Ova knjiga nije napisana, nego isklesana

Hrvatski pjesnik i general Ivan Tolj govori o Ćorićevoj knjizi

S knjigom ”In vino libertas” družio sam se od kraja siječnja, pa sve do Stepinčeva, to jest do 10. veljače ove, 2024. godine.

Pozorno sam upijao riječ po riječ, stranicu po stranicu, ove neobične i nesvakidašnje knjige nastale u ćeliji i samici haaškoga zatvora, pisane umom, srcem i rukom jednoga od osnivača Republike Herceg-Bosne, ministra unutarnjih poslova u njezinoj vladi, dragovoljca Domovinskoga i obrambenog rata, hrvatskoga branitelja, generala HVO-a, uznika i patnika, Valentina Ćorića.

Čitanje, točnije rečeno, meditiranje nad ovim zapisima, završio sam, ni malo slučajno, na dan smrti hrvatskoga svetog blaženika Alojzija Stepinca, mučenika i žrtve jugo-komunističkog, totalitarnog, bezbožničkog i zločinačkog sustava. U montiranom procesu bio je osuđen na 16 godina zatvora i prisilnog rada. Umro je 10. veljače 1960., u zatočeništvu, u Krašiću. Bio je duhovni vođa i moralna vertikala hrvatskoga naroda, jedna od najznačajnijih osoba u hrvatskoj povijesti, toj dugoj, višestoljetnoj povorci hrvatskih junaka, zatočenika, pravednika i mučenika. On je zasigurno kod Boga, u vječnosti, zagovornik svim krivo optuženima. Vjerujem da je i Valentinu – u dugim zatvorskim godinama svakojakih kušnji – bio moćan nadahnitelj i oslonac da ne posustane i da ne padne u očaj, već naprotiv, da to teško stanje pretvori u duhovni napredak i dobitak. Dobitak ne samo za njega, već i za njegovu obitelj i cjelokupni hrvatski narod. Da je u tome uspio i da je tome tako, potvrđuju nam i ovi zapisi koje je pisao u zatvorskoj čamotinji, napuštenosti i samoći i koje sada čitamo s poštovanjem, zahvalnošću i divljenjem.

Velikog Alojzija Stepinca, monstruozni i nepravedni komunistički sustav osudio je na dugogodišnju kaznu zatvora. Valentina Ćorića pak, tzv. demokratski, pravedni i pravni Međunarodni sud (koje li farse i ironije!), bez valjana dokaza o krivnji, također na dugogodišnju kaznu zatvora s prišivenim biljegom ratnoga zločinca.

Haaški sud za ratne zločine razvlači sudske procese po deset, petnaest godina, za razliku od Međunarodnoga suda u Nürnbergu, na kojem se sudilo za ratne zločine počinjene u 2. svjetskom ratu i koji je uz sve procedure donio presude za manje od godinu dana. Suđenje je započeto 20. studenoga 1945., a završeno u listopadu 1946.

S pravom se kaže da je spora pravda zapravo nepravda. U tom lancu smišljene i dirigirane sporosti zadovoljni su zbog velikih zarada jedino tužitelji, sudci i odvjetnici. Koliki su godinama čamili u Haagu, pa potom bili oslobađani (podosta je Hrvata tako ‘oslobođeno’) i onda bez ikakvih isprika i financijskih naknada vraćani, najčešće uništena zdravlja, u svoje zemlje, obiteljima i kućama. I to je ovim, svojevrsnim pravosudnim, pravnim, profiterima bilo normalno. Ne samo njima, već i međunarodnoj zajednici, pa i matičnim državama uznika.

Valentin Ćorić u proslovu piše: ”Ne znam je li itko od tih ljudi koji vode ovakve poslove bio ikada negdje izoliran samo tri dana. Pa makar i u hotelu s pet zvjezdica. Da jesu, razumjeli bi malo bolje što znači deset godina čekanja u ovakvom režimu življenja, u deset četvornih metara i uvijek, svih ovih godina, s paketom iste jadne hrane, jednom na dan, u 24 sata.

S predstavljanja knjige „In vino libertas / Autobiografski zapisi iz Haaga“ u Mostaru 16. 2. 2024., slijeva: moderator Zoran Krešić, Ivan Tolj, Slobodan Prosperov Novak, Bosiljko Mišetić i autor Valentin Ćorić

U ovim dugim godinama oni ignoriraju nesnosnu patnju našu i svih u našim obiteljima, posebno djece. I oni su ni krivi ni dužni njihove žrtve”.

Prekomjerno poslušna i kooperativna službena Hrvatska, ne bi li se dodvorila Europi i ulasku u EU, u nezainteresiranosti nije bila iznimka. Nije bila odveć zaokupljena sudbinama svojih državljana, haaških uznika i nepravednim trajanjem i razvlačenjem procesa. Kažem službena, jer hrvatski je narod bio protiv izručivanja naših ljudi i takva (ne)postupanja.

Ali neki su iz naših redova bili vrlo zainteresirani sudjelovati u nečem puno gorem. Pojedini političari i neki visoki časnici, prednjačili su u izdaji i lažnome optuživanju svojih… Neke sam od njih prepoznao iz konteksta trodnevna ispitivanja, u veljači 2004., kojem sam bio izvrgnut od strane haaških istražitelja. Namjera im je bila od mene izvući bilo što, bilo kakvo priznanje koje bi teretilo RH, HV i HVO, pojedine moje kolege generale i suborce. Još pamtim bijes i crvenilo na njihovim licima što su uzalud potrošili toliko vremena ne bi li raznim smicalicama i trikovima i mene uvukli u već formirano kolo lažnoga svjedočenja i izdaje. Između ostalog, cilj im je bio dokazati nešto što su izmislili i što nije postojalo, tzv. UZP, udruženi zločinački pothvat, na čelu s utemeljiteljem Republike Hrvatske Franjom Tuđmanom i ratnim ministrom Gojkom Šuškom.

Ovaj Z u toj sklepotini, koju su nam pokušali podmetnuti, valja drukčije čitati i tumačiti. Z za nas znači zajedništvo, a ne zločin. Hrvatski se narod udružio u zajednički pothvat, da se obrani od velikosrpskoga osvajanja, agresije i zločina kojima je bio izložen u Hrvatskoj i BiH. I da nije bilo tog jedinstva i sloge, da nije bilo snažne HV i HVO-a, ne bi bilo ni pobjede u Domovinskome, obrambenom ratu, a od Hrvatske bi možda ostalo na političkome zemljovidu okljaštreno slovo H, a od Bosne i Hercegovine ni B ni H. Prekrilo bi je veliko S.

Nije odveć teško otkriti i objasniti sramotne putove izdaje, jer, gdje su ucjene, korupcija, lopovluk, strah, kukavičluk, nepoštenje i škude, tu su i Jude. Imali smo takvih u svim razdobljima naše teške i mučeničke povijesti. Imamo ih i danas. Za takve vrijedi stih hrvatskoga pjesnika Anđelka Vuletića, rođena u Hercegovini: ”Tako mali život, a tako veliki jadnici”.

U procesu protiv Valentina Ćorića bilo je 400 svjedoka i 11.000 dokumenata. Ni svjedoci, ni dokumenti nisu ga ni zbog čega teretili. Međutim nekoliko jadnika iz hrvatskoga političkog i sigurnosnog sustava jesu. I to tajnim djelovanjem i svjedočenjem, kao i podmetanjem falsificiranih dokumenata.

Puno je mjesta u knjizi, koja sam poželio citirati i uvrstiti ih u ovaj moj osvrt . U nimalo lakom izboru, odlučio sam se ipak za 254. stranicu, koja naoko, ali samo naoko, ne korespondira s naslovom knjige ”In vino libertas”. Valentin i u zatvorskoj ćeliji bez obzira na teško stanje u kojem se nalazi, čita, piše, moli i meditira. Razmišlja o Hrvatskoj, njenoj povijesti i budućnosti. Relativizira svoj zatvorski život, uspoređujući ga sa značajnim Hrvatima koji su robovali u puno težim uvjetima. Iz svih dijelova njegove knjige vidljiv je njegov snažan karakter, njegova odlučnost da izdrži i nadvlada sumnje i neizvjesnosti, koje su ga u zatvoru godinama pritiskale kao mlinski kamen.

”…Nisam od onih koji mole duge molitve, svojim molitvama zacijelo neću dosaditi ni Bogu ni Blaženoj Djevici Mariji. Ne bih se usudio reći da sam njihov ljubljeni, ali osjećam se kao da jesam, što god tko rekao i mislio.

Neka govore i misle što hoće, ja ipak najbolje znam kako mi je. Možda je moj život u zatvoru bogatiji od mnogih života izvan zatvora. Da nisam iskusio Haag, vjerojatno ne bih osjetio bogatstvo duha ni Božjeg milosrđa kakvo sada osjećam.

Meni nije lako, ali moj se zatvorski život ne može mjeriti s onima koji su tamnovali u neusporedivo težim uvjetima. Jesmo li se na slobodi dovoljno zanimali za njihove sudbine? Jesmo li tragali za svjedočanstvima o njima i njihovim teškim iskustvima? Jesmo li se pitali tko su oni i kakvi su bili, što su željeli i za što su se žrtvovali? Nismo, a svakako ne onoliko koliko su mučenici zasluživali.

Neke sam od tih velikih ljudi imao sreću i osobno upoznati, uvijek zadivljen njihovim odnosom prema kalvariji koju su prolazili u najtežim vremenima. Svoj su križ ponosno nosili do samoga kraja. Kako da ih zaboravimo? Kako da ne mislimo na njihovu žrtvu, od Bleiburga do Borova Sela? Zar smijemo zaboraviti na stotine mučenih i mučki ubijenih katoličkih svećenika i njihovih biskupa tijekom Drugog svjetskog rata i poslije njega, koje je predvodio biskup zagrebački Alojzije Stepinac? Kako da zaboravimo muke i robijanje hercegovačkog biskupa Petra Čule i velečasnog fra Ferde Vlašića? Kako da se ne sjećamo svih tih hrvatskih crkvenih mučenika?

Zato mjesta njihove patnje i smaknuća, kao što je ono na Širokom Brijegu u Hercegovini, moraju postati vječna svetišta.

Razmišljam koliko je još neotkrivenih hudih (vražjih) jama, koliko zaraslih grobova naših istinskih junaka i stradalnika. Smijemo li ih zaboraviti? Zar ćemo zaboravu prepustiti poratna Brozova mučilišta, kakva su bila Goli otok, Lepoglava, Stara Gradiška…?”

U Scheveningenu, Valentin je, unatoč robijanju i svim nedaćama kojima je sustavno bio izvrgnut, sačuvao psihičko zdravlje i unutarnji mir, dostojanstvo i uvjerenost da nije počinio nikakve zločine. Taj mir prenosio je i na svoje sunarodnjake, Hrvate. Prenosio je i na one s kojima je bio prisiljen na suživot u zatvoru i protiv kojih je ratovao i branio svoj narod od zločina i agresije. I s njima je, unatoč zlosilju, koje su činili nad njegovim sunarodnjacima diljem Hrvatske i BiH, pronalazio načine međusobne komunikacije, pa i povremena druženja uz spremanje hrane i po koje kapljice, koju je unatoč strogoj zabrani, vješto spravljao i skrivao ne bi li sebi i svima oko sebe olakšao duge godine sivila i uzničkoga očaja, tuge i potištenosti. Zgode i nezgode oko pravljenja vina, istrage i novčane kazne i samice nisu ga pokolebale…

Naime, napisao je: ”Naše ljudsko dostojanstvo u ovom zatvoru Ujedinjenih naroda na stotine je načina pogaženo. Skidanje jedne kapi rose s te goleme kamene stijene poniženja činilo nas je malo sretnijim ljudima… Primijetio sam kod sebe i kod drugih da se zatvorsko vino pretvorilo u tihi, nevidljivi znak našeg otpora.”

I na kraju, neka mi bude dopušteno, u ovome mome osvrtu i preletu preko knjige Valentina Ćorića, spomenuti da me s Valentinom povezuje isto hercegovačko sunce i Brotnjo, gdje smo se rodili, on u njegovoj Paoči, često spominjanoj u ovoj knjizi i za kojom je u uzništvu čeznuo, ja u Blatnici iz koje sam davno kao dijete otišao u Zagreb. Slična stremljenja i ideali. Ljubav i borba za Hrvatsku.

Vezuje nas plemenita zemlja humska, zemlja Hercegova, koju Hrvati nastavaju od pamtivijeka, od stoljeća sedmog, kako pjesma kaže. Da, od stoljeća sedmog tu Hrvati dišu, žive i umiru uvijek vjerni i postojani, unatoč svim tragedijama kojima su bili izloženi. Unatoč svim nepovoljnostima, osporavanjima i nerazumijevanjima koje nas ne mimoilaze ni danas, ni sada, čak ni ovoga trenutka kada promoviramo ovu knjigu i izričemo zahvalu čovjeku, koji je to svojim životom, borbom i bolnim svjedočenjem itekako zavrijedio.

Naš je Vale u tamnici, kako i sam kaže, ove svoje zapise klesao. Klesao, a ne pisao. Klesao ih je na tvrdom hrvatskom, hercegovačkom kamenu, na uvjerenju da je njegova borba imala smisla i da unatoč svim udarima nije pokleknuo i da je on u toj borbi pobijedio. Klesao ih je na stijeni. I tko na njoj, na toj stijeni, kako pjeva Žanko, ”svoju povist piše, tom ne može nitko prošlost da izbriše… Mi smo tu odavna, svi moraju znati, to je naša zemlja, tu žive Hrvati.

Generale, hvala Ti za sve što si učinio za slobodu hrvatskoga naroda, slobodu Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

U Mostaru, dne 16. veljače 2024.

Riječ Ivana Tolja na predstavljanju knjige „In vino libertas“

u Mostaru, 16. veljače 2024.

Udruženi zločinački pothvat jest sudjelovanje u rušenju Jugoslavije, to je istočni grijeh nastanka Republike Hrvatske

Prošlo je sedam godina od trenutka kad je knjiga “In vino libertas” trebala biti predstavljena. Dakle, od trenutka kad je njen pisac – koji se 2004. godine u Zagrebu stavio na raspolaganje Haaškom sudu – trebao opet postati slobodan građanin. Ali, teško je tu matematiku protumačiti samo sporim juridičkim mlinovima tribunala u kojem, kako Ćorić piše još 2014. “…procesi traju samo deset-petnaest godina”, u kojem je “umrlo nekoliko zatvorenika, nekoliko ih se ubilo, nekoliko ih je što psihički što fizički teško oboljelo, nekolicina ih je tiho umirala i još umire, a nekolicina je bez ikakve krivnje godinama ležala u tamnici, a onda bez ikakve naknade vraćena kući”.

Naime, čitajući Ćorićeve zapise neprestano su mi pred oči dolazili crteži pokojnog Radovana Pavića, utemeljitelja naše političke geografije, objavljivani u danas također pokojnom Hrvatskom slovu. Kad bi objašnjavao pad Vukovara Pavić nije pokazivao vojne specijalke, nije crtao linije Sajmišta ili Trpinjske ceste, nego bi raširio geopolitičku kartu Evrope. Arbitrarnost koja je, s jedne strane, odisala iz tih velikih crteža, te zgoljni usud malih naroda i njihovih pripadnika s druge strane, ukazivale su na specifičnu perspektivu u kojoj će se odvijati rat, ali i poraće.

Da ne bi bilo zabune: nitko pametan – ni itko moralan – neće tvrditi da u ratu zločine čini samo jedna strana; rat je otac sviju zločinstava, kako je – pomalo heraklitovski – govorio kardinal Kuharić. Rat je, naprosto, zločinačko stanje. O tome u Ćorićevim zapisima nema dileme, kao ni o tome da čovjek – pa i neprijatelj – i u takvom stanju može zadržati osnovnu moralnu konstituciju. No, temeljni smisao Haaškog suda nije u tome da se bavi zločinima, ni da istjeruje pravdu, ma kako zakašnjelu, nego da faktične posljedice rata, situaciju na terenu, što je moguće više približi projektiranome stanju stvari.

Ustanovljenje haaških sudišta nesumnjivo je bilo inspirirano ostavštinom Međunarodnog vojnog suda u Nürnbergu. Nürnberški tribunal svakako je donio novu pravnu paradigmu u rješavanju posljedica velikih sukoba i ona od tada predstavlja neospornu pravnu i civilizacijsku baštinu. Ali nije mu to bila osnovna svrha. Nürnberški sud bio je mjesto na kojem je novi svjetski poredak trebao dobiti svoju ceremonijalnu inauguraciju, pri tome poslati neku, koliko god nemuštu, poruku o vladavini prava, istodobno odrediti demarkacije predstojeće blokovske podjele. I last-least trebao je dokazati moralnost pobjednika. Ti elementi ne moraju biti međusobno suglasni, štoviše, mogu biti u izravnoj suprotnosti, ali jedina realnost svega toga bila je samo ono što bi nam naslikao Radovan Pavić: nova real-politička karta svijeta. Bez obzira što su u Nürnbergu mnogi – mnogi, ali ne svi – dobili ono što su zaslužili. Vratit ćemo se na to.

Sud u Haagu – i u političkom i u juridičkom smislu – legitimni je, dakle, sljednik Nürnberškog suda. To se, prije svega, vidi u činjenici da njegova politička zadaća nadilazi pravnu. Na temelju činjenice da se stanje na terenu nije poklopilo s onim što je planirano, glavne bi se stanovnike zatvora u Scheveningenu – na stranu ovdje oni obični operativci, često krvavi do lakata, koji za samu stvar ionako nisu od neke važnosti – moglo podijeliti u dvije skupine.

S jedne su strane oni koji su, jednostavno rečeno, sfušali posao za koji im je ostavljen mandat, dakle koji su od međunarodne zajednice – a to su, kako je definirao jedan naš saborski zastupnik i kolumnist, “SAD i sateliti” – dobili odriješene ruke, ali ograničeno vrijeme.

Druga skupna su oni koji su se tome scenariju suprotstavili. Dakle: nesposobni s jedne, neposlušni s druge strane. Ne čudi stoga da su među stanovnicima zatvora u Scheveningenu, a kojih je, kako Ćorić navodi, znalo biti i do stotinjak, najduži zatvorski staž ostvarili Karadžić i Mladić, legitimni predstavnici prve skupine, dok je drugu grupu očito reprezentirala hrvatska šestorka. Slobodan Milošević, glavni pouzdanik međunarodne zajednice u pripremnoj i početnoj fazi rata, umro je u zatvoru, a Tuđman, arhitekt hrvatske neovisnosti, preminuo je kao slobodan građanin i k tome hrvatski predsjednik, što je znatno oneraspoložilo ne samo dio međunarodne zajednice, osobito njenu eurokratsku elitu, nego i cijelu jednu političku formaciju u Hrvatskoj, koja ga je htjela vidjeti kao prvooptuženika udruženog zločinačkog pothvata.

U čemu se, dakle, sastoji Udruženi zločinački pothvat, što je sam zločin? Pravno gledano ova doktrina, inspirirana upravo ratovima na području bivše Jugoslavije, omogućuje progon osobe koja se, pripadajući nekoj organizaciji ili skupini, drži pojedinačno odgovornom za zločine koji su od te skupine bili počinjeni; inkriminacije se protežu u širokoj skali – od kršenja zakona, Ženevske konvencije pa do genocida. No, da pojednostavimo: Udruženi zločinački pothvat jest sudjelovanje u rušenju Jugoslavije. To je istočni grijeh nastanka Republike Hrvatske, nacionalne države hrvatskoga naroda, kao i osnutka Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, jedinog prostora na području BiH u kojem su Hrvati opstali kao zajednica. To je, između ostalog, razlog – uzimamo jedan iz mora primjera – zašto na Hrvatskoj televiziji ima mjesta za Lepu Brenu, a nema za Thompsona. Hrvatski branitelj Marko Perković, hoćeš-nećeš, rušio je Jugoslaviju.

 

 

 

Društvo hrvatskih književnika, petak, 26. 1. 2924.: Valentin Ćorić (lijevo) i Ratko Cvetnić

Ali što je to tako vrijedno u Jugoslaviji da se njen nestanak, posljednji od njenih raspada, smatra zločinom? Tu je s jedne strane mokri san socijalističke internacionale, naime da je moguće pronaći nadnacionalnu, nadklasnu itd., formulu po kojoj bi se multikulturalizam pretvorio u integrirano društvo. Može, naravno, da može – nema boljeg dokaza od kršćanstva, koje je stvorilo i Evropu i Zapad, a u svojoj demokršćanskoj aktualizaciji i samu Evropsku uniju. Ali socijalizam bježi od takvog odgovora kao vrag od tamjana. S druge strane tu su, naravno, stare anglo-francuske kombinacije na Balkanu, koje uvijek imaju u vidu neku vrstu velikosrpskog protektorata koji bi jamčio funkcionalnu zaštitu interesne sfere od ostalih krokodila u bari.

Naravno, kad se govori o Jugoslaviji, državi stvaranoj na civilizacijskom i etničkom rasjedu, onda znamo i to da se rasjed sviju rasjeda zove Bosna i Hercegovina. Stoga je BiH na određeni način bila mezimica socijalističke utopije; unutar one mantre o bratstvu i jedinstvu prilično se uporno uzimala kao svojevrsni dokaz u dokazu kako se multikulturalizam i integracija mogu stopiti u istom loncu. Jugoslavija u malom.

Ali, kako se na takvim rasjedima povijest ponavlja malo brže, a pamti malo kraće, krvava kupelj je stalna povijesna činjenica Bosne. Tim gore po činjenice, rekla bi ljevica, jer ta je utopija (kao i mnoge druge) u njenim redovima još neobično snažna; premda se internacionala sad ne bavi toliko “građanskom Bosnom i Hercegovinom” (s kojom ionako ne zna što bi), koliko s paralelnim društvima koja nastaju u najvećim i najbogatijim evropskim državama, najavljujući očiglednu budućnost Evrope. Paralelna su društva, podsjećam, ona koja žive jedna pokraj drugih, u lošijim varijantama jedna mimo drugih, a u najgorim jedna protiv drugih. Jugoslavija u malom. Za britansku konzervativku Suellu Braverman, čiji su roditelji indijskog i afričkog porijekla, nema nikakvih dilema: “Ne možete imati i multikulturalizam i integraciju. Ili imate jedno, ili imate drugo”. To je ujedno i budućnost BiH.

Real-političku logiku – zajedničku i Nürnbergu i Haagu – koja silu stalno nastoji prodati pod pravni, a onda i pod moralni princip, čovjek, dakako, može shvatiti, no s njenim se licemjerjem vrlo teško pomiriti, pogotovo kad godinama ležite u ćuzi.

Ćorić piše: “Izračunao sam da ću odležati ne samo dvije trećine kazne od 16 godina, na koju sam osuđen, nego i dvije trećine kazne od 21 godine, na koju nisam bio osuđen, odnosno da ću u zatvoru praktički provesti tri godine više od onoga što mi je presuđeno”. Da se razumijemo, nije to birokratski šlamperaj: to je ciljano institucionalno nasilje. Kad Ćorić piše o ljudima koji su godine proveli u zatvoru, pa ih jednoga dana naprosto puste, bez optužnice, bez presude, bez objašnjenja – i bez ikakve odštete (a to se među Hrvatima dogodilo trinaestorici) – zatim kad govori o SFOR-u koji je, pri hapšenju, jednoga osumnjičenog likvidirao u ribolovu, drugoga dok je vozio djecu na sportsko natjecanje, trećeg jer su ga zamijenili s bratom (da ga nisu ubili čovjek bi danas vjerojatno ležao u Haagu)… to je samo demonstracija sile koja se više nema potrebe skrivati iza „vladavine prava“.

U međunarodnoj zajednici nema trodiobe vlasti: svjetski policajac je i svjetski zakonodavac i svjetski sudac, dakle sve ono što Bosna lijepo sažima u izreci kadija te tuži, kadija ti sudi. Kod toga kadije nije bilo ni Kadijevića, ni Bulatovića i Đukanovića, ni mnogih drugih, a general Aleksandar Vasiljević, vodeći projektant velikosrpske agresije, u Haagu se pojavljuje tek kao svjedok. Što reći o slučaju Vojislava Šešelja, koji se tako vulgarno sprdao sa Sudom i njegovim činovnicima da su ga, sve pod izlikom terminalne bolesti, doslovno potjerali doma, premda i dan-danas, nakon deset godina, taj dobro uhranjeni narodni poslanik ne pokazuje nikakve zdravstvene probleme. Osim logopedskih.

U Nürnbergu su isključivo pobjednici sudili isključivo poraženima. Ali od poraženih samo Nijemcima, od Nijemaca samo onima koji su bili najkorisniji za legitimiranje misije i vizije tribunala. Zapadni saveznici od samoga početka rata nisu imali nikakvih dilema oko toga da će u sukobu dvaju totalitarizama – nacifašizma i komunizma – pobijediti opasniji. Već smo spominjali nesposobne i neposlušne; naravno da uz njih u svakom ratu postoje i sposobni i poslušni.

Wernher von Braun, SS-ovac i otac nacističkog raketnog programa, primjer je sposobnog. Ovaj inženjer konstruirao je prve verzije Vergeltungswaffena, raketnog sustava koji je terorizirao u prvom redu London – lansirne rampe bile su baš u okolici Den Haaga – ali i Antwerpen i Liege, pobivši oko 18.000 ljudi, uglavnom civila. I on i njegov tim marljivih STEM-ovaca, pošteđeni su te nirnberške gnjavaže, jer ih je u Delewareu 1945. već čekao tehnološki park u kojem će idućih desetljeća razvijati američki svemirski program.

Suda nije  primirisao ni Mussolinijev maršal Pietro Badoglio, koji je masakrima po južnom Sredozemlju – bombardiranjem bolnica Crvenog križa, upotrebom bojnih otrova i ostalim invencijama – stekao puno povjerenje svoga Ducea. On nije bio STEM-ovac, ali je bio žestoki antikomunist, što je bila dovoljna legitimacija da ga međunarodna zajednica, svjesna komunističke opasnosti, postavi za prvoga talijanskog premijera, te da nakon svoje premijerske epizode, ostatak života provede u ladanjskoj komociji Grazzana Monferrata, svoga rodnog gradića, koji će poslije njegove smrti kao Grazzano Badoglio ponijeti ime svoga najpoznatijeg sina.

Da bi opstao pod kafkijanski niskim stropom svoje haaške sudbine, da bi izbjegao dezintegraciju – moralnu,  mentalnu pa i fizičku – Ćorić je spas potražio u dvije razonode koje mu, reklo bi se, idu od ruke. Jedna je bila uglavnom legalna: pisanje dnevničkih, ali i drugih zapisa; a druga posve ilegalna i temeljila se na obiteljskom umijeću proizvodnje vina koje, kao gospodarska tradicija, u povijesti Ćorićevih traje još od XIX. stoljeća.

To je pomalo burleskni element ove knjige: pred očima zatvorskih čuvara Ćorić je iz svojevrsnog prkosa, ali i za vlastito zadovoljstvo, organizirao “zatvorske berbe” i od grožđa koje se prodavalo u zatvorskoj kantini kriomice proizvodio vino; štoviše unatoč strogim zatvorskim propisima uspjelo mu je u toj raboti dostići impresivnu količinu od oko 1.200 litara. Naravno, bilo je i neuspješnih pokušaja, premetačina, zapljena i kazni – ali i nedvojbenih komplimenata: zatvorski čuvari s užitkom bi popili zaplijenjenu količinu, tako da bi jedva što ostalo za stegovnu prijavu Upravi zatvora. A Uprava zatvora slala je uzorke na analizu i dobivala komplimente. Uostalom, sama činjenica da je Ćoriću zabrana javnoga nastupa istekla upravo na Vincekovo, 22. siječnja ove, 2024. godine, nenamjerna je počast koju je ICTY ukazao njegovom umijeću. Upravo ta sastavnica njegovog zatvorskog dnevnika čini to, u osnovi teško štivo, živim, duhovitim, neočekivano čitljivim od početka do kraja, pa i u onim situacijama u kojima piše kako mu u samoći i neizvjesnosti ćelije društvo prave samo vinske mušice, njegove “zatvorske cimerice”.

“Izostavljam i sam iz ovih zapisa mnogo toga za što još nije vrijeme” – piše Ćorić u prologu. “Sigurno će doći na red i to, samo ne znam hoću li to doživjeti.” Zanimljivo je da su se samo nekoliko sati nakon Ćorićeve zagrebačke promocije u Društvu hrvatskih književnika, na nekim portalima u BiH pojavile vijesti o “razočaranju i žaljenju”.

Ali, kako to da se u desetak godina od rata nitko u BiH nije sjetio postaviti pitanje Ćorićeve odgovornosti, premda se radi o javnoj osobi, koja je i u ratu i poslije rata obavljala visoke dužnosti u HZ Herceg Bosni, a onda i u postdaytonskoj Vladi BiH? Gdje je svih tih godina bilo razočaranje, gdje žaljenje? Ćorić navodi kako je dugogodišnju predstavnicu Vlade BiH u Haagu pitao kome ima zahvaliti na svome robijaškom statusu, na što mu je ta dužnosnica izrijekom odgovorila da on nije bio  “njihov kandidat”. I još mu je savjetovala da poprati dokazni postupak u svom predmetu pa će brzo doći do ekspedita u kojem su mu nalijepili otpremnicu.

Naravno, Ćorić će brzo naići na tragove “podrepaša Haaškog suda u Hrvatskoj, honorarnih i idejnih”, tragove koji su se ukrštavali uzduž i poprijeko starog Griča-brda. “Baš su oni bili ti koji su suflirali koga treba otpraviti u Haag. Oni su u dogovoru s Carlom del Ponte sastavljali popis ljudi za izručenje…”. Uostalom čovjek ne mora biti specijalist ni za hrvatsku povijest ni za politiku, da mu takve stvari odmah ne bi pale na pamet.

Ako je išta u Hrvatskoj, otkad je samostalna, napredovalo, to je svakako podrumarstvo; danas se doista morate pomučiti da nađete loše vino. S druge nam strane politički život i dalje tavori u podrumu u kojem još uvijek vonja stari komitetski sumpor i kemijaju isti partijski kombinatori. Poželimo autoru da ostane u spisateljskoj kondiciji, ne samo zbog one latinske – Dixi et salvavi animam meam – zbog čega ljudi obično pišu, ali i čitaju ove knjige, nego i stoga da dobijemo što kvalificiraniji odgovor na pitanje zašto je i kako Valentin Ćorić dobar dio svoje vinarske karijere odradio u Haagu? U tom hramu iza kojeg svojim autoritetom i kadrovskim resursima stoji država – koja ga ne priznaje. Odgovore ne treba tražiti u tonama sudske papirologije; odgovor bi nam i danas, da je živ, svojim flomasterima nacrtao Radovan Pavić, nagnut nad kartu evropskoga kontinenta.

Na kojoj – da podsjetimo i na to – Jugoslavije više nema.

Esej što ga je akademik Ratko Cvetnić napisao prema govoru održanom na predstavljanju knjige, Zagreb, 26. siječnja 2024.

Haški zapisi Valentina Ćorića ili kako se vinom izborila sloboda

Ovoga petka, a to je 26. siječnja 2023. godine, kad u rukama budete mogli imati ovaj primjerak tjednika 7dnevno, u salonima Društva hrvatskih književnika na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu bila je predstavljena jedna od najneobičnijih hrvatskih knjiga. Autor joj je Valentin Ćorić, general-bojnik Hrvatskog vijeća obrane, inače diplomirani inženjer strojarstva i diplomirani sportski trener, nekadašnji reprezentativac Hrvatske i Jugoslavije u karateu. Petnaest godina bio je uznik zloglasnog haškog zatvora Scheveningen. Kuriozitet povezan s ovom knjigom koju je autor završio u Haagu 2014. godine jest da je zasad jedino njezino izdanje, koje je tiskano u uglednoj Nakladi Pavičić, bilo otisnuto prije sedam godina, ali da je zbog apsurdnih propisa ostalo u bunkeru punih sedam godina. Od prije dva dana na ovu se knjigu konačno može primijeniti čitava, inače najčešće skraćivana latinska izreka Pro captu lectoris habent sua fata libelli, što će doslovno reći da knjige imaju svoju sudbinu s obzirom na sposobnost svojih čitatelja! I doista u Ćorićevu slučaju latinska fraza dobiva svoj puni značaj, ova knjiga nudi svu svoju sudbinu svojim čitateljima kojima je do prije neki dan bila zabranjena.

Svojoj knjizi koju je napisao u haškoj samici autor je dao naslov “In vino libertas”. Pisao je autor svoja zatvorska sjećanja nevin, a kako se kasnije utvrdilo, i prokazan od nekih zlih ljudi. U Haag je glavni junak ovog autobiografskog djela stigao 2004. Tada je nad njim podignuta optužnica. Na suđenje čekao je čak dvije godine, da bi završne riječi optužbe i obrane bile iskazane tek 2011. godine. Od tada čekao je izricanje nepravomoćne presude još dvije godine. Pravomoćna presuda ovom general-bojniku pročitana je 29. studenoga 2017. Bilo je to upravo onoga dana kada je u istoj sudnici, za vrijeme njezina izricanja, Ćorićev prijatelj i suborac Slobodan Praljak pred televizijskim kamerama ispio cijankalij jer nije htio nastaviti život pod teretom lažne optužbe i posve iskonstruirane presude koja mu je izrečena. Valentin Ćorić nakon toga strašnog dana nastavio je svoj boravak u istome hladnom i bezmirisnom i okrutnom zatvoru, na obalama Sjevernoga mora. Bio je konačno pušten, doduše na uvjetnu slobodu, 2019. godine.

Odmah po izricanju presude izdavač Josip Pavičić, koji je već prije znao za Ćorićev rukopis, isti je otisnuo u obliku koji danas predstavljamo. Upozoren na okolnost sedmogodišnje zabrane Ćorićeva javnog djelovanja, on je u potpunoj diskreciji povukao tiskanu knjigu. Tako se ispunilo drevno antičko pravilo koje je postavio književni teoretičar i pjesnik Horacije Flak, a to je kako bi za svaku književnu umjetninu bilo dobro da u ladici piščevoj, prije nego što ugleda svjetlost dana, odleži još devet godina. Sedmogodišnji zapt Ćorićeve knjige izniman je događaj i u svjetskoj zatvorskoj literaturi.

U supermodernom međunarodnom zatvoru Valentin Ćorić se sprijateljio sa svojom tišinom. Ovaj dobro obrazovani Hercegovac, rođen u Paoči 1956. godine, i prije nego što je stupio u hašku tamnicu, bio je svjestan kako svaki onaj koji ondje neće poludjeti, a on srećom nije bio od takvih, baš i nije posve normalan. Bio je Ćorić od one vrste ljudi koje je od tamničke propasti spasio bogat unutarnji život, kao i urođeni osjećaj za rad.

Mi danas živimo u vremenima u kojima su se aktualni hrvatski moćnici počeli svakodnevno grliti s onima koji su ne tako davno počinili zlodjela na našem svetom tlu. Nažalost, oni to rade jer ne razumiju budućnost ove zemlje. Bilo bi im dobro da pročitaju ovu knjigu te da u njoj osluhnu  hrvatstvo onoga koji se ne razmeće ni oprostom, koji se ne hvali ni nevinošću niti se uzdiže u pobjedi. Bilo bi im dobro da upoznaju onoga koji je prije točno dvadeset godina bio bačen na dno pakla.

Već na početku svoje zatvorske knjige veli njezin pisac da je svoje zapise polako klesao u zatvorskoj samici. Ta proizvodna činjenica vidi se na svakoj stranici ove knjige i bez da nas je autor na nju upozorio. Svoju knjigu pisao je on okružen okrutnim čuvarima oboružanima bijelim rukavicama, krvnicima koji su sebe i svoje živote u svakom, pa i najmanjem, detalju osigurali, pri čemu život svoga zatvorenika nisu poštovali nimalo. Jer da je bilo drugačije, ne bi odmjereni Ćorić zatvorskog liječnika bez iznimke nazivao Mengeleom.

Hrvatski je general bio punih petnaest godina gojenac okrutne sudske ustanove u kojoj se bez obzira na ičiju krivnju, grijeh ili nevinost, bez ikakvih nijansi i bez razumijevanja ponižavalo i mučilo zatvorenike najsofisticiranijim metodama. Kroz Scheveningen su prošle stotine ljudi s područja bivše jugoslavenske države. Mnogi su se iz te tamnice vratili u mrtvačkim sanducima, neki su iz zatvora premješteni u ludnicu, mnogi su ondje izvršili samoubojstva, a rijetki su koji su se iz ovog strogo čuvanog i okrutno dizajniranog zatvora vratili zdravi. Vrijeme što su ga Ćorić i drugi uznici proveli u ovom zatvoru, pa i kad bi ih se na kraju zbog nedostatka dokaza oslobodilo, nije ovim zatvorenicima materijalno nadoknadio nitko. Golemi sudski troškovi većinu tamošnjih pitomaca posve su ekonomski uništili, a na to kolika je bol, za vrijeme dugih godina tamnovanja, bila nanesena njihovim obiteljima, posebno njihovoj malodobnoj djeci, ne treba ni trošiti riječi.

Valentina Ćorića su u zatvoru čuvali, a u sudnici sudili, ljudi koji osim neke formalne diplome nisu imali ni jednu ljudsku osobinu koja bi ih kvalificirala da mogu prosuđivati, a kamoli presuđivati o događajima u njima dalekim i posve neshvatljivim okolnostima. Ništa ti suci nisu razumjeli o borbi Hrvata za svoju slobodnu državu, ništa oni nisu shvatili o odnosu matične zemlje Hrvatske i njezine dijaspore koja, da bi postala dijasporom, nije morala nikamo odlaziti i nikamo se iseljavati. Ništa ti ljudi nakon dugih godina suđenja nisu saznali ni htjeli saznati o slobodi i borbi za nezavisnost svoje zemlje o kojoj su u Hrvatskoj sanjale generacije.

Samicu, pisci koji su se u njoj našli, uz sve ograde, opisivali su redovito kao magičnu kutiju u kojoj pojačano naviru sjećanja, kao neki paradoksalni dar Božji koji je neusporediv s bilo kojim radnim književničkim prostorom. Naravno, mnogim zatvorenicima nije za vrijeme utamničenja bilo dopušteno pisati. Neke od najznamenitijih zatvorskih knjiga zato su napisane u panici, u tajnosti i na kapaljku. Velikom irskom piscu Oscaru Wildeu zatvorski “De profundis” dopustili su da smije pisati samo po jednu stranicu na dan, tako da on nikada svoj rukopis nije sagledao u cjelini. Vlado Gotovac svoju je zatvorsku “Zvjezdanu kugu” pisao na toaletnom papiru da bi nakon skrivanja napisane stranice tajno dostavljao posjetiteljima. Marquis de Sade svoje zatvorske hitove zbog zabrane pisao je ne krvlju, kako ih je u dubrovačkoj tamnici u XVII. stoljeću pisao kasniji osloboditelj domovine Marojica Kaboga, nego je slavni perverznjak svoje zatvorske knjige pisao vlastitim izmetom, i to na plahtama koje bi onda dostavljao na lekturu i pranje jednoj učenoj pralji.

Hrvatski pisci svoj radni stol vrlo su često zamjenjivali tamničkom ćelijom. Zatvori u koje su ih zatvarali u starijim razdobljima bili su redovito daleko od Hrvatske. To je bilo stoga što tamničari nisu htjeli baš ništa naučiti o hrvatskoj geografiji! Čitajući Ćorićevu zatvorsku knjigu, pomislio sam što bi se dogodilo da su je njegovi čuvari i suci mogli pročitati na svome jeziku. Bi li shvatili njezina pisca? Ili bi ga zbog onoga o čemu se u knjizi govori još strože kaznili. Jer Ćorićeva knjiga u najvećem dijelu svoga sadržaja govori o jednoj u zatvoru strogo zabranjenoj djelatnosti. Ona govori o proizvodnji vrhunskog vina u strogo čuvanom zatvoru u kojem je svaka konzumacija, a kamoli proizvodnja alkohola bila strogo zapriječena kako zakonom tako i sankcijama. Uz to, Ćorićeva knjiga ne opisuje samo proizvodnju zatvorskoga vina nego i njegove svakodnevne pokušaje da ona ostane neotkrivena.

Slobodan Prosperov Novak

Događalo se da su književna djela nekih starijih hrvatskih pisaca postala zanimljiva cenzorima, pa čak i tamničarima. Slučaj Filipa Grabovca, književnika koji je umro u zloglasnim mletačkim tamnicama, više je nego rječit. Filip Grabovac bio je kapelan u veroneškoj konjaničkoj Compagnia de’ Croati. Njemu su mletačke vlasti izdale dopuštenje da može tiskati svoj “Cvit razgovora naroda i jezika iliričkog aliti rvackog”. Knjiga je, čim je izašla, izazvala pritužbu nekih sinjskih kukavica koji su mletačkom prokuratoru pisali da se “prohtjelo mudroliji nekog fratra da svojim žalcem rani vjernost Mlecima jedne junačke krajine u Dalmaciji”. Grabovčeva se knjiga tako i prije nego što se tiskarska boja na njoj osušila, našla u središtu opasne istrage. Mletački magistrat odmah je dao zaduženje nekom dr. Nassiju da s petoricom časnih poznavatelja hrvatskoga jezika priskrbi prijevod sumnjivih dijelova Grabovčeve knjige. Komisija je već nakon prvog čitanja izgubila zanimanje za povrijeđenu čast onih uvrijeđenih Sinjana, ali su cenzori vrlo brzo shvatili da hrvatska književnost i nije tako nezanimljiva te da u njoj ima i knjiga koje baš i nisu osobito ljubazne prema Serenissimi. Tako se dogodilo da je mletački lav posve slučajno 1747. konačno pročitao jednu hrvatsku knjigu i odmah utamničio njezina autora. Mlečane su zanimale ocjene Grabovčeve o njima i njihovoj državi, a one su bile porazne. Posljedice su za pisca bile strašne. Umro je optužen za veleizdaju. Preminuo je 13. veljače 1749. u danu kad je na lagunama bio karneval. Svoje Hrvate Grabovac je podučio kako trebaju početi domovinu oslobađati od osnovnih i najmanje upitnih stvari. Za takvu lekciju vrijedilo je umrijeti i prije vremena.

I Ćorićeva knjiga “In vino libertas” bavi se upozorenjima koja neće svima i svakomu odmah biti jasna. Nije to knjiga uobičajenih sjećanja, nego je ona dirljiva ispovijest onoga koji je, boreći se za unutarnju slobodu, u najstrože čuvanom zatvoru proizveo na tisuće litara najboljeg vina, naravno po uzusima svojih vinogradarskih hercegovačkih predaka. Valentin Ćorić, koji je izdanak slavne vinarske obitelji, u neljudskim uvjetima Scheveningena od grožđa koje su njemu, ali i drugim zatvorenicima vlasti dopustile nabaviti proizvodio je najkvalitetnije vino. Vino Valentin Ćorić nije proizvodio zbog kakvog poroka ili zbog, ne daj, Bože, opijanja. Vino je svomu tvorcu postalo sredstvo preživljavanja, ono mu je bilo materija pobune, tekućina koja je i njemu i drugima trebala olakšati život. Naravno, kako se radilo o djelatnosti strogo zabranjenoj, opis njezine proizvodnje u ovoj je knjizi građa za uzbudljiv holivudski scenarij jer je to bio pravi podvig.

Nije nepoznato u zatvorskoj praksi, naročito u velikim američkim kaznionicama, da su zatvorenici proizvodili snažna alkoholna pića, gotovo pa narkotike. Taj napitak ima i svoj naziv u tamničkom sustavu, pruno, postoje o njemu i pjesme, ali proizvodnja toga pića nije nikomu i nikada bila sredstvo za oslobađanje niti je ikomu bila svojevrsni umjetnički tekst. Prekršaj proizvodnje vina bio je u Ćorićevu slučaju u usporedbi sa zlom koje se svalilo na njegova leđa posve beznačajan. Njemu su godinama gazili dostojanstvo. Prvi put su mu ponizili dostojanstvo kad su ga bez dokaza stavili na popis okrivljenika, dok su pred javnošću odglumili kako ga s mukom love i širili glasine o tome kako je Ćorić najavio da se on živ neće predati svojim krvnicima. Ne treba naglašavati kako su time ugrozili njegov život jer su lovci na haške utamnjenike u takvim slučajevima ne jednom svoje žrtve likvidirali i prije nego što bi ih priveli. Danas s vremenske distance posve je jasno kako su pravi zločinci u tom pravosudnom igrokazu i etičkoj farsi bili upravo suci koji su u svom ničim zarađenom komoditetu bili mučitelji i krvnici. Međunarodni istražitelji i suci u Scheveningenu bili su kasta koja je mogla sve.

U svojoj, a ovdje se radi o njegovoj prvoj memoarskoj knjizi, Valentin Ćorić je svjesno izostavio mnoge događaje i nije spomenuo mnoge svoje zatvorske supatnike. On sam to ističe i posve izravno najavljuje kako će sve izostavljeno doći na red, naravno, s dodatkom njegove autorske skromnosti, ako i sam takvo što mogne doživjeti! Na stranicama Ćorićeve knjige odvija se tragična priča o situaciji u kojoj svijet ne primjećuje i ne prepoznaje tuđu patnju. Na stranicama te knjige opisuje se situacija zaborava tuđe muke i njegove navodne žrtve za opće dobro. Ta žalosna spoznaja pokreće Ćorićevo pero, pokreće njegovo suosjećanje s poniženima, njegovu smirenost u bezmirisnim hodnicima haškoga zatvora, gdje je sve još uvijek vonjalo po kolonijalizmu, po boljševizmu, po nacizmu i fašizmu. Znakova takvoga svijeta bilo je u svakom kutku Scheveningena i jedini prostor slobode i zavičaja bilo je zatvoreniku vino koje je u prijestupu proizvodio, a onda ga kao misno vino nudio sebi i svojim suputnicima.

Valentin Ćorić svoj vinski obred ostvaruje i opisuje kao tajnoviti liturgijski ritual dok smrad vanjskoga svijeta koji je ideološki zagadio Scheveningen opisuje vrlo objektivnom i književno osviještenom frazom. Pri tome nije se on trudio sakriti danteovsku ponornicu koja teče pod svim riječima njegove knjige, ponornicu zla u kojoj se oglašavaju ljudske sablasti jednog propalog svijeta.

Sve ono što Ćorić tako uvjerljivo opisuje u svojim ekskurzima u kojima se ne govori o vinu izvrsna je memoaristika. Jako su dobro napisana njegova sjećanja na Rijeku u kojoj je studirao, na Makarsku, na okrutno društvo koje je već tada, u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća, počelo maltretirati ovoga mladog i posve čistog čovjeka.

Ipak, kako je ovo knjiga zatvorskih zapisa, onda je svakako jedan od njezinih najdramatičnijih trenutaka onaj kada pisac u svojim posve skučenim prilikama uz pomoć zatvorenika Nasera Orića, inače nekadašnjeg komandanta bosanskih jedinica u Srebrenici, dođe u kontakt s Orićevom odvjetnicom Vasvijom Vidović, ženom koja je u vrijeme koje je prethodilo Ćorićevu uhićenju bila uključena u vrlo delikatnu razinu administrativnih poslova bošnjačke vlasti u Bosni i Hercegovini. Ćorić ju je zamolio za kratki razgovor na kojemu joj je postavio samo jedno pitanje. Kaže joj izravno ovaj čovjek iz dubine Danteova Pakla: “Gospođo, bilo bi mi vrlo važno kad biste mi htjeli reći, ako nešto o tome znate, kako sam ja dospio u ovu tamnicu, i to na listi haških otpuženika. Neću vam zamjeriti ako mi ništa ne odgovorite.”

Odvjetnica, a nekadašnja funkcionarka, Ćoriću je bez okolišanja izravno odgovorila. Rekla mu je da on ni u jednom trenutku nije bio među onima koji su bili kandidirani za haško sudište. Rekla mu je: “Neki drugi su bili, ali vas tu nije bilo. Mi vas nismo optuživali.” Ćorić je postavio ono pitanje jer je znao kako je upravo pravorijek Bošnjaka u optužbenim listama što se tiče Hrvata bio presudan. Zato mu je rečenica gospođe Vidović kako “vi, gospodine Valentine Ćoriću, niste nikada ni u kakvoj kombinaciji bili među onima kandidiranima za Haag” bila to bolnija. Ta je rečenica, naime, a to je znala i njegova zatvorska sugovornica, nosila u sebi strašnu spoznaju, koju je zatvorenik slutio, a koja je glasila: “Na vašu žalost, vas su u Haag poslali neki drugi i njih ćete lako prepoznati u sudskim materijalima.” To dramsko prepoznavanje, ta katarza bit će svakako detaljnije razrađena u sljedećoj Ćorićevoj zatvorskoj knjizi koju će on svakako napisati u miru svoje Paoče.

Aluzija kako su ga u Haag smjestili pripadnici vlastitoga naroda, ljudi koji su bezobzirno, a za šaku jalnuških dukata ponizili zatvorenikovu nevinost, ljudi koji su se Ćoriću osvetili za neki krimen koji on ni prema kome nije učinio, ta spoznaja bila je hrvatskom zatvoreniku strašna. Ta spoznaja strašna je i nama, ali nju se u knjizi “In vino libertas” tek s bolom spominje.

Dramatične su to stranice u Ćorićevoj knjizi. One izazivaju stravu i strah nas, piščevih, čitalaca. Strašan je to iskaz onoga koji je morao kazati: “Nismo mi bili predani u zatvor. Bili smo prodani!” Zbog toga je Ćorićevo izručenje bilo obavljeno ekspresno, bez osnovnih pravnih pretpostavki. O tome svjedoči činjenica da su tek nakon njegova izručenja krenuli istražitelji po Bosni i Hercegovini sakupljati navodne dokaze. Istina je koja sve više vapi u nebo kako je u Haag naš pisac predan bez dokaza i bez ikakve pravne procedure.

I dalje piše Ćorić o toj strašnoj temi: Poslije se i na sudu potvrdilo da su takvu predaju omogućili izdajnici iz hrvatskih redova. Baš su oni bili ti koji su suflirali koga treba otpraviti u Haag. Oni su u dogovoru s onom notornom Carlom del Ponte sastavljali popise ljudi za izručenje, popise koji su haškom Big Brotheru služili kao zamjena za Antu Gotovinu, kojega su ti isti progonitelji pretvorili u prazan simbol nekih navodnih hrvatskih krivnji. Jer Hrvatima su se oduvijek tražili dokazi. Tražilo nam se da dokažemo svoju vjernost, tražilo se da dokažemo da uopće postojimo. A dokaz, što ti naši progonitelji nisu nikad mogli shvatiti, ne samo što je zločin i prema Bogu. On je zločin i prema čovjeku.

Uručujući prvi optužni dokument Valentinu Ćoriću, hrvatski ministar unutarnjih poslova, jedan iz kolone bezimenih, patetično je izgovorio ovu glupost: “Valentine, znam da nisi svjestan koje dobro činiš svojom dragovoljnom predajom…” O tome kako su se hrvatske vlasti nakon uhićenja ponašale prema zatvoreniku svjedoči on sam kada kaže: “Nažalost zbog nebrige hrvatskih vlasti doživio sam mnoge neugodnosti.” Bilo je to zato što ga ona nije zaštitila od poluslužbenih manipulatora, falsifikatora, od raznih kriminalaca koji su na Ćorićevoj nesreći, u sudskom procesu, stjecali velike financijske koristi i branili svoje uske nečasne interese.

Sve se ovo moglo dogoditi samo zbog toga što je na našem tlu nekadašnji komunistički istok, kao što je to još i danas, bio i ostao uzrokom i žarištem produljenog kriznoga stanja. Mi i danas živimo produljenu povijest! Tragedija koju je rasap jednoga zahrđalog svijeta proizveo stvarala je okolnosti u kojima su, kao po pravilu, neosjetljivi i nesposobni pojedinci najbolje prolazili, i to tako da im se baš ništa nije dogodilo. Ustvari, dogodilo im se da oni ili njihovi sinovi danas vladaju našim svijetom. Shakespeareove su tragedije pravo nalazište takvih jadnih sudbina. U njegovim naracijama upravo oni najmanje vrijedni jedva da su dotaknuti javnom propašću, dok najdrastičnije stradavaju oni koji su kvalitetniji, a time i mnogoznačniji. To je zato što oni jaki sami po sebi nose opasnost! Život Valentina Ćorića od takvoga je kova. Ponovit ćemo, govoreći o ovome, ono što je govorio pjesnik: “Ondje gdje raste opasnost, tamo je spas.” Ljudima poput pisca knjige “In vino libertas” tragedija života ne pokazuje se kao propast nego kao očišćenje. Ona je u životima takvih ljudi uzbudljivi dodir svakodnevne banalnosti s vječnošću. Nad strašnom i bolnom Ćorićevom sudbinom nadvio se spas koji je u svojim unutarnjim rezervama pronašla snaga ovoga čovjeka kojega su bezimene ništarije mučile i ponižavale u brojnim prilikama.

Mi Hrvati tisuću godina nismo znali, pa ni mogli o svojoj sudbini samostalno odlučivati. Valentin Ćorić pripada naraštaju koji je osvojio za sebe, ali i dobio na poklon, vjekovnu mogućnost da promijeni taj ropski i ponižavajući odnos. Jer mi stoljećima nismo mogli ni odlučivati ni vladati ni birati, a onda smo preko noći dobili čitavu slobodu pa je i logično da mnogi od nas nisu znali što bi s njom učinili. To su bili Ćorićevi krvnici, tipični domaći izdajnici. Naravno, bilo je takvih i dok su nam drugi sve određivali, ali sada u ostvarenoj slobodi ovi izdajnici novoga kova postali su nacionalnom sramotom. Naravno, nisu oni ni prije, a ni sada mogli zaustaviti naš narodni razvitak. Nepravedni ratovi, ovi posljednji kao i svi oni prethodni, nisu zaustavili naše graditelje, niti su sva krvava ubojstva i nasilja, sve nepotrebne patnje zaustavile naše knjige. Oružje na hrvatskom tlu jest bilo preglasno, ali ono nikad nije nad nama prevladalo. Nije ono zavladalo ni našim rukama ni našim umom. I to je upravo ona pozicija s koje Valentin Ćorić, inače višestruko ovjenčani sportaš, čovjek iznimno široko obrazovan, pridružuje svoj glas u trenutku u kojem je tisućljetna Hrvatska dobila priliku, i prvi put stekla vlastitu snagu, da bez tuđe pomoći ostvari svoju budućnost. Iza ove pozicije smjestilo se sve što je Valentin Ćorić radio i što je poduzimao u vrijeme rata kad je preuzeo odgovornost za svoju domovinu. Od tada svaki je tren njegova života dobivao i imao puni smisao. Bilo je to zato što je on znao da smo mi najbolji kad obavljamo ono što su za druge nemogući zadatci. Takav stav Valentin Ćorić zadržao je i u svom dugogodišnjem nepravednom zatvoru. Bio je onaj koji je krvnicima pokazao snagu da se i u suženom prostoru slobode može pokazati što je to tekst slobode i veselja. Naime, često su naši stari pisci riječ veselje i sloboda osjećali kao sinonime. Ima o tome mnogo dokaza. Ćorić je svojim vinom pokazao kako i u nevolji može funkcionirati to dvojstvo. Takav stav pohranjen je u svim rečenicama ove knjige koja ne poznaje patetiku. Ona donosi osjećanje uzvišenog i poznaje neizrečenu, ali proćućenu svijest o tragičnoj poziciji jednog malog Naroda. Onaj Finac koji je imao čast analizirati Valentinovo zaplijenjeo vino i koji je pisao izvještaj o njemu i njegovu proizvođaču nikada nije mogao shvatiti da je u nas cijeli jedan svijet sastavljen od loze, onaj svijet u kojem počasno mjesto imaju i koza i magarac, ali on nije mogao shvatiti da je to svijet u kojem ima više ljudskosti od navodnog moralnog i političkog čistunstva koje se sunarodnjacima onoga scheveningenskog čuvara svako malo otrgne kontroli i pobjesni.

Mi Hrvati smo stanovnici svijeta u kojem svaki običan događaj može dobiti svoj najširi obzor. U takvom jednom obzoru nastajalo je Ćorićevo zatvorsko vino. U njemu spojili su se i Bog vina i Bog tragedije te su stvorili poseban oklop ponosa, onaj isti zbog kojega je Slobodan Praljak nakon presude ispio otrov, a koji je junak ove knjige pretvorio u književni i filozofski prkos vinom. I dok su se njegovi krvnici bavili vinskim mušicama, on se bavio božanskim nektarom. On je pokazao, da citiram pjesnika Cesarića, kako ima onih koji i padajući rastu.

 

Slobodan Prosperov Novak, 7dnevno, Zagreb, 26. siječnja 2024.

Ruggero Cattaneo: Jezik je živo biće i ne da se ukrotiti. Ako se to i pokuša silom, sam će se obraniti

Ruggero Cattaneo je profesor latinskog i grčkog jezika i književnosti iz Milana. Povod razgovoru je drugo revidirano izdanje njegova prijevoda “Povijesti hrvatske književnosti”

 

Ruggero Cattaneo, klasični filolog, profesor latinskog i grčkog jezika i književnosti iz Milana, hrvatski govori bez imalo talijanskog naglaska. Zato sam ga, na kraju našeg virtualnog razgovora, u šali tražio da mi dokaže da je zaista Talijan. Učinio je to čitajući vlastiti prijevod na talijanski jednog ulomka iz “Znakova pored puta” u kojem Ivo Andrić ovako piše o čudu pronalaženja vlastitih misli u tuđim tekstovima: “…mi ostajemo nad tom rečenicom zamišljeni, zahvalni i srećni, jer nam je pao u deo najveći dar koji čitanje može da nam pruži: osetili smo da nismo sami nikad… nego da smo povezani sa drugim ljudima mnogostrukim i tajnim vezama koje i ne slutimo, a koje nam ‘naš’ pisac otkriva.”

Na osobit način te mnogostruke veze pletu prevoditelji. Povod razgovoru s Cattaneom je nedavno objavljeno drugo revidirano izdanje njegova prijevoda “Povijesti hrvatske književnosti” Dubravka Jelčića na talijanski.

Prva iskra vašeg interesa za hrvatski jezik dogodila se kada ste još kao dječak u jednoj milanskoj knjižari uzeli u ruke “Gramatiku jugo-slavenskog, odnosno hrvatskog ili srpskog jezika” Ivana Androvića iz 1934. godine. Koliko ste tada imali godina?

Ne mogu se točno sjetiti, ali vjerojatno trinaest ili četrnaest. Za moj interes za kulturu i jezike “kriv” je moj otac. Zato sam znao poviriti u knjižare, kao i tog dana. U džepu sam imao nekoliko novčića, kupio sam Androvićevu knjigu i tako je sve počelo.

Je li vaš otac također bio filolog?

Ne, čitav život je radio u banci. Rođen je 1936. godine, a već pedesetih godina, nakon smrti svog oca, kao najstariji sin preuzeo je brigu o mnogobrojnoj obitelji i zaposlio se. Bio je završio klasičnu gimnaziju i želio je nastaviti studij. Životne okolnosti u tome su ga spriječile, ali cijeli život je mnogo čitao i pisao pjesme, prozu, članke, pa i bajke za djecu, koje sam ja priredio za tisak. Od njega sam učio i njemu imam zahvaliti na ljubavi prema knjigama i jeziku.

Je li to uključivalo i posebno zanimanje za strane jezike?

Da. Uz engleski i još neke druge jezike, najbolje je vladao francuskim, a pomalo je čitao i ruski, pa sam ja, kao njegov sin, u toj ljubavi prema slavenskim jezicima naravno odabrao neki drugi. Uz to, prenio mi je i osobitu ljubav prema antičkoj kulturi i književnosti, odnosno prema latinskom i starogrčkom. Taj bogati unutarnji duhovni i književni svijet njemu je čitav život bio svojevrsni spas od svakodnevice. Ja sam disao taj zrak i čim se pružila prilika, otisnuo sam se u taj svijet. Bio sam jako znatiželjan i dok sam prelistavao Androvićevu knjigu, odmah sam primijetio da je riječ o jeziku koji ima padeže kao u latinskom i grčkom, a poslije sam uvidio da ima i glagolski vid, koji je osobito izražen u grčkom. Na primjer, glagoli poput penjati se i popeti se, ili pojesti i jesti. Tako sam u hrvatskom jeziku prepoznao jednu od poveznica slavenskih jezika sa starogrčkim. Ali, moram reći da sam nakon određenog vremena radoznalosti prema tom “jugo-slavenskom, odnosno hrvatskom ili srpskom jeziku”, sve to ostavio po strani. Novi poticaj dobio sam kada je u Jugoslaviji buknuo rat, a ja sam se s prijateljima, kao volonter, našao u Ajdovščini, u Sloveniji, među izbjeglicama. To su bili pretežno ljudi iz Bosne i Hercegovine, uglavnom Muslimani, ali i nešto Hrvata. Živeći među njima i nastojeći im pomoći, počeo sam slagati svoje prve rečenice na hrvatskom. Imao sam dvadeset godina i tada je zapravo počela ova moja avantura koja traje sve do danas.

Pritom treba reći da slavistika, odnosno kroatistika, nije vaše primarno područje, nego klasična filologija, zar ne?

Da. Studirao sam i diplomirao klasičnu filologiju, ali sam kroz sveučilišne godine sve više i više vježbao i studirao i hrvatski, a na kraju sam, u svom diplomskom radu, uspio spojiti latinski s hrvatskim. Moj se rad bavio dvojezičnim zbornikom propovijedi bosanskog franjevca Filipa Lastrića iz 18. stoljeća. Od tada je to, praktički, moja životna tema i san mi je objaviti kritičko izdanje Lastrićeva djela “Testimonium bilabium”. Ono je objavljeno 1755. u Veneciji na latinskom i hrvatskom, odnosno, kako on sam naziva svoj jezik, “slavo-bosanskom”, to je baš njegov izraz. Dugotrajan je to i velik posao jer je riječ o impozantnom djelu na više od 500 stranica. Osobito u toj prvoj njegovoj zbirci propovijedi su prilično dugačke i izrazito literarne. Nakon što su ga, kako je sam napisao, braća fratri karali zbog dužine propovijedi (“bio sam pokaran zaradi dužine”), u kasnijim zbirkama one su kraće. Uglavnom, radim na tome u svoje slobodno vrijeme i nadam se da ću uskoro završiti.

Ta vas je tema sigurno uvela u čitav taj iznimno bogat i poseban duhovni i kulturni svijet bosanskih franjevaca?

Da, premda ne onoliko koliko bih želio. Kada sam pripremao diplomski rad, boravio sam neko vrijeme i u Kraljevoj Sutjesci, koja je bila i Lastrićev samostan. Bio sam jako dobro i lijepo primljen. Od tada je prošlo već dosta vremena i planiram se tamo vratiti, osobito zbog dragocjene samostanske knjižnice, a u međuvremenu sam posjećivao Sarajevo, gdje sam 2017. na jednom znanstvenom skupu govorio baš o radu na transkripciji Lastrićevih homiletičkih hrvatskih tekstova, što je kao članak, na moje veliko zadovoljstvo, bilo uvršteno i u zbornik. Volio bih biti češće tamo i biti bolje društveno povezan, ali ja živim u Milanu i mogu si to priuštiti samo za vrijeme školskih praznika. Ipak, upoznao sam neke divne ljude, a osobito sam Bogu zahvalan što je među njima bio i ondašnji provincijal Bosne Srebrne fra Petar Anđelović. Sada sam u kontaktu s fra Markom Karamatićem sa sarajevske Teologije. U svakom slučaju, planiram ponovno otići u Bosnu zbog još jednog razloga, zato što upravo sada prevodim na talijanski roman Josipa Mlakića “Planet Friedman” za koji mislim da bi mogao biti jako dobro primljen u Italiji. Preveo sam već više od tri četvrtine knjige i nadam se da ću uskoro i to privesti kraju. Baš kao i Filip Lastrić, Josip Mlakić je također bosansko-hercegovački Hrvat, što je još jedna poveznica. Imao sam čast upoznati Mlakića u Zagrebu, a volio bih ga posjetiti i u Bosni i Hercegovini. Uglavnom, svi kontakti koje imam sada su uglavnom virtualni zbog mog geografskog položaja, a možda malo i zbog mog dosta povučenog karaktera. Najviše volim raditi u tišini svoje radne sobe, a morao bih više poraditi na društvenim kontaktima.

Zapravo odgovarate stereotipnom profilu jednog klasičnog filologa, profesora latinskog i grčkog… To je i danas vaše osnovno zanimanje?

Tako je. U milanskoj klasičnoj gimnaziji Liceo Classico “Cesare Beccaria” predajem i talijanski i antičku povijest, ali u prvom redu latinski i grčki jezik i književnost.

Je li Mlakićev roman prvo književno djelo koje s hrvatskog prevodite na talijanski?

Kao cjelovito djelo da, makar već imam iskustva s prevođenjem kraćih tekstova i pojedinačnih pripovijetki.

I naravno “Povijesti hrvatske književnosti” Dubravka Jelčića. Kako ste se odlučili i što vas je potaknulo na taj pothvat?

Od 1995. godine nadalje često sam posjećivao Zagreb gdje sam redovito obilazio i knjižare. Tako sam naišao i na Jelčićevu knjigu, malo je prelistao i uočio kako bi bila idealna i dobrodošla za talijansku publiku kao osvježenje i sinteza koja obuhvaća čitav razvoj hrvatske književnosti, ali u jednom svesku. Učinilo mi se da je u čitavoj hrvatskoj književnoj panorami upravo ta knjiga najpodesnija zbog dobrog omjera obujma i cjelokupnog uvida koji pruža. Latio sam se posla, uvjeren da tu knjigu treba prevesti jer može odlično poslužiti onima koje zanima taj teritorij kao temeljna polazišna karta za upoznavanje i daljnje istraživanje. Na prijevodu sam radio prvih godina novog milenija. Prvo izdanje objavljeno je 2005. i za njega sam godinu poslije dobio nagradu Davidias Društva hrvatskih književnika za promicanje hrvatske kulture i književnosti u inozemstvu. Nakon toga se događaju bolne stvari, jer se mali milanski izdavač koji je objavio knjigu nakon nekoliko godina gasi, a time i mogućnost da se knjiga više bilo gdje nabavi ili naruči, nakon što je to prvo izdanje bilo rasprodano. Osim zato da ponovno postane dostupna zainteresiranim čitateljima, za ovo drugo revidirano izdanje imao sam i dublju motivaciju. U međuvremenu sam ipak rastao i sazrijevao kao čovjek, kulturni djelatnik i proučavatelj tog područja pa sam uočio i neke greške, ne samo tiskarske. Također sam puno toga u međuvremenu naučio u smislu stila prevođenja i zaključio da se štošta može doraditi kako bi talijanski tekst bio još tečniji. Otprilike u godinu dana priveo sam kraju taj posao. U skladu s mogućnostima, ali i duhom vremena i novim tehnologijama, izdavač sam ja i knjiga postoji, ali nije tiskana. Naime, objavio sam je preko distribucijske platforme Streetlib. To znači da knjiga virtualno postoji i svatko tko je naruči, iz bilo kojeg dijela svijeta, dobit će poštom svoj otisnuti primjerak. Dovoljno je na stranici store.streetlib.com u tražilicu upisati Jelčić. Svatko zainteresiran tako knjigu može pronaći, naručiti i dobiti poštom primjerak otisnut upravo za njega. Osim toga, sada kada knjiga opet postoji, mogu se opet malo baviti i njezinom promocijom. Osobito bi mi bilo drago kada bi se knjiga našla u izlozima barem dvije-tri knjižare u mom rodnom gradu Milanu. Stvar je tek na početku, a počela je i školska godina, što znači da imam manje vremena, ali predstoji mi svakako obilaženje jednog broja knjižara i pregovaranje s njima. Tu mi nije baš od pomoći činjenica da baš i nemam veza u knjižarsko-izdavačkom svijetu, ali dat ću sve od sebe.

Jeste li se možda obraćali za pomoć oko promocije knjige kojoj hrvatskoj kulturnoj ustanovi ili diplomatskom predstavništvu?

Uglavnom sam u kontaktu s hrvatskim izdavačem Jelčićeve “Povijesti hrvatske književnosti” i od njih sam dobio korisne savjete u tom smislu, a nekoliko tiskanih primjeraka knjige svakako ću uputiti Konzulatu RH i Hrvatskoj zajednici u Milanu.

A ja se nadam i da će se možda netko od njih nakon ovog intervjua javiti vama.

To bi bilo divno.

Kakva je bila recepcija prvog izdanja knjige u Italiji?

U Milanu je u novinama Corriere della Sera izašao jedan jako lijep i pozitivan članak, a pobrinuli smo se i da se knjiga nađe u svim većim i važnijim knjižnicama ne samo u Milanu nego i šire, te da knjiga dođe na sve sveučilišne katedre na kojima bi mogla poslužiti kao priručnik i udžbenik. Kada sam provjeravao, vidio sam s velikim zadovoljstvom da je i danas u službenoj upotrebi na sveučilištima u Veneciji, Trstu i drugdje gdje se predaje bilo hrvatski jezik i književnost, bilo hrvatski i/ili srpski, jer u tom pogledu situacija je kod nas još uvijek raznolika od grada do grada i fakulteta do fakulteta. Uglavnom, dobro je primljena i na sveučilišnoj razini je poznata.

Osim toga, čini mi se da bi ljudima iz Hrvatske koji imaju prijatelje u Italiji knjiga mogla dobro poslužiti i kao originalan poklon, budući da dobre hrane i vina i vi u Italiji imate na pretek. Neka ova preporuka bude naš skromni doprinos promociji knjige…

Ja ću rado u tu svrhu ciljano poslati i neki broj besplatnih primjeraka, neka mi se samo jave. Htio sam jedan primjerak poslati i vama, ali me je, kako ste mi rekli, pretekao naš prijatelj Tvrtko Klarić koji vam je poslao svoj primjerak, pa ću sada ja njemu poslati novi.

Kada ste 2012. godine držali uvodnu riječ na otvaranju Marulićevih dana u Splitu, citirali ste Ivana Androvića, govorili o njegovu uvjerenju “kako se znanjem i kulturom, susretom i međusobnim upoznavanjem i nadasve uvažavanjem mogu narušiti barijere nepovjerenja i svakakvih predrasuda, koje neizbježno vode do straha i zala između ljudi i narodâ”. To ste istaknuli kao motiv s kojim je on pisao hrvatsku gramatiku za Talijane, a poslije i rječnik i talijansku gramatiku za Hrvate, naglašavajući uvijek “zajedništvo duha” i “duhovne veze” među našim narodima i kulturama. Kako biste ocijenili današnje stanje tog zajedništva, veza i međusobnog poznavanja naših naroda kroz kulturu?

Koliko ja pratim i vidim, može se reći da je situacija bolja nego u prošlosti. Ima velikih ljudi s obje strane koji su pridonijeli razvoju odnosa, međusobnom upoznavanju i uvažavanju, što je, naravno, preduvjet ne samo kulturi nego i miru. Ali, nažalost, koliko mogu vidjeti čak i među mojim kolegama na poslu, koji su ipak gimnazijski nastavnici, Hrvatska je za njih uglavnom nepoznanica. Ako su čuli, čuli su malo u sklopu nekog općeg interesa za balkanske, južnoslavenske ili jugoslavenske teme. I to je sve dobrodošlo, ali često se kroz to provlače i predrasude. A glavna je poteškoća u tome što se na Hrvatsku gleda gotovo isključivo samo kao na zemlju za ljetni odmor. Ovdje je u svijesti slabo uvriježeno da je Hrvatska, sa svojom poviješću i kulturom, sastavni dio Europe i danas Europske unije. Za takvo stanje danas ne može biti isprike. Italija, naravno, ima dugu i veliku povijest, u nekim je vremenima, kao u renesansi, imala i vodeću ulogu i utjecaj u cijeloj Europi, ali Europa danas mora živjeti u raznolikosti i međusobnom upoznavanju. Jer u protivnom, kako je još početkom 20. stoljeća upozoravao Andrović, neznanje i nepoznavanje postaje rizičan teren za nove sukobe. Još uvijek se, svake godine, u Italiji čuju razgovori i polemike oko vrućih političkih pitanja koji vuku korijen još iz Drugog svjetskog rata. Time bi se morali baviti povjesničari, ali nažalost u javnosti se o zloglasnim fojbama, ili o posljednjim balkanskim ratovima, razgovara bez ikakve distance, mirnoće, jasnoće ili opuštenosti. Umjesto toga potiču se i razgaraju stari animoziteti, čak i oni koji su nastali još u 19. stoljeću između Italije i Habsburške Monarhije koje je Hrvatska tada bila dio. I da, jasno vidim da je ideja vodilja onih koji šire taj animozitet upravo nepoznavanje i neznanje.

Gimnazijski ste profesor. Kakvo je u tom pogledu raspoloženje među mladim ljudima, vašim učenicima? Što kod njih prevladava? Idealistički, humanistički i informirani pogled na Europu, ili se prima sjeme tih starih animoziteta?

Prema onom što svakodnevno primjećujem, kod njih uglavnom još uvijek postoji pozitivno raspoloženje prema Europi i europskim integracijama. S druge strane, to je stvar edukacije u kojoj je vrlo bitan trud svakog nastavnika. Oni to moraju spoznati osobno, a ne samo deklarativno, retorički, kroz banalne fraze koje su već dovedene do trivijalnosti. Tako nastaju zasade da sve opet krene po zlu. Nije dovoljno vjerovati, nego i raditi na tome, na stvaranju uvjerenja da Europu čine njezini građani, u prvom redu ljudi koji imaju i svakodnevno žive svoje ideale, a ne samo birokratske institucije. Zato je važno poznavati vrlo konkretnu i pragmatičnu povijest nastajanja Europske unije. Kritike su, naravno, dobrodošle ako su konstruktivne. Ako su destruktivne, postavlja se pitanje kamo one vode. Dakle, u mom iskustvu raspoloženje prema Europi još uvijek je pozitivno, ali treba se ozbiljno pitati koliko je ono doista duboko i čvrsto ukorijenjeno.

U Hrvatskoj se u ovom trenutku vodi javna rasprava o Zakonu o hrvatskom jeziku. Puno se govori o njegovoj čistoći i zaštiti. Mnogi u tome vide daljnje čišćenje hrvatskog od srpskog, odnosno u Srbiji obrnuto. U tom kontekstu se spominje kako je zakon o jeziku nedavno donijela i Italija. Kako vi na to gledate?

Moram priznati da, što se Italije tiče, nisam baš pažljivo pratio sam prijedlog i raspravu. Znam da se govorilo o prijedlogu za zakonsku zaštitu talijanskog jezika od prevelikog utjecaja engleskog. Ali, dobro znamo da se jezik ni na koji način ne može ukrotiti. A kad se tog posla uhvati neka sila i neki zakon, kad se počne svisoka propisivati kako se taj jezik mora govoriti i pisati, onda će možda tim više sam jezik, kao sustav, aktivirati svoje vlastite obrambene mehanizme. Samo tako ja mogu objasniti i sve ono kroz što je posljednjih desetljeća prošao hrvatski jezik. Neću sada ulaziti u tu široku temu. Ali, o tome je nešto rečeno u mom eseju na kraju prijevoda Jelčićeve “Povijesti hrvatske književnosti”. Tamo citiram Vladimira Anića, autora prvog hrvatskog rječnika u samostalnoj Hrvatskoj, koji objašnjava kako je hrvatski još od 19. stoljeća bio trajno izložen raznim nasilnim jezičkim intervencijama koje nisu pridonijele jeziku, a jezik je, s druge strane, aktivirao svoju obranu. To je dokaz da je jezik živo biće koje se, usprkos političkim i drugim sličnim aktima i odlukama, razvija i raste, a akteri tog procesa su živi ljudi. Nijedna politika na to neće utjecati. Evo, baš imam pred sobom jednu od mojih omiljenih knjiga, “Sabrane pjesme” Antuna Branka Šimića u izdanju Školske knjige. U kazalu vidim naslov “Muzika kiše i krovova”. Da je ta pjesma napisana danas i da je morala proći kroz predloženi lektorski sustav, pitam se gdje bi i kako završila ta “muzika”. Ako ta riječ ima legitimitet kao sastavni dio hrvatskog književnog jezika, jer ju je u određenom trenutku povijesnog razvoja upotrebljavao jedan od najvećih i najvažnijih pjesnika tog jezika, a ja je danas ne bih smio koristiti, onda je to paranoja i shizofrenija. Anić kaže da je jezik prije svega sloboda. Nema te sile koja će meni ili bilo kome drugom braniti da stilski variram sinonime, baš kao što je to još u svojim propovijedima radio Filip Lastrić, sinonime kao što su muzika i glazba koji mogu i moraju biti resurs, bogatstvo. Štoviše, upotrijebljeni u jednom te istom tekstu, upravo ti različiti termini mogu tvoriti neku novu glazbu, harmoniju. Jezik je povijest susreta, komuniciranja i neprekidnog pokreta tog živog bića, jezika.

Neke riječi koje ste upotrijebili podsjećaju me da ste vi ujedno i glazbenik, kompozitor i diplomirani pijanist. Kako to usklađujete s filologijom?

U jednom trenutku morao sam odabrati svoj životni i profesionalni put, a glazba mi je životna fascinacija, lijek, hrana, radost i sam život. Ja je vidim kao nešto važno ne samo za pojedinca, nego nešto što spaja ljude, spaja vidljivo i nevidljivo, spaja čitav kozmos u harmoniji i skladu. Zato koristim svaku priliku da zasviram, ili sam za sebe ili s prijateljima u komornim sastavima i javno. Naravno, glazba i moja profesija, pogotovo moj posao u školi, snažno su povezane. Glazbeni elementi kao što su harmonija i ritam, sklad ili nesklad, dolaze do izražaja kod svakog čitanja teksta. Glazba mi tu puno pomaže, u prvom redu u slušanju tekstova u čijem čitanju, još od antičkih vremena, postoji uvijek snažna glazbena dimenzija. Književnost se ne može duboko doživjeti bez izvjesnog afiniteta prema glazbenim vrijednostima, jer svaki tekst su u osnovi glasovi koji se nižu, ista stvar izrečena drugim jezikom.

Večernji list, 5. 10. 2023.

 

 

Čitanje otvara oči

 

Čitanje otvara oči – ova narodna poslovica jasno oslikava vrijednost čitanja. A njemački fizičar i pisac Georg Christoph Lichtenberg još u 18. stoljeću je rekao: „Pouzdan znak dobre knjige jest taj da nam se ona, što smo stariji, sve više sviđa.“

Mala nastamba tuge druga je knjiga doc. dr. sc. Marka Kutleše (Zagreb, 1974.), voditelja Odjela za intenzivnu medicinu Klinike za zarazne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“ u Zagrebu. Tema ja pandemija koronavirusa kojoj je dr. Kutleša gledao ravno u oči, spašavajući s kolegama najteže bolesnike. Nažalost, mnogima nisu mogli pomoći, a u knjizi autor ponavlja činjenicu da su to mahom bili necijepljeni. Znamo da ni ova knjiga neće razuvjeriti nevjerne Tome, protivnike cijepljenja protiv Covida-19 i/ili mjera koje su bile na snazi (a kod nas su bile među najblažima u Europi). No, zato je ovo djelo iznimno vrijedno da ohrabri one koji vjeruju u medicinu, ali i da bude putokaz najmlađima i budućim naraštajima. Dapače, dr. Kutleša je uvjeren da je cijepljenje protiv koronavirusa trebalo biti obvezno za sve starije od pedeset godina. U ovoj potresnoj knjizi humanist, obiteljski čovjek i osoba iznimno širokog obrazovanja promišlja i izvan svoje uže truke – o povijesti medicine i bivšim epidemijma, o sociologiji, psihologiji, vjeri i nadasve našem vremenu u kojem se demokracija i slobode ponekad daju preširoko i shvaćaju nakaradno. Pogotovo u trenucima kad je to kontraproduktivno.

Hrvoje Dečak, Meridijani, br. 227, 2023.

Dr. Marko Kutleša: „Cijeli svijet je zaboravio covid, a ja nisam mogao. Osjećam svojom dužnošću progovoriti…“

Sjeća li se danas netko covida-19? Pandemije koja je odnijela između 6 i 7 milijuna žrtava u svijetu, čak 17.809 u Hrvatskoj. Korona je došla, poharala svijet i prošla. Baš tako, kao da se nikad nije ni dogodila. Ali dok je svijet odjurio dalje, dr. Marko Kutleša je zastao. Nije mogao tek tako zatvoriti to najteže profesionalno poglavlje. I životno, shvatio je. Pa je stavio na kup sve one papiriće na koje je pisao što mu je god bilo na pameti dok je više ljudi iz njegove bolnice odlazilo u limenim, zapečaćenim ljesovima, nego preživjelih. Ti su mu papirići čuvali razum. Bilo ih je mnogo, dovoljno da iz njih proizađe knjiga – Mala nastamba tuge. Knjiga je izašla u Nakladi Pavičić, recenzije su dobre.

Mala nastamba tuge svjedočanstvo je liječnika o borbi s virusom zbog kojega je svijet nakratko stao. Svjedočanstvo s jednog bolničkog odjela s više izgubljenih nego dobivenih bitaka. Zagrebačka bolnica mogla je biti i bilo koja druga bolnica s covid odjelima, svugdje je smrt učas uzimala život.

Specijalist infektologije i intenzivne medicine napisao je, kaže struka, moćno djelo o nemoći liječnika pred smrti do jučer zdravih ljudi. Piše Kutleša i o čudesnim ozdravljenjima kad su bili uvjereni da je kraj, ali smrt dominira. Odlazi i dalje pa se bavi pitanjem (ne)humanosti, odabirom materijalnog nad humanim, pitajući se je li čovjek umjesto da bude nadčovjek postao nečovjek? Preispituje autor sve ono od čega je svijet, proglašavajući pandemiju službeno okončanom, okrenuo glavu. Doktor Kutleša, kaže, nije mogao.

– Osjećam svojom dužnošću progovoriti o svima koji su svoje najveće boli proživljavali u tišini – napisao je u knjizi dr. Kutleša i rekao za Jutarnji. Nije bio siguran koliko će knjiga uopće imati smisla i neće li biti uzaludna.

– U jednom sam trenutku, kad je tekst bio gotov, čak odustao od objave jer mi se činilo uzaludnim. Da je još jedna priča, još jedno svjedočanstvo, možda suvišno, ali su me bližnji koji su ga pročitali potaknuli da će to biti zapis jednog teškog vremena za budućnost i nastavio sam – govori dr. Kutleša.

Knjiga Mala nastamba tuge nije nastala tako što je autor imao ideju, sjeo za kompjutor, počeo ju pisati i napisao. – Nisam ja bio organiziran u tom, autorskom smislu, ali svaka je ona bilješka bila inspiracija za jednu priču – kaže.

Iako, kad čujemo o čemu se radi, očekujemo dnevničke zapise iz bolničke sobe, Kutlešina je knjiga puno više od toga. Prepleću se misli i ideje, filozofija i racio. Liječnik je razočaran povlačenjem humanosti pred materijalizmom. Čovječnost je, piše, ustuknula pred nečovječnosti. – Globalno mi se čini da se čovječanstvo umjesto da se u teškom trenutku posloži i solidarizira, počelo raspadati. Sve se svodi na individualnu potrebu i želju, a premalo se razmišlja o ljudima s kojima svaki dan živimo. Ne bih da ispada kako bilo kome solim pamet ali mi se čini da su zbog razmišljanja o financijskim posljedicama, globalno zakasnile mnoge važne stvari, primjerice proglašenje pandemije od strane Svjetske zdravstvene organizacije. Previše se kalkuliralo – otvoren je dr. Kutleša.

Pandemija je u Hrvatskoj za sobom ostavila poražavajuće brojke. Hrvatska je na koncu, sa 4.059 umrlih na milijun stanovnika, koje je zabilježila specijalizirana stranica Worldmetar, završila osma na svijetu i treća u EU po broju preminulih od covida-19. Više su stanovnika izgubili samo Peru, Bugarska, BiH, Mađarska, Gruzija, Sjeverna Makedonija i Crna Gora.

Doktor Kutleša, specijalist, izvanredni profesor, bio je sa suradnicima na prvoj crti borbe protiv bolesti. U svojoj knjizi prepričava i istinite situacije, ali akterima je zbog zaštite privatnosti mijenjao imena, čak i spol kada je to bilo moguće.

Od trenutka kad je na skijanju čuo o nekoj novoj virusnoj upali pluća u Kini, preko situacija kad je svakodnevno gledao sve više ljudi kako se bore za svaki udah na respiratoru, stavio sve na papir i napisao knjigu, nije prošlo puno vremena. Kad je počeo pisati, do prvog mu je drafta trebalo oko godinu dana. Falilo mu je vremena. Uz redovan posao i četiri puta mjesečno dežurstva po 24 sata, u pandemiji i znatno više, za pisanje nije ostalo puno vremena. – Ako je nešto dobro izašlo u tom mikrokozmosu kojim se krećem, to je da sam vidio s kako sjajnim ljudima radim, ne samo u svojoj bolnici, nego u cijeloj zemlji. Naučio sam da unatoč svim najsuvremenijim tehnologijama, kad možeš nadomjestiti sve organe osim mozga, ima trenutaka kad to nije dovoljno. Ne možeš pomoći, ne jednom čovjeku, dvojici, desetorici nego tisućama – osjećaš se poraženim.

Dr. Kutleša ima troje djece, osmoškolca, gimnazijalku i studenticu. Trudnice i djeca su mu, kao i većini nas, slaba točka. – Četvrti val zaraze doveo nam je velik broj mlađih bolesnika. Među njima i nekoliko trudnica koje su hitno rodile carskim rezom. U jednom ih se trenutku na odjelu našlo čak sedam. Sva njihova novorođena djeca bila su dobro. Ali sve one nisu preživjele, tek njih tri. Opsjedala me misao što će biti s njihovom djecom koja neće moći odrastati uz majku – nježno govori o trudnicama, naziva ih kraljicama koje su umrle i nikad nisu vidjele svoje novorođenče.

I ljut je. – U ovoj mojoj priči nije nevažno spomenuti i činjenicu što ni jedna od rodilja o kojima pričam nije bila cijepljena protiv bolesti koja ih je odvela u bolnicu. Iz kojih se razloga nisu cijepile, točno ne znam, no siguran sam da im u odluci da se ne cijepe nije pomogla zbunjenost raznim, često proturječnim informacijama – govori.

Najvećim propustom hrvatske zdravstvene politike u borbi protiv pandemije smatra neproglašavanje obveznog cijepljenja za starije od 50 godina, koji čine 93% umrlih, prema podacima iz SAD-a. Zgraža se nad „ mitinzima antivaksera za ‘slobodu’ organiziranima u vrijeme kad je smrtnost od korone bila najveća“. Kad nečija sloboda ugrožava druge, onda je to egocentrizam, a sloboda tada ispada samo manipulacija i izgovor.

Prisjeća se: – U jednom smo trenutku imali 15 bolesnika na ECMO-potpori. Starosni prosjek te skupine bio je 42 godine, a čak njih troje bilo je mlađe od 23 godine. Nitko cijepljen i na kraju ih više od polovice nije preživjelo. Bio je to težak udarac na naše emocije. Umrli su ljudi koji su tek trebali početi živjeti i koji su imali malu djecu. Iako su liječnici istrenirani da budu iznadprosječno otporni na ljudsku nesreću, mnogo je toga teško shvatiti, još teže prihvatiti. Iza svakog imena preminulog pacijenta ostaje tragična životna priča. Susreti s obiteljima umirućih djeluju razarajuće. A ponekad vam se čini da umiranju nema kraja. Ne umire se brzo. Primjerice, za svakog smo se pacijenta na ECMO potpori u prosjeku borili oko mjesec dana. Dovoljno da saznate da pacijenti koji svakog časa mogu umrijeti imaju sinove, kćeri, očeve, majke i još mnogo bliskih koji ne prestaju pitati kada će se kandidati smrti vratiti kući. Roditelji zazivaju Boga i nude svoj život u zamjenu za život svojih potomaka. U pandemiji smo se susretali s nevjerojatnim oblicima najcrnje tuge. Srce se mora slomiti – napisao je u knjizi, prepričava za Jutarnji.

Još u ljeto 2020. godine, kad je vidio „što se valja i da će nas na jesen ‘klepiti,’, bilo je jasno da slijedi užas. – Krajem kolovoza sam shvatio da počinje strašan period i da će nas preplaviti val tragedija. Broj oboljelih naglo je  rastao i dogodilo se. Iz lošeg je išlo samo u gore, Delta soj je bio grozan po broju žrtava. Došao je puno zarazniji Omikron koji se jako brzo širio i cjepivo mu ne škodi, očekivao sam da će ovaj biti još zarazniji i teži i da neće biti kraja, da je sve postao jedan beskrajni dan. Hvala Bogu, bio je to preokret u dobrom smjeru, kliničke slike su bile blaže – odahnuo je.

Doktor Kutleša je prvenstveno liječnik, profesionalac, ali u nekom trenutku se ‘spoji’ s čovjekom u sebi. – Kad ‘padneš’, a to najbolje primijete bliski ljudi i upozore te, došlo je vrijeme da počneš misliti o lijepim trenucima kojih ima u svakome zlu. Pa se sjetim kako su se izvlačili ljudi za koje smo mislili da je gotovo ili vrlo banalno, dođe novi slučaj kojemu se moraš posvetiti i potisnuti ovo ‘staro’. Najbolji način lomljenja stresa je priča o dobrim stvarima, fizička aktivnost je dobra ali s kratkotrajnim efektom i ovako neki ispušni ventil poput pisanja. Tragovi su neizbrisivi, ali iz njih se mogu izvući i pozitivne stvari. I moraju se, a negativnu potisnuti u drugi plan. Iako često, kad si sam sa sobom sve što je dobro uzimaš zdravo za gotovo, a loše ti se vraća – prevrće misli u svojoj glavi.

Dr. Marko Kutleša je zagrebački dečko, ima 49 godina i ovo mu je treća knjiga. Prva je Potraga u izgubljenom vremenu, druga Posljednji stvaratelji sjećanja, obje ‘naslonjene’ na filozofiju, unutarnje dijaloge, promišljanja. Nisu Kutlešini romani lagani za čitanje, iza svake rečenice stoji dodatna misao. U drugom se romanu, pišu recenzenti, Kutlešini junaci pitaju, a čitatelj zajedno s njima, „čeznemo li još gledati Boga licem u lice, ili nam se čini da ga vidimo svaki put kad stanemo pred ogledalo“. Miran je i staložen. Pa tako staloženo kaže da su često mjere dolazile prekasno.

– Moglo se ranije reagirati kad se detektiralo, prije nego li se razbuktala, da dolazi neki novi val epidemije. Tada bi kraće, ali stroge mjere imale više efekta, nego one dugotrajnije, ali zakašnjele. Moramo se bolje pripremiti za sljedeću pandemiju, sa puno više zajedništva te pod vodstvom autonomne struke, jer nova pandemija će gotovo sigurno doći – zaključuje.

 

Višnja Gotal, Jutarnji list portal

Foto: Marko Todorov / Cropix

Moćna knjiga doktora koji je spašavao ljude s teškim covidom: ‘Pacijent mi je šapnuo: moj cimer razgovara s pokojnom ženom’

Profesor dr. Marko Kutleša u knjizi “Mala nastamba tuge” opisuje tragične sudbine i čudesna ozdravljenja

Premda je 2022. objavio filozofsko-fantastični roman “Posljednji stvaratelji sjećanja”, spisateljski talent doktora Marka Kutleše došao je do punog izražaja u novoj knjizi “Mala nastamba tuge”, jedinstvenom svjedočanstvu liječnika koji je sa suradnicima na prvoj liniji bojišnice vodio rat protiv korona virusa. Izvanredni profesor dr. Marko Kutleša, specijalist infektologije i intenzivne medicine, u vrhunski napisanoj i strukturiranoj knjizi, na dramatičan način opisuje tragične sudbine ljudi koji su umirali pred nemoćnim liječnicima, iako su još do prije neki dan bili potpuno zdravi.

Ali profesor doktor Kutleša opisuje i čuda ozdravljenja već izgubljenih slučajeva. Knjiga otkriva autora kao vrhunskog intelektualca širokog obrazovanja i interesa. Pozivajući se i citirajući brojne filozofe, Ludwiga Feuerbacha, Karla Marxa, Friedricha Nietzschea, Jean-Paul Sartrea, Alberta Camusa, Jacquesa Derrida, Michela Foucaulta, Kutleša razmišlja o tomu klizi li čovječanstvo u dekadenciju, je li postmoderni čovjek umjesto nadčovjeka postao nečovjek, jesu li se ljudi tijekom pandemije udaljili jedni od drugih.

Kakve su posljedice post-istine

Kritički progovara o zagovornicima apsolutnih sloboda i antivakserima, upozorava da je istina prestala biti objektivna i postala subjektivna te kakve su posljedice ulaska u, kako on to naziva, doba post-istine. Također, detaljno je opisao kako se čovječanstvo nosilo i kakve su bile posljedice pandemija u prošlosti. U “Maloj nastambi tuge”, ispričane su dramatične priče o zastrašujućem vremenu širenja zaraze korona virusom kad se nije ni znalo kako će završiti. Knjiga je nastala na temelju zapisa i osobnog svjedočenja doktora Kutleše. U jutrima satima i noćima kod kuće, kad, iako umoran, nije mogao spavati, te je bilješke sređivao.

Pisanje mu, kaže, koristi složiti misli te zbog toga radi bilješke o trenucima koje drži zanimljivim. “Tako sam ih radio i tijekom pandemije, a te zabilješke potom su izrasle u konačan tekst”, rekao je. Neko je vrijeme rukopis, priča, ležao na stolu, nije ga namjeravao objaviti jer je mislio da je to uzaludno. “No, nakon što su ga neki bližnji pročitali, moja malodušnost je splasnula i tako sam se predomislio, od tuda i ta rečenica u knjizi. Kako mi je tada rečeno, ‘ipak bu to ostalo kao zapis nekih teških vremena za budućnost’”, govori.

Na pitanje je li knjiga doista krik iz nemoći kako je zapisao, profesor Kuleša je potvrdio: “Knjiga jest krik nemoći. Nemoći da se mnogim oboljelima pomogne, nemoći da ljudi shvate da nije svaka restrikcija napad na njihovu slobodu, nemoći da se promijeni stanje svijesti odgovornih… Ali osnovni motiv je da nešto naučimo i da sljedeći put budemo jedinstveniji i bolji. A, sljedeći put će gotovo sigurno doći”, pesimistički najavljuje doktor Kutleša.

Ljudi ne mare za argumente

Ne krije negativno stajalište o antivakserima. “Ne mislim da sam pri tomu oštar. Valja reći da među antivaksere ubrajam one koji propagiraju necijepljenje, a ne sve koji se iz nekog straha ne žele cijepiti. Ljudi se lako uplaše kada je zdravlje u pitanju, a pogotovo zdravlje naše djece”, priča.

Danas se međutim, upozorava, o takvim temama više se ne razgovara razumom nego promptnim i diskreditirajućim lijepljenjem etiketa i emocijom. “Ljudi postmodernog vremena ne mare za argumente, samo ne žele odustati od svojih emotivno shvaćenih stajališta. Primjerice, ako si za cijepljenje, onda si kod pobornika necijepljenja, automatizmom odmah plaćenik farmaceutske industrije te je samim time tvoje mišljenje nebitno. Time je svaka rasprava završena”, kaže.

U naše vrijeme, upozorava Kutleša, nikako se ne smatra mogućim da netko nekome samo želi dobro. “Današnji je srednjostrujaški cinični narativ našeg zapadnog društva da samo mentalno reducirani i naivni idealisti žele drugome dobro, a bez koristi za sebe. Toga doista ima puno, premda sam uvjeren da je tiha većina upravo suprotna tom narativu”, objašnjava. Ističe da se nikada ne smije zaboraviti da su prvi respiratori bili proizvedeni zbog epidemije polio virusa.

‘Više od polovice je umrlo…’

“Nadajmo se da neće i neki novi najmoderniji respiratori biti proizvedeni zbog ponovne pojave istog virusa, kojeg nema samo zahvaljujući cijepljenju”. Profesor Kutleša pazio je da se netko od pacijenata u njegovoj knjizi ne prepozna, pa je zbog toga mijenjao neku sitnicu, poput primjerice spola. Ili je dvije slične sudbine spojio u jednu, ako to nije mijenjalo bit nekog događaja ili neke poruke. Sve zbog zaštite privatnosti.

Četvrti val zaraze, opisuje u knjizi, doveo je veliki broj mlađih bolesnika. Tu situaciju u knjizi opisuje na vrlo potresan način. “Među njima je bilo i nekoliko trudnica koje su hitno rodile carskim rezom. U jednom trenutku imali smo čak 15 bolesnika na respiratoru, ECMO-potpori. Starosni prosjek te skupine bio je 42 godine, a čak troje njih bilo je mlađe od 23 godine. Nitko cijepljen i na kraju ih više od polovice nije preživjelo…. Umrli su ljudi koji su tek trebali početi živjeti, koji su imali malu djecu… Iza svakog preminulog pacijenta ostaje tragična životna priča.”

“Susreti s obiteljima umirućih djeluje razarajuće. A ponekad vam se čini da umiranju nema kraja. Ne umire se brzo. Za svakog smo se pacijenta, koji je zahtijevao ECMO potporu, u prosjeku borili oko mjesec dana. Dovoljno je da doznate da pacijenti koji svakog časa mogu umrijeti, imaju sinove, kćeri, očeve, majke koji ne prestaju pitati kad će se kandidat smrti vratiti kući. Roditelji zazivaju Boga i nude život u zamjenu za život potomaka”, piše Kutleša.

Puno smrti u kratkom vremenu

“Zašto, dragi Bože, ne uzmeš mene. Koliko sam puta čuo tu bolnu rečenicu. A najgore je od svega kad obitelji pokojnika morate javiti da im sina, kćeri, oca, majke više nema. Grozan je to trenutak u kojem se spajaju dvije agonije, jedan koja je završena i jedna koja nikad neće prestati”, piše. Takve situacije, zaključuje doktor Kutleša, obilježe onima koji dožive, život zauvijek te mu na surovi način pokažu nebitnost mnogih stvari oko kojih se ljudi često brinu i uzrujavaju.

Profesor Kutleša je, kao i mnogi drugi, shvatio da ima posla s izrazito opakom bolesti, kad se susreo s prvim pacijentom koji je zahtijevao respirator. Premda prevladava uvjerenje da se liječnici priviknu na smrti pacijenata, jer je to neminovno ako žele profesionalno obavljati svoj posao, kroz knjigu je očito da su Kutleši smrti tijekom pandemije iznimno teško padale.

Pogotovo fatalni ishodi kod mladih ljudi, a posebno kod trudnica. Te smrti, priznao je nedavno Kutleša, emotivno iscrpljuju, jer se zna da je zapravo većina tih smrti mogla biti izbjegnuta, nakon što je došlo cjepivo. “Jednostavno bilo je puno smrti u kratkom vremenu, a to svakom normalnom mora udariti na emocije. Bitno je da udarac nije nepovratan. Osim toga, nisu emocije nužno hendikep, dapače”, kaže.

Ipak se mnogo njih vratilo obiteljima

Uz sve užase i svjedočenja o groznim oproštajima pacijenata koji su bili svjesni da umiru, doktor Kutleša spominje u knjizi i čudesna izlječenja. “Neki oporavci su stvarno bili mala čuda, ali su nama puno značila. Mi se i danas trudimo voditi mišlju iz evanđelja po Mateju koju je jedan od naših starih šefova, primarijus Eduard Marton stavio na zid odjela: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’.

Da je tako preživio i jedan teški bolesnik od COVID19, sav ostali trud bi se isplatio, a premda ih je kod nas na odjelu više umrlo nego preživjelo, ipak ih se mnogo i vratilo kući svojim obiteljima”, govori. Profesor Kutleša više je puta ponovio kako se posebno želi zahvaliti cjelokupnom osoblju na odjelu na kojem radi. “Jednostavno, okružen sam prekrasnim ljudima,” ističe.

U knjizi se izmjenjuju sadašnjost i prošlost, a više sudbina spojeno je u jednu priču. “Učinio sam to da se vidi kako su ljudi proživljavali i preživljavali i puno teže pandemije od ove, ali nikad nisu ovoliko kukali. Osim toga, svi znamo da se iz prošlosti puno može naučiti o svemu, pa tako i o pandemijama”, kaže.

Dirljiva priča o gospodinu Rudeku

Prisjetio se tako doktor Kutleša kako ga je nakon jedne vizite, puno prije pandemije, pozvao gospodin Rudek te mu šapnuo: “Gospon doktor, moj vam se cimer ne bu izvukel. Svaku noć pripoveda s pokojnom ženom i detetom. Njemu se polako otvaraju vrata onoga svijeta, a to znači da mu se vrata ovoga zatvaraju. Sada su mu vrata obaju svjetova otvorena”.

Doktor Kutleša pokušao mu je objasniti da se ne brine jer je to delirantno stanje, koje se liječi, no Rudek se nije dao. “Još ste mladi i ne znate da otvorena vrata jednog i drugog svijeta daju poseban izraz licu, poseban pogled i boju glasa”, kazao mu je. Objasnio je kako se za Drugog svjetskog rata nagledao smrti te je shvatio da ljudi pred smrt ne buncaju već razgovaraju sa svojom preminulom rodbinom. I Rudek je bio u pravu, njegov je cimer ubrzo umro.

Nakon nekoliko godina, zarazio se koronom pa je primljen u zaraznu bolnicu. “Došel sam umreti”, rekao je doktoru Kutleši. “Imam 96 godina i snoćka sam videl mamu. Ak me ne najdete, znajte da je sve u redu”, rekao je. Drugi dan njegov je krevet bio prazan. Doktor Kutleša je zapisao: “Gospon Rudek je vrata ovog svijeta za sobom zatvorio i sve je onako kako je i rekao da će biti, u najboljem redu, jer su ga ona druga dočekala otvorena”.

Iznimno miran i staložen doktor

Nakon što je diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, doktor Kutleša radio je kao liječnik sekundarac na Klinici za infektivne bolesti. Od 2004. do 2008. specijalizira infektologiju i nakon toga počinje raditi na odjelu intenzivne njege. Sredinom 2013. brani disertaciju i polaže subspecijalistički ispit iz Intenzivne medicine. Od 2009. predaje na Medicinskom fakultetu na katedri za infektologiju, 2016. postaje docent, a 2022. izvanredni profesor.

Tog 49-godišnjaka karakterizira iznimna mirnoća i staloženost koja, po pričama njegovih pacijenata, blagotvorno djeluje na bolesnike. Ističe ipak kako je rad u intenzivnoj njezi izrazito timski, što znači da sve karike u lancu moraju funkcionirati kako bi skrb za bolesnike bila optimalna. S obzirom na to da infekcije mogu zahvatiti bilo koji od organskih sustava, pa su infektolozi među zadnjim specijalnostima koje njeguju cjeloviti pristup bolesniku.

Stoga ih kolege često pitaju za savjete, ali napominje da je ta suradnja dvosmjerna tako da i liječnici drugih struka pomažu njima. Doktor Kutleša dobio je 2020. godišnju nagradu za najzapaženije stručno ostvarenje, odnosno za planiranje, organiziranje i vođenje intenzivne jedinice za oboljele od COVID-19 u Klinici za zarazne bolesti Dr. Fran Mihaljević. U knjizi vrlo opširno obrađuje tezu da je postmoderni čovjek postao nečovjek i ubio čovjeka, a u razgovoru je to objasnio vrlo sažeto.

Istina postaje drugorazredna stvar

“Filozofska misao postmoderne bazira se na Derridinoj misli, takozvanoj dekonstrukciji, da svaki tekst može imati puno tumačenja i da su sva ona jednako vrijedna. To je naravno vrlo zavodljivo jer su tako svi u pravu, iako misle potpuno suprotno“, pojašnjava. U takvoj konstelaciji međutim, tvrdi, istina postaje od drugorazrednog značaja, jer svatko može imati svoju istinu na koju su potom svi još jako osjetljivi, ako ju se imalo kritizira.

“Tako smo došli do toga da netko može reći da za njega sunce ne postoji, što nije nemoguće jer je teza kako je zemlja ravna ploča ponovno nedavno oživjela. Mi ostali bismo to kao iz neke pristojnosti i tolerancije morali prihvatiti kao ravnopravno mišljenje – apsurd!”, kaže. Kutleša međutim zastupa tezu da su neke temeljne istine neupitne, ma koliko god se netko samozavarava.

Takav način razmišljanja i ophođenja, ističe, polako razara one temelje koji bi svim članovima društva trebali biti zajednički. “Rastače normalan suživot ljudi, a bez socijalne komponente čovjek prestaje biti čovjek. Osim toga, ako nemamo zajedničke temeljne vrednote, uz dekonstrukcijski moralni relativizam, iz toga slijedi da je svaki čovjek u bespoštednoj borbi s drugim ljudima, Hobbesov ‘čovjek je čovjeku vuk’, za neku lažnu vrednotu i lažnog idola. A bez brige za druge gubimo ljudskost”, nastavlja.

‘Civilizacija klizi, ali ne nepovratno’

Zanimalo nas je jesu li neki njegovi zaključci, poput onog da klizimo u dekadenciju i da je prošao vrhunac naše zapadne civilizacije, posljedica emocionalnog stanja kroz koje je prolazio dok se susretao sa strašnim posljedicama korone.

„Definitivno i dalje mislim da nam je civilizacija u silaznoj putanji, ali to ne znači da je taj put nepovratan. No, da bismo ga zaustavili trebamo temeljiti zaokret, prvenstveno povratak moralnim standardima koje su našu civilizaciju i uzdigle do zenita. Zlo i dobro su oduvijek prisutni u svima nama, od kada je čovjeka, ali ih se isto tako znalo i jasno razlučiti. Danas se to pokušava staviti pod kategoriju osobnog izbora, što je ponekad i moguće, ali ne uvijek“.

Ističe kako se ne treba zavaravati dedramatizirajućim mislima poput one od, njemu inače dragog znanstvenika i psihologa Stevena Pinkera, kako nam je sada bolje nego li je ikad bilo. “Odnosno, ako netko, kao i ja, smatra da su za smislen život najbitniji kvalitetni međuljudski odnosi, onda je jasno da smo na silaznoj putanji. Ljudsko shvaćanje tih odnosa je danas vrlo površno, jer smo općenito postali vrlo površni”, kaže.

Još 2019. govorio o opasnosti pandemije

Kvalitetu neke civilizacije, tvrdi profesor Kutleša, čine načini na koje se njezini članovi odnose jedni prema drugima, a stup za sve odnose je ono što smo vidjeli i osjetili u našim primarnim obiteljima. “Kako se obitelj rastače, zbog površnosti i diktature profita, smatram da nam je putanja silazna, ma kakve god statistike gospodin Pinker nudio”, govori.

Docent Kutleša je 2019. na simpoziju o na kojem su sudjelovali specijalisti intenzivne medicine iz cijele Hrvatske, potaknut člankom u New England Journal of Medicine, održao predavanje na temu moguće pandemije, odnosno spremnosti svijeta da se s njom suoči. “Nisam najavljivao pandemiju već sam želio skrenuti pozornost na to da opasnost od infektivnih bolesti još uvijek postoji. Povod za predavanje bilo je moje čitanje o Cocoliztli epidemiji, za koju vjerojatno većina ljudi nije ni čula, a koja je ubila milijune ljudi u srednjoj Americi u 16. stoljeću. Ni danas ne znamo koji ju je mikroorganizam izazvao”, pojašnjava.

Ističe da svaka generacija misli da nosi nešto revolucionarno novo ljudskom rodu. “To je normalno, pa čak i poželjno jer se od velikih očekivanja, često rađa neki mali pomak na bolje. I tako se malo pomalo napreduje. Međutim, kada krenemo preispitivati, nešto nepobitno i temeljno, onda srljamo u nevolju”, govori.

Cjepiva preispitati, ali cijepljenje nikako

Cjepiva se, dakako, trebaju preispitivati, u smislu praćenja nuspojava, sigurnosti i slično, ali cijepljenje samo po sebi nikako, napominje doktor Kutleša. “No, mi danas kao da upravo neupitne stvari preispitujemo, najčešće jer mislimo da negdje netko od toga profitira ili zato što želimo apsolutnu toleranciju za svako mišljenje”, kaže.

Tolerancija međutim, upozorava doktor Kutleša, nije apsolutna vrednota zato što ovisi upravo o apsolutnim vrednotama kao što su ljubav i pravda. “Bez toga je tolerancija lažna i u pravilu je zbog toga u današnjem društvu, onaj manje tolerantan u prednosti. Dakle, neke stvari što su naši prethodnici shvatili i izgradili kao destilat kroz stoljeća, mi nepromišljeno zanemarujemo, a cijepljenje je samo jedan od primjera”, priča.

Uvjeren je da nisu sve mjere poduzete prekasno, ali se moglo ranije reagirati kad se detektiralo, prije nego li se razbuktala, da dolazi neki novi val epidemije. Tada bi kraće, ali stroge mjere imale više efekta, nego one dugotrajnije, ali zakašnjele. “Također se nije trebalo preoptimističnim izjavama oportuno, za vlastitu korist, umanjivati opasnost. Nakon toga više nema nazad kad se stvari ponovno, a zapravo predvidljivo, pogoršaju. Mjere sigurno nisu bile nepotrebne, pogotovo u razdoblju prije cjepiva. Mjere su efikasne, njima je recimo spriječeno širenje originalnog SARS virusa”, ističe.

U Hrvatskom umrlo 17.809 ljudi

Upozorava da pravilo o smanjenju kontakata za bolest koja se prenosi s čovjeka na čovjeka ne može biti neučinkovita, samo ga se možemo više ili manje pridržavati. “Kad je cjepivo došlo, mislim da je za starije od 50 godina i osobe s dodatnim rizičnim faktorima trebalo biti obavezno. Američki podaci govore kako je 1.028.981 ljudi, 93 posto od 1.101.953 oboljelih od COVID-a 19, koji su preminuli, bilo starije od 50 godina. Taj je postotak bio poznat i kada je cjepivo postalo dostupno.“

Drži da je ključno vratiti povjerenje u struku, ne samo medicinsku, a to znači da stručnjaci moraju biti autonomni od sirenskog zova politike, profita, častohleplja i pohlepe generalno. „Ako se nekim čudom i trudom svih nas do sljedeće pandemije to povjerenje vrati, sigurno će nam i rezultati biti bolji. Biti sedmi na svijetu po smrtnosti na milijun stanovnika nikako nije dobro”, smatra doktor Kutleša. I u pravu je: u Hrvatskoj je do siječnja 2023. od korone umrlo čak 17.809 ljudi.

No, sve to ne znači, upozorava, da ne treba biti oprezan i kritičan prema novim cjepivima. „Treba itekako, jer se može dogoditi, iako vrlo rijetko, da primjerice cjepivo pogorša težinu neke infekcije, kao što se dogodilo s jednim cjepivom protiv Denga virusa ili ima neku opasnu nuspojavu koja se nije odmah primijetila. Zato se, kaže, nuspojave cjepiva i lijekova prate kontinuirano. “Cjepiva za COVID-19 su primijenjena u tolikom broju te mi se čini kako je već velika većina nuspojava detektirana i objavljena u medicinskoj literaturi”, napominje doktor Kutleša.

Kakvo zdravstvo želimo imati

Na kraju se, ponukan situacijom koju je potencirala i pandemija, doktor Kutleša založio da se kao društvo moramo konsenzusom odlučiti kakvo zdravstvo želimo. “Po mojem mišljenju najbolje je solidarno zdravstvo koje mi na papiru imamo. Dakle, svi daju u jednu košaru, a onda kad se razbolimo dobijemo potrebnu skrb bez obzira na imovinsko stanje”, kaže. Ako to želimo, objašnjava doktor Kutleša, onda se javno zdravstvo mora odvojiti od privatnoga, jer je tu granica danas zamućena.

“Stvara se, naime, dojam da javno ne valja te se tako ide na mlin privatnom”. U zdravstvo valja, zalaže se doktor Kutleša, kao i drugdje, uvesti meritokraciju, a odbaciti stranačku politokraciju svih boja i vrsta. „Uglavnom, ako se postigne neki konsenzus, tako da se koncepti ne mijenjaju od izbora do izbora, onda se lako iznađe sustav koji će funkcionirati. Ako i to uspijemo posložiti, borba sa svim bolestima, pa i onim pandemijskim, u budućnosti će nam biti uspješnija.“

Mladen Pleše
Telegram.hr

Predstavljena knjiga „Povijest kontrarevolucije“ Stipe Kljaića

 

U četvrtak, 5. travnja ove godine, u Dvorani Jure Petričevića u Matici hrvatskoj održano je predstavljanje knjige Povijest kontrarevolucije (Hrvatska konzervativna misao od 1789. do 1989.) autora dr. sc. Stipe Kljaića s Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu. Knjigu su predstavili, osim autora, dr. sc. Mario Jareb i prof. dr. sc. Tihomir Cipek. Riječ je o knjizi koja obuhvaća konzervativne misli dvanaest važnih hrvatskih konzervativnih mislioca u razdoblju od dva stoljeća. Kako sam autor knjige u uvodu iste navodi, ona obuhvaća razdoblje “između dviju revolucija svjetsko-povijesnih razmjera – davne Francuske revolucije i Baršunaste revolucije naših dana”. Među okupljenima na predstavljanju nalazila su se brojna poznata lica iz svijeta hrvatske kulture i znanosti.

U uvodnome dijelu povjesničar dr. sc. Mario Jareb napomenuo je da je riječ o važnoj knjizi za našu historiografiju i političku misao jer u javnost nakon dugo vremena izvlači konzervativnu misao. Jareb je rekao da možda neke od u knjizi obrađenih autora poput Bogdana Radice ili Franje Tuđmana možda ne bismo svrstali u spomenutu kategoriju, ali je autor vrlo uvjerljivo pokazao da ih trebamo sagledati na taj način. Naveo je da se autor potrudio dati pregled mišljenja obrađenih autora misli te mu poželio da se nastavi baviti ovom ili sličnim temama koje smatra važnima.

Prof. dr. sc. Tihomir Cipek je rekao da smatra kako je dobro govoriti o konzervativizmu i naveo podatak da ćemo, ukoliko pogledamo u fond zagrebačke gradske knjižnice, doći do zaključka da se pod pojmom konzervativizam može naći puno manje naslova nego li pod pojmovima socijalizam i liberalizam. Nadalje, naveo je da knjiga autora Stipe Kljaića čvrsto stoji na tri stupa. Kao prvi stup naveo je životopise tih ljudi koji su bili konzervativci prema autorovu sudu te napominje da je knjiga dobra biografija obrađenih konzervativaca koje možemo vezati uz Katoličku Crkvu. Napomenuo je da su sedmorica od dvanaest obrađenih mislioca katolički svećenici, trojica kršćani laici, dok su preostala dvojica kasnije pronašla vjeru. Kao drugi stup na kojem knjiga počiva naveo je rekonstrukciju povijesnoga konteksta, a kao treći rekonstrukciju intelektualnoga života i obrađenih ideja.

Autor knjige, dr. sc. Stipe Kljaić, rekao je da su mu motivaciju za pisanje ove knjige dale neke javne stvari u proteklom desetljeću te naveo da postoji jedan trend konzultiranja autora desne konzervativne misli iz anglo-američke tradicije. Upravo to ga je, kako je napomenuo, potaknulo na bavljenje vlastitom tradicijom. Nadalje, Kljaić je rekao da ne moramo misli uzimati od stranih autora kad imamo vlastite te se ne moraju uvijek konzultirati strani autori. Napomenuo je da su opusi mislioca obrađenih u knjizi iznimno bogati te je u njima obradio pojedine elemente koji obrađuju konzervativnu misao. Također je naveo da smatra da je Domovinski rat bio rat protiv utopija XX. stoljeća, odnosno rat za konkretnu slobodu jednoga naroda i pripada antirevolucionarnoj tradiciji te nas je oslobodio od revolucionarnoga režima, pri čemu u centar pažnje dolaze misli Franje Tuđmana koji je ključan za razumijevanje 1989. godine.

Knjiga Povijest kontrarevolucije (Hrvatska konzervativna misao od 1789. do 1989.) važan je doprinos suvremenoj hrvatskoj historiografiji, ne samo zbog toga što nam donosi pregled odabranih konzervativnih misli važnih autora (mislioca) u periodu od čak dva stoljeća, već i zbog toga što je ona svojevrstan doprinos razumijevanju i proučavanju hrvatske konzervativne misli, odnosno misli o kojoj u hrvatskoj historiografiji nema mnogo djela te svima zainteresiranima za temu donosi koristan pregled važnih konzervativnih misli kroz povijesni kontekst. Za hrvatsku je historiografiju iznimno važno proučavanje hrvatske konzervativne misli, posebice tijekom XIX. i XX. st., što ovoj knjizi daje dodatan značaj. Osim navedenoga, knjiga je kvalitetan skup biografija obrađenih autora te može poslužiti čitatelji(ca)ma za bolje upoznavanje njihovih života i djelovanja.

Ivan Samardžija

IDENTITET.HR

6. svibnja 2023.

 

Što je istina o istini

Što je istina o istini

 

Radeći na memoarskoj knjizi Nikole Štedula, zatekla nas je vijest da je autor umro. Dakle, sve se dokončalo. I jedan zanimljiv život i jedna zanimljiva knjiga. Život ispričan u ovoj knjizi više neće doživjeti dopune, ispravke, prekrajanja ili mistifikacije. S druge strane, ova knjiga ostat će nepromijenjeno svjedočanstvo o akterima i životu u hrvatskoj političkoj emigraciji druge polovice XX. stoljeća.

 

Svako kritičko promišljanje neke tiskovine samo po sebi je zahtjevno. No, kritičko promišljanje emigrantoloških izdanja, bilo da su nastala prije, a pogotovo ako su nastala nakon 1990., osobito je delikatno. Ovo tvrdimo iz vlastitoga iskustva radeći nekoliko desetljeća na proučavanju periodike, knjiga, zbornika, kalendara i sjećanja hrvatskih političkih emigranata (uključujući i ekonomske emigrante koji su se izbjegavši iz Jugoslavije počeli »baviti politikom«). Dobar dio tih tekstova objavljen je u časopisima, tematskim  zbornicima te u nekoliko knjiga.[1]

Zašto učinismo ovoliku ogradu?

Naš posao u proučavanju emigrantoloških izvora podrazumijevao je iščitavanje pisanih javnih izvora, razgovore s emigrantima, ukoliko su oni na to pristajali, te uspoređivanje s izvorima i svjedočenjima kod drugih autora, nastalih u emigraciji ili u domovini, nakon 1990. Rad u arhivima skoro da nije moguć: mnoštvo građe uopće nije sređeno, a neka je, čak, završila u starom papiru! Arhivi raznih tajnih službi, pogotovo domaćih (koji su jednostavno opustošeni i zloupotrebljeni) nije moguć jer je skup i jalov, tako da je većina građe još uvijek obavijena velom tajne. Pored svega toga veliku zbrku u sređivanju građe unijeli su i sami emigranti, zbog stila i načina života u emigraciji (konspiracija) i naknadne pameti u osamostaljenoj Hrvatskoj.

Uostalom, i sam autor ove knjige ustvrdit će: »ali istine radi valja reći da se ljudska taština, oportunizam i glupost među nama (tj. emigrantima — op. N. M.) ne mogu uvijek atribuirati sveprisutnom djelovanju Udbe«. Sve u svemu, sudovi o nekom emigrantskom artefaktu, kakav je i ova knjiga, ovise o zatomljivanju političke orijentacije kritičara, dakle, dosizanja određene objektivnosti, sposobnosti uočavanja stanja i činjenica, uloge i karaktera pojedinaca i grupa između redaka i, nadasve, upornosti i prilježnosti u radu. Što je prava istina o istini do koje danas možemo doprijeti o mnogobrojnim događajima i u sagledavanju uloge pojedinaca u hrvatskoj političkoj emigraciji druge polovice XX. stoljeća, uvjeren sam, čekat će se još dugo.

Nikola Štedul (Rešetarevo kraj Karlovca, 2. XII. 1937. — Zagreb, 15. III. 2022.) bio je tipični hrvatski politički emigrant. U Jugoslaviji je završio osnovnu školu i školu učenika u privredi (ŠUP) te postao vodoinstalater i limar. Ilegalno je prešao jugoslavensku–austrijsku granicu (»bez mnogo premišljanja«) 1956. Godine 1958. iselio je u Australiju. Sjećam se tih odlazaka, mahom iz socijalnih razloga.

Odlazili su politički neizgrađeni ljudi, gledano s bilo koje strane. No tamo su ih dočekivali, kako je opisao umni, najobrazovaniji i najkreativniji emigrant Boris Maruna, u članku »Mi i Oni — ili o lažnim anđelima« (Nova Hrvatska, br. 1–2, 1967.), »borci za hrvatsku stvar«, na sljedeći način:

»Mi, nažalost, ne prestajemo dolaziti, a oni (ustaše i ustašoidi — op. N. M.) nam se smiješe, oni ne prestaju biti dobri. Dugo su čekali na naš dolazak i sad nam nježno poklanjaju svoju sjajnu prošlost. U zamjenu za naše hrvatstvo, u kojem su nas odgajale naše majke, oni nam nude svoj mrak i svoje savršeno glupe alternative. Ali mi smo ovdje zbog svjetla. Oni su bijedni nemoćnici i ne mogu nam pomoći, jer njihova prošlost (mudrost, koja nas je dovela ovamo) i u kojoj se perverzno i blasfemično iživljavaju, nije naša budućnost, niti onih, koje smo ostavili.

Oni su bježali kolektivno, s jedinom željom, da spase svoje (manje ili više vrijedne) živote. Njihove su zablude univerzalne i zajedničke… Oni su iskićeni grbovima i trikolorom, u koji daleko manje vjeruju, nego što ga ističu. Inače, oni se klanjaju svaki svome zlatnom teletu i kuže zrak svojom blastomikozom. Oni sanjaju o bučnom povratku, uz uvjet, da vladaju. Mi sanjamo o slobodi za one kojih se sjećamo, i za one, koji će preostati…

Svi oni su ludo i, dakako, beznadno zaljubljeni u Hrvatsku. Ali u Hrvatskoj oni vole prošlog, imaginarnog, slatkog, tupog — SEBE.

Mi u Hrvatskoj volimo hrvatskog čovjeka. Zemlju zbog zemlje. Ne zato, jer je ljepša i bolja od drugih, nego jer je jedina, koja nam pripada, i na koju imamo pravo.

U Hrvatskoj volimo djevojke, koje smo nekad ljubili, pa premda nisu privlačnije od španjolskih, ili švedskih djevojaka, jedine su koje razumijemo. Volimo naše roditelje, koji s upornošću nesretnih čekaju vedrije dane (i naš povratak). Volimo kruh s njiva, koje oni obrađuju, a koji nam stranac otima iz ruku. I konačno, mi ne volimo Hrvatsku, zbog dvadeset i pet polja njezinog grba, nego zbog svega onog što od nje očekujemo, zbog svih onih prednosti, koje će uživati SLOBODNI HRVATSKI ČOVJEK NA SLOBODNOJ HRVATSKOJ ZEMLJI.

MI moramo ostati SVOJI. Mi, najsvjesniji sinovi našeg naroda, kojem dugujemo život. Mi moramo ostati oni, koji će umirati svjesno i SVJESNI, da naša domovina može živjeti i može biti slobodna i nezavisna samo i jedino U ZNAKU NEPATVORENOG HRVATSTVA.«

(Ovaj opis, veoma dobro korespondira s našom zbiljom, u kojoj živimo u Hrvatskoj već 30 godina. Potvrđivali smo u svim svojim ranijim napisima, isto toliko godina, i možemo tvrdo posvjedočiti kako nije moguće pronaći »svjesne ljude« niti »nepatvoreno hrvatstvo«! Jer, vratili su se oni koji »još uvijek dišu, premda sasvim suvišno i bespotrebno« i koji odlučuju u skoro svim sferama života. I tako u beskraj…)

Iako je ova knjiga predstavljena kao memoarska, ipak se, po mom iskustvu, doživljava više kao autobiografija. To joj, samo po sebi, ne umanjuje vrijednost. Štedul je iz Jugoslavije pobjegao kao vodoinstalater i limar (što su časni i vrlo korisni obrti), ali je u Škotskoj na jednom od prestižnih sveučilišta studirao i stekao profesuru filozofije. Istina, u ovoj knjizi samo se o tome govori, ali ne i razglaba o kakvim filozofskim temama. S druge strane, detaljno je opisan njegov mukotrpan put u borbi za egzistenciju, najprije svoju, a kasnije vlastite porodice, u Australiji, pa u Europi i, napokon nakon povratka, u osamostaljenoj Hrvatskoj.

Štedula se, zavisno od kuta iz kojega se gleda i retorike koja se upotrebljava, smatra »nacionalnorevolucionarnim borcem za slobodnu Hrvatsku«, što će reći, za izdvajanje iz Jugoslavije. Mirnim putem, naglasit će u ovoj knjizi nekoliko puta. No pripadao je onim emigrantskim krugovima koji se nimalo nisu libili upotrijebiti svaku vrstu nasilja u ostvarenju svoga cilja. Stoga su i njega smatrali »hrvatskim teroristom protiv Jugoslavije, miljenice Zapada, i sljedbenika Ante Pavelića i NDH«. Bila je to formula po kojoj je Udba svrstavala sve političke emigrante u isti koš.

Dakle, Štedulova ideološka pozicija ostala je nepromijenjena, od mladosti do smrti: uvijek je bio protiv Jugoslavije, ma kakva ona bila (čak i ako ga je besplatno osposobila da zarađuje svakodnevni kruh!), bio je uvjereni antikomunist, što je rezultat ondašnje nacionalističko–klerikalističke propagande i porodičnog odgoja a ne vlastitih spoznaja, te srbofob. No Štedul je iznenađujuće otvoren i iskren, za razliku od mnogih emigranata (a pročitao sam sijaset svjedočenja, od zadrtih ustaša, preko liberalno–demokratskih intelektualaca, do tzv. »hrvatskih proljećara «, emigranata nakon slamanja maspoka u prosincu 1971. u Karađorđevu). Naime, on će sam napisati da su se prosudbe njegove i njegovih istomišljenika »zasnivale uglavnom na tadašnjoj propagandi, kako onoj s Istoka, tako i onoj sa Zapada«. On se držao svoga hrvatstva kao jedinoga sidra koje mu je davalo smisao života i djelovanja.

No nakon povratka u osamostaljenu Hrvatsku i iskustava koja je stekao s novostvorenom vlašću, od najvišeg vrha, dr. Franje Tuđmana, do dna, privrženika svojih stranaka i stranaka krajnje desnice, nije našao stanje za koje se borio i o kojemu je sanjao. Ancien régime nije bilo moguće preko noći zbrisati!

U optužbama na račun Jugoslavije, komunista i Srba Štedul se služi općepoznatim i već prilično izlizanim stereotipima.Ali, ipak, otvoreno će reći: »Dugotrajna indoktrinacija čini svoje… havariju totalitarizma ne preživljuje samo egzistencijalni strah, nego ga preživljavaju i metode kojima se u totalitarizmu vladalo – neobuzdana korupcija, nepotizam, klijentelizam, nepoštenje. Mentalitet koji je u takvoj društvenoj truleži stvoren, a kojemu je oportunizam prirodan oblik ponašanja (istakao N. M.), vrlo je teško promijeniti.

Te se pošasti u Hrvatskoj još mnogi nisu uspjeli osloboditi.«

Taj se mentalitet, nažalost, u novostvorenoj Hrvatskoj (»užoj Hrvatskoj«, kako su govorili neki emigranti!) rascvao i proširio poput ambrozije![2]

U nekoliko navrata Štedul u svom tekstu ističe da je idealist: »Po svojoj sam prirodi idealist (konzervativnog smjera), koji prezire relativne istine.« Na tom mjestu pokušat će filozofski (ipak je on profesor filozofije!) obrazložiti što to znači (str. 537). (Nastranu što se nitko ne rađa niti kao idealist, niti kao realist, niti kao konzervativac etc., nego kao čovjek, a kakvu će »prirodu« izgraditi/steći najmanje ovisi o njemu.)

Dakle, riječ je o istini, pojmu istine. No, Štedul se na ovom mjestu suprotstavlja »relativiziranju istine«. »Da, točno je: istina ima onoliko koliko i ljudi. Ali to još ne znači da se stoga što ih je bezbroj, bilo koja od njih može olako odbaciti. Svaka je važna svome tvorcu i protagonistu, pa i meni moja.«

O kojoj i kakvoj istini govori Štedul?

Nakon čitanja ovoga predugačkog teksta (sveukupno preko 600 stranica), do 537. stranice, nismo saznali skoro pa ništa o istini emigrantske borbe za osamostaljenjem (»slobodom«) Hrvatske u kojoj da je Štedul bio uključen. On se ograničava da govori o istini vezanoj za atentat koji je Udba organizirala a izvršio Vinko Sindičić 20. X. 1988. u škotskom gradu Kirkcaldy, gdje je Štedul s porodicom živio nakon povratka iz Australije. Preživio je, unatoč tome što je pogođen sa šest metaka. Sindičić je uhvaćen i odslužio je dvije trećine kazne od 15 godina. Po tom atentatu Štedul je zapravo bio najviše poznat. Jedan od rijetkih koji je preživio Udbin atentat. No to je njegova subjektivistička istina, istina zbog koje piše ove memoare: »Pisanja memoara nisam se, dakle, prihvatio da bih nešto promijenio, nego da bih otežao posao onima koji bezobzirno sve mijenjaju i sve relativiziraju. Metci kojima su me nastrijelili nisu nikakvi metaforički metci, nego metci izvađeni iz mog tijela!« To više nije govor o istini. Niti onaj školnički, niti kreativno–estetski.

Ne možemo a da se ne sjetimo Krležina govora o istini iz Banketa u Blitvi, knjizi kanonskoj o totalitarizmu: »Pisati? Što? Fraze? Glupe, bombastične fraze? Sve je to već nerazmjerno bolje napisano u prošlosti u različitim varijantama, bez uspjeha, dakako. Govoriti? Kome? Cijelo čovječanstvo već deset hiljada godina ne radi drugo nego govori… Štampati? Kome? Dokazivati? Kome?… Što bi preostalo? Lagati?… Gdje su mostovi preko kojih se može čovjek spasiti? U istini? A istina, što je istina?« (Banket u Blitvi, knjiga prva, Zora, Zagreb, 1964., str. 104).

Na kraju, što da radimo sa Štedulom: da ga sažalijevamo ili da ga osuđujemo? Puno je emigranata nakon 1945. pa do 1990. upropastilo svoje živote za himeru hrvatske slobode. Po gorčini koja izbija između Štedulovih redaka to jest istina. Ali i ona će biti zaboravljena kao i mnoge druge.

Nikica Mihaljvić, Književna republika, br. 7-12, 2022.

[1] S osobitim ponosom ističem »Zbornik radova Nove Hrvatske 1958–1990«, s bibliografijom, »Knjigohvat«, Varaždin 2020. 690 str.

[2] U jednom intervjuu Štedul je bio iznimno decidiran: »Korupcija i klijentelizam u našoj su državi rasli i cvjetali bolje nego nekad u komunizmu. Kulturu su u slobodnoj Hrvatskoj posve preuzeli oni koji čeznu za starim sustavom. Uništavanje hrvatskoga nacionalnog i državnog identiteta čini se pod okriljem kulture na najperverznije načine, i to uz izdašnu materijalnu pomoć i podršku samoga vrha vlasti.« 7dnevno, 27. ožujka 2020.

Nikica Mihaljević

Književna republika, Zagreb, br. 7-12, 2022.

 

Deklaracija o Jugoslaviji

Deklaracija o Jugoslaviji

 

Ma kuda ova navalila pisati ovakvu deklaraciju i to sada kad smo ušli na sve rupe i vrata i prozore u EU, pitat će neki? Nisam ja – to je učinio i objavio Josip Pavičić, onaj Josip, znate već koji, onaj koji ne izdaje, ne laže, ne trpa ljude u zatvore, ne otima tuđe itd. Pa nisu to nikakve pohvale, to su obične konstatacije jer oduvijek se svijet dijelio samo na dvije skupine: razbojnici i stradalnici. Nema druge podjele. A naš Josip Pavičić, za razliku od jednoga drugoga, spada u ove posljednje i nosi tu popudbinu stradalnika kao torbak na leđima, nikako da ga skine, pa i sada kad se već gura u osamdeseti pukovnijski stožer i  pomalo gubi dio po dio ovozemaljskoga tijela, kao i svi mi koji već postojano stojimo kano klisurine u tom stožeru, nikako se ne rastaje od svoga torbaka.

A jest, brate, težak taj njegov torbak: ocrnio ga garež spaljenoga sela Boričevca, otežao od sjećanja na tamošnje mrtve i njihove nade i snove, usmrdio od zabrana da vrate svoje koje nisu nikome oteli;  ogadio od pisanije bratije s onijeh strana gdje bivaju uvijek isti  koji ne znaju a znaju, nose umiljata imena kao Miljenko, Slavko, pa neki austrijski i ini dođoši, i njih još tovare na torbak Josipov. Usput dok Josip hoda koracima poput stupova romaničke katedrale, otežao od svega toga, pitam ga zašto je napisao tu malu knjižicu, brevijar za čitanje u dahu, a on kaže „ Da ne propadne ideja”!

Ma koja ideja? Ona o Jugoslaviji? Ona živi u potomcima razbojnika s kojima Josip vodi javni diskurs, a svoj noćni solilokvij s likovima nestalih i dragih koje pamti iz djetinjstva. Nije ta ideja mrtva. Ni govora. Na njoj se kao na pernatoj blazini u čipki živi udobno i arči po Hrvatskoj koja kao tele za klanje stoji zabezeknuta. Mnogi kojima su kuće spaljene rekoše: nikada više u prokletu zemlju Srbiju! A onda zbog para ode Tere i drugi terezići i grli i ljubi se tamo. Dakle, u nama nije mrtva ta ideja, a kamoli u nasljednicima dobrih apetita na javnoj sceni.

Ako netko spomene da nije dobro što otvaramo vrata svakom neprilagođenom trubaču s kukastim nazuvcima, koji kulja s istoka u jadnu i opustjelu Hrvatsku sve do mile Istre, jer nemamo više vojske, oružja i tome sličnih stvari, nemamo ni mladih ročnika jer su svi postali osjetljivi na dodir puške kao otrov, kažu ti da si rasist, nacist, nacionalist i ostalo na ist.

I onda Josip krenuo od 23. listopada 1916. u Odesi gdje se i danas vodi rat. Pa kud tamo, nije to ni blizu nas! E, ima veze, ima: zarobljeni  i preživjeli Hrvati i ini vojnici AU Monarhije dobiše poljubac plotunima i rezanjem glava od strane braće Srba, ako ne htjedoše poljubiti i priznati srpski barjak. A potom naš pisac vodi priču sve do danas, sve nekako taksativno, nema izmišljotina, da je bar koju umetnuo kao Slavko ili Miljenko, da je podrignuo nad tim posječenim glavama i pokazao svoj prezir, sve bi to prošlo čak i u Ministarstvu kulture, kod nekoga čedomira i sličnih. Ali nije. U tim bezobzirno trijeznim stilitnim rečenicama odgovara Pavičić na znanstveno dokazani činjenični način i stiže do nazivnika: „ Jedina istina Jugoslavije jest da je sve u njoj bilo laž”. Ima niz takvih apokrifnih konstatacija.

I dok se razpamećeni Miljenko J. u afektiranom obraćanju u svojoj kolumni zgraža  nad zločinom  kojega opisuje američko-kanadski povjesničar  Max Bergholz, priznaje da nije nikada čitao takav tekst te da nije znao da je uopće postojao taj slavni pokolj, jer slavio se u onoj Jugoslaviji kao ustanak u Srbu i Drvaru, a ne kao pokolj Hrvata i Muslimana. Nikada čuo! Osim toga ta kobna knjiga za koju on kao slavni pisac i novinar doznaje poslije  85 godina nakon događaja, zaista ga brine jer bi mogla izazvati „silan gnjev među hrvatskim, srpskim i bošnjačkim nacionalistima”!!! Stoga je ona „neprihvatljiva „ i „možda iskupljujuća”. Ma nemoj! U tome oksimoronu gdje se ljulja u čamčiću  svoje jugoslavenštine, oblaporan u svemu, siroti Miljenko osjeća „muku i fizičku bol”. Čisto mi ga žao.

I tu počinje na najuljudniji način pismo Josipa Pavičića dotičnome začuđenom miljeniku svih režima. Velika je zaliha njegova neznanja, a ono je i zaštita. Mnogi ne znaju, a znaju. On možda zaista ne zna i takva rasprava morala je potaknuti J. Pavičića da mu objasni fakte oko „moralne intaktnosti ustanka”. I tu opet Pavičić podvlači jedan nazivnik:” Oduvijek se znalo za ustaničke zločine”.

O istoj temi piše i Slavku Goldsteinu, čuvajući se nasilnih ili ružnih riječi jer u oba slučaja poštuje čovjeka, ali ne i mišljenje. Uz ta dva otvorena pisma dodao je auktor Josip Pavičić i 3 priče o jugoslavenskom anti/fašizmu i 5 antijugoslavenskih glosa. Meni kao čitateljici izronile su neke uspomene o fašizmu, koje su se zbile tijekom moga  boravka u Rimu. Na putu do crkve Svetoga Petra u Okovima najbliže se prolazi kraj nekog tehničkog fakulteta. Na dugačkom zidu velikim zidarskim kistom netko je ispisao: CROATI=FASISTI=USTASE! Očito dobronamjerna talijanska ruka, rekli bismo po pravopisu. Dakle, u srcu domovine fašizma i Mussolinijeve slave, crna legenda o Hrvatima kao trajnim fašistima, živi vječno. Njoj su obilato pridonijeli da postane besmrtna razni reprezentanti kao matvejevići, razni veleposlanici iz jugo vremena, novinari svih fela, a u novije vrijeme ženskadija i muškadija iz brojnih nevladinih udruga koje su prave kolijevke ideja o Hrvatima kao „ustasama”. Kad druge vojske nemamo, možda će nas toliki ustaše i obraniti ako oni već znani počnu nadirati s istoka. E, da mi je konačno nekoga sresti u Ilici!

Tu baklju naše slave ustaške održavaju istaknuti domaći kusatelji, osobito oni iz kopanje za književnost, razne „umjetnosti”, politiku i novinarstvo sajmenih i vašarskih interlibera i sa(n)jamnih knjiga u Puli, gdje izlaže gotovo isključivo  „jugosrpska krema” (Hrvatski tjednik, 8. prosinca, 22.). A pojavi se i neki kao žalibože hrvatski književnik koji bi po godinama trebao pokazati mudrost i istinitost, pa izjavi da bi mogao živjeti  u mnogim gradovima, ali svakako ubroji i Beograd, za svaki slučaj. Ne znam da je živio u tom gradu onomad, bi li bacio cvijetak na tenk koji kreće na Vukovar. Tu ostajem u dilemi.

U Deklaraciji o Jugoslaviji auktor se duboko uhvatio u koštac s enigmom što je fašizam i anti/fašizam onda i danas. Opisujući njihove, danas nazvane antifašističke, rituale mržnje kojima održavaju kerozinsku vatru o živim ustašama, dokazuje da im je kozmetika antifašistička, a lice fašističko. I to je jedan nazivnik. Ta okupljanja otrcanih lica i ispucanih frazetina mogao je nazvati fašistički antifašizam. Jer, opet se možemo u krugu vratiti na početak: sve što je jugoslavistika u „istorijskom” smislu rekla – bila je laž. A tu laž ovi novi antifašisti,  koji su se rodili i davno poslije rata, ponavljaju kao bezočnu laž. Laž je temelj i fašizma i nacizma, a najviše komunizma. Uvijek je bilo i bit će da se ratom i krvlju osvaja tuđa zemlja, tuđa kuća, imetak, livada i bunar. Ali najviše podlih laži uložili su komunisti u dokazivanje kako je to slava i pravda. Dugo su u tu laž uvjeravali narode koje su pokorili. A onda su jednoga dana progutali kamen zaprepaštenja pred prizorom strijeljanja diktatora i pravoga kamerada druga Ceausescua. Nestali veliki dvori, nestali doktorati njegovoj družici, nestali silni medaljoni-lente s paradnih uniformi, nestalo carstvo mraka. Narod zavrištao i poletio u slobodu.

Drugovi se malo zagrcnuli i počeli kameleoniti i uvlačiti se kao novi likovi u naivne redove tzv. nacionalista i domoljuba.

Ima u toj malahnoj knjižici Josipovoj  čudesnih zgoda kao u najstrašnijim mitovima.

Recimo epizoda kad neki loš pesnik a dobar Srbin Bećković kaže nevaljalom Josipu:”Pavičiću ne želim odgovoriti. Želim da strepi od mog odgovora”. Kao da Josip ne zna što je strepnja, što je ponovno klanje diljem Hrvatske! A taj isti postade miljenik izdavača Hrvatskog društva pisaca i Durieux-a  koji usred zemlje Hrvatske objaviše Panoramu srpskog pesništva XX veka i njega deliju uvrstiše kako lomi nebo!

O sudbinama Hebranga, Budaka i mnogih koji su stali u tu kratku epistolarnu knjižicu, da i ne govorimo s koliko nepoznatih i intrigantnih epizoda plovi auktor Josip Pavičić. Pa recimo među tim ponekim zajedničkim nam poznanicima i prijateljima, spominjem se i otrežnjenja Petra Šegedina koji je pisao pogovor mojoj zbirci pjesama, ne skrivajući svoje domoljublje. Neki su doživjeli iskreni sunovrat.

Posveta je svima – i prijateljima i neprijateljima Jugoslavije – „..jednima da se raduju, jednima da tuguju. Svakome prema zaslugama”.

Ja dodajem: i spomenutom slijepom djedu Pipinu Krpanu koji je izgorio u svom dvorištu u Boričevcu, one godine „ustanka”, u tom domu i ubavoj dolini, ubavijoj od svih dolina ovoga svijeta. Bio je „ustasa” koji će opet ustati da brani svoju dolinu.

 

Nevenka Nekić, Portal Hrvatskog kulturnog vijeća, 5. siječnja 2023.