Nema nedužnih diktatora, iza svih se vuku krvavi tragovi, ali ih ima mrzovoljnih, kakvi su bili Hitler ili Staljin, i veselih - takav je bio Broz. Marksizam je taj lukavac prepustio Bakariću, radničku klasu Kardeljevim reformama, prave i izmišljene neprijatelje Rankoviću, a sebi je uzeo sve u čemu se moglo uživati: žene, bogatstvo i moć. Vladao je kao bog i živio bogovski.

Žarka Petana (r. 1929. u Ljubljani), glasovitog slovenskog komediografa, satiričara i humorista, jugoslavenske su vojne vlasti kao mladog čovjeka strpale u beogradski zatvor. Optužen je da je nedodirljivog jugoslavenskog predsjednika i vrhovnog vojnog zapovjednika, maršala Josipa Broza Tita, nazvao operetnim maršalom koji se voli šepiriti kao puran. Godinu i pol držali su ga onkraj brave, osudili na sedam godina robije, no, nakon što se ipak pokazalo da je osumnjičenik lažno optužen, pustili su ga kući.

Kad je Petan početkom devedesetih odlučio napisati knjigu o Titu, razbijajući glavu kako da to učini, koji književni žanr da izabere, sjetio se lažne optužbe iz Beograda: operetni maršal! I u tom je ključu napisao svog Veselog diktatora , prikazavši u njemu svemoćnog Broza kao operetnog junaka koji je iz pokrpanih hlača kumrovečkog seljačića uskočio u maršalsku odoru.

Veseli dikator je zabavna, ali ne i neozbiljna knjiga. To je Titova biografija zasnovana na podacima (neke od najdelikatnijih Petan je čuo od svog prijatelja, Titova biografa Vladimira Dedijera) koji su u Brozovoj Jugoslaviji bili prešućivani. Bečki Kurier je za nju napisao da je "zlobna, puna humora i oštrine", dok je Pforzheimer Zeitung dodao da se Petan latio tabua i satro ga.

Titova je biografija za hrvatsko izdanje dopunjena novim otkrićima.

Prvak hrvatskog kazališta Dubravko Dujšin (1894.-1947.) rođen je kad je na čelo Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu došao Stjepan Miletić i kad se počeo stvarati moderni hrvatski teatar. Na miletićevskim temeljima uzdignut će se veličine koje će pozornicu pretvoriti ne samo u važnu umjetničku činjenicu, nego i u žarište društvenih zbivanja. Prije televizije i radija, dok je film još bio u povojima, kazalište je imalo važnost kakvu danas imaju televizija, radio i film zajedno. Vojnović, Begović, Krleža, Gavella... i, dakako, majstor glume Dubravko Dujšin, pojave su prema kojima su se u Zagrebu u prvoj polovici 20. st. određivale strane svijeta.

Povjesničar teatra Igor Mrduljaš u ovoj stručno-publicističkoj knjizi opisuje to doba i značenje kazališta u njemu. U središtu njegova zanimanja jest ljudska i glumačka sudbina Dubravka Dujšina, od kraja Austro-Ugarske do početka komunističke Jugoslavije. Vješto, s mnogo erudicije i umijeća, autor na uzbudljiv način rekonstruira veliku glumačku karijeru, i pod svjetlima reflektora, i u kazališnom i društvenom zakulisju.

Kad čitatelj ove knjige navečer ode u kazalište, u njemu naravno, neće naći ni Dujšina ni njegovo doba, ali će ono što nađe, svog glumca i svoje doba, mnogo bolje razumjeti.

U knjizi se posebno detaljano analizira (najviše na osnovi građe iz Slovenije, ali i iz drugih jugoslavenskih republika, osobito Hrvatske) način na koji je borba za oslobođenje od fašizma, u vrijeme preuzimanja vlasti na kraju rata, pretvorena u borbu Komunističke partije za vlast. Osnova je bila u tome: tko se partijskom cilju suprotstavio, bio je uklonjen, bez obzira na kojoj se strani prije toga borio: oslobodilačkoj ili okupatorskoj. Riječ je o dokumentarnoj anatomiji "revolucije odozgo", koja otkriva mračne izvore jugoslavenskog komunističkog poretka.

Dvije su ideologije, dva totalitarizma, dva režima, dva malja za odstranjivanje razlika zauvijek obilježili dvadeseto stoljeće: fašizam (koji uključuje i nacizam) i komunizam. Bilo je u tom stoljeću mnogo nasilnih smrti, više od sto milijuna, ali ih je bilo malo koje korijen nisu imale u tim dvjema nesrećama. No, dok je fašizam u znanosti i umjetnosti, dakako, i u politici, prikazan kao nedvosmisleno zlo, u osudi komunizma nije bilo i nema suglasja. Iako su se i fašizam i komunizam održavali na stalnom brutalnom obračunu s neprijateljem, bilo rasnim, bilo klasnim, komunizmu su se neprekidno pronalazile olakotne okolnosti. Alibi za komunizam najčešće se zasniva na tvrdnji da je proklamirani cilj fašizma bilo zlo, a praksa zločinačka, dok je proklamirani cilj komunizma bilo dobro, a praksa ponekad zločinačka.

Iz knjige Kako su komunisti osvojili vlast slovenske znanstvenice, dr. Jere Vudušek Starič, profesorice povijesti na Mariborskom sveučilištu, dobro se vidi kakvi su bili ciljevi jugoslavenskih komunista i kako su te ciljeve realizirali na kraju Drugog svjetskog rata, kada su revolucionarnim terorom osvojili vlast. Prema "klasnom neprijatelju" i političkim protivnicima nisu imali nikakvih obzira. Sve metode bile su dopuštene, a zasnivale su se na revolucionarnoj pragmatici prema kojoj neprijatelj nije čovjek, osoba, netko tko ima pravo na život ili bilo kakvo pravo, nego jedino i samo smetnja koju valja efikasno i trajno eliminirati. Ideologija stalne i beskompromisne "klasne borbe" bila je za jugoslavenske komuniste samo pokriće za progon, "preodgoj" i smrt.

O svemu tome autorica piše na uzbudljiv, na izvornim dokumentima iz domaćih i stranih arhiva zasnovan način, jezikom znanosti i čvrstih argumenata. Razobličuje krvavu praksu borbe za vlast, ali i uvjerljivo skida krinku čovječnosti s proklamacija "boraca za slobodu, pravdu i jednakost".

Ezra Ukrainčik (Beč , 1904. - Zagreb, 1968.), zagrebački Židov, ekonomist s književnim ambicijama, kao cionistički je dragovoljac od 1921. do 1924. boravio u Palestini, gdje je, radeći teške fizičke poslove, sudjelovao u izgradnji Izraela. O tom svom mladenačkom iskustvu napisao je i 1934., u izdanju zagrebačkog Jevrejskog lista, na hrvatskom jeziku, objavio memoarsko-putopisnu knjigu Erec Izrael(1921 - 1924). U njoj je, na književno relevantan i dokumentarno autentičan način, upoznao hrvatsku javnost s dramatičnim nastojanjem Židova da u pradomovini stvore svoju novu državu (Erec Izrael).

Ukrainčikovu je knjigu (koju nema ni NSK, ni biblioteka ŽOZ-a) u biblioteci autorovih sinova u Zagrebu, prikupljajući građu za antologiju židovske poezije, pronašao književni povjesničar Đuro Vidmarović i za ovo joj kritičko izdanje dodao opsežnu studiju o povijesno-kulturnom kontekstu u kojem je nastala. Izdanje je prošireno i bogatim fotodokumentacijskim materijalom o Palestini iz vremena kad je u njoj boravio Ukrainčik, što ga je Vidmarović prikupio u samom Izraelu. Dio dragocjenih ilustracija potječe iz obiteljskog arhiva Ukrain čik i javnosti nije bio poznat.

Za Židove je knjiga dragocjeno svjedočanstvo o izgradnji novog doma, za hrvatske Židove uzbudljiv dokument o odnosu njihove zajednice prema povratku u Palestinu, a za hrvatsku kulturu prvo putopisno djelo o Palestini iz pera hrvatskog Židova, koje ima svjetovni karakter. Ukrainč ikovi prethodnici, pretežno kršćanski hodočasnici, o Svetoj su zemlji pisali ponajprije s religioznom inspiracijom.

Knjiga Erec Izrael govori o velikoj temi iz novije židovske povijesti, ali iz perspektive svakodnevnog života. U njoj je privlačno, stilom koji ne zaostaje za visokim reporterskim standardima, oprimjerena univerzalna istina (koju u svojim romanima rado varira N. Fabrio) da sve što je u ljudskoj povijesti veliko počiva na krhkim, nejakim plećima «blijedog dvonošca». I da sve to povijesno veliko nerijetko nemilosrdno melje svakodnevne, pojedinačne sudbine.