Ovo sramotno ismijavanje Holokausta treba odmah prestati

Hrvatski povjesničar dr. Ivo Goldstein gostovao je u lipnju 2018. u emisiji Nedjeljom u 2 HTV-a. Premda je tema bila logor u Jasenovcu, ipak se nije očekivalo da će njegove izjave podići toliko mnogo prašine. Otprilike u 28. minuti emisije voditelj Aleksandar Stanković upitao ga je: „Neki upozoravaju da nije pronađeno mnogo posmrtnih ostataka jasenovačkih žrtava, a tvrdi se da je ondje stradao velik broj ljudi. Kako to komentirate?“

Goldstein je ispalio bombu: „To je zato što je u travnju 1945. Hitler ustašama poslao specijalnu drobilicu kojom su kosti žrtava pretvorene u pepeo…“

U vremenu kad je antisemitizam u eksponencijalnom rastu, kad jedan od četiri američka milenijalca (ljudi rođenih između 1978. i 2000. godine) vjeruje da je Holokaust izmišljen, kad više od polovice Nijemaca smatra da Židovi pretjeruju s pričom o Holokaustu, Ivo Goldstein ide tvrditi da je Adolf Hitler – dok je Berlin bio pretvaran u prah i pepeo ruskim kaćušama – stigao razmišljati kako poslati na nekakav Balkan spravu za mljevenje kostiju!?

Za koju inače nitko nikada ondje nije čuo.

Ta Goldsteinova izjava nije samo sumanuta rečenica nekog tikvana koji je igrom slučaja uspio doći na nacionalnu TV, nego jedna od zadnjih stvari koja Židovima sada treba.

Zašto uopće ugrožavati povijest Holokausta uvlačenjem u priču jednog mjesta za koje se ne može podastrijeti forenzički dokaz da je u njemu bilo više od nekoliko tisuća žrtava? Istodobno jasenovačka lista navodnih žrtava i dalje raste! I to i ove 2021. godine! Pri tome je riječ o listi navodnih žrtava koja je više puta ozbiljno dovedena u pitanje.

Zašto muzeji Jad Vašem u Jeruzalemu ili US Holocaust Museum desetljećima šute na postupke hrvatskog muzeja JUSP Jasenovca, koji koristi snimke Treblinke ili snimke iz Ukrajine i Poljske, kako bi podupro svoje preuveličane tvrdnje o žrtvama?

Zašto te organizacije pristaju na tvrdnje iz bivše Jugoslavije o astronomskim brojevima jugoslavenskih žrtava u Drugom svjetskom ratu, kad su te brojeve opovrgnuli čak i službeni jugoslavenski popisi stanovništva.

Stotinjak kilometara jugoistočno od Zagreba nalazi se mjesto gdje je u kolovozu 1941. ustanovljen sabirni logor. Prema većini izvora, oko 85 posto zatočenika bili su Srbi, Romi, bosanski Muslimani i Hrvati, dok je oko 15 posto bilo Židova. Forenzička istraživanja 1947./48., koje su proveli jugoslavenski stručnjaci, pokazala su da bi u Jasenovcu moglo biti između 2.500 i 4.500 žrtava (Sve ove postotke i brojeve treba uzeti s oprezom, op. prev.).

Osamdesetih godina Jugoslavija je pokušala prikazati Jasenovac kao „Balkanski Auschwitz“. Još ranije htjeli su pomoću žrtava, u jednom ciničnom pokušaju iznuditi novac od Njemačke. Pa su krenuli s povećanjem broja žrtava – 59.000, 72.000, 99.000, 250.000 i tako dalje do 700-800.000. Pravi „genocidni bingo“!

Naravno da Beograd nije mogao dati nikakav forenzički dokaz za te tvrdnje. S brojem manjim od 4.500 (i to u velikoj većini nežidova) htjeli su se staviti uz bok Auschwitzu gdje je na užasan način ubijeno 1,5 milijuna ljudi, u velikoj većini Židova!

To samo pridonosi antisemitizmu i predstavlja izraz samomržnje. Osobito za one židovske povjesničare koji su dopustili da se povijest Holokausta ukrade i da ona posluži za razračunavanje među narodima na Balkanu. Prema Zapadu, Srbija promovira Jasenovac kao mjesto židovskog stradanja, ali na Balkanu Židova u njihovim pričama više nema, i na mjesto Židova stavljeni su Srbi.

Dr. Lea David, profesorica Studija Holokausta na Sveučilištu Haifa piše: “Srpska politička elita preuzela je i koristi simbole Holokausta kako bi izjednačila srpske sa židovskim žrtvama. Time želi promovirati ‘srpsko pravedništvo’ u vrijeme ratova devedesetih.“ Slično primjećuje i David McDonald sa Sveučilišta Otago: „Navlačeći masku Holokausta, srpski nacionalisti nastoje dobiti širu potporu. Mitovima o zajedničkom stradanju Srba i Židova nastaje serija novih mitova.“

Američki muzej Holokausta priznaje na svojoj internetskoj stranici da je utvrđivanje točnog broja stradalih u Jasenovcu „dosta teško jer je uništeno mnogo važnih dokumenata, a nezavisni istraživači nisu dugo mogli doći do onih dokumenata koji postoje“.

A zašto onda u tekstovima pišemo o ovim ili onim brojevima žrtava u Jasenovcu, ako je te brojeve teško utvrditi?

Muzej Jad Vašem iz Jeruzalema devedesetih je pokušao pribaviti dokumente o Jasenovcu iz Beograda. Nije dobio ništa!

Teško je prihvatiti izjave koje datiraju još iz vremena bivše Jugoslavije da broj žrtava „tek treba utvrditi“. Pa što je radio muzej u Jasenovcu, koji postoji 47 godina, a do danas nije ni probao utvrditi gdje su ti „mistično nestali posmrtni ostaci logorskih žrtava“?

Oni koji smatraju da nije važno koliko je bilo žrtava u pojedinom logoru, ili koji smatraju da to ne treba utvrditi – čine nemjerljivu štetu židovskoj povijesti.

U ovom vremenu snažnog rasta antisemitizma, svaki čovjek, a osobito Židov, trebao bi prestati suradnju s takvim tipovima, koji se u stvari rugaju žrtvama Holokausta. (Preveo s engleskog Igor Vukić.)

David Goldman, Jerusalem Post, 14. kolovoza 2021.

Štedulovo životno putovanje

Godine 1988., dvije godine prije raspada Jugoslavije, Udba je nastavila sa zloglasnim terorističkim planom ubijanja hrvatskih političkih emigranata. U srijedu 20. listopada 1988. u mjestu Kirkcaldy, nedaleko Edinburgha u Škotskoj, udbaški ubojica Vinko Sindičić dočekao je Nikolu Štedula i u udbaškoj akciji, nazvanoj Magla ispalio u njega osam hitaca. Nikola Štedul živio je sa suprugom Shirley Helen Page i djecom – Monikom i Kristinom – u tom mirnom škotskom gradiću. U sudbonosno vrijeme vraćao se kući iz redovne svakodnevne šetnje. Od osam ispaljenih hitaca šest je završilo u njegovu tijelu, od kojih dva u glavi. Štedul je preživio atentat, a ubojica Vinko Sindičić, jedan od najokorjelijih Udbinih ubojica, uhićen je i sljedeće godine škotski ga je sud osudio na 15 godina robije.

Svoj život političkoga emigranta Nikola Štedul minuciozno je prikazao u knjizi U službi savjesti – Memoari, koju je ove godine objavila Naklada  P.I.P. Pavičić. Memoarska knjiga Nikole Štedula predstavlja život i sudbine hrvatskih političkih emigranata – prava je rijetkost u nakladništvu, osim rijetkih studija koje o sudbinama hrvatskih političkih emigranata i njihovih organizacija govore sa stajališta svjetonazora, programa i ciljeva, a napose tragičnih sudbina, uglavnom nerazjašnjenih, bez istraživanja zločina i procesuiranja krivaca za počinjene zločine. Od 1946. godine i prve žrtve dr. Ivana Protulipca do zadnje 1989. Ante Đapića, Udba je izvršila 67 atentata/ubojstava, 30 neuspjelih atentata – nekih pokrenutih više puta (primjerice na dr. Branka Jelića i Miru Barešića), četiri otmice i pet neuspješnih, četvorica emigranata vode se kao nestali, a sve su indicije da je u njihovoj sudbini sudjelovala Udba.

Područje djelovanja Udbe bilo je usmjereno na sve važnije države u kojima su živjeli i djelovali – Austriju, Italiju, SR Njemačku, Francusku, Veliku Britaniju, Švedsku, Argentinu, Kanadu, SAD, Belgiju, Dansku, JAR, Brazil, Škotsku, Paragvaj… Za počinjene zločine do sada su odgovarale samo četiri osobe – Vinko Sindičić i tri organizatora ubojstva Stjepana Đurekovića: Krunoslav Prates, Josip Perković i Zdravko Mustač. I to je sve! Za sva ostala ubojstva ubojice nisu otkrivene, a istraživanjem tih zločina, osim časnih pojedinaca (primjerice Bože Vukušić), nitko se ne bavi. Ni države u kojima su te osobe stradale, a ni danas suverena i slobodna hrvatska država i njezine ustanove. Godinama su te države prihvaćale udbašku mantru o ubojstvima koja su plod tzv. međusobnih ratova hrvatske emigracije. Hrvatski politički emigranti, u odnosu na ostalu emigraciju jugoslavenskih naroda, bili su najčešća meta jugoslavenskih tajnih službi. Više od polovice žrtava bili su Hrvati.

 

Štedulova sjećanja, koja je napisao doista u službi savjesti, vode nas od odrastanja u njegovu roditeljskom domu (Rešetarevo, kod Karlovca, 2. prosinca 1937.) školovanja, napuštanja Domovine i mukotrpnoga putovanja izvan nje – putovanja u neizvjesnosti i borbi za goli život, stvaranju obitelji, borbi za ideale Domovine, vlastito obrazovanje (fakultetsko) u svijetu te povratak u slobodnu i neovisnu državu. Putovanje dostojno nekoliko romana i filmova, 35godina (1956. – 1991.) stalne neizvjesnosti.

Nikola Štedul jedan je od brojnih hrvatskih ljudi koji se, nakon bijega iz Titove Jugoslavije, našao u stranom svijetu, suočen s prijetnjama Titovih agenata ubojica, nerazumijevanjem domicilnih zemalja u kojima je boravio (Austrija, Njemačka, Australija, Britanija, Škotska) i velikih sila za pravednu borbu hrvatskoga naroda za slobodu i ravnopravnost u Titovoj Jugoslaviji. Sve te zemlje, kao i velike sile (SAD, Njemačka, Francuska, V. Britanija), zagovarale su opstanak Titove Jugoslavije kao tobožnje protuteže sovjetskim aspiracijama i kao uzornu zemlju socijalizma s ljudskim likom te putokaz i uzor ostalim socijalističkim zemljama sovjetske orbite. Njezin opstanak podržavale su i izdašnim povoljnim kreditima, ali i vojnom pomoći. Stoga su pravedne zahtjeve hrvatskih političkih krugova u zemlji (npr. nakon hrvatskoga proljeća) i stranaka te hrvatskih zajednica i političke emigracije odbacivale, a političke emigrante i njihove organizacije držale pod stalnom sumnjom, praćenjem, progonom, zabranom rada.

Prije bijega u emigraciju Štedul je u ondašnjoj državi izučio limarski i vodoinstalaterski zanat. No, sudbina njegova brata i obitelji u velikoj je mjeri odredila njegovu odluku o napuštanju domovine. Naime, stariji brat Petar koji je u vrijeme NDH služio u njezinoj vojsci doživio je, poput tisuća prognanih Hrvata, sudbinu Bleiburga. Štedul napominje: Ubijen i bačen u neki od klanaca slovenskih Alpa, u duhu riječi Milovana Đilasa: ‘Hrvatska vojska mora umrijeti da bi Jugoslavija živjela’. Štedul se cijeloga života sjećao kako je njegova kuća bila obilježena ustaškom, a posebice se rado sjećao svoga brata: Uz brata Petra vežu me drage uspomene. Prošlo je već više od 70 godina otkako ga nema, ali nema dana da ne pomislim na njega. Još mi strašno nedostaje. Nikada nije prežalio što nije mogao biti s roditeljima u njihovim zadnjim časovima života. Razloge napuštanja Titove Jugoslavije poglavito je vezao s osjećajem duboke nepravde i pomanjkanja slobode u svojoj domovini telažnim prikazivanjem stvarnosti od strane režima i njegovih ulizica.

 

Stalna privremenost – tim dvjema riječima Štedul je opisao svoje emigrantsko putovanje od 35 godina. U Austriji se bavio zemljoradnjom, u Njemačkoj radio u rudniku, u Australiji uzgojem duhana, lovom na krokodile, rudarskim radovima i posjedovanjem rudnika volframa u kojemu je također radio kao fizički radnik, a radio je i kao drvosječa. U Škotskoj je supruzi pomagao u djelatnosti trgovine. U toj stalnoj privremenosti, od zemlje i mjesta življenja do raznovrsnih poslova koje je obavljao da bi osigurao život svojoj obitelji, Štedul nije zapostavio politički rad u korist svoje hrvatske domovine. Najznačajniji dio toga angažmana odnosio se na upoznavanje domicilne zemlje i svijeta s političkim stanjem u svojoj staroj domovini, obespravljenosti hrvatskoga naroda i potlačenosti od Titove velikosrpske Jugoslavije, kao i terora koji su vlasti provodile nad hrvatskim narodom. Ja živim i radim na stvarima u koje vjerujem, a koje smatram uzvišenijim i važnijim od osobnoga životnog komfora. Odustajanje od borbe bila bi izdaja vlastitih ideala, moje obitelji, moga naroda, pa i sebe samoga.

 

U Škotskoj je 1981. osnovao Hrvatski državotvorni pokret (HDP) na čijem je čelu bio sve do povratka u domovinu. Uz organizacijski rad počeo je i pisati te je niski zanimanja dodao i novinarsko. Plod je takvih nastojanja brošura koju je objavio 1985. pod naslovom: Hrvatska borba za samoodređenje, u kojoj je predvidio da će stalna represija jugosrpskih komunističkih vlasti i beogradskih vlastodržaca dovesti do krvoprolića. Ukazao je na činjenice kako Jugoslavija cijelo vrijeme pod Titom, ali i nakon njegove smrti, živi na zapadnjačkim jaslama. Kasnije će reći kako je Zapad podupirao takvu Jugoslaviju sve do svibnja 1991. godine. Još 1990. godine, James Baker, tadašnji državni tajnik SAD-a, u Beogradu je podupirao stabilnost i teritorijalni integritet Jugoslavije. Sva upozorenja hrvatske političke emigracije o naravi nedemokratskoga jugoslavenskog sustava, prevlasti velikosrba na svim područjima društvenoga života (gospodarstvu, vojsci, policiji, tajnim službama, diplomaciji, medijima) tiraniji nad nesrpskim narodima – napose Hrvatima, Muslimanima, Albancima – nisu dala nikakvih rezultata. Čak ni upozorenja da je Jugoslavija, još od Titova razdoblja, bila utočište zloglasnim teroristima i njihovim organizacijama (Crvene brigade, zloglasni Šakal – Ramirez Sanchez, terorističke organizacije iz arapskoga svijeta i dr.). Zapad, opsjednut krivom procjenom o očuvanju takve Jugoslavije, nije reagirao na brojne zločine koje je jugoslavenska tajna služba izvršila nad hrvatskim političkim emigrantima i njihovim organizacijama, društvima, listovima.

 

S druge strane, Zapad se posve neprijateljski ponio prema hrvatskim emigrantima i njihovim strankama, medijima, udruženjima, društvima. Nad svima njima visjele su obavještajne službe koje su jedva čekale neki krivi potez hrvatske emigracije ili su ga inscenirale jugoslavenske tajne službe, kao tobože emigrantski, kako bi još jače udarile po onima koji su paradoksalno zagovarali upravo zapadnjačke političke vrijednosti, kulturu i politički sustav. Ta bolna iskustva s politikama zapadnih zemalja doživjet će Štedul i po povratku u Hrvatsku gdje će ponovno proživljavati njihovu ambivalentnost i kontradiktornost vođenu isključivo golim interesima, a ne tzv. visokim demokratskim, moralnim, humanim i civilizacijskim vrjednotama kojima su se dičile i predstavljale. Sve tako dugo dok se ta potpora u negativnom pogledu nije obrušila na njihove zaštitničke pozicije.

 

Štedulova politička orijentacija temeljena je na njegovu svjetonazoru, vrsnom poznavanju hrvatske povijesti 20. stoljeća; povijesti dviju Jugoslavija, Karađorđevićeve velikosrpske i Titove staljinističko-komunističke, također velikosrpske, kao i izvrsnom poznavanju geostrateškoga položaja Hrvatske nakon Titove smrti te metodama borbe za opstanak tijekom Domovinskoga rata, u čemu je na svoj način i sam sudjelovao.

U duhovnom smislu Štedul je katolički odgoj primio u svojem domu, najviše pod utjecajem majke. Iako će na nekim mjestima memoara reći kako uvijek nije bio dosljedan vjernik u svakodnevnom obnašanju vjerskih dužnosti, u praktičnom političkom djelovanju polazio je od temeljnih kršćanskih vrijednosti. Znajući za sva zla koja su Hrvatima činjena u vrijeme velikosrpskih Jugoslavija, pa i ona kroz koja je prolazila brojna hrvatska emigracija diljem svijeta, Štedulu je bila strana svaka mržnja i osveta. Kada su ga pitali je li zakleti neprijatelj Jugoslavije, kratko je odgovorio: Ne, nisam, ja sam samo i jedino zakleti prijatelj svoje domovine Hrvatske. Na pitanje mrzi li čovjeka (Vinka Sindičića, op. a.) koji ga je nastrijelio, Štedul je odgovorio: Mržnja proždire osobu koja mrzi, a ja ne želim da me mržnja ždere. Dakle, nije riječ o nekom osobito plemenitom altruizmu prema zločincu, nego o čistoj pragmatici. Takav pristup, istina zahtijeva i određenu duhovnu disciplinu prema samome sebi. Tako da ja, umjesto da izgaram u mržnji, prema atentatoru osjećam neku vrstu sažaljenja. Naravno, udbaški ubojica Sindičić nije se pokajao za zločin niti zatražio oprost. Kasnije se jedino žalio kako organizatori zločina nisu izvršili dana mu obećanja.

Štedul je bio protivnik svih oblika terorizma i nasilja u političkoj borbi. Ja se terorističkim metodama nisam služio, niti sam ih smatrao opravdanim, ali sam imao razumijevanja za one koji su vjerovali da je obrana od nasilja najučinkovitija uporabom sile. U redovima hrvatske političke emigracije pripadao je struji koja se, nakon sloma hrvatskoga proljeća, zalagala za politiku pomirenja i zajedničkoga djelovanja sinova ustaša i partizana, kao i svih političkih orijentacija i stranaka, što je pod Tuđmanovim vodstvom i ostvareno u Domovinskom ratu. Tu širinu Štedul je poglavito pokazao djelovanjem u Hrvatskom narodnom vijeću kao krovnoj organizaciji hrvatske političke emigracije. Štedul nikada nije bio u zatvoru, krivično procesuiran ni suđen za bilo kakva nezakonita djela.

 

Po povratku u domovinu, u jeku Domovinskoga rata, Štedul svoje usluge želi pružiti svojoj domovini. Tuđmanova administracija određuje mu mjesto u Ministarstvu obrane gdje radi na nabavci naoružanja u vremenu embarga (Rezolucija UN-a 713) uzrokovanoga izdajničkom ulogom šefa jugodiplomacije, jednoga od velebnih hrvatskih izdajnika – Budimira Lončara. U Hrvatskoj osniva novu stranku: Nacionalnu demokratsku stranku (NDS) koja nije, iz raznih razloga, dobro primljena u hrvatskoj javnosti. Razlozima neuspjeha u stranačkom životu nove Hrvatske, kao i djelatnom radu u Morhu, Štedul posvećuje brojne stranice svojih memoara. Dio njih odnosi se na njegovo viđenje hrvatske realnosti i svoj odnos prema njoj, a drugi na predviđanja s kojima se njegova domovina suočava u sadašnjosti ili će se suočavati u bliskoj budućnosti. Čitatelji ove intrigantne knjige, nakon gotovo 30 godina od završetka i pobjede nad srpskim okupatorima te brojnih iskustava, o Štedulovim će stavovima danas očito imati jasnije stavove.

 

Otvoreno govori o svojim prvim susretima s hrvatskom zbiljom. Prvo je uočio premreženost novih hrvatskih služba starim kadrovima iz bivšega sustava i to raspoređenih na veoma istaknuta i osjetljiva mjesta za nacionalnu sigurnost. Nadalje, neučinkovitu i tromu diplomaciju sastavljenu pretežno od isto takvih kadrova. Osjetio je nesklonost novih hrvatskih vlasti prema nuđenim uslugama hrvatskoga iseljeništva. Inicijativu u HDZ-u od početka su preuzimale jugoorjunaške snage, predvođene iskusnim oznaško-udbaškim majstorima prikrivenim i obučenim hrvatskim simbolima. U Morhu se susreo s raširenim oblicima grabeži i korupcije koju nitko nije sankcionirao. Na svim mjestima susretao se s nepoznavanjem i neshvaćanjem srži velikosrpske politike, njezinih ciljeva i dugoročne strategije.

 

Štedul je s nepovjerenjem gledao na tzv. lojalnu politiku SDP-a i bivših komunista, koji su svjetonazorski potpuno odudarali od hrvatskih nacionalnih vrijednosti i interesa. Smatrao je da se uglavnom radi o mimikriji, prikrivanju i obmanjivanju, kupovanju vremena – kada će pokazati svoje pravo lice.

Kako bih potkrijepio ovo točno Štedulovo predviđanje, navest ću slučaj iz vlastitoga iskustva. Krajem 2019., dva mjeseca prije smrti dr. Zdravka Tomca, nekada visokopozicioniranoga člana SDP-a i potpredsjednika Vlade demokratskoga jedinstva, našao sam se u jednom društvu u restoranu Kapuciner u Zagrebu s profesorom Tomcem. U veoma zanimljivom razgovoru, u jednom sam trenutku zapitao profesora Tomca: Profesore, kako to da ste Vi tako dugo ostali s Račanom? Zar niste vidjeli da on nimalo ne mijenja svoje političke stavove? Tomac mi je bez mnogo razmišljanja odgovorio: Da, vidio sam. Ali, nadao sam se da će s vremenom krenuti prema preobrazbi SDP-a u istinsku hrvatsku socijaldemokratsku stranku oslobođenu svih tragova titoizma i jugoslavenstva, a ja sam želio sudjelovati u toj preobrazbi. No prevario sam se. Kada se SDP stabilizirao, a javnost je brzo zaboravila njegove obmane i surovu povijest SDP-a kao nastavljača SKH, Račan mi je otvoreno rekao: ‘Vidiš da smo se izvukli. Sada se možemo vratiti na stare staze. Uspjeli smo!’ Tek nakon toga shvatio sam da nema ništa od Račanove nove hrvatske socijalno-demokratske stranke. Dignuo sam sidro i rekao zbogom svojim bivšim drugovima na čelu s Ivicom Račanom.

Među prvima Štedul je prozreo nepoštenu igru Unprofora koji je u najvećem broju slučajeva išao na ruku srpskim okupatorima, srpskoj pobunjenoj petoj koloni u Hrvatskoj i tzv. JNA.

Unatoč svim spoznajama o novoj hrvatskoj zbilji, Štedul je odlučio zaboraviti sve godine progona i stradanja i dati ruku pomirenja onima koji su ga progonili i organizirali atentat na njega. Govorio je kako ni u snu nije mogao zamisliti da će surađivati s takvim ljudima. Ali, kad je domovina u pitanju, i to je bilo moguće. Koliko god je tom rukom pomirenja i u duhu bona fide želio prevladati bolna iskustva 35-godišnjega izgnanstva i progona, nije nailazio na isto takav odziv s druge strane. Malo toga sam, poput svih Hrvata, naučio iz povijesti. Kao da Hrvati iz povijesti nisu ništa naučili. A zapravo i nisu bogznašto mogli naučiti, jer im je povijest već dugo šareno tkanje od laži i obmana. Takvu poziciju Hrvata Štedul je znao uspoređivati sa sudbinom Aboridžina u Australiji.

 

Štedul je u potpunosti shvatio poziciju dr. Franje Tuđmana u brojnim nepovoljnim silnicama, kako unutarnjopolitičkih tako i vanjskopolitičkih. Slikovito je to prikazao kao igru pokera: (…) Predsjednik je u toj sudbonosnoj igri pokera bio mnogo bolji od mene. S vremenom je uvidio kako predsjednik Tuđman o mnogim važnim pitanjima uopće nije mogao odlučivati. Ili su bila u domeni velikih i moćnih sila i njihovih pritisaka i ucjena ili mu to nisu omogućavale unutarnje okolnosti. Ali i kadrovi koje je nažalost i on sam postavljao! Reći će: Imao je vezane ruke.

Na samom dolasku u Hrvatsku Štedul je smatrao da je Tuđman opsjednut snagom JNA i željom za mogućim nagodbama s velikosrpskim krugovima. Meni se čini da je dr. Franjo Tuđman, kao predsjednik Hrvatske s jakim izbornim legitimitetom i kao vođa najveće političke stranke, previše važnosti davao mogućim reakcijama Beograda i tako (pred početak rata, op. a.) izgubio dragocjeno vrijeme da državu i narod bolje pripremi za ono što je bilo neizbježno. Takva prevelika ‘opreznost’ i ‘neodlučnost’, u Beogradu je, kao i u svijetu, protumačena kao priznanje da se Hrvatska neće ozbiljno braniti. Te i takve ocjene koje Štedul iznosi u svojim memoarima, danas su, a bit će zacijelo i sutra, predmet ozbiljnih povijesnih raščlamba. Koliko su one plod Štedulova subjektivizma vezanoga uz njegov prihvat od aktualnih vlasti: (nepovjerenja, sumnja kako je tobože radio za brojne inozemne tajne službe, dosluh s radikalnom ustaškom emigracijom, izbjegavanja i odugovlačenja s registracijom njegove političke stranke NDS u Hrvatskoj, kritika rada i koruptivnih radnji u Morhu, kritika vođenja kadrovske politike s prevladavajućom ulogom kadrova iz bivšega jugosistema), a koliko doista iskreno domoljubno upozorenje na mogući nepovoljan put kojim je krenula Hrvatska?! Napose nakon Tuđmanove smrti. Dosadašnja iskustva zadnjih 30-ak godina razvoja hrvatske demokracije i problema s kojima se država i narod susreću sve više pokazuju kako su Štedulove ocjene, upozorenja i kritički osvrti bili duboki izraz domoljublja i brige za njezinu budućnost. Vrijeme nam daje sve više argumenata za njegove zloguke sumnje.

 

Štedulovi memoari potiču na razmišljanja i prijedloge o nužnosti daljnjega istraživačkog rada o sudbini hrvatske političke emigracije (1945.–1990.); njihovih stranaka, organizacija i društava, novina i časopisa, hrvatske književnosti, novinstva i publicistike, znanosti i umjetnosti, istaknutih imena koja su u znanstvenom i svakom drugom pogledu polučila visoke domete u zemljama u kojima su živjela, djelovanju Katoličke crkve. Dio te građe već postoji, no ona je (osim izbora, primjerice, sabranih književnih djela hrvatskih emigrantskih pisaca Šimuna Šite Ćorića) razasuta po brojnim knjigama, tekstovima u časopisima i novinama ili prigodnim tematskim zbornicima. Tragične sudbine hrvatskih političkih stradalnika zaslužuju cijelu biblioteku u kojoj bi se posebno prikazali životi i stradanja tih ljudi. Za mali dio njih vrijedni autori pripremili su odgovarajuće studije i tekstove, dok se ostali spominju u niski sažetih prikaza.

Svaki od 67 ubijenih emigranata, ali i svi hrvatski politički emigranti, primjerice iz grupe Feniks 72, stradalih u bosanskim vrletima 1972. godine, zaslužuju ozbiljnu memoarsku studiju. No ne samo to. Popis tih stradalih junaka trebao bi krasiti dostojno spomen-obilježje u glavnom gradu Zagrebu.

Projektu istraživanja hrvatske političke emigracije svakovrsnu potporu trebalo bi pružiti Ministarstvo kulture, a nositelj bi mogao biti Hrvatski institut za povijest s podupirućim ustanovama.

Predložio bih da inicijativni odbor za izradu cjelovitoga projekta bude sastavljen od sljedećih ljudi: Gojko Borić, Bože Vukušić, Ante Beljo, Šimun Šito Ćorić, mons. Milan Simčić, Stjepan Šulek, Marin Sopta, Mario Jareb, Wollfy Krašić…

 

Mijo Ivurek, Hrvatski tjednik, 10. lipnja 2021.

Štedulovi memoari „U službi savjesti“ imaju prosvjetiteljsku dimenziju

Pismo što ga je, nakon pročitanih memoara „U službi savjesti“ Nikole Štedula, autoru knjige uputio zagrebački pravnik Petar Radić (r. 1946. u Lisicama kraj Ljubuškog), politički djelatnik koji se devedesetih među ostalim isticao inicijativama za priznanje Republike Hrvatske, kao i radom na prikupljanju međunarodne humanitarne pomoći za Hrvatsku.

 

 

Poštovani prijatelju Nikola!

Kao skroman čovjek nisi imao potrebu pohvaliti se viješću o izlasku iz tiska svoje knjige pod naslovom „U SLUŽBI SAVJESTI / Memoari“, pa sam tu vijest doznao slučajno, krajem mjeseca ožujka 2021., iz ranojutarnje reklame Naklade Pavičić objavljene na prvom programu HTV-a.

Odmah sam naručio knjigu te sam je pažljivo, s velikim zanimanjem i pozornošću, proučio, a zatim sam se više puta vraćao na pojedina poglavlja, misli i poruke.

Dopusti mi da u nastavku ovog pisma pobliže iskažem svoje dojmove o knjizi.

 

Prvo: za pisanje i objavljivanje ovakve izuzetne knjige (s imenima i prezimenima pojedinaca koji su osobno ili kao naredbodavci sudjelovali u počinjenju stravičnih zločina prema hrvatskom narodu) trebala je velika hrabrost koju poznaje samo neustrašivo hrvatsko srce koje istinski voli svoju domovinu Hrvatsku.

 

Drugo: ovo književno djelo sadržava vrlo vrijednu povijesnu građu koja je dragocjena u izučavanju čitavog spleta povijesnih i vrlo kompleksnih političkih okolnosti pod kojima je stvarana Republika Hrvatska.

 

Treće: knjiga u cijelosti raskrinkava udbašku demagogiju da su krvave likvidacije hrvatskih emigranata opravdano poduzimane radi sprječavanja terorizma i zaštite građana od ekstremnih elemenata.

Naime, vrlo si zorno prikazao i objasnio da se jugoslavenska UDBA, uz svesrdnu pomoć međunarodne zajednice, perfidno služila obmanama i lažima kako bi se kod potlačenih građana izazvao strah od hrvatskih emigranata, a sve u cilju zaštite protuhrvatskog, komunističko-diktatorskog režima i zadržavanja golemih političkih i materijalnih privilegija koje su stekli pojedinci prolijevajući hrvatsku krv.

Kao legalist jasno pokazuješ da domoljubno stremljenje Hrvata za svojom suverenom nacionalnom državom nije nikakvo ekstremno ponašanje, jer svaki narod, pa tako i hrvatski, ima pravo na samoodređenje i uspostavu samostalne i suverene države u kojoj je zajamčena zaštita temeljnih prava i sloboda svakog čovjeka te zaštita neponovljive ljudske osobe, njezinog dostojanstva i socijalne sigurnosti.

U tom kontekstu jasno je dano do znanja da si bio i ostao zagovaratelj plemenite ideje nacionalnog pomirenja i nacionalnog jedinstva hrvatskoga naroda, a takva plemenita ideja ne sadrži niti jedan element ekstremizma te, ni u kojem pogledu, ne predstavlja opasnost za sigurnost građana.

Pravi primjer ekstremizma i terorizma jest atentat koji je jugoslavenska UDBA, dana 20. listopada 1988., izvela pred vratima tvog doma u Škotskoj gdje je atentator Vinko Sindičić hladnokrvno ispucao u tvoje tijelo šest metaka, pa je, prema presudi škotskog suda, „za bešćutan, proračunat i pomno planiran pokušaj ubojstva gospodina Štedula“, proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora od ukupno 15 godina.

Na neki način ostao sam iznenađen kada sam, čitajući knjigu, osjetio da u tebi, kao žrtvi jugoslavenske UDBE, ne postoji niti trunka mržnje prema bilo kome, čak niti onda kada, u dubokoj boli koja prodire do srca čitatelja, pišeš o nesretnoj sudbini svojeg voljenog brata Petra koji je, kao i mnogobrojni drugi Hrvati, izgubio život u blajburškoj tragediji:

„Petar se nikad nije vratio kući, niti smo ikada dobili informaciju što se s njim dogodilo nakon što se njegova postrojba predala britanskoj vojsci, koja ih je vlakom iz Villacha u Austriji, preko Jesenica u Sloveniji, poslala u ruke partizana, uz lažno obećanje da ih šalje u Italiju. Još ni danas nije istraženo u kojem rovu leže masakrirana tijela našeg Petra i njegovih drugova. Uz brata Petra vežu me drage uspomene. Prošlo je već više od sedamdeset godina otkako ga nema, ali nema dana da ne pomislim na njega. Još mi strašno nedostaje.“

„Na ovakvim bi primjerima o ljudskoj psihologiji možda mogli nešto naučiti i oni koji misle da je normalno ostaviti na tisuće mrtvih u masovnim grobnicama, u očekivanju da će ih njihovi najmiliji zaboraviti. I da je nevažno nastojati identificirati žrtve i upriličiti im pogreb i dostojno obilježiti mjesta njihova zemaljskog počinka.“

 

Četvrto: tvoja knjiga je po mnogočemu značajno i osebujno djelo u kojem je do srži rasvijetljena istina o patvorenosti tzv. zapadnih demokracija u odnosu prema Hrvatskoj i Hrvatima.

U tom smislu knjiga svakako ima svoju prosvjetiteljsku dimenziju, pa bi je trebali pročitati naši mladi Hrvati prije nego što dignu ruke od vlastite domovine i kupe kartu u jednom smjeru za Irsku, Njemačku ili neku drugu zemlju zapadne demokracije u kojima, u najvećem broju slučajeva, dosegnu ‘položaj’ skladištara, konobara, perača posuđa ili njegovatelja starih i nemoćnih čangrizavih „Übermenscha“.

U vezi s navedenim imam potrebu citirati jednu od tvojih izuzetno važnih poruka našim mladim Hrvatima koju si izrazio na vrlo jednostavan i svima razumljiv način:

„Ovu borbu s australskom birokracijom ovdje i osobito u prethodnim poglavljima ne opisujem tako opširno s namjerom da izazovem nečije sažaljenje, nego da bih pokušao utjecati na svijest naših mladih ljudi o važnosti vlastite nacionalne države.

Čini mi se da mnogi ne uviđaju da država nekog drugog naroda nikad na isti način nije i domovina emigranata. Nažalost, ‘država primateljica’ uvijek je za bjegunce, useljenike i ‘trajno gostujuće radnike’… samo pomajka, s birokracijom opterećenom predrasudama i posebnim interesima. Očito je Einstein imao pravo kad je rekao da je teže razbiti predrasudu nego atom.“

 

Peto: svako novo poglavlje tvoje knjige otkrivalo mi je s kolikom si preciznošću predviđao razvoj političke situacije, uključujući nažalost i one najcrnje ratne scenarije koji su se dogodili u razdoblju 1990.-1995., ali i one crne scenarije koji se odnose na (ne)uspostavu pravne države, o čemu si napisao:

„Kad smo osnivali domovinski Hrvatski državotvorni pokret u Zagrebu 1990., neki su me prijatelji pitali što će nam državotvorni pokret kad već imamo državu. Odgovarao sam da će nam organizacija poput našeg HDP-a još dugo biti potrebna, sve dok se Hrvatska ne izgradi kao uređena, ozbiljna, sigurna, pravna i funkcionalna DRŽAVA. Nisam im bio uvjerljiv, jer oni su istinski vjerovali da je država već stvorena. Moram biti pošten i priznati da ni sâm nisam mislio da će put prema neovisnoj hrvatskoj državi potrajati baš tako dugo. I da još traje.“

„Ne želim generalizirati, ali mislim da dobar dio svih naših današnjih nevolja ima korijen baš u pravosuđu. Tu je virus iz totalitarnoga sustava još potentan.“

Nažalost, i ti, i ja osjetili smo na vlastitoj koži što znači nefunkcioniranje pravne države u našoj domovini. Za razliku od učinkovitog škotskog suda na kojem je prvostupanjsko suđenje atentatoru Vinku Sindičiću trajalo samo 15 dana (od 19. 4. do 4. 5. 1989.), na sudovima Republike Hrvatske ti već godinama pokušavaš naplatiti naknadu štete od atentatora koji je, hladnokrvno i bez trunke savjesti, u tebe ispucao šest metaka samo zato jer si Hrvat koji neizmjerno voli svoju domovinu Hrvatsku.

Ja već punih 27 godina vodim radni spor protiv bivšeg poslodavca (javne ustanove koju financira državni proračun Republike Hrvatske), jer sam protuzakonito izbačen s radnog mjesta samo zato što sam, kao Hrvat, pokušao spriječiti krađu humanitarne pomoći koja je za vrijeme Domovinskog rata stigla poslodavcu (javnoj ustanovi) zahvaljujući mojim apelima za priznanje Republike Hrvatske i apelima za humanitarnu pomoć koje sam, o svom trošku, slao na brojne međunarodne adrese.

Nakon čitanja tvoje knjige, svaki puta kad pogledam zgradu Općinskog radnog suda u Zagrebu (tzv. Palača pravde preko puta Koncertne dvorane „Vatroslav Lisinski“) pomislim da kao Hrvat, pred sudovima Republike Hrvatske, imam upravo onoliko prava koliko su prava imali australski Aboridžini u Australiji prije 1967. (tj. prava koje uživaju klokani) koje si spomenuo u svojoj knjizi u kontekstu nepriznavanja i kršenja temeljnih ljudskih prava.

Za razliku od tebe i mene, pripadnik srpske nacionalne manjine Saša Kosanović (nekadašnji novinar HRT-a, sada novinar tjednika „Novosti“ Srpskog narodnog vijeća) ostvario je ustavom zajamčeno pravo da hrvatski sudovi u razumnom roku odluče o njegovom tužbenom zahtjevu u radnom sporu, pa se imenovani gospodin, na svojem Facebook profilu, javno pohvalio kako je, „dok trepneš okom“, za malo više od dvije godine, u njegovu korist uspješno okončan radni spor protiv HRT-a, i to pravomoćnom presudom kojom je HRT-u naređeno da imenovanog gospodina hitno vrate na posao.

Kada bih, kojim slučajem, javno protestirao da sam, kao Hrvat, pred hrvatskim sudovima, očito neravnopravan po duljini trajanja radnog spora u odnosu na imenovanog pripadnika srpske nacionalne manjine Sašu Kosanovića, tada bi me pripadnici te iste nacionalne manjine zasigurno prozvali zbog ‘govora mržnje’ i zalijepili mi etiketu ‘ekstremnog desničara’, iako je, u ovom mojem slučaju, jedino ekstremno to što hitni radni spor Hrvata pred hrvatskim sudovima traje ekstremno dugo – punih 27 godina, nalazi se tek u fazi prvostupanjskog suđenja i ne vidi mu se skori završetak.

 

Šesto: iskazujem ti neizmjerno divljenje jer si uspio čitatelju neposredno, jednostavnim i razumljivim jezikom, prenijeti i dočarati vlastito gorko iskustvo preživljavanja udbaškog atentata te osobne žrtve i goleme duševne boli koju si podnio kako bi, u ime načela nacionalnog pomirenja i stvaranja suverene i samostalne Republike Hrvatske, na zahtjev predsjednika dr. Franje Tuđmana, pristao surađivati s tim istim udbaškim strukturama koje su naručile tvoje ubojstvo u Škotskoj i koje su ti, nažalost, i u novoj Hrvatskoj nastavile raditi o glavi (kako si to lijepo opisao u svojoj knjizi).

Od poglavlja „Atentat“ pa sve do poglavlja „Ja, atentator na papu Ivana Pavla II.“, knjiga pobuđuje kod čitatelja buru najrazličitijih emocija te, po mojem mišljenju, predstavlja savršen i vrlo inspirativan filmski scenarij prema kojem bi, primjerice gospodin Jakov Sedlar, napravio izvanredan film ili dramsku seriju u kojoj bi svaka sličnost likova sa osobama iz političkog života Republike Hrvatske i pripadnicima jugoslavenske UDBE, nažalost, bila stvarna i neslučajna.

Uostalom, niti jedan domoljub ne može ostati ravnodušan čitajući tvoju knjigu u dijelu koji glasi:

„Predsjednik je pogledao prema Šušku, koji tijekom razgovora nije rekao ni jedne riječi i koji se nije prestajao gnijezditi u svom stolcu, a onda opet prema meni rekavši:

‘Rečeno mi je da ste vi već bili uključeni u nabavku ratne opreme, pa ako nemate ništa protiv, biste li se bili voljni baviti takvim poslom?’

Odgovorio sam da sam spreman raditi sve što bude potrebno.

‘U tom slučaju, Gojko vas već sutra može odvesti na sastanak s Josipom Perkovićem. On radi na koordinaciji takvih aktivnosti. Razgovarajte s njim i vidite što zajedno možete učiniti.’

Iskreno, u prvom sam trenutkui pomislio da se Predsjednik šali. Nisam mogao vjerovati da ozbiljno može predložiti nešto takvo, jer bila je javna tajna tko je Josip Perković i što je radio u Jugoslaviji sve do njezina raspada.  I kako se probio u sam vrh jugoslavenske tajne policije, Udbe. I da je u Zagrebu bio ključna osoba odgovorna za progon hrvatskih političkih emigranata. I da je, na kraju krajeva, bio organizator moje likvidacije 20. listopada 1988. (što u vrijeme razgovora s predsjednikom Tuđmanom još nisam znao).

Nažalost, Predsjednik se nije šalio. U nevjerici sam ga upitao:

‘Postoji li neka druga osoba s kojom bih mogao raditi, jer praktički je nemoguće da se između mene i Perkovića postigne stupanj povjerenja nužan za obavljanje zajedničkog posla. Osim toga, Predsjedniče, vjerojatno vam je poznato da je Perković vodio aktivnosti u inozemstvu zbog kojih sam i sâm bio jedna od mnogih žrtava.’

Još dok sam govorio o Perkovićevim zaslugama u progonu hrvatskih političkih emigranata po svijetu, primijetio sam da Predsjednik jedva čeka da završim. Kad sam završio, pomalo razdražljivo je rekao:

‘Te ćemo stvari rješavati nakon rata! Sada još nije vrijeme.’

Kako ostati vjeran načelu o nužnosti nacionalnog pomirenja, a odbiti suradnju s Josipom Perkovićem? Pomirenje ne podrazumijeva pružanje ruke prijatelju, nego pružanje ruke (dojučerašnjem) neprijatelju. Ako nisam kadar raditi s bivšim neprijateljem koji je promijenio stranu i koji (barem deklarativno) prihvaća demokratski sustav, slobodu, hrvatsku državnu samostalnost i zajedničko djelovanje sa sinovima ustaša i partizana, onda moja vjera u nacionalnu pomirbu ne vrijedi ni pišljiva boba.

Bio sam u klopci iz koje nije bilo moguće izaći bez rana (Bože dragi, zar onih šest iz Kirkcaldyja nije bilo dovoljno!). Ako suradnju s Perkovićem ne prihvatim, iznevjerio sam sebe i nanio štetu Domovini; ako prihvatim, narugao sam se svim Perkovićem žrtvama, među kojima je moja najmanje važna.

‘Pristao sam na suradnju s Josipom Perkovićem’, rekao sam Shirley kad smo ušli u stan.

Nakon što se malo pribrala, Shirley je počela postavljati pitanja, više samoj sebi, nego meni:

‘Je li moguće da u cijeloj Hrvatskoj nema nikog drugoga s kim bi mogao raditi osim Josipa Perkovića? Zašto baš s glavnim čovjekom hrvatske Udbe? I to u Zagrebu. Kako nađoše baš nekoga tko nas je špijunirao i tko je vjerojatno odgovoran za ubojstva nedužnih ljudi? Što je to s našim predsjednikom? Misli li on svojom glavom? Zaboga, pa Perković je prokleti udbaš! Prokleti udbaš!’“

 

Sedmo: iskazujem ti priznanje iz razloga što si hrabro naglasio istinu koja je, između ostalog, vrlo jasno i razumljivo iskazana u slijedećim citatima iz tvoje knjige:

„Teško je razumjeti tu paradoksalnu situaciju, da je Predsjednik dopustio da se u sam vrh nove demokratske vlasti ugnijezde ljudi koji su svoj cijeli dotadašnji život uložili u borbu protiv demokracije i u čuvanje nedemokratske Jugoslavije. Ljudi koji su bili spremni počiniti i najteže zločine da spriječe hrvatski narod u borbi za slobodnu i samostalnu nacionalnu državu. Ljudi koji su dokazanim demokratima i iskrenim domoljubima dopuštali samo jedno, da pod nadzorom Udbe i KOS-a odu krvariti na bojište – u nadi da će tamo izginuti.“

„Ova epizoda s Perkovićem i Sindičićem u glavnim ulogama razotkriva razlog zašto stare boljševičke strukture nisu čak ni ozbiljno pomišljale na ideju o pomirbi, a kamoli je prihvaćale. Jer pomirba bi podrazumijevala da se počnu ponašati i živjeti na častan način, onako kako se živi u pravnoj i pravednoj državi. A živjeti i ponašati se časno i pošteno uključuje i priznavanje vlastitih nečasnih djela. Takvu državu oni nisu mogli podnijeti. Za njih bi ona, sa svim svojim Štedulima, bila nemoguće mjesto za život.“

„Cijeli su me život pratili (u prenesenom, ali u najdoslovnijem smislu te riječi) ljudi koji su tvrdili da o meni znaju i ono što ni sâm o sebi nisam znao, pa kad su već njihove istine o meni imale pravo na javni život, mislim da ne griješim ako zaključim da nekakvo pravo imaju i moje istine o meni (dakako i o njima, tima koji su me pratili). Moji su me psi krvosljednici nekoliko puta pokušali i ubiti, zašto onda ja ne bih imao pravo izraziti zadovoljstvo što u tome nisu uspjeli. I reći kako su ti pokušaji izgledali iz kuta onoga koji pun olova leži na prašnjavom pločniku. To su samo dvije istine, reći će oni. Jesu, dakako, ali, kako god okrenuli, moja je istina da su oni pucali u mene, a ne ja u njih. S tim što to nisu dvije interpretacije. To su njihovi metci i moja krv.“

 

Osmo: kao neumorni borac za slobodu hrvatskog naroda i žrtva jugoslavenskog udbaškog atentata, ti, poštovani prijatelju Nikola, zauzimaš značajno mjesto u povijesti stvaranja Republike Hrvatske, što je potvrdila i predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović kada te je zasluženo odlikovala Redom Stjepana Radića.

Objavom ove knjige, u čije si pisanje nesebično uložio golemi intelektualni, duhovni i fizički napor te svoje dragocjeno vrijeme, ostavio si svojem narodu vrijedno političko-dokumentarno djelo koje šalje poruku da, zbog nebrojenih hrvatskih žrtava koje su ostavile svoje živote na oltaru domovine, moramo nastaviti izgrađivati i braniti hrvatski suverenitet i slobodu jedine nam domovine Hrvatske, kao najveće svetinje i vrijednosti koju nam je Bog podario, odnosno da „… zajedno nastavimo putem prema (još nedosegnutom) cilju Hrvatske sreće i blagostanja – postojano, odlučno i uspravno“.

Uvjeren sam da će tvoje poruke naći siguran put do srca brojnih čitatelja u domovini, u Bosni i Hercegovini, Vojvodini, Boki kotarskoj te širom svijeta (od europskih zemalja do SAD-a, Kanade, Argentine, Čilea, Australije, Novog Zelanda i dr.), gdje žive mnogobrojni iseljeni Hrvati i njihovi potomci koji, nažalost, više ne govore hrvatski, ali istinski vole Hrvatsku i s njom osjećaju posebnu povezanost, jer je to domovina njihovih pradjedova i ovdje u Hrvatskoj su njihovi korijeni.

Postoji nada da će knjigu pročitati i oni pojedinci koji su se teško ogriješili o svoj vlastiti hrvatski narod pa im se (nakon čitanja tvoje knjige) ipak probudi savjest da su trebali raditi u službi svojeg hrvatskog naroda, a ne u službi UDBE.

 

Deveto: tvoja hrabra supruga, poštovana gospođa Shirley Helen Štedul, također zaslužuje da joj se iskaže golema zahvalnost na svemu što je učinila za našu i njezinu lijepu domovinu Hrvatsku, ali i na tome što je čitateljima dala najbolji odgovor na pitanje „Tko je Nikola Štedul?“, a taj odgovor glasi:

„Moj suprug je pravedan i pošten čovjek. On ljubi pravdu i slobodu više nego sam život i te će vrijednosti braniti do posljednjega daha.“

 

U Zagrebu, 4. svibnja 2021.

 

Tvoj prijatelj Petar Radić

 

Portal Hrvatskog kulturnog vijeća, 6. lipnja 2021.

Preživio je atentat UDBA-e, upoznao Maksa Luburića, Brunu Bušića, Franju Tuđmana…

 

N.Štedul - Večernji list
Nikola Štedul o svom životnom putu piše u novoj autobiografiji “Nikola Štedul – u službi savjesti” koja je objavljena u izdanju Naklade Pavičić.

Usrijedu 19. listopada 1988. u Glasgowu se igrala utakmica Crvene zvezde i Rangersa. Tim su povodom u Škotsku iz Beograda doputovali i nogometaši Crvene zvezde i njihovi navijači. Hrvatski politički emigrant Nikola Štedul, čelnik Hrvatskog državotvornog pokreta, tada je živio u Kirkcaldyju, u predgrađu Edinburgha, i nije ni slutio da će već 20. listopada agent jugoslavenskih tajnih službi Vinko Sindičić u njega ispaliti šest metaka. Dogodilo se to pred Štedulovim kućnim pragom, kada je šetao svog psa koji ga je pokušao zaštititi od ubojičinih metaka. Štedul je zahvaljujući brzoj intervenciji susjede preživio, a Sindičić je pravomoćno, i to u rekordnom roku, osuđen za pokušaj ubojstva te je izdržao kaznu u britanskom zatvoru. Štedul sada tuži Sindičića zbog naknade štete, ali kako se spor odvija pred hrvatskim sudovima, presuda je na dugom pravosudnom štapu…

O atentatu i svom burnom životnom putu, koji ga je vodio i po prostranstvima Australije, Nikola Štedul opširno piše u autobiografiji “Nikola Štedul – u službi savjesti”, koju mu je objavila Naklada Pavičić pod uredničkom paskom Josipa Pavičića. Hoće li Štedulovi memoari izazvati veću pažnju hrvatske javnosti? Hoće, ako javnost sazna da je Štedul objavio knjigu u kojoj se iz prve ruke bavi neuralgičnim temama hrvatske prošlosti, doduše, ne baš iz istih pozicija s kojih je to ovih dana napravio profesionalni povjesničar Ivo Goldstein u knjizi “Hrvatska 1990. – 2020.”

SStedul naslovnica 30 10 20

Štedulovi recentni memoari počinju s godinama Drugog svjetskog rata. Mali Nikola rođen je u Rešetarevu u srpnju 1937. Djetinjstvo mu je obilježeno velikim ratom koji je Hrvatsku i Hrvate temeljito podijelio, a tim podjelama svjedočimo do današnjih dana. Nikolin stariji brat Petar bio je dragovoljac ustaške obrambene postrojbe pa je kuća Štedulovih nakon rata bila obilježena kao ustaška. Štedul tvrdi da se brat priklonio ustašama jer je vjerovao da mu je dužnost bila braniti hrvatsku domovinu te polemizira s partizanskim tvrdnjama koje su cijelu hrvatsku vojsku iz perioda Drugog svjetskog rata, a na prvom mjestu ustaške postrojbe, prikazali kao isključivo sluge Hitlera i Mussolinija. Ipak, Štedul priznaje da je takvom stavu pridonio i vrh NDH, osobito Ante Pavelić, jer se prerevno priklonio savezništvu s Nijemcima i Talijanima. Štedul osuđuje i Hitlerove rasne zakone te provođenje nacističkog programa progona Židova i Roma u NDH. Brat mu se, nakon što su sile nacizma izgubile rat, predaje s cijelom svojom postrojbom Poglavnikova tjelesnog sdruga britanskoj vojsci, ali Britanci ih izručuju partizanima te se bratu gubi trag negdje u slovenskim Alpama, što je bila jedna od prvih velikih političkih lekcija koju je naučio Nikola Štedul.

Štedul kao mladić bježi iz Jugoslavije, preko Njemačke i Austrije, gdje postaje član Hrvatskog oslobodilačkog pokreta i emigrira u Australiju. Bavi se uzgojem duhana, rudarstvom, lovi krokodile i klokane, ženi se Australkom Shirley, dobiva dvije kćeri… Desetljećima je već pobornik pomirenja među Hrvatima, prihvaćajući politiku ustaškog pukovnika Vjekoslava Luburića, kojeg je i upoznao. U memoarima Štedul ističe i da se kao mladi čovjek pitao je li prikladno da baš osoba koja je bila zapovjednik Ustaške obrane i povjerenik za logore u NDH predvodi organizaciju (Hrvatski narodni otpor) koja reklamira pomirenje sinova ustaša i partizana. Mladi nestrpljivi Hrvati napisali su pismo Luburiću upitavši ga može li on kao osoba zadužena za koncentracijske logore u NDH voditi HNO.

Luburićev odgovor bio je brz i pomirljiv te je naveo da se ne smatra najprikladnijom osobom za vodstvo HNO-a. Na pitanje je li spreman izaći pred sud i suočiti se s optužbama za ratne zločine, Luburić je odgovorio da bi bio spreman izaći pred sud u slobodnoj Hrvatskoj, ali nikako ne pred sud komunističke Jugoslavije, pa čak ni pred međunarodni sud zapadnih demokracija, koje imaju jedan aršin za dijeljenje pravde među svojim građanima, a drugi za domoljube drugih naroda.

Minuciozno Štedul piše o hrvatskim emigrantskim organizacijama te se prisjeća suradnje s Brunom Bušićem kada je živio u Škotskoj. Tada je već osjetio i snažniju zainteresiranost jugoslavenskih službi sigurnosti i za sebe i za svoju obitelj. Piše Štedul i o prvim kontaktima s Franjom Tuđmanom i dugogodišnjem Bušićevu i Tuđmanovu poznanstvu. Tuđman je Bušića i zaposlio u Institutu za historiju radničkog pokreta.

Piše Štedul i o akciji otmice aviona koju je predvodio Zvonko Bušić, ubojstvu Brune Bušića u Parizu i likvidaciji Stjepana Đurekovića. Iznimno je interesantna storija u kojoj su švedske vlasti pozvale Štedula u Stockholm kako bi utjecao na švedskog zatvorenika Miru Barešića, koji je pedesetak dana štrajkao glađu te se doveo do ruba smrti. Štedul je, iako bez putovnice, otputovao u Švedsku, razgovarao s iscrpljenim Barešićem, koji je izdržavao kaznu zbog ubojstva jugoslavenskog ambasadora Rolovića, te ga privolio na prekid štrajka glađu.

Štedul se 1991. vraća u domovinu i njegova sjećanja na najvažnije sudionike Domovinskog rata, poput predsjednika Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška ili moćnog i vječnog obavještajca Josipa Perkovića, s kojim se morao naći oči u oči, svakako su važni povijesni izvori iz kojih će svoja saznanja crpiti brojni povjesničari. Naravno, ako pročitaju ovu zanimljivu ispovijest.

 

Denis Derk, Večernji list, 6. 4. 2021.

Hologram ništavila

Neizvediva bi bila zadaća pisati o tuđoj duši u koju spisatelj sumnja, a čitatelj vjeruje. Jer što je poezija negoli razgovor o duši i duhu? Ako negiramo da postoji duša, duh i još neke apstraktne imenice nerazrješive etimologije, ako se izuzme Bog, koji stav već više od stoljeća prevladava u ‘elitnim’ tvorbama, nemoguće je, ponavljam, razgovarati o pjesništvu. Sve  dok se duša nalazi u tzv. neznanstvenom području i proždire ju znanost.

Kanconijer / korice

Ali najočitija dostojna vjeroispovijest da ne će pisati ni govoriti o banalnim mimetičkim a ni o duhovno-duševnim efemerijama, kao da ni jedno ni drugo ne postoje, o onome što pjesnike obično goni u propanj, proizlazi iz težine riječi ništavilo. Pjesnik Josip ispisuje tu strašnu riječ kao transparent na crne korice, iza kojih ipak bjelina stranica donosi skriveno blago drugoga naboja. Ta se energija, najprije iskazana varijantama pojmovnoga kruga ništavila, polako pretvara u onu životnu koja znači da živjeti jest biti potresen, biti izvan sebe, mučiti se od bola i pomutnje, užasa i radosti, straha, patnje i divote i na koncu od ljubavi. Takav rotulus odvijao se ovim redom i izrodio je u ovom slučaju možda najljepšu ljubavnu pjesmu, teško usporedivu s nagrađenim u posljednjih dvadesetak godina. Jer postoje i nekakvi natječaji za takvo što.

Pjesma nosi naslov „Ako je ona“ i na početku stoje riječi koje glagolski razbijaju sjećanje kao izgubljeno, napušteno, zaostalo, zalutalo, a imenski podupiru bezdan čežnje: pustara, praznina, bljesak, uspomena. Potom se dušom prošuljaju misli koje kontrapunktom baš nju, koja nije bila samo scijentistička pojavnost, anatomski raščetvere na scijentističkom stolu današnjice, ona je prividno apsolvirana atomom, elektronom, neutronom, protonom. Ali duša je prgava i pruža otpor praznini i svem tom glagolsko-imenskom inventaru, beznađu i turobnosti. Odjednom prelazi u ono što zovemo vječnost, ljubav i smisao života… kako da s njom gledam zvijezde? / kako da s njom stojim na obali gorskog jezera? / kako da vrisnem u njezinu zagrljaju? / kako da se prestravim što je nema? / kako da se pred njom raširim kao paunov rep? / kako da joj kažem da sam njezin zauvijek? / kako da zaplačem na njezinu grobu? / kako da je poljubim u vrat? / kako da je gutam pogledom? / kako da potrčim prema njoj dok stoji na osami u dugoj crvenoj haljini? / Lako, samo se sjeti da si ti obična subatomska čestica u njenoj suzi.

I tu je odgonetka kanconijera iz naslova zbirke, jer sama je riječ kanconijer bremenita vremenskim dubinama kad je značila pjevačko umijeće lirske umjetnosti i orfejske razgaljenosti u arkadiji muza.

Sva gomila  pjesnikovih NIŠTA, ništavila i ničega, nigdina i praznina, nikoga i ništavnoga, i sveukupna magma samoće koja vrije u tom tobožnjem ništavilu, kleknula je pred samo jednom riječju – ljubav, a ne izgovorila je. Ima tu sav rekvizitarij trubadura kojih se pjesnik odrekao u samom naslovu: zvijezda, jezero, zagrljaj, grob, vrat koji se ljubi, pogled, osama, suza. Ima i sav imaginarij nestvarnoga u palimpsestu duboke svemirske tuge Adamove –očaj, osama, čežnja, nezaborav, ljubav, neizkazivi osjećaj koji počiva u dubini te prezrene i nepriznate duše. Ne možeš je dohvatiti, ne možeš je pokazati prstom, ni Tominim koji je samo naizgled tragao za tijelom i ranom, a u biti za posve sakralnim ispunjenjem koje vodi u vječnost.

U crno ukoričena  Pavičićeva  knjiga, druga pjesnička,  kasna i sumnjičava, zrela i ambivalentna, nudi hermetizam kao što to često čini suvremena umjetnost riječi, a ipak se upravo negacijama svoga tjelesnoga i duhovnoga bića nalazi u sferama, gdje se čovjek u kupkama nespoznatljivoga i prostranoga vrtloga sumnji podsvjesnim palimpsestnim drži svoje iskonske samoće. Samoća je ljekovita, izvorno kreativna, dostojna misaonoga čovjeka.

Pjesnik inzistira na osebujnom, jedinstvenom i neograničenom ništavilu, na napregnutom stavu – ja (sam) ništa. JA. NIŠTA. Taj znak apozicijske naravi nosio bi oznake bez osjećaja, bez samostalne volje, bez inteligencije, nosio bi oznake nemoćnosti plijena mitske zmije Nahaše, a ipak bi posjedovao besramnu žudnju za životom. Bio bi u jednakoj mjeri neosjetljiv za dobro i zlo, a to nikako nije slučaj s mislima našega pjesnika.

Knjiga je metafizičkom logikom obračunala na prvi pogled ne samo s osobnim ništavnim značajem, ako se uopće može tako raspravljati, nego je izopćila mnoge elementare i bastarde, ta kržljava čudovišta, koja su zaista ništa u etičkom prostoru. Pa čak ni oni nisu ništa, nego čine pretežnost na strani zla. A s tim se Pavičić obračunao u mnogim pjesmama ove zbirke. Usred toga sukoba on udara one bez samostalne volje, bez osjećaja, udara krpe, rulju koja u stampedu grabi prema konkretnom, bez inteligencije i morala.

Pjesnikove mnoge negacije kojima počimaju stihovi znak su žilava otpora onom lirskom koje ga draži, kojem duša teži, u kojem duh traži zaborav. Mir, samoća i lirsko popodne kad se čuje zuj kukaca u travi, čista samoća. Sve se to očituje u još jednom ništavilu, pjesmi „Vakuum“: Vakuum je svemirski um / Očišćen od svih ludosti bića / S otvorenim prozorom prema vrtu / U kojem ništavilo drijema u ležaljci na suncu / Pod plotom od prastarih jelovih dasaka / Dok mu na ovratnik zagasitocrvene košulje nečujno slijeće list / Dok ga vlat trave draška po uhu / Dok mu prilazi pričin / Da vidi je li budno / I da ga, ako je budno, pozove na čaj / A ako nije, da ga ostavi u tišini vakuuma zanavijek.

Iz bešćutnoga svemirskoga vakuuma sunovrat u topli tjelesno dodirljivi osjećaj i intimu; bol skrivena iza hoda kroz lirski Parnas. Tu je i skrovište i beznađe. Da nije apstrakcije, da nije holograma i virtualnoga svijeta, u toj bi se jednoznačnoj ljepoti skrivala dosada, ali ne, tu je i skrovište zmija, onih koje su ugrizle Euridiku i ona odlazi. Kao cvijet tamnoga kapra, kao osobnost koja se ne zaboravlja. Njena sjena odlazi kroz pasike, trnje, postaje pričin, da bi se na neki konačno lirski bolni način spojila s djetinjskim i mladenačkim Bjelovarom:

Da po njima zamiriše ništavila pustoš / Kao što ona miriše / U bojama rajskim / Ispod zamrlog grada Bjelovara / Proljetna livada.

 

Nevenka Nekić, Hrvatsko slovo, 26. 3. 2021.

Margaret Thatcher upozorena da ne spominje atentat na jugoslavenskog disidenta u ulici Fife

Štedul, koji se zalagao za neovisnost svoje domovine Hrvatske, ustrijeljen je s pet hitaca, dok je bio u šetnji sa psom, ispred svog doma u Kirkcaldyju

 

Nedavno otkriveni tajni dokumenti u Downing Streetu otkrivaju da su savjetnici premijerke Margaret Thatcher svojoj šefici savjetovali da u planiranom susretu s ministrom vanjskih poslova SFR Jugoslavije ne spominje atentat na jugoslavenskog disidenta u Ulici Fife, kako se ne bi narušili diplomatski odnosi između Velike Britanije i Jugoslavije.

Riječ je o pokušaju ubojstva Nikole Štedula u Kirkcaldyju, koji je 1988. šokirao Škotsku. Štedul, koji se zalagao za neovisnost svoje domovine Hrvatske, ustrijeljen je s pet metaka ispred svoje kuće, dok je bio u šetnji sa psom.

Unatoč teškim ozljedama, Štedul je preživio, a njegov nesuđeni ubojica Vinko Sindičić uhićen je u pokušaju bijega iz Britanije, u zračnoj luci Hethrow.

Premijerka se, u vrijeme suđenja Sindičiću na škotskom sudu, trebala sastati s jugoslavenskim ministrom vanjskih poslova Budimirom Lončarom.

U nedavno objavljenim vladinim dokumentima pronađeno je pismo Charlesa Powella, premjerkinog osobnog tajnika, koji je u njemu uz ostalo napisao: “Sumnjamo da su Jugoslavenske tajne službe odgovorne za pokušaj ubojstva hrvatskog emigranta u Škotskoj.” Ali je i dodao “da za to ne postoje nepobitni dokazi” i savjetovao premjerki Thatcher da je bolje da na sastanku s jugoslavenskim ministrom ne spominje pokušaj ubojstva.

0_Nikola-Stedul DailyRecord

Obitelj Nikole Štedula, travanj 1989.

(fotografija: Daily Record)

 

Sindičić je 4. svibnja 1989., na sudu u Dunfermlineu, osuđen za pokušaj ubojstva. Predsjedajući sudac, Lord Allanbridge, osudio ga je na 15 godina zatvora rekavši da je počinjeno djelo “bešćutno, proračunato i pažljivo isplanirano s ciljem ubojstva gospodina Štedula”.

Četiri dana poslije, Odbor za obavještajne službe izvijestio je premijerku Thatcher da jugoslavenska tajna služba gotovo sigurno stoji iza napada.

“Vidjeli ste jučerašnji izvještaj Odbora za obavještajne službe o vjerojatnoj upletenosti Jugoslavenske tajne službe u pokušaj ubojstva hrvatskog emigranta u Škotskoj”, napisao je (9. svibnja) Powell premijerki Tatcher. I dodao: “Postavlja se pitanje trebamo li poduzeti neke korake, kao što je npr. protjerivanje člana Jugoslavenske ambasade.”

Nije poznato je li vlada premjerke Thatcher poduzela ikakve diplomatske korake protiv bivše Jugoslavije.

Sindičić, koji je danas već u svojim kasnim sedamdesetima, odslužio je 10 godina svoje kazne u škotskom zatvoru Perth, a onda je izručen Hrvatskoj, tada već samostalnoj državi, kako bi mogao biti izveden pred sud na kojem mu se sudilo za ubojstvo drugog disidenta. Na tom je suđenju oslobođen, no opet je uhićen 2018. u Španjolskoj pod optužbom da je lagao na suđenju u Njemačkoj 2008.

Štedul, 83, vratio se u Hrvatsku, gdje, koliko je poznato, i danas živi.

 

Steven Taylor, Daily Record, 11. siječnja 2021,

Izgubljeni zanati, lica ništavila

Aktualna je pjesnička scena prilično živa. Na njoj je velik broj raznovrsnih i relevantnih glasova. Mladi autori, posebice autorice, vratili su u igru pojedine poetičke paradigme (npr. hipermetaforizam, egistencijalizam, pjesma u prozi), sve su brojniji portali i tribine posvećeni poeziji, čak i izdavači s manje zadrške nego prije objavljuju knjige stihova. Doduše pjesnici i njihove zbirke još uvijek ne pobuđuju primjerenu kritičku valorizaciju, javnost je za njih i dalje zainteresirana po načelu pozitivnog incidenta koji se (i kad se dogodi) najmanje tiče poezije.

Živost recentne lirske scene na svoj način potvrđuju i neočekivani glasovi, oni koji se javljaju s ruba tog zamišljenog polja ili oni koje se obično podrazumijeva i – zanemaruje. Ovom ću zgodom upozoriti na dva takva glasa. Radi se o starijim autorima kojih će se malo tko sjetiti u kontekstu govora o pjesništvu. Konkretno radi se o Anti Žužulu (1946) i Josipu Pavičiću (1944).

 

Žužul-Čuvati-A-1024x1477

Izd. Naklada Bošković, Split, 2019.

Pasatizam i artizam

Pjesnik, esejist, folklorist i knjižar Ante Žužul objavio je potkraj 2019. četvrtu zbirku Čuvati na tamnom mjestu. U nju je uvrstio gotovo 130 pjesama i razvrstao ih u cikluse Izgubljeni zanati, Zovem te žutim glasom, Onjušena stopala,Nagazio na divlju riječ i Bivam mlađi. Žužulovi stihovi progovaraju o jednostavnosti života, o svakodnevnim stvarima, događajima i poslovima. Njegova se zbirka može čitati kao lirska pohvala prirodi i čovjekovoj sljubljenosti s njom, kao pasatističko opjevavanje pučkoga života i ruralne kulture te njima pripadajućih rituala i simbola.

Najsnažniji dojam ostavlja prvi ciklus Izgubljeni zanati. Žužulov lirski subjekt oblikuje pretpostavljive artističke i artificijelne iskaze nositelja zanata koji su nestali ili su sve rjeđi. Uz ostalo taj se subjekt uživljava u uloge vezilje, klesara, zidara, gangaša, kozara, žeteoca, postolara, ranara, vračara, ronca, prosjaka i zvonara. Budući da neprestano govori iz prvoga lica jednine, k tomu u svevremenskom prezentu, njegov govor djeluje neposredno, a njegovo prikazivanje uvjerljivo, npr:

 

Ja postolar

Konac i kožu

Šilo i iglu

Bušim i šivam

Zorom i svanućem

Svaka postola za put daleki

Za svijet ubogi

Ja postolar na glasu

Krojim po stopalu jedinke

Od prirodne kože

i divljih šara

Zakucam mislima

Zašijem koncem postolarskim

Čavlićima i bolom zakucam (…)

 

Pjesme ciklusa Izgubljeni zanat oživljuju arhaične slojeve jezika i emocije koje uz njih idu. Idiom kojim su pisane posjeduje etnoligvističku vrijednost jer čuva lekseme koji upućuju na stvarnost koja više ne postoji (npr: zobnica, biljac, sukanac, samonikla rašeljka, smokva mrkulja, varenika, kotluša, kanul, plamenitan, mesliđan). U ritmu tih pjesama, ali i pjesama čitave zbirke, odzvanjaju ritam živog kazivanja, usmene poezije, ali i ritmovi stihova Jure Kaštelana, Petra Gudelja, Tina Ujevića ili Maka Dizdara. Autor zbirke Čuvati na tamnom mjestu stihovima iscrtava koordinate arhetipskog (imotskog) zavičaja posežući za sjećanjem, biranim prizorima i dakako imaginacijom. U njima se susreću jablan i vihor, kolijevka i mrtvačnica, djevojke i gore, vile i rečenice, kudjelja i poskoci, sanjarija i provalija. Misao se najčešće razvija dihotomijski, oslonjena na antitezu ili cikličko ponavljanje poput onoga u prirodi.

 

Na vreteno namotan stih

Žužulova je poezija izrazito retorična i slikovna. Lirski se iskaz zasniva na brojnim i sugestivnim sintaktičkim i smisaonim paralelizmima, gradacijskim nabrajanjima i obveznim metaforama. Slike i metaforički prijenosi združuju iskustvo življenja, intiman odnos s okolnim prostorom i tipične težačke poslove (npr: Tako je pokojni Luka/ Sadio rečenicu/ Plužio mjesečinu/ Dračio zoru). Čitava je zbirka prošarana snažnim, teškim i eskpresivnim slikama. One, uz to što oživljuju jedan svijet, upućuju i na samosvjesnog subjekta koji se doživljava i predstavlja kao pjesnik i koji – kako je to već u pjesnika uvriježeno – do krajnjih granica mistificira sam čin pisanja. U Žužulovoj inačici te mistifikacije planina je „spremačica stihova“, lirski je subjekt „na vreteno namotao stih“, pa je „stih umočen u krv“, pa će ga divlja riječ „u stihu ljubiti krikom“, pa će „iskrvariti stihom“ itd. Takvi su izrazi prilično dojmljivi, ali kada ih se više puta varira i kada prerastu u retorički tik, onda prestaju proizvoditi željene učinke i upućivati na specifičnu senzibilnost govornika. A to se događa.

Ipak, unatoč povremenim motivskim i stilskim ponavljanjima, zbrika Čuvati na tamnom mjestu Ante Žužula posjeduje snagu autentičnog lirskog svjedočanstva o svijetu koji nestaje i načinu na koji se poezija (još) može pisati. O pomnji s kojom je zbirka rađena svjedoči i činjenica da ima dva pogovarača, Petra Gudelja i Mladena Vukovića, a na zaslovnici u pomoć im priskače još jedan zagovarač, štoviše još jedan Vuković – Tvrtko. Društvo koliko birano toliko raznoliko. Gudelj o Žužulovu pisanju zapisuje lakonički ritualno: „Piše kao što pupa i cvita loza, reste trava. Kao što se potkraj ljeta i potkraj jeseni trga grožde i beru masline, odlije vino i cijedi ulje.“ Mladen Vuković naziva tu poeziju slovčanim lijekom pa joj ispisuje laudu: „Posadio je na meku bjelinu papira stih, orao nalivperom osrokovljene brazde, nicale mu pitome plemke sa slatkim intradama, ali uz njih odmah bujale i krške divljake, i samoniklo bilje, sprženo mediteranskim zvizdanom postalo herbarij mirisnog melema.“ Drugi Vuković, Tvrtko, rečenome primeće da Žužulova lirika „povrh starine i odbjegla vremena čuva svu silinu tamnog mjesta pjesničke riječi iz kojeg pada svjetlo na one vidove upotrebe jezika iz kojih se može stupiti u pravednije, prikladnije i razumnije odnose s drugima“. Očito nije slučajno da su sva trojica komentatora pribjegla poetiziranoj frazi.

 

Kanconijer / korice

Izd. Naklade Pavičić, Zagreb, 2020.

„Raspjevavanje“ frazema

Drugi neočekivani protagonist aktualnoga pjesništva Josip Pavičić objavio je zbirku Kanconijer o ništavilu. Taj književni kritičar, publicist i nakladnik do poezije je stigao u poznim godinama (prva mu je zbirka Bjelovarski list tiskana kada je imao 65). Tema ništavila odnosno praznine velika je i česta pjesnička tema. I u hrvatskome su ju pjesništvu brojni autori obrađivali, od Šimićeva upozorenja „Ne traži Boga mišlju; u praznini/ u kojoj se mis’o, tamna sjenka, gubi“ preko Mihalićeve zapitanosti „Htio bih znati otkuda dolazi ova praznina“ sve do Čegecova naslova Ekrani praznine. Pavičićev Kanconijer o ništavilu tematska je knjiga, knjiga koja se vrti oko tog pojma ništavila, koja mu prilazi s raznih strana, nastoji ga dohvatiti, prizemljiti, osvijestiti njegovu sveprisutnost. Autor je naslovom u velikoj mjeri odredio smjerove i oblike propitivanja teme. Naslov je dakako oksimoronski – kanconijer pretpostavlja ljubavno obraćanje, pozitivne emocije i intimu, a ništavilo upućuje na granice bića, na njegovu nemoć, neznatnost i sl.

Knjiga je grafički oblikovana u skladu s temom – naslovi pjesama vidno blijede slijeva na desno – na početku, lijevo, slova su masna, crna, podebljana, a na kraju, desno, slova su siva, blijeda, u nestajanju. Prvi stihovi prve pjesme (“Ništavilo je čovjekova majka./ Njegovo nebo./ Njegovo zeleno stablo./ Njegova obala./ Njegov sokol”) nagovješćuju prirodu suočavanja s temom – Pavičićev govor nastoji biti metaforičan i obuhvatan, istovremeno mistificira i eksplicira. Da bi lakše obgrlio temu, da bi ju lakše pojmio, on ju antropomorfizira – prikazuje ništavilo u obličjima nalik onima kojima je okružen, npr. kao biće koje maše repom, koje bježi pod kamen, razjapi njušku, sklupča se, prede… Pavičićev subjekt razgovara s ništavilom, moli ga da zakasni, ide se s njim naći u kavani i pita se kako će ga prepoznati, a ono uzvraća da je posvuda; ništavilo često dolazi do riječi, predstavlja se, obraća subjektu, u jednom ga razgovoru pita zašto – kada ga navodno ne voli – piše o njemu pjesme. Ništavilo sudjeluje u svim subjektovim dnevnim poslovima, pokretima, događajima. Ono se uvlači u rečenice koje izgovara i poruke koje šalje. Primjerice poruka koju je taj subjekt namijenio ljubljenoj ne zvuči tipično kanconijerski: „Ništa, vilo/ moja nije stvarno kao ti kad te nema“.

Trudeći se marljivo i metodično predočiti različita lica ništavila, autor se predstavlja kao poman promatrač, kao mislilac koji opjevava općenite ideje, povremeno i kao zanimljiv govornik. Kako se množe iskazi o ništavilu, Pavičić se sve više opušta i odjednom ništavilo nalazi u svemu ili kao naličje svega, kako to već biva kada se čovjek posveti jednoj temi pa mu ona odjednom postane jedino što vidi i jedino što postoji (makar bila riječ o nevidljivom i nepostojećem kao što je ovdje slučaj). Međutim, iako se odlučio za tešku i teško svladivu temu, Pavičićev je govor skladan, ritmičan, narativan, slikovit i vedar. Knjiga se lako čita, jer autor temi pristupa ludički. Ipak, iza te površinske zaigranosti i vedrine implicitno izranjaju teška pitanja o čovjekovoj egzistenciji, njezinoj tegobnosti i smislu življenja, ali ona su uglavnom ostavljena zainteresiranom čitatelju da ih postavlja i misli o njima. Autor Kanconijera o ništavilu potiče tog hipotetičnog čitatelja tako što raspjevava frazeologizme u kojima se pojavljuje sastavnica ništa, npr. „nitko i ništa”, „nikom ništa”, „nigdje nikoga“, pribjegava poetici ponavljanja i nabrajanja, leksičkih gomilanja i ritmizacija veznicima. Nerijetko se kompozicija pjesme gradi oko anaforičkog započinjanja rečenice – anafora pritom otvara vrata ritmizaciji govora te prikupljanju raznovrsnog slikovlja i misli koje vrludaju na sve strane.

 

Manirističnost i aforističnost

Moguće obilježje Pavičićeva poetskog pisma u ovoj zbirci nedvojbeno je stanovita manirističnost. Njegovi se stihovi naime povremeno neslučajno prepletu sa stihovima drugih, i to značenjem, ritmom, metrom, strofom ili pjesničkim oblikom. Ponekad nalikuju na iskaze koji evociraju lektiru, koji ju propituju ili preosmišljavaju (npr. „U smrti se ne sniva/ U smrti se ne ljubi/ U smrti se ne ježi koža…“; „Praznina je moj život/ Praznina je moja smrt/ ona je moj početak/ Ili kraj“; „Iza sedam zametenih sela/ Iza sedam zaspalih gradova/ Iza sedam izgubljenih dolina/ Granulo sunce“). Pojedine pjesme doista nalikuju stilskim vježbama na zadanu temu autora koji je puno čitao, kojemu glavom neprestano prolaze upamćeni stihovi, poetske slike i fraze. Bavljenje ništavilom nagnalo je Pavičićeva subjekta na oblikovanje niza opreka, među ostalim egzistencija – praznina, postojanje – nepostojanje, Bog – ništavilo, ja – ne-ja. Antitetička, dihotomijska logika (kao i u Žužula, ali s bitno drukčijom ulogom) u podlozi je čitave knjige. Ona se eksplicitno pojavljuje na njezinu kraju kao mogući sažetak teme i zaključak zbirke. Tekst predzadnje pjesme „Tko sam ja?“ nudi dva aforistički intonirana odgovora na naslovno pitanje:

 

Prvi odgovor:

Ja sam ništa

Najviše što čovjek može biti

Jer ništa je sve

 

Drugi odgovor:

Ja sam ništa

Najmanje što čovjek može biti

Jer sve je ništa

 

Iako se poetska pisma Ante Žužula i Josipa Pavičića razlikuju gotovo po svemu, ovdje su kratko opisana zbog svojega rubnog statusa, korektne poetske fakture i poetičkih iskustava kojima usložnjuju retorički i spoznajni repertoar aktualnoga pjesništva.

Krešimir Bagić

Vijenac, 3. 12. 2020.

 

 

Stožerni izdavač hrvatske desnice: Naš državni vrh pognute glave amenuje povijesne laži

Josip Pavičić, pisac i nakladnik, već dvadeset šest godina opstaje na nesigurnom hrvatskom izdavačkom tržištu. Od 1964. do 1991. radio je, najviše kao kritičar i kolumnist, u novinama (Studentski list, Večernji list, Vjesnik u srijedu, Vjesnik), a devedesetih je godina bio lektor hrvatskog jezika na sveučilištima u Mađarskoj i Austriji. Dvaput je nagrađen godišnjom nagradom HND-a Zlatno pero. Od 1993. glavni je urednik u Nakladi Pavičić. Objavio je trinaest knjiga, među kojima su i tri dnevničke: „Ponedjeljak ujutro“, 2008., sa zapisima od 2005. do 2007., „Ako smo šutjeli, što je ovo?“, 2010,, sa zapisima nastalima od 1973. do 1975., i „Kraj novina“, 2010. (razdoblje od 1976. do 1978.). Od kraja 2005. do kraja 2012. bio je tjedni kolumnist Večernjeg lista. Tekstovi iz Večernjaka objavljeni su u knjizi „Gluho kolo“.

 

Covid 19 dodatno je ugrozio hrvatsku knjigu. Knjižare su zatvorene. Kolika je šteta nanijeta hrvatskim izdavačima koji se i tako bore za preživljavanje?

Knjižare se upravo otvaraju i to je nesumnjivo dobra vijest. No, veliko je pitanje hoće li tko prijeći njihov prag. Knjige jesu hrana i lijek za dušu, ali duša ipak nije želudac i navikla je na gladovanje. Kadra je štošta podnijeti, pa i duži post. Hoću reći, čovjek bez knjige može preživjeti, ali bez kruha i vode ne može. Pa ako već mora birati između odlaska u špeceraj i knjižaru, izabrat će špeceraj. Naravno, vi ćete me sad pitati zašto bi morao birati, zašto ne bi mogao otići u oba dućana, i po kruh i po knjigu.

 

Da, zašto?

Zbog društvene psihoze izazvane strahom od koronavirusa. Već se mjesecima bubnja da se od građanina očekuje, pa i zahtijeva, da u svome interesu i u interesu svojih bližnjih bude odgovoran i ostane kod kuće. Proglašene mjere ograničenja kretanja odnedavo su relaksirane, sad se može u knjižaru i u knjižnicu, ali strah i nelagoda nisu nestali. Potencijalni se čitatelj ili kupac knjige i dalje boji izlaska. I neće izaći sve dok strah i nelagoda ne prođu. Ako na nekim vratima piše „ovdje se možete zaraziti“, tko će ih otvoriti bez velike nužde? Uostalom, užitak u čitanju povezan je s opuštenošću. Duševna napetost, nemir i strah nisu baš najbolji prijatelji čitanja. Meni je čitanje profesija i ja mogu i moram čitati u svim okolnostima. Ali koliko je takvih? Većina čita kad se opusti. A opustiti se ne može i ne smije nitko. Ili, kako nas uči nova antivirusna kultura: popustiti, da; opustiti se, ne!

Najnoviji podaci o čitanosti knjiga govore da su Hrvati prošle godine pročitali nešto više knjiga nego prethodne. Godinama je – sve od posljednjeg velikog ekonomskog sloma – čitanost stagnirala ili nazadovala. Sada se malo oporavila i eto ti korone!

Dakako, knjižare i knjižnice se moraju otvoriti i dobro je da se otvaraju, ali na njihov povratak u život još ćemo morati pričekati. Čak i nije važno koliko će oporavak trajati, nego hoće li ga biti.

 

Hoće li ga biti?

Potrebe za knjigom uvijek će biti. Sve drugo će se promijeniti. Kako, ne znam, ali u jedno sam siguran. Ova globalna kriza s koronavirusom uskoro će se, vjerojatno već od jeseni, preliti u biblioteke novih, uzbudljivih, iznenađujućih, pametnih, možda i glupih, ali i neopisivo intrigantnih knjiga. Malo je ljudskih djelatnosti koje svoju i tuđu propast mogu pretvoriti u svoj procvat kao što to može djelatnost knjižarsko-nakladnička. Ako ne bude išlo drugačije, slijedit ćemo tradiciju naših Imoćana, prebaciti preko ramena knjižaru u sanduku i krenuti u potragu za opuštenim kupcima.

 

Malo vas je teže zamisliti kao putujućeg nakladnika, ali u ovim je ludim vremenima sve moguće. Šalu na stranu, perspektive svakako nisu blistave. Nekad je u Hrvatskoj bilo čak 1.000 izdavača, mnogi su u međuvremenu propali. Hoće li naše nakladništvo ipak opstati?

Ne, u Hrvatskoj je na početku bilo čak 3.500 registriranih izdavačkih poduzeća. No to je statistika. Sada ih je donekle živih i djelatnih, onih kojima je nakladništvo jedina djelatnost i koji su dosad objavili respektabilan broj naslova, ne više od pedesetak. Neki su propali, ali većina nije. Jednostavno su nestali, ugasili se, zaglavili u statističkim labirintima, isparili, promijenili obličje, nema ih više.

Da, naše će nakladništvo opstati, ali svakako ne na način na koji opstaje danas. Od velebnih zgrada i golemih hala u kojima tutnje tiskarski strojevi neće ostati ništa. Odsviralo je i velikim izdavačkim sajmovima knjiga. Najveći sajam knjiga, onaj u Frankfurtu, počeo se runiti već prije ove svjetske zaraze. Sada će u vlastitu propast – ili preoblikovanje, kako vam drago – krenuti u galopu. Ne zbog korone, nego zbog novih vremena i novih običaja s kojima je došla i korona.

Sjetite se kako je s tiskarstvom, nakladništvom i trgovinom knjigom bilo na samom početku Gutenbergove ere. Sve što vam je trebalo za izdavanje knjige mogli ste utovariti na jednog konja. Mnoge knjige tiskane u to pionirsko vrijeme nemaju otisnuto mjesto izdavanja, jer se tiskalo tamo gdje je konj stao. Radilo se po kućama, danas bi se reklo „od kuće“, a prodavalo se na tržnicama zajedno s paprikom, mrkvom i šljivama. Tako će nekako biti i sutra, tako je zapravo već i danas, s koronom i bez nje. Jeste li ikad vidjeli halu u kojoj Amazon tiska svoje knjige? I što je uopće Amazon? Nakladnik? Knjižar? Tiskar? Univerzalni trgovac? Čarobnjak iz Oza? Odgovor je u onoj tiskari na konju i onom univerzalnom imotskom sanduku. Samo što je nekad prevladavao ljudski i konjski pogon, a danas više-manje sve radi na struju i online. Ali princip je u osnovi isti: rad od kuće za čovjeka koji sjedi doma, ima račun u banci i bulji u ekran.

 

Mnogi su se izdavači okrenuli online knjigama, pogotovu sada kada vlada pandemija. Mislite li da će se izdavači sve više oslanjati na online izdavaštvo ili će i dalje preferirati klasičnu knjigu?

Bez weba i mreže više se neće moći, to je jasno. Tko se tome ne uspije prilagoditi, taj će otpasti. No, ne mislim da je sudbina klasične knjige tako crna kao što se ponekad čini. Klasična je knjiga izdržljiva i preživjet će sve mijene. Zbog onoga što je u njoj, ali i zbog onoga što ona jest kao predmet. Čovjek koji voli čitati knjige, voli knjigu uzeti u ruke i družiti se s njom, ponekad s njom i zaspati. Mislilo se da će knjigu istisnuti ovakvi ili onakvi elektronski strojevi za čitanje, praktični, svestrani, lagani, pristupačni. Ali to se nije dogodilo. I neće. Svi u rukama nose mobitele, ali tko će, molim vas, na ekrančiću veličine konzerve srdela čitati Cervantesa, Dostojevskog ili Salingera.

Sjećam se jednog performansa s Frankfurtskog sajma knjiga iz sredine osamdesetih godina. Čovjek je u prostoru između dvaju paviljona s izloženim knjigama svakih pola sata maljem razbijao po jedan televizor. Imao je to biti prosvjed protiv novih medija koji ugrožavaju klasičnu knjigu. Je li otad knjiga izgubila išta od svoje privlačnosti?

Web i mreža zapravo mogu pomoći klasičnoj knjizi da komotnije živi, da skrene na sebe pozornost, da bude razglašena, da brže dopre do čitatelja, da se lakše proširi i višekratno proda. Internet se knjigom može poslužiti na milijun načina, ali na jedan ipak ne može. Sam ne može biti knjiga. Može biti kao knjiga, može biti i savršeniji od knjige, ali knjiga ne može biti. Ne može pasti na pod u najzanimljivijem trenutku. Ili zamijeniti slomljenu nogu na sofi.

 

Što bi za izdavače i knjigu moglo i trebalo učiniti Ministarstvo kulture?

Posao je državne uprave da se brine za funkcioniranje sustava. A da bi sustav mogao djelovati, nužno je da se zna tko što u sustavu radi. Posao je knjižara da se bave knjižarstvom, tj. trgovinom. Knjižnice su tu da svojim korisnicima uz minimalnu naknadu omoguće susret s knjigom, a misija je nakladnika da pronalazi, inicira, naručuje i objavljuju zanimljive, vrijedne, nove i potrebne knjige. A nije posao biblioteka da budu nakladnici i trgovci, posao trgovaca da budu bibliotekari i nakladnici, a posao nakladnika da budu trgovci i bibliotekari. Kao što ni posao raznih udruga, škola, društava, staleških organizacija, fakulteta, saveza, ustanova i bogtepitaj koga sve ne nije da objavljuju knjige i onda te knjige prodaju Ministarstvu za potrebe javnih knjižnica.

Ministarstvo odgovara za sustav i za što efikasnije, regularno ulaganje državnog novca u napredak hrvatske knjige. Što, recimo, na državnoj blagajni Ministarstva ima tražiti izdavač kojemu je država već platila i posljednju klamericu u ladici druge sekretarice trećeg pomoćnika osmog urednika?

 

Dugo ste bili književni kritičar Vjesnika i Večernjeg lista, upućeni ste u naše medijske prilike. Vlada li u hrvatskim tiskovinama i na portalima i dalje ono što Ivan Aralica naziva komunističkim mentalitetom?

Vremešni američki virtuoz na burzi George Soros, nosilac hrvatskog Reda kneza Branimira s ogrlicom, smatrao je da će njegovi nekadašnji ljuti neprijatelji komunisti biti njegovi najbolji demokrati. I nije se prevario. Njegove institute ‘otvorenog društva’ po propalim komunističkim zemljama uglavnom su napučili bivši članovi komunističke partije. Oni su se, računao je stari majstor, dobro razumjeli u zatvoreno društvo, pa će se dobro snaći i u njegovu otvorenom. Kako su se snašli, o tome je Aralica 2002. u Nakladi Pavičić objavio pozamašni roman „Fukara“, jednu od naših najčitanijih knjiga. A što se tiče njihova snalaženja u današnjem medijskom prostoru, skrenuo bih pozornost na jednu posebnost mnogih nekadašnjih komunista. Oni su ostali bez Partije, postali su Sorosovi demokrati i liberali, ali su u svjetonazorskom smislu ostali Jugoslaveni. Jugoslavije nema 30 godina, ali je i danas živ jugoslavenski pogled na svijet. Komunistički je mentalitet velika nevolja u društvenom životu današnje Hrvatske, i medijske i svake, ali je još veća nevolja hrvatsko jugoslavenstvo. Teoretski, Hrvatska može postojati i s komunizmom, ali s jugoslavenstvom ne može, jer jugoslavenstvo je negacija hrvatstva. A upravo jugoslavenstvo ili antihrvatstvo gospodari našim medijima, pa i dobrim dijelom političkog života.

Žalosno je neki dan bilo gledati tri naša državna prvaka kako se u Jasenovcu klanjaju jednoj zlonamjernoj laži iz jugoslavenskih vremena. Ta se laž s vremenom mijenjala, jer laž se dade lakše mijesiti nego istina. Najprije je stradalih u logoru sa šest baraka bilo milujun, onda je uvedena brojka od 700.000, pa 400.000, a sada u Jasenovcu posjetitelje muzeja informiraju da je ubijenih bilo 83.000. Tuđman je robijao zbog brojke od 40.000, a slična je tvrdnja Brunu Bušića stajala glave. I sad, umjesto da se tome stane na kraj, da se jasenovačka dionica povijesti Drugog svjetskog rata napokon svestrano, savjesno i odgovorno istraži i rasvijetli, najodgorniji ljudi naše države ponizno su pognuli glave pred crnom jugoslavenskom konstrukcijom uperenom protiv države kojoj su na čelu.

Imamo li znanstvene ustanove sposobne da istraživanje organiziraju i provedu? Imamo. Imamo li mogućnosti da angažiramo strane eksperte da oni, zajedno s našima ili posve samostalno, istraže turobnu jasenovačku temu? Imamo. Jesmo li kao narod i civilizirani građani spremni prihvatiti istinu kakva god bila? Jesmo. Pa zašto onda to ne učinimo? Očito zato što se do mnogih hrvatskih glava još nije probila činjenica da ovdje više nema Jugoslavije, nego da ovdje živi samo Hrvatska. Dobro, mali smo i moramo računati s kompromisom, ali da se naše državno vodstvo klanja pred antihrvatskim izmišljotinama iz jugoslavenskih vremena, to nikako ne bismo smjeli prihvatiti. Bolje da nas nema.

 

Kao mali izdavač preživjeli ste objavljujući vrlo zanimljive knjige. Koja su vaše najprodavanija izdanja i čime se bave?

Naklada Pavičić je kuća specijalizirana za vrhunsku publicistiku povijesne i političke tematike. Kad smo prije gotovo trideset godina započeli s nakladničkim poslom, čitatelju u Hrvatskoj htjeli smo ponuditi knjigu koja u političkom smisli nikome ništa nije dužna. Sve što se o nacionalnoj povijesti piše u Francuskoj, Španjolskoj ili Irskoj piše se s francuskog, španjolskog ili irskog stajališta. Ima li išta prirodnije nego da tako bude i u Hrvatskoj. Zašto mi na sebe i na druge ne bismo gledali svojim očima? I umjesto austro-ugarske ili jugoslavernske hrvatske povijesti napokon napisali hrvatsku – hrvatsku povijest. S tom smo zamisli započeli, nje smo se držali i nje se i danas nastojimo držati.

Naša prva tri naslova bila su „Povijest Hrvatske“, „Povijest NDH“ i „Povijest Jugoslavije“, a u posljednjih nekoliko godina, nakon što smo objelodanili niz od sto dvadesetak izdanja, tiskali smo prvi hrvatski prijevod „Komunističkog manifesta“, „Kratku povijest komunizma za nekomuniste“, zbornik političkih ogleda iz doba NDH „Ustaški put u socijalizam“, „Tito na Golom otoku“, „Radni logor Jasenovac“, „Jasenovac iz dana u dan“… A upravo pripremamo „Povijest kontrarevolucije“ i memoare Nikole Štedula „U službi savjesti“. Svi ti naslovi bili su, jesu ili će biti bestseleri.

 

Spomenuli ste dvije knjige Igora Vukića o logoru Jasenovac. Obje su izazvale i izazivaju burne reakcije. Prigovara im se da one ublažavaju sliku Jasenovca kao logora u kojem su ubijani ljudi. Jesu li takvi prigovori opravdani?

Svi prigovori, osobito ako su potkrijepljeni činjeničnim materijalom, dobro su došli. Autor ne smatra da ima patent na istinu i spreman je na dijalog sa svakim razboritim, pa i nerazboritim, kritičarom. Dapače, on je na javnim tribinama i u svojim tekstovima višekratno oponente pozivao na sučeljavnje. On nije sveučilišni profesor, ali jest po struci politolog i studirao je povijest. Skrupulozan je istraživač koji, za razliku od mnogih svojih kolega sveučilišnih profesora, praktički svaki dan sjedi u Hrvatskom državnom arhivu i studira građu. Ima, dakle, i spremu i moralno pokriće za sudjelovanje u stručno-znanstvenoj raspravi. Tko god misli da nije tako, neka mu se suprotstavi, ali ne diskvalifikacijama, nego dokazima.

Nesreća je u tome što se crni mit o Jasenovcu stvoren u doba jugoslavenske diktature ovdje i danas uzima kao jedini pravi argument, pa i kad se javlja u svom najnakaznijem, karikaturalnom obliku. Mislim na nedavnu izjavu najvišeg dužnosnika susjedne države, u kojoj se uobičajenoj fantastici o Jasenovcu, punoj odvratnosti, besmisla i podlosti, dodaje i jedan dosad nepoznat ‘podatak’, da je ustaše u Jasenovcu na ubijanje navodio biskup Josip Juraj Strossmayer.

I, sad, umjesto da se netko u ovoj državi naposljetku primi argumenata i kaže bobu bob, a popu pop, naš državni vrh pognute glave amenuje povijesne laži koje im s druge strane granice dobacuju ugledni povjesničari koji su otkrili da je Strossmayer bio fašist.

 

Čula sam da ste napisali knjigu pjesama o ništavilu. S obzirom na to da već dugo živimo u svijetu ništavila, ratova, gladi, terorizma i bolesti, građe vam vjerojatno nije nedostajalo?

Da, zbirka ima naslov „Kanconijer o ništavilu“. Ima 51 pjesmu i „Epilog“. Prve sam pjesme napisao u svibnju prošle godine, a „Epilog“ na dan potresa u Zagrebu. Izaći će, ako nas dotad ne proždre ništavilo, najesen.

 

Marina Tenžera, 7dnevno, 8. svibnja 2020.

 

Zašto su nepoznata imena židovskih, srpskih i romskih egzekutora?

 

jasenovac-ljudi_v

 

„Pa zar je ovo židovski logor?“ zapitao se krajem 1941. godine 43-godišnji uvjereni ljevičarski političar, aktivni revolucionar, fanatični promicatelj komunističkih ideja, novinar i publicist Ante Ciliga, nakon što je sa skupinom uhićenika kročio u prostor jasenovačkoga logora. „Stojimo u redu, dva po dva. Oko nas tri ili četiri pisara zatočenika iz logorske kancelarije. Svi Židovi“, nastavlja Ciliga svoja sjećanja objavljena u knjizi „Jasenovac: ljudi pred licem smrti’ (Naklada Pavičić, Zagreb, 2011., str. 30.). „Jedan od ovih Židova imao je na prsima natpis: ‘Nadzornik svega logora’. Mlad i nekako osobito drskog, upravo razbojničkog – kod Židova tako rijetkoga – izgleda“ (isto). Njegov zaključak o funkcioniranju jasenovačkoga logora ‘iz prve je ruke’ i ‘s lica mjesta’, no, za mnoge, svejedno, djeluje prilično nevjerojatno: „U Jasenovcu logorsku upravu držali su Židovi, oni su bili ‘unutarnja vlast’ u logoru.“ I on je ostao zatečen tom činjenicom: „…i mene je to prenerazilo kod dolaska i prvog pregleda u logoru, no, takova je bila stvarnost“ (isto, str. 42.).

 

„Židova je u Jasenovcu u moje vrijeme oko 500. Osim rijetkih izuzetaka, oni su bili svi u aparatu, raspoređeni od najvišeg do najnižeg…“ (isto, str. 45.). Najšokantniju njegovu tvrdnju, koju nitko od povjesničara dugi niz godina nije htio (ili smio, zbog činjenice da su jugoslavenske vlasti njegovu knjigu odmah nakon objave zabranile) temeljitije rasvijetliti postojanje je jedne logorske skupine Židova zadužene za likvidacije zatočenika: „Uprava likvidacije u Gradini bila je također povjerena jednoj židovskoj grupi: ‘grupa Danona’, kratko – ‘grupa D’“ (isto, str. 45.).

Činjenica da su brojni Židovi bili u logorskome „aparatu raspoređeni od najvišeg do najnižeg“ ima logično i prihvatljivo objašnjenje – oni su kao ‘narod knjige’, kako je često bio nazivan židovski narod, u to doba bili u prosjeku među najpismenijima, s najvišim akademskim zvanjima, završenim traženim zanimanjima, među najuspješnijim gospodarstvenicima, s vrhunski izučenim, često rijetkim, obrtima, s potvrđenim organizacijskim sposobnostima i sl.

Jednako se tako može pokušati objasniti i postojanje spomenute ‘Grupe Danona’, ali se o njoj, nažalost, sve do danas ne zna ni kada je osnovana, ni koliko je brojila članova u određenim razdobljima, ni koji su poimence bili njezini članovi, ni koliko je barem približno žrtava imala ‘na svojoj duši’, ni kada je ukinuta. Čini se kako bi jasni odgovori na ta pitanja mogli jedino ugroziti Poimenični popis žrtava KCL Jasenovac Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac, koji godinama paušalno, ne mareći mnogo za bilo kakve povijesne nijanse, sve žrtve u logoru svrstava pod zajedničku šifru –„ubijen(a) od ustaša“!

No, kako god bilo, unatoč brojnim nepoznanicama, ‘pospremanjem pod tepih’ i sl. nesporno je: u jasenovačkome je logoru djelovala skupina židovskih (kasnije će izaći na vidjelo i srpskih te romskih) zatočenika zaduženih, pored ostaloga, za likvidaciju drugih logoraša, što je nakon rata posvjedočilo više preživjelih. Jedan je od njih, dakle, Ciliga, kojemu je, najblaže rečeno, neozbiljno i nepošteno od pojedinih povjesničara i novinara podmetati nekakav prikriveni antisemitizam jer o njegovu svjetonazorsko-intelektualnom profilu dovoljno govore podatci iz njegova životopisa. Treba samo spomenuti da je on, primjerice, dragovoljno 1919. sudjelovao u revolucionarnim previranjima i stvaranju Mađarske Sovjetske Republike, nakon sovjetske Rusije druge po redu države u svjetskoj povijesti utemeljene na komunizmu, koja je pod vodstvom Bele Kuna, na svu sreću, trajala svega 133 dana. Jednako je tako bio iznimno angažiran u komunističkome ilegalnom radu u Kraljevini SHS, zatim, sudjelovao je u osnivanju službenoga glasila Komunističke partije ‘Borbe’, čiji je jedno vrijeme bio urednik itd. Dakle jedno je sigurno – Ante Ciliga nije bio zaražen virusom totalitarnih ideologija, koje su se 30-ih godina prošloga stoljeća širile Europom, noseći u sebi pogubno protužidovstvo.

 

Zanimljivo je u tome kontekstu i svjedočenje Vojislava Prnjatovića iz Sarajeva koji je pod optužbom da je povezan s četnicima doveden u jasenovački logor, u isto vrijeme kad i Ciliga, krajem 1941. godine. Pušten je na slobodu 30. ožujka 1942. (svejedno se našao na popisu žrtava JUSP-a Jasenovac) sa skupinom od dvanaest Srba, koji su u logoru proveli od tri do pet mjeseci te otpremljeni vlakom u Beograd, gdje je Prnjatović tamošnjem Komesarijatu za izbjeglice doista ružno govorio o ponašanju i ulozi Židova u jasenovačkome logoru. Njegove riječi nema smisla citirati jer ne donose ništa novoga, ali vrijedi tek upozoriti kako i on općenito spominje povlašten položaj Židova u logorskoj hijerarhiji već krajem 1941. Nije zgorega spomenuti kako su pojedini povjesničari i novinari nastojali i njegov iskaz prikazati ili kao krivotvorinu ili ga obezvrijediti činjenicom da ga je dao državnoj ustanovi Vlade nacionalnoga spasa Milana Nedića, kada je i u Srbiji već započeo progon Židova. Tako je Prnjatovićevo svjedočenje, tobože, dobrodošlo i prilagođeno protužidovskoj histeriji u Srbiji i postalo njezino svojevrsno opravdanje. No u istoj skupini od trinaest Srba, skupa s Prnjatovićem puštenih 30. ožujka 1942., nalazio se i Vukašin Žegarac, koji je o posebnoj logoraškoj skupini formiranoj od ustaša pod vodstvom spomenutoga Danona, iznio malo više pojedinosti o njezinoj etničkoj strukturi: „Formirana je partija grobara sa grupnikom na čelu, u kojoj je dosta Srba i dva puta više Jevreja. Grupnik – ‘komandant grobara’ – je Miša Danon, geometar iz Sarajeva. Kažu da je prek i surov čovek, koji prima ustašku hranu“ („Dnevnik o Jasenovcu“, vl. izdanje, Beograd, 1987. str. 43.).

O skupini židovskih i srpskih zatočenika, koji su bili „unutarnja vlast u logoru“ još je konkretniji bio Miroslav Auferber iz Osijeka u izjavi danoj Židovskoj bogoštovnoj općini u Osijeku 15. kolovoza 1945.: „Upravu logora vodili su od zatočenika Dijamanstein (Bruno, kojega je naslijedio također Židov Bernhard Wiener, op. T. V.), Feldbauer i Einer, te Klein sa strane Židova, a neki Slobodan, Miloš i Branko sa strane pravoslavaca“ (HDA, ZKRZ – GUZ, kutija 10).

Aktivnost židovskih i srpskih egzekutora ‘Grupe Danon’ spominje i veterinar Zorko Golub, rođeni Koprivničanin, koji je kao predratni član Komunističke partije i urednik izrazito ljevičarskog glasila ‘Novi student’, uhićen 22. svibnja 1942. i ubrzo odveden u jasenovački logor. Svoja je sjećanja zapisivao u bilježnici, koju je prikazala Mira Kolar-Dimitrijević u članku: „Sjećanja veterinara Zorka Goluba na trinaest dana boravka u logoru Jasenovac 1942. godine“ (‘Časopis za suvremenu povijest’, br. 15(2), Zagreb, 1983., str. 155.-176.). Već iz naslova jasno je da je veterinar Golub bio kratko vrijeme u Jasenovcu jer je zbog potrebe bio otpremljen u logor Feričance, kraj Našica, a odatle na farmu krava u Obradovac. Uspio je pobjeći 21. rujna 1942. i među slavonskim partizanima radio je kao član Agitpropa Oblasnoga komiteta KPH za Slavoniju te nešto kasnije u Ekonomskom odjelu Zavnoha. Dakle i njemu bi se teško mogla pripisati nekakva iracionalna mržnja prema Židovima iako opisujući masovna ubojstva „stotine zatočenika“ doslovce piše: „Rade to uz ustaše i logoraši tzv. grupa ‘G’ grobari. Grupnik je neki ing. Danon.“ No iskreno priznaje: „Ja sam to nisam vidio. Pišem ovo po pričanju drugih i zato je opis mršav i premalo strašan. Ali vjerujem da ima živih svjedoka koji su gledali masovna ubijanja i oni će znati mnogo više da kažu. Čak sam čuo da je grupnik grobara ing. Danon pobjegao u partizane…“ Kakva god bila istina o prizoru koji ‘iz druge ruke’ opisuje Golub, očito su među logorašima kružile prilično jezive priče o krvoločnoj grupi ‘D’ ili, u ovome slučaju, grupi ‘G’. Pokušaji nekih povjesničara i novinara da opravdaju njezine postupke kao jedini mogući izbor u spašavanju vlastitoga života, ne zaslužuju nikakvu pozornost!

 

Kada ulogu, dosada spominjane židovsko-srpske specijalne logoraške skupine, preuzimaju Cigani (Romi), nije poznato. Dokumenti, izvješća i svjedočenja o tomu nisu sustavni, nego su upravo suprotni: konfuzni, protuslovni, namjerno iskrivljeni, neki tek usputno spomenuti, rađeni od agitpropovaca i sl., ali većina njih smatra kako je to bilo 1943. Čini se da su najdublje u tu problematiku, analitički i argumentirano, ušli dr. Mladen Koić i dr. Nikola Banić („Jasenovac – ‘Ciganski logor’“, ‘Hrvatski tjednik’, prenio ‘narod.hr’ 14. svibnja 2017. i „Jasenovački ‘trogodišnjaci’“, ‘Hrvatski tjednik’, prenio ‘narod.hr’, 12. kolovoza 2017.).

Oni odmah na početku ističu: „U komunističkoj literaturi mogu se naći podatci o skupini navodno ličkih Roma u ustaškim uniformama koji su radili kao grobari zamijenivši tzv. grupu D. Prema tim navodima, ubijali su zatočenike zajedno s ustašama i na kraju su i sami poubijani.“ Nakon temeljitoga proučavanja i usporedbe brojnih povijesnih vrela, koje je teško sve nabrojiti u jednome novinskome članku, autori dolaze do zaključka: „Kao i obično, kontradiktorni su podatci o razdoblju djelovanja i brojnosti te skupine.“ Prema nekim vrelima, u Jasenovac je g. 1943. dovedeno oko 200 Roma iz Perušića u Lici „da budu grobari i krvnici“, koji su dobili kuće u selu Gradini s druge strane Save nasuprot Jasenovcu, gdje su se nastanili s obiteljima. Po drugoj tvrdnji, riječ je o „petnaestak ličkih Cigana, katolika“. Važno je istaknuti kako su odmah nakon završetka rata neki pojedinci i ustanove pokušali zanijekati židovsko-srpsku etničku strukturu specijalne logorske skupine za likvidacije, barem prvih godinu-dvije, svodeći ju isključivo na cigansku i to već od početka 1942. te tako sva njezina ubojstva svaliti na romsku populaciju. Tako npr. izvješće Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača navodi: „Likvidacije u Gradinama i Ušticama obavljali su ispočetka sami ustaše, a od 1942. pomagali su im i Cigani“ (Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Zločini u logoru Jasenovac, Zagreb 1946., izdavač reprint izdanja Spomen-područje Jasenovac, za izdavača Jovan Mirković, NIP ‘Glas’ Banjaluka, 1980.).

Prema dosadašnjim otkrivenim podatcima, poznato je tek nekoliko imena iz ‘Grupe D’ tj. ‘Grupe G’. Pored više puta spominjanoga grupnika Danona, to su Egon Berger, koji je u logoru od prosinca 1941. radio kao grobar, a kasnije kao povlašteni logoraš u tvornici za preradu kože i izradu kožne galanterije, odakle je 1945. godine pobjegao, Jakob Danon, koji je također preživio proboj iz logora 22. travnja 1945., i Dudica Barar, prema drugoj inačici Dudo Bararon, Židov iz Tuzle, koji je prema svjedočenjima „išao raskopčanog kaputa da mu se vidi revolver“. Po jednome iskazu poslijeratnoj komisiji: „On je pored Danona bio najistaknutiji član tzv. ‘D’ grupe koja je kopala jame za mrtve, a i sama ubijala zajedno sa ustašama i snimala žrtve.“

Ključno je pitanje, kako je uopće došlo do gotovo potpunoga zaborava i prikrivanja imena i prezimena Židova, Srba i Cigana, pripadnika spomenutih specijalnih logorskih skupina, bez obzira na to je li riječ o 10, 15, 20 ili nešto više članova? Ipak, nije riječ o bilo kojoj ustaškoj bojni, koje su imale od 500 do 1500 ljudi, ili partizanskoj brigadi od 800 do 900 pripadnika. A s članovima logorske skupine zatočenici su se susretali, viđali ih, neke, vjerojatno, osobno poznavali, te pričali o njima i s njima… Za usporedbu – jedan jedini je preživjeli logoraš nakon rata 26. svibnja 1945. komisiji za istraživanje zločina u Zagrebu, predočio popis od 114 ustaških dužnosnika u Jasenovcu, od najviših do najnižih, s mjestima rođenja, činovima, bračnim stanjem, čak i prijašnjim civilnim zaposlenjima i sl.! A o famoznoj ‘Grupi D’/’G’ nitko nije znao reći istoj komisiji gotovo ni jedan podatak. Svi su izgledi da će ta enigma, koja, očito, nekomu odgovara, još dugo ostati nerazjašnjena.

 

Tomislav Vuković, Hrvatski tjednik, 26. ožujka 2020.

Spas u zadnji čas / Spriječio sam da Miro Barešić umre od gladi

Miro Barešić se godine 1980. opet našao u švedskom zatvoru, na izdržavanju kazne za ubojstvo jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj, general majora JNA Vladimira Rolovića. Služio je pod vrlo strogim, za njega kreiranim zatvorskim režimom, s posebnim, često ponižavajućim tzv. sigurnosnim mjerama, od kojih je zbrana primanja posjeta bila među najblažima. Miro je to shvaćao kao tešku diskriminaciju kojom ga se želi slomiti. I odlučio se na prosvjedni štrajk glađu.

U proljeće 1981. počeo je s trećim štrajkom glađu, odlučan da treći put ne popusti – do smrti.

Kad su od početka trećeg štrajka protekla tri tjedna, javile su mi se švedske vlasti s pitanjem bih li ja bio voljan doći u Švedsku i Miru pokušao nagovoriti da prekine sa štrajkom. Mene su nazvali zbog moje funkcije glavnog tajnika Hrvatskoga narodnog otpora, kojega je i Miro bio član, a spomenuli su i moju vodeću pozicije u novoj organizaciji koja se upravo stvarala, Hrvatski državotvorni pokret. Rekao sam im da je malo vjerojatno da bih ja mogao imati na Miru Barešića bilo kakav utjecaj, jer on pripada baš onom dijelu organizacije, koji nije prihvatio novo vodstvo HNO-a nakon što je ubijen general Luburić. Nekoliko se ogranaka HNO-a tada odvojilo, među njima i onaj u Švedskoj, i za svog vođu prihvatilo Dinka Šakića iz Argentine, uza sve ostalo i Luburićeva svaka. K tome, Barešić više ne želi razgovarati ni sa svojim prijateljima, pa ni sa svećenikom Vjekoslavom Lasićem kojeg inače iznimno cijeni, i nerealno je vjerovati da bi htio razgovarati sa mnom.

Šveđani su me pozorno saslušali i nisu odustali. Otišli su k Barešiću i izravno ga upitati bi li pristao na razgovor s Tomislavom Kvaternikom. Odgovorio je da pristaje.

No, ja nisam mogao iz Velike Britanije. Nisam imao putovnicu. Rekao sam Šveđanima da ću otići u Švedsku, ako oni s britanskim vlastima srede sve što je potrebno za moje putovanje. U Londonu im je odgovoreno da oni nemaju ništa s mojim putovanjima, jer da ja nisam britanski, nego australski državljan i da moj put preko granice ovisi isključivo o volji australskih vlasti.

Prepucavanje između Stockholma i Londona trajalo je više od dva tjedna. Miro je ustrajavao u štrajku glađu i zdravstveno mu se stanje toliko pogoršalo da je svakog dana mogao umrijeti.

Šveđani su se bojali Mirine smrti u njihovu zatvoru. Naravno, ne zbog Mire, nego zbog toga što bi to narušilo ugled njihove države koja je slovila kao jedna od najhumanijih i naslobodnijih zemalja u svijetu te stoga što što bi ta smrt izazvala po njih neugodne reakcije hrvatskog iseljeništva. Bojali su se demonstracija, ali i mogućih oružanih akcija protiv svojih diplomatskih predstavništava i interesa u svijetu. Zbog toga su nastavili s pritiskom na Britance da mi se omogući odlazak u Švedsku…

Kako je vrijeme prolazilo prestao sam vjerovati u mogućnost putovanja u Stockholm. Dok jednog poslijepodneva, oko dva sata, nije zazvonio telefon.

„Jeste li to vi, gospodine Štedul?“

„Da, izvolite.“

Bilo je to Ministarstvo unutarnjih poslova u Londonu. Službenik koji me nazvao upitao me želim li otputovati u Švedsku.

„Da“, odgovorio sam mu. „Spreman sam otići i pomoći švedskim vlastima da Miru Barešića nagovore da prekine štrajk glađu, ali sam od toga već odustao.“

„Zašto ste odustali?“

„Barešić je u štrajku već pedeset četiri dana i u vrlo je teškom, zapravo kritičnom stanju. Nemam namjeru ići samo zato da bih prisustvovao pogrebu.“

Službenik s druge strane žice mi je odgovorio da je Barešić još živ i da ja, ako želim ići, mogu to učiniti.

„Ne mogu jer nemam putovnicu.“

„Za to se ne brinite, mi ćemo vam dati poseban dokument s kojim ćete moći otići u Švedsku i vratiti se u Britaniju.“

„A koliko bih dugo morao čekati na izdavanje takvog dokument?“ upitao sam sarkastično.

„Ako želite putovati“, iznenadio me činovnik u Ministarstvu unutarnjih poslova, „otiđite odmah u Edinburgh, ukrcajte se u prvi zrakoplov za London i do 17 sati dođite k nama u Ministarstvo. Tu će vas čekati dokumenti za put u Stockholm, u koji možete stići još večeras. Ako k nama stignete i poslije pet, mi ćemo vas čekati, dati vam dokument za put i odvesti u zračnu luku. Za kartu se ne brinite, bit će rezervirana.“

Moja Shirley, koja nije znala o čemu sam razgovarao s Londonom, nije mogla vjerovati kad sam joj rekao da idem u Švedsku i da u putnu torbu ubaci nekoliko najnužnijih stvari. Dok sam joj u glavnim crtama prepričavao razgovor sa službenikom u Ministarstvu policije i objasnio joj da ću se vratiti već za nekoliko dana, polako je došla k sebi od iznenađenja. Odmah me odvezla u Edinburgh. Zrakoplovi za London polijetali su gotovo svakih pola sata.

Pred vratima Ministarstva bio sam u 17.30 sati. ‘Čarobni’ me dokument već čekao, kao i čovjek iz sigurnosne službe koji me odvezao na aerodrom Heathrow. Iste večeri, oko 23 sata, bio sam u zračnoj luci u Stockholmu. Dočekala su me dvojica ageneta iz švedske sigurnosne službe…

Šveđani su me s aerodroma odvezli u neki hotel i zamolili da iz sigurnosnih razloga nikamo ne izlazim dok oni sutra ujutro ne dođu po mene.

Ista dvojica koja su me smjestila u hotel pokucala su mi rano ujutro na vrata sobe. Zajedno smo doručkovali i odvezli se u zatvorsku bolnicu u kojoj se izgladnjivao Miro Barešić. Cijelim me putem do zatvora opsjedala samo jedna misao, je li Miro još živ.

„Živ je“, rekao mi je upravitelj zatvora, kratko me izvijestio o Mirinu zdravstvenog stanja i brzo prešao na razloge zbog kojih štrajka i na zahtjeve koje je postavio da bi štrajk prekinuo. Bitno je bilo da Miro ne želi odustati od svojih zahtjeva, a vlada tim zahtjevima ne želi udovoljiti.

Napokon su me odveli u Mirinu sobu. Na prvi se pogled vidjelo da je on fizički potpuno izmožden. Stajao je, ali tako kao da će se svakog trena srušiti. Mogao je učiniti poneki korak, uz težak napor oslanjajući se o zid i hvatajući se za namještaj. Teško je govorio, a vid i sluh počeli su mu otkazivati.

Od početka štrajka prošla su 54 dana. Toliko dana Miro ništa nije jeo, a nekoliko dana prije moga dolaska prestao je i piti vodu. Da bi ga održali na životu, počeli su mu intravenozno davati tekućinu, ali onda im je i to zabranio.

Kad sam ušao, najprije je pitao jesam li ja Tomislav Kvaternik. Rekao sam da jesam, ali da mi je to pseudonim i da mi je pravo ime Nikola Štedul. Odgovorio je da su mu to objasnili, ali da mu to nije bitno. Bitno mu je što su Šveđani napokon pristali da o njegovom slučaju razgovaraju s predstavnikom hrvatske političke emigracije. I osobito mu je važno da je to netko iz vodstva HNO-a.

Počeo sam mu objašnjavati da sam došao kako bih sa švedskim vlastima razgovarao o njegovim zahtjevima za prestanak štrajka glađu. Prekinuo me i rekao da ti zahtjevi više nisu važni i da će pristati na sve što ja odlučim. Zaustavio sam ga i upozorio da se naš razgovor zacijelo prisluškuje. Nije ga to previše zanimalo, a vjerojatno se ništa i nije moglo snimiti, jer mu je glas već bio vrlo slabašan i drhtav. Ponovio je da je spreman bez ikakvih uvjeta odmah prestati sa štrajkom, ako ja to od njega tražim. Njemu je glavni cilj bio da ga Šveđani počnu uvažavati kao borca za slobodu svog naroda i da pristanu na razgovar s nekim tko zastupa hrvatsku borbu i hrvatske interese. Opet sam ga upozorio na to da ne otkriva svoja stajališta, motive i odluke, nego da mi kaže što traži i kakve uvjete postavlja. Rekao mi je da ne traži ništa osim prava kakva imaju ostali zatvorenici. Ukratko, prvo, tražio je da ga se više ne diskriminira i, drugo, da mu švedske vlasti daju pisano jamstvo da neće biti izručen Jugoslaviji.

Premda su Šveđani na upite javnih medija izjavljivali da Barešić neće biti izručen Jugoslaviji, bojazan da bi se to ipak moglo dogoditi nije bila bez osnove. Švedska je u to vrijeme s Jugoslavijom sklapala trgovačke poslove vrijedne stotine milijuna dolara. Na prvome je mjestu bio švedski izvoz najsuvremenijeg naoružanja, u rasponu od lakog, pješadijskog, do teške artilerije i raketa. Jugoslavija je dio švedskog tovara kupovala za sebe, a veći je dio u njezinoj režiji i s njezinom dokumentacijom tajno otpreman u zemlje na Bliskom i Srednjem istoka, koje su bile u ratu i u koje Švedska, prema vlastitim zakonima i međunarodnim dogovorima, nije smjela izvoziti oružje.

Jugoslavija je na taj način ucjenjivala Švedsku, među ostalim i zahtjevom da joj izruči Miru Barešića. Mogućnost izručenja bila je još izglednija u vrijeme dok je za kormilom švedske vlade bio Olof Palme, Titov obožavatelj još iz vremena dok je kao student dolazio u Jugoslaviju na dobrovoljne omladinske radne akcije. Palme je uz to, kao socijalist, bio oduševljen i jugoslavenskim modelom socijalističkog samoupravljanja. Uglavnom, postojala je velika vjerojatnost da on, bez obzira na imidž humanitarca, izručenje jednog ‘terorista’ i Titova protivnika Jugoslaviji ne bi doživio kao nehumano djelo.

Upravitelju zatvora sam poslije susreta s Mirom rekao da bi s moje strane bilo nemoralno i nečasno od zatvorenika tražiti da prestane sa štrajkom, ako mu švedske vlasti nisu voljne dati pisano jamstvo da neće biti izručen u Jugoslaviju. Budući da bi takvo izručenje nekoga tko u Švedskoj ima politički azil bilo i kršenje zajamčenih prava iz Povelje UN-a, ne vidim zašto bi za švedske vlasti bio problem dati Barešiću takvo jamstvo. Upravitelj mi je odgovorio da on o tome ne može sâm donositi odluke i da će već za sutra organizirati sastanak s onima koj su za takve odluke ovlašteni. Zamolio me da i ja budem nazočan, kako bih mogao iznijeti svoje dojmove o Barešiću i objasniti njegove uvjete. Naravno, pristao sam, ali sam i podsjetio ravnatelja da Miro ne jede već 54 dana i da nije preostalo baš previše vremena za raspravu i pregovore.

Sutradan u deset sati počeo je najavljeni sastanak. Osim mene i upravitelja zatvora, nazočni su bil: šef švedskih sigurnosnih službi, upravitelj svih zatvora u Švedskoj, zamjenik ministra pravosuđa i jedan čovjek koji se predstavio kao zastupnik u švedskom parlamentu (u ulozi promatrača).

Upravitelj zatvora Amilon u uvodnoj je riječi ukratko opisao situaciju i razloge zbog kojih smo se sastali. Zamjenik ministra odmah je prešao na meritum stvari i zmolio me da im objasnim što se od njih očekuje da učine, da bih ja mogao Barešića uvjeriti da prestane sa štrajkom. „Recite nam i svoje mišljenje o tome kakve se posljedice mogu očekivati ako Barešić u zatvoru umre.“

Objasnio sam da hrvatska zajednica u iseljeništvu, ili barem njezin najveći dio, Miru Barešića ne smatra ni kriminalcem, ni teroristom, nego hrvatskim borcem za slobodu. „Ako bi“, rekao sam, „pod uvjetima u kojima se sad nalazi umro u zatvoru, sa sigurnošću se može reći da bi svuda gdje Hrvati žive buknule emocije. Najmanje što se možeo očekivati jest masovno održavanje prosvjednih javnih okupljanja i raznih vrsta demonstracija, osobito pred švedskim diplomatskim predstavništvima. Postoji i velika vjerojatnost da bi Barešićeva smrt potakla njegove prijatelje i manje skupine njegovih istomišljenika i na neke ekstremnije pothvate, npr. na nasilne i oružane napade na švedska diplomatska i druga predstavništava. HNO, organizacija koju ja zastupam, ne može utjecati na takve pojedince i grupice, jer oni ne prihvaćaju vodstvo HNO-a. K tome, postoji i opasnost da na raspirivanje osvetničkog nezadovoljstva, s namjerom da kompromitiraju hrvatsku političku emigraciju, utječu i agenti jugoslavenske tajne službe. Takvih je primjera već bilo.“

Rekao sam i nešto što sudionici sastanka u zatvoru vjerojatno nisu očekivali, a to je podsjećanje na uzroke koji su doveli do situacije u kojoj smo se našli. „Za ono što se 1971. dogodilo u jugoslavenskoj ambasadi u Stockolmu“, kazao sam bez okolišanja, „velikim je dijelom odgovorna i sama Švedska. Švedskim je vlastima zacijelo i prije dolaska gospodina Vladimira Rolovića u Stockholm bilo poznato da je poslije Drugog svjetskog rata taj čovjek bio zamjenik ministra unutarnjih poslova u Bosni i Hercegovini, odnosno šef Udbe za BiH, zloglasne tajne političke policije koja je odgovorna za mnoga ubojstva nedužnih građana. Unatoč činjenici što je bila riječ o dokazanom zločincu, Švedska mu je izdala veleposlaničku akreditaciju.“

„Govorim to stoga“, objasnio sam, „kako bi se slučaj njegova ubojstva stavio u pravi kontekst. Rolović je bio jedna od ključnih osoba u jugoslavenskom totalitarnom režimu, koje su organizirale progone i izvodile ubojstva. Mnogo mladih ljudi pred tim je progonima pobjeglo u inozemstvo. Znatan broj njih, uključujući i one koji su upali u jugoslavensko veleposlanstvo, sklonio se u Švedsku vjerujući da će tu naći slobodne i pravdne uvjete za život. Oni su teška srca napustili svoju domovinu; zbog takvih kao Rolović nisu u svojoj zemlji vidjeli nikakve mogućnosti za častan, normalan i pristojan život. Onda je Rolović, od kojega su pobjegli, za njima došao u Švedsku i odmah najavio da će ih i tu proganjati i kažnjavati. Prijetio im je da će ih ‘naučiti pameti’. Takve bi provokacije i u polumrtvom starcu probudile strasti, a gdje neće u uzavreloj krvi mladih ljudi poput Barešića i Brajkovića, koji u vrijeme upada u jugoslavensko veleposlanstvo, prema švedskim zakonima, još nisu bili punoljetni. Čovjeku krvavih ruku vaša je vlada dala ambasadorsku akreditaciju. Nije to bio samo nepodnošljiv izazov za te mlade ljude, nego i grubo kršenje općeprihvaćenih načela u postupku priznavanja visokog diplomatskog statusa.“

Odgovorio mi je šef sigurnosnih službi priznavši da su pogriješili kad su odlučivali o Rolovićevu potvrđivanju. Rekao je, što je i mene iznenadilo, da ni oni, kao ni mi Hrvati, ne smatraju Miru Barešića kriminalcem i teroristom, nego borcem za slobodu svoje domovine, ali da on to, kao ni jedan državni dužnosnik, ne može javno priznati. „I kad biste vi, gospodine Kvaternik, negdje javno ustvrdili da sam vam ja ovo što ste upravo čuli uistinu rekao, ja bih morao izjaviti da ste vi to vjerojatno samo sanjali. Ali vi ste toga i sami svjesni“, zaključio je šef švedskih obavješatajaca i drugih tajnih agenata i predložio da prijeđemo na stvar.

„Pronađimo rješenje“, rekao je, „koje će biti dobro za zdravlje gospodina Barešića i koje će biti politički prihvatljivo za švedske državne interese.“

Rekao sam da je ključni problem u tome što Miro Barešić ne može dobiti pisano jamstvo švedske vlade da neće biti izručen Jugoslaviji. Zamjenik ministra odmah je odgovorio da Barešić može dobiti takvo jamstvo, na što sam ja reagirao riječima da u tom slučaju ne bi trebalo biti nikakvih teškoća ni s njegovim ostalim zahtjevima. Jer sve ono što traži jest u okviru švedskih zakona i zatvorskih pravila, pa da mi zapravo i nije jasno zašto mu ti zahtjevi već nisu prihvaćeni. Rekao sam da je Miro i prije štrajka objašnjavao da njemu najviše smeta diskriminacija u odnosu na druge zatvorenike, a ne toliko sami zatvorski uvjeti. On nije mogao podnijeti ni prihvatiti da ga se ponižava. Ako već u Švedskoj ne postoji status političkog zatvorenika, on se pita zašto onda za njega ne vrijede uvjeti koji vrijede za sve druge zatvorenike, čak i one koji su višekratno osuđivani za najteže zločine? On se nije pobunio zbog uvjeta, nego zbog gaženja načela.

Netko od sudionika sastanka, ne sjećam se tko, na to mi je rekao da tu nije riječ o samoj naravi Barešićevih zahtjeva, nego više o tome kako im udovoljiti a da javnost ne shvati da je vlast popustila pred ucjenama, odnosno da je kapitulirala u sporu s problematičnim, javno razglašenim prekršiteljem zakona.

Kad su strane izmijenile mišljenja i kad je sve bitno bilo dogovoreno, upravitelj se digao i rekao da će on sastaviti pisani ugovor u deset točaka između Mire Barešića i uprave zatvora, u kojem će se detaljno opisati plan postupka prema Barešiću kao zatvoreniku i u kojem će biti i klauzula s jamstvom da neće biti izručen Jugoslaviji. „Ali“, naglasio je, „to mora biti predstavljeno javnosti tako da ne ispadne da je Švedska pokleknula pred terorizmom.“

Upravitelj nas je još obavijestio da se pred ulaznim vratima zatvorske bolnice okupilo između dvadeset i trideset novinara i TV kamera, koji čekaju na izvještaj o rezultatima naših razgovora. Rekao sam da razumijem osjetljivost švedskih predstavnika na interpretacije našeg dogovora i njegove odjeke u javnosti. I da sam stoga spreman dati kratku izjavu od samo jedne rečenice, da je razgovor okončan na obostrano zadovoljstvo. Bez ikakvih daljih komentara i odgovora na pitanja te bez ikakvog prizvuka trijumfalizma Mire Barešića. Kad sam to izgovorio, u prostoriji se začuo uzdah olakšanja.

Još su me jednom pitali jesam li suglasan s onim što je upravitelj pribilježio kao deset točaka ugovora i jesam li spreman savjetovati Miri da dogovor potpiše i prestane sa štrajkom glađu. Pristao sam imajući na umu što mi je Miro rekao dan prije. Pričekao sam da tajnica dogovor pretipka i s njim otišao k Miri. Preveo sam mu što u ugovoru piše (tekst je bio na engleskom) i pitao ga je li spreman to potpisati. Rekao je da nije očekivo da će pristati na sve zahtjeve i da bi potpisao sve što bih mu savjetovao da potpiše. Najvažnije mu je bilo, ponovio mi je, da Šveđani pristanu na razgovor s nekim tko zastupa borbu za slobodu hrvatskog naroda. U tom pristanku on je vidio i svojevrsno priznanje naše borbe. Potpisao je ugovor i odmah izjavio da prestaje sa štrajkom glađu.

Raspletom su svi bili zadovoljni. Osim novinara. Koji su vani pred vratima satima čekali i vjerovali da će im biti rečeno mnogo više od onoga što smo im u kratkim izjavama rekli upravitelj Amilon i ja. Očekivali su senzacionalne i sočne detalje o prihvaćanju Barešićevih zahtjeva: jedni, da bi mogli kritizirati vladu što je pokleknula pred terorizmom; drugi, da bi mogli pisati o gaženju ljudskih prava od strane švedskih vlasti.

Da, nezadovoljni su bili i Jugoslaveni. Najprije zbog toga što se išlo na ruku jednom antijugoslavenskom teroristu, a onda i stoga što su spašavanjem Barešića od smrti izbjegnuti teroristički izgredi koje su oni priželjkivali, jer bi im bili dobrodošao argument za pritisak na zapadne zemlje da pojačaju represivne i druge mjere protiv hrvatskih političkih organizacija.

Kući u Britaniju vratio sam se nakon tri dana i tu zatekao službenika iz Ministarstva policije. Došao je da od mene preuzme putne dokumente s kojima sam otišao u Švedsku.

Uoči povratka bio sam na ručku s nekima od onih koji su sudjelovali u razgovorima u zatvorskoj bolnici. Budući da su bili vrlo zadovoljni ishodom našeg zajedničkog posla, pitali su me što bi mogli učiniti za mene. Rekao sam im da inicijativni odbor za osnivanje Hrvatskog državotvornog pokreta namjerava već u svibnju, dakle za samo dva mjeseca, u Švedskoj održati osnivački skup HDP-a. I pitao ih bi li nam mogli pomoći na način da mi s britanskim vlastima srede još jedno putovanje u Švedsku. Naglasio sam da bi održavanje našeg osnivačkog sabora u Švedskoj bilo od koristi i njihovoj zemlji, jer bi pridonijelo amortizaciji lošeg dojma što ga je u javnosti ostavio ‘slučaj Barešić’. „Takav bi politički događaj“, objasnio sam, „nesumnjivo pozitivno utjecao na raspoloženje hrvatskog iseljeništva u Švedskoj (pa i u svijetu) i vratio mu vjeru u Švedsku kao zemlju ljudskih sloboda i pravednog društva.“

Na moje iznenađenje, odmah su obećali da će ispitati što se u tom pogledu može napraviti. (Odlomak iz memoara „U službi savjesti“)

 

Nikola Štedul, 7dnevno, 3. travnja 2020.