Što je istina o istini

Što je istina o istini

 

Radeći na memoarskoj knjizi Nikole Štedula, zatekla nas je vijest da je autor umro. Dakle, sve se dokončalo. I jedan zanimljiv život i jedna zanimljiva knjiga. Život ispričan u ovoj knjizi više neće doživjeti dopune, ispravke, prekrajanja ili mistifikacije. S druge strane, ova knjiga ostat će nepromijenjeno svjedočanstvo o akterima i životu u hrvatskoj političkoj emigraciji druge polovice XX. stoljeća.

 

Svako kritičko promišljanje neke tiskovine samo po sebi je zahtjevno. No, kritičko promišljanje emigrantoloških izdanja, bilo da su nastala prije, a pogotovo ako su nastala nakon 1990., osobito je delikatno. Ovo tvrdimo iz vlastitoga iskustva radeći nekoliko desetljeća na proučavanju periodike, knjiga, zbornika, kalendara i sjećanja hrvatskih političkih emigranata (uključujući i ekonomske emigrante koji su se izbjegavši iz Jugoslavije počeli »baviti politikom«). Dobar dio tih tekstova objavljen je u časopisima, tematskim  zbornicima te u nekoliko knjiga.[1]

Zašto učinismo ovoliku ogradu?

Naš posao u proučavanju emigrantoloških izvora podrazumijevao je iščitavanje pisanih javnih izvora, razgovore s emigrantima, ukoliko su oni na to pristajali, te uspoređivanje s izvorima i svjedočenjima kod drugih autora, nastalih u emigraciji ili u domovini, nakon 1990. Rad u arhivima skoro da nije moguć: mnoštvo građe uopće nije sređeno, a neka je, čak, završila u starom papiru! Arhivi raznih tajnih službi, pogotovo domaćih (koji su jednostavno opustošeni i zloupotrebljeni) nije moguć jer je skup i jalov, tako da je većina građe još uvijek obavijena velom tajne. Pored svega toga veliku zbrku u sređivanju građe unijeli su i sami emigranti, zbog stila i načina života u emigraciji (konspiracija) i naknadne pameti u osamostaljenoj Hrvatskoj.

Uostalom, i sam autor ove knjige ustvrdit će: »ali istine radi valja reći da se ljudska taština, oportunizam i glupost među nama (tj. emigrantima — op. N. M.) ne mogu uvijek atribuirati sveprisutnom djelovanju Udbe«. Sve u svemu, sudovi o nekom emigrantskom artefaktu, kakav je i ova knjiga, ovise o zatomljivanju političke orijentacije kritičara, dakle, dosizanja određene objektivnosti, sposobnosti uočavanja stanja i činjenica, uloge i karaktera pojedinaca i grupa između redaka i, nadasve, upornosti i prilježnosti u radu. Što je prava istina o istini do koje danas možemo doprijeti o mnogobrojnim događajima i u sagledavanju uloge pojedinaca u hrvatskoj političkoj emigraciji druge polovice XX. stoljeća, uvjeren sam, čekat će se još dugo.

Nikola Štedul (Rešetarevo kraj Karlovca, 2. XII. 1937. — Zagreb, 15. III. 2022.) bio je tipični hrvatski politički emigrant. U Jugoslaviji je završio osnovnu školu i školu učenika u privredi (ŠUP) te postao vodoinstalater i limar. Ilegalno je prešao jugoslavensku–austrijsku granicu (»bez mnogo premišljanja«) 1956. Godine 1958. iselio je u Australiju. Sjećam se tih odlazaka, mahom iz socijalnih razloga.

Odlazili su politički neizgrađeni ljudi, gledano s bilo koje strane. No tamo su ih dočekivali, kako je opisao umni, najobrazovaniji i najkreativniji emigrant Boris Maruna, u članku »Mi i Oni — ili o lažnim anđelima« (Nova Hrvatska, br. 1–2, 1967.), »borci za hrvatsku stvar«, na sljedeći način:

»Mi, nažalost, ne prestajemo dolaziti, a oni (ustaše i ustašoidi — op. N. M.) nam se smiješe, oni ne prestaju biti dobri. Dugo su čekali na naš dolazak i sad nam nježno poklanjaju svoju sjajnu prošlost. U zamjenu za naše hrvatstvo, u kojem su nas odgajale naše majke, oni nam nude svoj mrak i svoje savršeno glupe alternative. Ali mi smo ovdje zbog svjetla. Oni su bijedni nemoćnici i ne mogu nam pomoći, jer njihova prošlost (mudrost, koja nas je dovela ovamo) i u kojoj se perverzno i blasfemično iživljavaju, nije naša budućnost, niti onih, koje smo ostavili.

Oni su bježali kolektivno, s jedinom željom, da spase svoje (manje ili više vrijedne) živote. Njihove su zablude univerzalne i zajedničke… Oni su iskićeni grbovima i trikolorom, u koji daleko manje vjeruju, nego što ga ističu. Inače, oni se klanjaju svaki svome zlatnom teletu i kuže zrak svojom blastomikozom. Oni sanjaju o bučnom povratku, uz uvjet, da vladaju. Mi sanjamo o slobodi za one kojih se sjećamo, i za one, koji će preostati…

Svi oni su ludo i, dakako, beznadno zaljubljeni u Hrvatsku. Ali u Hrvatskoj oni vole prošlog, imaginarnog, slatkog, tupog — SEBE.

Mi u Hrvatskoj volimo hrvatskog čovjeka. Zemlju zbog zemlje. Ne zato, jer je ljepša i bolja od drugih, nego jer je jedina, koja nam pripada, i na koju imamo pravo.

U Hrvatskoj volimo djevojke, koje smo nekad ljubili, pa premda nisu privlačnije od španjolskih, ili švedskih djevojaka, jedine su koje razumijemo. Volimo naše roditelje, koji s upornošću nesretnih čekaju vedrije dane (i naš povratak). Volimo kruh s njiva, koje oni obrađuju, a koji nam stranac otima iz ruku. I konačno, mi ne volimo Hrvatsku, zbog dvadeset i pet polja njezinog grba, nego zbog svega onog što od nje očekujemo, zbog svih onih prednosti, koje će uživati SLOBODNI HRVATSKI ČOVJEK NA SLOBODNOJ HRVATSKOJ ZEMLJI.

MI moramo ostati SVOJI. Mi, najsvjesniji sinovi našeg naroda, kojem dugujemo život. Mi moramo ostati oni, koji će umirati svjesno i SVJESNI, da naša domovina može živjeti i može biti slobodna i nezavisna samo i jedino U ZNAKU NEPATVORENOG HRVATSTVA.«

(Ovaj opis, veoma dobro korespondira s našom zbiljom, u kojoj živimo u Hrvatskoj već 30 godina. Potvrđivali smo u svim svojim ranijim napisima, isto toliko godina, i možemo tvrdo posvjedočiti kako nije moguće pronaći »svjesne ljude« niti »nepatvoreno hrvatstvo«! Jer, vratili su se oni koji »još uvijek dišu, premda sasvim suvišno i bespotrebno« i koji odlučuju u skoro svim sferama života. I tako u beskraj…)

Iako je ova knjiga predstavljena kao memoarska, ipak se, po mom iskustvu, doživljava više kao autobiografija. To joj, samo po sebi, ne umanjuje vrijednost. Štedul je iz Jugoslavije pobjegao kao vodoinstalater i limar (što su časni i vrlo korisni obrti), ali je u Škotskoj na jednom od prestižnih sveučilišta studirao i stekao profesuru filozofije. Istina, u ovoj knjizi samo se o tome govori, ali ne i razglaba o kakvim filozofskim temama. S druge strane, detaljno je opisan njegov mukotrpan put u borbi za egzistenciju, najprije svoju, a kasnije vlastite porodice, u Australiji, pa u Europi i, napokon nakon povratka, u osamostaljenoj Hrvatskoj.

Štedula se, zavisno od kuta iz kojega se gleda i retorike koja se upotrebljava, smatra »nacionalnorevolucionarnim borcem za slobodnu Hrvatsku«, što će reći, za izdvajanje iz Jugoslavije. Mirnim putem, naglasit će u ovoj knjizi nekoliko puta. No pripadao je onim emigrantskim krugovima koji se nimalo nisu libili upotrijebiti svaku vrstu nasilja u ostvarenju svoga cilja. Stoga su i njega smatrali »hrvatskim teroristom protiv Jugoslavije, miljenice Zapada, i sljedbenika Ante Pavelića i NDH«. Bila je to formula po kojoj je Udba svrstavala sve političke emigrante u isti koš.

Dakle, Štedulova ideološka pozicija ostala je nepromijenjena, od mladosti do smrti: uvijek je bio protiv Jugoslavije, ma kakva ona bila (čak i ako ga je besplatno osposobila da zarađuje svakodnevni kruh!), bio je uvjereni antikomunist, što je rezultat ondašnje nacionalističko–klerikalističke propagande i porodičnog odgoja a ne vlastitih spoznaja, te srbofob. No Štedul je iznenađujuće otvoren i iskren, za razliku od mnogih emigranata (a pročitao sam sijaset svjedočenja, od zadrtih ustaša, preko liberalno–demokratskih intelektualaca, do tzv. »hrvatskih proljećara «, emigranata nakon slamanja maspoka u prosincu 1971. u Karađorđevu). Naime, on će sam napisati da su se prosudbe njegove i njegovih istomišljenika »zasnivale uglavnom na tadašnjoj propagandi, kako onoj s Istoka, tako i onoj sa Zapada«. On se držao svoga hrvatstva kao jedinoga sidra koje mu je davalo smisao života i djelovanja.

No nakon povratka u osamostaljenu Hrvatsku i iskustava koja je stekao s novostvorenom vlašću, od najvišeg vrha, dr. Franje Tuđmana, do dna, privrženika svojih stranaka i stranaka krajnje desnice, nije našao stanje za koje se borio i o kojemu je sanjao. Ancien régime nije bilo moguće preko noći zbrisati!

U optužbama na račun Jugoslavije, komunista i Srba Štedul se služi općepoznatim i već prilično izlizanim stereotipima.Ali, ipak, otvoreno će reći: »Dugotrajna indoktrinacija čini svoje… havariju totalitarizma ne preživljuje samo egzistencijalni strah, nego ga preživljavaju i metode kojima se u totalitarizmu vladalo – neobuzdana korupcija, nepotizam, klijentelizam, nepoštenje. Mentalitet koji je u takvoj društvenoj truleži stvoren, a kojemu je oportunizam prirodan oblik ponašanja (istakao N. M.), vrlo je teško promijeniti.

Te se pošasti u Hrvatskoj još mnogi nisu uspjeli osloboditi.«

Taj se mentalitet, nažalost, u novostvorenoj Hrvatskoj (»užoj Hrvatskoj«, kako su govorili neki emigranti!) rascvao i proširio poput ambrozije![2]

U nekoliko navrata Štedul u svom tekstu ističe da je idealist: »Po svojoj sam prirodi idealist (konzervativnog smjera), koji prezire relativne istine.« Na tom mjestu pokušat će filozofski (ipak je on profesor filozofije!) obrazložiti što to znači (str. 537). (Nastranu što se nitko ne rađa niti kao idealist, niti kao realist, niti kao konzervativac etc., nego kao čovjek, a kakvu će »prirodu« izgraditi/steći najmanje ovisi o njemu.)

Dakle, riječ je o istini, pojmu istine. No, Štedul se na ovom mjestu suprotstavlja »relativiziranju istine«. »Da, točno je: istina ima onoliko koliko i ljudi. Ali to još ne znači da se stoga što ih je bezbroj, bilo koja od njih može olako odbaciti. Svaka je važna svome tvorcu i protagonistu, pa i meni moja.«

O kojoj i kakvoj istini govori Štedul?

Nakon čitanja ovoga predugačkog teksta (sveukupno preko 600 stranica), do 537. stranice, nismo saznali skoro pa ništa o istini emigrantske borbe za osamostaljenjem (»slobodom«) Hrvatske u kojoj da je Štedul bio uključen. On se ograničava da govori o istini vezanoj za atentat koji je Udba organizirala a izvršio Vinko Sindičić 20. X. 1988. u škotskom gradu Kirkcaldy, gdje je Štedul s porodicom živio nakon povratka iz Australije. Preživio je, unatoč tome što je pogođen sa šest metaka. Sindičić je uhvaćen i odslužio je dvije trećine kazne od 15 godina. Po tom atentatu Štedul je zapravo bio najviše poznat. Jedan od rijetkih koji je preživio Udbin atentat. No to je njegova subjektivistička istina, istina zbog koje piše ove memoare: »Pisanja memoara nisam se, dakle, prihvatio da bih nešto promijenio, nego da bih otežao posao onima koji bezobzirno sve mijenjaju i sve relativiziraju. Metci kojima su me nastrijelili nisu nikakvi metaforički metci, nego metci izvađeni iz mog tijela!« To više nije govor o istini. Niti onaj školnički, niti kreativno–estetski.

Ne možemo a da se ne sjetimo Krležina govora o istini iz Banketa u Blitvi, knjizi kanonskoj o totalitarizmu: »Pisati? Što? Fraze? Glupe, bombastične fraze? Sve je to već nerazmjerno bolje napisano u prošlosti u različitim varijantama, bez uspjeha, dakako. Govoriti? Kome? Cijelo čovječanstvo već deset hiljada godina ne radi drugo nego govori… Štampati? Kome? Dokazivati? Kome?… Što bi preostalo? Lagati?… Gdje su mostovi preko kojih se može čovjek spasiti? U istini? A istina, što je istina?« (Banket u Blitvi, knjiga prva, Zora, Zagreb, 1964., str. 104).

Na kraju, što da radimo sa Štedulom: da ga sažalijevamo ili da ga osuđujemo? Puno je emigranata nakon 1945. pa do 1990. upropastilo svoje živote za himeru hrvatske slobode. Po gorčini koja izbija između Štedulovih redaka to jest istina. Ali i ona će biti zaboravljena kao i mnoge druge.

Nikica Mihaljvić, Književna republika, br. 7-12, 2022.

[1] S osobitim ponosom ističem »Zbornik radova Nove Hrvatske 1958–1990«, s bibliografijom, »Knjigohvat«, Varaždin 2020. 690 str.

[2] U jednom intervjuu Štedul je bio iznimno decidiran: »Korupcija i klijentelizam u našoj su državi rasli i cvjetali bolje nego nekad u komunizmu. Kulturu su u slobodnoj Hrvatskoj posve preuzeli oni koji čeznu za starim sustavom. Uništavanje hrvatskoga nacionalnog i državnog identiteta čini se pod okriljem kulture na najperverznije načine, i to uz izdašnu materijalnu pomoć i podršku samoga vrha vlasti.« 7dnevno, 27. ožujka 2020.

Nikica Mihaljević

Književna republika, Zagreb, br. 7-12, 2022.

 

Deklaracija o Jugoslaviji

Deklaracija o Jugoslaviji

 

Ma kuda ova navalila pisati ovakvu deklaraciju i to sada kad smo ušli na sve rupe i vrata i prozore u EU, pitat će neki? Nisam ja – to je učinio i objavio Josip Pavičić, onaj Josip, znate već koji, onaj koji ne izdaje, ne laže, ne trpa ljude u zatvore, ne otima tuđe itd. Pa nisu to nikakve pohvale, to su obične konstatacije jer oduvijek se svijet dijelio samo na dvije skupine: razbojnici i stradalnici. Nema druge podjele. A naš Josip Pavičić, za razliku od jednoga drugoga, spada u ove posljednje i nosi tu popudbinu stradalnika kao torbak na leđima, nikako da ga skine, pa i sada kad se već gura u osamdeseti pukovnijski stožer i  pomalo gubi dio po dio ovozemaljskoga tijela, kao i svi mi koji već postojano stojimo kano klisurine u tom stožeru, nikako se ne rastaje od svoga torbaka.

A jest, brate, težak taj njegov torbak: ocrnio ga garež spaljenoga sela Boričevca, otežao od sjećanja na tamošnje mrtve i njihove nade i snove, usmrdio od zabrana da vrate svoje koje nisu nikome oteli;  ogadio od pisanije bratije s onijeh strana gdje bivaju uvijek isti  koji ne znaju a znaju, nose umiljata imena kao Miljenko, Slavko, pa neki austrijski i ini dođoši, i njih još tovare na torbak Josipov. Usput dok Josip hoda koracima poput stupova romaničke katedrale, otežao od svega toga, pitam ga zašto je napisao tu malu knjižicu, brevijar za čitanje u dahu, a on kaže „ Da ne propadne ideja”!

Ma koja ideja? Ona o Jugoslaviji? Ona živi u potomcima razbojnika s kojima Josip vodi javni diskurs, a svoj noćni solilokvij s likovima nestalih i dragih koje pamti iz djetinjstva. Nije ta ideja mrtva. Ni govora. Na njoj se kao na pernatoj blazini u čipki živi udobno i arči po Hrvatskoj koja kao tele za klanje stoji zabezeknuta. Mnogi kojima su kuće spaljene rekoše: nikada više u prokletu zemlju Srbiju! A onda zbog para ode Tere i drugi terezići i grli i ljubi se tamo. Dakle, u nama nije mrtva ta ideja, a kamoli u nasljednicima dobrih apetita na javnoj sceni.

Ako netko spomene da nije dobro što otvaramo vrata svakom neprilagođenom trubaču s kukastim nazuvcima, koji kulja s istoka u jadnu i opustjelu Hrvatsku sve do mile Istre, jer nemamo više vojske, oružja i tome sličnih stvari, nemamo ni mladih ročnika jer su svi postali osjetljivi na dodir puške kao otrov, kažu ti da si rasist, nacist, nacionalist i ostalo na ist.

I onda Josip krenuo od 23. listopada 1916. u Odesi gdje se i danas vodi rat. Pa kud tamo, nije to ni blizu nas! E, ima veze, ima: zarobljeni  i preživjeli Hrvati i ini vojnici AU Monarhije dobiše poljubac plotunima i rezanjem glava od strane braće Srba, ako ne htjedoše poljubiti i priznati srpski barjak. A potom naš pisac vodi priču sve do danas, sve nekako taksativno, nema izmišljotina, da je bar koju umetnuo kao Slavko ili Miljenko, da je podrignuo nad tim posječenim glavama i pokazao svoj prezir, sve bi to prošlo čak i u Ministarstvu kulture, kod nekoga čedomira i sličnih. Ali nije. U tim bezobzirno trijeznim stilitnim rečenicama odgovara Pavičić na znanstveno dokazani činjenični način i stiže do nazivnika: „ Jedina istina Jugoslavije jest da je sve u njoj bilo laž”. Ima niz takvih apokrifnih konstatacija.

I dok se razpamećeni Miljenko J. u afektiranom obraćanju u svojoj kolumni zgraža  nad zločinom  kojega opisuje američko-kanadski povjesničar  Max Bergholz, priznaje da nije nikada čitao takav tekst te da nije znao da je uopće postojao taj slavni pokolj, jer slavio se u onoj Jugoslaviji kao ustanak u Srbu i Drvaru, a ne kao pokolj Hrvata i Muslimana. Nikada čuo! Osim toga ta kobna knjiga za koju on kao slavni pisac i novinar doznaje poslije  85 godina nakon događaja, zaista ga brine jer bi mogla izazvati „silan gnjev među hrvatskim, srpskim i bošnjačkim nacionalistima”!!! Stoga je ona „neprihvatljiva „ i „možda iskupljujuća”. Ma nemoj! U tome oksimoronu gdje se ljulja u čamčiću  svoje jugoslavenštine, oblaporan u svemu, siroti Miljenko osjeća „muku i fizičku bol”. Čisto mi ga žao.

I tu počinje na najuljudniji način pismo Josipa Pavičića dotičnome začuđenom miljeniku svih režima. Velika je zaliha njegova neznanja, a ono je i zaštita. Mnogi ne znaju, a znaju. On možda zaista ne zna i takva rasprava morala je potaknuti J. Pavičića da mu objasni fakte oko „moralne intaktnosti ustanka”. I tu opet Pavičić podvlači jedan nazivnik:” Oduvijek se znalo za ustaničke zločine”.

O istoj temi piše i Slavku Goldsteinu, čuvajući se nasilnih ili ružnih riječi jer u oba slučaja poštuje čovjeka, ali ne i mišljenje. Uz ta dva otvorena pisma dodao je auktor Josip Pavičić i 3 priče o jugoslavenskom anti/fašizmu i 5 antijugoslavenskih glosa. Meni kao čitateljici izronile su neke uspomene o fašizmu, koje su se zbile tijekom moga  boravka u Rimu. Na putu do crkve Svetoga Petra u Okovima najbliže se prolazi kraj nekog tehničkog fakulteta. Na dugačkom zidu velikim zidarskim kistom netko je ispisao: CROATI=FASISTI=USTASE! Očito dobronamjerna talijanska ruka, rekli bismo po pravopisu. Dakle, u srcu domovine fašizma i Mussolinijeve slave, crna legenda o Hrvatima kao trajnim fašistima, živi vječno. Njoj su obilato pridonijeli da postane besmrtna razni reprezentanti kao matvejevići, razni veleposlanici iz jugo vremena, novinari svih fela, a u novije vrijeme ženskadija i muškadija iz brojnih nevladinih udruga koje su prave kolijevke ideja o Hrvatima kao „ustasama”. Kad druge vojske nemamo, možda će nas toliki ustaše i obraniti ako oni već znani počnu nadirati s istoka. E, da mi je konačno nekoga sresti u Ilici!

Tu baklju naše slave ustaške održavaju istaknuti domaći kusatelji, osobito oni iz kopanje za književnost, razne „umjetnosti”, politiku i novinarstvo sajmenih i vašarskih interlibera i sa(n)jamnih knjiga u Puli, gdje izlaže gotovo isključivo  „jugosrpska krema” (Hrvatski tjednik, 8. prosinca, 22.). A pojavi se i neki kao žalibože hrvatski književnik koji bi po godinama trebao pokazati mudrost i istinitost, pa izjavi da bi mogao živjeti  u mnogim gradovima, ali svakako ubroji i Beograd, za svaki slučaj. Ne znam da je živio u tom gradu onomad, bi li bacio cvijetak na tenk koji kreće na Vukovar. Tu ostajem u dilemi.

U Deklaraciji o Jugoslaviji auktor se duboko uhvatio u koštac s enigmom što je fašizam i anti/fašizam onda i danas. Opisujući njihove, danas nazvane antifašističke, rituale mržnje kojima održavaju kerozinsku vatru o živim ustašama, dokazuje da im je kozmetika antifašistička, a lice fašističko. I to je jedan nazivnik. Ta okupljanja otrcanih lica i ispucanih frazetina mogao je nazvati fašistički antifašizam. Jer, opet se možemo u krugu vratiti na početak: sve što je jugoslavistika u „istorijskom” smislu rekla – bila je laž. A tu laž ovi novi antifašisti,  koji su se rodili i davno poslije rata, ponavljaju kao bezočnu laž. Laž je temelj i fašizma i nacizma, a najviše komunizma. Uvijek je bilo i bit će da se ratom i krvlju osvaja tuđa zemlja, tuđa kuća, imetak, livada i bunar. Ali najviše podlih laži uložili su komunisti u dokazivanje kako je to slava i pravda. Dugo su u tu laž uvjeravali narode koje su pokorili. A onda su jednoga dana progutali kamen zaprepaštenja pred prizorom strijeljanja diktatora i pravoga kamerada druga Ceausescua. Nestali veliki dvori, nestali doktorati njegovoj družici, nestali silni medaljoni-lente s paradnih uniformi, nestalo carstvo mraka. Narod zavrištao i poletio u slobodu.

Drugovi se malo zagrcnuli i počeli kameleoniti i uvlačiti se kao novi likovi u naivne redove tzv. nacionalista i domoljuba.

Ima u toj malahnoj knjižici Josipovoj  čudesnih zgoda kao u najstrašnijim mitovima.

Recimo epizoda kad neki loš pesnik a dobar Srbin Bećković kaže nevaljalom Josipu:”Pavičiću ne želim odgovoriti. Želim da strepi od mog odgovora”. Kao da Josip ne zna što je strepnja, što je ponovno klanje diljem Hrvatske! A taj isti postade miljenik izdavača Hrvatskog društva pisaca i Durieux-a  koji usred zemlje Hrvatske objaviše Panoramu srpskog pesništva XX veka i njega deliju uvrstiše kako lomi nebo!

O sudbinama Hebranga, Budaka i mnogih koji su stali u tu kratku epistolarnu knjižicu, da i ne govorimo s koliko nepoznatih i intrigantnih epizoda plovi auktor Josip Pavičić. Pa recimo među tim ponekim zajedničkim nam poznanicima i prijateljima, spominjem se i otrežnjenja Petra Šegedina koji je pisao pogovor mojoj zbirci pjesama, ne skrivajući svoje domoljublje. Neki su doživjeli iskreni sunovrat.

Posveta je svima – i prijateljima i neprijateljima Jugoslavije – „..jednima da se raduju, jednima da tuguju. Svakome prema zaslugama”.

Ja dodajem: i spomenutom slijepom djedu Pipinu Krpanu koji je izgorio u svom dvorištu u Boričevcu, one godine „ustanka”, u tom domu i ubavoj dolini, ubavijoj od svih dolina ovoga svijeta. Bio je „ustasa” koji će opet ustati da brani svoju dolinu.

 

Nevenka Nekić, Portal Hrvatskog kulturnog vijeća, 5. siječnja 2023.

Deklaracija o Jugoslaviji

…Pojavila se ovih dana, knjižica malena kao molitvenik, pod naslovom od kojega se čovjek trzne. A nije što bi pomislili. Autor je Josip Pavičić iz Naklade Pavičić, domoljub neupitan, uz Deklaraciju objavio u knjižici i dva otvorena pisma neistomišljenicima, tri priče o jugoslavenskim anti/fašistima i pet antijugoslavenskih glosa.

Na zadnjim stranicama autor kaže da knjiga opsegom i donekle sadržajem

podsjeća na brošuru koju su pod naslovom „Deklaracija o hrvatskom jeziku s prilozima i Deset teza“ objavili 1991. Stjepan Babić, Dalibor Brozović i Josip Pavičić (ne će valjda liliputanac Jurica), pretiskali tada Deklaraciju iz 1967. s dvama Brozovićevim prilozima, Pavičićev Dnevnik deklaracijskih zbivanja i Babićev Pogovor.

Deklaracija o Jugoslaviji nastala je, citiram, „iz potrebe da se napokon, na sažet, pregledan, jednostavan način, jasno i nedvosmisleno deklariraju stajališta o tome kako bismo se danas, nakon svih iskustava s jugoslavenskom idejom i stvarnošću jugoslavenske države, imali (mogli, morali) odnositi prema onome što je Jugoslavija kao povijesna činjenica bila, što nam je ona danas kao uspomena, utvara, mit, i, uopće, gdje joj je mjesto u suvremenom hrvatskom društvenom imaginariju.“ Da se, kratko rečeno, Jugoslaviju definira i arhivira. S naglaskom na arhiviranju.

Ne ću prepričavati cijelu Deklaraciju koja opisuje sudbinu Hrvatske i Hrvata u obje Jugoslavije, posebno komunističkoj. Tek citiram završne rečenice: „Najodvažniji među Hrvatima pružali su otpor režimu i završavali u tamnicama i na grobljima. Takvi su uzor novim generacijama, no da nije bilo običnog, svakodnevnog, prosječnog Hrvata, koji se unatoč svim nedaćama nije predavao, ne bi bilo ni Republike Hrvatske: on i njegova obitelj pobijedili su Jugoslaviju.“ Vrlo točno.

 

Hrvoje Hitrec, Portal Hrvatskog kulturnog vijeća, 24. listopada 2022.

Kako nastaje događaj kritike?

Uz Tenžerinu knjigu Tragedija kao navika (Naklada Pavičić, 2018.)i Brezovčevu predstavu Pet godišnjih doba (Eurokaz, 2020.)

Tragedija kao navika, posthumno objavljena knjiga Veselka Tenžere, nije dobila reklamne panoe na gradskim ulicama ni recenzije u domaćim medijima, niti sam se imala prilike uvjeriti da ju je s interesom dočekala naša uža teatrološka javnost, kojoj se knjiga o kazalištu najizravnije obraća. Naprotiv, dočekao ju je „zid šutnje“ ili socijalna građevina neprozirne ravnodušnosti, daleko učinkovitija od bilo kakve mjere ideologijske represije. Razlog toj nezainteresiranosti prema jednoj od majstorskih knjiga kazališnih kritika 20. stoljeća možda leži u činjenici da kritika kao vrsta umjetničke proze nije „zabavno štivo“. Prije bismo je mogli usporediti sa stvaranjem otpora ideji trošenja umjetnosti kao robe, zabavljaštva, navijačkog stapanja čitatelja i pisca, socijalne ekonomije emotikona.

Moć radikalnog pitanja

Još neke razloge previđanja Tenžerine kritičke proze nalazim i u tome što Tenžera ne samo da ima, nego i stalno propituje kako svoje, tako i zajedničke kriterije promišljanja umjetnosti. Zaustavlja čitateljsku pažnju, vraća nas nekoliko koraka unatrag, više puta mijenja i vlastitu perspektivu na događaj, putuje vrlo oprezno i pomno kroz vrijeme izvedbe te evocira kazališni događaj mimo prigodničarske, formalno-deskriptivne novinarske geste, s mnogo eksplicitnih i implicitnih pitanja postavljenih glumcima, redateljima, ravnateljima, medijima (knjiga počinje tekstovima iz 1966., a završava tekstovima iz 1983. godine). Tenžera ne nasmijava, ne zavodi, rijetko je kada zgranut ili oduševljen. Njegove kritike zastaju i mirno se zagledaju u djelo, razmišljaju bez podizanja glasa, prvenstveno o problemskom dometu i problemskoj kvaliteti izvedbe.

Postavlja li predstava društvu kojem se obraća ikakvo relevantno pitanje? Ima li neku dublju analitičku, idejnu, umjetničku zaokupljenost mimo elementarne pučkoškolske radosti koja vodi „od teksta prema pozornici“, golim automatizmom repertoarne politike? Kako smo točno stigli do rutine na sceni i koliko je svaka manira štetna za umjetnost? Zašto glumačke dive muškog roda ulažu više odgovornosti i hrabrosti u svoje uloge, za razliku od bitno poslušnijih glumica, koje teatru pristupaju gotovo „zanatski“, izvršavajući redateljske upute bez velikih ambicija (ovo pitanje nije šovinističko; Tenžera ga postavlja kao zahtjev glumicama da se usude na mnogo veće glumačko autorstvo)? Je li radijski dramski repertoar zbilja manje važan od onog koji igra u gradskim kazalištima? Što je radiofonično, što je televizično, što je filmsko, a što dramsko u različitim medijskim izvedbama? Mogu li Dubrovačke ljetne igre biti samo turistička manifestacija ili im trebaju bitno veći rizici umjetničkog istraživanja? Je li šibenski Festival djeteta zbilja u pravu kad misli da djecu treba izvrgnuti i podvrgnuti poukama ili bi umjetnost za djecu ipak trebala imati i estetske ambicije?

Marksistička aristokracija

Posebno je zanimljivo Tenžerino pitanje zašto se svi pretvaramo da Brecht nije dio umjetničkog elitizma, kad je očito da je riječ o autoru koga već dulje od pola stoljeća izvodi i gleda isključivo scena takozvane visoke umjetnosti, a ne pučki priređivači. Tenžera piše 1967. godine:

„Paradoksalna je sudbina Bertolta Brechta: čitavog života borio se svojim djelom protiv građanskog svijeta, stvarao kanone novog pučkog teatra i glorificirao proletarijat, a danas, nekoliko godina nakon smrti, doživljava renesansu upravo u građanskom svijetu, ostajući stranac upravo u onim sredinama koje bi logički trebalo da ga prihvate. Na našim scenama njegova djela vrlo su brzo postavljena, a ponekad još brže skidana, da bi uskoro pala u potpuni zaborav.“

Možda je stvar u tome da je Brecht htio promijeniti narod, a ne samo pisati za narod. Pri tom nije pučku ekipu lako zainteresirati ni za avangardističke metode, ni za ideju promjene. Naprotiv, u Brechta se zaljubila intelektualna aristokracija, koju se ne bi smjelo ni spominjati uz marksističko kazalište. I sam Tenžera je okorjeli brehtijanac, osoba koja spaja kulturu svakodnevice, masovne medije i tragediju kao temu, autor koji istovremeno studiozno piše i o sportu i likovnoj sceni, inzistirajući na tome da „visoko“ i „nisko“ intimno razmjenjuju vrijednosti i stilove, hraneći jedno drugo. Biti proučavatelj pop-kulture, a propos Brechta i Tenžere, ne čini vas automatski popularnim autorom. Dapače: najšira publika i danas štiti svoje pravo na sljedbeništvo sa što manje refleksije, kao što bira i jasne granice: žanra, vrste, institucionalne političke orijentacije, intimne ispovijedi, aktivističkog apela. Ali zanimljivo je da baš te tvrde granice i kritičari i pisci (i ondašnje i ovdašnje javne scene) smatraju podjednako neodrživima. Bilo bi sjajno da „narod“ (kako se o publikama govorilo u drugoj polovici jugoslavenskog 20. stoljeća) shvati da je karneval stalno u tijeku, stalno se pokazuje da krune nisu zlatne nego papirnate, ne samo u doba fašnika. Ali „narod“ nije brethijanac. Niti zna da su mu marksisti smislili „protokol ukusa“ kojeg bi se – za svoje dobro, ipak je kvaliteta u pitanju – trebao držati. Naravno, „narod“ je i mnogo heterogeniji no što to zamišljaju ideologijski čistunci, pri čemu su posao diferencijacije publika odlično obavili kulturalni studiji, institucionalno oblikovani tijekom Tenžerina autorskog doba, a izvjesno je da im i sam Tenžera metodološki pripada.

Beckettov poučak

Kako Tenžera piše iz samog povijesnog srca socijalizma, zabavno je koliko taj zagušljivi socijalizam nalikuje na kapitalizam. Na svakom koraku neka elita. Osim toga, umjesto socijalističke državne retorike o napredovanju svakog dana u svakom pogledu, Tenžera bilježi birokratsku učmalost soc-režima, nimalo ne sentimentalizirajući tekovine revolucije. Naravno da je Tenžera bio disident socijalizma, u istoj mjeri u kojoj su to bili Krleža ili Kiš ili Vaništa. I naravno da su umjetnici socijalizma jasno vidjeli da pred sobom imaju fake marksizam. Dapače, razumjeli su i što je lažno u samom socijalizmu: sva ta shematičnost društvenih klasifikacija, u kojoj tekst o konkretnom umjetničkom djelu praktički postaje niska uvreda ako odustane od načelne prozivke klasnog pitanja, pri čemu se sama umjetnina preskače kao nebitna. Rasprava o stilu u toj je logici „reakcionarna“. Vrsnog stilistu Tenžeru definitivno ne zanima stanje klasne svijesti u predstavama. Citiram iz knjige: „Pouka nikad nije drama, bez obzira na ispruženi kažiprst.“ Na drugom mjestu: „Fraza ubija i amaterizam“. Ovog kritičara zanima zašto je Beckettovo kazalište, unatoč posvemašnjem i k tome deklariranom manjku „događaja“ (posebno aktivistički shvaćenog događaja), ostalo izrazito dramsko. Tenžera se pita ima li to veze s time što Beckett uprizoruje svojevrsnu beskonačnu „igru bez rezultata“, u kojoj manjak pobjednika nešto govori o dubljoj strukturi naše bespomoćnosti. Još jedan Tenžerin uvid iz 1969. godine:

„Nema igre koja nije tragična, pa prema tome ona više nije tragična, ona je naprosto onakva kakva jest, nezavršiva, okrutna, bez razrješenja, bez novih mogućnosti.“

Ni pedeset godina kasnije nije nastala dramaturgija koja bi našla izlaz iz navedene „mrtve igre“ na način neke jednostavne dijalektike. Naprotiv, sve se više bavimo manjkom bilo kakve motivacije, volje, usmjerenosti, stava. Rasplinjavanjem i nasilja, ali i borbenosti čvrstih uvjerenja.

Disciplina gledanja

U tekstu „Faktografija kao dramaturgija“ (o Supekovu Heretiku) Tenžera anticipira mnoge postupke suvremenog doku-teatra. Stalno ponavlja da drama nije „ilustracija života“, nego nova kreacija, koja prati „svijet bez stvarnosti“. Jer stvarnost počinje postojati NAKON svoje artikulacije (najpreciznije ostvarene pomoću umjetnosti). Čak i da saznamo da smo zatvoreni u tamnici, potrebna nam je drama artikulacije, kako izvrsno prikazuje film braće Taviani Cezar mora umrijeti (2012).

Tenžera ima petlje napisati i da je prva gavellijanska predstava Gavellina kazališta (osnovanog 1953.) bilo tek Radojevićevo Kraljevo iz 1971., kao što se ne ustručava reći ni da Violić pristupa Brešanu dramaturški predoslovno, „kao da je u pitanju Biblija“, što rezultira „mamutskom četverosatnom predstavom“ pod nazivom Predstava ‘Hamleta’ u selu Mrduša Donja. Veliki je zagovornik glumačkog teatra (posebno rada na glasu), samim time i Histriona, a od glumaca prvim imenom struke drži Fabijana Šovagovića, zbog Šovine permanentne pobunjenosti protiv reprezentacijskih konvencija. Šerbedžiju smatra previše intelektualnim, hladnim, ali i veoma kompleksnim glumcem. Čitajući Tenžeru zaista možemo saznati kako je izgledala premijera, ali i stota izvedba Vidovićeva legendarnog Kaspara. Svjedočimo teatru kasnih 1960-ih, 1970-ih i ranih 1980-ih godina prošlog stoljeća. Kao i Matoš, Tenžera strastveno voli kazalište, s užitkom sjedi na izvedbama, što ne znači da romantizira sve što zatekne. Naprotiv, vraća se krizi scene kao osobnom utočištu.

Umjetnost je definicija umjetnosti

Nedavno je Branko Brezovec u sklopu manifestacije „Kultura je za sve“ u zagrebačkom naselju Travno režirao predstavu Pet godišnjih doba, u kojoj je uprizoren glas dijametralne suprotnosti Tenžerinu kritičarskom opusu: intervju za Hrvatsko slovo kršćanske kazališne kritičarke i teatrologinje Sanje Nikčević. Pred napuštenim Atomskim skloništem novozagrebačkog naselja vidimo projekciju fotografije nagrađivane teatrologinje s prepoznatljivo širokim osmijehom, dok nam akustička snimka entuzijastično objavljuje (citat je metoda ove predstave) stav Nikčević da bi se umjetnost morala baviti samo dobrim ljudima, lijepim temama, pobožnošću. Brezovec uprizoruje ovu „vedru apokalipsu“ kriterija i znanja o umjetnosti (s kojom se jako teško boriti jer je gotovo klinički uvjerena u svoju „spasilačku misiju“), medijski upakiranu i maskiranu u kritiku, odgovarajući joj nizanjem filozofa i umjetnika koji izravno svjedoče o tome da umjetnost nužno radi s negacijom, na isti način na koji zapravo rade i teologija i filozofija: sustavno i nevezano za razne Sanje Nikčević. Umjetnost je, naime, uvijek iznova definirana osporavanjem prethodnih stilova i metoda, bolje rečeno samom umjetnošću, vlastitim mijenama i eksperimentima, stalnim prijestupništvom čina stvaranja, a ne „navijačkim“ etiketama koje su prebanalne da bi prošle makar i kao teologija.

No Brezovčevom je predstavom uprizorena i današnja socijalna klima nametljivog vjerskog „čišćenja“ ili cenzure umjetnosti od tobože „zazornih“ tema i emocija. Religija u hrvatskom 21. stoljeću nastoji kontrolirati fakultete, medicinu, kazalište – kao da smo zatucano seoce koje nikad nije čulo ni za pravne regule sekularne države, a ni za znanstvene i umjetničke kriterije. U takvom kontekstu knjiga pod nazivom Tragedija kao navika nije samo jedna od „publikacija“, nego teatar odgovornosti za javnu riječ, tim dragocjeniji jer je Tenžera za života itekako slutio da bi nam se Kvazievanđelje masovnog ne/ukusa moglo dogoditi kao kolektivna trauma:

„Taj gledalac, istrgnut iz gledališta, istovremeno postaje diktator ukusa na masovnim medijima. Sve se radi u ime tog ukusa o kojem nema pojma ni onaj koji ga prima ni onaj koji ga daje (…). Već pomalo mitsku krizu kazališta vidim upravo u toj dezintegraciji gledališta, njegovu dokinuću, što sam kazališni čin dovodi u bezizlaz.“

Ako i Brezovčevu predstavu gledamo kao kritiku cenzure koja se odijeva u ruho znanstvenice da bi propagirala neznanstvene i protuumjetničke stavove, zanimljivo je da su zaključci predstave Pet godišnjih doba vrlo slični Tenžerinima: posao umjetnika je da ruše idole. Pa tako i propovjedničke. Jer ono što se pamti od socijalističkog teatra, kao i ono što se pamti od vjerskog teatra, sigurno nisu štandovi s licitarskim srcima pred vratima ove ili one katedrale duha. Usput budi rečeno, ni Kristova izvedba nije preskočila rad negacije.

Čitanje vremena kao događaj izvan vremena

Što se, pak, tiče lociranja Brezovčeve predstave u doba kasnog kapitalizma, tu ostaje upečatljiva hipnotički usporena kretnja glumice Maruške Aras koja se najprije vapajno podiže u vis, a zatim lagano spušta prema njenoj glavi i opetovano samu sebe kucka kažiprstom, kao da provjerava imamo li još u toj kolektivnoj komori ikakvih sadržaja izvan aktualnih sniženja u trgovačkim centrima. Pogled glumice donosi na scenu tamnu pobunu koju ne uspijeva instrumentalizirati čak ni Brezovčev stav da je glumac samo marioneta zamjenskog boga iliti velikog redatelja. Kritička gesta opet se pokazuje i kao poetska gesta (u predstavi izrazito finog koreodramskog ritma sudjeluju i Suzana Brezovec, Marija Šegvić, Ivan Sirotić i Robert Španić).

Parafrazirat ću završno performera Vladu Marteka i njegove izvedbe povjerenja u događaj čitanja: Čitajte Tenžeru. Čitajte Ivančića. Čitajte Krležu. Čitajte Matoša. Gledajte Brezovca. Ima glasova koji ni u kojoj varijanti vjerskopolitičke pustoši nisu odustali od razbijanja predrasuda. Nisu odustali od kritike. Nije im na pozornici uma parkiran automobil, kao što satirično duh vremena uprizoruje predstava Pet godišnjih doba.

To naravno ne znači da je Tenžera bio nepogrešiv. Podrugljivost kojom je tretirao Slavenku Drakulić i Smrtne grijehe feminizma svjedoči o tome da se čak i vrsni kritičar može uplašiti socijalne subverzije čiji jezik ne razumije. Ali tu stvarno nijedno javno pero nije bez neke mrlje nerazumijevanja eksperimentalnih, prevratničkih jezika. U slučaju Tenžere, upravo je svojim dosljednim manjkom sljedbeništva sačuvao za nas kazalište 1970-ih i 1980-ih godina. I to ne kao muzej, nego kao lansirnu rampu novih ideja.

Nataša Govedić je teatrologinja, kritičarka, spisateljica i profesorica na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Objavila je 13 znanstvenih studija, nekoliko knjiga za djecu i roman Kako zavoljeti morskog psa (2019.).

Nataša Govedić, Kritika h,d,p, 27. VII. 1920., Kako nastaje događaj kritike?

Dr. sc. Stipe Kljaić: Hrvatska konzervativna i nacionalna misao neodvojive su od kršćanstva

“Kršćani i Crkva bili su u prvim redovima borbe protiv revolucije, ističući se kao najživlja snaga protiv njezina prodora, zbog čega su se onda povratno i našli na njezinom najžešćem udaru, što se uočava tamo od Francuske revolucije pa sve do totalitarizama 20. stoljeća”, ističe Kljaić

 

Nakon što je u svojoj prvoj knjizi “Nikada više Jugoslavija: Intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje (1929.-1945.)” istražio danas uvelike zanemareno bogatstvo hrvatske katoličke, konzervativne i nacionalističke inteligencije između Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, povjesničar dr. sc. Stipe Kljaić u novoj se knjizi, naslovljenoj “Povijest kontrarevolucije: Hrvatska konzervativna misao od 1789. do 1989.” usredotočio na dvanaestoricu hrvatskih političko-ideoloških mislioca u rasponu od fra Andrije Dorotića do prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. S Kljaićem smo razgovarali o mnogobrojnim implikacijama njegovih istraživanja, o svijetu intelektualaca potisnutih izvan nacionalnog imaginarija, kao i o utjecaju niza hrvatskih kontrarevolucionarnih, konzervativnih i kršćanskih intelektualaca na današnjicu.

– Gospodine Kljaiću, po kojemu ste kriteriju odabrali dvanaestoricu protagonista knjige? Zašto dosad nisu poznatiji u hrvatskoj javnosti, zbog čega se o njima češće ne piše u hrvatskoj historiografiji?

Naišao sam na obilje povijesnih izvora o kritičkim refleksijama o modernim revolucijama u hrvatskoj politici i kulturi, ali nisam znao kako ih sve pretočiti u jedan organizirani tekst. Poslužio sam se radnom metodologijom koja je za razdoblje od 200 godina uzela dvanaest ličnosti od kojih svaka najbolje obilježava svoju epohu života i stvaranja. Pri tome sam izbjegao kaotičnost izlaganja materijala i tako dospio do jedne sustavne, smislene i organizirane cjeline. Učinilo mi se da je prenošenje znanja čitateljstvu najefikasnije putem konkretnih osoba.

Zašto se o njima dosad malo pisalo? Pokušat ću to objasniti ključem povijesti. Nedavna prošlost, koja je od 1945. do 1990. protjecala u znaku lijevog monizma, nije dopuštala slobodno cirkuliranje misli i ideja u politici, kulturi i znanosti. I ta je zatvorenost za drugo i drugačije preživjela do današnjeg dana, to je baština titoizma i one famozne nesvrstanosti koji su nas izolirali od zapadnog svijeta i intelektualno osiromašili. Tome možemo dodati i brutalni obračun s nemarksističkom inteligencijom, koji nas je pretvorio u još provincijalniju kulturu.

Paradoks je da je Krleža, koji je toliko grmio protiv hrvatskog provincijalizma, a koji je u tom razdoblju bio alfa i omega intelektualnog života, u znanstvenom i kulturnom životu do krajnjih granica inaugurirao upravo taj provincijalizam. Patetično pozivanje na Krležino hrvatstvo ne pomaže kod činjenice da je on imao krajnje negativnu ulogu u našem intelektualnom životu, pa i za taj okoliš lijevog monizma koji je sam uspostavljao. Naime, slobodno se može reći da je Krleža u kulturnom i intelektualnom životu druge Jugoslavije predstavljao ono što je u njezinom političkom životu predstavljao Tito. Prevelika moć, ne samo u politici nego i u kulturnom životu, izaziva strahovito negativne učinke, što pokazuju i povijest i ljudska priroda.

Ni hrvatska historiografija, naravno, nije izuzeta od ovih općih kretanja. Iako, stvari se mijenjaju, pogotovo otkad je stasala nova generacija, neopterećena ovom prošlošću, tako da malo-pomalo i ovi autori dolaze u fokus istraživača. Čvrsto se nadam da će ova knjiga još više ubrzati taj trend.

– Koja je poveznica pojmova kontrarevolucije i konzervativizma s kršćanstvom? Ima li kontrarevolucije bez konzervativizma, a konzervativizma bez kršćanstva?

Kontrarevolucija je prije jedan politički, a povijesno često i vojni pokret protiv revolucije, dok je konzervativizam prije filozofija življenja i životni stav. Konzervativni pogled na svijet itekako je povezan s kršćanstvom i Crkvom, koji su pokazivali velik smisao za očuvanje tradicije. Crkva ima i imala je obvezu čuvanja pologa vjere, koji je Krist predao apostolima u naslijeđe. Nije slučajno da su se takva filozofija života i takav svjetonazor tako znakovito izrazili u zapadnoj civilizaciji, osobito nakon Francuske revolucije, koja je dovela u pitanje sve stare vrednote i prošlo naslijeđe.

Susreo sam i čitao ljude koji nisu kršćani, a opet pronose takve vrednote, iako mi se čini da su svi oni u nekom hodu prema kršćanstvu, makar toga bili i nesvjesni, ili o kršćanstvu makar imaju pozitivno mišljenje. U postkršćanskom svijetu postoje i ljudi koji su izgubili kršćanski identitet, nesvjesni da ih je kršćanski pogled na svijet oblikovao. U takvom svijetu, nije moguće staviti znak jednakosti između kategorija konzervativnog i kršćanskog. Kršćanstvo je danas, pogotovo u javnom životu i intelektualnim krugovima, preslabo da bi imalo privilegij odbaciti intelektualnu razmjenu, pa i suradnju s takvim ljudima, čiji broj je ogroman.

Ali opet, pogledamo li povijesno, ne treba zaboraviti da su kršćani i Crkva zaista bili u prvim redovima borbe protiv revolucije, ističući se kao najživlja snaga protiv njezina prodora, zbog čega su se onda povratno i našli na njezinom najžešćem udaru, što se uočava tamo od Francuske revolucije pa sve do totalitarizama 20. stoljeća. O tome svjedoče i živopisne biografije autora iz ove knjige, poput Dominika Barača i Milivoja Magdića, koji su svoje vjersko osvjedočenje platili životom, dok su Andrija Dorotić i Bonifacije Perović morali radi vjere bježati u egzil, a Stjepan Zimmermann, čija je neoskolastička filozofija bila proglašena vjerskom propagandom, ponižen izbacivanjem sa sveučilišta i iz javnog života.

Jednako tako, mora se naglasiti kako se, promotrimo li njegovu povijest, hrvatski konzervativizam naslanjao, poput latinske i austrijske Europe, na katoličku tradiciju te da je imao istaknuto metafizičko određenje. Nedavno preminuli engleski filozof Roger Scruton izveo je podjelu na angloamerički i europski, kontinentalni tip konzervatizma, u smislu da je prvi navedeni daleko više empirijski oblikovan od potonjeg, koji je čvrsto usidren na metafizičkim polazištima, odnosno čija je snažna crta upravo nadnaravna vjera u Boga i vječnost.

– Kao dvije središnje točke hrvatskog konzervativizma navodite svijest o hrvatskom državnom pravu i svijest o pripadnosti kršćanskoj kulturi. Jesu li obje navedene dimenzije jednako važne? Kako su mislioci kojima se bavite u knjizi uspostavljali ravnotežu između prvoga, nacionalno-političkoga, i drugoga, u srži duhovnog elementa?

Za njih je ravnoteža nužna jer nacionalna ideja bez duhovnog kršćanskog elementa predstavlja opasnost za pad u poganstvo i barbarstvo. O tome su vrlo zanimljivo pisali Mihovil Pavlinović, Đuro Arnold i Zimmermann – prema njihovim shvaćanjima nacionalna ideja sama samcata vrlo lako može otklizati prema patološkom obliku nacionalizma, koji se iz jednog stanja duhovnog egoizma bez kršćanskog korektiva može pretvoriti u mržnju prema drugim narodima. Sam Pavlinović zato kaže kako je “nacija krasnotvor kršćanstva” te da je Crkva, njegujući smisao za tradiciju, bila majka odgojiteljica svim narodima Europe. Govoreći u svojem vremenu, Pavlinović ističe da je ideju naroda iz tog razloga uzaludno tražiti izvan kršćanstva. Francuska, koja je bila “prva kći Crkve”, prometnula se u smjeru sekularnog nacionalizma koji je katoličanstvo, odnosno Objavu i Tradiciju, željelo zamijeniti isključivo kultom Razuma.

Francuska nacija, koja je prema Pavlinoviću nastala upravo u krilu Crkve, sa svojim se revolucionarnim nacionalizmom odmaknula od svojih iskonskih kršćanskih korijena, da bi onda njezin primjer zaprijetio revolucioniziranju cijele Europe. Dorotić stoga naglašava kako je jedini cilj Napolenova marša po Dalmaciji i Europi uspostava “bezbožničkog poretka”. Zato francuski nacionalizam ne može biti put za hrvatski nacionalizam, koji nasuprot francuskom mora biti konzervativan, to jest, koji svoju hrvatsku državu utemeljenu na kršćanskim principima mora tražiti u sklopu Monarhije, što je središnja politička misao i Dorotića i Pavlinovića.

Kosto Vojnović je 1870-ih promatrao francusku katastrofu kada je Bismarck sa svojom pruskom vojskom ušetao u Pariz, da bi onda zaključio kako su revolucija i kasniji Napolenov revolucionarni imperijalizam toliko isrcpili francusko nacionalno biće da je od prve sile svijeta u 17. stoljeću, devetnaestoljetna Francuska u poretku moći pala daleko ispod Engleske i novoproglašene Njemačke.

– Većina intelektualaca čije nasljeđe obrađujete – uz djelomične iznimke, primjerice, Pavlinovića i Tuđmana, koji su mu pristupali selektivno – kritični su spram pravaštva. Zašto? Nalazi li se starčevićanstvo izvan okvira hrvatskoga konzervativizma?

Kao što sam na stranicama knjige istaknuo, konzervativno obilježje nije stvar jednog pokreta i stranke, a što posebno vrijedi za hrvatski slučaj, ono se nalazi raspršeno kod brojnih autora i u programima različitih političkih pokreta i stranaka. Svakako da ga jedan snažni element o hrvatskoj posebnosti, o hrvatskoj državnosti, o hrvatskom državnom pravu, o pravu hrvatskog naroda na neovisnu državu – temeljni program pravaštva – nedvojbeno stavlja u spektar hrvatske konzervativne politike. Međutim, pravaštvo je imalo i očiglednu prisutnost liberalnih elemenata, primjerice stajalište da hrvatska moderna nacija mora biti sekularno definirana, bez reference na duhovni orijentir katoličke tradicije, s idejom da u središtu svega mora biti isključivo hrvatski nacionalizam.

Tu se Starčević razilazi s ostalim protagonistima hrvatske politike 19. stoljeća: Dorotićem, Pavlinovićem, Vojnovićem i Strossmayerom. Starčević nije bio protivnik kršćanstva, ali je imao kritičan stav prema institucionalnoj Crkvi, zbog čega je njegov slogan samo “Bog i Hrvati”. Više je motiva Starčevićeva antiklerikalizma – vjerojatno i osobni, neuspješna crkvena karijera – zatim liberalna formacija tipična za intelektualca 19. stoljeća, ali i politički kontekst u kojem je djelovao, budući da je Crkva podržavala postojeći poredak protiv kojega je nastupao.

Starčević se napajao liberalizmom pristiglim iz Francuske, pa onda i Mađarske i Italije. Starčevićanstvo je u hrvatsku političku kulturu unijelo romantičarski idealizam i beskompromisni stav, koji se pokazao neprilagođenim za realpolitičke odnose, o čemu je kao razočarani pravaš pisao Vinko Krišković, koji je ustanovio da politika i patriotizam nisu jedno te isto, što je starčevićanski pokret na svoju štetu miješao. Dakle, pravaštvo je u većoj mjeri bila snažna i utjecajna ideja o samostalnoj hrvatskoj državi, koja u hrvatskoj politici nije ostvarivala i tome proporcionalne rezultate, vjerojatno zbog te i takve vlastite nepraktičnosti. Međutim, u povijesti je čest slučaj da vaše ideje prihvate ili realiziraju drugi, pa čak i vaši neprijatelji – toliko o tome koliko su ideje moćne. Zanimljivo je istaknuti kako je pravaštvo imalo povijest velikih unutarnjih lomova i mrvljenja, kako krajem 19. i početkom 20. stoljeća, tako i zadnjih 30 godina u hrvatskoj demokraciji.

– U javnom mnijenju nedovoljno je razjašnjena uloga Stjepana Radića i njegova seljačkog pokreta u borbi ideja međuratnoga razdoblja. Oko toga, čini se, nema suglasja niti među protagonistima knjige. Primjerice, je li radićevština onemogućavala – kako je to smatrao Milivoj Magdić – ili pak omogućila, kako je držao Franjo Tuđman, pojavu komunizma u Hrvatskoj? 

To je zagonetno pitanje na koje ni ja ne mogu dati jednoznačan odgovor. Seljački pokret je, kao i svaki pokret, unutar sebe imao heterogena gibanja, okupljajući oko sebe raznorodne elemente, posebno nakon Radićeve smrti, u 1930-im godinama, kada su se svi hrvatski politički čimbenici okupili oko seljačkog pokreta pod Mačekovim vodstvom. Nosio je hrvatsku državnu ideju nakon 1918. godine, kada je propala hrvatska građanska politika koja je moralno kapitulirala pred metežom i političkim previranjima u novoj jugoslavenskoj državi.

1930-ih godina, seljački pokret zaista je imao i desno i lijevo krilo. Magdić je pisao da je lijevo krilo došlo iz redova liberalnih jugoslavenskih nacionalista koji su se kasnije prihvatili unošenja marksističkih ideja u seljački pokret. Zanimljivo je što su se uglavnom isti u ratu prebacili u redove Titova partizanskog pokreta. Kod svega toga je Magdić mislio da je radićevština spriječila prvi val prodora komunističkih ideja, odmah nakon Boljševičke revolucije iz 1917. godine, u hrvatskim zemljama.

Radićevo spajanje nacionalnog i socijalnog u jedinstvenu viziju agrarnog socijalizma mučilo je starog konzervativca Milana Šufflaya, koji je pisao da bi socijalna ideja mogla ugroziti uspostavu hrvatske države u budućnosti. Šufflay je imao zazor prema naglašavanju socijalnog pitanja, jer ga je to podsjećalo na boljševizam, posebno nakon što je Radić išao u komunističku Moskvu. Šufflay se držao mišljenja kako je Radić morao raditi samo na planu hrvatskog nacionalizma i tradicionalizma, bez da se zanosi velikim idejama budućnosti, jer, kako kaže: “Nema te ideje budućnosti koja bi imala snagu prošlosti”. Drugi pak, poput Ive Lendića, sasvim s druge pozicije, govore kako je seljački pokret svojim širokim aktivizmom uzdrmao crkveni autoritet i značaj vjere na hrvatskom selu, što je onda omogućilo lakšu penetraciju komunizma.

Ne treba kod svega toga zaboraviti niti na antiseljačku politiku beogradskog režima, koji je sustavno držao hrvatsko seljaštvo u stanju ekonomske podređenosti, a ona je također bila jedan od okidača za primanje lijevih tendencija na hrvatskom selu. Ipak, hrvatski narod u Drugom svjetskom ratu većinski je bio protiv temeljite društvene preobrazbe svojih ustanova, uključujući i velik dio onih koji su sudjelovali u donjim slojevima partizanskog pokreta. Revoluciju je provela uska i dobro posložena i organizirana komunistička manjina s vrha vlasti.

– Uloga Crkve u formiranju južnoslavenskih državnih zajednica ambivalentna je – prvo ih je pomogla kreirati, a potom i srušiti. Po čemu se Josipa Jurja Strossmayera može svesti u okvire hrvatskoga konzervativizma, onkraj uloga koje mu je namijenila srednjostrujaška historiografija?

Ne bih olako simplificirao. Pazite, 1918. godine postojala je i druga struja, mada u manjini u odnosu na opće raspoloženje u Crkvi, koja nije sa simpatijom gledala na uspostavljanje jugoslavenske države. Tu struju je predstavljao sarajevski nadbiskup Josip Stadler. On je smatrao da propast Monarhije i stvaranje jugoslavenske države može životno ugroziti najvitalnije interese hrvatskog naroda i Katoličke crkve na europskom jugoistoku. Monarhija je ipak bila najveća katolička država Europe onog vremena, a njezinim rušenjem i stvaranjem Jugoslavije došlo bi do prevlasti pravoslavnog elementa s jakom muslimanskom manjinom, što je brinulo Stadlera kao hrvatskog političara, intelektualca i crkvenog velikodostojnika.

Kada je Crkva počela raditi na rušenju jugoslavenskog projekta, mislim da je bila vrlo oprezna, ali definitivno je nakon 1937. godine, nakon što je Beograd odbacio konkordat, napustila lojalnost prema jugoslavenskoj državi, što se onda nastavilo i u drugoj Jugoslaviji. Tada se neriješenom hrvatskom nacionalnom pitanju pridružilo i neriješeno crkveno pitanje, odnosno zakonski nedefiniran status Katoličke crkve u Jugoslaviji. Nije slučajno jugoslavenski nacionalist i povjesničar, mason i bivši katolik Viktor Novak pred sam Drugi svjetski rat u tekstu “Magnum tempus” pozivao katolički visoki i niži kler da podrži Jugoslaviju, smatrajući – unatoč radikalnoj promijeni svojeg svjetonazora – da jugoslavenska država bez lojalnosti Katoličke crkve ne može dugo izdržati na životu.

Strossmayerova ličnost i djelo postali su predmetom velike instrumentalizacije za trajanja dviju jugoslavenskih država, posebno u prvoj kraljevskoj Jugoslaviji. Na to je već 1925. godine upozorio Filip Lukas, pišući o negativnoj eksploataciji Strossmayera koja se sasvim kosi s autentičnošću njegova povijesnog lika. Strossmayer je nespojiv s Aleksandrovom i Titovom Jugoslavijom. Njegovo jugoslavenstvo bilo je kroatocentrično; ono je imalo biti sredstvom hrvatskih narodnih interesa, a u vjerskom pogledu počivalo je na ideji o širenju utjecaja Katoličke crkve na europski jugoistok i zagovaranju crkvene unije. Ono je u prvom redu imalo kulturnu notu, ali koja se kasnije, u sljedećoj generaciji, pretvorila u politički projekt s jasnim konturama. Liberalno i komunističko jugoslavenstvo u sadržajnom smislu nemaju veze s onim što je Strossmayer govorio. Teško je vjerovati kako bi ih Strossmayer prihvatio da ih je kojem slučajem doživio, jer su oba režima, nevažno kraljevski ili komunistički, nosila u sebi jaku antikroatističku i antikatoličku liniju.

Liberalno jugoslaventvo govorilo je o zajedničkom etničkom podrijetlu jugoslavenskih naroda iz kojeg imala nastati jugoslavenska nacija, dakle bilo je klasični liberalni nacionalizam, dok je komunističko jugoslavenstvo zborilo o bratstvu i jedinstvu jugoslavenskih naroda na bazi socijalističke revolucije. Ipak, na moguće pogubne posljedice Strossmayerove južnoslavenske orijentacije u vremenima koja dolaze upozoravao je zagrebački nadbiskup Juraj Haulik, njegov politički protivnik. Unatoč svemu i svim ovim nijansama i razlikama oko svih ovih tipologija jugoslavenstva, njegovih tradicionalnih strossmayerovskih vizija o kojima smo govorili i modernih liberalnih i komunističkih inačica, ne može se osporiti činjenica da je Strossmayer zadao smjer u hrvatskom javnom životu koji je – sigurno ne njegovom namjerom – završio i vodio k prekretničkoj 1918. godini.

Pojam “liberalnog” kod Strossmayera treba uzeti u kontekstu njegova vremena kada se suprotstavlja papinskoj nepogrešivosti na I. Vatikanskom saboru. Kao i tendenciju jugoslavenskih historiografija (1918.-1990.) da mu prišiju etiketu “liberalnosti” jer im je prihvatljiv isključivo zato što je širio ideje jugoslavenske suradnje nasuprot onim crkveniim ljudima koji su se u tom vremenu borili protiv jugoslavenske ideje i države, a koji su onda kao takvi stajali “na krivoj strani povijesti”. Međutim, kada se konzultiraju izvori, onda se vidi do koje je mjere njegovo djelo falsicificirano. Njegova oštra kulturna borba protiv sekularnog liberalizma, što se vidi i iz ove knjige, bila je istančana apologetika katoličke vjere i Crkve protiv liberalnih ideja i masonskog utjecaja na znanost i kulturu, posebno u domeni sveučilišta.

– Što svi mislioci koje obrađujete imaju zajedničko, a po čemu se razlikuju? Koliko ima pluralizma unutar korpusa hrvatskoga konzervativizma? Primjerice, neki od njih prigrljivali su neke ideje proistekle iz liberalizma (Pavlinovićev “liberalni katolicizam”), dok su drugi liberalizam vidjeli, između ostalog, pretečom komunizma (Magdić)… 

Zajedničko im je pozivanje na hrvatski nacionalni i državni princip, na presudno važnu ulogu vjerske dimenzije povijesti hrvatskog naroda, i na ideju pripadnosti hrvatskog naroda zapadnom krugu, bez alternative. Ono što im je različito jest njihovo pojedinačno osobno i povijesno iskustvo i razni naglasci u obrani velikih i važnih ustanova civilizacije – naroda, države, vjere, obitelji, tradicionalnog morala, klasične kulture, sveučilišta, vlasništva, kršćanske vizije braka itd., drugim riječima, u obrani svega onoga protiv čega su ustale moderne revolucije.

Ovo “liberalno” kod Pavlinovića, kao i kod Strossmayera, mora biti uzeto u relaciji s ondašnjim prilikama u Crkvi. Pavlinovićev “liberalni” stav nema veze s današnjim koji u Crkvi i izvan nje zahtijeva ozbiljnu reviziju doktrine. Taj se “liberalizam” izražavao najprije kroz odnos prema političkom fenomenu nacije i nacionalnoga. U katoličkom svijetu Pavlinovićeva vremena nije postojalo unisono mišljenje oko toga, jedni su nasuprot njemu u nacionalnoj ideji vidjeli revolucionarnu energiju i stvaranje jednog oblika nove religije s političkim predznakom, za što se u nekim epizodama kasnije ispostavilo da i nije bilo daleko od istine. Pavlinović je bio zastupnikom one struje koja je u nacionalnoj ideji, kao što sam maloprije spomenuo, vidjela kontinuitet s kršćanskim predajama.

Određeni krugovi u Crkvi nastojali su pronaći pozitivne elemente novih poticaja što su pridolazili sa strane liberalizma – dakako, ne svih, a posebno ne onih koji su željeli relativizirati crkvenu doktrinu i smanjiti utjecaj Crkve na društvo. Dapače, Pavlinović je sam u Dalmatinskom saboru 1874. godine, kada je došao na glasovanje liberalni zakon o građanskom braku, žestoko branio doktrinarna pitanja, nastupajući tako umjesto dalmatinskih biskupa koji se nisu usudili suprotstaviti vladinoj inicijativi.

Ovaj župnik iz Podgore istovremeno je ustao i protiv modernih liberalnih reformi koje su donijele vrlo osjetljivu uspostavu državnog monopola nad školstvom. Na ovom primjeru Pavlinovićeve borbe protiv prodora liberalizma vidimo veliku krizu Monarhije najveće katoličke države ondašnje Europe na svim poljima njezina života. Ta kriza nije bila samo obilježena sveprisutnom borbom oko nacionalnog pitanja, kako se često ponavlja u povijesnoj znanosti, nego su je razdirala i duboka moralna pitanja, pitanja braka i odgoja, a koja joj je u tim posljednjim desetljećima njezina postojanja nametao liberalizam.

– Na tom tragu, mnoge od povijesnih figura kojima se bavite, od Strossmayera do Zimmermanna, kritizirale su devetnaestostoljetne i dvadesetostoljetne inačice liberalizma. Vrijedi li ta kritika i za današnji liberalizam?

Današnji liberalizam i liberalizam iz prethodna dva stoljeća imaju jednu zajedničku nit, a to je shvaćanje slobode kakvo je Magdiću, Pavlinoviću, Arnoldu, Zimmermannu i Strossmayeru, kao i njihovim današnjim istomišljenicima, problematično. Najbolje je to izrazio Pavlinović u jednom svojemu govoru u Imotskom 1870. godine, kada je rekao da on jest ljubitelj slobode i time“slobodnjak”, ali da za njega ne može biti “slobode bez Boga”.

Današnji liberalizam svojevrsna je sinteza starog liberalizma i lijevih polazišta proizišlih iz kulturnog marksizma zapadne ljevice. Magdić, kao i mnogi drugi u ovoj knjizi, slažu se da postoji korelacija između liberalizma i marksizma, odnosno da je marksizam nastao u krilu starog liberalizma 19. stoljeća, koji je koketirao i s racionalizmom i ateizmom, na čemu je upravo marksistička ideja najviše inzistirala. Sloboda se, prema mislima Strossmayera, Zimmermanna i kasnog Magdića – koji je isprva bio lijevo orijentirani intelektualac – ne može staviti nasuprot Tradicije s velikim T, i sa svim što ona podrazumijeva, od kategorije kao što su institucionalni poredak, autoritet vlasti i zakona, sve do moralno-religioznog naslijeđa.

Sloboda se može ostvarivati jedino u njezinim granicama, izvan tradicije ona je rušilačka sila koja vodi k općoj moralnoj i političkoj anarhiji. Svi navedeni mislioci reći će kako je istinska i prava sloboda moguća jedino u granicama tradicije. Magdić ide i dalje, pa je spreman tvrditi da je važnost slobode prenaglašena, ali da njezina ideja svakako mora postojati jer bi inače zavladala totalna despocija. Povijesno prvenstvo Zapada nad cijelim svijetom i svim drugim civilizacijama nije toliko zasluga slobode, koliko onih drugih zaboravljenih načela kao što su autoritet, hijerahija i disciplina, mislio je Magdić.

Isto tako nije slučajno da je liberalizam nastao na Zapadu – njegovo izvorište u kršćanskom je srednjem vijeku, koji je na osobit i osebujan način afirmirao pojam libertas u političkom i ekonomskom životu, pri čemu je ondašnje njegovo značenje sadržajno bilo potpuno drugačije od onog što se danas sve stavlja pod rubriku liberalizma, kojemu je s tim pojmom zajednički samo naziv. Ali, kako je s pravom – na iznenađenje mnogih njegovih sljedbenika – rekao Jürgen Habermas, njemački neomarksistički filozof i ujedno jedan od prvaka Frankfurtske škole, čitava moderna misao i politika zapravo nije nastala ab ovo, kako se to u modernističkim prikazima običavalo redukcionistički propagirati, nego je proizašla izravno iz biblijske tradicije i kršćanske civilizacije, uključujući i ljevici toliko dragu ideju egalitarizma.

– Većina intelektualaca sabranih u knjizi kritici je, osim liberalizma, podvrgnula i komunizam i nacionalsocijalizam i fašizam. Što su nudili kao alternativu?

Prvo, smatrali su da su nacionalsocijalizam i fašizam isto tako revolucionarni kao i komunizam, o čemu najviše progovaraju Hijacint Bošković, Zimmermann, Magdić i naposljetku Bogdan Radica. U skladu s tim, oni ih nisu vidjeli kao konzervativne i proturevolucionarne pokrete, nego kao nastavke modernističkih nastojanja koja su se svijetu prve polovice 20. stoljeća nudila kao modernističke alternative pred izazovima vremena u kojemu je zavodljivost komunizma predstavljala ozbiljnu prijetnju, pogotovo nakon Listopadske revolucije u Rusiji 1917. godine.

Dominik Barač kaže da je komunizam kao svjetski pokret i učenje daleko najsnažnije obilježio 20. stoljeće ljudske povijesti. Ne zaboravimo da je fašizam, jednako kao i komunizam, ali poslije i nacionalsocijalizam, također govorio u terminima “novog čovjeka”, “novog svijeta”, “novog humanizma” i “nove civilizacije”. Dakle, i oni su stajali u okvirima jedne ideologije obećanja, također su gajili jedan futuristički optimizam, tražili su neko savršeno i idealno stanje svojeg naroda i države, pa su – ne prihvaćajući realnosti – posezali za upotrebom nasilja, a sve u ime revitalizacija velikih ideja Naroda i Države. Pri tome, oni nisu samo koristili nasilje, nego su ga i veličali kao nešto što je neminovno na putu ostvarenja njihovih idealističkih projekata. Također, fašizam je nosio u sebi nemir, ozlojađenost, frustriranost, ogorčenost, vidio je svijet oko sebe isuviše negativno, što je tipično za lijevu poziciju mišljenja.

Sve ovo odudara od istinske desne i konzervativne pozicije koja prihvaća svijet onakvim kakvim jest, sa svim njegovim manama i nedostatcima, zastupajući realizam nasuprot idealizmu, odnosno prihvaćajući nesavršenost čovjeka i političke zajednice koju stvara kroz svoju povijest.

Međutim, nisu svi konzervativci u tadašnjoj Europi i kod nas problematici pristupali na ovaj način. Mnogi od njih dali su potporu fašizmu i nacionalsocijalizmu vjerujući kako su oni jedina brana prodoru svjetskog komunizma. Također, povjerovali su kako je riječ o pokretima nacionalne obnove, zanemarujući da su “lažna” desnica, kako je u ono vrijeme u svojoj kritici nove njemačke i talijanske ideologije dobro uočio Bošković. U tim ideologijama Bošković primjećuje i neka zrnca istine, ali upozorava čitateljstvo – prije svega katoličke i konzervativne krugove – na opasnost fenomena koji se zove “poluistina”, kao i na njezine razorne učinke, pogotovo za ionako naivne i povodljive misleće duhove iz intelektualnih krugova. Jer baš intelektualci su ljudi koji se lako zanose i oduševljavaju! Jednom je kardinal John Henry Newman rekao da je “poluistina” puno gora i daleko opasnija i od same gole laži, na što je i Bošković smjerao. U tom pristajanju na savez s ovim ideološkim eksperimentima krije se odgovor na pitanje zašto su konzervativne snage unutar pojedinih nacionalnih tradicija u velikoj mjeri poslije 1945. i sloma nacizma i fašizma doživjele kompromitaciju koja se osjeća sve do naših dana.

– Glavnina je autora kojima se bavite, barem u svojemu životnom vijeku, uz rijetke iznimke poput Franje Tuđmana, u kulturnim (ali i pravim) ratovima koje je vodila doživjela poraz. Primjerice, 1918. godine formiranjem južnoslavenske zajednice trijumfiralo je “Kamovo pokoljenje”. Može li njihova pobjeda biti barem posthumna, ugradimo li neke od njihovih ideja u našu sadašnjicu?

Mislim da nema definitivnih poraza i pobjeda na ovom svijetu. Svaka pobjeda i poraz su relativni u ratovima ovog svijeta, bili oni kulturni ili pravi ratovi. Pobjeda u apsolutnom smislu samo je umišljenost trijumfalističkog osjećaja pobjednika. To je povijest kao učiteljica života nebrojeno puta potvrdila. Zašto je pobijedilo “Kamovo pokoljenje”, koje je Magdić tako nazvao prema Janku Poliću Kamovu, kao anarhističkom i revolucionarnom predstavniku cijele te generacije? Zato što je ova liberalna inteligencija svojim djelovanjem pripremila duhovno stanje u smjeru formiranja južnoslavenske zajednice na nacionalnoj razini, dok su s druge strane tome pomogle i vanjske okolnosti kao što su poraz Centralnih sila i propast Monarhije, čemu dakako treba pridodati i opasnost da hrvatske zemlje između sebe ne podijele ekspanzionističke težnje Italije i Srbije.

Isto tako, valja istaknuti i nepostojanje jake alternative koja bi radila na uspostavi nezavisne hrvatske države te prekretničke povijesne točke kakva je bila 1918. godina, što se može objasniti i prelaskom značajnog broja pravaša na jugoslavenske koncepcije. Devedesete godine su opet porazile te iste jugoslavenske koncepcije, a brojne druge autore u ovoj knjizi je i sam Tuđman detaljno čitao i proučavao kako bi dobio svoje predstojeće ratove. Upravo je Tuđman jednim dijelom uz pomoć ovih “poraženih” autora uspio evoluirati s marksizma prema konzervativnim pozicijama, čime se onda uspio rastaviti i od komunističke i jugoslavenske utopije.

Njegovo poznavanje Magdićeva i Radičina opusa, ali i drugih autora, u njegovoj disidentskoj fazi govori tome u prilog. Zbog te činjenice njegova evolucija nikako nije plod slučaja, pri čemu ne valja izgubiti iz vida ni sve one vanjske okolnosti u komunističkoj Jugoslaviji koje je osobno proživljavao, a koje su ga također tjerale u smjeru bijega od službene ideologije prema isključivo nacionalnoj ideologiji i traženju puteva prema konzervativnoj političkoj filozofiji.

Uostalom, kada smo kod rasprava u ovoj knjizi, zar nije Radica pobijedio Krležu gledano iz točke 2022. godine? Tko je onda pobijedio, Radica koji se borio za jednu demokratsku i samostalnu Hrvatsku koja će biti oslonjena na zapadni svijet ili antizapadnjaštvo jednog Krleže koji je do pred smrt vjerovao u svjetsku pobjedu socijalizma nad “trulim kapitalističkim Zapadom” i Lenjinovih ideja, pri čemu bi titoistička Jugoslavija imala odigrati u svemu tome važnu ulogu? Puna je istina da je vizija današnje Hrvatske stvorena zapravo u imaginariju određenih krugova hrvatske političke emigracije, a ne na temeljima titovskih i krležijanskih propalih svjetova. Radica je zato aktualan autor, a Krležu je, iz perspektive ovakve sadašnjice, pregazilo vrijeme.

Pa i ovo njihovo ponovno istraživanje i iznošenje cjelokupnog opusa javnosti nakon tolikih godina je, barem osobno tako mislim, prilog toj posthumnoj pobjedi. Što se tiče ugrađivanja njihovih ideja u našu sadašnjicu, neke od tih ideja, kao što je stvaranje nezavisne hrvatske države i njezina politička i vojna integracija sa zapadnim svijetom – što sad opet postaje aktualno političko-civilizacijsko orijentiranje nakon ruske invazije na Ukrajinu – već su implementirane. Kako je riječ o nekim vječnim pitanjima koje zaokupljaju stoljeća i generacije, a na koje su oni davali odgovore, njihova ostavština će stalno i u budućnosti biti više ili manje interesantna ili živa, u to nema nikakve sumnje.

Kada Strossmayer govori o važnosti sveučilišne ustanove za jedan narod, za njegov moralni ili politički odgoj i obrazovanje, ili Vojnović o fundamentalnom značaju obiteljske ustanove za taj isti narod i kompletni zapadni svijet – dajući jedno zanimljivo tumačenje da veličanstvena povijest Dubrovačke republike nije izgrađena na umijeću diplomacije i smislu za poslovnost kako se uobičajeno govori, nego upravo na temelju jake obiteljske ustanove u dubrovačkom društvu – zar nam oni s tim temama nisu itekako aktualni za naše vrijeme, u kojem upravo ove dvije tako krucijalne ustanove proživljavaju strahovitu krizu?

Matija Štahan
 bitno.net
4. travnja 2022.

 

 

 

Dr. sc. Stipe Kljajić: Povijest kontrarevolucije / Hrvatska konzervativna misao od 1789.do 1989.

Čitajući novije povijesne uratke naših suvremenih povjesničara, svakako se uočava razdjelnica koja ih dijeli na one koji vrednuju afirmativno povjesnicu hrvatskoga naroda, fundiraju zaključke na dokumentima i tragaju za istinom u arhivima, uzimaju u obzir europske i svjetske okolnosti koje su omogućavale ili onemogućavale sazrijevanje nacionalnoga bića, ubrajaju u povijest i preuzimanje duhovne strukture osobito zapadne kršćanske provenijencije, koje osobine znanstvenoga istraživanja u dugom nizu povjesničarskoga rada nisu postojale. Ne samo Povijest kontrarevolucijeda nisu postojale – sve one povjesničare koji su u posljednjih stotinu godina pokušali pisati ozbiljnu i dokumentiranu povjesnicu, onemogućavalo se u poslu, izbacivalo s katedri na sveučilištima ili ubijalo čak.

S druge strane objavljuju se radovi površnih i ideološki herostratski raspoloženih, slabo obrazovanih tzv. povjesničara koji negiraju gore spomenuto, iskrivljavaju podatke, falsificiraju dokumente i minoriziraju duhovnu komponentu kojom čovjek utječe na ishod povijesnih zbivanja, ili ga ista određuje.

U tom gotovo klinču živimo u neprestanom dvojstvu gdje se pojavljuje mogućnost da neuki koji određuju politički javni diskurs prihvate koncepciju kako je revidiranje historijskih zaključaka komunističkih i liberalnih tumača nepovredivo i vječno, zapadnu u zablude i počinjaju pogrješke kobne po narod. Činjenica koja je nepobitna, ali i nepriznata u suvremenom političarskom zanatu trebala bi glasiti: nitko tko nije upoznat s povijesti svoga naroda kao i općom povijesti, ne može obnašati dužnosti koje implicite zahtijevaju nužnost poznavanja društvenih i političkih procesa u prošlosti i još više u sadašnjosti. O bijednim likovima koji nam iz sjedišta današnje EU dolaze i kroje sudbinu i RH i BiH, suvišno je i govoriti. Gotovo nitko od tih lordova, ambasadora, regenata, upravitelja, bijelih zaštitnika, namjesnika i inih, drznika često, nije ni znao kamo ide dok mu to nisu pokazali na geografskoj karti: ide na Balkan koji nastavaju divlja plemena. Vrijedna djela poznatih hrvatskih povjesnika nisu prevedena na velike jezike. Ili vrlo rijetko. Oni koji dolaze kao naši svjetski savjetnici, nisu ih čitali. Nepoznavanje povijesti bolna je točka iz koje proizlaze i naša vlastita kloniranja u jugoslavene, talijanaše, mađarone, autonomaše, internacionaliste…globaliste.

U Nakladi P.I.P. Pavičić opet se pojavila intrigantna, zanimljivo pisana i znanstveno utemeljena knjiga: Stipe Kljaić: ”Povijest kontrarevolucije/ Hrvatska konzervativna misao od 1789.do 1989.” Nakladnik Josip Pavičić uporno pokušava zainteresirati javnost da se prihvati čitanja povijesnih knjiga, ponekad i vrlo zanemarenih i nepoznatih događaja i auktora. Mladoga povjesničara dr. Stipu Kljaića (Šibenik, 1982.) predstavlja knjigom koja se sastoji od 12 portreta Stipe Kljajićviše ili manje poznatih povjesničara: Andrija Dorotić, Mihovil Pavlinović, Kosto Vojnović, Josip Juraj Strossmayer, Đuro Arnold, Stjepan Zimmermann, Dominik Barač, Milivoj Magdić, Hijacint Bošković, Bonifacije Perović, Bogdan Radica, Franjo Tuđman.

Sličnom metodom poslužio se, između ostalih, dr. Ivo Perić u knjizi” Politički portreti iz prošlosti Dalmacije” (Split, 1990.), koji je odabrao po kriteriju lokalnoga djelovanja i pripadanja više ili manje poznate nekada znamenite javne djelatnike. (Mislimo da bi danas student povijesti na FF u Zagrebu teško prepoznao imena iz takvih monografija!)

Metodološki princip u knjizi dr. Kljaića sređen je po kronološkom i idejnom principu. Od Andrije Dorotića iz 19. stoljeća do Franje Tuđmana našega suvremenika i zaslužnika za stvaranje nezavisne i slobodne hrvatske države. Od snova Dorotićevih koji je čeznuo ujedinjenje Dalmacije, Hrvatske te Slavonije, svećenik franjevac koji se pokazao vidovit u politici, aktivan i hrabar u stvarnim zbivanjima, a isto tako i duboko misaon u svom filozofskom opusu, do Tuđmana koji je ostvario sveukupne namjere i napore Hrvata tijekom dva stoljeća moderne povijesti.

Uz svako navedeno ime postavljen je sukus njegove misli, a u opširnom uvodu i krajnji cilj rada: „Ova je rasprava pokušaj da se sastavi početna sinteza hrvatske kontrarevolucionarne, odnosno konzervativne misli, koja se vremenski podudara s modernim razdobljem.”

Primijetiti je da se mnogo toga u radu i djelima spomenutih povjesnika crpilo iz objavljenih knjiga znamenitih kršćanskih, u najširem smislu, mislilaca koji su analizom revolucija kao simbola „slobodarskoga i novoga” suprotstavili tzv. kontrarevoluciju kao zaštitu sveukupnih vrijednosti pozitivnoga u konzervativnom.

Od francuskoga filozofa i analitičara strašne situacije poslije Francuske revolucije Frederica Ozanama, G. K.Chestertona, N. Berdjajeva, Denisa de Rougemonta i mnogih nespomenutih. Uvelike se neka stajališta, koja bijahu odijeljena u komunističkoj „historiografiji”, bitno približuju ovim povjesničarima koji ne upadaju u zamku kako je ekstremna revolucija i avangarda isto što i napredak.

U nizu vrlo intrigantnih podataka možda se može izdvojiti kao primjer iscrpan tekst o odnosu Bogdana Radice prema Miroslavu Krleži. U njemu se očituje potpuna detronizacija velikoga maga kao intelektualca i kao čovjeka. Ne samo taj primjer- cijela knjiga napeto je štivo čak i za one koji ne vole povijest. Ocjene su oštre, jasne, pošteno iscizelirane citatima, dokumentima i predstavljaju političku filozofiju društvene evolucije.

U Zaključku se između ostaloga kaže: ”Međutim, osnovna nit koja povezuje tekstove i razmišljanja svih ovdje obrađenih autora jest obrana kapitalnih postignuća iz srednjovjekovnoga doba: državnog kontinuiteta i narodne samobitnosti hrvatskog naroda te njegove pripadnosti široj orbiti kršćanske civilizacije europskoga Zapada… Prezentizam nameće i filozofiju života sadržanu u sloganu” ovdje i sada”…”

Nakon puno opširnijega Zaključka slijedi simbolična slika: giljotina koja za sječivo ima zvijezdu oštrih bridova, a kao žrtva je alegorija Hrvatske u obliku pera na kojem je hrvatski grb.

Kao i uvijek ozbiljni nakladnik Josip Pavičić donosi Kazalo, Zaključak, Pogovor, Izvore i literaturu, Imensko kazalo, Zahvalu i Bilješku o piscu.

I za kraj ovoga kratkoga pregleda vrijedne knjige ono što je napisao Milan Šufflay a stoji kao njen motto: ”Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti. Kontinuitet se mora održati, jer inače dolazi kaos, a ne spas.”

Nevenka Nekić

 

 

Idealist s osjećajem za stvarnost, realist s vizijom, buntovnik s telefonskom slušalicom u ruci

nikola stedul 1

Bio je izučeni limar i vodoinstalater, profesor politologije i profesor filozofije.

Bio je izvrstan jahač, vozio je limuzinu, taksi, kombi, kamion, traktor i upravljao svim mogućim poljodjelskim strojevima.

Bio je uspješan lovac na krokodile, a išao mu je i lov na kakadu papige i druge štetne ptice.

Bio je bjegunac od Jugoslavije, silom prilika Australac, priučeni Škot i vječno progonjeni, ali ne i ogorčeni Hrvat: dočekao je da mu se ostvare ideali.

Bio je kopač i poslovođa u vlastitom rudniku volframa i rudar u tuđoj jami u kojoj se  nije mogao ni uspraviti.

Bio je civil koji se razumio u oružje, filozof koji se dobro snalazio i kao njegov ilegalni nabavljač.

Bio je idealist s osjećajem za stvarnost, realist s vizijom, buntovnik s telefonskom slušalicom u ruci: godinama bez putnih isprava, uspješno je vodio političku oraganizaciju s globalnom mrežom ogranaka.

Bio je neuništiv. Ništa mu nije mogla zvjerad i gamad iz australskih prašuma u kojima je crnčio, ništa mu nije mogla zvjerad i gamad iz jugoslavenskog političko-policijskog podzemlja i nadzemlja: sa osam metaka koje su na njega ispalili učinili su ga neranjivim nacionalnim junakom koji će živjeti dok bude živ i posljednji pripadnik njegova naroda.

Bio je to Nikola Štedul koji se u slobodno vrijeme bavio politikom, i to njegovom najpogibeljnijom granom, hrvatskom politikom. Cijelog je života zbog toga bio na nišanu. „Iz samo jednog jedinog razloga, što se borio za slobodnu, neovisnu, demokratsku hrvatsku republiku. Nikoga nije mrzio, nikome nije želio zlo, nikada nigdje nije osuđen ni za kakav prijestup, niti je ikad bio u zatvoru, čak se nikada nije izjasnio ni kao neprijatelj države koja ga je 20. X. 1988. izrešetala pred kućnim pragom u Kirkcaldyju.“ „Kad bi me sad netko pitao“, rekao je, „jesam li ja zakleti neprijatelj Jugoslavije, odgovorio bih mu: ne, nisam, ja sam samo i jedino zakleti prijatelj svoje domovine Hrvatske.“

Bio je duša od čovjeka koji se neki dan preselio na mjesto gdje ga čeka vječnost.

Josip Pavičić, Hrvatski tjednik, 24. III. 2022.

nikola stedul 2

Stipe Kljaić, Povijest kontrarevolucije: hrvatska konzervativna misao od 1789. do 1989.

Tijekom vremena prijelomnih povijesnih događanja i dalekosežnih mijena često se ne primijeti ili barem postoji neka prešutna tendencija da se previdi i zanemari jedan dugotrajni proces otpora tim promjenama u nekoj političkoj zajednici, a koji je oslonjen na višestoljetne tradicionalne strukture i razborita načela provjerena iskustvenom praksom. Koliko god drastičnost i radikalnost neke revolucije trenutačno zaslijepila njene suvremenike, ne može se poreći da je na djelu uvijek istodobno i inherentna otpornost preddržavnih i preddruštvenih struktura (u obličju obitelji, vjerske zajednice i naroda), pa zato ne trebaju čuditi iznimni napori novouspostavljenih revolucionarnih vlasti da pokušaju nasilnim putem razvrgnuti te tradicionalne sveze i sklonosti među ljudima, ali ni njihova neuspješnost u suprotstavljanju takvim povijesnim procesima „dugoga trajanja“. Upravo su ti procesi ono što revolucionarne silnice, svejedno bile one liberalističke ili komunističke, proglašavaju suprotnima sebi, odnosno kontrarevolucijom kao političkim ili vojnim pothvatom utemeljenim u političkoj ideologiji (primjerice, ustanak plemstva u francuskoj pokrajini Vandeji 1793. godine) te filozofiji konzervativizma i njegovim ključnim intelektualnim subjektima kao nositeljima tih ideja. Ogleda se to, primjerice, u tome što su svi protukonzervativni politički pravci, kao povijesne pojave, u bitnom smislu određeni, aristotelovski rečeno, kategorijom vremena (u smislu usmjerenosti prema utopijskoj budućnosti), dok je realistički konzervativizam posvema obilježen kategorijom prostora, što će reći da prihvaća zadane danosti koje se ne daju stvoriti ex nihilo. U tome leži i korijen konzervativnoga uvjerenja da je narav čovjeka u suštini nepromjenjiva te da ju se ne može reformirati, popraviti ili preoblikovati izvanjskim zahvatima.

Stipe Kljaić (r. 1982.) u svojoj knjizi Povijest kontrarevolucije: hrvatska konzervativna misao od 1789. do 1989., uz dodatak iznimno uspjeloga simboličnoga grafičkog rješenja za njene korice, donosi pregled povijesti ideje konzervativizma kroz prizmu dvanaestorice značajnih hrvatskih intelektualaca kao njenih idejnih nositelja. Kljaić, znanstveni suradnik Hrvatskoga instituta za povijest, ovime se hrvatskoj historiografskoj znanosti predstavio kao jedan od vodećih hrvatskih povjesničara ideja i intelektualne povijesti, dok o vrijednosti sâme knjige svjedoče i takva imena njenih recenzenata poput Tihomira Cipeka, Stjepana Ćosića, Maria Jareba i Josipa Vrandečića. Ovo je već druga Kljaićeva knjiga koja se bavi tim specifičnim historiografskim subdisciplinama, uz njegovu prošlu iznimnu studiju pod naslovom Nikada više Jugoslavija: intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje objavljenu 2017. godine. Povijest kontrarevolucije knjiga je obilježena programatskim filozofsko-povijesnim uvidom Milana Šufflaya da nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti. Tematizira upravo dvanaest takvih mislitelja i intelektualaca koji su djelovali u okviru hrvatske političke i filozofske misli od početka Francuske revolucije sve do Baršunaste revolucije, odnosno pada Berlinskoga zida i raspada SSSR-a, smatrajući da je upravo takav metodološki pristup redukcije povijesnih zbivanja na značajne duhovne veličine hrvatske povijesti najkorisniji i najprimjereniji tematici sâme knjige, koja za svoj ništa manje važan cilj ima i skidanje one damnatio memoriae s istaknutih imena hrvatske intelektualne povijesti, ali i s povijesne pojave konzervativizma kao takvoga.

Pojavu modernoga oblika konzervativizma možemo slijediti od djela Josepha de Maistrea Razmišljanja o Francuskoj iz 1796. godine, François-Renéa de Chateaubrianda, Louisa de Bolanda, Alexisa de Tocquevillea ili pak Edmunda Burkea s njegovom knjigom Razmišljanja o revoluciji u Francuskoj iz 1790. godine, dok je to u Hrvatskoj slučaj s djelovanjem bračkoga franjevca Andrije Dorotića. Za hrvatski će oblik konzervativizma biti karakteristično pozivanje na povijesni i državno-pravni kontinuitet simbola hrvatske državnosti (ban i Hrvatski sabor) te na pripadnost hrvatske političke nacije u okrilje zapadnokršćanske europske civilizacije (antemurale Christianitatis). Osobito će to doći do izražaja u 20. stoljeću suprotstavljanjem konzervativno-nacionalističkih hrvatskih idejnih i političkih snaga postojanju obiju Jugoslavija kao tvorbi gotovo izravno proizišlih iz Francuske i Ruske revolucije. Ne treba zaboraviti da su u ideologiji marksizma upravo Hrvati označeni kao „reakcionarni narod“ zbog velike uloge bana Josipa Jelačića u gušenju Mađarske revolucije 1848. godine te koji, stoga, nema budućnosti u nadolazećim revolucionarnim gibanjima u Europi i svijetu. Upravo odatle i načelna nezainteresiranost većega dijela hrvatske historiografije sklone progresivističkom shvaćanju povijesti da se upusti u sustavno i detaljno proučavanje konzervativnih silnica i snaga u hrvatskoj povijesti, poglavito onoj modernoj i suvremenoj. Te su snage bile fragmentirane u arhivskoj građi vrlo problematičnoj za skupljanje, pa samim time i za njihovu primjerenu historiografsku analizu koju je poduzeo autor:

„Kako se nalazila razasuta po raznovrsnim povijesnim izvorima i prisutna kod brojnih autora i ustanova u nepreglednim povijesnim tekstovima i raščlambama, moja je težnja bila sakupljanje tih razbacanih fragmenata u jednu suvislu cjelinu, kako bi se ponudila jedna pregledna sinteza te rijetko istraživane i dosad nedovoljno vrednovane baštine.“ (str. 25)

Tijekom dvaju stoljeća pojave onoga modernoga, od Francuske revolucije 1789. godine, konzervativizam je podrazumijevao mnoge stvari, no u suprotstavljanju revolucionarnim idejama ponajprije pretpostavljanje ideje poretka i stabilnosti ideji slobode. Naime, s obzirom na to da je riječ o ideji, a ideje su kao takve uvijek životne i stoga dinamične, tako je i konzervativizam isprava označen kao reakcija protiv nastupajućih savezničkih ideologija nacionalizma, liberalizma i demokratizma, ukratko kao politička filozofija, kako to sažima Josip Vrandečić, „društvene evolucije, smisla i zdravog razuma“, koja će ljude smatrati jednakima u njihovim bogomdanim pravima, ali beskrajno različitima po njihovim prirodnim sposobnostima. Kasnije će konzervativizam svoga prirodnoga saveznika pronaći u nacionalizmu, ponajprije u zajedničkom stavu o nepromjenjivosti bîti ljudske naravi, ostajući u opoziciji spram individualističkoga liberalizma i etatističkoga socijalizma/komunizma, iako je teško konzervativizam uopće definirati tek kao jednu od ideologija jer često nema izgrađen koherentan sistem misli, nego se više radi o svjetonazoru koji se nesvjesno živi, a misaono izgrađuje tek kad se osjeti ugroženim od promjena koje zagovaraju neke revolucionarne ideologije. Upravo zato, primjerice, Karl Mannheim razlikuje tradicionalni i moderni konzervativizam koji ne nastoji tek očuvati prošli status quo, nego i djelovati kao preporoditeljska snaga u opreznom stvaranju novih vrijednosti (primjerice, konzervativna revolucija u Njemačkoj). Priznajući da je pojam konzervativnoga iznimno kompleksan i višeznačan, Kljaić ipak shvaća bît konzervativizma koju sažeto opisuje:

„Na primjer, ako sebe revolucionarstvo promiče kao ideologiju futura i nade, racionalizma i revolucije, onda je konzervativnost dijametralno suprotna filozofija života što vidno naginje k historicizmu, iskazujući veliko divljenje i poštovanje prema prošlosti. Konzervativni duh resi oprezna sumnjičavost prema svemu novom što nije dokazano i provjereno kroz iskustvo, u što se ubrajaju sve novotarije koje neminovno donosi svako povijesno vrijeme. Konzervativni instinkt nema beskrajno povjerenje u svemoćnu snagu ljudskog razuma i ne da se zanositi njegovim ʽvelikim idejamaʼ. Dapače, takve mu ideje izgledaju zavodljivo privlačne koje po društvo mogu biti potencijalno pogubne, zato je konzervativac zainteresiran za aktualno, a ne za idealno stanje o kojem je vođenje rasprave besplodno sanjarenje.“ (str. 13)

Kljaić čitatelja suvereno vodi kroz intelektualne biografije dvanaest hrvatskih konzervativnih intelektualaca, a to suhođenje čitatelja i autora započinje pregledom konzervativnih misli suvremenika revolucionarnih zbivanja u Francuskoj Andrije Dorotića (1761.-1837.). Taj „začetnik hrvatske Vandeje“ utjelovljenje je postavke da se kontrarevolucije rađaju ujedno s revolucijama s kojima odmah potom stupaju u dijalektički povijesni odnos suprotstavljanja. Naime, Dorotić je, kao poprilično učen filozof i teolog koji je ostvario zavidnu profesorsku karijeru na sveučilištima Papinske Države, mogao zamijetiti klice revolucionarnih gibanja u idejnom pokretu racionalističkoga prosvjetiteljstva, što mu kao provincijalu Dalmatinske franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja usmjerenom na odgoj i obrazovanje mladih sjemeništaraca nikako nije moglo promaknuti. Francuskim revolucionarnim idejama o političkom trojstvenom principu slobode, jednakosti i bratstva, u kojima je ionako gledao „prevratništvo božanskoga poretka“, suprotstavljao se ne samo svojim filozofskim i teološkim učenjima (poglavito pišući protiv metafizičkih učenja Renéa Descartesa) nego i praktičnim političkim radom uslijed otpora francuskoj vladavini nad Dalmacijom od 1806. do 1813. godine. Već je od propasti Mletačke Republike 1797. godine, gdje je tada i boravio kao profesor filozofije i teologije, u sklopu hrvatske nacionalne ideje čvrsto zastupao koncepciju političkoga ujedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom pod žezlom habsburške dinastije, na osnovi priznavanja starih pravica i privilegija Kraljevine Dalmacije u zajedništvu s Trojednom Kraljevinom Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, a nasuprot profrancuskoga republičkoga ustroja u Veneciji ili izravnoga francuskog revolucionarnog vrhovništva preko političkoga koncepta Ilirskih pokrajina. Na zahtjev da tekst Nauk za Dalmatinski narod prevede s francuskoga jezika na hrvatski kratko je poručio:

„Nauk smrdljiv nije meni duša dopustila da u ilirski istomačim jezik, niti da privoljim da razasut bude po mojoj Domovini na iskrnutje prave vire katoličanske; zato povratio sam isti rukopis i prido u ruke Dandolove s razlozim moga nemogućstva.“ (str. 48)

Generalni providur Vincenzo Dandolo osudio ga je zbog protufrancuskoga djelovanja na smrt, pa preko Bosne i Slavonije dolazi do Zagreba gdje kasnije postaje čak i ravnateljem tajne državne policije, a smatraju ga i za spiritus movens protufrancuskih pučkih ustanaka 1809. i 1813. godine u Dalmaciji. Tako je idejni konzervativizam u Dorotiću doživio povijesnu sintezu s političkim djelovanjem u konkretnoj povijesnoj zbilji.

Sljedeći konzervativni političar i intelektualac čiju misao Kljaić analizira jest Mihovil Pavlinović (1831.-1887.), svećenik, društveni reformator i prvak Narodne stranke u Dalmaciji s kojom je uspio slomiti moć dalmatinskoga autonomaštva pod austrijskim patronatom u političkim borbama od 1861. do 1882. godine. Njegova se konzervativna misao, u suradnji s liberalnim narodnjaštvom predvođenim Mihom Klaićem i Natkom Nodilom, sastoji prvenstveno u pozivanju na sintezu dvaju temeljnih načela njegove misli – katoličku vjeru i hrvatsku nacionalnu ideju koja ima preporoditi i prožeti dalmatinski narod i ujediniti ga s ostalim Hrvatima iz Banske Hrvatske. Novu nacionalnu ideju hrvatstva pokušavao je s izmiriti sa starim načelima dinastičkoga legitimizma i katoličanstva. Iako je u načelu bio konzervativni političar (pozivanje na hrvatsko povijesno pravo i odbacivanje jednostrane primjene prirodnoga prava nacija, legitimizam prema habsburškoj dinastiji, antietatizam i anticentralizam, osuda racionalizma i naturalizma, načelo evolucije protiv načela revolucije, ideja da su brak i obitelj temelj nacije itd.), to ga nije sprječavalo da bude pobornik liberalne struje katolicizma u 19. stoljeću, po uzoru na političku i vjersku praksu svojevrsnoga supostojanja katolicizma i liberalnoga građanskoga društva u Belgiji i Francuskoj. Otuda i Pavlinovićeva bliskost s đakovačkim biskupom Josipom Jurajem Strossmayerom po pitanju liberalnoga katolicizma nasuprot struji proaustrijskoga konzervativnoga katolicizma koju je predvodio zagrebački nadbiskup Juraj Haulik. Temeljna Pavlinovićeva misao izražena je u njegovoj programatskoj lozinki „Sve za Boga i Trojednu Hrvatsku“.

Pavlinovićev blizak politički suradnik i duhovni istomišljenik bio je hrvatski političar i pravnik Kosto Vojnović (1832.-1903.), predstavnik Boke kotorske u Dalmatinskom saboru u Zadru od 1861. do 1871. godine i vodeća ličnost Narodne stranke u Dalmaciji. Kasnije će, uz presudnu pomoć Strossmayera, dospjeti na poziciju sveučilišne profesure u Zagrebu, pa i obnašati dekansku i rektorsku dužnost. U politici se Vojnović usmjerio prema zastupanju kršćanskih moralnih načela nasuprot liberalnim zahtijevanjima reformi u društvenom i političkom životu (građanski model braka i sekularizacija školstva), što može kao „filozofski chaos“ samo razgrađivati Res Publica Christiana sazdanu na instituciji sakramentalnoga braka i kršćanskom odgoju građana. Upravo stoga u katastrofi revolucionarne i liberalne Francuske u bitci kod Sedana 1870. godine promatra antipod na kršćanskom moralu sagrađenoj uzoritoj Dubrovačkoj Republici. Da je bio dosljedni pobornik takvih ideja, svjedoči i njegovo savezništvo s Pavlinovićem prilikom odbijanja Klaićeva stranačkoga programa 1873. godine u kojem je pitanje religije protumačeno kao privatna stvar pojedinca, a i kasniji intelektualni i politički napori u razvijanju apologije kršćanske vjere i razvijanju katoličkoga laičkoga pokreta na temeljima emancipacije katoličkih Iraca pod vodstvom odvjetnika Daniela OʼConnella i njime inspiriranih predvodnika konzervativizma poput Johna R. R. Tolkiena, Christophera Dawsona i kardinala Johna Henryja Newmana:

„Osnivajući se na iskustvu stoljeća, koja nam kažu kakove su plodove kršćanska pedagogika za devetnaest stoljeća, donijela u čitavoj civiliziranoj Europi, a napose domovini našoj, možemo tvrditi, da svaka odgoja, koja bi u Hrvatskoj apstrahirala od kršćanskih ideala, koja bi i negativnim načinom mukom mimoišla čimbenike kršćanskoga uzgajanja, koja bi mislila da učitelji mogu bez Boga i Krista Gospoda, hrvatskoj mladeži budi u pučkim, budi u srednjim školama udariti temelj odgoja, osujetila bi najglavniju zadaću sveučilišta, dapače bi dorezala žile stablu hrvatske kulture, te bi ubila u povodu za Boga i za domovinu mladence naše.“ (str. 92)

Svakako jedno od najimpozantnijih imena u Kljaićevoj knjizi pripada đakovačko-srijemskom biskupu Josipu Juraju Strossmayeru (1815.-1905.), tomu, kako ga je nazvao papa Lav XIII., Magnus Croata et Slavus te poborniku kulturnoga kroatocentričnoga jugoslavizma. Strossmayera je, pomalo paradoksalno, upravo Filip Lukas u svojoj knjizi Strossmayer i hrvatstvo branio od iskrivljavanja nauka ponekih ideologa koji su Strossmayera prikazivali kao osnivatelja političkoga integralnoga jugoslavenstva utemeljeno na sekulariziranoj liberalnoj ideologiji. Strossmayer je, prije svega pod svojim znamenitim geslom „Sve za vjeru i domovinu“, jedan od podupiratelja hrvatskoga kulturnoga i gospodarskoga procvata. Ujedno je i jedan od najzaslužnijih ljudi za započinjanje procesa nacionalne integracije hrvatskoga naroda, u čemu je vidio i svojevrsnu mogućnost za širenje katoličanstva prema pravoslavnom i muslimanskom stanovništvu na slavenskom Jugu, kao i za njihovo okupljanje oko Hrvatske i Zagreba kao kulturnoga i, s obzirom na Strossmayerovo zagovaranje osnutka Akademije 1867. godine i Sveučilišta 1874. godine kao „hrama posvećenoga istini“, obrazovnoga središta svih Slavena u Monarhiji. Te su institucije po njegovoj zamisli nosile svrhu borbe protiv racionalističkoga i pozitivističkoga svjetonazora, kojemu u temelju stoje materijalizam i u konačnici ateizam, ali i borbu protiv utjecaja slobodnoga zidarstva na odgoj i obrazovanje mladih umova. Kao branitelj utjecaja religije na sav čovjekov život, u Habsburškoj je Monarhiji vidio idealiziranoga branitelja katoličanstva pred protestantizmom i islamom, pa se upravo zato, u svrhu njezina spašavanja, zalagao za unutarnju federalizaciju i hrvatsku državnu autonomiju u tom političkom okviru, unutar kojega mu je apsolutni utjecaj države na društvo i religiju bio potpuno neprihvatljiv, u čemu je ionako vidio tek svojevrsnu zabludu i herezu modernih vremena.

Na tek otvorenom Kraljevskom hrvatskom sveučilištu Franje Josipa I., ponajprije zahvaljujući Strossmayerovim financijskim i intelektualnim naporima, prvim doktorom filozofije 1880. godine disertacijom pod naslovom Etika i poviest postao je Đuro Arnold (1853.-1941.). Filozofijski je branitelj vrjednota konzervativizma, pristalica klasičnoga i protumodernističkoga poimanja filozofije kao metafizike (nasuprot filozofijskim učenjima Friedricha Nietzschea i Augustea Comtea te znanstvenim zagovornicima biologizma i naturalizma poput Ernsta Haeckela) i apologet kršćanstva pred modernim monističkim filozofijama scijentizma, romantizma te pozitivizma i pesimizma. Ta su moderna shvaćanja uvjetovala povijesni proces posvemašnje tehnizacije i scijentifikacije zapadnoeuropskih društava uronjenih u ideologem neprestanoga znanstvenoga progresa i širenja liberalističkoga poimanja slobode. Od takvih razornih utjecaja nije ostala pošteđena ni pedagogija koja bez kršćanstva, prema Arnoldu, ne može na modernističkim temeljima nikada izgraditi „potpunoga čovjeka“. Glede njegovih protivljenja modernističkim zahtjevima naprednjačke omladine za načelom kozmopolitizma, ponajprije u književnosti – što će rezultirati nimalo laskavim postupkom Miroslava Krleže kada je Vladimiru Filipoviću zabranio pisanje enciklopedijske natuknice o Đuri Arnoldu kao prvom zagovorniku pisanja enciklopedije na hrvatskom – odlučno staje na stranu obrane tradicionalizma:

„Zakučasti problemi, uzajmljeni prirodnim i sociološkim znanostima, brutalna anatomija moralnih lješina, bezdušna psihologija perverznih individua i ciničko izrugivanje vjerskih svetinja, učiniše od njih neku vrstu statistike za ljudsku zvjerad. Kopirajući u kratko, ropski tudjinu, lijepa je knjiga izgubila svoj kompas.“ (str. 128)

Filozofijski iznimno relevantnu kritiku modernističkih stremljenja sa stajališta neoskolastike ponudio je Virovitičanin Stjepan Zimmermann (1884.-1963.), koji će 1946. godine zbog kritike marksističke ideologije i njegova zalaganja za samostalnu hrvatsku državu, u kojoj je vidio rezultat povijesnoga kontinuiteta hrvatske državnosti, biti prisilno umirovljen sa sveučilišne katedre, a zabranjena mu je i izdavačka djelatnost. Svojom obranom tradicionalizma na polju psihologije sukobio se s Ramirom Bujasom, a na području filozofije s Albertom Bazalom. Upravo se u tomu ogledao sukob konzervativizma utemeljenoga na katoličanstvu s modernističkim liberalizmom kao prevladavajućom ideologijom obrazovane hrvatske elite toga doba, ali i sa sve izraženijom marksističkom ideologijom, pa i s nacionalsocijalizmom kao pokušajem obnove starogermanske mitologije, fašizmom i nacionalizmom. Prema Zimmermannu, sve su to tek izrazi duhovne krize koja rezultira krizom kulture i dovodi do gigantskih globalnih sukoba potpomognutih neizmjernom moći tehnike. Koncept hrvatske državnosti, uz sveprisutni odmak od ustaškoga režima u njoj, bio mu je nužan kao kulturni okvir za slobodan i pravičan razvoj hrvatske nacije, dok se glede njezina unutarnjega uređenja opredijelio za „treći put“ kršćanskoga korporativizma:

„U poviestnom se smislu europska sfera pokriva s kršćanstvom, pa je tako hrvatski narod dobio naziv antemurale christianitatis. Već na tom je putu hrvatski narod stekao pravo i na svoj vlastiti život, a to je pravo ostvarivo samo u nezavisnoj državi. Da bude predziđe kršćanstva, hrvatski je narod kroz stoljeća izdržao u krvavim borbama i taj isti narod je i danas na braniku svoje slobode. Ta su stoljeća životne borbe već sama po sebi stvorila uvjet prava na dalji obstanak hrvatske države.“ (str. 145)

Dominikanac Dominik Barač (1912.-1945.) vlastitim je životom platio konzervativno svjetonazorsko usmjerenje i uvjerenost u ispravnost filozofije tomizma, zadobivenu ponajprije sociologijskim uvidima u bît boljševizma kao moderne političke religije u kojoj je kao krajnji cilj postulirano odumiranje države kao oruđa vladajuće klase za izrabljivanjem i kontroliranjem podređenoga proletarijata, što je i izrazio u svojoj doktorskoj disertaciji obranjenoj 1942. godine na Sveučilištu Angelicum u Rimu. 1944. godine napisao je i knjigu pod naslovom Socialna filozofija boljševizma u kojoj je boljševizam tumačio kao izdanak zapadne građanske misli, ali još i više specifičnoga mesijanizma svojstvenoga ruskomu narodu (Moskva kao „treći Rim“), za što mu kao inspirativni uzori služe djela Aleksandra Hercena i Nikolaja Berdjajeva koji su složni u svojim etnopsihološkim tvrdnjama da kolektivna svijest ruskoga naroda nema osjećaja za mjeru, granicu ili zlatnu sredinu, što je bilo pogodno tlo za razvijanje revolucionarnih teorija.

Novinar i pravnik Milivoj Magdić (1900. -1948.) bio je obraćenik na konzervativizam s revolucionarnoga političkoga usmjerenja marksizma, odnosno s progresivistički usmjerenoga jugoslavenskoga nacionalizma „Kamova pokoljenja“, inspiriranoga liberalnim idejama Tomáša Masaryka. Postao je veliki zagovornik hrvatstva i katolicizma oslobođenoga jugoslavenskih natruha, što će u konačnici biti i ključni razlog njegove smrtne presude. U svojoj će knjizi Liberalizam i socijalna problematika u Hrvatskoj iz 1940. godine trajno raskrstiti s marksističkom ideologijom kolektivizma, a zagovarat će i odmak od liberalizma kao individualizma prema autohtonom „hrvatskom putu“ u političko-ekonomskom smislu izgradnje organske cjeline svih slojeva na temelju katoličanstva kao čimbenika duhovne integracije zapadne civilizacije okrenutoga nadnaravnom političkom poretku i objektivno važećem moralnom zakonu, dok će istovremeno donijeti kritiku svih tada vladajućih totalitarnih ideologija – ništa drugo doli povijesnih izdanaka liberalizma – nacionalsocijalizma, fašizma i komunizma zagovaranjem pojma naroda kao duhovne zajednice i povijesne kategorije „dugoga trajanja“.

U dvostoljetnoj povijesti hrvatske konzervativne misli važnu etapu predstavlja brački dominikanac Hijacint Bošković (1900.-1947.), pobornik tradicionalnoga usmjerenja tomističke filozofije. Pozivajući se na enciklike pape Pija XI. Non abbiamo bisogno iz 1931. godine i Mit brennender Sorge iz 1937. godine, dao je značajan obol kritici povijesnih fenomena fašizma i nacionalsocijalizma koje je poistovjećivao s radikalnim izrazima modernoga liberalizma, tek u prijetvornom obličju nekakve kontrarevolucije ili konzervativizma, čime će se Bošković zapravo dobar dio svoga iznimno plodonosnoga spisateljskoga života i baviti (poglavito u svojoj knjizi Filozofski izvori nacionalsocijalizma i fašizma iz 1939. godine). Sasvim iste poglede na te povijesne fenomene dijelio je s Boškovićem i Friedrich A. Hayek u svojoj knjizi Put u ropstvo. Upravo stoga ne trebaju čuditi i do danas relevantni njegovi filozofijski i znanstveni uvidi u korijene tih modernih političkih pokreta, koje pronalazi već u radikalnom diskontinuitetu renesansnih filozofa i protestantskih revolucionara s tada dominantnom srednjovjekovnom kršćanskom baštinom teocentrizma i u njihovom posljedičnom skretanju prema homocentrizmu kao raskrižju prema dvama krajnostima ekstremnoga racionalizma i voluntarističkoga iracionalizma, u politici izraženome u diktatorskim poredcima modernih političkih religija na temeljima hegelijanističke statolatrije koja neminovno, prema Boškoviću, mora skončati u totalitarizmu.

Konzervativizam, utemeljen na katoličkom socijalnom nauku, u misli franjevca Bonifacija Perovića (1900.-1979.), jednoga od najvećih imena Hrvatskoga katoličkog pokreta u prvoj polovici 20. stoljeća, ponajbolje se ogleda u njegovom intelektualnom i znanstvenom zanimanju za socijalnu filozofiju i sociologiju, što je i potvrdio obranom doktorske disertacije u Parizu 1932. godine pod naslovom Radnička sredina i njezin ustroj. Prepoznavao je i shodno tomu upozoravao na opasnost od komunističkoga revolucionarnoga preuzimanja vlasti i nasilnoga postupka brisanja kolektivnoga povijesnoga sjećanja čitavoga jednoga naroda kako bi se stvorio „novi čovjek“, pritom ne zaboravljajući napomenuti da je stvaranje „novoga čovjeka“ u činu preobraćenja zapravo i temeljna nakana kršćanskoga učenja. Uvjeren je da „revolucija može uništiti jedne parasite, ali zato ona stvara druge još gore“, odnosno da konzervativna načela logike identiteta moraju neizbježno trijumfirati nad revolucionarnom dijalektikom suprotnosti. Vlastiti je konzervativizam ponajprije gradio na personalističkoj filozofiji nadahnutoj mislima Emmanuela Mouniera, Nikolaja Berdjajeva i Jacquesa Maritaina, pa je tako kritizirao i kapitalizam i komunizam u pozadini kojih je uvijek nazirao materijalističku filozofiju koja čovjeka pokušava svesti na bivstvovanje u sferi onoga što se naziva homo oeconomicus. U njegovim idejama o jedinstvu Europe na duhovnim temeljima kršćanstva te prepoznavanju potrebe za nužnom suradnjom i složnošću svih europskih država, Kljaić prepoznaje istost s idejama Roberta Schumana, Alcidea De Gasperija i Konrada Adenauera koji će odigrati ključnu ulogu u oblikovanju začetaka političko-ekonomskoga savezništva europskih država.

Važnu postaju na putu hrvatske konzervativne misli nedvojbeno sačinjava jedan od najeminentnijih hrvatskih političkih emigranata Bogdan Radica (1904.-1993.). U svom se bogatom i plodotvornom životu doticao mnogobrojnih misaonih tema, no u hrvatskoj intelektualnoj povijesti svakako je najupečatljivija epizoda njegova radikalnoga obračuna s Miroslavom Krležom i krležijanstvom kao smjerom u angažiranoj hrvatskoj književnosti tijekom njezina utjecaja na čitavu jednu generaciju hrvatskih studenata, što je Radica smatrao ključnom negativnom domenom čitava Krležina opusa, ali i njegovim bitnim određenjem. Taj se intelektualni sukob reflektira kroz prizmu sukoba konzervativne predanosti klasičnoj i kršćanskoj baštini jednoga povjesničara s revolucionarno intoniranim književnim stvaralaštvom angažiranoga marksističkoga umjetnika. Iako je Krleža, prema Radici, najvažniji lik dvadesetostoljetne hrvatske književnosti, optužuje ga za davanje legitimiteta Jugoslaviji i komunizmu, tim ključnim ideološkim oponentima Radičina konzervativnoga razumijevanja svijeta i pozicije čovjeka u njemu. Iako je Radica cijenio Krležinu ulogu u intelektualnom životu Hrvatske, prvenstveno zbog njegova djelovanja preko JAZU-a i časopisa Forum, nakon kraha Hrvatskoga proljeća 1971. godine Krležu promatra kao oportunističkoga apologeta komunizma i ključnoga kulturnoga ideologa titoističkoga režima, odnosno ukratko kao „kurtizana na dvoru Tita na Brionima“. Da je Radica bio dosljedni konzervativni mislitelj, dokazao je i svojim protivljenjem metodologiji nove generacije hrvatskih političkih emigranata koja se Jugoslaviji i komunizmu suprotstavljala revolucionarnim sredstvima nasilja, dok preporod hrvatske nacionalne države, smatrao je Radica, može niknuti tek iz temelja liberalne, demokratske i kršćanske tradicije.

Zaključno mjesto, no možda i ključno, u plejadi konzervativnih protagonista Kljaićeve knjige pripada prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu (1922.-1999.), čiji su život i djelovanje neodvojivo povezani sa sudbinom stvaranja i razaranja komunističke Jugoslavije. Drukčije rečeno, ponovni dolazak hrvatskoga naroda na duhovnu i političku pozornicu svjetsko-povijesnih naroda reflektira se gotovo istodobno u njegovoj emancipaciji od ideologija marksizma-lenjinizma i jugoslavenstva, čijim je povijesnim porazom zapravo završeno revolucionarno razdoblje hrvatske povijesti u 20. stoljeću. Paradoksalno je upravo to što mu je lenjinistički taktički ustupak nacionalnom pitanju u svrhu postizanja uspjeha komunističke revolucije na strateškom planu omogućio, upravo dalekosežnim uvidima u bît hrvatskoga nacionalnoga pitanja, i trajni rastanak s temeljnim zasadama marksističke ideologije, ali i s idejama federalističkoga jugoslavenstva. U tome Tuđman dijeli sudbinu mnogih hrvatskih konzervativnih mislitelja, pa i brojnih već spomenutih u ovoj knjizi, no njegov monumentalan politički i državnički trijumf u vidu stvaranja suverene hrvatske nacionalne države svrstava ga ujedno i u red najvažnijih pobornika ideja konzervativizma, ponajprije zahvaljujući dubokim povijesnim uvidima zadobivenima na temelju historiografskih istraživanja. Koliko god njegov konzervativizam bio eklektične naravi, s primjesama ranijih nagnuća marksističke provenijencije, Tuđman je postao uvjeren kako nacija i religija nisu nikakvi prijelazni oblici prema socijalističkom raju besklasnoga društva, nego upravo najvažnije duhovne tvorbe ljudske povijesti. To će se u hrvatskoj političkoj praksi ogledati kao politička misao tuđmanizma koji će sačinjavati načela hrvatskoga povijesnoga i državnoga prava starčevićanskoga pravaštva, sveobuhvatnoga radićevskoga pučkoga domoljublja i pozitivnih dosega socijalnih politika hrvatske lijeve misli. Upravo ta dijakronijska sinteza temeljnih zasada višestoljetne hrvatske političke ideologije i njegov filozofijski historicizam omogućavali su Hrvatskoj demokratskoj zajednici bitak nacionalnoga pokreta, a ne tek jedne od građanskih stranaka. Ta sinteza teorije i prakse pokazala se najvažnijim Tuđmanovim oruđem za nastanak hrvatske nacionalne države i njenu obranu u Domovinskom ratu. Ne treba stoga čuditi da je Tuđman ispravno prepoznao kako je povijest, kao najvažniji temelj svakoga oblika konzervativizma, inherentno neprijateljski nastrojena spram svih revolucionarnih ideologija:

„Zašto se nove ideologije toliko upinju da izbrišu povijesno, što će reći i ljudsko pamćenje, i zašto im to nikada do kraja nije pošlo za rukom – u odgovoru na to pitanje leži i odgovor o opstojnosti nekih ljudskih vrijednosti i iluzornosti napora da se svijet učini po nečijem receptu.“ (str. 294)

Knjiga Stipe Kljaića Povijest kontrarevolucije: hrvatska konzervativna misao od 1789. do 1989. važan je prilog proučavanju hrvatske intelektualne povijesti, povijesti ideja i biografija hrvatskih značajeva, kao i koristan doprinos proučavanju ideja političke filozofije konzervativizma na hrvatskom povijesnom tlu. Kljaić je to uspio opredijelivši se metodologijski za prikazivanje života ideja kroz život dvanaestorice njihovih nositelja, koji su u različitim društveno-povijesnim kontekstima i vremenima dijelili zajedničko opredjeljenje za načela razboritoga evolucionizma spram iracionalno–revolucionarnoga voluntarizma, oslanjanje na antropološku tradiciju oblikovanu kršćansko-klasičnoantičkim svjetonazorom i spoznajom o ograničenosti čovječje naravi, promišljanje o narodnoj zajednici kao organskoj cjelini spram klasne diferencijacije koju naglašavaju revolucionarne ideologije i uviđanje potrebe za njegovanjem naslijeđene povijesne kulturne baštine. Konzervativizam je živa svijest u širokim hrvatskim narodnim slojevima, no u hrvatskoj intelektualnoj eliti sve donedavno nije na primjeren način valoriziran, pa čak ni ozbiljno ili sustavno analiziran, vjerojatno i zato što je elita kao takva uvijek naklonjenija utopijskim vizijama humanističke budućnosti, doli pokušajima reformskih nastojanja za nenasilnim promjenama unutar postojećega sustava, počesto olako prelazeći preko stoljeća dubokih povijesnih slojeva neke zajednice. Imajući to u vidu, tim značajniji postaje Kljaićev intelektualni napor približavanja života konzervativnih ideja širokim slojevima zainteresirane javnosti, ali i historiografskoj zajednici. Nadamo se da je to dobro pripravljanje puta za buduće znanstvene projekte i monografije u vidu sintetskih cjelina kojima će u žarištu znanstvenoga proučavanja biti hrvatska intelektualna povijest, nezaobilazan dio mozaika sveukupne hrvatske povijesti u njenom europskom i svjetskom obzorju.

Ivan Smiljanić

Historiografija.hr