Čitanje otvara oči – ova narodna poslovica jasno oslikava vrijednost čitanja. A njemački fizičar i pisac Georg Christoph Lichtenberg još u 18. stoljeću je rekao: „Pouzdan znak dobre knjige jest taj da nam se ona, što smo stariji, sve više sviđa.“

Mala nastamba tuge druga je knjiga doc. dr. sc. Marka Kutleše (Zagreb, 1974.), voditelja Odjela za intenzivnu medicinu Klinike za zarazne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“ u Zagrebu. Tema ja pandemija koronavirusa kojoj je dr. Kutleša gledao ravno u oči, spašavajući s kolegama najteže bolesnike. Nažalost, mnogima nisu mogli pomoći, a u knjizi autor ponavlja činjenicu da su to mahom bili necijepljeni. Znamo da ni ova knjiga neće razuvjeriti nevjerne Tome, protivnike cijepljenja protiv Covida-19 i/ili mjera koje su bile na snazi (a kod nas su bile među najblažima u Europi). No, zato je ovo djelo iznimno vrijedno da ohrabri one koji vjeruju u medicinu, ali i da bude putokaz najmlađima i budućim naraštajima. Dapače, dr. Kutleša je uvjeren da je cijepljenje protiv koronavirusa trebalo biti obvezno za sve starije od pedeset godina. U ovoj potresnoj knjizi humanist, obiteljski čovjek i osoba iznimno širokog obrazovanja promišlja i izvan svoje uže truke – o povijesti medicine i bivšim epidemijma, o sociologiji, psihologiji, vjeri i nadasve našem vremenu u kojem se demokracija i slobode ponekad daju preširoko i shvaćaju nakaradno. Pogotovo u trenucima kad je to kontraproduktivno.

Hrvoje Dečak, Meridijani, br. 227, 2023.

Sjeća li se danas netko covida-19? Pandemije koja je odnijela između 6 i 7 milijuna žrtava u svijetu, čak 17.809 u Hrvatskoj. Korona je došla, poharala svijet i prošla. Baš tako, kao da se nikad nije ni dogodila. Ali dok je svijet odjurio dalje, dr. Marko Kutleša je zastao. Nije mogao tek tako zatvoriti to najteže profesionalno poglavlje. I životno, shvatio je. Pa je stavio na kup sve one papiriće na koje je pisao što mu je god bilo na pameti dok je više ljudi iz njegove bolnice odlazilo u limenim, zapečaćenim ljesovima, nego preživjelih. Ti su mu papirići čuvali razum. Bilo ih je mnogo, dovoljno da iz njih proizađe knjiga – Mala nastamba tuge. Knjiga je izašla u Nakladi Pavičić, recenzije su dobre.

Mala nastamba tuge svjedočanstvo je liječnika o borbi s virusom zbog kojega je svijet nakratko stao. Svjedočanstvo s jednog bolničkog odjela s više izgubljenih nego dobivenih bitaka. Zagrebačka bolnica mogla je biti i bilo koja druga bolnica s covid odjelima, svugdje je smrt učas uzimala život.

Specijalist infektologije i intenzivne medicine napisao je, kaže struka, moćno djelo o nemoći liječnika pred smrti do jučer zdravih ljudi. Piše Kutleša i o čudesnim ozdravljenjima kad su bili uvjereni da je kraj, ali smrt dominira. Odlazi i dalje pa se bavi pitanjem (ne)humanosti, odabirom materijalnog nad humanim, pitajući se je li čovjek umjesto da bude nadčovjek postao nečovjek? Preispituje autor sve ono od čega je svijet, proglašavajući pandemiju službeno okončanom, okrenuo glavu. Doktor Kutleša, kaže, nije mogao.

– Osjećam svojom dužnošću progovoriti o svima koji su svoje najveće boli proživljavali u tišini – napisao je u knjizi dr. Kutleša i rekao za Jutarnji. Nije bio siguran koliko će knjiga uopće imati smisla i neće li biti uzaludna.

– U jednom sam trenutku, kad je tekst bio gotov, čak odustao od objave jer mi se činilo uzaludnim. Da je još jedna priča, još jedno svjedočanstvo, možda suvišno, ali su me bližnji koji su ga pročitali potaknuli da će to biti zapis jednog teškog vremena za budućnost i nastavio sam – govori dr. Kutleša.

Knjiga Mala nastamba tuge nije nastala tako što je autor imao ideju, sjeo za kompjutor, počeo ju pisati i napisao. – Nisam ja bio organiziran u tom, autorskom smislu, ali svaka je ona bilješka bila inspiracija za jednu priču – kaže.

Iako, kad čujemo o čemu se radi, očekujemo dnevničke zapise iz bolničke sobe, Kutlešina je knjiga puno više od toga. Prepleću se misli i ideje, filozofija i racio. Liječnik je razočaran povlačenjem humanosti pred materijalizmom. Čovječnost je, piše, ustuknula pred nečovječnosti. – Globalno mi se čini da se čovječanstvo umjesto da se u teškom trenutku posloži i solidarizira, počelo raspadati. Sve se svodi na individualnu potrebu i želju, a premalo se razmišlja o ljudima s kojima svaki dan živimo. Ne bih da ispada kako bilo kome solim pamet ali mi se čini da su zbog razmišljanja o financijskim posljedicama, globalno zakasnile mnoge važne stvari, primjerice proglašenje pandemije od strane Svjetske zdravstvene organizacije. Previše se kalkuliralo – otvoren je dr. Kutleša.

Pandemija je u Hrvatskoj za sobom ostavila poražavajuće brojke. Hrvatska je na koncu, sa 4.059 umrlih na milijun stanovnika, koje je zabilježila specijalizirana stranica Worldmetar, završila osma na svijetu i treća u EU po broju preminulih od covida-19. Više su stanovnika izgubili samo Peru, Bugarska, BiH, Mađarska, Gruzija, Sjeverna Makedonija i Crna Gora.

Doktor Kutleša, specijalist, izvanredni profesor, bio je sa suradnicima na prvoj crti borbe protiv bolesti. U svojoj knjizi prepričava i istinite situacije, ali akterima je zbog zaštite privatnosti mijenjao imena, čak i spol kada je to bilo moguće.

Od trenutka kad je na skijanju čuo o nekoj novoj virusnoj upali pluća u Kini, preko situacija kad je svakodnevno gledao sve više ljudi kako se bore za svaki udah na respiratoru, stavio sve na papir i napisao knjigu, nije prošlo puno vremena. Kad je počeo pisati, do prvog mu je drafta trebalo oko godinu dana. Falilo mu je vremena. Uz redovan posao i četiri puta mjesečno dežurstva po 24 sata, u pandemiji i znatno više, za pisanje nije ostalo puno vremena. – Ako je nešto dobro izašlo u tom mikrokozmosu kojim se krećem, to je da sam vidio s kako sjajnim ljudima radim, ne samo u svojoj bolnici, nego u cijeloj zemlji. Naučio sam da unatoč svim najsuvremenijim tehnologijama, kad možeš nadomjestiti sve organe osim mozga, ima trenutaka kad to nije dovoljno. Ne možeš pomoći, ne jednom čovjeku, dvojici, desetorici nego tisućama – osjećaš se poraženim.

Dr. Kutleša ima troje djece, osmoškolca, gimnazijalku i studenticu. Trudnice i djeca su mu, kao i većini nas, slaba točka. – Četvrti val zaraze doveo nam je velik broj mlađih bolesnika. Među njima i nekoliko trudnica koje su hitno rodile carskim rezom. U jednom ih se trenutku na odjelu našlo čak sedam. Sva njihova novorođena djeca bila su dobro. Ali sve one nisu preživjele, tek njih tri. Opsjedala me misao što će biti s njihovom djecom koja neće moći odrastati uz majku – nježno govori o trudnicama, naziva ih kraljicama koje su umrle i nikad nisu vidjele svoje novorođenče.

I ljut je. – U ovoj mojoj priči nije nevažno spomenuti i činjenicu što ni jedna od rodilja o kojima pričam nije bila cijepljena protiv bolesti koja ih je odvela u bolnicu. Iz kojih se razloga nisu cijepile, točno ne znam, no siguran sam da im u odluci da se ne cijepe nije pomogla zbunjenost raznim, često proturječnim informacijama – govori.

Najvećim propustom hrvatske zdravstvene politike u borbi protiv pandemije smatra neproglašavanje obveznog cijepljenja za starije od 50 godina, koji čine 93% umrlih, prema podacima iz SAD-a. Zgraža se nad „ mitinzima antivaksera za ‘slobodu’ organiziranima u vrijeme kad je smrtnost od korone bila najveća“. Kad nečija sloboda ugrožava druge, onda je to egocentrizam, a sloboda tada ispada samo manipulacija i izgovor.

Prisjeća se: – U jednom smo trenutku imali 15 bolesnika na ECMO-potpori. Starosni prosjek te skupine bio je 42 godine, a čak njih troje bilo je mlađe od 23 godine. Nitko cijepljen i na kraju ih više od polovice nije preživjelo. Bio je to težak udarac na naše emocije. Umrli su ljudi koji su tek trebali početi živjeti i koji su imali malu djecu. Iako su liječnici istrenirani da budu iznadprosječno otporni na ljudsku nesreću, mnogo je toga teško shvatiti, još teže prihvatiti. Iza svakog imena preminulog pacijenta ostaje tragična životna priča. Susreti s obiteljima umirućih djeluju razarajuće. A ponekad vam se čini da umiranju nema kraja. Ne umire se brzo. Primjerice, za svakog smo se pacijenta na ECMO potpori u prosjeku borili oko mjesec dana. Dovoljno da saznate da pacijenti koji svakog časa mogu umrijeti imaju sinove, kćeri, očeve, majke i još mnogo bliskih koji ne prestaju pitati kada će se kandidati smrti vratiti kući. Roditelji zazivaju Boga i nude svoj život u zamjenu za život svojih potomaka. U pandemiji smo se susretali s nevjerojatnim oblicima najcrnje tuge. Srce se mora slomiti – napisao je u knjizi, prepričava za Jutarnji.

Još u ljeto 2020. godine, kad je vidio „što se valja i da će nas na jesen ‘klepiti,’, bilo je jasno da slijedi užas. – Krajem kolovoza sam shvatio da počinje strašan period i da će nas preplaviti val tragedija. Broj oboljelih naglo je  rastao i dogodilo se. Iz lošeg je išlo samo u gore, Delta soj je bio grozan po broju žrtava. Došao je puno zarazniji Omikron koji se jako brzo širio i cjepivo mu ne škodi, očekivao sam da će ovaj biti još zarazniji i teži i da neće biti kraja, da je sve postao jedan beskrajni dan. Hvala Bogu, bio je to preokret u dobrom smjeru, kliničke slike su bile blaže – odahnuo je.

Doktor Kutleša je prvenstveno liječnik, profesionalac, ali u nekom trenutku se ‘spoji’ s čovjekom u sebi. – Kad ‘padneš’, a to najbolje primijete bliski ljudi i upozore te, došlo je vrijeme da počneš misliti o lijepim trenucima kojih ima u svakome zlu. Pa se sjetim kako su se izvlačili ljudi za koje smo mislili da je gotovo ili vrlo banalno, dođe novi slučaj kojemu se moraš posvetiti i potisnuti ovo ‘staro’. Najbolji način lomljenja stresa je priča o dobrim stvarima, fizička aktivnost je dobra ali s kratkotrajnim efektom i ovako neki ispušni ventil poput pisanja. Tragovi su neizbrisivi, ali iz njih se mogu izvući i pozitivne stvari. I moraju se, a negativnu potisnuti u drugi plan. Iako često, kad si sam sa sobom sve što je dobro uzimaš zdravo za gotovo, a loše ti se vraća – prevrće misli u svojoj glavi.

Dr. Marko Kutleša je zagrebački dečko, ima 49 godina i ovo mu je treća knjiga. Prva je Potraga u izgubljenom vremenu, druga Posljednji stvaratelji sjećanja, obje ‘naslonjene’ na filozofiju, unutarnje dijaloge, promišljanja. Nisu Kutlešini romani lagani za čitanje, iza svake rečenice stoji dodatna misao. U drugom se romanu, pišu recenzenti, Kutlešini junaci pitaju, a čitatelj zajedno s njima, „čeznemo li još gledati Boga licem u lice, ili nam se čini da ga vidimo svaki put kad stanemo pred ogledalo“. Miran je i staložen. Pa tako staloženo kaže da su često mjere dolazile prekasno.

– Moglo se ranije reagirati kad se detektiralo, prije nego li se razbuktala, da dolazi neki novi val epidemije. Tada bi kraće, ali stroge mjere imale više efekta, nego one dugotrajnije, ali zakašnjele. Moramo se bolje pripremiti za sljedeću pandemiju, sa puno više zajedništva te pod vodstvom autonomne struke, jer nova pandemija će gotovo sigurno doći – zaključuje.

 

Višnja Gotal, Jutarnji list portal

Foto: Marko Todorov / Cropix

Profesor dr. Marko Kutleša u knjizi “Mala nastamba tuge” opisuje tragične sudbine i čudesna ozdravljenja

Premda je 2022. objavio filozofsko-fantastični roman “Posljednji stvaratelji sjećanja”, spisateljski talent doktora Marka Kutleše došao je do punog izražaja u novoj knjizi “Mala nastamba tuge”, jedinstvenom svjedočanstvu liječnika koji je sa suradnicima na prvoj liniji bojišnice vodio rat protiv korona virusa. Izvanredni profesor dr. Marko Kutleša, specijalist infektologije i intenzivne medicine, u vrhunski napisanoj i strukturiranoj knjizi, na dramatičan način opisuje tragične sudbine ljudi koji su umirali pred nemoćnim liječnicima, iako su još do prije neki dan bili potpuno zdravi.

Ali profesor doktor Kutleša opisuje i čuda ozdravljenja već izgubljenih slučajeva. Knjiga otkriva autora kao vrhunskog intelektualca širokog obrazovanja i interesa. Pozivajući se i citirajući brojne filozofe, Ludwiga Feuerbacha, Karla Marxa, Friedricha Nietzschea, Jean-Paul Sartrea, Alberta Camusa, Jacquesa Derrida, Michela Foucaulta, Kutleša razmišlja o tomu klizi li čovječanstvo u dekadenciju, je li postmoderni čovjek umjesto nadčovjeka postao nečovjek, jesu li se ljudi tijekom pandemije udaljili jedni od drugih.

Kakve su posljedice post-istine

Kritički progovara o zagovornicima apsolutnih sloboda i antivakserima, upozorava da je istina prestala biti objektivna i postala subjektivna te kakve su posljedice ulaska u, kako on to naziva, doba post-istine. Također, detaljno je opisao kako se čovječanstvo nosilo i kakve su bile posljedice pandemija u prošlosti. U “Maloj nastambi tuge”, ispričane su dramatične priče o zastrašujućem vremenu širenja zaraze korona virusom kad se nije ni znalo kako će završiti. Knjiga je nastala na temelju zapisa i osobnog svjedočenja doktora Kutleše. U jutrima satima i noćima kod kuće, kad, iako umoran, nije mogao spavati, te je bilješke sređivao.

Pisanje mu, kaže, koristi složiti misli te zbog toga radi bilješke o trenucima koje drži zanimljivim. “Tako sam ih radio i tijekom pandemije, a te zabilješke potom su izrasle u konačan tekst”, rekao je. Neko je vrijeme rukopis, priča, ležao na stolu, nije ga namjeravao objaviti jer je mislio da je to uzaludno. “No, nakon što su ga neki bližnji pročitali, moja malodušnost je splasnula i tako sam se predomislio, od tuda i ta rečenica u knjizi. Kako mi je tada rečeno, ‘ipak bu to ostalo kao zapis nekih teških vremena za budućnost’”, govori.

Na pitanje je li knjiga doista krik iz nemoći kako je zapisao, profesor Kuleša je potvrdio: “Knjiga jest krik nemoći. Nemoći da se mnogim oboljelima pomogne, nemoći da ljudi shvate da nije svaka restrikcija napad na njihovu slobodu, nemoći da se promijeni stanje svijesti odgovornih… Ali osnovni motiv je da nešto naučimo i da sljedeći put budemo jedinstveniji i bolji. A, sljedeći put će gotovo sigurno doći”, pesimistički najavljuje doktor Kutleša.

Ljudi ne mare za argumente

Ne krije negativno stajalište o antivakserima. “Ne mislim da sam pri tomu oštar. Valja reći da među antivaksere ubrajam one koji propagiraju necijepljenje, a ne sve koji se iz nekog straha ne žele cijepiti. Ljudi se lako uplaše kada je zdravlje u pitanju, a pogotovo zdravlje naše djece”, priča.

Danas se međutim, upozorava, o takvim temama više se ne razgovara razumom nego promptnim i diskreditirajućim lijepljenjem etiketa i emocijom. “Ljudi postmodernog vremena ne mare za argumente, samo ne žele odustati od svojih emotivno shvaćenih stajališta. Primjerice, ako si za cijepljenje, onda si kod pobornika necijepljenja, automatizmom odmah plaćenik farmaceutske industrije te je samim time tvoje mišljenje nebitno. Time je svaka rasprava završena”, kaže.

U naše vrijeme, upozorava Kutleša, nikako se ne smatra mogućim da netko nekome samo želi dobro. “Današnji je srednjostrujaški cinični narativ našeg zapadnog društva da samo mentalno reducirani i naivni idealisti žele drugome dobro, a bez koristi za sebe. Toga doista ima puno, premda sam uvjeren da je tiha većina upravo suprotna tom narativu”, objašnjava. Ističe da se nikada ne smije zaboraviti da su prvi respiratori bili proizvedeni zbog epidemije polio virusa.

‘Više od polovice je umrlo…’

“Nadajmo se da neće i neki novi najmoderniji respiratori biti proizvedeni zbog ponovne pojave istog virusa, kojeg nema samo zahvaljujući cijepljenju”. Profesor Kutleša pazio je da se netko od pacijenata u njegovoj knjizi ne prepozna, pa je zbog toga mijenjao neku sitnicu, poput primjerice spola. Ili je dvije slične sudbine spojio u jednu, ako to nije mijenjalo bit nekog događaja ili neke poruke. Sve zbog zaštite privatnosti.

Četvrti val zaraze, opisuje u knjizi, doveo je veliki broj mlađih bolesnika. Tu situaciju u knjizi opisuje na vrlo potresan način. “Među njima je bilo i nekoliko trudnica koje su hitno rodile carskim rezom. U jednom trenutku imali smo čak 15 bolesnika na respiratoru, ECMO-potpori. Starosni prosjek te skupine bio je 42 godine, a čak troje njih bilo je mlađe od 23 godine. Nitko cijepljen i na kraju ih više od polovice nije preživjelo…. Umrli su ljudi koji su tek trebali početi živjeti, koji su imali malu djecu… Iza svakog preminulog pacijenta ostaje tragična životna priča.”

“Susreti s obiteljima umirućih djeluje razarajuće. A ponekad vam se čini da umiranju nema kraja. Ne umire se brzo. Za svakog smo se pacijenta, koji je zahtijevao ECMO potporu, u prosjeku borili oko mjesec dana. Dovoljno je da doznate da pacijenti koji svakog časa mogu umrijeti, imaju sinove, kćeri, očeve, majke koji ne prestaju pitati kad će se kandidat smrti vratiti kući. Roditelji zazivaju Boga i nude život u zamjenu za život potomaka”, piše Kutleša.

Puno smrti u kratkom vremenu

“Zašto, dragi Bože, ne uzmeš mene. Koliko sam puta čuo tu bolnu rečenicu. A najgore je od svega kad obitelji pokojnika morate javiti da im sina, kćeri, oca, majke više nema. Grozan je to trenutak u kojem se spajaju dvije agonije, jedan koja je završena i jedna koja nikad neće prestati”, piše. Takve situacije, zaključuje doktor Kutleša, obilježe onima koji dožive, život zauvijek te mu na surovi način pokažu nebitnost mnogih stvari oko kojih se ljudi često brinu i uzrujavaju.

Profesor Kutleša je, kao i mnogi drugi, shvatio da ima posla s izrazito opakom bolesti, kad se susreo s prvim pacijentom koji je zahtijevao respirator. Premda prevladava uvjerenje da se liječnici priviknu na smrti pacijenata, jer je to neminovno ako žele profesionalno obavljati svoj posao, kroz knjigu je očito da su Kutleši smrti tijekom pandemije iznimno teško padale.

Pogotovo fatalni ishodi kod mladih ljudi, a posebno kod trudnica. Te smrti, priznao je nedavno Kutleša, emotivno iscrpljuju, jer se zna da je zapravo većina tih smrti mogla biti izbjegnuta, nakon što je došlo cjepivo. “Jednostavno bilo je puno smrti u kratkom vremenu, a to svakom normalnom mora udariti na emocije. Bitno je da udarac nije nepovratan. Osim toga, nisu emocije nužno hendikep, dapače”, kaže.

Ipak se mnogo njih vratilo obiteljima

Uz sve užase i svjedočenja o groznim oproštajima pacijenata koji su bili svjesni da umiru, doktor Kutleša spominje u knjizi i čudesna izlječenja. “Neki oporavci su stvarno bili mala čuda, ali su nama puno značila. Mi se i danas trudimo voditi mišlju iz evanđelja po Mateju koju je jedan od naših starih šefova, primarijus Eduard Marton stavio na zid odjela: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’.

Da je tako preživio i jedan teški bolesnik od COVID19, sav ostali trud bi se isplatio, a premda ih je kod nas na odjelu više umrlo nego preživjelo, ipak ih se mnogo i vratilo kući svojim obiteljima”, govori. Profesor Kutleša više je puta ponovio kako se posebno želi zahvaliti cjelokupnom osoblju na odjelu na kojem radi. “Jednostavno, okružen sam prekrasnim ljudima,” ističe.

U knjizi se izmjenjuju sadašnjost i prošlost, a više sudbina spojeno je u jednu priču. “Učinio sam to da se vidi kako su ljudi proživljavali i preživljavali i puno teže pandemije od ove, ali nikad nisu ovoliko kukali. Osim toga, svi znamo da se iz prošlosti puno može naučiti o svemu, pa tako i o pandemijama”, kaže.

Dirljiva priča o gospodinu Rudeku

Prisjetio se tako doktor Kutleša kako ga je nakon jedne vizite, puno prije pandemije, pozvao gospodin Rudek te mu šapnuo: “Gospon doktor, moj vam se cimer ne bu izvukel. Svaku noć pripoveda s pokojnom ženom i detetom. Njemu se polako otvaraju vrata onoga svijeta, a to znači da mu se vrata ovoga zatvaraju. Sada su mu vrata obaju svjetova otvorena”.

Doktor Kutleša pokušao mu je objasniti da se ne brine jer je to delirantno stanje, koje se liječi, no Rudek se nije dao. “Još ste mladi i ne znate da otvorena vrata jednog i drugog svijeta daju poseban izraz licu, poseban pogled i boju glasa”, kazao mu je. Objasnio je kako se za Drugog svjetskog rata nagledao smrti te je shvatio da ljudi pred smrt ne buncaju već razgovaraju sa svojom preminulom rodbinom. I Rudek je bio u pravu, njegov je cimer ubrzo umro.

Nakon nekoliko godina, zarazio se koronom pa je primljen u zaraznu bolnicu. “Došel sam umreti”, rekao je doktoru Kutleši. “Imam 96 godina i snoćka sam videl mamu. Ak me ne najdete, znajte da je sve u redu”, rekao je. Drugi dan njegov je krevet bio prazan. Doktor Kutleša je zapisao: “Gospon Rudek je vrata ovog svijeta za sobom zatvorio i sve je onako kako je i rekao da će biti, u najboljem redu, jer su ga ona druga dočekala otvorena”.

Iznimno miran i staložen doktor

Nakon što je diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, doktor Kutleša radio je kao liječnik sekundarac na Klinici za infektivne bolesti. Od 2004. do 2008. specijalizira infektologiju i nakon toga počinje raditi na odjelu intenzivne njege. Sredinom 2013. brani disertaciju i polaže subspecijalistički ispit iz Intenzivne medicine. Od 2009. predaje na Medicinskom fakultetu na katedri za infektologiju, 2016. postaje docent, a 2022. izvanredni profesor.

Tog 49-godišnjaka karakterizira iznimna mirnoća i staloženost koja, po pričama njegovih pacijenata, blagotvorno djeluje na bolesnike. Ističe ipak kako je rad u intenzivnoj njezi izrazito timski, što znači da sve karike u lancu moraju funkcionirati kako bi skrb za bolesnike bila optimalna. S obzirom na to da infekcije mogu zahvatiti bilo koji od organskih sustava, pa su infektolozi među zadnjim specijalnostima koje njeguju cjeloviti pristup bolesniku.

Stoga ih kolege često pitaju za savjete, ali napominje da je ta suradnja dvosmjerna tako da i liječnici drugih struka pomažu njima. Doktor Kutleša dobio je 2020. godišnju nagradu za najzapaženije stručno ostvarenje, odnosno za planiranje, organiziranje i vođenje intenzivne jedinice za oboljele od COVID-19 u Klinici za zarazne bolesti Dr. Fran Mihaljević. U knjizi vrlo opširno obrađuje tezu da je postmoderni čovjek postao nečovjek i ubio čovjeka, a u razgovoru je to objasnio vrlo sažeto.

Istina postaje drugorazredna stvar

“Filozofska misao postmoderne bazira se na Derridinoj misli, takozvanoj dekonstrukciji, da svaki tekst može imati puno tumačenja i da su sva ona jednako vrijedna. To je naravno vrlo zavodljivo jer su tako svi u pravu, iako misle potpuno suprotno“, pojašnjava. U takvoj konstelaciji međutim, tvrdi, istina postaje od drugorazrednog značaja, jer svatko može imati svoju istinu na koju su potom svi još jako osjetljivi, ako ju se imalo kritizira.

“Tako smo došli do toga da netko može reći da za njega sunce ne postoji, što nije nemoguće jer je teza kako je zemlja ravna ploča ponovno nedavno oživjela. Mi ostali bismo to kao iz neke pristojnosti i tolerancije morali prihvatiti kao ravnopravno mišljenje – apsurd!”, kaže. Kutleša međutim zastupa tezu da su neke temeljne istine neupitne, ma koliko god se netko samozavarava.

Takav način razmišljanja i ophođenja, ističe, polako razara one temelje koji bi svim članovima društva trebali biti zajednički. “Rastače normalan suživot ljudi, a bez socijalne komponente čovjek prestaje biti čovjek. Osim toga, ako nemamo zajedničke temeljne vrednote, uz dekonstrukcijski moralni relativizam, iz toga slijedi da je svaki čovjek u bespoštednoj borbi s drugim ljudima, Hobbesov ‘čovjek je čovjeku vuk’, za neku lažnu vrednotu i lažnog idola. A bez brige za druge gubimo ljudskost”, nastavlja.

‘Civilizacija klizi, ali ne nepovratno’

Zanimalo nas je jesu li neki njegovi zaključci, poput onog da klizimo u dekadenciju i da je prošao vrhunac naše zapadne civilizacije, posljedica emocionalnog stanja kroz koje je prolazio dok se susretao sa strašnim posljedicama korone.

„Definitivno i dalje mislim da nam je civilizacija u silaznoj putanji, ali to ne znači da je taj put nepovratan. No, da bismo ga zaustavili trebamo temeljiti zaokret, prvenstveno povratak moralnim standardima koje su našu civilizaciju i uzdigle do zenita. Zlo i dobro su oduvijek prisutni u svima nama, od kada je čovjeka, ali ih se isto tako znalo i jasno razlučiti. Danas se to pokušava staviti pod kategoriju osobnog izbora, što je ponekad i moguće, ali ne uvijek“.

Ističe kako se ne treba zavaravati dedramatizirajućim mislima poput one od, njemu inače dragog znanstvenika i psihologa Stevena Pinkera, kako nam je sada bolje nego li je ikad bilo. “Odnosno, ako netko, kao i ja, smatra da su za smislen život najbitniji kvalitetni međuljudski odnosi, onda je jasno da smo na silaznoj putanji. Ljudsko shvaćanje tih odnosa je danas vrlo površno, jer smo općenito postali vrlo površni”, kaže.

Još 2019. govorio o opasnosti pandemije

Kvalitetu neke civilizacije, tvrdi profesor Kutleša, čine načini na koje se njezini članovi odnose jedni prema drugima, a stup za sve odnose je ono što smo vidjeli i osjetili u našim primarnim obiteljima. “Kako se obitelj rastače, zbog površnosti i diktature profita, smatram da nam je putanja silazna, ma kakve god statistike gospodin Pinker nudio”, govori.

Docent Kutleša je 2019. na simpoziju o na kojem su sudjelovali specijalisti intenzivne medicine iz cijele Hrvatske, potaknut člankom u New England Journal of Medicine, održao predavanje na temu moguće pandemije, odnosno spremnosti svijeta da se s njom suoči. “Nisam najavljivao pandemiju već sam želio skrenuti pozornost na to da opasnost od infektivnih bolesti još uvijek postoji. Povod za predavanje bilo je moje čitanje o Cocoliztli epidemiji, za koju vjerojatno većina ljudi nije ni čula, a koja je ubila milijune ljudi u srednjoj Americi u 16. stoljeću. Ni danas ne znamo koji ju je mikroorganizam izazvao”, pojašnjava.

Ističe da svaka generacija misli da nosi nešto revolucionarno novo ljudskom rodu. “To je normalno, pa čak i poželjno jer se od velikih očekivanja, često rađa neki mali pomak na bolje. I tako se malo pomalo napreduje. Međutim, kada krenemo preispitivati, nešto nepobitno i temeljno, onda srljamo u nevolju”, govori.

Cjepiva preispitati, ali cijepljenje nikako

Cjepiva se, dakako, trebaju preispitivati, u smislu praćenja nuspojava, sigurnosti i slično, ali cijepljenje samo po sebi nikako, napominje doktor Kutleša. “No, mi danas kao da upravo neupitne stvari preispitujemo, najčešće jer mislimo da negdje netko od toga profitira ili zato što želimo apsolutnu toleranciju za svako mišljenje”, kaže.

Tolerancija međutim, upozorava doktor Kutleša, nije apsolutna vrednota zato što ovisi upravo o apsolutnim vrednotama kao što su ljubav i pravda. “Bez toga je tolerancija lažna i u pravilu je zbog toga u današnjem društvu, onaj manje tolerantan u prednosti. Dakle, neke stvari što su naši prethodnici shvatili i izgradili kao destilat kroz stoljeća, mi nepromišljeno zanemarujemo, a cijepljenje je samo jedan od primjera”, priča.

Uvjeren je da nisu sve mjere poduzete prekasno, ali se moglo ranije reagirati kad se detektiralo, prije nego li se razbuktala, da dolazi neki novi val epidemije. Tada bi kraće, ali stroge mjere imale više efekta, nego one dugotrajnije, ali zakašnjele. “Također se nije trebalo preoptimističnim izjavama oportuno, za vlastitu korist, umanjivati opasnost. Nakon toga više nema nazad kad se stvari ponovno, a zapravo predvidljivo, pogoršaju. Mjere sigurno nisu bile nepotrebne, pogotovo u razdoblju prije cjepiva. Mjere su efikasne, njima je recimo spriječeno širenje originalnog SARS virusa”, ističe.

U Hrvatskom umrlo 17.809 ljudi

Upozorava da pravilo o smanjenju kontakata za bolest koja se prenosi s čovjeka na čovjeka ne može biti neučinkovita, samo ga se možemo više ili manje pridržavati. “Kad je cjepivo došlo, mislim da je za starije od 50 godina i osobe s dodatnim rizičnim faktorima trebalo biti obavezno. Američki podaci govore kako je 1.028.981 ljudi, 93 posto od 1.101.953 oboljelih od COVID-a 19, koji su preminuli, bilo starije od 50 godina. Taj je postotak bio poznat i kada je cjepivo postalo dostupno.“

Drži da je ključno vratiti povjerenje u struku, ne samo medicinsku, a to znači da stručnjaci moraju biti autonomni od sirenskog zova politike, profita, častohleplja i pohlepe generalno. „Ako se nekim čudom i trudom svih nas do sljedeće pandemije to povjerenje vrati, sigurno će nam i rezultati biti bolji. Biti sedmi na svijetu po smrtnosti na milijun stanovnika nikako nije dobro”, smatra doktor Kutleša. I u pravu je: u Hrvatskoj je do siječnja 2023. od korone umrlo čak 17.809 ljudi.

No, sve to ne znači, upozorava, da ne treba biti oprezan i kritičan prema novim cjepivima. „Treba itekako, jer se može dogoditi, iako vrlo rijetko, da primjerice cjepivo pogorša težinu neke infekcije, kao što se dogodilo s jednim cjepivom protiv Denga virusa ili ima neku opasnu nuspojavu koja se nije odmah primijetila. Zato se, kaže, nuspojave cjepiva i lijekova prate kontinuirano. “Cjepiva za COVID-19 su primijenjena u tolikom broju te mi se čini kako je već velika većina nuspojava detektirana i objavljena u medicinskoj literaturi”, napominje doktor Kutleša.

 

U četvrtak, 5. travnja ove godine, u Dvorani Jure Petričevića u Matici hrvatskoj održano je predstavljanje knjige Povijest kontrarevolucije (Hrvatska konzervativna misao od 1789. do 1989.) autora dr. sc. Stipe Kljaića s Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu. Knjigu su predstavili, osim autora, dr. sc. Mario Jareb i prof. dr. sc. Tihomir Cipek. Riječ je o knjizi koja obuhvaća konzervativne misli dvanaest važnih hrvatskih konzervativnih mislioca u razdoblju od dva stoljeća. Kako sam autor knjige u uvodu iste navodi, ona obuhvaća razdoblje “između dviju revolucija svjetsko-povijesnih razmjera – davne Francuske revolucije i Baršunaste revolucije naših dana”. Među okupljenima na predstavljanju nalazila su se brojna poznata lica iz svijeta hrvatske kulture i znanosti.

U uvodnome dijelu povjesničar dr. sc. Mario Jareb napomenuo je da je riječ o važnoj knjizi za našu historiografiju i političku misao jer u javnost nakon dugo vremena izvlači konzervativnu misao. Jareb je rekao da možda neke od u knjizi obrađenih autora poput Bogdana Radice ili Franje Tuđmana možda ne bismo svrstali u spomenutu kategoriju, ali je autor vrlo uvjerljivo pokazao da ih trebamo sagledati na taj način. Naveo je da se autor potrudio dati pregled mišljenja obrađenih autora misli te mu poželio da se nastavi baviti ovom ili sličnim temama koje smatra važnima.

Prof. dr. sc. Tihomir Cipek je rekao da smatra kako je dobro govoriti o konzervativizmu i naveo podatak da ćemo, ukoliko pogledamo u fond zagrebačke gradske knjižnice, doći do zaključka da se pod pojmom konzervativizam može naći puno manje naslova nego li pod pojmovima socijalizam i liberalizam. Nadalje, naveo je da knjiga autora Stipe Kljaića čvrsto stoji na tri stupa. Kao prvi stup naveo je životopise tih ljudi koji su bili konzervativci prema autorovu sudu te napominje da je knjiga dobra biografija obrađenih konzervativaca koje možemo vezati uz Katoličku Crkvu. Napomenuo je da su sedmorica od dvanaest obrađenih mislioca katolički svećenici, trojica kršćani laici, dok su preostala dvojica kasnije pronašla vjeru. Kao drugi stup na kojem knjiga počiva naveo je rekonstrukciju povijesnoga konteksta, a kao treći rekonstrukciju intelektualnoga života i obrađenih ideja.

Autor knjige, dr. sc. Stipe Kljaić, rekao je da su mu motivaciju za pisanje ove knjige dale neke javne stvari u proteklom desetljeću te naveo da postoji jedan trend konzultiranja autora desne konzervativne misli iz anglo-američke tradicije. Upravo to ga je, kako je napomenuo, potaknulo na bavljenje vlastitom tradicijom. Nadalje, Kljaić je rekao da ne moramo misli uzimati od stranih autora kad imamo vlastite te se ne moraju uvijek konzultirati strani autori. Napomenuo je da su opusi mislioca obrađenih u knjizi iznimno bogati te je u njima obradio pojedine elemente koji obrađuju konzervativnu misao. Također je naveo da smatra da je Domovinski rat bio rat protiv utopija XX. stoljeća, odnosno rat za konkretnu slobodu jednoga naroda i pripada antirevolucionarnoj tradiciji te nas je oslobodio od revolucionarnoga režima, pri čemu u centar pažnje dolaze misli Franje Tuđmana koji je ključan za razumijevanje 1989. godine.

Knjiga Povijest kontrarevolucije (Hrvatska konzervativna misao od 1789. do 1989.) važan je doprinos suvremenoj hrvatskoj historiografiji, ne samo zbog toga što nam donosi pregled odabranih konzervativnih misli važnih autora (mislioca) u periodu od čak dva stoljeća, već i zbog toga što je ona svojevrstan doprinos razumijevanju i proučavanju hrvatske konzervativne misli, odnosno misli o kojoj u hrvatskoj historiografiji nema mnogo djela te svima zainteresiranima za temu donosi koristan pregled važnih konzervativnih misli kroz povijesni kontekst. Za hrvatsku je historiografiju iznimno važno proučavanje hrvatske konzervativne misli, posebice tijekom XIX. i XX. st., što ovoj knjizi daje dodatan značaj. Osim navedenoga, knjiga je kvalitetan skup biografija obrađenih autora te može poslužiti čitatelji(ca)ma za bolje upoznavanje njihovih života i djelovanja.

 

Što je istina o istini

 

Radeći na memoarskoj knjizi Nikole Štedula, zatekla nas je vijest da je autor umro. Dakle, sve se dokončalo. I jedan zanimljiv život i jedna zanimljiva knjiga. Život ispričan u ovoj knjizi više neće doživjeti dopune, ispravke, prekrajanja ili mistifikacije. S druge strane, ova knjiga ostat će nepromijenjeno svjedočanstvo o akterima i životu u hrvatskoj političkoj emigraciji druge polovice XX. stoljeća.

 

Svako kritičko promišljanje neke tiskovine samo po sebi je zahtjevno. No, kritičko promišljanje emigrantoloških izdanja, bilo da su nastala prije, a pogotovo ako su nastala nakon 1990., osobito je delikatno. Ovo tvrdimo iz vlastitoga iskustva radeći nekoliko desetljeća na proučavanju periodike, knjiga, zbornika, kalendara i sjećanja hrvatskih političkih emigranata (uključujući i ekonomske emigrante koji su se izbjegavši iz Jugoslavije počeli »baviti politikom«). Dobar dio tih tekstova objavljen je u časopisima, tematskim  zbornicima te u nekoliko knjiga.[1]

Zašto učinismo ovoliku ogradu?

Naš posao u proučavanju emigrantoloških izvora podrazumijevao je iščitavanje pisanih javnih izvora, razgovore s emigrantima, ukoliko su oni na to pristajali, te uspoređivanje s izvorima i svjedočenjima kod drugih autora, nastalih u emigraciji ili u domovini, nakon 1990. Rad u arhivima skoro da nije moguć: mnoštvo građe uopće nije sređeno, a neka je, čak, završila u starom papiru! Arhivi raznih tajnih službi, pogotovo domaćih (koji su jednostavno opustošeni i zloupotrebljeni) nije moguć jer je skup i jalov, tako da je većina građe još uvijek obavijena velom tajne. Pored svega toga veliku zbrku u sređivanju građe unijeli su i sami emigranti, zbog stila i načina života u emigraciji (konspiracija) i naknadne pameti u osamostaljenoj Hrvatskoj.

Uostalom, i sam autor ove knjige ustvrdit će: »ali istine radi valja reći da se ljudska taština, oportunizam i glupost među nama (tj. emigrantima — op. N. M.) ne mogu uvijek atribuirati sveprisutnom djelovanju Udbe«. Sve u svemu, sudovi o nekom emigrantskom artefaktu, kakav je i ova knjiga, ovise o zatomljivanju političke orijentacije kritičara, dakle, dosizanja određene objektivnosti, sposobnosti uočavanja stanja i činjenica, uloge i karaktera pojedinaca i grupa između redaka i, nadasve, upornosti i prilježnosti u radu. Što je prava istina o istini do koje danas možemo doprijeti o mnogobrojnim događajima i u sagledavanju uloge pojedinaca u hrvatskoj političkoj emigraciji druge polovice XX. stoljeća, uvjeren sam, čekat će se još dugo.

Nikola Štedul (Rešetarevo kraj Karlovca, 2. XII. 1937. — Zagreb, 15. III. 2022.) bio je tipični hrvatski politički emigrant. U Jugoslaviji je završio osnovnu školu i školu učenika u privredi (ŠUP) te postao vodoinstalater i limar. Ilegalno je prešao jugoslavensku–austrijsku granicu (»bez mnogo premišljanja«) 1956. Godine 1958. iselio je u Australiju. Sjećam se tih odlazaka, mahom iz socijalnih razloga.

Odlazili su politički neizgrađeni ljudi, gledano s bilo koje strane. No tamo su ih dočekivali, kako je opisao umni, najobrazovaniji i najkreativniji emigrant Boris Maruna, u članku »Mi i Oni — ili o lažnim anđelima« (Nova Hrvatska, br. 1–2, 1967.), »borci za hrvatsku stvar«, na sljedeći način:

»Mi, nažalost, ne prestajemo dolaziti, a oni (ustaše i ustašoidi — op. N. M.) nam se smiješe, oni ne prestaju biti dobri. Dugo su čekali na naš dolazak i sad nam nježno poklanjaju svoju sjajnu prošlost. U zamjenu za naše hrvatstvo, u kojem su nas odgajale naše majke, oni nam nude svoj mrak i svoje savršeno glupe alternative. Ali mi smo ovdje zbog svjetla. Oni su bijedni nemoćnici i ne mogu nam pomoći, jer njihova prošlost (mudrost, koja nas je dovela ovamo) i u kojoj se perverzno i blasfemično iživljavaju, nije naša budućnost, niti onih, koje smo ostavili.

Oni su bježali kolektivno, s jedinom željom, da spase svoje (manje ili više vrijedne) živote. Njihove su zablude univerzalne i zajedničke… Oni su iskićeni grbovima i trikolorom, u koji daleko manje vjeruju, nego što ga ističu. Inače, oni se klanjaju svaki svome zlatnom teletu i kuže zrak svojom blastomikozom. Oni sanjaju o bučnom povratku, uz uvjet, da vladaju. Mi sanjamo o slobodi za one kojih se sjećamo, i za one, koji će preostati…

Svi oni su ludo i, dakako, beznadno zaljubljeni u Hrvatsku. Ali u Hrvatskoj oni vole prošlog, imaginarnog, slatkog, tupog — SEBE.

Mi u Hrvatskoj volimo hrvatskog čovjeka. Zemlju zbog zemlje. Ne zato, jer je ljepša i bolja od drugih, nego jer je jedina, koja nam pripada, i na koju imamo pravo.

U Hrvatskoj volimo djevojke, koje smo nekad ljubili, pa premda nisu privlačnije od španjolskih, ili švedskih djevojaka, jedine su koje razumijemo. Volimo naše roditelje, koji s upornošću nesretnih čekaju vedrije dane (i naš povratak). Volimo kruh s njiva, koje oni obrađuju, a koji nam stranac otima iz ruku. I konačno, mi ne volimo Hrvatsku, zbog dvadeset i pet polja njezinog grba, nego zbog svega onog što od nje očekujemo, zbog svih onih prednosti, koje će uživati SLOBODNI HRVATSKI ČOVJEK NA SLOBODNOJ HRVATSKOJ ZEMLJI.

MI moramo ostati SVOJI. Mi, najsvjesniji sinovi našeg naroda, kojem dugujemo život. Mi moramo ostati oni, koji će umirati svjesno i SVJESNI, da naša domovina može živjeti i može biti slobodna i nezavisna samo i jedino U ZNAKU NEPATVORENOG HRVATSTVA.«

(Ovaj opis, veoma dobro korespondira s našom zbiljom, u kojoj živimo u Hrvatskoj već 30 godina. Potvrđivali smo u svim svojim ranijim napisima, isto toliko godina, i možemo tvrdo posvjedočiti kako nije moguće pronaći »svjesne ljude« niti »nepatvoreno hrvatstvo«! Jer, vratili su se oni koji »još uvijek dišu, premda sasvim suvišno i bespotrebno« i koji odlučuju u skoro svim sferama života. I tako u beskraj…)

Iako je ova knjiga predstavljena kao memoarska, ipak se, po mom iskustvu, doživljava više kao autobiografija. To joj, samo po sebi, ne umanjuje vrijednost. Štedul je iz Jugoslavije pobjegao kao vodoinstalater i limar (što su časni i vrlo korisni obrti), ali je u Škotskoj na jednom od prestižnih sveučilišta studirao i stekao profesuru filozofije. Istina, u ovoj knjizi samo se o tome govori, ali ne i razglaba o kakvim filozofskim temama. S druge strane, detaljno je opisan njegov mukotrpan put u borbi za egzistenciju, najprije svoju, a kasnije vlastite porodice, u Australiji, pa u Europi i, napokon nakon povratka, u osamostaljenoj Hrvatskoj.

Štedula se, zavisno od kuta iz kojega se gleda i retorike koja se upotrebljava, smatra »nacionalnorevolucionarnim borcem za slobodnu Hrvatsku«, što će reći, za izdvajanje iz Jugoslavije. Mirnim putem, naglasit će u ovoj knjizi nekoliko puta. No pripadao je onim emigrantskim krugovima koji se nimalo nisu libili upotrijebiti svaku vrstu nasilja u ostvarenju svoga cilja. Stoga su i njega smatrali »hrvatskim teroristom protiv Jugoslavije, miljenice Zapada, i sljedbenika Ante Pavelića i NDH«. Bila je to formula po kojoj je Udba svrstavala sve političke emigrante u isti koš.

Dakle, Štedulova ideološka pozicija ostala je nepromijenjena, od mladosti do smrti: uvijek je bio protiv Jugoslavije, ma kakva ona bila (čak i ako ga je besplatno osposobila da zarađuje svakodnevni kruh!), bio je uvjereni antikomunist, što je rezultat ondašnje nacionalističko–klerikalističke propagande i porodičnog odgoja a ne vlastitih spoznaja, te srbofob. No Štedul je iznenađujuće otvoren i iskren, za razliku od mnogih emigranata (a pročitao sam sijaset svjedočenja, od zadrtih ustaša, preko liberalno–demokratskih intelektualaca, do tzv. »hrvatskih proljećara «, emigranata nakon slamanja maspoka u prosincu 1971. u Karađorđevu). Naime, on će sam napisati da su se prosudbe njegove i njegovih istomišljenika »zasnivale uglavnom na tadašnjoj propagandi, kako onoj s Istoka, tako i onoj sa Zapada«. On se držao svoga hrvatstva kao jedinoga sidra koje mu je davalo smisao života i djelovanja.

No nakon povratka u osamostaljenu Hrvatsku i iskustava koja je stekao s novostvorenom vlašću, od najvišeg vrha, dr. Franje Tuđmana, do dna, privrženika svojih stranaka i stranaka krajnje desnice, nije našao stanje za koje se borio i o kojemu je sanjao. Ancien régime nije bilo moguće preko noći zbrisati!

U optužbama na račun Jugoslavije, komunista i Srba Štedul se služi općepoznatim i već prilično izlizanim stereotipima.Ali, ipak, otvoreno će reći: »Dugotrajna indoktrinacija čini svoje… havariju totalitarizma ne preživljuje samo egzistencijalni strah, nego ga preživljavaju i metode kojima se u totalitarizmu vladalo – neobuzdana korupcija, nepotizam, klijentelizam, nepoštenje. Mentalitet koji je u takvoj društvenoj truleži stvoren, a kojemu je oportunizam prirodan oblik ponašanja (istakao N. M.), vrlo je teško promijeniti.

Te se pošasti u Hrvatskoj još mnogi nisu uspjeli osloboditi.«

Taj se mentalitet, nažalost, u novostvorenoj Hrvatskoj (»užoj Hrvatskoj«, kako su govorili neki emigranti!) rascvao i proširio poput ambrozije![2]

U nekoliko navrata Štedul u svom tekstu ističe da je idealist: »Po svojoj sam prirodi idealist (konzervativnog smjera), koji prezire relativne istine.« Na tom mjestu pokušat će filozofski (ipak je on profesor filozofije!) obrazložiti što to znači (str. 537). (Nastranu što se nitko ne rađa niti kao idealist, niti kao realist, niti kao konzervativac etc., nego kao čovjek, a kakvu će »prirodu« izgraditi/steći najmanje ovisi o njemu.)

Dakle, riječ je o istini, pojmu istine. No, Štedul se na ovom mjestu suprotstavlja »relativiziranju istine«. »Da, točno je: istina ima onoliko koliko i ljudi. Ali to još ne znači da se stoga što ih je bezbroj, bilo koja od njih može olako odbaciti. Svaka je važna svome tvorcu i protagonistu, pa i meni moja.«

O kojoj i kakvoj istini govori Štedul?

Nakon čitanja ovoga predugačkog teksta (sveukupno preko 600 stranica), do 537. stranice, nismo saznali skoro pa ništa o istini emigrantske borbe za osamostaljenjem (»slobodom«) Hrvatske u kojoj da je Štedul bio uključen. On se ograničava da govori o istini vezanoj za atentat koji je Udba organizirala a izvršio Vinko Sindičić 20. X. 1988. u škotskom gradu Kirkcaldy, gdje je Štedul s porodicom živio nakon povratka iz Australije. Preživio je, unatoč tome što je pogođen sa šest metaka. Sindičić je uhvaćen i odslužio je dvije trećine kazne od 15 godina. Po tom atentatu Štedul je zapravo bio najviše poznat. Jedan od rijetkih koji je preživio Udbin atentat. No to je njegova subjektivistička istina, istina zbog koje piše ove memoare: »Pisanja memoara nisam se, dakle, prihvatio da bih nešto promijenio, nego da bih otežao posao onima koji bezobzirno sve mijenjaju i sve relativiziraju. Metci kojima su me nastrijelili nisu nikakvi metaforički metci, nego metci izvađeni iz mog tijela!« To više nije govor o istini. Niti onaj školnički, niti kreativno–estetski.

Ne možemo a da se ne sjetimo Krležina govora o istini iz Banketa u Blitvi, knjizi kanonskoj o totalitarizmu: »Pisati? Što? Fraze? Glupe, bombastične fraze? Sve je to već nerazmjerno bolje napisano u prošlosti u različitim varijantama, bez uspjeha, dakako. Govoriti? Kome? Cijelo čovječanstvo već deset hiljada godina ne radi drugo nego govori… Štampati? Kome? Dokazivati? Kome?… Što bi preostalo? Lagati?… Gdje su mostovi preko kojih se može čovjek spasiti? U istini? A istina, što je istina?« (Banket u Blitvi, knjiga prva, Zora, Zagreb, 1964., str. 104).

Na kraju, što da radimo sa Štedulom: da ga sažalijevamo ili da ga osuđujemo? Puno je emigranata nakon 1945. pa do 1990. upropastilo svoje živote za himeru hrvatske slobode. Po gorčini koja izbija između Štedulovih redaka to jest istina. Ali i ona će biti zaboravljena kao i mnoge druge.

Nikica Mihaljvić, Književna republika, br. 7-12, 2022.

[1] S osobitim ponosom ističem »Zbornik radova Nove Hrvatske 1958–1990«, s bibliografijom, »Knjigohvat«, Varaždin 2020. 690 str.

[2] U jednom intervjuu Štedul je bio iznimno decidiran: »Korupcija i klijentelizam u našoj su državi rasli i cvjetali bolje nego nekad u komunizmu. Kulturu su u slobodnoj Hrvatskoj posve preuzeli oni koji čeznu za starim sustavom. Uništavanje hrvatskoga nacionalnog i državnog identiteta čini se pod okriljem kulture na najperverznije načine, i to uz izdašnu materijalnu pomoć i podršku samoga vrha vlasti.« 7dnevno, 27. ožujka 2020.

Nikica Mihaljević

Književna republika, Zagreb, br. 7-12, 2022.

 

Deklaracija o Jugoslaviji

 

Ma kuda ova navalila pisati ovakvu deklaraciju i to sada kad smo ušli na sve rupe i vrata i prozore u EU, pitat će neki? Nisam ja – to je učinio i objavio Josip Pavičić, onaj Josip, znate već koji, onaj koji ne izdaje, ne laže, ne trpa ljude u zatvore, ne otima tuđe itd. Pa nisu to nikakve pohvale, to su obične konstatacije jer oduvijek se svijet dijelio samo na dvije skupine: razbojnici i stradalnici. Nema druge podjele. A naš Josip Pavičić, za razliku od jednoga drugoga, spada u ove posljednje i nosi tu popudbinu stradalnika kao torbak na leđima, nikako da ga skine, pa i sada kad se već gura u osamdeseti pukovnijski stožer i  pomalo gubi dio po dio ovozemaljskoga tijela, kao i svi mi koji već postojano stojimo kano klisurine u tom stožeru, nikako se ne rastaje od svoga torbaka.

A jest, brate, težak taj njegov torbak: ocrnio ga garež spaljenoga sela Boričevca, otežao od sjećanja na tamošnje mrtve i njihove nade i snove, usmrdio od zabrana da vrate svoje koje nisu nikome oteli;  ogadio od pisanije bratije s onijeh strana gdje bivaju uvijek isti  koji ne znaju a znaju, nose umiljata imena kao Miljenko, Slavko, pa neki austrijski i ini dođoši, i njih još tovare na torbak Josipov. Usput dok Josip hoda koracima poput stupova romaničke katedrale, otežao od svega toga, pitam ga zašto je napisao tu malu knjižicu, brevijar za čitanje u dahu, a on kaže „ Da ne propadne ideja”!

Ma koja ideja? Ona o Jugoslaviji? Ona živi u potomcima razbojnika s kojima Josip vodi javni diskurs, a svoj noćni solilokvij s likovima nestalih i dragih koje pamti iz djetinjstva. Nije ta ideja mrtva. Ni govora. Na njoj se kao na pernatoj blazini u čipki živi udobno i arči po Hrvatskoj koja kao tele za klanje stoji zabezeknuta. Mnogi kojima su kuće spaljene rekoše: nikada više u prokletu zemlju Srbiju! A onda zbog para ode Tere i drugi terezići i grli i ljubi se tamo. Dakle, u nama nije mrtva ta ideja, a kamoli u nasljednicima dobrih apetita na javnoj sceni.

Ako netko spomene da nije dobro što otvaramo vrata svakom neprilagođenom trubaču s kukastim nazuvcima, koji kulja s istoka u jadnu i opustjelu Hrvatsku sve do mile Istre, jer nemamo više vojske, oružja i tome sličnih stvari, nemamo ni mladih ročnika jer su svi postali osjetljivi na dodir puške kao otrov, kažu ti da si rasist, nacist, nacionalist i ostalo na ist.

I onda Josip krenuo od 23. listopada 1916. u Odesi gdje se i danas vodi rat. Pa kud tamo, nije to ni blizu nas! E, ima veze, ima: zarobljeni  i preživjeli Hrvati i ini vojnici AU Monarhije dobiše poljubac plotunima i rezanjem glava od strane braće Srba, ako ne htjedoše poljubiti i priznati srpski barjak. A potom naš pisac vodi priču sve do danas, sve nekako taksativno, nema izmišljotina, da je bar koju umetnuo kao Slavko ili Miljenko, da je podrignuo nad tim posječenim glavama i pokazao svoj prezir, sve bi to prošlo čak i u Ministarstvu kulture, kod nekoga čedomira i sličnih. Ali nije. U tim bezobzirno trijeznim stilitnim rečenicama odgovara Pavičić na znanstveno dokazani činjenični način i stiže do nazivnika: „ Jedina istina Jugoslavije jest da je sve u njoj bilo laž”. Ima niz takvih apokrifnih konstatacija.

I dok se razpamećeni Miljenko J. u afektiranom obraćanju u svojoj kolumni zgraža  nad zločinom  kojega opisuje američko-kanadski povjesničar  Max Bergholz, priznaje da nije nikada čitao takav tekst te da nije znao da je uopće postojao taj slavni pokolj, jer slavio se u onoj Jugoslaviji kao ustanak u Srbu i Drvaru, a ne kao pokolj Hrvata i Muslimana. Nikada čuo! Osim toga ta kobna knjiga za koju on kao slavni pisac i novinar doznaje poslije  85 godina nakon događaja, zaista ga brine jer bi mogla izazvati „silan gnjev među hrvatskim, srpskim i bošnjačkim nacionalistima”!!! Stoga je ona „neprihvatljiva „ i „možda iskupljujuća”. Ma nemoj! U tome oksimoronu gdje se ljulja u čamčiću  svoje jugoslavenštine, oblaporan u svemu, siroti Miljenko osjeća „muku i fizičku bol”. Čisto mi ga žao.

I tu počinje na najuljudniji način pismo Josipa Pavičića dotičnome začuđenom miljeniku svih režima. Velika je zaliha njegova neznanja, a ono je i zaštita. Mnogi ne znaju, a znaju. On možda zaista ne zna i takva rasprava morala je potaknuti J. Pavičića da mu objasni fakte oko „moralne intaktnosti ustanka”. I tu opet Pavičić podvlači jedan nazivnik:” Oduvijek se znalo za ustaničke zločine”.

O istoj temi piše i Slavku Goldsteinu, čuvajući se nasilnih ili ružnih riječi jer u oba slučaja poštuje čovjeka, ali ne i mišljenje. Uz ta dva otvorena pisma dodao je auktor Josip Pavičić i 3 priče o jugoslavenskom anti/fašizmu i 5 antijugoslavenskih glosa. Meni kao čitateljici izronile su neke uspomene o fašizmu, koje su se zbile tijekom moga  boravka u Rimu. Na putu do crkve Svetoga Petra u Okovima najbliže se prolazi kraj nekog tehničkog fakulteta. Na dugačkom zidu velikim zidarskim kistom netko je ispisao: CROATI=FASISTI=USTASE! Očito dobronamjerna talijanska ruka, rekli bismo po pravopisu. Dakle, u srcu domovine fašizma i Mussolinijeve slave, crna legenda o Hrvatima kao trajnim fašistima, živi vječno. Njoj su obilato pridonijeli da postane besmrtna razni reprezentanti kao matvejevići, razni veleposlanici iz jugo vremena, novinari svih fela, a u novije vrijeme ženskadija i muškadija iz brojnih nevladinih udruga koje su prave kolijevke ideja o Hrvatima kao „ustasama”. Kad druge vojske nemamo, možda će nas toliki ustaše i obraniti ako oni već znani počnu nadirati s istoka. E, da mi je konačno nekoga sresti u Ilici!

Tu baklju naše slave ustaške održavaju istaknuti domaći kusatelji, osobito oni iz kopanje za književnost, razne „umjetnosti”, politiku i novinarstvo sajmenih i vašarskih interlibera i sa(n)jamnih knjiga u Puli, gdje izlaže gotovo isključivo  „jugosrpska krema” (Hrvatski tjednik, 8. prosinca, 22.). A pojavi se i neki kao žalibože hrvatski književnik koji bi po godinama trebao pokazati mudrost i istinitost, pa izjavi da bi mogao živjeti  u mnogim gradovima, ali svakako ubroji i Beograd, za svaki slučaj. Ne znam da je živio u tom gradu onomad, bi li bacio cvijetak na tenk koji kreće na Vukovar. Tu ostajem u dilemi.

U Deklaraciji o Jugoslaviji auktor se duboko uhvatio u koštac s enigmom što je fašizam i anti/fašizam onda i danas. Opisujući njihove, danas nazvane antifašističke, rituale mržnje kojima održavaju kerozinsku vatru o živim ustašama, dokazuje da im je kozmetika antifašistička, a lice fašističko. I to je jedan nazivnik. Ta okupljanja otrcanih lica i ispucanih frazetina mogao je nazvati fašistički antifašizam. Jer, opet se možemo u krugu vratiti na početak: sve što je jugoslavistika u „istorijskom” smislu rekla – bila je laž. A tu laž ovi novi antifašisti,  koji su se rodili i davno poslije rata, ponavljaju kao bezočnu laž. Laž je temelj i fašizma i nacizma, a najviše komunizma. Uvijek je bilo i bit će da se ratom i krvlju osvaja tuđa zemlja, tuđa kuća, imetak, livada i bunar. Ali najviše podlih laži uložili su komunisti u dokazivanje kako je to slava i pravda. Dugo su u tu laž uvjeravali narode koje su pokorili. A onda su jednoga dana progutali kamen zaprepaštenja pred prizorom strijeljanja diktatora i pravoga kamerada druga Ceausescua. Nestali veliki dvori, nestali doktorati njegovoj družici, nestali silni medaljoni-lente s paradnih uniformi, nestalo carstvo mraka. Narod zavrištao i poletio u slobodu.

Drugovi se malo zagrcnuli i počeli kameleoniti i uvlačiti se kao novi likovi u naivne redove tzv. nacionalista i domoljuba.

Ima u toj malahnoj knjižici Josipovoj  čudesnih zgoda kao u najstrašnijim mitovima.

Recimo epizoda kad neki loš pesnik a dobar Srbin Bećković kaže nevaljalom Josipu:”Pavičiću ne želim odgovoriti. Želim da strepi od mog odgovora”. Kao da Josip ne zna što je strepnja, što je ponovno klanje diljem Hrvatske! A taj isti postade miljenik izdavača Hrvatskog društva pisaca i Durieux-a  koji usred zemlje Hrvatske objaviše Panoramu srpskog pesništva XX veka i njega deliju uvrstiše kako lomi nebo!

O sudbinama Hebranga, Budaka i mnogih koji su stali u tu kratku epistolarnu knjižicu, da i ne govorimo s koliko nepoznatih i intrigantnih epizoda plovi auktor Josip Pavičić. Pa recimo među tim ponekim zajedničkim nam poznanicima i prijateljima, spominjem se i otrežnjenja Petra Šegedina koji je pisao pogovor mojoj zbirci pjesama, ne skrivajući svoje domoljublje. Neki su doživjeli iskreni sunovrat.

Posveta je svima – i prijateljima i neprijateljima Jugoslavije – „..jednima da se raduju, jednima da tuguju. Svakome prema zaslugama”.

Ja dodajem: i spomenutom slijepom djedu Pipinu Krpanu koji je izgorio u svom dvorištu u Boričevcu, one godine „ustanka”, u tom domu i ubavoj dolini, ubavijoj od svih dolina ovoga svijeta. Bio je „ustasa” koji će opet ustati da brani svoju dolinu.

 

Nevenka Nekić, Portal Hrvatskog kulturnog vijeća, 5. siječnja 2023.

…Pojavila se ovih dana, knjižica malena kao molitvenik, pod naslovom od kojega se čovjek trzne. A nije što bi pomislili. Autor je Josip Pavičić iz Naklade Pavičić, domoljub neupitan, uz Deklaraciju objavio u knjižici i dva otvorena pisma neistomišljenicima, tri priče o jugoslavenskim anti/fašistima i pet antijugoslavenskih glosa.

Na zadnjim stranicama autor kaže da knjiga opsegom i donekle sadržajem

podsjeća na brošuru koju su pod naslovom „Deklaracija o hrvatskom jeziku s prilozima i Deset teza“ objavili 1991. Stjepan Babić, Dalibor Brozović i Josip Pavičić (ne će valjda liliputanac Jurica), pretiskali tada Deklaraciju iz 1967. s dvama Brozovićevim prilozima, Pavičićev Dnevnik deklaracijskih zbivanja i Babićev Pogovor.

Deklaracija o Jugoslaviji nastala je, citiram, „iz potrebe da se napokon, na sažet, pregledan, jednostavan način, jasno i nedvosmisleno deklariraju stajališta o tome kako bismo se danas, nakon svih iskustava s jugoslavenskom idejom i stvarnošću jugoslavenske države, imali (mogli, morali) odnositi prema onome što je Jugoslavija kao povijesna činjenica bila, što nam je ona danas kao uspomena, utvara, mit, i, uopće, gdje joj je mjesto u suvremenom hrvatskom društvenom imaginariju.“ Da se, kratko rečeno, Jugoslaviju definira i arhivira. S naglaskom na arhiviranju.

Ne ću prepričavati cijelu Deklaraciju koja opisuje sudbinu Hrvatske i Hrvata u obje Jugoslavije, posebno komunističkoj. Tek citiram završne rečenice: „Najodvažniji među Hrvatima pružali su otpor režimu i završavali u tamnicama i na grobljima. Takvi su uzor novim generacijama, no da nije bilo običnog, svakodnevnog, prosječnog Hrvata, koji se unatoč svim nedaćama nije predavao, ne bi bilo ni Republike Hrvatske: on i njegova obitelj pobijedili su Jugoslaviju.“ Vrlo točno.

 

Hrvoje Hitrec, Portal Hrvatskog kulturnog vijeća, 24. listopada 2022.

Uz Tenžerinu knjigu Tragedija kao navika (Naklada Pavičić, 2018.)i Brezovčevu predstavu Pet godišnjih doba (Eurokaz, 2020.)

Tragedija kao navika, posthumno objavljena knjiga Veselka Tenžere, nije dobila reklamne panoe na gradskim ulicama ni recenzije u domaćim medijima, niti sam se imala prilike uvjeriti da ju je s interesom dočekala naša uža teatrološka javnost, kojoj se knjiga o kazalištu najizravnije obraća. Naprotiv, dočekao ju je „zid šutnje“ ili socijalna građevina neprozirne ravnodušnosti, daleko učinkovitija od bilo kakve mjere ideologijske represije. Razlog toj nezainteresiranosti prema jednoj od majstorskih knjiga kazališnih kritika 20. stoljeća možda leži u činjenici da kritika kao vrsta umjetničke proze nije „zabavno štivo“. Prije bismo je mogli usporediti sa stvaranjem otpora ideji trošenja umjetnosti kao robe, zabavljaštva, navijačkog stapanja čitatelja i pisca, socijalne ekonomije emotikona.

Moć radikalnog pitanja

Još neke razloge previđanja Tenžerine kritičke proze nalazim i u tome što Tenžera ne samo da ima, nego i stalno propituje kako svoje, tako i zajedničke kriterije promišljanja umjetnosti. Zaustavlja čitateljsku pažnju, vraća nas nekoliko koraka unatrag, više puta mijenja i vlastitu perspektivu na događaj, putuje vrlo oprezno i pomno kroz vrijeme izvedbe te evocira kazališni događaj mimo prigodničarske, formalno-deskriptivne novinarske geste, s mnogo eksplicitnih i implicitnih pitanja postavljenih glumcima, redateljima, ravnateljima, medijima (knjiga počinje tekstovima iz 1966., a završava tekstovima iz 1983. godine). Tenžera ne nasmijava, ne zavodi, rijetko je kada zgranut ili oduševljen. Njegove kritike zastaju i mirno se zagledaju u djelo, razmišljaju bez podizanja glasa, prvenstveno o problemskom dometu i problemskoj kvaliteti izvedbe.

Postavlja li predstava društvu kojem se obraća ikakvo relevantno pitanje? Ima li neku dublju analitičku, idejnu, umjetničku zaokupljenost mimo elementarne pučkoškolske radosti koja vodi „od teksta prema pozornici“, golim automatizmom repertoarne politike? Kako smo točno stigli do rutine na sceni i koliko je svaka manira štetna za umjetnost? Zašto glumačke dive muškog roda ulažu više odgovornosti i hrabrosti u svoje uloge, za razliku od bitno poslušnijih glumica, koje teatru pristupaju gotovo „zanatski“, izvršavajući redateljske upute bez velikih ambicija (ovo pitanje nije šovinističko; Tenžera ga postavlja kao zahtjev glumicama da se usude na mnogo veće glumačko autorstvo)? Je li radijski dramski repertoar zbilja manje važan od onog koji igra u gradskim kazalištima? Što je radiofonično, što je televizično, što je filmsko, a što dramsko u različitim medijskim izvedbama? Mogu li Dubrovačke ljetne igre biti samo turistička manifestacija ili im trebaju bitno veći rizici umjetničkog istraživanja? Je li šibenski Festival djeteta zbilja u pravu kad misli da djecu treba izvrgnuti i podvrgnuti poukama ili bi umjetnost za djecu ipak trebala imati i estetske ambicije?

Marksistička aristokracija

Posebno je zanimljivo Tenžerino pitanje zašto se svi pretvaramo da Brecht nije dio umjetničkog elitizma, kad je očito da je riječ o autoru koga već dulje od pola stoljeća izvodi i gleda isključivo scena takozvane visoke umjetnosti, a ne pučki priređivači. Tenžera piše 1967. godine:

„Paradoksalna je sudbina Bertolta Brechta: čitavog života borio se svojim djelom protiv građanskog svijeta, stvarao kanone novog pučkog teatra i glorificirao proletarijat, a danas, nekoliko godina nakon smrti, doživljava renesansu upravo u građanskom svijetu, ostajući stranac upravo u onim sredinama koje bi logički trebalo da ga prihvate. Na našim scenama njegova djela vrlo su brzo postavljena, a ponekad još brže skidana, da bi uskoro pala u potpuni zaborav.“

Možda je stvar u tome da je Brecht htio promijeniti narod, a ne samo pisati za narod. Pri tom nije pučku ekipu lako zainteresirati ni za avangardističke metode, ni za ideju promjene. Naprotiv, u Brechta se zaljubila intelektualna aristokracija, koju se ne bi smjelo ni spominjati uz marksističko kazalište. I sam Tenžera je okorjeli brehtijanac, osoba koja spaja kulturu svakodnevice, masovne medije i tragediju kao temu, autor koji istovremeno studiozno piše i o sportu i likovnoj sceni, inzistirajući na tome da „visoko“ i „nisko“ intimno razmjenjuju vrijednosti i stilove, hraneći jedno drugo. Biti proučavatelj pop-kulture, a propos Brechta i Tenžere, ne čini vas automatski popularnim autorom. Dapače: najšira publika i danas štiti svoje pravo na sljedbeništvo sa što manje refleksije, kao što bira i jasne granice: žanra, vrste, institucionalne političke orijentacije, intimne ispovijedi, aktivističkog apela. Ali zanimljivo je da baš te tvrde granice i kritičari i pisci (i ondašnje i ovdašnje javne scene) smatraju podjednako neodrživima. Bilo bi sjajno da „narod“ (kako se o publikama govorilo u drugoj polovici jugoslavenskog 20. stoljeća) shvati da je karneval stalno u tijeku, stalno se pokazuje da krune nisu zlatne nego papirnate, ne samo u doba fašnika. Ali „narod“ nije brethijanac. Niti zna da su mu marksisti smislili „protokol ukusa“ kojeg bi se – za svoje dobro, ipak je kvaliteta u pitanju – trebao držati. Naravno, „narod“ je i mnogo heterogeniji no što to zamišljaju ideologijski čistunci, pri čemu su posao diferencijacije publika odlično obavili kulturalni studiji, institucionalno oblikovani tijekom Tenžerina autorskog doba, a izvjesno je da im i sam Tenžera metodološki pripada.

Beckettov poučak

Kako Tenžera piše iz samog povijesnog srca socijalizma, zabavno je koliko taj zagušljivi socijalizam nalikuje na kapitalizam. Na svakom koraku neka elita. Osim toga, umjesto socijalističke državne retorike o napredovanju svakog dana u svakom pogledu, Tenžera bilježi birokratsku učmalost soc-režima, nimalo ne sentimentalizirajući tekovine revolucije. Naravno da je Tenžera bio disident socijalizma, u istoj mjeri u kojoj su to bili Krleža ili Kiš ili Vaništa. I naravno da su umjetnici socijalizma jasno vidjeli da pred sobom imaju fake marksizam. Dapače, razumjeli su i što je lažno u samom socijalizmu: sva ta shematičnost društvenih klasifikacija, u kojoj tekst o konkretnom umjetničkom djelu praktički postaje niska uvreda ako odustane od načelne prozivke klasnog pitanja, pri čemu se sama umjetnina preskače kao nebitna. Rasprava o stilu u toj je logici „reakcionarna“. Vrsnog stilistu Tenžeru definitivno ne zanima stanje klasne svijesti u predstavama. Citiram iz knjige: „Pouka nikad nije drama, bez obzira na ispruženi kažiprst.“ Na drugom mjestu: „Fraza ubija i amaterizam“. Ovog kritičara zanima zašto je Beckettovo kazalište, unatoč posvemašnjem i k tome deklariranom manjku „događaja“ (posebno aktivistički shvaćenog događaja), ostalo izrazito dramsko. Tenžera se pita ima li to veze s time što Beckett uprizoruje svojevrsnu beskonačnu „igru bez rezultata“, u kojoj manjak pobjednika nešto govori o dubljoj strukturi naše bespomoćnosti. Još jedan Tenžerin uvid iz 1969. godine:

„Nema igre koja nije tragična, pa prema tome ona više nije tragična, ona je naprosto onakva kakva jest, nezavršiva, okrutna, bez razrješenja, bez novih mogućnosti.“

Ni pedeset godina kasnije nije nastala dramaturgija koja bi našla izlaz iz navedene „mrtve igre“ na način neke jednostavne dijalektike. Naprotiv, sve se više bavimo manjkom bilo kakve motivacije, volje, usmjerenosti, stava. Rasplinjavanjem i nasilja, ali i borbenosti čvrstih uvjerenja.

Disciplina gledanja

U tekstu „Faktografija kao dramaturgija“ (o Supekovu Heretiku) Tenžera anticipira mnoge postupke suvremenog doku-teatra. Stalno ponavlja da drama nije „ilustracija života“, nego nova kreacija, koja prati „svijet bez stvarnosti“. Jer stvarnost počinje postojati NAKON svoje artikulacije (najpreciznije ostvarene pomoću umjetnosti). Čak i da saznamo da smo zatvoreni u tamnici, potrebna nam je drama artikulacije, kako izvrsno prikazuje film braće Taviani Cezar mora umrijeti (2012).

Tenžera ima petlje napisati i da je prva gavellijanska predstava Gavellina kazališta (osnovanog 1953.) bilo tek Radojevićevo Kraljevo iz 1971., kao što se ne ustručava reći ni da Violić pristupa Brešanu dramaturški predoslovno, „kao da je u pitanju Biblija“, što rezultira „mamutskom četverosatnom predstavom“ pod nazivom Predstava ‘Hamleta’ u selu Mrduša Donja. Veliki je zagovornik glumačkog teatra (posebno rada na glasu), samim time i Histriona, a od glumaca prvim imenom struke drži Fabijana Šovagovića, zbog Šovine permanentne pobunjenosti protiv reprezentacijskih konvencija. Šerbedžiju smatra previše intelektualnim, hladnim, ali i veoma kompleksnim glumcem. Čitajući Tenžeru zaista možemo saznati kako je izgledala premijera, ali i stota izvedba Vidovićeva legendarnog Kaspara. Svjedočimo teatru kasnih 1960-ih, 1970-ih i ranih 1980-ih godina prošlog stoljeća. Kao i Matoš, Tenžera strastveno voli kazalište, s užitkom sjedi na izvedbama, što ne znači da romantizira sve što zatekne. Naprotiv, vraća se krizi scene kao osobnom utočištu.

Umjetnost je definicija umjetnosti

Nedavno je Branko Brezovec u sklopu manifestacije „Kultura je za sve“ u zagrebačkom naselju Travno režirao predstavu Pet godišnjih doba, u kojoj je uprizoren glas dijametralne suprotnosti Tenžerinu kritičarskom opusu: intervju za Hrvatsko slovo kršćanske kazališne kritičarke i teatrologinje Sanje Nikčević. Pred napuštenim Atomskim skloništem novozagrebačkog naselja vidimo projekciju fotografije nagrađivane teatrologinje s prepoznatljivo širokim osmijehom, dok nam akustička snimka entuzijastično objavljuje (citat je metoda ove predstave) stav Nikčević da bi se umjetnost morala baviti samo dobrim ljudima, lijepim temama, pobožnošću. Brezovec uprizoruje ovu „vedru apokalipsu“ kriterija i znanja o umjetnosti (s kojom se jako teško boriti jer je gotovo klinički uvjerena u svoju „spasilačku misiju“), medijski upakiranu i maskiranu u kritiku, odgovarajući joj nizanjem filozofa i umjetnika koji izravno svjedoče o tome da umjetnost nužno radi s negacijom, na isti način na koji zapravo rade i teologija i filozofija: sustavno i nevezano za razne Sanje Nikčević. Umjetnost je, naime, uvijek iznova definirana osporavanjem prethodnih stilova i metoda, bolje rečeno samom umjetnošću, vlastitim mijenama i eksperimentima, stalnim prijestupništvom čina stvaranja, a ne „navijačkim“ etiketama koje su prebanalne da bi prošle makar i kao teologija.

No Brezovčevom je predstavom uprizorena i današnja socijalna klima nametljivog vjerskog „čišćenja“ ili cenzure umjetnosti od tobože „zazornih“ tema i emocija. Religija u hrvatskom 21. stoljeću nastoji kontrolirati fakultete, medicinu, kazalište – kao da smo zatucano seoce koje nikad nije čulo ni za pravne regule sekularne države, a ni za znanstvene i umjetničke kriterije. U takvom kontekstu knjiga pod nazivom Tragedija kao navika nije samo jedna od „publikacija“, nego teatar odgovornosti za javnu riječ, tim dragocjeniji jer je Tenžera za života itekako slutio da bi nam se Kvazievanđelje masovnog ne/ukusa moglo dogoditi kao kolektivna trauma:

„Taj gledalac, istrgnut iz gledališta, istovremeno postaje diktator ukusa na masovnim medijima. Sve se radi u ime tog ukusa o kojem nema pojma ni onaj koji ga prima ni onaj koji ga daje (…). Već pomalo mitsku krizu kazališta vidim upravo u toj dezintegraciji gledališta, njegovu dokinuću, što sam kazališni čin dovodi u bezizlaz.“

Ako i Brezovčevu predstavu gledamo kao kritiku cenzure koja se odijeva u ruho znanstvenice da bi propagirala neznanstvene i protuumjetničke stavove, zanimljivo je da su zaključci predstave Pet godišnjih doba vrlo slični Tenžerinima: posao umjetnika je da ruše idole. Pa tako i propovjedničke. Jer ono što se pamti od socijalističkog teatra, kao i ono što se pamti od vjerskog teatra, sigurno nisu štandovi s licitarskim srcima pred vratima ove ili one katedrale duha. Usput budi rečeno, ni Kristova izvedba nije preskočila rad negacije.

Čitanje vremena kao događaj izvan vremena

Što se, pak, tiče lociranja Brezovčeve predstave u doba kasnog kapitalizma, tu ostaje upečatljiva hipnotički usporena kretnja glumice Maruške Aras koja se najprije vapajno podiže u vis, a zatim lagano spušta prema njenoj glavi i opetovano samu sebe kucka kažiprstom, kao da provjerava imamo li još u toj kolektivnoj komori ikakvih sadržaja izvan aktualnih sniženja u trgovačkim centrima. Pogled glumice donosi na scenu tamnu pobunu koju ne uspijeva instrumentalizirati čak ni Brezovčev stav da je glumac samo marioneta zamjenskog boga iliti velikog redatelja. Kritička gesta opet se pokazuje i kao poetska gesta (u predstavi izrazito finog koreodramskog ritma sudjeluju i Suzana Brezovec, Marija Šegvić, Ivan Sirotić i Robert Španić).

Parafrazirat ću završno performera Vladu Marteka i njegove izvedbe povjerenja u događaj čitanja: Čitajte Tenžeru. Čitajte Ivančića. Čitajte Krležu. Čitajte Matoša. Gledajte Brezovca. Ima glasova koji ni u kojoj varijanti vjerskopolitičke pustoši nisu odustali od razbijanja predrasuda. Nisu odustali od kritike. Nije im na pozornici uma parkiran automobil, kao što satirično duh vremena uprizoruje predstava Pet godišnjih doba.

To naravno ne znači da je Tenžera bio nepogrešiv. Podrugljivost kojom je tretirao Slavenku Drakulić i Smrtne grijehe feminizma svjedoči o tome da se čak i vrsni kritičar može uplašiti socijalne subverzije čiji jezik ne razumije. Ali tu stvarno nijedno javno pero nije bez neke mrlje nerazumijevanja eksperimentalnih, prevratničkih jezika. U slučaju Tenžere, upravo je svojim dosljednim manjkom sljedbeništva sačuvao za nas kazalište 1970-ih i 1980-ih godina. I to ne kao muzej, nego kao lansirnu rampu novih ideja.

Nataša Govedić je teatrologinja, kritičarka, spisateljica i profesorica na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Objavila je 13 znanstvenih studija, nekoliko knjiga za djecu i roman Kako zavoljeti morskog psa (2019.).

Nataša Govedić, Kritika h,d,p, 27. VII. 1920., Kako nastaje događaj kritike?

“Kršćani i Crkva bili su u prvim redovima borbe protiv revolucije, ističući se kao najživlja snaga protiv njezina prodora, zbog čega su se onda povratno i našli na njezinom najžešćem udaru, što se uočava tamo od Francuske revolucije pa sve do totalitarizama 20. stoljeća”, ističe Kljaić

 

Nakon što je u svojoj prvoj knjizi “Nikada više Jugoslavija: Intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje (1929.-1945.)” istražio danas uvelike zanemareno bogatstvo hrvatske katoličke, konzervativne i nacionalističke inteligencije između Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, povjesničar dr. sc. Stipe Kljaić u novoj se knjizi, naslovljenoj “Povijest kontrarevolucije: Hrvatska konzervativna misao od 1789. do 1989.” usredotočio na dvanaestoricu hrvatskih političko-ideoloških mislioca u rasponu od fra Andrije Dorotića do prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. S Kljaićem smo razgovarali o mnogobrojnim implikacijama njegovih istraživanja, o svijetu intelektualaca potisnutih izvan nacionalnog imaginarija, kao i o utjecaju niza hrvatskih kontrarevolucionarnih, konzervativnih i kršćanskih intelektualaca na današnjicu.

– Gospodine Kljaiću, po kojemu ste kriteriju odabrali dvanaestoricu protagonista knjige? Zašto dosad nisu poznatiji u hrvatskoj javnosti, zbog čega se o njima češće ne piše u hrvatskoj historiografiji?

Naišao sam na obilje povijesnih izvora o kritičkim refleksijama o modernim revolucijama u hrvatskoj politici i kulturi, ali nisam znao kako ih sve pretočiti u jedan organizirani tekst. Poslužio sam se radnom metodologijom koja je za razdoblje od 200 godina uzela dvanaest ličnosti od kojih svaka najbolje obilježava svoju epohu života i stvaranja. Pri tome sam izbjegao kaotičnost izlaganja materijala i tako dospio do jedne sustavne, smislene i organizirane cjeline. Učinilo mi se da je prenošenje znanja čitateljstvu najefikasnije putem konkretnih osoba.

Zašto se o njima dosad malo pisalo? Pokušat ću to objasniti ključem povijesti. Nedavna prošlost, koja je od 1945. do 1990. protjecala u znaku lijevog monizma, nije dopuštala slobodno cirkuliranje misli i ideja u politici, kulturi i znanosti. I ta je zatvorenost za drugo i drugačije preživjela do današnjeg dana, to je baština titoizma i one famozne nesvrstanosti koji su nas izolirali od zapadnog svijeta i intelektualno osiromašili. Tome možemo dodati i brutalni obračun s nemarksističkom inteligencijom, koji nas je pretvorio u još provincijalniju kulturu.

Paradoks je da je Krleža, koji je toliko grmio protiv hrvatskog provincijalizma, a koji je u tom razdoblju bio alfa i omega intelektualnog života, u znanstvenom i kulturnom životu do krajnjih granica inaugurirao upravo taj provincijalizam. Patetično pozivanje na Krležino hrvatstvo ne pomaže kod činjenice da je on imao krajnje negativnu ulogu u našem intelektualnom životu, pa i za taj okoliš lijevog monizma koji je sam uspostavljao. Naime, slobodno se može reći da je Krleža u kulturnom i intelektualnom životu druge Jugoslavije predstavljao ono što je u njezinom političkom životu predstavljao Tito. Prevelika moć, ne samo u politici nego i u kulturnom životu, izaziva strahovito negativne učinke, što pokazuju i povijest i ljudska priroda.

Ni hrvatska historiografija, naravno, nije izuzeta od ovih općih kretanja. Iako, stvari se mijenjaju, pogotovo otkad je stasala nova generacija, neopterećena ovom prošlošću, tako da malo-pomalo i ovi autori dolaze u fokus istraživača. Čvrsto se nadam da će ova knjiga još više ubrzati taj trend.

– Koja je poveznica pojmova kontrarevolucije i konzervativizma s kršćanstvom? Ima li kontrarevolucije bez konzervativizma, a konzervativizma bez kršćanstva?

Kontrarevolucija je prije jedan politički, a povijesno često i vojni pokret protiv revolucije, dok je konzervativizam prije filozofija življenja i životni stav. Konzervativni pogled na svijet itekako je povezan s kršćanstvom i Crkvom, koji su pokazivali velik smisao za očuvanje tradicije. Crkva ima i imala je obvezu čuvanja pologa vjere, koji je Krist predao apostolima u naslijeđe. Nije slučajno da su se takva filozofija života i takav svjetonazor tako znakovito izrazili u zapadnoj civilizaciji, osobito nakon Francuske revolucije, koja je dovela u pitanje sve stare vrednote i prošlo naslijeđe.

Susreo sam i čitao ljude koji nisu kršćani, a opet pronose takve vrednote, iako mi se čini da su svi oni u nekom hodu prema kršćanstvu, makar toga bili i nesvjesni, ili o kršćanstvu makar imaju pozitivno mišljenje. U postkršćanskom svijetu postoje i ljudi koji su izgubili kršćanski identitet, nesvjesni da ih je kršćanski pogled na svijet oblikovao. U takvom svijetu, nije moguće staviti znak jednakosti između kategorija konzervativnog i kršćanskog. Kršćanstvo je danas, pogotovo u javnom životu i intelektualnim krugovima, preslabo da bi imalo privilegij odbaciti intelektualnu razmjenu, pa i suradnju s takvim ljudima, čiji broj je ogroman.

Ali opet, pogledamo li povijesno, ne treba zaboraviti da su kršćani i Crkva zaista bili u prvim redovima borbe protiv revolucije, ističući se kao najživlja snaga protiv njezina prodora, zbog čega su se onda povratno i našli na njezinom najžešćem udaru, što se uočava tamo od Francuske revolucije pa sve do totalitarizama 20. stoljeća. O tome svjedoče i živopisne biografije autora iz ove knjige, poput Dominika Barača i Milivoja Magdića, koji su svoje vjersko osvjedočenje platili životom, dok su Andrija Dorotić i Bonifacije Perović morali radi vjere bježati u egzil, a Stjepan Zimmermann, čija je neoskolastička filozofija bila proglašena vjerskom propagandom, ponižen izbacivanjem sa sveučilišta i iz javnog života.

Jednako tako, mora se naglasiti kako se, promotrimo li njegovu povijest, hrvatski konzervativizam naslanjao, poput latinske i austrijske Europe, na katoličku tradiciju te da je imao istaknuto metafizičko određenje. Nedavno preminuli engleski filozof Roger Scruton izveo je podjelu na angloamerički i europski, kontinentalni tip konzervatizma, u smislu da je prvi navedeni daleko više empirijski oblikovan od potonjeg, koji je čvrsto usidren na metafizičkim polazištima, odnosno čija je snažna crta upravo nadnaravna vjera u Boga i vječnost.

– Kao dvije središnje točke hrvatskog konzervativizma navodite svijest o hrvatskom državnom pravu i svijest o pripadnosti kršćanskoj kulturi. Jesu li obje navedene dimenzije jednako važne? Kako su mislioci kojima se bavite u knjizi uspostavljali ravnotežu između prvoga, nacionalno-političkoga, i drugoga, u srži duhovnog elementa?

Za njih je ravnoteža nužna jer nacionalna ideja bez duhovnog kršćanskog elementa predstavlja opasnost za pad u poganstvo i barbarstvo. O tome su vrlo zanimljivo pisali Mihovil Pavlinović, Đuro Arnold i Zimmermann – prema njihovim shvaćanjima nacionalna ideja sama samcata vrlo lako može otklizati prema patološkom obliku nacionalizma, koji se iz jednog stanja duhovnog egoizma bez kršćanskog korektiva može pretvoriti u mržnju prema drugim narodima. Sam Pavlinović zato kaže kako je “nacija krasnotvor kršćanstva” te da je Crkva, njegujući smisao za tradiciju, bila majka odgojiteljica svim narodima Europe. Govoreći u svojem vremenu, Pavlinović ističe da je ideju naroda iz tog razloga uzaludno tražiti izvan kršćanstva. Francuska, koja je bila “prva kći Crkve”, prometnula se u smjeru sekularnog nacionalizma koji je katoličanstvo, odnosno Objavu i Tradiciju, željelo zamijeniti isključivo kultom Razuma.

Francuska nacija, koja je prema Pavlinoviću nastala upravo u krilu Crkve, sa svojim se revolucionarnim nacionalizmom odmaknula od svojih iskonskih kršćanskih korijena, da bi onda njezin primjer zaprijetio revolucioniziranju cijele Europe. Dorotić stoga naglašava kako je jedini cilj Napolenova marša po Dalmaciji i Europi uspostava “bezbožničkog poretka”. Zato francuski nacionalizam ne može biti put za hrvatski nacionalizam, koji nasuprot francuskom mora biti konzervativan, to jest, koji svoju hrvatsku državu utemeljenu na kršćanskim principima mora tražiti u sklopu Monarhije, što je središnja politička misao i Dorotića i Pavlinovića.

Kosto Vojnović je 1870-ih promatrao francusku katastrofu kada je Bismarck sa svojom pruskom vojskom ušetao u Pariz, da bi onda zaključio kako su revolucija i kasniji Napolenov revolucionarni imperijalizam toliko isrcpili francusko nacionalno biće da je od prve sile svijeta u 17. stoljeću, devetnaestoljetna Francuska u poretku moći pala daleko ispod Engleske i novoproglašene Njemačke.

– Većina intelektualaca čije nasljeđe obrađujete – uz djelomične iznimke, primjerice, Pavlinovića i Tuđmana, koji su mu pristupali selektivno – kritični su spram pravaštva. Zašto? Nalazi li se starčevićanstvo izvan okvira hrvatskoga konzervativizma?

Kao što sam na stranicama knjige istaknuo, konzervativno obilježje nije stvar jednog pokreta i stranke, a što posebno vrijedi za hrvatski slučaj, ono se nalazi raspršeno kod brojnih autora i u programima različitih političkih pokreta i stranaka. Svakako da ga jedan snažni element o hrvatskoj posebnosti, o hrvatskoj državnosti, o hrvatskom državnom pravu, o pravu hrvatskog naroda na neovisnu državu – temeljni program pravaštva – nedvojbeno stavlja u spektar hrvatske konzervativne politike. Međutim, pravaštvo je imalo i očiglednu prisutnost liberalnih elemenata, primjerice stajalište da hrvatska moderna nacija mora biti sekularno definirana, bez reference na duhovni orijentir katoličke tradicije, s idejom da u središtu svega mora biti isključivo hrvatski nacionalizam.

Tu se Starčević razilazi s ostalim protagonistima hrvatske politike 19. stoljeća: Dorotićem, Pavlinovićem, Vojnovićem i Strossmayerom. Starčević nije bio protivnik kršćanstva, ali je imao kritičan stav prema institucionalnoj Crkvi, zbog čega je njegov slogan samo “Bog i Hrvati”. Više je motiva Starčevićeva antiklerikalizma – vjerojatno i osobni, neuspješna crkvena karijera – zatim liberalna formacija tipična za intelektualca 19. stoljeća, ali i politički kontekst u kojem je djelovao, budući da je Crkva podržavala postojeći poredak protiv kojega je nastupao.

Starčević se napajao liberalizmom pristiglim iz Francuske, pa onda i Mađarske i Italije. Starčevićanstvo je u hrvatsku političku kulturu unijelo romantičarski idealizam i beskompromisni stav, koji se pokazao neprilagođenim za realpolitičke odnose, o čemu je kao razočarani pravaš pisao Vinko Krišković, koji je ustanovio da politika i patriotizam nisu jedno te isto, što je starčevićanski pokret na svoju štetu miješao. Dakle, pravaštvo je u većoj mjeri bila snažna i utjecajna ideja o samostalnoj hrvatskoj državi, koja u hrvatskoj politici nije ostvarivala i tome proporcionalne rezultate, vjerojatno zbog te i takve vlastite nepraktičnosti. Međutim, u povijesti je čest slučaj da vaše ideje prihvate ili realiziraju drugi, pa čak i vaši neprijatelji – toliko o tome koliko su ideje moćne. Zanimljivo je istaknuti kako je pravaštvo imalo povijest velikih unutarnjih lomova i mrvljenja, kako krajem 19. i početkom 20. stoljeća, tako i zadnjih 30 godina u hrvatskoj demokraciji.

– U javnom mnijenju nedovoljno je razjašnjena uloga Stjepana Radića i njegova seljačkog pokreta u borbi ideja međuratnoga razdoblja. Oko toga, čini se, nema suglasja niti među protagonistima knjige. Primjerice, je li radićevština onemogućavala – kako je to smatrao Milivoj Magdić – ili pak omogućila, kako je držao Franjo Tuđman, pojavu komunizma u Hrvatskoj? 

To je zagonetno pitanje na koje ni ja ne mogu dati jednoznačan odgovor. Seljački pokret je, kao i svaki pokret, unutar sebe imao heterogena gibanja, okupljajući oko sebe raznorodne elemente, posebno nakon Radićeve smrti, u 1930-im godinama, kada su se svi hrvatski politički čimbenici okupili oko seljačkog pokreta pod Mačekovim vodstvom. Nosio je hrvatsku državnu ideju nakon 1918. godine, kada je propala hrvatska građanska politika koja je moralno kapitulirala pred metežom i političkim previranjima u novoj jugoslavenskoj državi.

1930-ih godina, seljački pokret zaista je imao i desno i lijevo krilo. Magdić je pisao da je lijevo krilo došlo iz redova liberalnih jugoslavenskih nacionalista koji su se kasnije prihvatili unošenja marksističkih ideja u seljački pokret. Zanimljivo je što su se uglavnom isti u ratu prebacili u redove Titova partizanskog pokreta. Kod svega toga je Magdić mislio da je radićevština spriječila prvi val prodora komunističkih ideja, odmah nakon Boljševičke revolucije iz 1917. godine, u hrvatskim zemljama.

Radićevo spajanje nacionalnog i socijalnog u jedinstvenu viziju agrarnog socijalizma mučilo je starog konzervativca Milana Šufflaya, koji je pisao da bi socijalna ideja mogla ugroziti uspostavu hrvatske države u budućnosti. Šufflay je imao zazor prema naglašavanju socijalnog pitanja, jer ga je to podsjećalo na boljševizam, posebno nakon što je Radić išao u komunističku Moskvu. Šufflay se držao mišljenja kako je Radić morao raditi samo na planu hrvatskog nacionalizma i tradicionalizma, bez da se zanosi velikim idejama budućnosti, jer, kako kaže: “Nema te ideje budućnosti koja bi imala snagu prošlosti”. Drugi pak, poput Ive Lendića, sasvim s druge pozicije, govore kako je seljački pokret svojim širokim aktivizmom uzdrmao crkveni autoritet i značaj vjere na hrvatskom selu, što je onda omogućilo lakšu penetraciju komunizma.

Ne treba kod svega toga zaboraviti niti na antiseljačku politiku beogradskog režima, koji je sustavno držao hrvatsko seljaštvo u stanju ekonomske podređenosti, a ona je također bila jedan od okidača za primanje lijevih tendencija na hrvatskom selu. Ipak, hrvatski narod u Drugom svjetskom ratu većinski je bio protiv temeljite društvene preobrazbe svojih ustanova, uključujući i velik dio onih koji su sudjelovali u donjim slojevima partizanskog pokreta. Revoluciju je provela uska i dobro posložena i organizirana komunistička manjina s vrha vlasti.

– Uloga Crkve u formiranju južnoslavenskih državnih zajednica ambivalentna je – prvo ih je pomogla kreirati, a potom i srušiti. Po čemu se Josipa Jurja Strossmayera može svesti u okvire hrvatskoga konzervativizma, onkraj uloga koje mu je namijenila srednjostrujaška historiografija?

Ne bih olako simplificirao. Pazite, 1918. godine postojala je i druga struja, mada u manjini u odnosu na opće raspoloženje u Crkvi, koja nije sa simpatijom gledala na uspostavljanje jugoslavenske države. Tu struju je predstavljao sarajevski nadbiskup Josip Stadler. On je smatrao da propast Monarhije i stvaranje jugoslavenske države može životno ugroziti najvitalnije interese hrvatskog naroda i Katoličke crkve na europskom jugoistoku. Monarhija je ipak bila najveća katolička država Europe onog vremena, a njezinim rušenjem i stvaranjem Jugoslavije došlo bi do prevlasti pravoslavnog elementa s jakom muslimanskom manjinom, što je brinulo Stadlera kao hrvatskog političara, intelektualca i crkvenog velikodostojnika.

Kada je Crkva počela raditi na rušenju jugoslavenskog projekta, mislim da je bila vrlo oprezna, ali definitivno je nakon 1937. godine, nakon što je Beograd odbacio konkordat, napustila lojalnost prema jugoslavenskoj državi, što se onda nastavilo i u drugoj Jugoslaviji. Tada se neriješenom hrvatskom nacionalnom pitanju pridružilo i neriješeno crkveno pitanje, odnosno zakonski nedefiniran status Katoličke crkve u Jugoslaviji. Nije slučajno jugoslavenski nacionalist i povjesničar, mason i bivši katolik Viktor Novak pred sam Drugi svjetski rat u tekstu “Magnum tempus” pozivao katolički visoki i niži kler da podrži Jugoslaviju, smatrajući – unatoč radikalnoj promijeni svojeg svjetonazora – da jugoslavenska država bez lojalnosti Katoličke crkve ne može dugo izdržati na životu.

Strossmayerova ličnost i djelo postali su predmetom velike instrumentalizacije za trajanja dviju jugoslavenskih država, posebno u prvoj kraljevskoj Jugoslaviji. Na to je već 1925. godine upozorio Filip Lukas, pišući o negativnoj eksploataciji Strossmayera koja se sasvim kosi s autentičnošću njegova povijesnog lika. Strossmayer je nespojiv s Aleksandrovom i Titovom Jugoslavijom. Njegovo jugoslavenstvo bilo je kroatocentrično; ono je imalo biti sredstvom hrvatskih narodnih interesa, a u vjerskom pogledu počivalo je na ideji o širenju utjecaja Katoličke crkve na europski jugoistok i zagovaranju crkvene unije. Ono je u prvom redu imalo kulturnu notu, ali koja se kasnije, u sljedećoj generaciji, pretvorila u politički projekt s jasnim konturama. Liberalno i komunističko jugoslavenstvo u sadržajnom smislu nemaju veze s onim što je Strossmayer govorio. Teško je vjerovati kako bi ih Strossmayer prihvatio da ih je kojem slučajem doživio, jer su oba režima, nevažno kraljevski ili komunistički, nosila u sebi jaku antikroatističku i antikatoličku liniju.

Liberalno jugoslaventvo govorilo je o zajedničkom etničkom podrijetlu jugoslavenskih naroda iz kojeg imala nastati jugoslavenska nacija, dakle bilo je klasični liberalni nacionalizam, dok je komunističko jugoslavenstvo zborilo o bratstvu i jedinstvu jugoslavenskih naroda na bazi socijalističke revolucije. Ipak, na moguće pogubne posljedice Strossmayerove južnoslavenske orijentacije u vremenima koja dolaze upozoravao je zagrebački nadbiskup Juraj Haulik, njegov politički protivnik. Unatoč svemu i svim ovim nijansama i razlikama oko svih ovih tipologija jugoslavenstva, njegovih tradicionalnih strossmayerovskih vizija o kojima smo govorili i modernih liberalnih i komunističkih inačica, ne može se osporiti činjenica da je Strossmayer zadao smjer u hrvatskom javnom životu koji je – sigurno ne njegovom namjerom – završio i vodio k prekretničkoj 1918. godini.

Pojam “liberalnog” kod Strossmayera treba uzeti u kontekstu njegova vremena kada se suprotstavlja papinskoj nepogrešivosti na I. Vatikanskom saboru. Kao i tendenciju jugoslavenskih historiografija (1918.-1990.) da mu prišiju etiketu “liberalnosti” jer im je prihvatljiv isključivo zato što je širio ideje jugoslavenske suradnje nasuprot onim crkveniim ljudima koji su se u tom vremenu borili protiv jugoslavenske ideje i države, a koji su onda kao takvi stajali “na krivoj strani povijesti”. Međutim, kada se konzultiraju izvori, onda se vidi do koje je mjere njegovo djelo falsicificirano. Njegova oštra kulturna borba protiv sekularnog liberalizma, što se vidi i iz ove knjige, bila je istančana apologetika katoličke vjere i Crkve protiv liberalnih ideja i masonskog utjecaja na znanost i kulturu, posebno u domeni sveučilišta.

– Što svi mislioci koje obrađujete imaju zajedničko, a po čemu se razlikuju? Koliko ima pluralizma unutar korpusa hrvatskoga konzervativizma? Primjerice, neki od njih prigrljivali su neke ideje proistekle iz liberalizma (Pavlinovićev “liberalni katolicizam”), dok su drugi liberalizam vidjeli, između ostalog, pretečom komunizma (Magdić)… 

Zajedničko im je pozivanje na hrvatski nacionalni i državni princip, na presudno važnu ulogu vjerske dimenzije povijesti hrvatskog naroda, i na ideju pripadnosti hrvatskog naroda zapadnom krugu, bez alternative. Ono što im je različito jest njihovo pojedinačno osobno i povijesno iskustvo i razni naglasci u obrani velikih i važnih ustanova civilizacije – naroda, države, vjere, obitelji, tradicionalnog morala, klasične kulture, sveučilišta, vlasništva, kršćanske vizije braka itd., drugim riječima, u obrani svega onoga protiv čega su ustale moderne revolucije.

Ovo “liberalno” kod Pavlinovića, kao i kod Strossmayera, mora biti uzeto u relaciji s ondašnjim prilikama u Crkvi. Pavlinovićev “liberalni” stav nema veze s današnjim koji u Crkvi i izvan nje zahtijeva ozbiljnu reviziju doktrine. Taj se “liberalizam” izražavao najprije kroz odnos prema političkom fenomenu nacije i nacionalnoga. U katoličkom svijetu Pavlinovićeva vremena nije postojalo unisono mišljenje oko toga, jedni su nasuprot njemu u nacionalnoj ideji vidjeli revolucionarnu energiju i stvaranje jednog oblika nove religije s političkim predznakom, za što se u nekim epizodama kasnije ispostavilo da i nije bilo daleko od istine. Pavlinović je bio zastupnikom one struje koja je u nacionalnoj ideji, kao što sam maloprije spomenuo, vidjela kontinuitet s kršćanskim predajama.

Određeni krugovi u Crkvi nastojali su pronaći pozitivne elemente novih poticaja što su pridolazili sa strane liberalizma – dakako, ne svih, a posebno ne onih koji su željeli relativizirati crkvenu doktrinu i smanjiti utjecaj Crkve na društvo. Dapače, Pavlinović je sam u Dalmatinskom saboru 1874. godine, kada je došao na glasovanje liberalni zakon o građanskom braku, žestoko branio doktrinarna pitanja, nastupajući tako umjesto dalmatinskih biskupa koji se nisu usudili suprotstaviti vladinoj inicijativi.

Ovaj župnik iz Podgore istovremeno je ustao i protiv modernih liberalnih reformi koje su donijele vrlo osjetljivu uspostavu državnog monopola nad školstvom. Na ovom primjeru Pavlinovićeve borbe protiv prodora liberalizma vidimo veliku krizu Monarhije najveće katoličke države ondašnje Europe na svim poljima njezina života. Ta kriza nije bila samo obilježena sveprisutnom borbom oko nacionalnog pitanja, kako se često ponavlja u povijesnoj znanosti, nego su je razdirala i duboka moralna pitanja, pitanja braka i odgoja, a koja joj je u tim posljednjim desetljećima njezina postojanja nametao liberalizam.

– Na tom tragu, mnoge od povijesnih figura kojima se bavite, od Strossmayera do Zimmermanna, kritizirale su devetnaestostoljetne i dvadesetostoljetne inačice liberalizma. Vrijedi li ta kritika i za današnji liberalizam?

Današnji liberalizam i liberalizam iz prethodna dva stoljeća imaju jednu zajedničku nit, a to je shvaćanje slobode kakvo je Magdiću, Pavlinoviću, Arnoldu, Zimmermannu i Strossmayeru, kao i njihovim današnjim istomišljenicima, problematično. Najbolje je to izrazio Pavlinović u jednom svojemu govoru u Imotskom 1870. godine, kada je rekao da on jest ljubitelj slobode i time“slobodnjak”, ali da za njega ne može biti “slobode bez Boga”.

Današnji liberalizam svojevrsna je sinteza starog liberalizma i lijevih polazišta proizišlih iz kulturnog marksizma zapadne ljevice. Magdić, kao i mnogi drugi u ovoj knjizi, slažu se da postoji korelacija između liberalizma i marksizma, odnosno da je marksizam nastao u krilu starog liberalizma 19. stoljeća, koji je koketirao i s racionalizmom i ateizmom, na čemu je upravo marksistička ideja najviše inzistirala. Sloboda se, prema mislima Strossmayera, Zimmermanna i kasnog Magdića – koji je isprva bio lijevo orijentirani intelektualac – ne može staviti nasuprot Tradicije s velikim T, i sa svim što ona podrazumijeva, od kategorije kao što su institucionalni poredak, autoritet vlasti i zakona, sve do moralno-religioznog naslijeđa.

Sloboda se može ostvarivati jedino u njezinim granicama, izvan tradicije ona je rušilačka sila koja vodi k općoj moralnoj i političkoj anarhiji. Svi navedeni mislioci reći će kako je istinska i prava sloboda moguća jedino u granicama tradicije. Magdić ide i dalje, pa je spreman tvrditi da je važnost slobode prenaglašena, ali da njezina ideja svakako mora postojati jer bi inače zavladala totalna despocija. Povijesno prvenstvo Zapada nad cijelim svijetom i svim drugim civilizacijama nije toliko zasluga slobode, koliko onih drugih zaboravljenih načela kao što su autoritet, hijerahija i disciplina, mislio je Magdić.

Isto tako nije slučajno da je liberalizam nastao na Zapadu – njegovo izvorište u kršćanskom je srednjem vijeku, koji je na osobit i osebujan način afirmirao pojam libertas u političkom i ekonomskom životu, pri čemu je ondašnje njegovo značenje sadržajno bilo potpuno drugačije od onog što se danas sve stavlja pod rubriku liberalizma, kojemu je s tim pojmom zajednički samo naziv. Ali, kako je s pravom – na iznenađenje mnogih njegovih sljedbenika – rekao Jürgen Habermas, njemački neomarksistički filozof i ujedno jedan od prvaka Frankfurtske škole, čitava moderna misao i politika zapravo nije nastala ab ovo, kako se to u modernističkim prikazima običavalo redukcionistički propagirati, nego je proizašla izravno iz biblijske tradicije i kršćanske civilizacije, uključujući i ljevici toliko dragu ideju egalitarizma.

– Većina intelektualaca sabranih u knjizi kritici je, osim liberalizma, podvrgnula i komunizam i nacionalsocijalizam i fašizam. Što su nudili kao alternativu?

Prvo, smatrali su da su nacionalsocijalizam i fašizam isto tako revolucionarni kao i komunizam, o čemu najviše progovaraju Hijacint Bošković, Zimmermann, Magdić i naposljetku Bogdan Radica. U skladu s tim, oni ih nisu vidjeli kao konzervativne i proturevolucionarne pokrete, nego kao nastavke modernističkih nastojanja koja su se svijetu prve polovice 20. stoljeća nudila kao modernističke alternative pred izazovima vremena u kojemu je zavodljivost komunizma predstavljala ozbiljnu prijetnju, pogotovo nakon Listopadske revolucije u Rusiji 1917. godine.

Dominik Barač kaže da je komunizam kao svjetski pokret i učenje daleko najsnažnije obilježio 20. stoljeće ljudske povijesti. Ne zaboravimo da je fašizam, jednako kao i komunizam, ali poslije i nacionalsocijalizam, također govorio u terminima “novog čovjeka”, “novog svijeta”, “novog humanizma” i “nove civilizacije”. Dakle, i oni su stajali u okvirima jedne ideologije obećanja, također su gajili jedan futuristički optimizam, tražili su neko savršeno i idealno stanje svojeg naroda i države, pa su – ne prihvaćajući realnosti – posezali za upotrebom nasilja, a sve u ime revitalizacija velikih ideja Naroda i Države. Pri tome, oni nisu samo koristili nasilje, nego su ga i veličali kao nešto što je neminovno na putu ostvarenja njihovih idealističkih projekata. Također, fašizam je nosio u sebi nemir, ozlojađenost, frustriranost, ogorčenost, vidio je svijet oko sebe isuviše negativno, što je tipično za lijevu poziciju mišljenja.

Sve ovo odudara od istinske desne i konzervativne pozicije koja prihvaća svijet onakvim kakvim jest, sa svim njegovim manama i nedostatcima, zastupajući realizam nasuprot idealizmu, odnosno prihvaćajući nesavršenost čovjeka i političke zajednice koju stvara kroz svoju povijest.

Međutim, nisu svi konzervativci u tadašnjoj Europi i kod nas problematici pristupali na ovaj način. Mnogi od njih dali su potporu fašizmu i nacionalsocijalizmu vjerujući kako su oni jedina brana prodoru svjetskog komunizma. Također, povjerovali su kako je riječ o pokretima nacionalne obnove, zanemarujući da su “lažna” desnica, kako je u ono vrijeme u svojoj kritici nove njemačke i talijanske ideologije dobro uočio Bošković. U tim ideologijama Bošković primjećuje i neka zrnca istine, ali upozorava čitateljstvo – prije svega katoličke i konzervativne krugove – na opasnost fenomena koji se zove “poluistina”, kao i na njezine razorne učinke, pogotovo za ionako naivne i povodljive misleće duhove iz intelektualnih krugova. Jer baš intelektualci su ljudi koji se lako zanose i oduševljavaju! Jednom je kardinal John Henry Newman rekao da je “poluistina” puno gora i daleko opasnija i od same gole laži, na što je i Bošković smjerao. U tom pristajanju na savez s ovim ideološkim eksperimentima krije se odgovor na pitanje zašto su konzervativne snage unutar pojedinih nacionalnih tradicija u velikoj mjeri poslije 1945. i sloma nacizma i fašizma doživjele kompromitaciju koja se osjeća sve do naših dana.

– Glavnina je autora kojima se bavite, barem u svojemu životnom vijeku, uz rijetke iznimke poput Franje Tuđmana, u kulturnim (ali i pravim) ratovima koje je vodila doživjela poraz. Primjerice, 1918. godine formiranjem južnoslavenske zajednice trijumfiralo je “Kamovo pokoljenje”. Može li njihova pobjeda biti barem posthumna, ugradimo li neke od njihovih ideja u našu sadašnjicu?

Mislim da nema definitivnih poraza i pobjeda na ovom svijetu. Svaka pobjeda i poraz su relativni u ratovima ovog svijeta, bili oni kulturni ili pravi ratovi. Pobjeda u apsolutnom smislu samo je umišljenost trijumfalističkog osjećaja pobjednika. To je povijest kao učiteljica života nebrojeno puta potvrdila. Zašto je pobijedilo “Kamovo pokoljenje”, koje je Magdić tako nazvao prema Janku Poliću Kamovu, kao anarhističkom i revolucionarnom predstavniku cijele te generacije? Zato što je ova liberalna inteligencija svojim djelovanjem pripremila duhovno stanje u smjeru formiranja južnoslavenske zajednice na nacionalnoj razini, dok su s druge strane tome pomogle i vanjske okolnosti kao što su poraz Centralnih sila i propast Monarhije, čemu dakako treba pridodati i opasnost da hrvatske zemlje između sebe ne podijele ekspanzionističke težnje Italije i Srbije.

Isto tako, valja istaknuti i nepostojanje jake alternative koja bi radila na uspostavi nezavisne hrvatske države te prekretničke povijesne točke kakva je bila 1918. godina, što se može objasniti i prelaskom značajnog broja pravaša na jugoslavenske koncepcije. Devedesete godine su opet porazile te iste jugoslavenske koncepcije, a brojne druge autore u ovoj knjizi je i sam Tuđman detaljno čitao i proučavao kako bi dobio svoje predstojeće ratove. Upravo je Tuđman jednim dijelom uz pomoć ovih “poraženih” autora uspio evoluirati s marksizma prema konzervativnim pozicijama, čime se onda uspio rastaviti i od komunističke i jugoslavenske utopije.

Njegovo poznavanje Magdićeva i Radičina opusa, ali i drugih autora, u njegovoj disidentskoj fazi govori tome u prilog. Zbog te činjenice njegova evolucija nikako nije plod slučaja, pri čemu ne valja izgubiti iz vida ni sve one vanjske okolnosti u komunističkoj Jugoslaviji koje je osobno proživljavao, a koje su ga također tjerale u smjeru bijega od službene ideologije prema isključivo nacionalnoj ideologiji i traženju puteva prema konzervativnoj političkoj filozofiji.

Uostalom, kada smo kod rasprava u ovoj knjizi, zar nije Radica pobijedio Krležu gledano iz točke 2022. godine? Tko je onda pobijedio, Radica koji se borio za jednu demokratsku i samostalnu Hrvatsku koja će biti oslonjena na zapadni svijet ili antizapadnjaštvo jednog Krleže koji je do pred smrt vjerovao u svjetsku pobjedu socijalizma nad “trulim kapitalističkim Zapadom” i Lenjinovih ideja, pri čemu bi titoistička Jugoslavija imala odigrati u svemu tome važnu ulogu? Puna je istina da je vizija današnje Hrvatske stvorena zapravo u imaginariju određenih krugova hrvatske političke emigracije, a ne na temeljima titovskih i krležijanskih propalih svjetova. Radica je zato aktualan autor, a Krležu je, iz perspektive ovakve sadašnjice, pregazilo vrijeme.

Pa i ovo njihovo ponovno istraživanje i iznošenje cjelokupnog opusa javnosti nakon tolikih godina je, barem osobno tako mislim, prilog toj posthumnoj pobjedi. Što se tiče ugrađivanja njihovih ideja u našu sadašnjicu, neke od tih ideja, kao što je stvaranje nezavisne hrvatske države i njezina politička i vojna integracija sa zapadnim svijetom – što sad opet postaje aktualno političko-civilizacijsko orijentiranje nakon ruske invazije na Ukrajinu – već su implementirane. Kako je riječ o nekim vječnim pitanjima koje zaokupljaju stoljeća i generacije, a na koje su oni davali odgovore, njihova ostavština će stalno i u budućnosti biti više ili manje interesantna ili živa, u to nema nikakve sumnje.

Kada Strossmayer govori o važnosti sveučilišne ustanove za jedan narod, za njegov moralni ili politički odgoj i obrazovanje, ili Vojnović o fundamentalnom značaju obiteljske ustanove za taj isti narod i kompletni zapadni svijet – dajući jedno zanimljivo tumačenje da veličanstvena povijest Dubrovačke republike nije izgrađena na umijeću diplomacije i smislu za poslovnost kako se uobičajeno govori, nego upravo na temelju jake obiteljske ustanove u dubrovačkom društvu – zar nam oni s tim temama nisu itekako aktualni za naše vrijeme, u kojem upravo ove dvije tako krucijalne ustanove proživljavaju strahovitu krizu?

 bitno.net

 

Čitajući novije povijesne uratke naših suvremenih povjesničara, svakako se uočava razdjelnica koja ih dijeli na one koji vrednuju afirmativno povjesnicu hrvatskoga naroda, fundiraju zaključke na dokumentima i tragaju za istinom u arhivima, uzimaju u obzir europske i svjetske okolnosti koje su omogućavale ili onemogućavale sazrijevanje nacionalnoga bića, ubrajaju u povijest i preuzimanje duhovne strukture osobito zapadne kršćanske provenijencije, koje osobine znanstvenoga istraživanja u dugom nizu povjesničarskoga rada nisu postojale. Ne samo da nisu postojale – sve one povjesničare koji su u posljednjih stotinu godina pokušali pisati ozbiljnu i dokumentiranu povjesnicu, onemogućavalo se u poslu, izbacivalo s katedri na sveučilištima ili ubijalo čak.

S druge strane objavljuju se radovi površnih i ideološki herostratski raspoloženih, slabo obrazovanih tzv. povjesničara koji negiraju gore spomenuto, iskrivljavaju podatke, falsificiraju dokumente i minoriziraju duhovnu komponentu kojom čovjek utječe na ishod povijesnih zbivanja, ili ga ista određuje.

U tom gotovo klinču živimo u neprestanom dvojstvu gdje se pojavljuje mogućnost da neuki koji određuju politički javni diskurs prihvate koncepciju kako je revidiranje historijskih zaključaka komunističkih i liberalnih tumača nepovredivo i vječno, zapadnu u zablude i počinjaju pogrješke kobne po narod. Činjenica koja je nepobitna, ali i nepriznata u suvremenom političarskom zanatu trebala bi glasiti: nitko tko nije upoznat s povijesti svoga naroda kao i općom povijesti, ne može obnašati dužnosti koje implicite zahtijevaju nužnost poznavanja društvenih i političkih procesa u prošlosti i još više u sadašnjosti. O bijednim likovima koji nam iz sjedišta današnje EU dolaze i kroje sudbinu i RH i BiH, suvišno je i govoriti. Gotovo nitko od tih lordova, ambasadora, regenata, upravitelja, bijelih zaštitnika, namjesnika i inih, drznika često, nije ni znao kamo ide dok mu to nisu pokazali na geografskoj karti: ide na Balkan koji nastavaju divlja plemena. Vrijedna djela poznatih hrvatskih povjesnika nisu prevedena na velike jezike. Ili vrlo rijetko. Oni koji dolaze kao naši svjetski savjetnici, nisu ih čitali. Nepoznavanje povijesti bolna je točka iz koje proizlaze i naša vlastita kloniranja u jugoslavene, talijanaše, mađarone, autonomaše, internacionaliste…globaliste.

U Nakladi P.I.P. Pavičić opet se pojavila intrigantna, zanimljivo pisana i znanstveno utemeljena knjiga: Stipe Kljaić: ”Povijest kontrarevolucije/ Hrvatska konzervativna misao od 1789.do 1989.” Nakladnik Josip Pavičić uporno pokušava zainteresirati javnost da se prihvati čitanja povijesnih knjiga, ponekad i vrlo zanemarenih i nepoznatih događaja i auktora. Mladoga povjesničara dr. Stipu Kljaića (Šibenik, 1982.) predstavlja knjigom koja se sastoji od 12 portreta više ili manje poznatih povjesničara: Andrija Dorotić, Mihovil Pavlinović, Kosto Vojnović, Josip Juraj Strossmayer, Đuro Arnold, Stjepan Zimmermann, Dominik Barač, Milivoj Magdić, Hijacint Bošković, Bonifacije Perović, Bogdan Radica, Franjo Tuđman.

Sličnom metodom poslužio se, između ostalih, dr. Ivo Perić u knjizi” Politički portreti iz prošlosti Dalmacije” (Split, 1990.), koji je odabrao po kriteriju lokalnoga djelovanja i pripadanja više ili manje poznate nekada znamenite javne djelatnike. (Mislimo da bi danas student povijesti na FF u Zagrebu teško prepoznao imena iz takvih monografija!)

Metodološki princip u knjizi dr. Kljaića sređen je po kronološkom i idejnom principu. Od Andrije Dorotića iz 19. stoljeća do Franje Tuđmana našega suvremenika i zaslužnika za stvaranje nezavisne i slobodne hrvatske države. Od snova Dorotićevih koji je čeznuo ujedinjenje Dalmacije, Hrvatske te Slavonije, svećenik franjevac koji se pokazao vidovit u politici, aktivan i hrabar u stvarnim zbivanjima, a isto tako i duboko misaon u svom filozofskom opusu, do Tuđmana koji je ostvario sveukupne namjere i napore Hrvata tijekom dva stoljeća moderne povijesti.

Uz svako navedeno ime postavljen je sukus njegove misli, a u opširnom uvodu i krajnji cilj rada: „Ova je rasprava pokušaj da se sastavi početna sinteza hrvatske kontrarevolucionarne, odnosno konzervativne misli, koja se vremenski podudara s modernim razdobljem.”

Primijetiti je da se mnogo toga u radu i djelima spomenutih povjesnika crpilo iz objavljenih knjiga znamenitih kršćanskih, u najširem smislu, mislilaca koji su analizom revolucija kao simbola „slobodarskoga i novoga” suprotstavili tzv. kontrarevoluciju kao zaštitu sveukupnih vrijednosti pozitivnoga u konzervativnom.

Od francuskoga filozofa i analitičara strašne situacije poslije Francuske revolucije Frederica Ozanama, G. K.Chestertona, N. Berdjajeva, Denisa de Rougemonta i mnogih nespomenutih. Uvelike se neka stajališta, koja bijahu odijeljena u komunističkoj „historiografiji”, bitno približuju ovim povjesničarima koji ne upadaju u zamku kako je ekstremna revolucija i avangarda isto što i napredak.

U nizu vrlo intrigantnih podataka možda se može izdvojiti kao primjer iscrpan tekst o odnosu Bogdana Radice prema Miroslavu Krleži. U njemu se očituje potpuna detronizacija velikoga maga kao intelektualca i kao čovjeka. Ne samo taj primjer- cijela knjiga napeto je štivo čak i za one koji ne vole povijest. Ocjene su oštre, jasne, pošteno iscizelirane citatima, dokumentima i predstavljaju političku filozofiju društvene evolucije.

U Zaključku se između ostaloga kaže: ”Međutim, osnovna nit koja povezuje tekstove i razmišljanja svih ovdje obrađenih autora jest obrana kapitalnih postignuća iz srednjovjekovnoga doba: državnog kontinuiteta i narodne samobitnosti hrvatskog naroda te njegove pripadnosti široj orbiti kršćanske civilizacije europskoga Zapada… Prezentizam nameće i filozofiju života sadržanu u sloganu” ovdje i sada”…”

Nakon puno opširnijega Zaključka slijedi simbolična slika: giljotina koja za sječivo ima zvijezdu oštrih bridova, a kao žrtva je alegorija Hrvatske u obliku pera na kojem je hrvatski grb.

Kao i uvijek ozbiljni nakladnik Josip Pavičić donosi Kazalo, Zaključak, Pogovor, Izvore i literaturu, Imensko kazalo, Zahvalu i Bilješku o piscu.

I za kraj ovoga kratkoga pregleda vrijedne knjige ono što je napisao Milan Šufflay a stoji kao njen motto: ”Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti. Kontinuitet se mora održati, jer inače dolazi kaos, a ne spas.”

Nevenka Nekić