Motiv mojega bavljenja knjigom o Jasenovcu
Cijeli život izbjegavam čak i misliti o Jasenovcu; što li je to Hrvatsku snašlo da je napravljena takva grozota da su u tomu logoru čak i djecu klali. Istina, nikada nisam povjerovao da bi to moglo biti „dvadeset tisuća ubijene djece“, naprosto nema logike, ali već sama činjenica da netko u ratu smišljeno ide nauditi nedužnima malenim, ispunjala me osjećajem nelagode što pripadam narodu u kojemu se to tako moglo dogoditi. Da bih se ogradio od toga, da bih rekao „ne, ja s tim nemam veze!“, napisao sam stihove kojima uklanjam djecu od noža u Jasenovcu. Ona je u jednoj od mojih knjiga.
A onda, mnogo kasnije, pročitam članak Igora Vukića, zatim i ovu knjigu u kojoj tvrdi i dokumentima potvrđuje da u Jasenovcu nije ubijeno ni jedno jedino dijete, nije ni moglo biti ubijeno jer tamo djeca nikada i nisu internirana. Stihovi neka ostanu; oni su moje uklanjanje od zločina, makar u „pjesničkoj mašti“, ali nastali su na osnovi onoga što godinama i desetljećima, od ranoga djetinjstva do slobodne i kako-tako demokratske Hrvatske slušam, u školi učim (u moje doba čak i „milijun i sedamsto tisuća ubijenih“, na nastavi povijesti!), na televizijama o godišnjicama gledam komemoracije, slušam govore, objavljuju se tisuće i tisuće članaka, priča o groznim klanjima i to Srba u Jasenovcu, da bi se konačno ispostavilo kako su i Hrvati i Srbi bili jednako tretirani što se toga logora tiče… (zločin ustaškog transportiranja Židova u Njemačku po zapovijedi nacista, ma koliko da je bio obstruiran, a bio je, ne može imati nikakva opravdanja!), na mojemu primjeru se potvrđuje učinak sto puta ponovljene laži koja na taj način postaje istina.
Međutim, sve to više odklanjam od sebe nego primam, ne bavim se time, ne želim ni znati (zato i nisam znao!), da bih ovom knjigom potvrdio kako je sve to uglavnom gnjusna laž. Zločin, jednako kao i zločin u Jasenovcu. Zapravo, puno veći i pogubniji zločin jer u Jasenovcu su ustaše, pronađeni dokumenti to potvrđuju, vješanjem ili strijeljanjem, ne klanjem, ubijali pojedinačno ili skupno, uglavnom one koji su sudjelovali u nečijem bijegu, zbog osvete, one kojima su mogli dokazati da su se diverzijama ili oružanim napadom ogriješili o državu, pa i vlastite ljude zbog kriminalnih ili izdajničkih djela te zbog maltretiranja zatočenika (!), ali masovnih smaknuća, kaže ova na znanstvenom iztraživanju temeljena knjiga, nije bilo. Nisam u njoj pročitao da je odjednom ubijeno više od 30 osoba, zbog pomaganja bjeguncima i iz osvete (za jednog našeg, deset puta više vaših, prema nacističkim uzorima!), no već i to je golem zločin.
Službene liječničke ekipe iz Ljubljane, nakon obavljenih izkapanja 1964., utvrdile su 475 ubijenih (str. 298). Jedino ta brojka je znanstveno dokazana. Da i podvostručimo te znamenke, od 700 do 900, što se ne smije bez dokaza, čak i službene brojke nekih hrvatskih ‘znanstvenika’, političara ili novinara i danas u Hrvatskoj su između 70 i 90 tisuća „stradalih u Jasenovcu“. Već to je ne deset puta, nego zapravo dvjesto puta uvećana stvarna brojka, smaknutih tijekom trajanja ustaškog radnog logora u tomu hrvatskosrbskom selu (danas: 54 posto Hrvati, a oko 37 posto Srbi i Jugoslaveni, op. aut.) u zapadnoj Slavoniji, prema utvrđenim činjenicama u ovoj knjizi. Međutim, aktualni srbijanski vođe i ministri izravno ili diplomatskim posredovanjem šalju u svijet i pred svoj i pred hrvatski narod krupnu laž izopačene mašte o „dvadeset hiljada ubijene dece u Jasenovcu“. Izmišljanje i dopisivanje lažnih žrtava, to je postupno i strateški (memorandumima srbijanskih intelektualaca/akademika!) osmišljeno ubijanje i stalno držanje pod krivnjom čitava hrvatskog naroda, ako ne pristaje uz jugoslavenski projekt i uz komunizam, a to znači i uz velikosrbsku/četničku prevlast u svemu. Svjesno je to i dalekosežno zločinačko okrivljavanje svakoga tko se suprostavi lažima o Jasenovcu i o hrvatskomu narodu kao genocidnom. (Genocidnost, ali ne Hrvata, nego prema Hrvatima, dokazana je, ali to je već izvan sadržaja ove knjige, u onoj naslovljenoj Maribor, najveće stratište Hrvata Romana Leljaka, Radenci, 2017.)
Mit, politička i ideološka halabuka, nametati hrvatskom narodu osjećaj krivnje, hrvatsku državu smatrati zločinačkom čim je samostalna i odvojena od sijača laži o njoj, knjiga Radni logor Jasenovac to potire. Masovnih zločina u Jasenovcu dakle nije bilo, samo pojedinačnih i skupnih, a sve što tvrdi Igor Vukić podkrjepljuje bilješkama ispod teksta, gdje je našao podatak o tomu. Dakle, nepristrano traganje za istinom, to je ova knjiga.
„Kada smo povijest razglobili posve / i proučili sve znano / našli smo da je naopako / naše rođenje prikazano“, prema sjećanju navodim čuvene stihove Josipa Severa. Ne samo rođenje, sve su nam naopako prikazivali: političari, komunisti, koje je ustaški režim proganjao i ubijao, a oni, kada su se našli na strani pobjednika, stostruko i više osvetili su se, ne samo ustašama, koji su se također osvećivali četnicima/žandarima za kraljevske Jugoslavije od kojih to zlo počinje; pobili su nevinih ljudi neusporedivo s ustaškim zločinima. Pojačano naopako svi oni i danas, osobito u hrvatskom tisku i po raznim televidjenijima, prikazuju nam i sebe i stvarnost. No, sreća je što danas dakle ipak ima neke demokracije i ne ide se u logor zbog napisanoga.
Povijest nam određuje sadašnji naš život, tu spada sve što se priča da se dogodilo, što o nečemu piše ili se pjeva, što je naslikano, ufilmljeno, odsvirano, odglumljeno ili oblikovano u nečemu, u što spada i sva dosadašnja literatura o Jasenovcu, dakle sve što je filološko, a historija je znanost, povijesna znanost koja zapisuje samo ono što se može dokazati i što se dokazuje, kao u knjizi Igora Vukića. Ovo je dakle znanstvena knjiga čiji su nalazi učvršćeni činjenicama i stoga neporecivi.
To sve je itekako dostatan razlog da se i ja pozabavim ovom dokumentarnom i znanstvenom knjigom, ma koliko da je ona izvan mojih zanimanja, izvan i književne i filmske umjetnosti.
Što i kako Igor Vukić piše
Igor Vukić (Zagreb, 1966.) naprosto je otišao u Hrvatski državni arhiv u Zagrebu, zasukao rukave i prekapao 700 kutija raznih dokumenta iz Drugoga svjetskog rata, sve što je našao da ima veze s ustaškim logorom u Jasenovcu. Iztražuje i „200 kutija administrativnih i vojnih vlasti NDH, golemu građu Ozne, i Udbe, kasnije Službe državne sigurnosti, zbirke dokumenata iz partizanskih izvora…“
U knjizi izpod tekstova nalazimo čak 514 bilježaka, da svatko može provjeriti napisano. (Evo prve i zadnje bilješke: „1 Hrvatski državni arhiv, HDA, Ravnateljstvo državnih željeznica, kut. 8…“; „514 Beogradski novinar Vladimir Marković osuđen je 1978. godine na obavezno liječenje i boravak u psihijatrijskoj klinici zato što je napisao da se brojem od 600 000 navodnih jasenovačkih žrtava potencira nekakva kolektivna i trajna krivnja hrvatskog naroda. Sud je to ocijenio širenjem lažnih vijesti. Marković je nakon tri godine pušten, ali je i dalje morao ići na psihijatrijske tretmane. Obustavljeni su tek 1984., kad je uznapredovao raspad jednopartijskog komunističkog sustava.“)
Budući da su dokumente o logoru vlasti u komunističkoj Hrvatskoj uništile, ili su oni negdje u Beogradu ili drugdje u Srbiji, Vukić po tim kutijama uglavnom nalazi mrvice, pojedinačne razne potvrde, izvješća na nižim razinama vlasti, pisma, poruke, fotografije i slično. Međutim sve to, objedinjeno, itekako odkriva što se tamo zapravo događalo i kako. Zatim čita sve knjige i dostupne članke o jasenovačkom logoru u novinama i časopisima te odatle navodi ono što nalazi ili istinitim ili lažnim, ali zanimljivim za neki detalj u knjizi. Zatim i razgovara, s preživjelim bivšim zatočenicima i s njihovom rodbinom, s kim god stigne i može. Tako i gradi svoju knjigu, od skupljenih ‘mrvica’, od pojedinačnih izkaza… pronađenih dokumenata, od svjedočanstava preživjelih logoraša i drugih… Tako je nakupio 77 kratkih poglavlja, ukupno 336 str. srednjeg formata knjige.
O čemu se piše u 77 kraćih poglavlja
Piše se o Jasenovcu kao „sabirnom i radnom logoru“. O načinu utvrđivanja smrti zatočenika. O gradnji nasipa i brojnom stanju 1941. te o gradnji židovskog naselja i predratnim zaposlenicima. O zakonskim osnovama za zatočenje. O nabavi hrane i molbama za puštanje iz logora. O kažnjavanju zbog bijega i o strijeljanju stražara zbog pljačke zatočenika (!). O „bjeguncu Hahnu kod nadbiskupa Stepinca“ i o proceduri interniranja. O partizanskom napadu i o međunarodnoj komisiji 1942. O obilasku radnog i stanbenog dijela logora te o „1 500 zatvorenika koje čuva 300 ustaša“. O planovima proizvodnje „za tržište“ i o izvještajima „Masuccija i Prȍbsta. O novoj međunarodnoj komisiji, „spomenuo i AVNOJ“. O puštanju skupine srbskih zatočenika, o pisanju dopisnica i primanju paketa. O epidemiji tifusa. O Stepinčevu pismu Paveliću. (Naslov je samo “Poglavniče“ bez ikakva pridjeva,“ poštovani“ ili „gospodine“ ili slično!) O smrtnim kaznama zbog događaja izvan logora i o stalnoj pomoći zagrebačke Židovske bogoslovne općine. O deportiranju u Treći Reich i kako Njemačka po logorima traži stručnjake. O interniranju Roma i partizanskim akcijama oko Logora. O kažnjavanju partizanskih pomagača i o „slučaju Lađevac“, o „intervenciji župana Uroića“ (založio se za puštanje partizana, a oni ga kasnije ipak strijeljali kao suradnika ustaša). O obsežnim radovima u brojnim logorskim radionicama i o zabavi „nakon rada“: „logorski orkestar“. O znanstvenom radu zatočenika i o „zatočeničkoj opereti“. O kazališnim predstavama (objavljen je plakat s izvođačima Gospođe ministarke srpskog autora Branislava Nušića, 16. srpnja 1944). O radionicama u Staroj Gradiški, o „zboru i glazbenim sekcijama“. O pravoslavcima i vojnim obveznicima te „Nakon bitke na Kozari“. O liječnicima u Jasenovcu koje je „slalo Ministarstvo zdravstva“. O dječjem prihvatilištu u Jastrebarskom i o izlascima iz Logora. O komunističkim vezama i bijegu Emerika Bluma (kasnije direktora sarajevskog Energoinvesta). O komunističkim frakcijama u logoru i o osuđenima „na smrt glađu i žeđu“. O slobodi za pravoslavce s rođacima u vojsci NDH. O intervenciji Ante Cilige te da „za otpremu u logor nije dovoljno biti samo pravoslavka“. O obrtničkoj školi u logoru te o „nogometnom prvenstvu“ i unutarnjoj logorskoj upravi. O posjetu Međunarodnog odbora Crvenog križa te radovima izvan logora 1944. O prvom ustaškom obranbenom zdrugu, o pripremama za veliki bijeg i o presudi skupini Mila Boškovića. O zatočenicama u logoru. O zubarskim pregledima te o skupnim pomilovanjima. O razmjeni zarobljenika. O zagrebačkoj kartoteci Jasenovačkog logora (koja je kasnije uništena). O vjerskom životu zatočenika i o savezničkim bombardiranjima 1944. O „pismu jednoga hrvatskog vojnika iz Jasenovca“. O gradnji nove električne centrale. O partizanskom špijunu koji „postaje ustaški službenik“. O Stipetićevu putu iz Jasenovca u Njemačku i obratno. O „pritvorenicima, novoj kategoriji u Jasenovcu“. O odlasku većeg broja zatočenika u Njemačku i o „zračnim napadima na Veliki petak. O posljednjim danima i „bijegu iz glavnog logora“.
Naveo sam gotovo doslovno sva poglavlja jer je već iz toga vidljiv ustroj logora i način njegova djelovanja.
Tko je Igor Vukić i što zaključuje
Igor Vukić je politolog (Fakultet političkih znanosti u Zagrebu), predhodno se školovao u Pakračkoj Poljani i u Kutini, nakon diplome bio je novinar u više glasila, a od 2014. tajnik je Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. S dr. Vladimirom Horvatom, Stipom Pilićem i Blankom Matković suautor je knjige Jasenovački logori, istraživanja. Vukićeva „obitelj po ocu potječe iz srpsko-pravoslavnog sela Gradina koje se nalazi s druge strane Save, nasuprot jasenovačkog logora. Poslije bitke na Kozari 1942., zbjega i predaje hrvatskim vojnicima, taj dio obitelji prošao je kroz Jasenovac, a zatim je, kao i mnogi drugi zarobljenici i izbjeglice, preseljen u Slavoniju, u Pakračku Poljanu.“ (Iz Bilješke o piscu.)
Jest, ova je knjiga pokušaj revizije novije hrvatske povijesti, piše Vukić. Bez takve, znači znanstvene revizije, ni u znanosti ni u životu ni u sudbini nekoga naroda nema napredka, bez toga bi laži o Jasenovcu bile zauvijek cementirane (op. aut.). Ova knjiga, piše dalje na zadnjoj vanjskoj korici, „nastoji uništiti crni mit o Jasenovcu“, to jest „dogovorenu povijest“ jugoslavenske historiografije. Na vlastito pitanje „je li ova knjiga proustaška“ odgovara „jest, koliko i prokomunistička i pročetnička“. A namijenjena je „svakom čitatelju koji se ne boji istine“.
Evo nekoliko naglasaka iz zadnjega poglavlja, Zaključka prema realnoj povijesnoj slici:
„Ustaški logor u Jasenovcu osjetljiva je povijesna tema koja izaziva jake političke sukobe i više od 70 godina nakon zatvaranja logora.“ (Hrvatski tjednik je nedavno objavio dokument, faksimil izvješća CIA iz Beograda u Washington 1953. godine gdje piše da postoji više logora u Jugoslaviji, a u onom u Jasenovcu da ima tri tisuće utamničenika. Preslik toga američkog dokumenta je objavljen bez komentara, ali i ranije se pisalo da je ustaški logor 1945. bio pretvoren u komunistički, navođeno je više dokaza, op. aut.) Dakle, ne zna se iz kojega su razdoblja pronađeni tjelesni ostaci u logoru.
„Preko medija, školskog i represivnog sustava, stvarana je slika o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kao o gotovo apsolutnom zlu, prema kojemu bi vodila i svaka tražena težnja za jačanjem hrvatskih nacionalnih prava.“ „Stepinac je (…) Jasenovac nazvao ‘sramotnom ljagom za NDH’ (nakon što su u Jasenovcu smaknuli onu šestoricu slovenskih svećenika kojima je on bio dao hrvatske župe da ih zaštiti od progona zbog obtužbe za suradnju s partizanima, op. aut, str. 82), moglo bi ga se parafrazirati pa reći da je jasenovački mit iz doba socijalističke Jugoslavije, zbog posljedica koje je proizveo, daleko veća sramota i ljaga za tu, Titovu Jugoslaviju“ (str. 293/294). Barata se i dalje absurdnim brojem od 700.000 žrtava (sedam stotina tisuća!). „U Hrvatskoj je nekritično prihvaćen popis od 80-ak tisuća žrtava logora Jasenovac i Stara Gradiška.“
Hrvatska država i hrvatske znanstvene ustanove, prije svih HAZU, zakazale su u konačnom pronalaženju istine o Jasenovcu, iako Vukić navodi kako je Hrvatska vlada 2018. osnovala Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih sustava, no već to Vijeće, nekoliko po Vladinu nalogu odabranih ljudi, osramotili su i Vladu i sebe, selektirajući te sustave; to je zaključak ovoga prikazivača, ne Vukićev. Vukić se pouzdaje u što se jedino u Hrvatskoj danas čovjek i može pouzdati: u sebe sama. I u znanstvenu istinu. Niz samostalnih poduzimanja i privatnih iztraživača ipak uspijevaju postupno razotkrivati istinu o Jasenovcu, a to je i ova knjiga.
Vukić ispravno zaključuje da se demokratska Hrvatska u borbi za međunarodno priznanje trudila ne biti „optužena da obnavlja fašizam“, a to su „optužbe nalik na one iz jugoslavenskih vremena“. Tko se imalo prigne, lakše ga je oboriti nego onoga tko ostane uspravan i na čvrstim nogama (op. aut.). Tko dirne u mit o Jasenovcu, taj već „obnavlja fašizam“, što se i samom autoru događa. Ma koliko istina bila posve drugačija. Mnogi pogrešno shvaćaju i ne misle da je bilo kakva samostalna hrvatska država, čak i ova s osam neustavnih manjinskih, u zbilji zapravo srbskih glasova u Hrvatskom državnom saboru i sa širenjima laži o Hrvatskoj plaćene hrvatskim novcem, kost u grlu velikosrbskim posezanjima za hrvatskim morem i tlom, od čega nikada neće odustati. Tomu služi, i to najučinkovitije, upravo mit o Jasenovcu.
Ovom se knjigom, piše Vukić, „pronalaženjem autentičnih dokumenata, njihovim uspoređivanjem i izjavama sudionika događaja (…) nastoji proniknuti ispod naslaga jasenovačkog mita“. „Istraživanje je pokazalo da su jasenovački i starogradiški logor bili dio represivno-obrambenog sustava ondašnje hrvatske države“, čije je osnivanje „pozdravila većina hrvatskog naroda“. Saveznici NDH, Italija i Njemačka, utjecali su bitno na njezino unutarnje uređenje, a komunistička gerilska borba i „srpski nacionalni ustanak“, „otežavali su joj život do krajnjih granica“, zaključuje Vukić te nalazi da je „Jasenovac bio jedan od odgovora na takvu situaciju“. Miniranja pruga i ratovanje s oružjem u ruci zasluživala su prijeke sudove i likvidacije. Međutim, većina protudržavnih djelovanja bila su pomaganja neprijatelja države, novčana i druga, te srbske ustaničke i/ili komunističke djelatnosti, a ta „ipak nisu bila toliko opasna“ pa se takve „slalo u Jasenovac na rok od tri mjeseca do tri godine“. U logor se slalo i kriminalce.
Nacističke službe poticale su deportacije Židova u Njemačku, međutim, „u logoru internirana skupina Židova izuzeta je od velikih deportacija kojima je bila izložena židovska zajednica u NDH pod njemačkim utjecajem i kontrolom“. Premda su hrvatske vlasti tim deportacijama sudjelovale u izvršenju holokausta, piše Vukić, valja uzeti u obzir i nalaze analitičara UDB-e iz 1955., da ta deportacija „nije provedena onako temeljito kao u nekim drugim zemljama u Europi pod njemačkim utjecajem“. Zatim iznosi, što je još u tomu režimu otežavalo ili izbjegavalo deportacije i bilo stanovita obstrukcija nacističkih zakona, osim zadržavanja Židova u logoru na raznim radnim mjestima; inženjeri, liječnici, službenici u upravi ili brijači i drugi zanatlije te rukovoditelji i zaposlenici u brojnim logorskim radionicama. Deportaciju su izbjegavali i miješani brakovi, zatim obitelji židovskih liječnika poslanih u Bosnu „pod izlikom da tamo idu suzbijati endemski sifilis“. Izuzeti su bili i „počasni arijevci“, to jest Židovi s područja Hrvatske pod talijanskim utjecajem, a postojala je i mogućnost „prebjegavanja Židova iz njemačke u talijansku zonu“. U tim uvjetima, to obstruiranje nacista spasilo je brojne živote, ipak nije dovoljno da se izbjegne žig i činjenica suradnje s nacistima te načelno provođenje nacističke volje i zakona.
„Uvjeti života u jasenovačkom logoru bili su relativno dobri za ratne uvjete, s ambulantom, zubarskom ordinacijom, bolnicom, paketima s dodatnom hranom i odjećom (…) s radnim vremenom i slobodnim nedjeljama, s vjerskim obredima, čak i s razonodom u sportu, na kazališnim i drugim zabavama i priredbama“ (str. 297).
Zatočenici su stradavali i zbog bolesti, dizenterije i epidemije tifusa, što se nastojalo spriječiti „raznim mjerama prevencije, redovitim šišanjem, brijanjem, čišćenjem nastamba“,“stradavali su i u represijama nakon pokušaja bjegova, pripremanju pobuna“. U početku su „provođene odmazde za protudržavne akcije na drugim krajevima države“, pa je u Logor dolazio „Pokretni prijeki sud…“ Ginulo se i „od zračnih bombardiranja zapadnih saveznika.“ Vukić navodi svjedočenje da je znalo proći i po dva tjedna a da nitko ne strada. Ili ne umre. Zatim pomno bilježi sve što se zna o dosadašnjim iskapanjima.
U Gradini, selu Vukićeva porijekla, na desnoj obali Save, u „130 bušotina“ pronađena su 282 tijela, što je s onih 193 na lijevoj obali Save, ukupno spomenutih 475. Mnogo! No, neusporedivo manje od pobijenih na beogradskom Sajmištu i na Banjici neposredno nakon rata. (Ti podatci se zamagljuju!) A za rata i odranije to je bio hrvatski grad Zemun, tada dio Nezavisne Države Hrvatske. Danas je dio Beograda. Sa zemunskim sabirnim logorom Sajmište surađivao je i onaj u Jasenovcu, tamo su deportirani Židovi i drugi, pod izravnu nacističku upravu ili neposredno u Njemačku. „Nije lako procijeniti koliko je zatočenika tih dana odvezeno iz Jasenovca (Njemačkoj je trebala i radna snaga!). Procjene samih logoraša kreću se od nekoliko stotina do 2000“ (dvije tisuće, str. 276). Njih je mnogo više bilo iz „Nedićeve Srbije“ (op. aut.). Pa Srbiju nije snašla istina, a Hrvatsku je snašla laž kojom su zagađeni svi hrvatski naraštaji, do današnjih, a moguće i današnji, to je neminovan zaključak nakon čitanja Vukićeve knjige.
Nakon naknadno obavljenih izkapanja, 1976. godine, „od 191 bušotine, u 23 su pronađeni neki ostaci povezani s ljudima, kost, kožna cipela…“ Djece zatočene u logoru nije bilo, naime nikakva dokaza tomu nema. U logoru je postojala obrtnička škola, to je u logoru bila jedina „grupa dječaka“, neki su još živi, Vukić je razgovarao s njima. „Djeca s Kozare“ tamo nisu bila internirana. (Endeha vlasti dopustile su zbrinjavanje te djece, onih koji nisu stradali u epidemijama ili od gladi, sva su zbrinuta zahvaljujući najviše Stepincu i suradnici mu, aktivistici Diani Budisavljević, Austrijanki udanoj u Zagreb, za hrvatskog liječnika srbske narodnosti, op. aut.)
„Razlog za internaciju srpskih, odnosno grkoistočnih i pravoslavnih stanovnika tadašnje Hrvatske ležao je prvenstveno u protudržavnom djelovanju pojedinca“ (str. 299). „Unatoč svim indicijama i dokumentima, popis od 83.000 imena navedenih žrtava uglavnom nema stvarne veze s Jasenovcem, a on je i dalje u Hrvatskoj službeno prihvaćen. (…) Prema dokumentima i izjavama, tamo je npr. 1941. „bilo oko 1.200 zatočenika“, dok ih lažni popis te godine tamo ‘ubijenih’ nalazi 10.700; tko zna od kuda sve to, jesu li ti ‘popisani’ svi oni internirani i poslani na Sajmište, dodani drugdje pogubljeni ili naprosto lažna imena (zna se da je jedno ime ponovljeno 26 puta, dosta je sličnih, op. aut.)
„Komunistički sustav pažljivo je nadzirao da se ne šire informacije koje nisu propagandno filtrirane“ (str. 299). Nakon objavljene Vukićeve knjige, taj isti sustav infiltriran u suvremenu hrvatsku državu, ponaša se dosljedno tomu!
Igor Vukić na kraju knjige zaključuje: „Dokumenti navedeni u ovoj knjizi ukazuju na potrebu da se nastavi s istraživanjem…“
Stijepo Mijović Kočan, Kolo, br. 4, 2019.
Prvi naslov u istoj Nakladi bio je „Posljednji stvaratelji sjećanja”. Knjiga je to koja se proteže u gotovo svim pravcima ljudskoga života, a osobito se bavi temeljima nečije duhovne izobrazbe i stasanja pa shodno tome raspravlja o baštini filozofskoga dijela europske kulture. Očito je da se medikus Kutleša snalazi izvanredno dobro u tom humanističkom perivoju jer čitatelja podsjeća na same početke medicine kada su Arapi otvarali poznate škole diljem Perzije i Sirije. U tim se školama najprije nekoliko godina izučavala filozofija naslijeđena iz grčkoga i kasnijih razdoblja pa tek onda medicina. Spominje pisac i filozofiju devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća i analizirajući njene osobito etičke postavke, nalazi u njoj mnoge uzroke urušavanja vjere i Boga samoga čije urušavanje i degradacija razara i samoga čovjeka ostavljajući ga u samoći na poprištu zgarišta rata ili bolesti, svejedno.
Gleda svakodnevno dovoženje i mladih i starih bolesnika, njihovu agoniju unatoč svim tehničkim aparatima, gleda i oproštaje s umirućima, suze i ridanje majki, očeva, djece, a osobito je jedna smrt okrutnija od svake druge. To je smrt trudnice. Ova drama nadmašuje sve ostale jer dva su života žrtvovana. Ako se spasi dijete, ostaje bez majke. Užas emocionalnoga trpljenja doživio je auktor ove knjige više puta tijekom pandemije, a nažalost gotovo uvijek bio je to rezultat necijepljenja. On otvoreno i javno govori o tome bez obzira hoće li ga tko napadati kao pobornika cijepljenja. Da, kaže dr. Kutleša, da su se cijepili, bolest bi imala puno lakši oblik. Oni koji su zagovarali necijepljenje, nisu stajali kraj umirućih i gledali kako se utapaju u posljednjim strašnim slikama, grčevima, hripanjima poplavjelih lica prije nego se rastanu s ovim svijetom.
