Projekt U LOGORU

Strpani su u logore, a kad su iz njih izašli i o njima napisali sjećanja, knjige su im cenzurirane ili zabranjene! Kome i zašto nije odgovarala istina što su je o svome zatočeničkome životu ispričali sami logoraši? Tu zagonetku pokušava riješiti novi projekt Naklade Pavičić U logoru. Njime se želi pridonijeti istinitom sagledavanju traumatičnih tema iz novije hrvatske prošlosti, o kojima se iz političkih i ideoloških razloga nije moglo slobodno svjedočiti.

Novinar Đorđe (Jure) Miliša (Drniš, 1896. - Šibenik, 1973.), prije II. svjet. rata suradnik zagrebačkih Novosti, zatočenik logora u Jasenovcu i Staroj Gradiški, poslije rata je, u vlastitom izdanju, objavio knjigu sjećanja na logor pod naslovom U mučilištu-paklu Jasenovac i suočio se s njezinom sudskom zabranom. Službeno, zbog širenja "lažnih vijesti koje ugrožavaju narodne interese", odnosno zbog vrijeđanja "žrtava i pobjednika", a stvarno je knjiga eliminirana zbog nezadovoljstva preživjelih logoraša prikazom logora. Zabrani su pridonijeli i nejasni odnosi jugoslavenskih vlasti prema Jasenovcu, o čemu se govori u opsežnom predgovoru pretisku (autor dr. Mario Kevo).

Knjiga se preporučuje samo čitatelju jakih živaca.

ISBN 978-953-6308-88-0

Projekt U LOGORU

Ova knjiga ekonomista Milka Riffera (Osijek, 1908. - Aigen, Austrija, 1972.), koji je u Jasenovcu bio zatočen od 15. X. 1942. do 15. X. 1943., izašla u Zagrebu neposredno nakon rata. U velikoj nakladi, ali okljaštrena cenzurom (glavni je cenzor bio jasenovački logoraš!), bez gotovo ikakva odjeka. Prešućena je vjerojatno iz istih razloga iz kojih je cenzurirana: Rifferova vizija logora, premda jezovita, nije se poklapala sa službeno nametanom.

Ovome pretisku dodan je opsežan predgovor o ličnosti autora i sudbini knjige iz pera povjesničara dr. Željka Holjevca, a u dodatku se objavljuje ne samo cenzurirano poglavlje o izvedbi logoraške operete "Raj na oceanu" u dvije slike, nego i mnoštvo ilustracija iz autorove ostavštine. Mala su senzacija preslici posebnih službenih dopisnica što ih je autor slao iz logora i što su ih njemu slali članovi obitelji iz Zagreba.

Knjiga je dio projekta U logoru, kojemu je namjera da pridonese istinitom sagledavanju traumatične jasenovačke teme i tako pripomogne njezinu prenošenju iz političke u historiografsku sferu. Projekt čine knjige koje su bile zabranjene, prešućene, cenzurirane ili nedostupne, a koje ovim kritičkim izdanjem dobivaju novo značenje.

Knjiga se preporučuje samo čitatelju jakih živaca.

ISBN 978-953-6308-89-7

Projekt U LOGORU

Prvo samostalno izdanje logorskih sjećanja koja su u vrijeme Jugoslavije mogla biti objavljena samo izvan dosega represivnog aparata te države. Ona se nisu podudarala s jedino dopuštenom slikom Jasenovca i to je bio dovoljan razlog da ih se otjera u ilegalu ili za granicu. Za novinara i književnika Antu Ciligu (Šegotići, Istra, 1898. - Zagreb, 1992.) ništa novo, jer je od prvog dana svog javnog djelovanja živio kao sumnjivo lice koje su proganjale i zatvarale policije gotovo svih država u kojima se zatekao.

Kraljevina Jugoslavija ga je proganjala kao komunističkog agitatora, Staljinov SSSR proglasio trockistom i poslao u gulag, a ustaška NDH kao komunista strpala u Jasenovac. Staljinu se odužio svjetskim bestselerom "U zemlji velike laži" (1. izd. na francuskom, Pariz, 1938.), a o strašnim danima u jasenovačkom logoru napisao je sjećanja i uvrstio ih u svoju veliku memoarsku knjigu "Sam kroz Europu u ratu" (Rim, 1978.), u šesto poglavlje pod naslovom "Jasenovac: ljudi pred licem smrti", koje se sada prvi put objavljuje kao zasebna knjiga.

Ciliga piše s mnogo pojedinosti, osobito se zadržavajući na odnosima što su se u krajnje neljudskim uvjetima stvarali među logorašima. Logorska je uprava nastojala da ti odnosi budu što gori i u tome nerijetko uspijevala. Među zatočenicima je bilo dirljivog prijateljstva i spremnosti na žrtvu za drugoga, plemenitih primjera ljudske solidarnosti, ali i nesmiljene, životinjske borbe za preživljavanje.

Predgovor knjizi napisao je slovenski pravnik, filozof i diplomat dr. Iztok Simoniti, a pogovor mladi povjesničar dr. Ivica Miškulin.

Knjiga se preporučuje samo čitatelju jakih živaca.

ISBN 978-953-6308-90-3

Parapsihologija je u Hrvatskoj uglavnom na lošem glasu. Ništa neobično, s obzirom na prilike u javnom prostoru koji je napučen slikovitim društvom domaćih i uvezenih vidovnjaka, gatara i medija, brzopletih dijagnostičara i tobožnjih iscjelitelja. Društvo je šaroliko, puno vještih ili manje vještih varalica. No, kakvo god bilo, štetno je da se zbog njega radikalno niječe postojanje parapsiholoških fenomena.
Neobične pojave, primjerice vidovitost, telepatija ili sporazumijevanje bez pomoći uobičajenih osjetila, prekognicija ili saznavanje budućih događaja, psihokineza ili sposobnost da se snagom volje pomiču predmeti, nedvojbeno su utvrđene, a u nekim slučajevima i eksperimentalno dokazane činjenice. Istražuje ih znanstvenom metodologijom - parapsihologija.
Svestrano obrazovani svećenik dr. Miroslav Matijaca (1885-1963), koji je imao dozvolu crkvenih vlasti da prisustvuje spiritističkim seansama, i prim. dr. Bartul Matijaca (1937), psihijatar s dugogodišnjom praksom u bolnici Vrapče, razdvajaju u ovoj knjizi opsjenu od znanosti i nude čitatelju provjerena znanja o parapsihološkim pojavama. I nižu iznimno zanimljive, uglavnom nepoznate parapsihološke i spritističke slučajeve iz svijeta, ali i hrvatske sredine, koji uz stručna objašnjenja imaju i osobine dobre priče.
Knjiga otkriva i slabo poznatu, zapravo, dobro skrivanu činjenicu da je parapsihologija privukla i Sigmunda Freuda koji je o njoj napisao studiju. I koji je bio praznovjeran: bojao se brojeva 61 i 62!
Okultno i parapsihološko zanimalo je mnoge hrvatske književnike, o čemu se u knjizi također opsežno govori.

ISBN 978-953-6308-95-8

Djelovanjem hrvatskih intelektualaca u političkoj emigraciji u doba Jugoslavije bavila se tajna policija. Otkad je stvorena Republika Hrvatska, nekadašnja emigrantska politička aktivnost ne zanima gotovo nikoga. Rijetka je iznimka publicist, leksikograf i prevoditelj Nikica Mihaljević (r. 1949. u Vukovaru), koji se posljednjih godina sustavno bavi proučavanjem hrvatskog emigrantskog novinstva, periodike i nakladništva. U ovoj ga knjizi zaokupljaju "sudbine i pogledi" najvažnijih osobnosti hrvatske emigracije nakon II. svjetskog rata, u rasponu od Ante Cilige, Tiasa Mortigjije, Bogdana Radice, Jure Petričevića i Vinka Nikolića do Hrvoja Lorkovića, Jakše Kušana i Zlatka Markusa. Neki su od tih autora imali osiguranu građansku egzistenciju, većina se gombala s materijalnom oskudicom, a svi su bili u stalnoj opasnosti od tajne jugoslavenske policije koja ih je sve odreda, bez obzira na stvarna politička opredjeljanja, tretirala/proganjala kao ustaše. Između emigranata i intelektualaca u domovini bio je podignut teško probojan zid. Intelektualci izvan zemlje još su ga nekako i svladavali, jer živjeli su u slobodnim zapadnim društvima, ali oni u zemlji gotovo nikako. Za većinu njih zbivanja u emigraciji bila su tamna strana Mjeseca. Mihaljevićeva je knjiga u tome smislu otkriće: s mnogim činjenicama iz ove knjige današnji će se čitatelj prvi put sresti. Knjiga donosi pregled tema koje su dominirale u emigrantskoj periodici i nakladništvu te omogućuje uvid u glavne teze i ideje koje su se zastupale u emigrantskim tekstivima. Zbog opsežne građe, autor se morao koncentrirati na nekoliko ključnih povijesnih tema i događaja, a to su, uz trajno aktualnu problematiku hrvatske državnosti, Hrvatsko proljeće, Deklaracija o hrvatskom jeziku iz 1967. i studentska gibanja 1968. Kuriozum knjige je poglavlje o reakcijama hrvatskih emigranata na marksistički časopis Praxis i rasprave što ih je on izazivao.

ISBN 978-953-6308-93-4

"Komunistički manifest", najpoznatiji i najutjecajniji Marxov i Engelsov programatski i prevratnički spis, nikad u cijelosti nije preveden na hrvatski jezik. U vrijeme njegova nastanka hrvatski su čitatelji znali njemački, a poslije su se u bezbrojnim nakladama pretiskivali srpski prijevodi. U ovom se izdanju prvi put pojavljuje u hrvatskome prijevodu Nikice Mihaljevića, pa se današnja publika na autentičan način može informirati o samom srcu marksizma i komunizma.

U predgovoru pod naslovom "Uvod u teologiju Karla Marxa" utjecajni novinski pisac Ivica Šola uz ostalo kaže:

"Manifest u komunističkom pokretu kao sekularnoj religiji odgovara onome što je u kršćanstvu Isusov Govor na gori... San o boljem i pravednijem svijetu je ne samo legitiman, već i nužan. No svijet je pakao baš zato što je prepun spasitelja kod kojih je put od romantika do krvnika kraći od treptaja oka... Pitanje svih pitanja kod svake teologije, pa tako i Marxove, jest kako se nositi s nesavršenošću svijeta. Marx i drugovi na tom su ispitu već mnogo puta pali. Imaju li pravo na novi pokušaj?"

U prilogu knjiga - koju je grafički opremio slikar Mario Jurjević - donosi Engelsovu "Ispovijest komunističke vjere", prikaz "Manifesta" filozofa Predraga Vranickog i pjesmu Josipa Severa "Sablast Europe kruži komunizmom".

ISBN 978-953-6308-86-6

Ova knjiga donosi rezultate stručno-znanstveng istraživanja pojave stigmatizacije (znamenovanja) s teološkog i medicinskog stajališta. Sastoji se od dviju poluizgubljenih i posve zaboravljenih studija, koje su danas, osobito u Hrvatskoj, aktualnije nego što su bile u doba kad su nastale. Studija Enigma stigmatizacije dr. Miroslava Matijace, splitskog svećenika, teologa s rimskim doktoratima iz kanonskog prava i psihologije, umnožena je šapirografom 1961. u Zagrebu, a otkrio ju je autorov sinovac, psihijatar prof. dr. Bartul Matijaca. Kad je knjižica došla u ruke nakladnika, u njoj je nađen i putokaz prema studiji slovenskog internista, neko vrijeme osobnog liječnika čehoslovačkog predsjednika Tomaša G. Masaryka, dr. Ivana Matka, Medicina o stigmatizaciji, koja je u maloj (autorovoj) nakladi izašla 1933. u Mariboru. Dvije komplementarne stručno-znanstvene, popularno pisane rasprave u opsežnom je predgovoru prokomentirao te novim informacijma o tajnama stigmatizacije opremio B. Matijaca.
Glavna je osobitost knjige u tome što ona temu krvavog znamenovanja, koja se kod nas najčešće razmatra kao estradna senzacija, smješta u ozbiljan stručni teološko-psihološki i medicinski kontekst. Razmatranja autora zasnovana su na svestranom uvidu u historijat stigmatizacije i na iscrpnom opisu i analizi najpoznatijih slučajeva znamenovanih osoba, od Sv. Franje Asiškog do Gemme Galgani, Luize Lateau, Terezije Neumann, patera Pija iz Pietrelcine i niza znamenovanih žena s područja Slovenije.

Na mnoštvu primjera iz književnih djela, najčešće iz francuske i ruske klasike, te na osnovi vlastitih iskustava iz druženja s hrvatskim piscima, autor knjige Soba-roba-osoba pokazuje povezanost unutrašnje slike književnih likova i aktera književnog života s načinom njihova odijevanja i s ambijentom (sobom, stanom) u kojem žive. Sama ideja u književnoj teoriji nije nova, no način na koji ju je Vlatko Pavletić postavio u ovoj knjizi u hrvatskoj je znanosti o književnosti bitan novum. Tako dosljedna i bogato oprimjerena analiza važnosti odjeće (robe) i sobe (stana, kuće) u karakterizaciji literarnih junaka, ali i shvaćanju karaktera njihovih autora, kod nas nije napisana. Ni u velikom Pavletićevu opusu od četrdesetak naslova nema ovaj njegov esej (koji se može čitati i kao književna rasprava) gotovo nikakvu konkurenciju. Pavletića je kao tumača književnosti oduvijek zanimala književna radionica, ali tek se u ovoj knjizi sustavno pozabavio ulogom same radionice i same osobe majstora u njoj u književnom stvaranju.

Knjiga započinje reminiscencijama na sobe hrvatskih pisaca koje je autor dobro poznavao, Drage Ivaniševića, Milivoja Slavičeka, Vladana Desnice i drugih, a završava morbidnom pričom o sobi-kapelici koju je svom sinu Emilu, autorovu prijatelju, nakon što je naglo umro, uredila neutješna majka. Ta soba nije samo kuća uspomena na nesretnog mladića, nego postaje i poprište erotskih doživljaja onih koje uspomene povezuju. "Od djetinjstva sam", tumači autor ishodište svog zanimanja za temu, "uživao svaki put kad bih došao nekom školskom prijatelju u stan, jer me uvijek naročito zanimalo kako su uređene sobe i ostale prostorije. Već tada sam shvaćao, zapravo više intuitivno pronicao, da svaki detalj njihova izgleda i uređenja svjedoči, na svoj način, o stanarima." Knjiga koja će ponajprije zainteresirati književne znalce, premda ima potencijala da privuče i tzv. širu publiku.

Iztok Simoniti (r. 1948. u Ljubljani, trenutno živi u Berlinu) u Sloveniji je poznat kao pravnik, sveučilišni profesor i visoki diplomat, a esejima iz knjige Historia magistra mortis predstavlja se kao izvrstan pisac i intelektualac koji ne bježi od najosjetljivijih pitanja svoga vremena. Neki od eseja objavljeni su u slovenskoj i hrvatskoj periodici, ali u Sloveniji nisu objavljeni kao knjiga, pa je ovo njihovo hrvatsko izdanje ujedno i izdavačka praizvedba Čovjek i njegova kultura glavna su Simonitijeva preokupacija. Kultura je za autora način kako se ljudi odnose jedni prema drugima i prema svemu onom što obuhvaća čovjekovo djelovanje i njegova misao. Kultura, smatra on, ne daje samo odgovor na pitanje tko smo i otkud smo, nego nas i tjera u rizik predviđanja o onome što će s nama biti sutra, ali nas i oprema za to predviđanje.

Simonitija zanimaju izvori zla i njihova povezanost s monizmom raznih provenijencija. Piše o stalnom urušavanju vrijednosti čovjekova života, zastupajući tezu da će suvremena društva (koja, smatra Simoti, moraju počivati na tri principa: republici, demokraciji i liberalizmu) civilizacijski korak naprijed učiniti tek kad do kraja shvate pravu bit komunizma, nacizma i fašizma. Zaokupljaju ga također suvremeni genocidi, s tezom da izostanak onoga tko bi morao osiguravati pravo na život znači da nema ni toga prava; odgovor na pitanje zašto je na normativno-zakonskoj i deklarativnoj razini toliko protivljenja mučenju, a u stvarnome životu toliko zla; kreativnost, identitet (Europa ne ugrožava tradicionalne identitete, ali inzistira na prihvaćanju temeljnih zapadnih vrednota); odnos vjere i razuma (ključne svjetske probleme ne mogu rješavati samo svjetovne vlasti, već u tome mora sudjelovati i vjerska hijerarhija); Slaveni u Europi; uloga intelektualaca i žena. A jedan od najljepših među 13 eseja jest onaj o autorovoj majci. Prevoditelj je Živko Gruden.

Prva velika monografija velikog likovnog majstora Izvora Oreba (7. 11. 1946., Vela Luka, otok Korčula), umjetnika kojega muze vole, a publika obožava, ali ga zato ne mazi likovna kritika.
Likovni je zanat izučio u najboljim radionicama (Grga Antunac, Valerije Michieli, Frano Kršinić) i osposobio se za potragu za "skrivenom ljepotom" svog djetinjeg doživljaja mediteranskog jutra u jedinstvenom trenutku njegova odvajanja od noći. Orebovi kipovi i njegove slike samo su rezultat te potrage, ponekad dakako i razočaranja zbog nemogućnosti dosezanja doživljenog trenutka likovnim sredstvima. Nekome to približavanje "skrivenoj ljepoti" godi, nekome smeta, ovisno o vlastitom odnosu prema svijetu i umjetnosti. Oreb za svoju likovnu pustolovinu, pa kakav god bio njezin cilj, i što god tko mislio o njezinim otkrićima, ima majstorsko pokriće: njegovim se slikama može prigovarati sve, samo jedno ne, da ih nije naslikala majstorska ruka! Takvu su majstorsku ruku u hrvatskoj likovnoj umjetnosti imali samo vrhunski autori kao što su Emanuel Vidović ili Miljenko Stančić.
Tim tragom ide ova monografija i njezina autorica, likovna kritičarka Branka Hlevnjak. U njoj ona, prateći sve faze kroz koje je slikar prolazio, pokazuje raspon koji je Oreb prevalio od "slobodnog i vrlo apstraktnog rukopisa" do "potrage za savršenim prikazom osjećaja".
Mongrafija izlazi o Orebovu 60. rođendanu, ali ne kao svećarska prigodnica, nego kao studiozan prilog razumijevanju jednog od najizazovnijih suvremenih hrvatskih slikara.