Igor Vukić uporno traži istinu

jasenovac kronologija omot final

U vrijeme one nesretne Jugoslavije o tzv. koncentracijskom logoru Jasenovac sve smo naizgled znali. Brojke su bile strahovite. Jedino su dokazi nekako nedostajali. Ali to komunizmu, kao i svugdje po svijetu, nije bilo važno. S dolaskom slobode stvari su počele poprimati drukčiji oblik. Na vidjelo izlazi sve više dokaza, a brojke su sve manje i manje.

Jedan od onih koji uporno traži istinu jest Igor Vukić. Kopa po arhivima i uspoređuje. U ovoj knjizi u žiži je jedan arhiv, Hrvatski državni arhiv. A u njemu se nalaze ponajprije izvorni dokumenti redarstvenih vlasti NDH, državnih i upravnih tijela NDH, Ustaške vojnice, Ministarstva oružanih snaga, Ravnateljstva državnih željeznica… te Ozne, Udbe, Sdsa, Centralnog komiteta saveza komunista Hrvatske… Očito široka lepeza zapamćenja i prilika za rekonstruirati mozaik. Zacijelo bi dobro poslužili i arhivi iz Beograda, ali do njih je teže doći. Ipak, da je istina drukčija nego što je Vukić prikazuje, jamačno bi se ti beogradski dokumenti odnekuda pojavili.

Naslanjajući se na ono što je prije pisao o logoru Jasenovac, Vukić ovdje pribjegava zanimljivoj metodi. Kao što i sam naslov kaže, kronološki bilježi što se događalo u Jasenovcu u ta teška vremena. Iz donesenoga proizlazi da je Jasenovac poglavito bio radni logor. U njega su dospijevali oni kojima je u upravnom postupku utvrđeno neko protudržavno djelo. Bila je tu još i skupina Židova, zbog primjenjivanja rasnih zakona. Vukić donosi i svjedočenje poslije Drugog svjetskog rata zatočenika Đure Schwartza koji kaže da je Vjekoslav Luburić u jednom govoru istakao da Hrvati nisu zaboravili dr. Franka i da nije volja ustaša i Zagreba da se sa Židovima loše postupa. (str. 21.) Iz toga vremena potječe i drugo zanimljivo svjedočenje, Židova Jakoba Danona, koji govori o životu u logoru. (str. 15.) I ima ih u knjizi još sličnih.

Vrijeme boravka u logoru nije moglo biti kraće od tri mjeseca niti duže od tri godine. U to se uračunavalo i vrijeme provedeno u istrazi.

U logor su dospijevali i svećenici koji su pogriješili protiv tadašnjeg režima. Jedan od njih bio je Slovenac Franjo Rihar. Osuđen je zbog toga što nije htio držati svečanu sv. misu 10. travnja i što je bio umiješan u napad na skupinu ustaša.

Život se u logoru gubio ne samo zbog bolesti, nego i zbog nepridržavanja stege, pobune, odmazde zbog bijega… Za širu javnost svakako je zanimljiva odmazda zbog ubojstva redarstvenog detektiva Ljudevita Tiljka. Strijeljani su komunisti Božidar Adžija, Otokar Keršovani, Ognjen Prica i još njih sedam.

Iz logora se moglo izići ne samo nakon isteka kazne, nego i pomilovanjem. Posebno za nadnevak 10. travnja ili za Sv. Antu, imendan poglavnika Pavelića. Nakon rata neki su od takvih otpuštenih ostvarili velike karijere.

Ono što svakako ne treba preskočiti istaći glede ove knjige jest njezina otvorenost za daljnje prinose temi logorskoga života u Jasenovcu. Čitatelji tako imaju mogućnost odrediti koja je slika o logoru Jasenovac prava, ona iz jugoslavenskih vremena ili ova koja se sada otkriva? Zacementiranim umovima to se ne sviđa, ali život ide dalje i istina se polako probija pa ma kakva da je.

Miljenko Stojić

Portal HRsvijet.net

Ideološke ‘žrtve’ događaja od 5. XII. 1918.

Najveći nedostatak bilo kakvog i bilo kojeg osvrta na ovu knjigu bio bi svrstavanje uz jedne izvore i autore, a odbacivanje drugih, odnosno prihvaćanja isključivo jedne istine, a neuvažavanja i drugih mogućnosti. Pogotovo što potpuni pregled nema nitko, s nedvojbenim dokazima i izvornim dokumentima. No to ne znači da o ovom događaju iz hrvatske prošlosti ne treba pisati i o njemu razmišljati, nastojeći ga smjestiti u hrvatsko kolektivno pamćenje na miran i trijezan način.

Nakana je bila dvojice autora ove knjige: „utvrditi relevantne činjenice koje se odnose na taj događaj i interpretirati ih u kontekstu šire političke drame izazvane krajem Prvoga svjetskog rata, raspadom staroga režima, preispitivanjem odnosa prema časnicima koji su dolazili iz redova bivše austro-ugarske vojske i postupkom ujedinjenja Države Slovenaca Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom [i Kraljevinom Crnom Gorom]“.

U prikazivanju događaja služili su se „kronološkom metodom“ utvrđujući i ukazujući na „neposredne događaje i poteze vlasti u Zagrebu“, na „protureakcije“, brojnost sudionika i žrtava pobune i naknadne interpretacije događaja „simpatizera pobunjenika i njihovih protivnika“ te su „naglasili ulogu republikanske ideje koja je zbog svoje nagle popularnosti, dobrim dijelom izazvane i strukturnim promjenama u Europi, odgovarala željama sve većeg broja ljudi u Hrvatskoj“. Glavni izvori spoznaja, navode, bili su im „istraga Vojnog suda i niz svjedočanstava“, ali i potonje interpretacije, ali ne sve.  U odabiru građe i kursu interpretacije, jasno se uočava, vođeni su nacionalnim, hrvatskim stajalištima što im sužava interpretativni obzor. Ako ni po čemu drugome, onda već i po podnaslovu knjige – „Prva vojna akcija protiv jugoslavenske države“ – što se poklapa s endehazijskim interpretativnom intencijom. Tako da i ova inače korisna knjiga izaziva svojevrsne ideološke „žrtve“ prilikom tumačenja zbivanja od 5. XII. 1918.

Što se tiče naknadnih instrumentalizacija i interpretacija autori su kao glavne pobrojili sljedeće. Prvo, pobjednici u Kraljevstvu SHS/Jugoslaviji „pisali su o toj pobuni protiv nove državne tvorbe kao o ispadu nediscipliniranih i pijanih vojnika iz sastava poraženih postrojbi“. Dakako da za monarhistički režim „nije bilo potrebe da na bilo koji način obilježavaju pobunu“ „koju su pratili republikanski pokliči“.

Drugo, opozicijske stranke i razni opozicijski krugovi, od ljevice do desnice, 1920-ih godina izražavali su „razumijevanje za sudionike događaja koji se nije pretvorio u uspješnu revolucionarnu pobunu, ali je bio potvrda da postoji borbeni duh“. Razlikovali su se u tome što su ili „više naglašavali hrvatski nacionalni ton ili socijalnu pozadinu pobune“.

Treće, nakon uspostave NDH „taj je povijesni događaj iskorišten kao izvor poticanja nacionalnog sjećanja na prve žrtve monarhističke Jugoslavije“, a neki su promičbenjaci čak isticali „protoustaško obilježje cijele akcije“.

Četvrto, u komunističkoj Jugoslaviji petoprosinačka pobuna obrađivana je u okviru „šireg prikaza završetka Prvoga svjetskog rata i stvaranja Kraljevstva SHS“. Autori knjige posebno naglašavaju da su u ovom razdoblju „po prvi put objavljeni i dijelovi arhivskog gradiva različite provenijencije“ što je omogućivalo da se „na odgovarajući način razumiju korijeni vojničke pobune“. Osobito se dragocjenim pokazalo što su „zaslugom tadašnjih povjesničara objavljena i vrlo vrijedna izvješća delegata vrhovne komande pri Narodnom vijeću iz fonda Vojnoistorijskog instituta u Beogradu“, bez kojih izvora najvjerojatnije ne bi bilo ni ove knjige.

Napokon, peto, u osamostaljenoj Hrvatskoj ovo je prvi ozbiljni historiografski rad koji tematizira pobunu od 5. prosinca 1918. Nastao je kao dio  projekta Zaklade za znanost „Vojnički život i slike ratnika u hrvatskom pograničju od XVI. st. do 1918.“ Ministarstva znanosti i obrazovanja RH. Nešto okasnjelo, ali ipak…

Na ovome mjestu nemamo dovoljno prostora da bismo prikazali rekonstrukciju pobune na Trgu Josipa Jelačića, položaje pobunjeničke i režimske strane, te zbivanja neposredno poslije krvoprolića. To zainteresirani čitalac može pronaći iscrpno i podrobno prikazano u knjizi.

Nama su zanimljivije kontroverzije oko onih vrijednosti koje su mogle biti osnovnim povodom pobune: ukratko, republika ili monarhija, nacionalni ili socijalni motivi pobune.

Republikanizam u hrvatskom političkom životu na razmeđu XIX. i XX. stoljeća pa sve do svršetka Prvoga rata nije bio osobito poznat, a niti poželjna politička tema, u zemlji koja je bila široko i duboko uključena u sustav Austrougarske monarhije. Nagla popularnost republikanizma, kako naglašavaju autori, rezultat je Oktobarske revolucije, ali i djelovanja Ante Starčevića a zatim braće Radić koji su pripremali široke seljačke i radničke slojeve za odlučan politički rad i utjecaj, koji nisu bili zamislivi u uvjetima anakrone monarhije. Rat je, uz sva zla, donio i nešto dobro. Mnogi vojnici na frontama upoznavali su drugačije političke sisteme, pa i revolucionarno preustrojavanje velikoga ruskog carstva u republiku radnika i seljaka. Primamljivost ondašnjih lozinki bila je ogromna!

Teško se može prihvatiti, a još teže razborito obrazložiti, da nije bilo nikakvoga utjecaja ideja i zbivanja prije, za vrijeme i poslije boljševičke Oktobarske revolucije na pobunjene vojnike. Vojnici se tokom rata u skupinama, skoro masovno, predaju Rusima, iskazujući jasno svoj stav prema politici i interesima Austrougarske monarhije. Rusko revolucionarno vodstvo, svojim antiratnim i antiimperijalističkim porukama, pridobiva izmorene i beznađem ispunjene vojnike, dajući im sasvim drugi smisao borbe. Dok se tresu i jedno za drugim propadaju velika carstva, nemoguće je da odjeci tih kolosalnih zbivanja ne ostavljaju odjeka u ljudima koji pate, krvare i ginu u rovovima. Da i nije bilo nikakve propagande, ljudi koji su doživjeli stvarnost ratovanja za jednu monarhiju u turbulentnim danima 1918., a ipak znajući za neku alternativu, teško prihvaćaju pokoravanje novoj monarhiji i njezinim interesima. Čak i ako izuzmemo vječite hrvatsko-srpske netrpeljivosti.

Mudri i staloženi IsoKršnjavi (1845-1927), čovjek koji je počeo svoj politički put kao pravaš, pod nadnevkom od 5. prosinca zapisuje u svome dnevniku, između ostaloga, „Vodeći ljudi su naučili ljude na ekstremističko rusko shvaćanje pojma republike. U svojim su govorima uglavnom govorili o podjeli zemlje. Ali ni riječi nisu kazali o podjeli kapitala ratnih dobitnika… Monarhist sam; prema tome kralj mi je miliji od republike. Borio sam se za ujedinjenje hrvatskih zemalja, a ujedinjenje tih zemalja sa srpskima bio je san moje mladosti, što ga nisam smatrao ostvarivim. Sada taj san prelazi u ostvarenje, ali ono nije nimalo ugodno… Stari Šulek (Bogoslav Šulek, 1816.-1895.) je jednom kazao: ‘Hrvatsku su već u nekoliko navrata vrlo opasne situacije spasile greške drugih, no nikako vlastita mudrost’. I sada su povoljnu današnju situaciju stvorile velike gluposti što su ih počinili drugi. Pribojavam se samo da će Država SHS dospjeti u opasnost zbog gluposti što će biti počinjene s naše strane.“ Već se do kasnih 1920-ih, prije smrti, Kršnjavi mogao osvjedočiti u ispravnost ovih svojih riječi!

Kad je riječ o nacionalnim i socijalnim motivima, njih nije moguće, čak ni teorijski, strogo razdvojiti. Obespravljeni i izrabljivani slojevi, u konkretnoj situaciji u višemilijunskoj masi vojnika, pod plaštem socijalnih zahtjeva podrazumijevaju i ostvarenje nacionalnih ideala. Obrnut proces događa se kod  srednjih i gornjih slojeva koji, najčešće, pod krinkom nacionalnih vrijednosti nastoje ostvariti svoje grupne, klasne interese. Možda je ovaj aspekt petoprosinačke pobune najbolje, među povjesničarima, procijenio srpski povjesničar Vladimir Dedijer (1914.-1990.): „Zbog učešća u 5. decembru izveden je pred sud veliki broj oficira i vojnika. Osuđeno je 22 oficira, podoficira i vojnika na 69 godina i 10 meseci robije. U Hrvatsku su poslati hitno novi kontingenti srpskih i kolonijalnih francuskih trupa. To slanje srpskih trupa, a zajedno sa njima i francuskih kolonijalnih trupa, da uspostavljaju red u Hrvatskoj, bilo je jedan od najmračnijih poteza regenta Aleksandra. Srpsku vojsku, koja je pokazala toliko herojizma u odbrani svoga tla od ujedinjenih nemačkih, austro-ugarskih i bugarskih armija, regent je sada bacio protiv hrvatskih radnika i seljaka. Preživele borce takve vojske, kao što je bila srpska, regent Aleksandar slao je sada u bratoubilačku borbu. Time je on ujedno kršio ugled koji je Srbija, naročito u periodu između 1903. i 1914. bila stekla svojim unutrašnjim životom, koji je, uprkos ekonomskoj zaostalosti zemlje, imao u sebi dosta demokratičnosti, naročito za uslove i prilike na Balkanu.“

Autori su se dosta bavili i pitanjem, na koje nisu mogli dati decidiran odgovor, odgovor utemeljen na dokumentima i izvorima: je li postojala neka „urotnička organizacija“ koja je upravljala pobunom. Isprva su smatrali „da je neka organizacija koja je upravljala pobunom ipak postojala“. Zatim navode da je uoči pobune „u zagrebačkim pukovnijama stvorena urotnička organizacija… vjerojatno točna, bez obzira na to što je ta tvrdnja prvi puta iznesena naknadno, za vrijeme Drugoga svjetskog rata“. Na koncu zaključuju, ne podastirući nikakav dokaz, nego konfabuliraju: „Urotnička organizacija, ako je postojala, nije osnovana prije stvaranja Kraljevstva SHS, nego netom prije same Pobune, i to kao reakcija na stvaranje Kraljevstva SHS. Nju su stvorili dočasnici i obični vojnici, svijet očito nadahnut hrvatskim nacionalnim duhom, ali bez jasne političke vizije (kojom su mogli predviđati događaje) i bez političkog vodstva koje im je u akciji moglo pomoći privlačenjem većeg broja potencijalnih pobunjenika.“ (Daleko bi nas odvelo podrobnije logičko, stvarno, teorijsko i jezično analiziranje ove zbrke.)

U uvjetima najstrože konspiracije nije moguće očekivati da će sve biti bilježeno „crno na bijelom“! Jednakom metodom, čak i s nešto više „materijala“, možemo izvesti zaključnu tvrdnju o „urotničkoj organizaciji“, respective o samoj pobunii na sljedeći način.

Kršnjavi na istom mjestu u spomenutom dnevniku piše i ovo: „Ćopić (Vladimir Ćopić, 1981.-1939., prije rata pravaš iz kruga oko „Mlade Hrvatske“ – op. N. M.) se vratio iz Rusije kao potpuni revolucionar, komunist, boljševik… Odmah nas je posjetio i ostao kao gost na večeri. Glavni sadržaj njegovih priča bilo je uzdizanje boljševičkog sustava i režima. Naposljetku je bio tajnik i predstojnik jednog jugoslavenskog ‘vijeća’ u Moskvi. Svojim je riječima pobudio dojam da je zapravo preuzeo zadatak da ovdje propagira boljševičke i komunističke ideje; učinilo se čak da je u tu svrhu donio sa sobom i novac, jer uopće nije imao namjeru da stvori kakvu egzistencijalnu osnovu. Dakako, teško mi je saživiti se s tokom misli jednoga mladića i, prema svemu sudeći, uopće mi neće poći za rukom da shvatim taj grandiozni ruski eksperimenat, što se dosad u malom formatu uvijek pokazao besmislenim.“

Da su boljševički agitatori imali udjela u propagiranju republikanskih nazora u a-u vojsci, po uzoru na sličan rad u Rusiji, dokazuje i optužba Središnjeg odbora Narodnog vijeća koje je preko svojih agenata saznavalo podzemne aktivnosti, republikansku agitaciju i znalo za pokret vojske koji se onako tragično završio. Drugo je pitanje zašto su boljševički aktivisti imali malo uspjeha, za razliku od mađarskih, u kaotičnom stanju nastalom oko izlaska iz stare i ulaska u novu državu.

A da pokret vojske nije bio baš spontan i da nije bio vođen isključivo nekim maglovitim nacionalnim idejama, razabire se i iz narednih činjenica. Povijest Komunističke partije/Saveza komunista Jugoslavije navodi da su se mnogi zarobljenici u Rusiji iz zemalja austrijskih Slavena prijavljivali u dobrovoljačke jedinice za borbu protiv Monarhije. Tako i Hrvati, Srbi i Slovenci. Jedan dio njih, nezadovoljan ratnim ciljevima Kraljevine Srbije, izrađuje deklaraciju za „Ujedinjenje svih Srba, Hrvata i Slovenaca u jednu potpuno slobodnu i nezavisnu državu Jugoslaviju, osnovanu na načelima demokracije i potpune ravnopravnosti svih triju narodnosti… za stvaranje federativne Jugoslavije“. No, potaknuti revolucionarnim boljševičkim uzorima sve se više južnoslavenskih državljana boljševizira i pristupa u jedinice Crvene armije, u Komunističku partiju Rusije (boljševika), prihvaćajući revolucionarne metode djelovanja. Kao politički predstavnik jugoslavenskoga revolucionarnog pokreta u Rusiji formira se Komunistička partija (boljševika) Srba, Hrvata i Slovenaca u čiji su centralni komitet ušli Ivan Matuzović, Franjo Drobni, Vladimir Ćopić, Lazar Vukićević, Nikola Kovačević i Dragotin Godina. Izdavali su časopis Svjetska / Svetska / Svetovna revolucija u pola milijuna primjeraka. Do sredine prosinca 1918. ta je skupina poslala „u zemlju 114 svojih aktivista, sa zadatkom da u svim jugoslavenskim zemljama osnuju ilegalne komunističke organizacije. Po dolasku oni su se uključili u akcije za ujedinjenje proletarijata u novostvorenoj buržoaskoj državi i odigrali su znatnu ulogu u konstituiranju revolucionarne radničke partije“.

Autori ove knjige trebali su temeljitije istražiti i ovaj krak povijesnih zbivanja. Zašto nisu? Možda iz oportuniteta spram današnjih vladajućih stajališta. Samo, znanstvenici ne bi smjeli o tome voditi računa.

Isto tako, smatramo da nije dovoljno istražen ni odnos Crkve prema pobuni. Onih stranicu i pol (60-61), s navodima iz „Dnevnika“ nadbiskupa Antuna Bauera ni slučajno ne mogu apsolvirati ulogu i aktivnost Crkve u ondašnjim koliko značajnim, toliko sudbonosnim danima na kraju Prvoga rata i na početku jedne nove države. Da nije i u ovom slučaju na djelu još jedan oportunitet…

Događaji koji su se dogodili 5. prosinca 1918. nisu bili od neke osobite važnosti, niti su proizveli bilo kakav učinak na ondašnje političke, odnosno državne poslove. Niti su što spriječili, niti su što pokrenuli. Pokazali su tek, vrlo skromno, na neke trendove, ali morat će se u narednim desetljećima dogoditi puno značajniji izazovi da bi neke zapretane strasti izbile na vidjelo. Dakako, u ljudskom smislu, ovi su prosinački događaji tragični zbog ljudskih žrtava i sjećanje na njih trebalo bi održavati ne samo onom pločom na Trgu Josipa Jelačića. Žrtve treba cijeniti i dostojno komemorirati. Stoga apeliramo, i to ne samo na povjesničare da se sjetimo i prosinačkih žrtava iz 1943. godine i jednakim im se načinom odužimo, kao i onima iz 1918.

Nikica Mihaljević, Republika, br. 7-8, 2019., str. 166-169

Knjiga bez koje će biti nemoguće pisati povijest Hrvatske

Motiv mojega bavljenja knjigom o Jasenovcu

Cijeli život izbjegavam čak i misliti o Jasenovcu; što li je to Hrvatsku snašlo da je napravljena takva grozota da su u tomu logoru čak i djecu klali. Istina, nikada nisam povjerovao da bi to moglo biti „dvadeset tisuća ubijene djece“, naprosto nema logike, ali već sama činjenica da netko u ratu smišljeno ide nauditi nedužnima malenim, ispunjala me osjećajem nelagode što pripadam narodu u kojemu se to tako moglo dogoditi. Da bih se ogradio od toga, da bih rekao „ne, ja s  tim nemam veze!“, napisao sam stihove kojima uklanjam djecu od noža u Jasenovcu. Ona je u jednoj od mojih knjiga.

A onda, mnogo kasnije, pročitam članak Igora Vukića, zatim i ovu knjigu u kojoj tvrdi i dokumentima potvrđuje da u Jasenovcu nije ubijeno ni jedno jedino dijete, nije ni moglo biti ubijeno jer tamo djeca nikada i nisu internirana. Stihovi neka ostanu; oni su moje uklanjanje od zločina, makar u „pjesničkoj mašti“, ali nastali su na osnovi onoga što godinama i desetljećima, od ranoga djetinjstva do slobodne i kako-tako demokratske Hrvatske slušam, u školi učim (u moje doba čak i „milijun i sedamsto tisuća ubijenih“, na nastavi povijesti!), na televizijama o godišnjicama gledam komemoracije, slušam govore, objavljuju se tisuće i tisuće članaka, priča o groznim klanjima i to Srba u Jasenovcu, da bi se konačno ispostavilo kako su i Hrvati i Srbi bili jednako tretirani što se toga logora tiče… (zločin ustaškog transportiranja Židova u Njemačku po zapovijedi nacista, ma koliko da je bio obstruiran, a bio je, ne može imati nikakva opravdanja!), na mojemu primjeru se potvrđuje učinak sto puta ponovljene laži koja na taj način postaje istina.

Međutim, sve to više odklanjam od sebe nego primam, ne bavim se time, ne želim ni znati (zato i nisam znao!), da bih ovom knjigom potvrdio kako je sve to uglavnom gnjusna laž. Zločin, jednako kao i zločin u Jasenovcu. Zapravo, puno veći i pogubniji zločin jer u Jasenovcu su ustaše, pronađeni dokumenti to potvrđuju, vješanjem ili strijeljanjem, ne klanjem, ubijali  pojedinačno ili skupno, uglavnom one koji su sudjelovali u nečijem bijegu, zbog osvete, one kojima su mogli dokazati da su se diverzijama ili oružanim napadom ogriješili o državu, pa i vlastite ljude zbog kriminalnih ili izdajničkih djela te zbog maltretiranja zatočenika (!), ali masovnih smaknuća, kaže ova na znanstvenom iztraživanju temeljena knjiga, nije bilo. Nisam u njoj  pročitao da je odjednom ubijeno više od 30 osoba, zbog pomaganja bjeguncima i iz osvete (za jednog našeg, deset puta više vaših, prema nacističkim uzorima!), no već i to je golem zločin.

Službene liječničke ekipe iz Ljubljane, nakon obavljenih izkapanja 1964., utvrdile su 475 ubijenih (str. 298). Jedino ta brojka je znanstveno dokazana. Da i podvostručimo te znamenke, od 700 do 900, što se ne smije bez dokaza, čak i službene brojke nekih  hrvatskih ‘znanstvenika’, političara ili novinara i danas u Hrvatskoj su između 70 i 90 tisuća „stradalih u Jasenovcu“. Već to je ne deset puta, nego zapravo dvjesto puta uvećana stvarna brojka, smaknutih tijekom trajanja ustaškog radnog logora u tomu hrvatskosrbskom selu (danas: 54 posto Hrvati, a oko 37 posto Srbi i Jugoslaveni, op. aut.) u zapadnoj Slavoniji, prema utvrđenim činjenicama u ovoj knjizi. Međutim, aktualni srbijanski vođe i ministri izravno ili diplomatskim posredovanjem šalju u svijet i pred svoj i pred hrvatski narod krupnu laž izopačene mašte o „dvadeset hiljada ubijene dece u Jasenovcu“. Izmišljanje i dopisivanje lažnih žrtava, to je postupno i strateški (memorandumima srbijanskih intelektualaca/akademika!) osmišljeno ubijanje i stalno držanje pod krivnjom čitava hrvatskog naroda, ako ne pristaje uz jugoslavenski projekt i uz komunizam, a to znači i uz velikosrbsku/četničku prevlast u svemu. Svjesno je to i dalekosežno zločinačko okrivljavanje svakoga tko se suprostavi lažima o Jasenovcu i o hrvatskomu narodu kao genocidnom. (Genocidnost, ali ne Hrvata, nego prema Hrvatima, dokazana je, ali to je već izvan sadržaja ove knjige, u onoj naslovljenoj Maribor, najveće stratište Hrvata Romana Leljaka, Radenci, 2017.)

Mit, politička i ideološka halabuka, nametati hrvatskom narodu osjećaj krivnje,  hrvatsku državu smatrati zločinačkom čim je samostalna i odvojena od sijača laži o njoj, knjiga Radni logor Jasenovac to potire. Masovnih zločina u Jasenovcu dakle nije bilo, samo pojedinačnih i skupnih, a sve što tvrdi Igor Vukić podkrjepljuje bilješkama ispod teksta, gdje je našao podatak o tomu. Dakle, nepristrano traganje za istinom, to je ova knjiga.

„Kada smo povijest razglobili posve / i proučili sve znano / našli smo da je naopako / naše rođenje prikazano“, prema sjećanju navodim čuvene stihove Josipa Severa. Ne samo rođenje, sve su nam naopako prikazivali: političari, komunisti, koje je ustaški režim proganjao i ubijao, a oni, kada su se našli na strani pobjednika, stostruko i više osvetili su se, ne samo ustašama, koji su se također osvećivali četnicima/žandarima za kraljevske Jugoslavije od kojih to zlo počinje; pobili su nevinih ljudi neusporedivo s ustaškim zločinima. Pojačano naopako svi oni i danas, osobito u hrvatskom tisku i po raznim televidjenijima, prikazuju nam i sebe i stvarnost. No, sreća je što danas dakle ipak ima neke demokracije i ne ide se u logor zbog napisanoga.

Povijest nam određuje sadašnji naš život, tu spada sve što se priča da se dogodilo, što o nečemu piše ili se pjeva, što je naslikano, ufilmljeno, odsvirano, odglumljeno ili oblikovano u nečemu, u što spada i sva dosadašnja literatura o Jasenovcu, dakle sve što je filološko, a historija je znanost, povijesna znanost koja zapisuje samo ono što se može dokazati i što se dokazuje, kao u knjizi Igora Vukića. Ovo je dakle znanstvena knjiga čiji su nalazi učvršćeni činjenicama i stoga neporecivi.

To sve je itekako dostatan razlog da se i ja pozabavim ovom  dokumentarnom i znanstvenom knjigom, ma koliko da je ona izvan mojih zanimanja, izvan i književne i filmske umjetnosti.

 

Što i kako Igor Vukić piše

Igor Vukić (Zagreb, 1966.) naprosto je otišao u Hrvatski državni arhiv u Zagrebu, zasukao rukave i prekapao 700 kutija raznih dokumenta iz Drugoga svjetskog rata, sve što je našao da ima veze s ustaškim logorom u Jasenovcu. Iztražuje i „200 kutija administrativnih i vojnih vlasti NDH, golemu građu Ozne, i Udbe, kasnije Službe državne sigurnosti, zbirke dokumenata iz partizanskih izvora…“

U knjizi izpod tekstova nalazimo čak 514 bilježaka, da svatko može provjeriti napisano. (Evo prve i zadnje bilješke: „1 Hrvatski državni arhiv, HDA, Ravnateljstvo državnih željeznica, kut. 8…“; „514 Beogradski novinar Vladimir Marković osuđen je 1978. godine na obavezno liječenje i boravak u psihijatrijskoj klinici zato što je napisao da se brojem od 600 000 navodnih jasenovačkih žrtava potencira nekakva kolektivna i trajna krivnja hrvatskog naroda. Sud je to ocijenio širenjem lažnih vijesti. Marković je nakon tri godine pušten, ali je i dalje morao ići na psihijatrijske tretmane. Obustavljeni su tek 1984., kad je uznapredovao raspad jednopartijskog komunističkog sustava.“)

Budući da su dokumente o logoru vlasti u komunističkoj Hrvatskoj uništile, ili su oni negdje u Beogradu ili drugdje u Srbiji, Vukić po tim kutijama uglavnom nalazi mrvice, pojedinačne razne potvrde, izvješća na nižim razinama vlasti, pisma, poruke, fotografije i slično. Međutim sve to, objedinjeno, itekako odkriva što se tamo zapravo događalo i kako. Zatim čita sve knjige i dostupne članke o jasenovačkom logoru u novinama i časopisima te odatle navodi ono što nalazi ili istinitim ili lažnim, ali zanimljivim za neki detalj u knjizi. Zatim i razgovara, s preživjelim bivšim zatočenicima i s njihovom rodbinom, s kim god stigne i može. Tako i gradi svoju knjigu, od skupljenih ‘mrvica’, od pojedinačnih izkaza… pronađenih dokumenata, od svjedočanstava preživjelih logoraša i drugih… Tako je nakupio 77 kratkih poglavlja, ukupno 336 str. srednjeg formata knjige.

 

O čemu se piše u 77 kraćih poglavlja

Piše se o Jasenovcu kao „sabirnom i radnom logoru“. O načinu utvrđivanja smrti zatočenika. O gradnji nasipa i brojnom stanju 1941. te o gradnji židovskog naselja i predratnim zaposlenicima. O zakonskim osnovama za zatočenje. O nabavi hrane i molbama za puštanje iz logora. O kažnjavanju zbog bijega i o strijeljanju stražara zbog pljačke zatočenika (!). O „bjeguncu Hahnu kod nadbiskupa Stepinca“ i o proceduri interniranja. O partizanskom napadu i o međunarodnoj komisiji 1942. O obilasku radnog i stanbenog dijela logora te o „1 500 zatvorenika koje čuva 300 ustaša“. O planovima proizvodnje „za tržište“ i o izvještajima  „Masuccija i Prȍbsta. O novoj međunarodnoj komisiji, „spomenuo i AVNOJ“. O puštanju skupine srbskih zatočenika, o pisanju dopisnica i primanju paketa. O epidemiji  tifusa. O Stepinčevu pismu Paveliću. (Naslov je samo “Poglavniče“ bez ikakva pridjeva,“ poštovani“ ili „gospodine“ ili slično!) O smrtnim kaznama zbog događaja izvan logora i o stalnoj pomoći zagrebačke Židovske bogoslovne općine. O deportiranju u Treći Reich i kako Njemačka po logorima traži stručnjake. O interniranju Roma i partizanskim akcijama oko Logora. O kažnjavanju  partizanskih pomagača i o „slučaju Lađevac“, o „intervenciji župana Uroića“ (založio se za puštanje partizana, a oni ga kasnije ipak strijeljali kao suradnika ustaša). O obsežnim radovima u brojnim logorskim radionicama i o zabavi „nakon rada“: „logorski orkestar“. O znanstvenom radu zatočenika i o „zatočeničkoj opereti“. O kazališnim predstavama (objavljen je plakat s izvođačima Gospođe ministarke srpskog autora Branislava Nušića, 16. srpnja 1944). O radionicama u Staroj Gradiški, o „zboru i glazbenim sekcijama“. O pravoslavcima i vojnim obveznicima te „Nakon bitke na Kozari“. O liječnicima u Jasenovcu koje je „slalo Ministarstvo zdravstva“. O dječjem prihvatilištu u Jastrebarskom i o izlascima iz Logora. O komunističkim vezama i bijegu Emerika Bluma (kasnije direktora sarajevskog Energoinvesta). O komunističkim frakcijama u logoru i o osuđenima „na smrt glađu i žeđu“. O slobodi za pravoslavce s rođacima u vojsci NDH. O intervenciji Ante Cilige te da „za otpremu u logor nije dovoljno biti samo pravoslavka“. O obrtničkoj školi u logoru te o „nogometnom prvenstvu“ i unutarnjoj logorskoj upravi. O posjetu Međunarodnog odbora Crvenog križa te radovima izvan logora 1944. O prvom ustaškom obranbenom zdrugu, o pripremama za veliki bijeg i o presudi skupini Mila Boškovića. O zatočenicama u logoru. O zubarskim pregledima te o skupnim pomilovanjima. O razmjeni zarobljenika. O zagrebačkoj kartoteci Jasenovačkog logora (koja je kasnije uništena). O vjerskom životu zatočenika i o savezničkim bombardiranjima 1944. O „pismu jednoga hrvatskog vojnika iz Jasenovca“. O gradnji nove električne centrale. O partizanskom špijunu koji „postaje ustaški službenik“. O Stipetićevu putu iz Jasenovca u Njemačku i obratno. O „pritvorenicima, novoj kategoriji u Jasenovcu“. O odlasku većeg broja zatočenika u Njemačku i o „zračnim napadima na Veliki petak. O posljednjim danima i „bijegu iz glavnog logora“.

Naveo sam gotovo doslovno sva poglavlja jer je već iz toga vidljiv ustroj logora i način njegova djelovanja.

 

Tko je Igor Vukić i što zaključuje

Igor Vukić je politolog (Fakultet političkih znanosti u Zagrebu),  predhodno se školovao u Pakračkoj Poljani i u Kutini, nakon diplome bio je novinar u više glasila, a od 2014. tajnik je Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. S dr. Vladimirom Horvatom, Stipom Pilićem i Blankom Matković suautor je knjige Jasenovački logori, istraživanja. Vukićeva „obitelj po ocu potječe iz srpsko-pravoslavnog sela Gradina koje se nalazi s druge strane Save, nasuprot jasenovačkog logora. Poslije bitke na Kozari 1942., zbjega i predaje hrvatskim vojnicima, taj dio obitelji prošao je kroz  Jasenovac, a zatim je, kao i mnogi drugi zarobljenici i izbjeglice, preseljen u Slavoniju, u Pakračku Poljanu.“ (Iz Bilješke o piscu.)

Jest, ova je knjiga pokušaj revizije novije hrvatske povijesti, piše Vukić. Bez takve, znači znanstvene revizije, ni u znanosti ni u životu ni u sudbini nekoga naroda nema napredka, bez toga bi laži o Jasenovcu bile zauvijek cementirane (op. aut.). Ova  knjiga, piše dalje na zadnjoj vanjskoj korici,  „nastoji uništiti crni mit o Jasenovcu“, to jest „dogovorenu povijest“ jugoslavenske historiografije. Na vlastito pitanje „je li ova knjiga proustaška“ odgovara „jest, koliko i prokomunistička i pročetnička“. A namijenjena je „svakom čitatelju koji se ne boji istine“.

Evo nekoliko naglasaka iz zadnjega poglavlja, Zaključka prema realnoj povijesnoj slici:

„Ustaški logor u Jasenovcu osjetljiva je povijesna tema koja izaziva jake političke sukobe i više od 70 godina nakon zatvaranja logora.“ (Hrvatski tjednik je nedavno objavio dokument, faksimil izvješća CIA iz Beograda u Washington 1953. godine gdje piše da postoji više logora u Jugoslaviji, a u onom u Jasenovcu da ima tri tisuće utamničenika. Preslik toga američkog dokumenta je objavljen bez komentara, ali i ranije se pisalo da je ustaški logor 1945. bio pretvoren u komunistički, navođeno je više dokaza, op. aut.) Dakle, ne zna se iz kojega su razdoblja pronađeni tjelesni ostaci u logoru.

„Preko medija, školskog i represivnog sustava, stvarana je slika o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kao o gotovo apsolutnom zlu, prema kojemu bi vodila i svaka tražena težnja za jačanjem hrvatskih nacionalnih prava.“ „Stepinac je (…) Jasenovac nazvao ‘sramotnom ljagom za NDH’ (nakon što su u Jasenovcu smaknuli onu šestoricu slovenskih svećenika kojima je on bio dao hrvatske župe da ih zaštiti od progona zbog obtužbe za suradnju s partizanima, op. aut, str. 82), moglo bi ga se parafrazirati pa reći da je jasenovački mit iz doba socijalističke Jugoslavije, zbog  posljedica koje je proizveo, daleko veća sramota i ljaga za tu, Titovu Jugoslaviju“ (str. 293/294). Barata se i dalje absurdnim brojem od 700.000 žrtava (sedam stotina tisuća!). „U Hrvatskoj je nekritično prihvaćen popis od 80-ak tisuća žrtava logora Jasenovac i Stara Gradiška.“

Hrvatska država i hrvatske znanstvene ustanove, prije svih HAZU, zakazale su u konačnom pronalaženju istine o Jasenovcu, iako Vukić navodi kako je Hrvatska vlada 2018. osnovala Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih sustava, no već to Vijeće, nekoliko po Vladinu nalogu odabranih ljudi, osramotili su i Vladu i sebe, selektirajući te sustave; to je zaključak ovoga prikazivača, ne Vukićev. Vukić se pouzdaje u što se jedino u Hrvatskoj danas čovjek i može pouzdati: u sebe sama. I u znanstvenu istinu. Niz samostalnih poduzimanja i privatnih iztraživača ipak uspijevaju postupno razotkrivati istinu o Jasenovcu, a to je i ova knjiga.

Vukić ispravno zaključuje da se demokratska Hrvatska u borbi za međunarodno priznanje trudila ne biti „optužena da obnavlja fašizam“, a to su „optužbe nalik na one iz jugoslavenskih vremena“. Tko se imalo prigne, lakše ga je oboriti nego onoga tko ostane uspravan i na čvrstim nogama (op. aut.). Tko dirne u mit o Jasenovcu, taj već „obnavlja fašizam“, što se i samom autoru događa. Ma koliko istina bila posve drugačija. Mnogi pogrešno shvaćaju i ne misle da je bilo kakva samostalna hrvatska država, čak i ova s osam neustavnih manjinskih, u zbilji zapravo srbskih glasova u Hrvatskom državnom saboru i sa širenjima laži o Hrvatskoj plaćene hrvatskim novcem, kost u grlu velikosrbskim posezanjima za hrvatskim morem i tlom, od čega nikada neće odustati. Tomu služi, i to najučinkovitije, upravo mit o Jasenovcu.

Ovom se knjigom, piše Vukić, „pronalaženjem autentičnih dokumenata, njihovim uspoređivanjem i izjavama sudionika događaja (…) nastoji proniknuti ispod naslaga jasenovačkog mita“. „Istraživanje je pokazalo da su jasenovački i starogradiški logor bili dio represivno-obrambenog sustava ondašnje hrvatske države“, čije je osnivanje „pozdravila većina hrvatskog naroda“. Saveznici NDH, Italija i Njemačka, utjecali su bitno na njezino unutarnje uređenje, a komunistička gerilska borba i „srpski nacionalni ustanak“, „otežavali su joj život do krajnjih granica“, zaključuje Vukić te nalazi da je „Jasenovac bio jedan od odgovora na takvu situaciju“. Miniranja pruga i ratovanje s oružjem u ruci zasluživala su prijeke sudove i likvidacije. Međutim, većina protudržavnih djelovanja bila su pomaganja neprijatelja države, novčana i druga, te srbske  ustaničke i/ili komunističke djelatnosti, a ta „ipak nisu bila toliko opasna“ pa se takve „slalo u Jasenovac na rok od tri mjeseca do tri godine“. U logor se slalo i kriminalce.

Nacističke službe poticale su deportacije Židova u Njemačku, međutim, „u logoru internirana skupina Židova izuzeta je od velikih deportacija kojima je bila izložena židovska zajednica u NDH pod njemačkim utjecajem i kontrolom“. Premda su hrvatske vlasti tim deportacijama sudjelovale u izvršenju holokausta, piše Vukić, valja uzeti u obzir i nalaze analitičara UDB-e iz 1955., da ta deportacija „nije provedena onako temeljito kao u nekim drugim zemljama u Europi pod njemačkim utjecajem“. Zatim iznosi, što je još u tomu režimu otežavalo ili izbjegavalo deportacije i bilo stanovita obstrukcija nacističkih zakona, osim zadržavanja Židova u logoru na raznim radnim mjestima; inženjeri, liječnici, službenici u upravi ili brijači i drugi zanatlije te rukovoditelji  i zaposlenici u brojnim logorskim radionicama. Deportaciju su izbjegavali i miješani brakovi, zatim obitelji židovskih liječnika poslanih u Bosnu „pod izlikom da tamo idu suzbijati endemski sifilis“. Izuzeti su bili i „počasni arijevci“, to jest Židovi s područja Hrvatske pod talijanskim utjecajem, a postojala je i mogućnost „prebjegavanja Židova iz njemačke u talijansku zonu“. U tim uvjetima, to obstruiranje nacista spasilo je brojne živote, ipak nije dovoljno da se izbjegne žig i činjenica suradnje s nacistima te načelno provođenje nacističke volje i zakona.

„Uvjeti života u jasenovačkom logoru bili su relativno dobri za ratne uvjete, s ambulantom, zubarskom ordinacijom, bolnicom, paketima s dodatnom hranom i odjećom (…) s radnim vremenom i slobodnim nedjeljama, s vjerskim obredima, čak i s razonodom u sportu, na kazališnim i drugim zabavama i priredbama“ (str. 297).

Zatočenici su stradavali i zbog bolesti, dizenterije i epidemije tifusa, što se nastojalo spriječiti „raznim mjerama prevencije, redovitim šišanjem, brijanjem, čišćenjem nastamba“,“stradavali su i u represijama nakon pokušaja bjegova, pripremanju pobuna“. U početku su „provođene odmazde za protudržavne akcije na drugim krajevima države“, pa je u Logor dolazio „Pokretni prijeki sud…“ Ginulo se i „od zračnih bombardiranja zapadnih saveznika.“ Vukić navodi svjedočenje da je znalo proći i po dva tjedna a da nitko ne strada. Ili ne umre. Zatim pomno bilježi sve što se zna o dosadašnjim iskapanjima.

U Gradini, selu Vukićeva porijekla, na desnoj obali Save, u „130 bušotina“ pronađena su 282 tijela, što je s onih 193 na lijevoj obali Save, ukupno spomenutih 475. Mnogo! No, neusporedivo manje od pobijenih na beogradskom  Sajmištu i na Banjici neposredno nakon rata. (Ti podatci se zamagljuju!) A za rata i odranije to je bio hrvatski grad Zemun, tada dio Nezavisne Države Hrvatske. Danas je dio Beograda. Sa zemunskim sabirnim logorom Sajmište surađivao je i onaj u Jasenovcu, tamo su deportirani Židovi i drugi, pod izravnu nacističku upravu ili neposredno u Njemačku. „Nije lako procijeniti koliko je zatočenika tih dana odvezeno iz Jasenovca (Njemačkoj je trebala i radna snaga!). Procjene samih logoraša kreću se od nekoliko stotina do 2000“ (dvije tisuće, str. 276). Njih je mnogo više bilo iz „Nedićeve Srbije“ (op. aut.). Pa Srbiju nije snašla istina, a Hrvatsku je snašla laž kojom su zagađeni svi hrvatski naraštaji, do današnjih, a moguće i današnji, to je neminovan zaključak nakon čitanja Vukićeve knjige.

Nakon naknadno obavljenih izkapanja, 1976. godine, „od 191 bušotine, u 23 su pronađeni neki ostaci povezani s ljudima, kost, kožna cipela…“ Djece zatočene u logoru nije bilo, naime nikakva dokaza tomu nema. U logoru je postojala obrtnička škola, to je u logoru bila jedina „grupa dječaka“, neki su još živi, Vukić je razgovarao s njima. „Djeca s Kozare“ tamo nisu bila internirana. (Endeha vlasti dopustile su zbrinjavanje te djece, onih koji nisu stradali u epidemijama ili od gladi, sva su zbrinuta zahvaljujući najviše Stepincu i suradnici mu, aktivistici Diani Budisavljević, Austrijanki udanoj u Zagreb, za hrvatskog liječnika srbske narodnosti, op. aut.)

„Razlog za internaciju srpskih, odnosno grkoistočnih i pravoslavnih stanovnika tadašnje Hrvatske ležao je prvenstveno u protudržavnom djelovanju pojedinca“ (str. 299). „Unatoč svim indicijama i dokumentima, popis od 83.000 imena navedenih žrtava uglavnom nema stvarne veze s Jasenovcem, a on je i dalje u Hrvatskoj službeno prihvaćen. (…) Prema dokumentima i izjavama, tamo je npr. 1941. „bilo oko 1.200 zatočenika“, dok ih lažni popis te godine tamo ‘ubijenih’ nalazi 10.700; tko zna od kuda sve to, jesu li ti ‘popisani’ svi oni internirani i poslani na Sajmište, dodani drugdje pogubljeni ili naprosto lažna imena (zna se da je jedno ime ponovljeno 26 puta, dosta je sličnih, op. aut.)

„Komunistički sustav pažljivo je nadzirao da se ne šire informacije koje nisu propagandno filtrirane“ (str. 299). Nakon objavljene Vukićeve knjige, taj isti sustav infiltriran u suvremenu hrvatsku državu, ponaša se dosljedno tomu!

Igor Vukić na kraju knjige zaključuje: „Dokumenti navedeni u ovoj knjizi ukazuju na potrebu da se nastavi s istraživanjem…“

Stijepo Mijović Kočan, Kolo, br. 4, 2019.

Upozorenje stručnoj javnosti: nova knjiga Igora Vukića o Jasenovcu

jasenovac2 omot final2

Nakon notorne knjige “Radni logor Jasenovac”, Igor Vukić ovih je dana objavio i promovirao svoju novu knjigu “Jasenovac iz dana u dan. Kronologija”. Njezin cinični opis bit će dovoljna ilustracija izdavačevih i autorovih namjera:
„Njezina je najbolja osobina što je i malo dosadna: premda je, primjerice, autor u nju uvrstio tek manji dio poimeničnih izlazaka iz logora, toga je toliko da mjestimice djeluje pomalo jednolično.“
Iako mnogi misle da treba ignorirati knjigu ne dajući joj dodatni publicitet, no budući da će kao i dosad biti promovirana i prodavana diljem zemlje i inozemstva, stručna javnost ipak bi trebala reagirati. S obzirom na rasprave među povjesničarima o (ne)opravdanosti termina ‘povijesni revizionizam’, bit će zanimljivo vidjeti koje je mjesto Vukićeve knjige u trijadi revizija – revizionizam – negacionizam.

Portal historiografija.hr, 11. 12. 2019.

Naklada Pavičić predstavila knjigu sjećanja Nevenke Nekić „Moja dva stoljeća“

 

NAKLADA PAVIČIĆ PREDSTAVILA
KNJIGU SJEĆANJA NEVENKE NEKIĆ „MOJA DVA STOLJEĆA“

U dvorani Vijenac Nadbiskupijskog pastoralnog instituta, 27. ožujka 2019. održano je predstavljanje knjige literariziranih, vedrih i mučnih sjećanja, gđe Nevenke Nekić pod naslovom „Moja dva stoljeća“.

Picture2
Naklada Pavičić, za tu je priliku okupila iznimno jaku družbu predstavljača.

Picture3

Tako je osim ovog uglednog hrvatskog nakladnika (svemu unatoč) a ovdje uvodničara i predstavljača Josipa Pavičića, prvi govorio msgr Juraj Batelja, tumač svetosti blaženoga Alojzija Stepinca.

Picture4

U svom nadahnutom i eruditskom obraćanju a krenuo je od teška djetinjstva i života autorice, mladelaštva prepuna stalnih preseljenja, oslikao je zatim komunističko jednoumlje i mržnju spram hrvatskog domoljublja i bogoljublja.

Picture5

Zadržao se na još živome,doduše slabo mimikriranome, jahaču apokalipse Josipu Manoliću i njegovim žandarima. Detaljno je opisao kako je, za obdukcije otrovanoga blaženog kardinala Stepinca,njegovo neumrlo srce prvobitno bilo uspješno spašeno, unatoč nemogućim uvjetima ali snagom jednog liječnika, karakterna pojedinca. Stepinčevo je srce uspješno izuzeto, spašeno i pohranjeno dok mu manolićevci i udba nisu ušli u trag. Titovi su se sluge, kerberi i divljaci na kraju dočepali mrtvoga srca i pobrinuli se da ga unište (kao dijela ljudskog tijela!) te da ga nedolično odbace.Bilo bi i logično i legalistički da taj zločin ne zastarjeva i da to kazneno djelo u demokratskoj Hrvatskoj bude procesuirano… Manolićevi udbaši uništili su međutim vitalni dio blaženikova tijela ali nisu mogli uništiti Njegovu ljubav, vjeru i duh.

Monsinjor Batelja dotakao se i navodno Hrvatske radio televizije kao tzv. javne i tzv. hrvatske a kao nekakva kvazi javna, svakako razvikana glasila. Govorio je o tzv. zabranjenim temama, inače normalnim rodoljubnima, za koje u toj kući još nemaniti razumjevanja a nitimoralne snage da ih se (napokon) obradi.

Picture6

U iznimno upečatljivu literarnu obliku publici se zatim obratila ugledna hrvatska književnica gđa Marija Peakić Mikuljan, koja je imala djetinjstvo u preseljenjima baš kao i gđa Nekić. I kasniji joj je život, u domoljublju, bio vrlo slično obilježen mnogim crnim listama. Učestalim hajkama i u najmanjem prešućivanjima. Baš kao i svim ostalim maltretiranjima ali cijele obitelji Mikuljan iz zloglasnoga arsenala podlih režimskih zlostavljanja. Sa svim iživljavanjima podobnih trabanata Titova totalitarizma pride.

Nadovezujući se na monsinjora Batelju, osvrnula se i na bunker u HRT-u i to po sasvim konkretnim naslovima. Bunker u kojemu su od javnosti već više desetljeća (!) skriveni, da bi skupljali prašinu, brojni hrvatski dokumentarci, potpuno zgotovljeni, znači i plaćeni filmovi, za koje Hrvatska televizija još nemaljudskoga junaštva ni osovine smoći kuraže i objaviti te vlastite uratke. U samostalnoj, međunarodno priznatoj RH!, HRT se još uvijek boji progovoriti o svojoj uhodanoj politici bunkeriranja svih nepoćudnih autora i filmova. Mentalitetom drugova iz 1971. i to pri kraju drugog desetljeća 21 stoljeća! I sve to u vrijeme pune medijske laži i trajnog zamagljivanja istine, kada se svakodnevno hvale snimljenim oglasima koje vrte na navodno Hrvatskome radiju, sa motom: Otvaramo sve teme! Baš! Orwell je, ako niste znali, uspješno revitaliziran živo živ na Prisavlju i u glavicama tamošnjih mentalnih komunista (I. Aralica).

Iako je to ogromna kulturna sramota (o kojoj ministrica kulture RH gđa Obuljen nema ni što reći niti što pitati) i najšira povijesna blamaža, navodno nacionalne radio-televizije, navodno javnoga servisa kojeg svi prisilno plaćamo, kuće s navodno slobodnom novinarskom i uredničkom slobodom… i za direktorovanja g. Bačića… HRT kano JRT strogo brine, milicijski čuva i aktivno štiti punu cjelinujugoslavenskogajednoumlja. Promjene na bolje još uvijek nema, štoviše! Zaključuje književnicaMarija Peakić-Mikuljan.

Picture7
Profesor emeritus, pisac i političar, gospodin Zdravko Tomac impresivnom je lucidnošću povezivao literarizirane a proživljene događaje iz knjige autorice Nekić s hrvatskim političkim a sramnim aktualijama. Pohvalio je i nazočnu Laudato TV koja se s pravom etablirala u jedinu hrvatsku slobodnu, informativnu i nacionalnu televiziju.

Laudato je jedina snimala cijeli skup i sve sugovornike ana kraju je snimila i kraće razgovore s gđom Nekić i g. Tomcem. 12 13

Picture8

Gospodin Josip Pavičić, u više je navrata duhovito moderirao ovim emocijama nabijenim skupom dobivši pljesak ali u svome je govornički zanimljivom i sadržajnom obraćanju više puta isti pokupila upravo profesorica Nekić.

Picture10
Time je okončano još jedno u dugačkom nizu lijepih druženja u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu, sva koja, u vrlo širokome luku i za novac sviju nas, godinama i redovito a potpuno javnosti nasilno i nedopustivo zaobilaze i mikrofoni i kamere tzv. Hrvatske radio televizije. Na punu nacionalnu i strukovnu sramotu. Dokle?

 

Portal Hrvatskog kulturnog vijeća (HKV)

Tekst Javor Novak
Foto Dorian Stiegler i JEN

BUDAK I STEPINAC U SRPSKOJ I HRVATSKOJ VERZIJI POVIJESTI

Večernji list, 21. rujna 2016.

Budak i Stepinac u srpskoj i hrvatskoj verziji povijesti

Denis Derk

U dvostranom leksikonu Naklada Pavičić predstavlja dva tumačenja Prvog svjetskog rata kroz paralelne osvrte na važne događaje i ličnosti

“Imam knjigu koja bi mogla biti bomba i to u međunarodnom relacijama”, bio je kratak i izazovan nakladnik Josip Pavičić koji je netom objavio Dvostrani leksikon sa srpskim i hrvatskim pogledom na Prvi svjetski rat. – Njegovo su polazište razlike, a ne, prema staroj jugoslavenskoj špranci, sličnosti. Dapače, napravljena je kao pohvala razlici, kako piše i na njezinoj naslovnici. Bez uočavanja razlike ne samo da nema jasne slike, nego nema nikakve – tvrdi Pavičić, koji je glavni urednik opsežnog izdanja koje se već može nabaviti u hrvatskim knjižarama. Predstavljanje je zakazano za 28. rujna 2016. u Mađarskom kulturnom institutu u Zagrebu. Nimalo slučajno, s obzirom na to da je jedan od autora hrvatskog pogleda ravnatelj tog instituta Dénes Sokcsevits.

Karađorđević kao junak

Hoće li ovaj leksikon doista izazvati interes javnosti, kako se to nada njegov glavni urednik? Budući da među 233 pojma iz PSR-a leksikon obrađuje i osobnosti kakve su Josip Broz Tito, kardinal i solunski dobrovoljac Alojzije Stepinac, kralj Aleksandar I. Karađorđević, ustaški doglavnik i književnik Mile Budak, atentator Gavrilo Princip, crnorukaški vođa Dragutin Dimitrijević Apis i mađarski admiral Miklós Horthy, jasno je da je tu riječ o više nego interesantnom štivu. Uostalom, osobnost kardinala Stepinca i dan-danas prvorazredno je hrvatsko- srpsko pitanje, pogotovo u svjetlu njegove skore kanonizacije koja je mobilizirala i ekumenskog patrijarha Bartolomeja. Povjesničari još nisu rekli zadnju o Titu, a u Mađarskoj, Srbiji i Hrvatskoj još se lome koplja o tome je li admiral Horthy fašist ili samo mađarski nacionalist. Kada je prije dvije godine obilježavano stotinu godina od početka Prvog svjetskog rata, u Europi se vodila polemika o tome je li Gavrilo Princip terorist ili hrabri i požrtvovni srpski rodoljub. A kako se na Principa gleda hrvatskim, tj. srpskim očima? Hrvatski povjesničari napominju da je u obje Jugoslavije slavljen kao heroj, iako ga danas, kao ubojicu trudnice (supruga Franje Ferdinanda Sofija bila je trudna) neki smatraju srpskim teroristom. Srpski povjesničari pak korektno ističu da nije točno da je Princip bio nošen jugoslavenskom, nego srpskom idejom te da se borio za pripojenje Bosne i Hercegovine Srbiji. Ističu i da je sarajevska spomen-ploča Gavrilu Principu bila poklonjena Hitleru na njegov rođendan “kao jedini ratni trofej raskomadane Jugoslavije”. Zanimljivi su i tekstovi o Budaku. I dok hrvatska strana (iz pera J. Pavičića) ističe da se Budak kao pravaš i ustaša borio za neovisnu hrvatsku državu zbog čega su mu policijski agenti metalnom šipkom razbili lubanju te da je bio u vrhu ustaške NDH što je 1945. platio najtežom smrtnom kaznom, srpska redakcija ističe da je bio jedan od čelnika NDH kao ideolog, ministar i poslanik u Berlinu. Spominje se da je zabranio ćirilicu i javno proklamirao načelo da trećinu Srba u Hrvatskoj treba pobiti, trećinu pokatoličiti, a trećinu zauvijek protjerati. No, ne zaboravlja se istaknuti da je njegovo najznačajnije književno djelo “Ratno roblje” u kojem na potresan način opisuje povlačenje sa srpskom vojskom preko vrleti Albanije. U tekstu o kardinalu Stepincu hrvatski autor (opet J. Pavičić) ističe da se kao zagrebački nadbiskup izlaže životnoj opasnosti i suprotstavlja ustaškom režimu te zauzima za svoje ugrožene i progonjene ratne drugove. Srpski povjesničar Nenad Jovanović (koji je i urednik srpske redakcije te jedan od dva jedina tekstopisca) ističe pak da je Stepinac kao zagrebački nadbiskup pozdravio stvaranje NDH kao “božju providnost”, da je posebnom okružnicom u travnju 1941. godine pozvao svećenstvo da ispuni dužnost prema mladoj hrvatskoj državi te da je s biskupom senjskim Viktorom Burićem i administratorom križevačke biskupije Jankom Šimrakom u prosincu 1914. ušao u Odbor trojice koji je imao zadatak regulirati i pitanja prelaska pravoslavnih vjernika u katolike. U tekstu o Titu hrvatski povjesničar Željko Karaula ističe da je bio komunistički diktator, ali i da je 1967. za državnog posjeta Austriji odbio primiti orden za hrabrost koji je zaslužen u Prvom svjetskom ratu. Jovanović pak u svom tekstu ističe da je Tito sudjelovao u Cerskoj, Drinskoj i Kolubarskoj bitki, što je kasnije skrivao u svojim biografijama, ali i da je kao boljševik sudjelovao u prosvjedima protiv Kerenskog u Sankt Peterburgu te se u Crvenoj gardi borio i protiv trupa generala Kolčaka. I dok je za hrvatske povjesničare Aleksandar I. Karađorđević apsolutistički vladar koji je nad Hrvatima i Slovencima vladao uz pomoć svojih četa, za srpske je on veliki ratni pobjednik i stub Male antante. Jovanović tvrdi da je apsurdna tvrdnja komunističkih povjesničara da je Aleksandar bio neprijatelj svog naroda.

Nježno prema Mađarima

Hrvatska redakcija nježna je prema mađarskom admiralu Horthyju ističući da uopće nije sudjelovao u gušenju Bokokotorskog ustanka (u kojem su znatnu ulogu imali i Hrvati) i da nije imao veze s prijekim sudom koji je osudio pobunjene mornare. Autor teksta Sokcsevits ističe i da Horthyjev režim za Drugog svjetskog rata nije bio fašistički jer je poštovao neka građanska prava, a donekle i parlamentarizam. No, u srpskom pogledu ističe se da je Horthy postupno uvodio fašistički režim u Mađarskoj te da ga je zbog zvjerstava mađarskih okupatorskih snaga u Jugoslaviji jugoslavenska vlada proglasila ratnim zločincem. A zašto u leksikonu nema natuknica o četnicima i ustašama? – Njih ima i nema. Npr. Kosta Milovanović Pećanac spominje se u natuknici Toplički ustanak, a tu je i Mile Budak. Nema ih zbog toga što u to doba ili nisu postojali (ustaše) ili uglavnom nisu samostalno djelovali nego su bili uklopljeni u srpsku vojsku (četnici). Ali bit će ih u onom koji slijedi, a to je leksikon o Drugom svjetskom ratu koji je planiran za 2018. – objašnjava Pavičić. Kakvo li će tek to “bomba” biti!