvata, naučio iz povijesti. Kao da Hrvati iz povijesti nisu ništa naučili. A zapravo i nisu bogznašto mogli naučiti, jer im je povijest već dugo šareno tkanje od laži i obmana. Takvu poziciju Hrvata Štedul je znao uspoređivati sa sudbinom Aboridžina u Australiji.

Štedul je u potpunosti shvatio poziciju dr. Franje Tuđmana u brojnim nepovoljnim silnicama, kako unutarnjopolitičkih tako i vanjskopolitičkih. Slikovito je to prikazao kao igru pokera: (…) Predsjednik je u toj sudbonosnoj igri pokera bio mnogo bolji od mene. S vremenom je uvidio kako predsjednik Tuđman o mnogim važnim pitanjima uopće nije mogao odlučivati. Ili su bila u domeni velikih i moćnih sila i njihovih pritisaka i ucjena ili mu to nisu omogućavale unutarnje okolnosti. Ali i kadrovi koje je nažalost i on sam postavljao! Reći će: Imao je vezane ruke.

Na samom dolasku u Hrvatsku Štedul je smatrao da je Tuđman opsjednut snagom JNA i željom za mogućim nagodbama s velikosrpskim krugovima. Meni se čini da je dr. Franjo Tuđman, kao predsjednik Hrvatske s jakim izbornim legitimitetom i kao vođa najveće političke stranke, previše važnosti davao mogućim reakcijama Beograda i tako (pred početak rata, op. a.) izgubio dragocjeno vrijeme da državu i narod bolje pripremi za ono što je bilo neizbježno. Takva prevelika ‘opreznost’ i ‘neodlučnost’, u Beogradu je, kao i u svijetu, protumačena kao priznanje da se Hrvatska neće ozbiljno braniti. Te i takve ocjene koje Štedul iznosi u svojim memoarima, danas su, a bit će zacijelo i sutra, predmet ozbiljnih povijesnih raščlamba. Koliko su one plod Štedulova subjektivizma vezanoga uz njegov prihvat od aktualnih vlasti: (nepovjerenja, sumnja kako je tobože radio za brojne inozemne tajne službe, dosluh s radikalnom ustaškom emigracijom, izbjegavanja i odugovlačenja s registracijom njegove političke stranke NDS u Hrvatskoj, kritika rada i koruptivnih radnji u Morhu, kritika vođenja kadrovske politike s prevladavajućom ulogom kadrova iz bivšega jugosistema), a koliko doista iskreno domoljubno upozorenje na mogući nepovoljan put kojim je krenula Hrvatska?! Napose nakon Tuđmanove smrti. Dosadašnja iskustva zadnjih 30-ak godina razvoja hrvatske demokracije i problema s kojima se država i narod susreću sve više pokazuju kako su Štedulove ocjene, upozorenja i kritički osvrti bili duboki izraz domoljublja i brige za njezinu budućnost. Vrijeme nam daje sve više argumenata za njegove zloguke sumnje.

Štedulovi memoari potiču na razmišljanja i prijedloge o nužnosti daljnjega istraživačkog rada o sudbini hrvatske političke emigracije (1945.–1990.); njihovih stranaka, organizacija i društava, novina i časopisa, hrvatske književnosti, novinstva i publicistike, znanosti i umjetnosti, istaknutih imena koja su u znanstvenom i svakom drugom pogledu polučila visoke domete u zemljama u kojima su živjela, djelovanju Katoličke crkve. Dio te građe već postoji, no ona je (osim izbora, primjerice, sabranih književnih djela hrvatskih emigrantskih pisaca Šimuna Šite Ćorića) razasuta po brojnim knjigama, tekstovima u časopisima i novinama ili prigodnim tematskim zbornicima. Tragične sudbine hrvatskih političkih stradalnika zaslužuju cijelu biblioteku u kojoj bi se posebno prikazali životi i stradanja tih ljudi. Za mali dio njih vrijedni autori pripremili su odgovarajuće studije i tekstove, dok se ostali spominju u niski sažetih prikaza.

Svaki od 67 ubijenih emigranata, ali i svi hrvatski politički emigranti, primjerice iz grupe Feniks 72, stradalih u bosanskim vrletima 1972. godine, zaslužuju ozbiljnu memoarsku studiju. No ne samo to. Popis tih stradalih junaka trebao bi krasiti dostojno spomen-obilježje u glavnom gradu Zagrebu.

Projektu istraživanja hrvatske političke emigracije svakovrsnu potporu trebalo bi pružiti Ministarstvo kulture, a nositelj bi mogao biti Hrvatski institut za povijest s podupirućim ustanovama.

Predložio bih da inicijativni odbor za izradu cjelovitoga projekta bude sastavljen od sljedećih ljudi: Gojko Borić, Bože Vukušić, Ante Beljo, Šimun Šito Ćorić, mons. Milan Simčić, Stjepan Šulek, Marin Sopta, Mario Jareb, Wollfy Krašić…

Mijo Ivurek, Hrvatski tjednik, 10. lipnja 2021.

Pismo što ga je, nakon pročitanih memoara „U službi savjesti“ Nikole Štedula, autoru knjige uputio zagrebački pravnik Petar Radić (r. 1946. u Lisicama kraj Ljubuškog), politički djelatnik koji se devedesetih među ostalim isticao inicijativama za priznanje Republike Hrvatske, kao i radom na prikupljanju međunarodne humanitarne pomoći za Hrvatsku.

Poštovani prijatelju Nikola!

Kao skroman čovjek nisi imao potrebu pohvaliti se viješću o izlasku iz tiska svoje knjige pod naslovom „U SLUŽBI SAVJESTI / Memoari“, pa sam tu vijest doznao slučajno, krajem mjeseca ožujka 2021., iz ranojutarnje reklame Naklade Pavičić objavljene na prvom programu HTV-a.

Odmah sam naručio knjigu te sam je pažljivo, s velikim zanimanjem i pozornošću, proučio, a zatim sam se više puta vraćao na pojedina poglavlja, misli i poruke.

Dopusti mi da u nastavku ovog pisma pobliže iskažem svoje dojmove o knjizi.

Prvo: za pisanje i objavljivanje ovakve izuzetne knjige (s imenima i prezimenima pojedinaca koji su osobno ili kao naredbodavci sudjelovali u počinjenju stravičnih zločina prema hrvatskom narodu) trebala je velika hrabrost koju poznaje samo neustrašivo hrvatsko srce koje istinski voli svoju domovinu Hrvatsku.

Drugo: ovo književno djelo sadržava vrlo vrijednu povijesnu građu koja je dragocjena u izučavanju čitavog spleta povijesnih i vrlo kompleksnih političkih okolnosti pod kojima je stvarana Republika Hrvatska.

Treće: knjiga u cijelosti raskrinkava udbašku demagogiju da su krvave likvidacije hrvatskih emigranata opravdano poduzimane radi sprječavanja terorizma i zaštite građana od ekstremnih elemenata.

Naime, vrlo si zorno prikazao i objasnio da se jugoslavenska UDBA, uz svesrdnu pomoć međunarodne zajednice, perfidno služila obmanama i lažima kako bi se kod potlačenih građana izazvao strah od hrvatskih emigranata, a sve u cilju zaštite protuhrvatskog, komunističko-diktatorskog režima i zadržavanja golemih političkih i materijalnih privilegija koje su stekli pojedinci prolijevajući hrvatsku krv.

Kao legalist jasno pokazuješ da domoljubno stremljenje Hrvata za svojom suverenom nacionalnom državom nije nikakvo ekstremno ponašanje, jer svaki narod, pa tako i hrvatski, ima pravo na samoodređenje i uspostavu samostalne i suverene države u kojoj je zajamčena zaštita temeljnih prava i sloboda svakog čovjeka te zaštita neponovljive ljudske osobe, njezinog dostojanstva i socijalne sigurnosti.

U tom kontekstu jasno je dano do znanja da si bio i ostao zagovaratelj plemenite ideje nacionalnog pomirenja i nacionalnog jedinstva hrvatskoga naroda, a takva plemenita ideja ne sadrži niti jedan element ekstremizma te, ni u kojem pogledu, ne predstavlja opasnost za sigurnost građana.

Pravi primjer ekstremizma i terorizma jest atentat koji je jugoslavenska UDBA, dana 20. listopada 1988., izvela pred vratima tvog doma u Škotskoj gdje je atentator Vinko Sindičić hladnokrvno ispucao u tvoje tijelo šest metaka, pa je, prema presudi škotskog suda, „za bešćutan, proračunat i pomno planiran pokušaj ubojstva gospodina Štedula“, proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora od ukupno 15 godina.

Na neki način ostao sam iznenađen kada sam, čitajući knjigu, osjetio da u tebi, kao žrtvi jugoslavenske UDBE, ne postoji niti trunka mržnje prema bilo kome, čak niti onda kada, u dubokoj boli koja prodire do srca čitatelja, pišeš o nesretnoj sudbini svojeg voljenog brata Petra koji je, kao i mnogobrojni drugi Hrvati, izgubio život u blajburškoj tragediji:

„Petar se nikad nije vratio kući, niti smo ikada dobili informaciju što se s njim dogodilo nakon što se njegova postrojba predala britanskoj vojsci, koja ih je vlakom iz Villacha u Austriji, preko Jesenica u Sloveniji, poslala u ruke partizana, uz lažno obećanje da ih šalje u Italiju. Još ni danas nije istraženo u kojem rovu leže masakrirana tijela našeg Petra i njegovih drugova. Uz brata Petra vežu me drage uspomene. Prošlo je već više od sedamdeset godina otkako ga nema, ali nema dana da ne pomislim na njega. Još mi strašno nedostaje.“

„Na ovakvim bi primjerima o ljudskoj psihologiji možda mogli nešto naučiti i oni koji misle da je normalno ostaviti na tisuće mrtvih u masovnim grobnicama, u očekivanju da će ih njihovi najmiliji zaboraviti. I da je nevažno nastojati identificirati žrtve i upriličiti im pogreb i dostojno obilježiti mjesta njihova zemaljskog počinka.“

Četvrto: tvoja knjiga je po mnogočemu značajno i osebujno djelo u kojem je do srži rasvijetljena istina o patvorenosti tzv. zapadnih demokracija u odnosu prema Hrvatskoj i Hrvatima.

U tom smislu knjiga svakako ima svoju prosvjetiteljsku dimenziju, pa bi je trebali pročitati naši mladi Hrvati prije nego što dignu ruke od vlastite domovine i kupe kartu u jednom smjeru za Irsku, Njemačku ili neku drugu zemlju zapadne demokracije u kojima, u najvećem broju slučajeva, dosegnu ‘položaj’ skladištara, konobara, perača posuđa ili njegovatelja starih i nemoćnih čangrizavih „Übermenscha“.

U vezi s navedenim imam potrebu citirati jednu od tvojih izuzetno važnih poruka našim mladim Hrvatima koju si izrazio na vrlo jednostavan i svima razumljiv način:

„Ovu borbu s australskom birokracijom ovdje i osobito u prethodnim poglavljima ne opisujem tako opširno s namjerom da izazovem nečije sažaljenje, nego da bih pokušao utjecati na svijest naših mladih ljudi o važnosti vlastite nacionalne države.

Čini mi se da mnogi ne uviđaju da država nekog drugog naroda nikad na isti način nije i domovina emigranata. Nažalost, ‘država primateljica’ uvijek je za bjegunce, useljenike i ‘trajno gostujuće radnike’… samo pomajka, s birokracijom opterećenom predrasudama i posebnim interesima. Očito je Einstein imao pravo kad je rekao da je teže razbiti predrasudu nego atom.“

Peto: svako novo poglavlje tvoje knjige otkrivalo mi je s kolikom si preciznošću predviđao razvoj političke situacije, uključujući nažalost i one najcrnje ratne scenarije koji su se dogodili u razdoblju 1990.-1995., ali i one crne scenarije koji se odnose na (ne)uspostavu pravne države, o čemu si napisao:

„Kad smo osnivali domovinski Hrvatski državotvorni pokret u Zagrebu 1990., neki su me prijatelji pitali što će nam državotvorni pokret kad već imamo državu. Odgovarao sam da će nam organizacija poput našeg HDP-a još dugo biti potrebna, sve dok se Hrvatska ne izgradi kao uređena, ozbiljna, sigurna, pravna i funkcionalna DRŽAVA. Nisam im bio uvjerljiv, jer oni su istinski vjerovali da je država već stvorena. Moram biti pošten i priznati da ni sâm nisam mislio da će put prema neovisnoj hrvatskoj državi potrajati baš tako dugo. I da još traje.“

„Ne želim generalizirati, ali mislim da dobar dio svih naših današnjih nevolja ima korijen baš u pravosuđu. Tu je virus iz totalitarnoga sustava još potentan.“

Nažalost, i ti, i ja osjetili smo na vlastitoj koži što znači nefunkcioniranje pravne države u našoj domovini. Za razliku od učinkovitog škotskog suda na kojem je prvostupanjsko suđenje atentatoru Vinku Sindičiću trajalo samo 15 dana (od 19. 4. do 4. 5. 1989.), na sudovima Republike Hrvatske ti već godinama pokušavaš naplatiti naknadu štete od atentatora koji je, hladnokrvno i bez trunke savjesti, u tebe ispucao šest metaka samo zato jer si Hrvat koji neizmjerno voli svoju domovinu Hrvatsku.

Ja već punih 27 godina vodim radni spor protiv bivšeg poslodavca (javne ustanove koju financira državni proračun Republike Hrvatske), jer sam protuzakonito izbačen s radnog mjesta samo zato što sam, kao Hrvat, pokušao spriječiti krađu humanitarne pomoći koja je za vrijeme Domovinskog rata stigla poslodavcu (javnoj ustanovi) zahvaljujući mojim apelima za priznanje Republike Hrvatske i apelima za humanitarnu pomoć koje sam, o svom trošku, slao na brojne međunarodne adrese.

Nakon čitanja tvoje knjige, svaki puta kad pogledam zgradu Općinskog radnog suda u Zagrebu (tzv. Palača pravde preko puta Koncertne dvorane „Vatroslav Lisinski“) pomislim da kao Hrvat, pred sudovima Republike Hrvatske, imam upravo onoliko prava koliko su prava imali australski Aboridžini u Australiji prije 1967. (tj. prava koje uživaju klokani) koje si spomenuo u svojoj knjizi u kontekstu nepriznavanja i kršenja temeljnih ljudskih prava.

Za razliku od tebe i mene, pripadnik srpske nacionalne manjine Saša Kosanović (nekadašnji novinar HRT-a, sada novinar tjednika „Novosti“ Srpskog narodnog vijeća) ostvario je ustavom zajamčeno pravo da hrvatski sudovi u razumnom roku odluče o njegovom tužbenom zahtjevu u radnom sporu, pa se imenovani gospodin, na svojem Facebook profilu, javno pohvalio kako je, „dok trepneš okom“, za malo više od dvije godine, u njegovu korist uspješno okončan radni spor protiv HRT-a, i to pravomoćnom presudom kojom je HRT-u naređeno da imenovanog gospodina hitno vrate na posao.

Kada bih, kojim slučajem, javno protestirao da sam, kao Hrvat, pred hrvatskim sudovima, očito neravnopravan po duljini trajanja radnog spora u odnosu na imenovanog pripadnika srpske nacionalne manjine Sašu Kosanovića, tada bi me pripadnici te iste nacionalne manjine zasigurno prozvali zbog ‘govora mržnje’ i zalijepili mi etiketu ‘ekstremnog desničara’, iako je, u ovom mojem slučaju, jedino ekstremno to što hitni radni spor Hrvata pred hrvatskim sudovima traje ekstremno dugo – punih 27 godina, nalazi se tek u fazi prvostupanjskog suđenja i ne vidi mu se skori završetak.

Šesto: iskazujem ti neizmjerno divljenje jer si uspio čitatelju neposredno, jednostavnim i razumljivim jezikom, prenijeti i dočarati vlastito gorko iskustvo preživljavanja udbaškog atentata te osobne žrtve i goleme duševne boli koju si podnio kako bi, u ime načela nacionalnog pomirenja i stvaranja suverene i samostalne Republike Hrvatske, na zahtjev predsjednika dr. Franje Tuđmana, pristao surađivati s tim istim udbaškim strukturama koje su naručile tvoje ubojstvo u Škotskoj i koje su ti, nažalost, i u novoj Hrvatskoj nastavile raditi o glavi (kako si to lijepo opisao u svojoj knjizi).

Od poglavlja „Atentat“ pa sve do poglavlja „Ja, atentator na papu Ivana Pavla II.“, knjiga pobuđuje kod čitatelja buru najrazličitijih emocija te, po mojem mišljenju, predstavlja savršen i vrlo inspirativan filmski scenarij prema kojem bi, primjerice gospodin Jakov Sedlar, napravio izvanredan film ili dramsku seriju u kojoj bi svaka sličnost likova sa osobama iz političkog života Republike Hrvatske i pripadnicima jugoslavenske UDBE, nažalost, bila stvarna i neslučajna.

Uostalom, niti jedan domoljub ne može ostati ravnodušan čitajući tvoju knjigu u dijelu koji glasi:

„Predsjednik je pogledao prema Šušku, koji tijekom razgovora nije rekao ni jedne riječi i koji se nije prestajao gnijezditi u svom stolcu, a onda opet prema meni rekavši:

‘Rečeno mi je da ste vi već bili uključeni u nabavku ratne opreme, pa ako nemate ništa protiv, biste li se bili voljni baviti takvim poslom?’

Odgovorio sam da sam spreman raditi sve što bude potrebno.

‘U tom slučaju, Gojko vas već sutra može odvesti na sastanak s Josipom Perkovićem. On radi na koordinaciji takvih aktivnosti. Razgovarajte s njim i vidite što zajedno možete učiniti.’

Iskreno, u prvom sam trenutkui pomislio da se Predsjednik šali. Nisam mogao vjerovati da ozbiljno može predložiti nešto takvo, jer bila je javna tajna tko je Josip Perković i što je radio u Jugoslaviji sve do njezina raspada.  I kako se probio u sam vrh jugoslavenske tajne policije, Udbe. I da je u Zagrebu bio ključna osoba odgovorna za progon hrvatskih političkih emigranata. I da je, na kraju krajeva, bio organizator moje likvidacije 20. listopada 1988. (što u vrijeme razgovora s predsjednikom Tuđmanom još nisam znao).

Nažalost, Predsjednik se nije šalio. U nevjerici sam ga upitao:

‘Postoji li neka druga osoba s kojom bih mogao raditi, jer praktički je nemoguće da se između mene i Perkovića postigne stupanj povjerenja nužan za obavljanje zajedničkog posla. Osim toga, Predsjedniče, vjerojatno vam je poznato da je Perković vodio aktivnosti u inozemstvu zbog kojih sam i sâm bio jedna od mnogih žrtava.’

Još dok sam govorio o Perkovićevim zaslugama u progonu hrvatskih političkih emigranata po svijetu, primijetio sam da Predsjednik jedva čeka da završim. Kad sam završio, pomalo razdražljivo je rekao:

‘Te ćemo stvari rješavati nakon rata! Sada još nije vrijeme.’

Kako ostati vjeran načelu o nužnosti nacionalnog pomirenja, a odbiti suradnju s Josipom Perkovićem? Pomirenje ne podrazumijeva pružanje ruke prijatelju, nego pružanje ruke (dojučerašnjem) neprijatelju. Ako nisam kadar raditi s bivšim neprijateljem koji je promijenio stranu i koji (barem deklarativno) prihvaća demokratski sustav, slobodu, hrvatsku državnu samostalnost i zajedničko djelovanje sa sinovima ustaša i partizana, onda moja vjera u nacionalnu pomirbu ne vrijedi ni pišljiva boba.

Bio sam u klopci iz koje nije bilo moguće izaći bez rana (Bože dragi, zar onih šest iz Kirkcaldyja nije bilo dovoljno!). Ako suradnju s Perkovićem ne prihvatim, iznevjerio sam sebe i nanio štetu Domovini; ako prihvatim, narugao sam se svim Perkovićem žrtvama, među kojima je moja najmanje važna.

‘Pristao sam na suradnju s Josipom Perkovićem’, rekao sam Shirley kad smo ušli u stan.

Nakon što se malo pribrala, Shirley je počela postavljati pitanja, više samoj sebi, nego meni:

‘Je li moguće da u cijeloj Hrvatskoj nema nikog drugoga s kim bi mogao raditi osim Josipa Perkovića? Zašto baš s glavnim čovjekom hrvatske Udbe? I to u Zagrebu. Kako nađoše baš nekoga tko nas je špijunirao i tko je vjerojatno odgovoran za ubojstva nedužnih ljudi? Što je to s našim predsjednikom? Misli li on svojom glavom? Zaboga, pa Perković je prokleti udbaš! Prokleti udbaš!’“

Sedmo: iskazujem ti priznanje iz razloga što si hrabro naglasio istinu koja je, između ostalog, vrlo jasno i razumljivo iskazana u slijedećim citatima iz tvoje knjige:

„Teško je razumjeti tu paradoksalnu situaciju, da je Predsjednik dopustio da se u sam vrh nove demokratske vlasti ugnijezde ljudi koji su svoj cijeli dotadašnji život uložili u borbu protiv demokracije i u čuvanje nedemokratske Jugoslavije. Ljudi koji su bili spremni počiniti i najteže zločine da spriječe hrvatski narod u borbi za slobodnu i samostalnu nacionalnu državu. Ljudi koji su dokazanim demokratima i iskrenim domoljubima dopuštali samo jedno, da pod nadzorom Udbe i KOS-a odu krvariti na bojište – u nadi da će tamo izginuti.“

„Ova epizoda s Perkovićem i Sindičićem u glavnim ulogama razotkriva razlog zašto stare boljševičke strukture nisu čak ni ozbiljno pomišljale na ideju o pomirbi, a kamoli je prihvaćale. Jer pomirba bi podrazumijevala da se počnu ponašati i živjeti na častan način, onako kako se živi u pravnoj i pravednoj državi. A živjeti i ponašati se časno i pošteno uključuje i priznavanje vlastitih nečasnih djela. Takvu državu oni nisu mogli podnijeti. Za njih bi ona, sa svim svojim Štedulima, bila nemoguće mjesto za život.“

„Cijeli su me život pratili (u prenesenom, ali u najdoslovnijem smislu te riječi) ljudi koji su tvrdili da o meni znaju i ono što ni sâm o sebi nisam znao, pa kad su već njihove istine o meni imale pravo na javni život, mislim da ne griješim ako zaključim da nekakvo pravo imaju i moje istine o meni (dakako i o njima, tima koji su me pratili). Moji su me psi krvosljednici nekoliko puta pokušali i ubiti, zašto onda ja ne bih imao pravo izraziti zadovoljstvo što u tome nisu uspjeli. I reći kako su ti pokušaji izgledali iz kuta onoga koji pun olova leži na prašnjavom pločniku. To su samo dvije istine, reći će oni. Jesu, dakako, ali, kako god okrenuli, moja je istina da su oni pucali u mene, a ne ja u njih. S tim što to nisu dvije interpretacije. To su njihovi metci i moja krv.“

Osmo: kao neumorni borac za slobodu hrvatskog naroda i žrtva jugoslavenskog udbaškog atentata, ti, poštovani prijatelju Nikola, zauzimaš značajno mjesto u povijesti stvaranja Republike Hrvatske, što je potvrdila i predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović kada te je zasluženo odlikovala Redom Stjepana Radića.

Objavom ove knjige, u čije si pisanje nesebično uložio golemi intelektualni, duhovni i fizički napor te svoje dragocjeno vrijeme, ostavio si svojem narodu vrijedno političko-dokumentarno djelo koje šalje poruku da, zbog nebrojenih hrvatskih žrtava koje su ostavile svoje živote na oltaru domovine, moramo nastaviti izgrađivati i braniti hrvatski suverenitet i slobodu jedine nam domovine Hrvatske, kao najveće svetinje i vrijednosti koju nam je Bog podario, odnosno da „… zajedno nastavimo putem prema (još nedosegnutom) cilju Hrvatske sreće i blagostanja – postojano, odlučno i uspravno“.

Uvjeren sam da će tvoje poruke naći siguran put do srca brojnih čitatelja u domovini, u Bosni i Hercegovini, Vojvodini, Boki kotarskoj te širom svijeta (od europskih zemalja do SAD-a, Kanade, Argentine, Čilea, Australije, Novog Zelanda i dr.), gdje žive mnogobrojni iseljeni Hrvati i njihovi potomci koji, nažalost, više ne govore hrvatski, ali istinski vole Hrvatsku i s njom osjećaju posebnu povezanost, jer je to domovina njihovih pradjedova i ovdje u Hrvatskoj su njihovi korijeni.

Postoji nada da će knjigu pročitati i oni pojedinci koji su se teško ogriješili o svoj vlastiti hrvatski narod pa im se (nakon čitanja tvoje knjige) ipak probudi savjest da su trebali raditi u službi svojeg hrvatskog naroda, a ne u službi UDBE.

Deveto: tvoja hrabra supruga, poštovana gospođa Shirley Helen Štedul, također zaslužuje da joj se iskaže golema zahvalnost na svemu što je učinila za našu i njezinu lijepu domovinu Hrvatsku, ali i na tome što je čitateljima dala najbolji odgovor na pitanje „Tko je Nikola Štedul?“, a taj odgovor glasi:

„Moj suprug je pravedan i pošten čovjek. On ljubi pravdu i slobodu više nego sam život i te će vrijednosti braniti do posljednjega daha.“

U Zagrebu, 4. svibnja 2021.

Tvoj prijatelj Petar Radić

Portal Hrvatskog kulturnog vijeća, 6. lipnja 2021.

Nikola Štedul o svom životnom putu piše u novoj autobiografiji “Nikola Štedul – u službi savjesti” koja je objavljena u izdanju Naklade Pavičić.

Usrijedu 19. listopada 1988. u Glasgowu se igrala utakmica Crvene zvezde i Rangersa. Tim su povodom u Škotsku iz Beograda doputovali i nogometaši Crvene zvezde i njihovi navijači. Hrvatski politički emigrant Nikola Štedul, čelnik Hrvatskog državotvornog pokreta, tada je živio u Kirkcaldyju, u predgrađu Edinburgha, i nije ni slutio da će već 20. listopada agent jugoslavenskih tajnih službi Vinko Sindičić u njega ispaliti šest metaka. Dogodilo se to pred Štedulovim kućnim pragom, kada je šetao svog psa koji ga je pokušao zaštititi od ubojičinih metaka. Štedul je zahvaljujući brzoj intervenciji susjede preživio, a Sindičić je pravomoćno, i to u rekordnom roku, osuđen za pokušaj ubojstva te je izdržao kaznu u britanskom zatvoru. Štedul sada tuži Sindičića zbog naknade štete, ali kako se spor odvija pred hrvatskim sudovima, presuda je na dugom pravosudnom štapu…

O atentatu i svom burnom životnom putu, koji ga je vodio i po prostranstvima Australije, Nikola Štedul opširno piše u autobiografiji “Nikola Štedul – u službi savjesti”, koju mu je objavila Naklada Pavičić pod uredničkom paskom Josipa Pavičića. Hoće li Štedulovi memoari izazvati veću pažnju hrvatske javnosti? Hoće, ako javnost sazna da je Štedul objavio knjigu u kojoj se iz prve ruke bavi neuralgičnim temama hrvatske prošlosti, doduše, ne baš iz istih pozicija s kojih je to ovih dana napravio profesionalni povjesničar Ivo Goldstein u knjizi “Hrvatska 1990. – 2020.”

Štedulovi recentni memoari počinju s godinama Drugog svjetskog rata. Mali Nikola rođen je u Rešetarevu u srpnju 1937. Djetinjstvo mu je obilježeno velikim ratom koji je Hrvatsku i Hrvate temeljito podijelio, a tim podjelama svjedočimo do današnjih dana. Nikolin stariji brat Petar bio je dragovoljac ustaške obrambene postrojbe pa je kuća Štedulovih nakon rata bila obilježena kao ustaška. Štedul tvrdi da se brat priklonio ustašama jer je vjerovao da mu je dužnost bila braniti hrvatsku domovinu te polemizira s partizanskim tvrdnjama koje su cijelu hrvatsku vojsku iz perioda Drugog svjetskog rata, a na prvom mjestu ustaške postrojbe, prikazali kao isključivo sluge Hitlera i Mussolinija. Ipak, Štedul priznaje da je takvom stavu pridonio i vrh NDH, osobito Ante Pavelić, jer se prerevno priklonio savezništvu s Nijemcima i Talijanima. Štedul osuđuje i Hitlerove rasne zakone te provođenje nacističkog programa progona Židova i Roma u NDH. Brat mu se, nakon što su sile nacizma izgubile rat, predaje s cijelom svojom postrojbom Poglavnikova tjelesnog sdruga britanskoj vojsci, ali Britanci ih izručuju partizanima te se bratu gubi trag negdje u slovenskim Alpama, što je bila jedna od prvih velikih političkih lekcija koju je naučio Nikola Štedul.

Štedul kao mladić bježi iz Jugoslavije, preko Njemačke i Austrije, gdje postaje član Hrvatskog oslobodilačkog pokreta i emigrira u Australiju. Bavi se uzgojem duhana, rudarstvom, lovi krokodile i klokane, ženi se Australkom Shirley, dobiva dvije kćeri… Desetljećima je već pobornik pomirenja među Hrvatima, prihvaćajući politiku ustaškog pukovnika Vjekoslava Luburića, kojeg je i upoznao. U memoarima Štedul ističe i da se kao mladi čovjek pitao je li prikladno da baš osoba koja je bila zapovjednik Ustaške obrane i povjerenik za logore u NDH predvodi organizaciju (Hrvatski narodni otpor) koja reklamira pomirenje sinova ustaša i partizana. Mladi nestrpljivi Hrvati napisali su pismo Luburiću upitavši ga može li on kao osoba zadužena za koncentracijske logore u NDH voditi HNO.

Luburićev odgovor bio je brz i pomirljiv te je naveo da se ne smatra najprikladnijom osobom za vodstvo HNO-a. Na pitanje je li spreman izaći pred sud i suočiti se s optužbama za ratne zločine, Luburić je odgovorio da bi bio spreman izaći pred sud u slobodnoj Hrvatskoj, ali nikako ne pred sud komunističke Jugoslavije, pa čak ni pred međunarodni sud zapadnih demokracija, koje imaju jedan aršin za dijeljenje pravde među svojim građanima, a drugi za domoljube drugih naroda.

Minuciozno Štedul piše o hrvatskim emigrantskim organizacijama te se prisjeća suradnje s Brunom Bušićem kada je živio u Škotskoj. Tada je već osjetio i snažniju zainteresiranost jugoslavenskih službi sigurnosti i za sebe i za svoju obitelj. Piše Štedul i o prvim kontaktima s Franjom Tuđmanom i dugogodišnjem Bušićevu i Tuđmanovu poznanstvu. Tuđman je Bušića i zaposlio u Institutu za historiju radničkog pokreta.

Piše Štedul i o akciji otmice aviona koju je predvodio Zvonko Bušić, ubojstvu Brune Bušića u Parizu i likvidaciji Stjepana Đurekovića. Iznimno je interesantna storija u kojoj su švedske vlasti pozvale Štedula u Stockholm kako bi utjecao na švedskog zatvorenika Miru Barešića, koji je pedesetak dana štrajkao glađu te se doveo do ruba smrti. Štedul je, iako bez putovnice, otputovao u Švedsku, razgovarao s iscrpljenim Barešićem, koji je izdržavao kaznu zbog ubojstva jugoslavenskog ambasadora Rolovića, te ga privolio na prekid štrajka glađu.

Štedul se 1991. vraća u domovinu i njegova sjećanja na najvažnije sudionike Domovinskog rata, poput predsjednika Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška ili moćnog i vječnog obavještajca Josipa Perkovića, s kojim se morao naći oči u oči, svakako su važni povijesni izvori iz kojih će svoja saznanja crpiti brojni povjesničari. Naravno, ako pročitaju ovu zanimljivu ispovijest.

Denis Derk, Večernji list, 6. 4. 2021.

Neizvediva bi bila zadaća pisati o tuđoj duši u koju spisatelj sumnja, a čitatelj vjeruje. Jer što je poezija negoli razgovor o duši i duhu? Ako negiramo da postoji duša, duh i još neke apstraktne imenice nerazrješive etimologije, ako se izuzme Bog, koji stav već više od stoljeća prevladava u ‘elitnim’ tvorbama, nemoguće je, ponavljam, razgovarati o pjesništvu. Sve  dok se duša nalazi u tzv. neznanstvenom području i proždire ju znanost.

Ali najočitija dostojna vjeroispovijest da ne će pisati ni govoriti o banalnim mimetičkim a ni o duhovno-duševnim efemerijama, kao da ni jedno ni drugo ne postoje, o onome što pjesnike obično goni u propanj, proizlazi iz težine riječi ništavilo. Pjesnik Josip ispisuje tu strašnu riječ kao transparent na crne korice, iza kojih ipak bjelina stranica donosi skriveno blago drugoga naboja. Ta se energija, najprije iskazana varijantama pojmovnoga kruga ništavila, polako pretvara u onu životnu koja znači da živjeti jest biti potresen, biti izvan sebe, mučiti se od bola i pomutnje, užasa i radosti, straha, patnje i divote i na koncu od ljubavi. Takav rotulus odvijao se ovim redom i izrodio je u ovom slučaju možda najljepšu ljubavnu pjesmu, teško usporedivu s nagrađenim u posljednjih dvadesetak godina. Jer postoje i nekakvi natječaji za takvo što.

Pjesma nosi naslov „Ako je ona“ i na početku stoje riječi koje glagolski razbijaju sjećanje kao izgubljeno, napušteno, zaostalo, zalutalo, a imenski podupiru bezdan čežnje: pustara, praznina, bljesak, uspomena. Potom se dušom prošuljaju misli koje kontrapunktom baš nju, koja nije bila samo scijentistička pojavnost, anatomski raščetvere na scijentističkom stolu današnjice, ona je prividno apsolvirana atomom, elektronom, neutronom, protonom. Ali duša je prgava i pruža otpor praznini i svem tom glagolsko-imenskom inventaru, beznađu i turobnosti. Odjednom prelazi u ono što zovemo vječnost, ljubav i smisao života… kako da s njom gledam zvijezde? / kako da s njom stojim na obali gorskog jezera? / kako da vrisnem u njezinu zagrljaju? / kako da se prestravim što je nema? / kako da se pred njom raširim kao paunov rep? / kako da joj kažem da sam njezin zauvijek? / kako da zaplačem na njezinu grobu? / kako da je poljubim u vrat? / kako da je gutam pogledom? / kako da potrčim prema njoj dok stoji na osami u dugoj crvenoj haljini? / Lako, samo se sjeti da si ti obična subatomska čestica u njenoj suzi.

I tu je odgonetka kanconijera iz naslova zbirke, jer sama je riječ kanconijer bremenita vremenskim dubinama kad je značila pjevačko umijeće lirske umjetnosti i orfejske razgaljenosti u arkadiji muza.

Sva gomila  pjesnikovih NIŠTA, ništavila i ničega, nigdina i praznina, nikoga i ništavnoga, i sveukupna magma samoće koja vrije u tom tobožnjem ništavilu, kleknula je pred samo jednom riječju – ljubav, a ne izgovorila je. Ima tu sav rekvizitarij trubadura kojih se pjesnik odrekao u samom naslovu: zvijezda, jezero, zagrljaj, grob, vrat koji se ljubi, pogled, osama, suza. Ima i sav imaginarij nestvarnoga u palimpsestu duboke svemirske tuge Adamove –očaj, osama, čežnja, nezaborav, ljubav, neizkazivi osjećaj koji počiva u dubini te prezrene i nepriznate duše. Ne možeš je dohvatiti, ne možeš je pokazati prstom, ni Tominim koji je samo naizgled tragao za tijelom i ranom, a u biti za posve sakralnim ispunjenjem koje vodi u vječnost.

U crno ukoričena  Pavičićeva  knjiga, druga pjesnička,  kasna i sumnjičava, zrela i ambivalentna, nudi hermetizam kao što to često čini suvremena umjetnost riječi, a ipak se upravo negacijama svoga tjelesnoga i duhovnoga bića nalazi u sferama, gdje se čovjek u kupkama nespoznatljivoga i prostranoga vrtloga sumnji podsvjesnim palimpsestnim drži svoje iskonske samoće. Samoća je ljekovita, izvorno kreativna, dostojna misaonoga čovjeka.

Pjesnik inzistira na osebujnom, jedinstvenom i neograničenom ništavilu, na napregnutom stavu – ja (sam) ništa. JA. NIŠTA. Taj znak apozicijske naravi nosio bi oznake bez osjećaja, bez samostalne volje, bez inteligencije, nosio bi oznake nemoćnosti plijena mitske zmije Nahaše, a ipak bi posjedovao besramnu žudnju za životom. Bio bi u jednakoj mjeri neosjetljiv za dobro i zlo, a to nikako nije slučaj s mislima našega pjesnika.

Knjiga je metafizičkom logikom obračunala na prvi pogled ne samo s osobnim ništavnim značajem, ako se uopće može tako raspravljati, nego je izopćila mnoge elementare i bastarde, ta kržljava čudovišta, koja su zaista ništa u etičkom prostoru. Pa čak ni oni nisu ništa, nego čine pretežnost na strani zla. A s tim se Pavičić obračunao u mnogim pjesmama ove zbirke. Usred toga sukoba on udara one bez samostalne volje, bez osjećaja, udara krpe, rulju koja u stampedu grabi prema konkretnom, bez inteligencije i morala.

Pjesnikove mnoge negacije kojima počimaju stihovi znak su žilava otpora onom lirskom koje ga draži, kojem duša teži, u kojem duh traži zaborav. Mir, samoća i lirsko popodne kad se čuje zuj kukaca u travi, čista samoća. Sve se to očituje u još jednom ništavilu, pjesmi „Vakuum“: Vakuum je svemirski um / Očišćen od svih ludosti bića / S otvorenim prozorom prema vrtu / U kojem ništavilo drijema u ležaljci na suncu / Pod plotom od prastarih jelovih dasaka / Dok mu na ovratnik zagasitocrvene košulje nečujno slijeće list / Dok ga vlat trave draška po uhu / Dok mu prilazi pričin / Da vidi je li budno / I da ga, ako je budno, pozove na čaj / A ako nije, da ga ostavi u tišini vakuuma zanavijek.

Iz bešćutnoga svemirskoga vakuuma sunovrat u topli tjelesno dodirljivi osjećaj i intimu; bol skrivena iza hoda kroz lirski Parnas. Tu je i skrovište i beznađe. Da nije apstrakcije, da nije holograma i virtualnoga svijeta, u toj bi se jednoznačnoj ljepoti skrivala dosada, ali ne, tu je i skrovište zmija, onih koje su ugrizle Euridiku i ona odlazi. Kao cvijet tamnoga kapra, kao osobnost koja se ne zaboravlja. Njena sjena odlazi kroz pasike, trnje, postaje pričin, da bi se na neki konačno lirski bolni način spojila s djetinjskim i mladenačkim Bjelovarom:

…Da po njima zamiriše ništavila pustoš / Kao što ona miriše / U bojama rajskim / Ispod zamrlog grada Bjelovara / Proljetna livada.

Nevenka Nekić, Hrvatsko slovo, 26. 3. 2021.

Štedul, koji se zalagao za neovisnost svoje domovine Hrvatske, ustrijeljen je s pet hitaca, dok je bio u šetnji sa psom, ispred svog doma u Kirkcaldyju

Nedavno otkriveni tajni dokumenti u Downing Streetu otkrivaju da su savjetnici premijerke Margaret Thatcher svojoj šefici savjetovali da u planiranom susretu s ministrom vanjskih poslova SFR Jugoslavije ne spominje atentat na jugoslavenskog disidenta u Ulici Fife, kako se ne bi narušili diplomatski odnosi između Velike Britanije i Jugoslavije.

Riječ je o pokušaju ubojstva Nikole Štedula u Kirkcaldyju, koji je 1988. šokirao Škotsku. Štedul, koji se zalagao za neovisnost svoje domovine Hrvatske, ustrijeljen je s pet metaka ispred svoje kuće, dok je bio u šetnji sa psom.

Unatoč teškim ozljedama, Štedul je preživio, a njegov nesuđeni ubojica Vinko Sindičić uhićen je u pokušaju bijega iz Britanije, u zračnoj luci Hethrow.

Premijerka se, u vrijeme suđenja Sindičiću na škotskom sudu, trebala sastati s jugoslavenskim ministrom vanjskih poslova Budimirom Lončarom.

U nedavno objavljenim vladinim dokumentima pronađeno je pismo Charlesa Powella, premjerkinog osobnog tajnika, koji je u njemu uz ostalo napisao: “Sumnjamo da su Jugoslavenske tajne službe odgovorne za pokušaj ubojstva hrvatskog emigranta u Škotskoj.” Ali je i dodao “da za to ne postoje nepobitni dokazi” i savjetovao premjerki Thatcher da je bolje da na sastanku s jugoslavenskim ministrom ne spominje pokušaj ubojstva.

Obitelj Nikole Štedula, travanj 1989.

(fotografija: Daily Record)

Sindičić je 4. svibnja 1989., na sudu u Dunfermlineu, osuđen za pokušaj ubojstva. Predsjedajući sudac, Lord Allanbridge, osudio ga je na 15 godina zatvora rekavši da je počinjeno djelo “bešćutno, proračunato i pažljivo isplanirano s ciljem ubojstva gospodina Štedula”.

Četiri dana poslije, Odbor za obavještajne službe izvijestio je premijerku Thatcher da jugoslavenska tajna služba gotovo sigurno stoji iza napada.

“Vidjeli ste jučerašnji izvještaj Odbora za obavještajne službe o vjerojatnoj upletenosti Jugoslavenske tajne službe u pokušaj ubojstva hrvatskog emigranta u Škotskoj”, napisao je (9. svibnja) Powell premijerki Tatcher. I dodao: “Postavlja se pitanje trebamo li poduzeti neke korake, kao što je npr. protjerivanje člana Jugoslavenske ambasade.”

Nije poznato je li vlada premjerke Thatcher poduzela ikakve diplomatske korake protiv bivše Jugoslavije.

Sindičić, koji je danas već u svojim kasnim sedamdesetima, odslužio je 10 godina svoje kazne u škotskom zatvoru Perth, a onda je izručen Hrvatskoj, tada već samostalnoj državi, kako bi mogao biti izveden pred sud na kojem mu se sudilo za ubojstvo drugog disidenta. Na tom je suđenju oslobođen, no opet je uhićen 2018. u Španjolskoj pod optužbom da je lagao na suđenju u Njemačkoj 2008.

Štedul, 83, vratio se u Hrvatsku, gdje, koliko je poznato, i danas živi.

Steven Taylor, Daily Record, 11. siječnja 2021,