Sve što sam napisao, istina je, kaže autor ove ispovijedi o životu na ulici Josip Šegota (rođen 1947. u Zagrebu, odrastao u središtu grada, diplomirao ekonomiju). To nije tv-sapunica, to je moj život!
Imao je sve: društveni položaj i veze, posao u državnom poduzeću, obitelj, dom, vikendicu na moru, prijatelje, sviđao se ženama, odlazio u kupovinu u inozemstvo... I onda je, preko noći, zbog nesporazuma s najbližima, sukoba na poslu (izazvanog dugim jezikom), lakovjernosti i prijateljskog noža u leđima, ostao bez svega.
Više gladan nego sit, napušten, ponižen, prezren, zaboravljen, shvatio je da ništa nije onako kako se čini. S vlastitom je obitelji morao prekinuti, prijatelji su ga napustili, poznanici od njega okretali glavu. Nije ostao samo bez imanja i prihoda, nego i bez svog dotadašnjeg života. Bačen je na rub egzistencije, a i preko njega, u svijet o kojem u svom građanskom komforu ništa nije htio znati. Prisilno se našao u ulozi na životnom dnu i tu ostao punih pet godina. O tome, s mješavinom srama, srdžbe i tuge, iskreno svjedoči u ovim sjećanjima na vlastito beskućništvo u hrvatskom velegradu.
Na pisanje Beskućnika odlučio se zbog onih koji nisu beskućnici, a koji nevoljnike oko sebe ne primjećuju. Htio ih je upozoriti da se i njima vrlo lako može dogoditi ono što se dogodilo njemu, da je granica između onoga koji ima sve i onoga koji nema ništa vrlo tanka.
U svratištima i pučkim kuhinjama junak i pripovjedač upoznao je i Mihu B., nekad slavljenog književnika, i on mu je pomogao u doradi ove knjige, ali tek kad je dobio obećanje da će ostati anoniman.

U Hrvatskoj gotovo svi pišu (čitaju samo malobrojni), ali najmanje izravno o onome što su sami vidjeli, čuli, doživjeli. Dok je teško naći dan kad nije objavljen neki roman, godišnjom se produkcijom relevantnih memoarskih knjiga ne može napuniti ni manja polica. Situacija je to zagonetnija što kod publike fakcija u pravilu izvrsno prolazi. Odgonetka je vjerojatno u nedosatku odvažnosti da se na javnu trpezu iznese vlastiti život. Ako je autor iskren, stradat će, ako nije, može proći još gore. Pak je onda najpametnije šutjeti, s čime se nikako ne slaže odvjetnik i sudac Milan Vuković (r. 1933. u Krilu-Jesenicama nedaleko od Splita). Memoari Ja, odvjetnik privlačni su i onda kad se njihov autor bavi osobnom sferom i onda kad opisuje svoja bogata odvjetnička, sudačka i politička iskustva. Dirljiva su njegova sjećanja na djetinjstvo, obitelj iz koje potječe (u kojoj je bio prvo od jedanaestero djece), školovanje, rat, odlazak u zbjeg u Italiji...

Ništa manje uzbudljive nisu ni uspomene na sudske slučajeve u kojima je memoarist sudjelovao, i to obično kao odvjetnik onih koji su bili u sukobu s poretkom, a oko kojih se drugi odvjetnici nisu baš otimali. Vuković je bio branitelj hrvatskih intelektualaca optuženih za "neprijateljsku djelatnost", među inima Šime Đodana, Smiljane Rendić, fra Karla Jurišića, fra Joze Zovka, dr. Ivana Šretera (koji je stradao zbog benigne jezične intevrencije)... Osim u političkim procesima, memoarist je kao odvjetnik sudjelovao i u brojnim drugim intrigantnim parnicama, a osobitu pozornost izazvat će one u kojima su protagonisti ličnosti iz hrvatske kulture, među ostalima i nasljednici Miroslava Krleže. U završnom su dijelu memoara uspomene na razdoblje stvaranja neovisnog hrvatskog sudstva devedesetih godina, u kojem je memoarist, kao osoba od velikog povjerenja dr. Franje Tuđmana, igrao važnu ulogu. Knjigu je uredio iskusni, dugogodišnji urednik zagrebačkog Vjesnika Miroslav Ležaja, dopunivši je sa stotinjak fotografija iz autorova privatnog albuma.

Autor dnevnika Ponedjeljak ujutro bio je profesionalni novinar (kazališni i književni kritičar, jezični kroničar) od 1968. do 1991., ali u novinama kontinuirano surađuje od gimnazijskih dana (prvi je novinski tekst objavio s deset godina) do danas. Objavio je vagon tekstova u novinama i časopisima i šest knjiga. Ipak mu to nije bilo dosta, pa se prije 35 godina prihvatio i dnevnika. Nije ga pisao svakog dana, ali rijetko kad s razmakom većim od tjedan dana. Glavni je razlog pisanja bila potreba da nekamo smjesti zapažanja koji nije mogao, stigao, htio, smio udomiti u tektovima što ih je objavljivao. Na drugom je mjestu bila potreba da zapiše i ponešto iz konteksta u kojem se njegovo novinsko nadničarenje (i urednikovanje u nakladničkoj kući) odvijalo. A kad se već počeo baviti "viškom teksta" i opisom konteksta, vidio je da dnevnik neće moći i bez ponekog (objavljenog) teksta. I tako je nastao golem dnevnički rukopis iz kojeg se, evo, najprije objavljuju njegovi najsvježiji dijelovi, oni nastali od 2005. do 2007.

Ponedjeljak ujutro (496 str.) sastoji se od dnevnih bilježaka (pretežno o ljudima s kojima je autor osobno komunicirao), stotinjak komentara iz kolumne u Večernjem listu, polemičkih tekstova, pristojnih i prostačkih reakcija na objavljeno... i snova (prije i poslije buđenja). U bilješke je upleteno više od 1200 imena, od kojih većina pripada ličnostima iz današnjeg javnog života, pa se dnevnik može čitati i kao svojevrsni pristrani leksikon hrvatskog kulturnog i političkog zakulisja.
Pogovor je napisao novinar Hrvoje Dečak, među ostalim ističući da je "polemički nerv samo jedan od sastojaka ove Pavičićeve torte". "Koga smatra ništarijom", kaže Dečak, "to će mu i reći... Žestokih protivnika koje pritom stvara Pavičić se nimalo ne boji. Dapače, priželjkuje da mu javno odgovore... Nikad zapjenjen – uvijek razoran, nikad nepristojan – uvijek usidren u argumentima. Ležeran – a snažan, lepršav – a sabran. Jezik? Virtuozno..."

Uspomene novinara i književnika Gojka Borića (r. 1932. u Podgori nedaleko od Makarske), vršnjaka slavnog krugovaškog naraštaja (Šoljan, Pavletić, Mihalić, Slamnig, Slaviček...), koji je krugove svog žurnalističkog, književnog i, nadasve, političkog angažmana bio prisiljen risati izvan domovine. Kao splitski školarac došao je u sukob s jugoslavenskim režimom (među ostalim i zbog izjave da "socijalizam nije moguće izgraditi jer je protivan ljudskoj naravi") i morao pobjeći u inozemstvo, preko Karavanki u Austriju. Više od 30 godina radio je kao profesionalni novinar u Njemačkoj, na radijskoj postaji Deutsche Welle u Kölnu.
Intenzivno je sudjelovao u pothvatima hrvatske političke emigracije, pa njegovi memoari imaju vrijednost i draž svjedočenja iz prve ruke. Bio je osnivač i/li suradnik mnogih emigrantskih publikacija, među kojima su npr. Hrvatska revija, Nova Hrvatska, Studia croatica i Kroatische Berichte. Surađivao je s pjesnikom i urednikom Vinkom Nikolićem, političarima Brankom Jelićem, Jurjem Krnjevićem i drugima, a dobro je poznavao, uz ostale, i kontroverznog Antu Ciligu i proljećarskog barda tragične sudbine Brunu Bušića. Sam je pripadao tzv. umjerenjačkoj skupini koju su činili emigranti Jakša Kušan, Branko Salaj, Tihomil Rađa, Vlado Pavlinić, a povezao se i s Franjom Tuđmanom, kojemu je pomagao u objavljivanju knjiga u Njemačkoj.

Nela Eržišnik
MOJA TRI ŽIVOTA
Uspomene
Drugo, prošireno izdanje

Str. 340, 14 x 20 cm, 150 kn, uvez tvrd, 2007.

Rođena kao Nevenka Maras, umrla kao Marija Blažević, proslavila se kao Nela Eržišnik. Bila je glumica, zabavljačica i iznimna žena. U ovoj knjizi uspomena progovaraju sve tri o svim trima. Nevenka, Marija i Nela prebiru po doživljajima dramske prvakinje, estradne komičarke i velike zvijezde. U memoarima Moja tri života Nela Eržišnik otkriva izvore svog glumačkog i komičarskog umijeća i pozadinu uzbudljive karijere. Otkrio ju je dr. Branko Gavella, nastupala je s Boženom Kraljevom, Belom Krležom, Ervinom Dragman, školovala se sa Svenom Lastom, Perom Kvrgićem, Dragom Krčom, Josipom Marottijem, Etom Bortolazzi, bila je u družini Vikija Glovackog i Brace Reissa, milijunska ju je publika prigrlila kao svog najdražeg Grabancijaša, a njezin je Hrdalo Potepuh i Ikača Kerempuh dospio i do trona samog Veselog Diktatora.
Za ovo je izdanje autorica stara poglavlja dotjerala i proširila i dodala mu desetak novih autobiografskih priča, među njima i duhovita sjećanja na posljednji nastup pred ostarjelim Brozom u njegovu lovačkom dvoru.
Knjiga je ilustrirana fotografijama iz autričina albuma i njezinim crtežima narisanima za ove memoare.