U novije je doba ovo prvi slučaj da je pisac koji nije Hrvat i koji ne živi u Hrvatskoj, napisao roman na suvremenom hrvatskom jeziku, o hrvatskoj temi. Riječ je o bosanskom arheologu afirmiranom u svijetu, profesoru na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, ekspertu za povijest staroga vijeka, dr. Enveru Imamoviću (r. 1940. u Fojnici). Premda je to prvi takav slučaj, njegovi korijeni nisu nimalo slučajni. Imamović je, naime, dvostruko vezan za Hrvatsku. Na razmeđu pedesetih i šezdesetih studirao je arheologiju u Zagrebu, a kao stručnjak se specijalizirao za hrvatske antičke teme.

Veći je dio znanstveničke karijere proveo na terenu, kao sudionik arheoloških ekspedicija po mnogim zakutcima svijeta. Za vrijeme rata bio je u Sarajevu, gdje je godine 1992. iz zapaljenog Zemaljskog muzeja, kojemu je bio ravnatelj, spasio znamenitu židovsku rukopisnu knjigu, Hagadu. Kao školovani arheolog suprotstavio se diletantskim mistifikacijama oko tobožnjih piramida u Visokom. Usavršavao se na Rimskom sveučilištu, a sada je redoviti profesor starog vijeka i arheologije. Objavio je brojne studije, najviše iz antičke povijesti. Među inim hrvatskim antičkim temama proučavao je i Starogradsko polje na Hvaru koje potječe iz doba grčke kolonizacije. Tako je i došao na ideju da o vremenu doseljavanja Grka na Hvar prije gotovo 2.400 godina napiše povijesni roman.

U fabulativnom je zametku romana Afroditin grijeh ljubavna priča, ali je njegov veći dio literarna rekonstrukcija doseljavanja Grka s otoka Parosa u Egeju na Hvar u Jadranu i utemeljenja novog grada, Farosa (Staroga Grada), 4. godine 98. olimpijade (384. pr. Kr.), najstarijeg kontinuirano naseljenog grada u Hrvatskoj.

Imamovićev roman pozitivno je ocijenio i naš profesor stilistike dr. Krunoslav Pranjić, koji o njemu među ostalim kaže: Vrline teksture brojne su: nenametljive su, nezaobilazne asocijacije na planetarnu suvremenost: rasnu nesnošljivost, ratove 'do istrage naše ili vaše', ekonomske insuficijencije zbog razvojne neravnomjernosti, sukog civilnosti i barbarstva... ali i svugdašnje i svagdašnje nježne ljubavi-bez 'hepienda', bez sladunjavosti i bez patetike.

Faros/Stari Grad ima svoje stare i nove pripovjedače, ali još nitko nije literarizirao sam njegov antički početak. Tek sad se može reći da je Stari Grad uistinu star 2.400 godina.

Roman o tome kako je za čovječnost uvijek vrijeme i o tome kako su se u ratnom Zagrebu zavoljeli Rahele i Tomislav i kako su u proljeće 1943. uspjeli pobjeći pred zlom.

Pusac u romanu bira jednu od najosjetljivijih tema iz povijesti hrvatske kolektivne svijesti, a to je odnos Hrvata i Židova za vrijeme Drugog svjetskog rata i holokausta. O toj je temi hrvatska književnost (beletristika) uglavnom glasno šutjela, pa roman i stoga ima posebno značenje. Hoće li mu ta činjenica odmoći ili pomoći, tek će se vidjeti, no da će mu njegova literarna izazovnost osigurati nemali odjek, u to nema sumnje.

Roman se sastoji od dvaju fabulativnih krugova. Prvi se zasniva na odnosu zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca i zagrebačkog nadrabina Miroslava Šaloma Freibergera, odnosno na Stepinčevu nastojanju da spasi što više židovskih života. U drugom je krugu ljubavna priča dvoje mladih Zagrepčana, Rahele i Tomislava, njihovo skrivanje i pustolovni bijeg iz Zagreba. Ta se dva kruga u mnogo čemu preklapaju, jer mladi par pripada različitim vjerskim zajednicama, a i utočište i pomoć u bijegu dobiva na Kaptolu.

Osim Stepinca i Freibergera, Presvijetlog i Rabina, u romanu se javljaju i druge povijesne osobe, među kojima se izdvajaju Ante Pavelić i Heinrich Himmler. Oni u jednom od najopsežnijih poglavlja romana, u svibnju 1943., u Banskim dvorima na Gornjem gradu, vode zanimljivu i šokantnu konverzaciju, koja izvrsno opisuje stanje stvari u tadašnjoj hrvatskoj državi.

U pisanju romana autor se oslonio na maštu i nesumnjivu spisateljsku vještinu, ali i na povijesne izvore, dokumente i svjedočenja osoba koje su sudjelovale u dugađajima koji su podloga romaneskne radnje. Osobito mu je dragocjen izvor bila rukopisna memoarska knjiga dr. Amiela Shomronyja, koji je bio tajnik rabina Freibergera i njegova veza s nadbiskupom Stepincem. Kad se poslije Drugog rata sudilo nadbiskupu Stepincu, Shomrony se ponudio za svjedoka u Stepinčevu korist. Komunističke su mu vlasti odgovorile da njegovo svjedočenje ne prihvaćaju, a ako se svjedok ipak pojavi u Zagrebu, da mu ne garantiraju sigurnost. To onemogućeno svjedočenje bilo je Međimorcu glavni motiv da napiše Presvijetlog i Rabina .

Miroslav Međimorec (Zagreb, 1942.), autor koji je šezdesetih bio kultna figura buntovnog studentskog kazališta, a devedesetih junak obrane Sunje, diplomat i vrhunski hrvatski obavještajac, na početku se 21. st. predstavio i kao izvrstan romanopisac. U romanu Piše Sunja Vukovaru progovorio je o svojim i bratovim vojničkim doživljajima u obrani Sunje i Vukovara, a u romanu Frankfurtska veza ispričao je napetu špijunsku storiju o tome kako su pobunjeni Srbi iz SAO Krajine pokušali nabaviti atomsku bombu i njome ucjenjivati Hrvatsku. Ugled stečen tim knjigama potvrđuje i svojim trećim romanom Presvijetli i Rabin.

Roman Frankfurtska veza pripada kriminalističkom žanru koji u suvremenoj hrvatskoj književnosti nije bez korijena (Brixy, Pavličić, Tribuson, Bauer), ali onoj njegovoj podvrsti kojoj u našoj literaturi gotovo da i nema traga, a to je špijunska proza. Nekad su, za vrijeme Jugoslavije, istina, postojali autori koji su opisivali podvige tajne policije, no oni su rijetko kad dospijeval i dalje od novinske feljtonistike i propagande. Međimorec bi, dakle, mogao biti prvi hrvatski pisac koji je na tragu izvrsnih uzora iz svijeta (Fleming, Le Carre) napisao uzoran - što znači napet, uzbudljiv, zabavan – špijunski triler.

Autor Frankfurtske veze proslavio se kao kazališni redatelj, a na samom početku Domovinskog rata prihvatio se puške i bio među organizatorima obrane male, ali prevažne Sunje na Savi. Po povratku s fronte pridružio se skupini intelektualaca, koja je stvarala hrvatsku obavještajnu službu i nekoliko je godina vodio njezine ogranke za inozemstvo. Svoj roman napisao je, kao i spomenti slavni autori, na osnovi događaja u kojima je i sam bio protagonist.

U Međimorčevoj špijunskoj priči riječ je o tajnom ratu hrvatskih i srpskih obavještajaca, a počinje telefonskim pozivom iz Frankfurta u zagrebačko sjedište HIS-a, gdje je glavni junak Mihovil jedan od šefova. Tajanstvena osoba koja se predstavlja kao Vladimir nudi, na srpskom jeziku, informaciju vrijednu milijun dolara...

Radnja je vrlo razvedena, a događa se u prvoj polovici devedesetih godinana na mnogim lokacijama: od Zagreba i okupiranih područja Hrvatske do Njemačke, BiH, Austrije, Ukrajine... U njoj sudjeluju krimilaci, polusvijet... i profesionalni obavještajci iz amerièkih, njemaèkih, ruskih, jugoslavenskih i drugih tajnih policija. Zbiva se u «gluhim sobama», po banijskim šumama i ruskim cestama, u luksuznim europskim hotelima, na Frankfurtskom sajmu knjiga, po elitnim okupljalištima i u obavještajnom i kriminalnom podzemlju europskih metropola. Bogataši, lijepe žene i leševi njezin su obvezatni prilog.

Ivan Aralica
PUŽ

Str., 14 x 20 cm, str. 224, 160 kn, 2004.

Ideju da napiše roman Puž Aralica je dobio na tajnom sastanku hrvatskog državnog vrha neposredno nakon trećesiječanjskih izbora 2000. Dobacio je nešto tadašnjem premijeru Ivici Račanu, koji je na tom sastanku vodio glavnu riječ, na što mu je ovaj odbrusio: “Vi šutite! Čitamo mi što vi pišete!” Premijer je mislio da je pročitao Aralicu, a što je mislio Aralica, to se vidi u ovom romanu. I tek će ga sada bivši premijer moći pročitati. I imat će što pročitati!

Tema je romana Puž, koji je napisan u obliku političke basne, odnos malenih, ustrašenih i slabih (puževa) prema velikima i svemoćnima (europskim gurmanima koji uživaju u pužjem mesu). Slabi (puževi) idu u slast jakima (gurmanima) samo ako su ponizni, poslušni i bez ponosa. Svaka odlučnost, odvažnost, neposlušnost, a najviše ponos, slabe čini opasnima, a puževe manje ukusnima.

Zaplet u romanu počinje u trenutku kad puževima dojadi biti puzavcima i kad se pobune protiv svog gospodara, vlasnika pužje farme Gegana, koji živi od prodaje puževa Europi. Pobunu inspirira puž Prpuš, a u njezinu gušenju pužogojcu i europskoj izaslanici, pužici Mrči Osmigači, pomaže sitni puž Sven Tupek (u romanu Fukara tako se zvao hrvatski premijer). Za razliku od Prpuša, koji misli da je nepodnošljivo živjeti bez ponosa, Tupek smatra da ponos puževima može samo smetati. Poniznost bez ponosa, formula je kojom se Tupek želi svidjeti i vlasniku farme, i erotiziranoj Osmigači, i moćnicima u svjetskom centru za kontrolu pužjeg mesa u Ulmu.
Svaka basna ima pouku, pa tako i ova Araličina, a ona je u tome da svako, pa i najjadnije i najustrašenije stvorenje sanja o junaštvu.

Premda je roman o pobuni puževa napisan u obliku basne, i u njemu je autor primijenio neke postupke iz satiričnog ciklusa Sebastijanovih priča (Ambra, Fukara, Svetinka). I u Pužu se, primjerice, pripovjedač u gradnji likova oslanja na zbiljske modele (uglavnom iz svijeta politike i medija), pa će čitatelj i u ovome romanu moći uživati u igri prepoznavanja, ali i prikrivanja. Mnogo je toga poznato, ništa sigurno!

Pavao Račić
LIČANI

Str., 14 x 20 cm, uvez tvrd, 250 kn, 2004.

Ličani su prvi roman Pavla Račića (r. 1928. u Lovincu), čovjeka koji nije književnik i koji živi daleko od književnog miljea. Račić je izučeni automehaničar koji se osim osnovnom strukom bavio i drugim zanimanjima. Kao mladi obrtnik (proizvodio je sitnu galanteriju) došao je u sukob s jugoslavenskim vlastima, pa je šezdesetih godina, "ali bez ikakvih dugova i poreznih potraživanja", emigrirao u Njemačku, gdje je dobio politički azil. Početkom devedesetih vratio se u Hrvatsku i otad pola godine provodi u Hrvatskoj, pola u Njemačkoj.

Njegov roman pripada zabačenoj tradiciji tzv. hrvatske književne naive: Janko Matko; Stjepan Kovačić: "Svi su plakali, Što se pod Žumberkom zbilo polovinom 19. stoljeća"; Romano Mrkić: "Taksist od Münchena". Napisan je kao "istinita priča" o sudbini ličke, seljačko-obrtničke obitelji Račić od početka 20. st. do Domovinskog rata. Komponiran je pregledno, a ispričan je vrlo sređenim i slikovitim jezikom koji ponekad, osobito u vrlo živim dijalozima, podsjeća na Milu Budaka. Junaci romana jednostavni su ljudi koje život vodi kroz mnoga mala i velika iskušenja. Zapravo, ne dogada im se ništa što se ne događa i mnogim drugim ljudima, ali je ipak sve što im se dogada vrlo uzbudljivo, iznenađujuće, smiješno i tragično. A to je zbog toga što Račić jednostavno umije pripovijedati, i to načinom na koji su nekad pripovijedali najbolji usmeni pripovjedači.

Stjepan Vukušić
ADMIRAL
Biografski roman o prvom hrvatskom admiralu, Janku Vukoviću pl. Podkapelskom

14 x 20 cm, 60kn, uvez tvrd, 2004.

Točno u pet poslije podne, 31. listopada 1918., počela je u pulskoj ratnoj luci, na bojnom brodu "Viribus Unitis", ceremonija primopredaje austro-ugarske ratne mornarice. Zapovjednik, kontraadmiral Horthy, prema odluci Ratnog vijeća u Beču i samog cara i kralja Karla, predao je flotu predstavnicima Narodnog vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba s pjesnikom Antom Tresićem Pavičićem na čelu. Dotadašnji kapetan bojnog broda, Janko Vuković pl. Podkapelski, unaprijeđen je u čin kontraadmirala i imenovan prvim zapovjednikom mornarice pod hrvatskim zastavama. Već sljedećeg dana, 1. studenoga, rano ujutro, talijanski su se diverzanti probili u pulsku luku i minirali usidreni admiralski brod. S njim je, nakon što je dopustio zarobljenim diverzantima da se iskrcaju, potonuo i novi zapovjednik. O njemu, o tom našem prvom admiralu, njegovu djetinjstvu u Lici, karijeri, ambicijama, o njegovu životu, najviše o posljednjim danima i satima, govori roman Admiral.

Autor poštuje faktografiju, no ponajprije ga zanima sama priča o zanimljivom čovjeku i uzbudljivoj sudbini, u koju s mjerom upleće i lirske pasaže.

Roman je ilustriran starim fotografijama i slikama.

Stjepan Vukušić (r. 1931.) pjesnik je, prozaik i jezikoslovac (stručnjak za novoštokavsku akcentuaciju), autor niza uspjelih knjiga, koji kao umirovljeni sveučilišni profesor živi u Puli.

Miroslav Međimorec
PIŠE SUNJA VUKOVARU

Istinite priče iz domovinksog rata

Str. 245, 14 x 20 cm, uvez tvrd, 160 kn, 2004.

Željeznička postaja u Sunji legendarni je topos Domovinskog rata, koji, kao i drugi slični, živi samo u usmenoj predaji, a nema ga u našoj suvremenoj književnosti. Međimorčevom knjigom on ulazi i u priču i tu se pokazuje koliko je privlačan i koliko su hrvatski autori griješili kad su ga zaobilazili.
Stanica u Sunji mjesto je susreta zanimljivih, vrlo različitih ljudi iz svih hrvatskih krajeva, osobnosti koji se u svemu razlikuju, osim u jednome, a to je riješenost da se brani domovina. Od drugih mjesta na tzv. prvoj liniji Sunja se razlikovala po tome što su u njoj otpor organizirali oni koje je s ratom najteže povezati - kazališni umjetnici. Vojnike su vodili redatelji, glumci, scenografi, pisci... a snajperom je baratao prvak HNK u Zagrebu.
Međimorec, koji je i sam bio jedan od zapovjednika u Sunji, ispričao je niz memoarskih priča o hrvatskim vojnicima s kojima je ratovao, a koji su, ako su preživjeli, dočekali da ih se uglavnom tretira s prezirom. U njegovim pričama oživljavaju fantomi s popisa tzv. nestalih (kojih je još oko 1300!), oni koji su stradali u ratu i oni koji su, totalno zaboravljeni, stradali u miru. Najslikovitije su priče o zapovjedniku Hemingwayu i Glumcu.
Osim svojih, autor je ispričao i priče što ih je kao vojnik u Vukovaru, poslije zarobljenik u Srbiji, doživio njegov brat. Otud i naslov knjige: Piše Sunja Vukovaru (prema Lastinoj pjesmi).

Miroslav Međimorec (r. 1942. u Zagrebu) šezdesetih se godina proslavio svojim režijama u Studentskom eksperimentalnom kazalištu (SEK) u Zagrebu. Ponajprije ga je zanimao politički angažiran teatar, pa je imao neprilika s vlastima (i 68. i 71.). Na početku rata dragovoljno se javio u Zbor narodne garde, iz rata je izašao s činom generala. Radi u diplomatskoj službi.

Roman Svetinka treci je dio Sebastijanovih prica: prva su dva satiricni romani s kljucem Ambra i Fukara. Njegova su lica izvedena uglavnom prema zbiljskim modelima, ali kako je rijec o licnostima donekle prepoznatljivima iskljucivo u lokalnoj sredini u koju je smještena radnja (Zadar i okolica), kljuc se gotovo i ne vidi. Iznimka su dva-tri lica o kojima pripovjedac Sebastijan govori i u prethodnim rimanima.

Tema je Svetinke progon vjere u poslijeratnoj Jugoslaviji. Radnja se zbiva neposredno poslije II. svetskog rata, s izletima u meduratno i ratno razdoblje. U središtu je naratorove istrage sudbina mlade žene Svetinke Grmuše iz Zadra (Arbanasi), koja se odgonetava na osnovi stvarnih i tobožnjih arhivskih dokumenata: partijskih i sudskih zapisnika, izjava, denuncijacija, tajnih izvještaja, novinskih clanaka, fotografija...
Svetinka u Aralicinu opusu ima posebno mjesto. Ne samo po tome što mu je glavni protagonist žena (žena je glavna junakinja i Asmodejeva šala), nego i po nježnom, iskrenom, sucutnom odnosu pripovjedaca prema vlastitoj junakinji. O Svetinki pisac pripovijeda kao da pripovijeda o nekom najbližem, najvoljenijem ili o sebi samom.