Hrvatska književnost i hrvatski književni život oskudijevali su u mnogočemu, osim u sušici i ludilu. I jednoga i drugoga bilo je u životiopisima pisaca, a javljali su se, sušica češće, a ludilo rjeđe, i kao motivi u književnim djelima. I najnoviji roman pjesnika, prozaika, esejista, filozofa i scenarista Josipa Sanka Rabara Ludilo i obraćenje / Kako sam od poludjelog ateista postao vjernik – koji je predstavljen u srijedu 1. listopada (2014.) na tribini Društva hrvatskih književnika u Zagrebu – satkan je također na podlozi toga motiva. No za razliku od najpoznatijega takvoga poludjeloga junaka u hrvatskoj književnosti, Alekse Bitange iz romana Bitanga Janka Polića Kamova, koji suočen s krizama u životu završava u ludilu, u Rabarovu romanu rasplet je drugačiji – istaknuto je na tribini na kojoj su Rabarov roman, u izdanju Naklade Pavičić, uz voditeljicu tribine Ladu Žigo predstavili kritičar i prevoditelj Sead Muhamedagić, književni kritičar dr. sc. Vlado Vladić, urednik knjige Josip Pavičić te sam autor.

Naime u Rabarovu autobiografskom romanu, koji je pisan na osnovi vlastitoga iskustva, glavni junak, mladi intelektualac, neuspjeli zagrebački student fizike i uspjeli student filozofije i sociologije, pjesnik i esejist, također se nađe u paklu ludila, no za razliku od Kamova, koji za svoga junaka nije našao izlaz iz toga pakla, Rabar za svoga protagonista izlaz nalazi u obraćenju i vjeri u Boga. Rabarov junak dolazi u bolnicu na liječenje kao borbeni ateist koji se razbolio, a izlazi kao iskreni vjernik koji je ozdravio.

Riječ je dakle o autobiografskoj prozi, o svojevrsnom eseju-romanu koji nije fikcija već fakat. „Život je nerijetko fantastičniji od fikcionalne fantastike. Što netko proživi, originalnije je od puke literature. Riječ je o razlici i povezanosti ludila i mistike. Kao što je ludilo originalno i neslično drugim ludilima, tako je i obraćenje originalno i nije slično drugim obraćenjima. Ludilo nosi svoje osebujne poruke, tako je i obraćenje originalno u svojoj poruci” – kaže, među ostalim, sam autor o svojoj romansiranoj biografiji.

Riječ je o vrlo svježem, zanatski dotjeranom, izazovnom književnom djelu koje je u tematskom i estetsko-filozofskom smislu jedinstven tekst u hrvatskoj prozi, kao što je i sam autor, samozatajan kakav već jest i medijski neeksponiran kao mnogi njegovi kolege, jedinstvena pojava u hrvatskoj književnosti.

Kako se i zašto nekim ljudima pojavljuju stigme i kako ih objasniti u kontekstu medicine, teologije i psihologije? Odgovore na takva i slična pitanja u svojoj su knjizi “Tajna stigmatizacije” još (tridesetih i) šezdesetih godina ponudili splitski teolog i psiholog Miroslav Matijaca te slovenski internist Ivan Matko baveći se svjetskim i tada poznatim domaćim stigmaticima.

Pojava stigmi nikoga ne ostavlja ravnodušnim, pogotovo jer nitko još nije pronašao odgovor na pitanje zašto se one javljaju. Mnogi već stoljećima također ispituju vjerodostojnost stigmatika pitajući je li i u kojim okvirima moguće da su se sami doveli u takvo stanje. U Hrvatskoj se pitanje aktualiziralo pojavom velečasnog Zlatka Sudca, a posljednjih dana medijima se javio Zoran Petrčić kojemu su se sredinom rujna pojavile stigme na rukama te križ na čelu. Krvarenju rana svjedočili su i novinari koji su ga posjetili.

Na našim prostorima ovom su se problematikom još šezdesetih (i tridestih) znanstveno bavili splitski teolog i psiholog Miroslav Matijaca te slovenski internist Ivan Matko. Matijaca je opisujući do tada poznate svjetske stigmatike tražio poveznicu koja bi omogućila dublji uvid u okolnosti i razloge pojave stigmi kod tih ljudi, dok se Matko bavio slovenskim stigmaticima i medicinskim objašnjenjima njihova stanja. Ukazao je i na pojavu lažnih stigmatika koji su se namjerno ozlijedili kako bi izgledali kao da su dobili stigme.

– Neophodno je, prije nego li se kaže nešto sa znanstvenog stajališta o stigmama, reći nešto i o „trikovima“ kojima se lažni stigmatičari znaju koristiti. Takve osobe ili same sebi nanose rane, služeći se pritom raznim predmetima, kao npr. čavlima, iglama, škarama, staklom, nožem, ili stvaraju privid krvarenja na svojoj koži pomoću raznih kemikalija. Npr. u kožu si utrljaju otopinu željeznog klorida ili sumporno-kiselog željeznog klorida, koji ne ostavljaju na njoj vidljivih tragova, pa onda kožu poškrope vodenom otopinom kalija, nakon čega kapljice dobiju živu crvenu boju i posve nalik kapima prave krvi. Krvava boja kapljica nastaje spajanjem dvaju kemijskih sastojaka, koji tvore crveni željezni rodanit. Pojava krvavih kapljica na koži uočljiva je i iznenađujuća činjenica jer je otopina rodanova kalija bezbojna.” Neki, čak, krvarenje izazivaju isisavanjem kože, usne sluznice ili desni – piše Matko.

U narodu, upozorio je, uvijek se pojava stigmi vezala uz pobožnost i religiozno tumačenje da su ljudi kojima se to pojavilo sveti ili povezani s Bogom. Tako je bilo i s lažnom slovenskom stigmatom Johancom iz Vodica koju su razotkrili 1910. godine te je dobila zatvorsku kaznu zbog obmanjivanja I prevare. Ona je ispod odjeće držala mijeh s telećom krvi pa se činilo kao da krvari.

Iako je Matkovo tumačenje u nekim aspektima zastarjelo i suvremena medicina ne koristi više terminologoiju onog vremena, moguće je u njegovim tekstovima iščitati dugogodišnje napore stručnjaka da pronađu rješenje te objašnjenja koja je medicina pokušala nuditi kroz stoljeća istraživanja. Ipak, oba autora se slažu kako je riječ o kompleksnoj pojavi koja se ne može zvati čudom, nego čudesnim događajem te da medicina nije toliko napredovala da bi mogla u potpunosti objasniti sve aspekte pojave stigmi.

Većini je stigmatika, navodi se u knjizi, zajedničko postojanje rana na tijelu koje se nalaze na mjestima na kojima su i rane Isusa Raspetoga, te na čelu na mjestu trnove krune ili na ramenu na mjestu gdje je nosio križ. Kod nekih su se javljale i rane na leđima nalik ranama od bičevanja. Te rane se ne gnoje i ne inficiraju, a na njih ne djeluju ni lijekovi. Nema pravila kome se i u kojem razdoblju života pojavljuju, pa tako bilježe slučajeve ljudi koji su dobili stigme u osmoj, kao i u 75. godini života.

U Hrvatskoj do 1961. godine nije bilo stigmatiziranih, a tek pojavom Zlatka Sudca počinje kod nas pojačani interes javnosti za tu tematiku.

Značajno je i to, pišu autori, da se stigme pojavljuju najčešće kod katoličkih vjernika, dok ih kod pravoslavaca uopće nema. Autori to objašnjavaju različitim vjerskim nazorima prema kojima se u katoličanstvu težište stavlja na Spasiteljevu muku, dok je kod pravoslavnih važniji aspekt njegova uskrsnuća. Kod većine stigmatiziranih također su primijetili dugotrajno gladovanje. Odbijali su hranu, a Matijaca i Matko svoje tvrdnje potrjepljuju bogatim primjerima stigmatika koji nisu jeli i po više od 20 godina.

Osobito se tu ističe primjer Ana Marije Furtner, stigmate iz 1888. godine, koja navodno nije jela 40 godina, no sve tvrdnje o dugogodišnjem postu kod stigmatika nitko još nije uspio dovoljno jasno ispitati. Nije jasno ni kako netko tko često i obilno krvari gubeći nutrijente iz tijela uspije preživjeti bez hrane. Smatraju kako su ti ljudi na druge, medicini nepoznate načine uspjeli u svoj organizam iz zraka privući energiju koja im je bila potrebna za funkcioniranje. Pritom nemaju nikakvih tjelesnih izlučevina.

U prilog tome svjedoče običaji indijskih fakira koji su se dali pokapati na nekoliko mjeseci dovodeći se u stanje hibernacije. Uspoređujući fakire zbog njihove iznimne kontrole tijela sugestijom sa stigmaticima, autori kažu kako obje skupine imaju isti poticaj: žele svim snagama utjeloviti svoje ideje I time ih potvrditi, pa dok se kod nekih to očituje pojavom krvarećih rana, drugi mogu snagom volje upravljati skupinama mišića i životnim funkcijama na način na koji to ljudima nije moguće. S tim u vezi Matko posebice navodi da dugotrajno gladovanje može voditi do preosjetljivosti kože koja postaje sklona krvarenju i pucanju, te do avitaminoze koja ima, među ostalim, jednaki učinak.

S obzirom na činjenicu da ljudsko tijelo može podnijeti 70 dana bez hrane uz preduvijet da ima na raspolaganju puno vode, dugogodišnja asitija ne zvuči kao realna mogućnost. Stigme se također često javljaju, sudeći prema primjerima koje su autori naveli, kod ljudi koji imaju neka tjelesna oštećenja. Tako je riječ često o pojedincima koji su preživjeli neku veliku fizičku ili duhovnu traumu, bili su nepokretni, slijepi, teško bolesni. Slažu se i kako je često riječ o ljudima koji dolaze iz teških socijalnih prilika te obitelji u kojima je vjera važan faktor i odgojeni su u vjerskoj poslušnosti.

Kod većine stigmatika promišljanje o Kristovoj muci postalo je središnji moment vjere do te mjere da su se mogli saživjeti i identificirati s njegovom mukom, kao što je to bio slučaj i kod prvog službeno poznatog stigmatika, svetog Franje Asiškog. On se u svojim promišljanjima toliko približio Kristovoj muci da ju je mogao osjetiti, a zatim i iskusiti na isti način kao i Ktist.

Oba autora stoga promišljaju koliko utjecaja na pojavu stigmi ima autosugestija. Je li duboko vjersko iskustvo muke potaknulo organizam na poistovjećivanje s božanskim, pa su se rane stvorile sugestijom toliko snažnom da je mogla stvoriti stvarne ozljede?

Slažu se kako je u većini slučajeva riječ o psihopatskim osobnostima, a definiraju ih kroz pojavu simtoma histerije. Ipak, u modernoj medicini taj se pojam više ne koristi, a s obzirom na simptome nije jasno ni koji bi ga drugi pojam u ovom slučaju mogao zamijeniti. Medicina može objasniti samo neke dijelove stigmatizacije. Matko tako smatra da je riječ o sindromu koji obilježavaju krvavo znamenje, histerija i sklonost dugotrajnom gladovanju, tj. asitija.

No kako bi se u potpunosti utvrdilo je li riječ o stvarnim stigmaticima ili glumcima potrebno je ispitati socijalno podrijetlo pojedinca, obaviti medicinsku obradu s anamnezom te dobrim laboratorijem i izvesti psihijatrijsko promatranje. Tek tada može se razlučiti stvarno iskustvo od izmišljenog.

Budući da se nekim stigmaticima također pripisuju parapsihološke mogućnosti poput vidovitosti, bilokacije tj. istovremenog boravka tijela na različitim mjestima, telepatije ili ksenoglosije tj. govora stranim jezicima koje čovjek nije nikada učio, preporučuje se konzultirati i stručnjaka za takve pojave.

Problem je, zaključuju autori na kraju knjige, što je stigmatizacija toliko rijetka pojava da nema dovoljno pojedinaca nad kojima bi se mogla provoditi ispitivanja, niti financijeri tako rijetku pojavu vide kao isplativu za ulaganja u istraživanje. Od svetog Franje do šezdestih godina bilo je oko 350 svjetski poznatih stigmatika, a sedam od njih Crkva je proglasila svetima. Ističu kako stigme nisu dokaz ničije svetosti niti razlog isticanja, nego način života i promicanje kršćanskih vrijednosti u svom životu. Suvremena crkva uglavnom ignorira postojanje stigmatika ne komentirajući pojavu jer smatra da ona nije u njezinoj nadležnosti.

U Novinarskom domu u Zagrebu u srijedu 4. lipnja (2014.) predstavljena je knjiga »Što ga je ubilo? Dokazi, tragovi i odjeci u hrvatskim emigrantskim novinama i periodici« urednika Josipa Pavičića i priređivača Branka Vukasa. Doprinos u predstavljanju dali su Pavao Račić, dugogodišnji politički emigrant u Njemačkoj, Nikola Štedul, nekadašnji predvodnik Hrvatskoga državotvornoga pokreta u emigraciji, Đuro Vidmarović, pisac, diplomat i ekspert za Hrvate izvan domovine, i Bože Vukšić (koji zbog bolesti nije bio nazočan na predstavljanju), istraživač zločina jugokomunističkih vlasti.

Knjiga započinje navodom: »U improviziranoj tiskari u Wolfratshausenu nedaleko od Münchena, u garažnom prostoru dvorišne zgrade, sa šest metaka iz dvaju pištolja i sjekirom, zatučen je hrvatski politički emigrant, ekonomist i pisac Stjepan Đureković.« Priznali ili ne, slika o Đurekoviću kao emigrantu kojega »i nije bilo šteta ubiti« ostala je neokrnjena do danas. Gotovo da su u hrvatskoj javnosti i dalje simpatičniji oni koji su ga ubili od njega samoga, istaknuto je. To je razlog sastavljanja i predstavljanja knjige u kojoj je prikupljeno sve do čega se moglo doći o Đurekoviću i njegovoj tragičnoj sudbini, a da ne potječe iz Udbinih, odnosno službenih jugoslavenskih izvora. No najveći prostor je dan krivotvorenom broju 14 »Nove Hrvatske«, što s formalne strane i nije odstupanje od osnovne zamisli isključivoga oslona na emigrantske novine i periodiku jer je i falsifikat emigrantsko izdanje.

Znatan dio građe zbornika čine Đurekovićevi opsežni intervjui i citati iz njegovih tekstova, koji se, ne računajući izvornik, objavljuju prvi put. To je istraživačka, stručno-znanstvena knjiga o Đurekoviću, ali s obzirom na njegovu nazočnost u njoj, i njegova knjiga, a u njezinom završnom dijelu osvrt je na nerzjašnjeno ubojstvo Đurekovićeva sina Damira, koji je u gradiću Calgary ubijen iz lovačke puške u rujnu 1987.

Istri voljenoj. / Mekoj dobroti srca / i milozvučne čakavske beside istarskog puka. / Njezinim ožiljcima. / Ljepoti, istini i nježnosti duše njezine, / kojom je prigrlila i svoju nekadašnju učiteljicu / Anu.

Ovom posvetom započinje priča učiteljice Ane o svome učiteljevanju koje je počelo kasnoga ljeta 1945. u malom selu Babincu u Bjelovarskom kraju, nastavilo se iste godine u Istri i trajalo tamo sve do 1971., da bi završilo u Zagrebu odlaskom u mirovinu 1978. godine.

Riječ je o knjizi uspomena, dnevničkim zapisima o svome učiteljevanju Ane (Anke) Došen, poznate i priznate prosvjetne djelatnice, koja je – što u osnovnim školama diljem Istre, što na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu – odgojila generacije i generacije učenika, odnosno učitelja kojima je uz znanje usađivala i nešto mnogo vrjednije – zdrav pogled na svijet i uravnoteženo osjećanje života u svim njegovim nijansama. Takvu su Anu Došen uostalom upamtili i brojni čitatelji Školskih novina gdje je sve donedavno, iako u visokoj životnoj dobi, objavljivala svoje stručne članke o različitim odgojno-obrazovnim problemima, posebice iz područja predškolskog odgoja i obrazovanja. (Nije naodmet spomenuti da je Ana Došen autorica prvoga stručnoga priručnika o predškolskom odgoju.)

Svoje učiteljevanje učiteljica Ana započet će nakratko u bjelovarskom kraju, a nastavit će ga, odlukom prosvjetnih vlasti, u Istri, koja je nakon odlaska talijanskih fašista i pripajanjem matici zemlji „vapila za hrvatskim učiteljima nakon desetljećima zatiranog narodnog jezika i ponosa”.

Nakrcanu idealima i mladenačkim poletom Anu će u Istri dočekati surovost života, istarska sirotinja i – zanosna ljepota istarskog krajolika. Dani provedeni u siromašnim selima i gradićima poslijeratne Istre – u Španidigi, kraj Rovinja, a potom u Kršetama, Picudarima i drugim mjestima Bujštine kao i u samim Bujama – otkrili su Ani ljepotu istarske duše i toplinu srca mnogoga maloga istarskoga hrvatskoga čovjeka, koji je napokon dočekao da može, kao svoj na svome, govoriti svojim materinskim hrvatskim jezikom (potresna je priča o hrvatskome selu na Bujštini u kojemu su djeca, u prvome razredu osnovne škole, jedva natucala pokoju hrvatsku riječ), no događaji koji su slijedili otkrit će joj i onu tamnu stranu života (partizanka likvidacija majke osmero djece, odlazak optanata među kojima je bilo i Hrvata…).

Ana je kao učiteljica, a potom i kao školska inspektorica, tijekom svojih istarskih godina upoznala brojne kolege učitelje, ali i osobe iz političkog i javnog života. Opisujući susrete s njima Ana svjedoči o jednome vremenu punome turbulentnih događanja (stvaranje Slobodnog teritorija Trsta, podjela na Zonu A i Zonu B, Informbiro, uhićenja i odvođenja na Goli otok), u kojima u Aninu sjećanju iskrsavaju i pozitivni i negativni likovi (lijepim riječima Ana opisuje svoj susret s Tonom Peruškom, utemeljiteljemŠkolskih novina, koji je istarskim učiteljima preporučivao da se pretplate na naš list, pa je tako i Ana postala pretplatnicom Školskih novina već od prve godine njihova izlaženja, 1950.)

Učiteljica Ana u svojim je uspomenama do kraja iskrena i prema sebi i prema drugima, svjesna je svojih slabosti i pogrješaka u radu s djecom (ponekad je, piše, pred sobom vidjela samo gusto ispisan i opsežan program, a nije vidjela djecu…), ali i bez okolišanja upozorava na „grijehe struktura” utjelovljene u Komunističkoj partiji i njezinim bojovnicima. Neka njezina sjećanja pisana su s porukom upućeniom i nama današnjima, kao kad primjerice navodi stihove borbene pjesme Hrvata iz Španidige koju je čula prve poratne godine kad je tamo stigla – Mi smo pa Istrani, Hrvati pravi / ma kao lavi svoju zemlju branimo… – pitajući se zašto se danas „kod nekih i negdje uvriježio naziv Istrijani, a ne Istrani, zašto Pulježani, a ne Puljani, Rovinježi, a ne Rovinjci”. Doista, tko nam je to i kada podmetnuo!?

Pripovijedanje Ane Došen prepuno je lirskih pasaža, pogotovo u prvome dijelu knjige, kad se služi „bilješkama u prozi” učiteljice Ane, te lirsko-meditativnih introspekcijskih otkrivanja vlastite duše, snova i maštanja, „traženja odgonetaka za zagonetke života”. Kasnije opisujući život na Bujštini kao da taj lirski zanos pomalo opada, osim u rijetkim opisima neponovljivog istarskog pejzaža, možda i zbog toga što je tamo i životna svakodnevica (vrijeme Informbiroa) postala ružnija.

Knjiga Istarska učiteljica duboko je proživljeni autobiografski zapis (iako pisana u trećem licu) vlastite životne priče u povijesno turbulentnom razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata s učiteljem/učiteljicom u glavnoj ulozi, kad učitelj nije mogao biti samo učitelj djece, nego je morao biti i prosvjetitelj i pučki tribun i koješta drugo, pa je ovo na neki način i autoričin hommage hrvatskom učitelju koji se časno ponio – olovnom vremenu usprkos.

U Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu predstavljena je u utorak 11. veljače (2014.) knjiga Ane Došen »Istarska učiteljica – Uspomene iz Zone B«, u izdanju Naklade P.I.P. Pavičić iz Zagreba.

Predstavljajući knjigu, urednik izdanja predstavio je Anu Došen kao najstariju autoricu u Nakladi Pavičić koja je sa 93 godine života napisala knjigu. Iz sadržaja knjige vidljivo je da je učiteljica Došen svaku školu u kojoj je radila prihvaćala kao mali odgojni centar za djecu.

Književni teoretičar Joža Skok napomenuo je da je knjiga autobiografija ispričana u trećem licu, ambijentalno vezana uz Istru nakon 1945. gdje je autorica službovala kao učiteljica. Dokumentarističko tkivo knjige, temeljeno na brojnim faktografskim činjenicama, obogaćuje Anin bogati životni put. Povjesničar Franko Mirošević knjigu predstavlja kao stvarnu sliku poslijeratnog života učiteljice koja je prihvatila način života maloga istarskog sela. O knjizi su govorili i pedagog Branimir Mandeš i sama autorica.

Na naslovnoj stranici knjige je poštanska marka zračne pošte od 50 lira iz 1948. godine, tiskana u Ljubljani. Autorica je nakon 1945. radila kao učiteljica po zabačenim selima na Bujštini, dok je taj dio Istre bio u sastavu državnog provizorija Slobodnog Teritorija Trsta, tj. njegove jugoslavenske Zone B. U tom memoarskom djelu, načinjenom od niza novela, vraća se u mladenačke dane provedene u siromašnim mjestima poslijeratne Istre, u Španidigi, Kršetama, Picuparima…

Počevši od Bosonogih učitelja, nižu se naslovi Putovanje u Istru, Viktor Car i Ema, Optanti: zov prve domovine i strah od komunista i dr. Opisuje višednevno putovanje u Istru, dolazak u Španidigu, učiteljski smještaj i život u Istri koji je istodobno skučen i raskošan, zasjenjen ratnim i poratnim događajima. Kroz brojne prozne i lirske zapise Ana govori ono što vidi i zapaža, govori o smislu ljudskoga života.

Ana Došen je 1. siječnja 2014. u svom domu u Zagrebu proslavila 94. rođendan, a Naklada Pavičić i njen glavni urednik Josip Pavičić podarili su joj prekrasan poklon – knjigu svojevrsne memoaristike pod nazivom “Ana Došen: Istarska učiteljica”, podnaslovljene kao “Uspomene iz Zone B” – s poštanskom markom na naslovnici, Zračna pošta S.O. TRSTA V.U.J.A., od 50 jugolira na kojoj težak vodi tovarića natovarenog brentama, a iznad na nebu avion u slobodnom letu. Ista marka je i na poleđini knjige uz biografiju Ane Došen i s pečatom preko marke na kojemu stoji: Buje – Istra – Zagreb 52000 i s datumom 01. 01. 20.

Naravno, iz svega ovog se već može iščitati veliki dio Anine biografije i životnog puta koji ju je iz rodne Krnjeuši u bosanskom Pounju (kod Bosanskog Petrovca) vodio preko Bjelovara, gdje se u onom ratnom vihoru skrasila njena obitelj, a i danas dio tamo živi, preko školovanja u Zagrebu, Koprivnici, Sarajevu, pa rada u okolici Tuzle, Babincu kraj Bjelovara i onda ujesen 1945. s prvim slobodnim koracima došla u malu Španidigu kraj Rovinja i na Bujštinu u tzv. Slobodni teritorij Trsta ili Zonu B da podučava hrvatsku djecu hrvatskom jeziku, ali i da se skupa s njima bori u dokazivanju pred međunarodnim silnicama kome pripada Istra.

Knjiga ima 253 stanice, pisana je u trećem licu, s mnogim zanimljivim sačuvanim literarnim crticama učiteljice Ane u nemirnom istarskom okruženju. To ukazuje na izuzetan doprinos urednika u oblikovanju i sređivanju bogate građe, usmenih i pisanih svjedočanstava učiteljice-inspektorice koja je ujedno i mala povijest školstva u Istri nakon Drugog svjetskog rata, kojega je skupa s Anom stvaralo pedesetak sličnih učitelja priko Učke poslanih dekretom da se uključe u tu novu povijest Poluotoka.

Naravno, ono prvo iskustvo i dodir s Istrom posebno se pamti, kao i put preko Opatije, Labina i Vodnjana, gdje je Ana s kolegicom ostavljena na prašnjavoj cesti zbog kvara na nečemu što se zvalo autobus-kurijera, te uspomene na nekog Bumbara koji ju je drugi dan na voziću s tovarom odvezao do Španidige na njen prvi susret s mještanima i đacima i s uputom da se javi u NOO i pročelniku Bormeu, povjereniku za prosvjetu u Rovinju. Ta za nju mitska Španidiga u njenim sjećanjima je i svojevrsna paradigma slike onoga kako danas izgleda taj dio turističke Rovinjštine.

Mještani su dobili poduku o pismenosti, otišli trbuhom za kruhom, kao mali Frane koji se nakon talijanskog iskustva vratio na starinu i 1995. organizirao 50. obljetnicu dolaska učiteljice Ane, nestalo je Zona A i B, turizam je usisao selo u grad a ostaci stare škole svjedoče da je baš tu sve počelo. Pored napuštenih kuća Pifara dosta ih je pretvoreno u kuće za povremene boravke. Uz Rože, nekadašnje Rojniće, Černeke, Matoševiće, Doblanoviće, Buršiće, Bugarine, Fabriće, Mofardine, Grbavce, Pamiće, Bratuliće, Prodane, Knapiće, Karloviće, Poropate, Pauletiće, Košare, Debeljuhe, Fabriš-Tkalce, Zanfabre, Kmačiće, Orbaniće… ima i novih kuća i stanovnika: Slovenaca, Slavonaca, Bosanaca, Mađara. I s njima je Španidiga ostalo i dalje rasuto, prostorno veliko selo.

Pisala je o tome Anka u Glasu Istre u prosincu 1993. u tri nastavka. Ono što je u ovoj knjizi sjećanja važno i korisno se na to danas podsjetiti su imena, ljudi, događaji koji su Istru oblikovali tih prvih poratnih godina, jednako onih domaćih i onih pridošlih po zadatku i dekretu, a Ana Došen se još živo sjeća mnogih od njih. Kako se onda i danas život Poluotoka zrcalio najviše na stranicama Glasa Istre, nakon rata na Bujštini i Hrvatskog glasa, Ana je i tu ostavila trajnog otiska kao suradnica.

Činjenica da je vrlo brzo savladala dijalekt i znala kušeljati po domaću (“kako da je naša” govorili su mještani) Ljubo Pavešić joj je povjerio ulogu Jurine i Franine koje je pisala za novine i radio, a popela se i na tada vrlo žive kazališne daske na Bujštini, najprije kao šaptačica, pa onda i kao glumica kod Marka Foteza, Mladena Markova i kasnije supruga glumca Pave Dobuda.

Poznato je da je Tone Dobrila Vivere svoj ratni put prošao preko bjelovarskih brigada i bataljona, kao i komandant oslobođene Koprivnice i da se vrtio u Istru kao prosvjetni i kulturni animator, iz tih je krajeva u Istri po vojnom zadatku došao i Danilo Ribarić, kasnije Anin kolega na Bujštini, a mnogo je izbjeglih Istrana ‘20-ih godina našlo svoj novi život u ovom kraju, pa ne čudi da su baš od tuda učitelji poslani u Istru na opismenjavanje Istrana. Danas su neka druga vremena, evo bilježimo i Istranke koje odlaze u bjelovarski kraj u tamošnje škole.

Prvo ime koje Ana spominje je Antun Host iz Labina koji je nju i ostale učitelje dočekao u središtu Oblasnog narodnog oslobodilačkog odbora za Istru, a bio je također učitelj i načelnik za prosvjetu i po Aninom pisanju “ratne 1944. otvorio je prvu hrvatsku osnovnu školu u Svetom Donatu na Buzeštini”, a on ju je i pito gdje bi željela učiteljevati? Drugi je bio Borme u Rovinju, a onda je ušla u kortu barba Antona Rože u Španidigi. Onaj Bumbar s vozićem nažalost je ostao bez imena i prezimena. Ovdje je zanimljivo primijetiti da ona zapisuje da su je zatekli udžbenici “Zrno znanja, čitančica za učenike osnovnih škola”, autora Barca i Pervana, izdano 1945., a da za “Istarsku početnicu za narod” nikad nije doznala tko joj je autor te da je kasnije prvi put čula da ju je “1945. izdao Oblasni NOO za Istru”.

U Španidigi ili na stanciji Šarižol od srca je prima obitelj Roža, čiji je predak Mate sa Žminjštine stigao ovdje, pa sve do premještaja na Bujštinu u Kršete u studenome 1946., odnosno u proljeće ‘47. čiju odluku potpisuju Petar Žmak i Milutin Ivanušić, a primio je Petar Perić, referent za hrvatske škole Bujštine, Ana je naučila kratku i burnu povijest Istre, s djecom obišla okolicu, počela se služiti dijalektom, svjedočila i neugodnim događajima kao smrti majke osmero djece na pragu svoje kuće od ruku “naših druži”, kao i progonu onih ženskih ostataka von Huetterota, bila kuma na bermama i stekla do danas neraskidiva prijateljstva (Milica i Albina), ali i zahvalna onima poput Šime Rabara i Mihe zvanog Picupare koji su joj od srca pomagali.

Na živoj i politički vrlo aktivnoj Bujštini Ana susreće pisca Vikotra Cara Emina u njegovu opatijskom domu, u pratnji Riječanina Mirka Permana 1949., koji se ne malo začudio kada je čuo da Ana piše Jurinu i Franinu u Hrvatskom glasu, kojega uređuje Ljubo Pavešić, pa je o tom “slučaju” pisao u Knjiženim novinama, glasilu pisaca Jugoslavije. Sjeća se i prefriganih Slovenaca koji su pisali parole na svoj način, na gostionicama bi pisali: Tukaj smo Slovenci, a na ruševnim kućama: Tukaj je Jugoslavija! Spominje i domaće učitelje Vivodu i Sirotića s kojima je trampila svinjsku mast za maslinovo ulje.

Očarala ju je Materada sa svojom još živom i snažnom hrvatskom tradicijom koja je prednjačila u tim političkim previranjima sve do 1954. kada se ukidaju Zone i kada Tito s vrhom dolazi u Buje kao počasni građanin nakon velike seobe iza koje je ostalo 3.099 napuštenih zgrada i s 9.196 hehtara napuštene zemlje, o čemu piše Lino Šepić iz Marušići 2002., također Anin kolega iz tih dana. Na Bujštini zatiče mnoge svoje kolege, neki su već ovdje i sklopili brak.

To su: Ante Banko, Ana Debeljuh, Rudi Udier iz Karlovca, Joža Šraj iz Čakovca koji će oženiti Dalmatinku Mirjanu, Marija Šeparović, Ljudmila Vodinelić, Dušan Perhat, Miloš Ribarić, Slavonac Ivan Vencel, Ivo Ivković, Ličanin Ivo Kosović koji je oženio plavokosu učiteljicu Katicu, pa bračni par Škrinjarić, Tone i Milka Crnobori koje Ana s posebnim pijetetom opisuje, posebno Milku Vinkuranku koja je imala spisateljskog dara i zbog koje je i sama u Vinkuranu našla svoj ljetni dom u koji stalno dolazi; Drago i Orieta Šantić, Vjeko i Savka Fanuko, Marica Diraka, pa Čakarići, Arapovići, Benjak, Dodoja, Josip i Jelka Milković, Ivica Piršl, Boro i Štefica Tadić, Eugen Geno Mesarić, Tugomir Kovačević, Marija Mazi iz Kmeti ili Valice.

Bilježi ona i imena poput Jakova Žuveleka, Barbaru Željeznak iz Martinčića, Jovu Jovića iz Kaštela, Ivu Brstila, Stjepana Bednara, Tomu Bučinu, Nigovića, Panjkovića, Peršića, vrsnog harmonikaša Srećka Ružića, ravnatelja đačkog doma u Bujma Rikarda Mišurca, direktora gimnazije Antu Crvelina i načelnika za prosvjetu Ivu Carića, mještana iz Picudari, Kršeta, Monte Kuka, plaće od 7.000 jugo-lira, Juricana, Brtonigle, Svete Marije na Krasu, stana i hrane kod obitelji Rika Soše, Petrovije, svog usavršavanja u zvanje inspektorice školstva, neugodnih popisa birača, proslave 1. maja u Trstu s krivotvorenim iskaznicama i bombaškim napadima na kolonu, pučkog tribuna Antuna Š. koji je govorio tako da ga niko ne kapi, bračnog para Bressan, Kubertona, Babića, Savudrije.

Posebno joj je u sjećanju kolega Danilo Ribarić, koji je trebao biti prvi istarski general, ali je on to odbio jer je želio biti običan učitelj, a s njim i s njegovom Marijom se Ana družila u Zagrebu gdje su oboje prebačeni na nove zadatke. Na njeno mjesto te posljednje godine na Bujštini doći će inspektori Petar Dolar, Nazario Agarinis i Ante Crnobori. Obišla je pješice Bujštinu i sve do Kopra – da bi pjevala u tamošnjem zboru – preko Tribana, Burula, Brda, Kučibrega, Momjana, Merišća, Oskoruša, Marušića, Kostanjice, Grožnjana, Oprtlja, Krasice, Bijelih Zemalja, do Kaštela, ili Kršeta, Nove Vasi, Bužinije, Novigrada, Dajle, Fjorina, Lovrećice, Umaga, Monteneta, Murina, Medigije do Gamboca.

Dakle, knjiga koju bi svaka istarska škola trebala imati u svojoj knjižnici, kao i mnogi s Rovinjštine i Bujštine čije je sudbine Ana Došen utkala u svoja sjećanja. Poput one učiteljice Ljubice Ivezić, Magdalene Banić Krklec, koje su to ranije učinile, ili Jetrva Franić u Puli, o čemu je također nešto zapisano.

Nesvakidašnju romansiranu obradbu sudbine hrvatskih boraca iz jednoga isječka gotovo zaboravljene hrvatske povijesti neposredno poslije Drugoga svjetskog rata ponudili su auktori roman „Križar ili Duh slobode“. To kratko razdoblje, od svibnja 1945. pa sve do 1948. godine čak bi se moglo nazvati i razdobljem hrvatskoga križarskog otpora jugoslavenskoj komunističkoj okupaciji. Naime, nakon sloma hrvatske države i masovnih partizanskih pokolja civila i ratnih zarobljenika na Bleiburgu i križnim putovima preživjeli hrvatski ratnici se povlače u gorovite dijelove tadašnje Hrvatske i organiziraju otpor jugoslavenskoj državi i njezinoj zločinačkoj komunističkoj ideologiji, čija je vlast terorizirala preostalo hrvatsko pučanstvo kako bi ga potpuno uništila ili pak potisnula što dalje iz rubnih područja nekadašnje hrvatske države.

Osim jugoslavenskoga terora nad civilima to razdoblje karakterizira i masovna potpora stanovništva hrvatskim borcima te nada bojovnika u materijalnu pomoć sa Zapada, koji je sve više ulazio u Hladni rat s komunističkim zemljama, na čijem je čelu stajala sovjetska Rusija.

Otvaranje sukoba između jugoslavenskih komunista i Staljina smanjilo je zapadni pritisak na Jugoslaviju, a i ono malo američke potpore protukomunističkim borcima u Hrvatskoj ubrzo se istopilo, što je Titinu režimu omogućilo da zavede još snažniji teror nad civilima, čime je praktično skršen i hrvatski oružan otpor. Naime, gerilske operacije su postale besmislene onoga trenutka kad je njihov račun svojim životima moralo plaćati civilno stanovništvo, što je jugoslavenskom režimu i trebalo kao dobrodošla izlika za prikrivanje genocida, koji mu je služio za demografsko ustrojstvo prostora na kojem se sljedećih pola stoljeća pod krinkom jugoslavenstva širila velikosrpska politika.

U političkom smislu hrvatski križarski otpor nije imao ideoloških oznaka. Osim gole borbe za preživljavanjem stajao je tek na načelima prirodnoga i demokratskog prava hrvatskoga naroda na vlastitu državu, koju je zaposjela jugoslavenska komunistička vojska.

U povijesnom nizu poratna križarska gerila stoji kao svojevrsna borbena premosnica hrvatstva između Velebitskoga i Bugojanskog ustanka te hrvatskih bojovnika u Domovinskom ratu. Roman je prvi put objavljen 1978. u Chicagu u Sjedinjenim Američkim Državama na engleskom jeziku pa onda nije nikakvo čudo da je jugoslavenska tajna policija, Udba, tragala za njegovim auktorom cijelo desetljeće kako bi ga, kao i mnoge druge dotad, likvidirala.

Šteta je što roman nije ranije objavljen na hrvatskom jeziku jer su plemenito domoljublje, borbenost i žrtva hrvatskih križara skladno uklopljeni u radnju romana, koji i danas odiše svojevrsnom svježinom. Netočno je ovaj roman uspoređivati s t. zv. pobjedničkom (jugokomunističkom) prozom u neposrednom poraću, kako to ponekad čine i dobronamjerni, dajući mu tek predznak viđenja povijesti iz poražene perspektive. Naime, roman tematski doista obrađuje određeno povijesno razdoblje, a i načinjen je znatnim dijelom na temelju povijesnih događaja pa bi ga bolje bilo svrstati u prozu povijesnoga realizma, toliko blisku književnostima podjarmljenih naroda.

Dapače, roman unatoč bezizglednom položaju križara ne odiše beznađem, a njegovi su junaci svjesni da rade samo jednu dionicu otpora u neprekidnoj borbi za nacionalnu slobodu, koju će nakon njih sutra nastaviti naraštaji koji dolaze. Koliko pak god bila pravedna i opravdana borba protiv zločinačke ideologije i okupatorskoga režima, junaci ovoga romana nisu prikazani, socrealizmu toliko omiljenom crno-bijelom tehnikom. Oni su tek ljudi, silom prilika ubačeni u povijesni žrvanj, prisiljeni donositi odluke, pa i pogrješne te na temelju njih i sami djelovati.

Ni na protivničkoj, odnosno partizanskoj strani nisu svi likovi crni vragovi, što svjedoče i pokušaji hrvatske strane da još tijekom rata pregovora s partizanima kako bi zajednički od propasti sačuvali hrvatsku državu. Druga je pak stvar, bez obzira na pojedince u partizanskim redovima, što je program komunističke partije bio rušenje hrvatske države i obnova velikosrpske Jugoslavije. Uostalom jedan dio njih tek iz partizana, nakon završetka rata, odlazi u križare kako bi zajedno s dojučerašnjim protivnicima od pomahnitaloga zločinačkog sustava i jugoslavenske okupacije branili vlastito ljudsko i nacionalno dostojanstvo. Zato je ovaj roman, bez obzira na svoje hrvatske temelje, vrlo blizak jednoj vrsti škotske narodne pa i umjetničke proze koja progovara o vlastitoj borbi za slobodu i nacionalno dostojanstvo.

U sudbini glavnoga lika romana Gorana Budaka sažet je usud borbenoga hrvatstva prve polovice 20. stoljeća. Još kao student završio je u tamnicama i mučilištima monarhističke Jugoslavije. Nakon desetotravanjskoga prevrata izlazi iz zatočeništva i odlazi u hrvatsku vojsku kako bi pomagao učvršćenju mlade države. Vrijeme provodi na ratištu, daleko od politike, a prije povlačenja, neposredno nakon što su mu ubijeni otac i majka, navraća u rodne Sesvete. Sa sobom u povlačenje na zapad prema Saveznicima vodi mlađu sestru, a vidjevši rasplet na Bleiburgu, samostalno napušta polje smrti i vraća se natrag u Hrvatsku. Na putu susreće preživjele bjegunce koji će na hercegovačkom području ustrojiti gerilske skupine za otpor protiv okupacijskih snaga.

Autori su uz sudbinu glavnoga lika vrlo uspješno isprepleli i niz sporednih likova, a posebno uspješno izranja lik Vilka, jednoga od vođa gerilskih skupina. Uz vrijedne opise ambijenta poratne hrvatske stvarnosti, roman supružnika Štedul spasio je od zaborava slike masovnih smaknuća hrvatskih zarobljenika, ali i redarstvenu komunističku, oznašku torturu i metode mučenja – od zakucavanja čavli pod nokte do razapinjanja na križ.

Poratne slike prostačkih i primitivnih napadaja na katoličke crkve i svećenstvo opetovani su i tijekom jugokomunističke agresije na Hrvatsku devedesetih godina. Sve to pa i smaknuće križara nije uspjelo ubiti ideju slobodne i samostalne hrvatske države, što je i bio cilj križarske borbe. Naime, Budak će prije javnoga vješanja prkosno i ponosno uskliknuti: Živjela sloboda! Živjela Hrvatska!, a koje će, unatoč sili i nasilju, stvaranjem slobodne i nezavisne hrvatske države dati puni smisao i poratnom križarskom otporu jugokomunističkom režimu.

Složeni proces rehabilitacije križara mogao bi nakon sustavnih znanstvenih istraživanja jednoga dana doživjeti svoj sretni završetak. No preduvjet za to je postupna rehabilitacija konzervativizma kao temeljne odrednice zapadnoeuropske kulture i civilizacije.

Poznati hrvatski politički emigrant Nikola Štedul napisao je davne 1978. godine zajedno sa svojom suprugom Shirley Helen povijesni roman “Krizar – the Soul of Freedom” o borbi križara, hrvatske gerile protiv Titova jugo-komunističkoga totalitarizma. Knjiga je u međuvremenu objavljena i na hrvatskom jeziku u Nakladi P. I. P. Pavičić te kao takva predstavlja prvi pokušaj rehabilitacije ovog prešućenoga pokreta u borbi protiv jugo-komunizma. Žalobno je da ni četvrt stoljeća nakon uspostave demokracije u Hrvatskoj nije došlo do rehabilitacije ovog značajnog pokreta koji je javno zagovarao i promicao uspostavu demokracije.

O razlozima vladavine postkomunističkih centara moći u Hrvatskoj pišem već dvije i pol godine u svojim kolumnama. Prvi i najznačajniji razlog su moćne postudbaške strukture na svim institucionalnim pozicijama u državi od same uspostave demokracije, neovisno o tome jesu li državom vladale stranke iz takozvane desne ili lijeve opcije. Da je Hrvatska debelo premrežena postudbaškim kadrom potvrdio je najbolje “slučaj Perković”, kada se hrvatska Vlada odlučila radije prihvatiti gospodarske sankcije Europske komisije nego izručiti njemačkom pravosuđu jednog od najmoćnijih udbaša iz vremena komunističke diktature i obavještajaca iz vremena tranzicijske demokracije.

Drugi, ne manje važan razlog je da se pod plaštom njegovanja stečevina antifašizma u hrvatskoj demokratskoj praksi od sveučilišta do diplomacije i visoke politike nastavljalo forsirati suspektne osobe koje su po principu postpartizanske rabote svoju primarnu zadaću vidjele u obračunu s neistomišljenicima. Svoje pisanje za ovaj portal započeo sam kolumnom “Antifašizam? Ne, hvala bilo je dosta” i čekam trenutak kada će se na hrvatskoj političkoj sceni pojaviti opcija koja neće biti opterećena partizanlukom, antipartizanlukom i postantifašizmom.

Iz svega navedenoga je razumljivo zašto se u Hrvatskoj nije uspio etablirati elitni konzervativizam, zasnovan na poštivanju autoriteta struke i uvažavanju vrijednosti tradicije. Osobe s autoritetom danas u Hrvatskoj ne znače gotovo ništa, niti se respektiraju, a tradicionalni je konzervativizam poistovjećen s protuprosvjetiteljskim nazadnjaštvom katoličke Crkve i ustaškom kamom koja simbolizira permanentni poziv na nove zločine. Stvorena je slika alternativnih klišeja u kojima trebamo odabrati između predsjednika Europejca koji svira i komponira klasičnu glazbu i nacionalnih primitivaca koji hodočaste po Thompsonovim koncertima diljem Lijepe naše.

Zato još uvijek naivno pušimo ofucane priče političkih dužnosnika o arhetipskim fenomenima “zmija” i drugih opakih gmazova koji izravno prijete hrvatskoj demokraciji. Time se istodobno pokušava baciti ljaga na klasične moralne vrijednosti koje smo naslijedili iz starogrčke kulture, kao što su primjerice kompetentnost, mudrost, razboritost, odlučnost i pravednost.

Riječ je o vrijednostima koje su u vremenu boljševičke diktature bile nepoželjna pojava. Sloboda osobe kao temeljna ljudska vrijednost zapadnjačke civilizacije i supstancijalna odrednica moderne demokracije na temelju koje smo, kako Hegel reče, slobodni kao građani, u hrvatskoj je političkoj, postkomunističkoj demokraciji još uvijek “terra incognita”. Tek onoga časa kada shvatimo da je svako osporavanje i omalovažavanje tradicionalizma i neprihvaćanje kritike kao glavnog pokretača u napretku ljudskoga roda, moći ćemo reći da smo na putu u posttotalitarno društvo. Do tada ćemo imati nove fenomene postboljševičke indoktrinacije à la Milanović, novi oblik totalitarizma u sprezi s diktaturom kiča i trivijalizacije koji su zavladali hrvatskim medijskim prostorom. Poziv da se slijedi Drugo Tito i stečevine antifašizma samo su potvrda nesposobnosti da se kritički uhvatimo u koštac s izazovima novoga vremena.

Kada je riječ o rehabilitaciji križara kao gerilskoga pokreta u borbi protiv komunističke strahovlade, važan su doprinos svojim znanstvenim istraživanjima dali povjesničari Zdenko Radelić, koji je napisao knjigu “Križari gerila u Hrvatskoj” te Ivica (Ivo) Lučić koji sustavno istražuje fenomen škripara, križara u Hercegovini u vremenu između 1945. i 1952. godine. Primarna bi zadaća povjesničara trebala biti u duhu tradicije Tacita i Leopolda von Rankea prikazati povijesne događaje fer i korektno, “sine ira et studio”.

Da bi se ostvario ovaj fenomenološki ideal potrebno je isto tako raščistiti Augijeve staje hrvatske indoktrinirane historiografije. Kod Križara je problem da ih se gotovo uvijek poistovjećuje sa ustaškim pokretom, kao što je svojedobno činila vrhuška komunističke partije i čelništvo ozloglašene Ozne. Pri tome se ispušta iz vida da su partizanski zločini u vremenu završetka rata i samoga poraća nagnali brojne ugledne partizane da se pridruže križarskom pokretu u borbi za slobodu i demokraciju diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Moto Križara sadržan je u čuvenoj izjavi Vladka Mačeka neposredno nakon rata, da je jednopartijski nacistički totalitarizam zamijenjen Titovim boljševičkim totalitarizmom.

Kod mojih Hercegovaca borba protiv komunističkoga totalitarizma zapravo nikada nije ni prestajala. Kao klinci smo znali nabrojati najznačajnija imena hercegovačkih škripara, proslavljenih boraca za slobodu i demokraciju (Mirko Kapulica, Božo Mandić, Benko Penavić, Vinko Škrobo), kao što smo znali nabrojati sastav NK Dinama (Škorić, Cvek, Gračanin, Rora) za koji smo navijali. Znakovito je da su rehabilitaciji škriparskoga pokreta zapravo najviše pridonijeli navijači N. K .Širokog Brijega, odabravši za svoj zaštitni znak ime “Škripari”. Svako pitanje poput “Što bi bilo da je bilo?” predstavlja po Hegelovu sudu razmišljanje iz perspektive sobarice. Zato je suvišno postavljati pitanje, što bi bilo da su navijači GNK Dinama umjesto stupidnoga naziva “Bad Blue Boys” uzeli ime “Križari”.

Najpoznatijeg hercegovačkoga škripara (križara) Mirka Kapulicu hapsili su svi režimi, a on je ostao dosljedan u borbi za prava običnoga čovjeka. Na saslušanju pred Okružnim sudom u Mostaru 1950., nakon smrtne presude, izjavio je da se borio za slobodu protiv totalitarizma. Ostao je živjeti u narodu kao mitski lik poput proslavljenih hajduka Mijata Tomića, Andrijice Šimića i drugih. Znakovito je da je jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih hercegovačkih škripara Stjepan Sičaja Gegan iz Rame bio prije rata pripadnik Hrvatske seljačke stranke, a tijekom rata sudionik partizanskog narodnooslobodilačkog pokreta. Partizansku je strahovladu nazvao “novim turskim zulumom” pa je pristupio pokretu križara. Znakovito je da su se pokretu križara pridružili i brojni muslimani od kojih je najpoznatiji bio Hasan Biber.

Povijesna uloga križara koji su se borili s arapskim muslimanima u oslobađanju Jeruzalema nije ih ni najmanje smetala. Hud usud je pratio križare da je u trenutku kada su počeli dobivati američku pomoć i bili prihvaćeni kao demokratska gerila došlo do čuvene Rezolucije Inforbiroa, do Titova sukoba sa Staljinom. Nakon toga pitanje ljudskih prava i kršenje demokratskih načela u SFRJ zapadnjačkim vladama više nije bilo zanimljivo.

Složeni proces rehabilitacije križara mogao bi nakon sustavnih znanstvenih istraživanja jednoga dana doživjeti svoj sretni završetak. No preduvjet za to je postupna rehabilitacija konzervativizma kao temeljne odrednice zapadnoeuropske kulture i civilizacije. Sve velike revolucije završavale su najčešće terorom, samo je Mirovna revolucija iz 1989. godine okončana uspostavom demokracije i tradicionalnih političkih vrijednosti. A Mirovna revolucija se u hrvatskim udžbenicima povijesti zbog komunističkog nasljeđa hrvatskih povjesničara još uvijek sustavno prešućuje.

Upravo su u tijeku prijave znanstvenih istraživačkih projekata kod Hrvatske zaklade za znanost koja djeluje pod nadzorom Jovanovićeva Ministarstva znanosti. Nameće se pitanje hoće li pri procjeni i prosudbi projekata biti mjerodavan sud struke ili sud partije? Ili je logika kvake 22 neizbježna?

Jednom u doba kad je nestajao Boričevac, 2. kolovoza 1941. jedan od idejnih aktera toga slavnoga “oslobodilačkoga ” pothvata Milovan Đilas napisao je u listu Borba svoj poznati pamflet “Plemenita mržnja”. Pozivao se s puno otrovnoga zadovoljstva na riječi svoga duhovnoga učitelja druga Staljina, koji je za njega bio “veliki vođa naprednog čovječanstva” i citirao ga: “Neprijatelja se ne može pobijediti dok se ne nauči mrziti ga… Jedino mjerilo veličine ljubavi za narod jest danas dubina mržnje prema neprijatelju…”

Strašno oksimoronsko stoljeće dvaju svjetskih i našega Domovinskoga rata donijelo je tri krvoločna ideološka sustava bazirana na istim principima: fašizam, nacizam i komunizam. Laž, ubojstva i pljačka temelji su na kojima je trebalo sagraditi sretan novi svijet. Još nešto kao važan ontološki stup bila je ta mržnja koju toliko slavi drug Đilas. Mržnja u kojoj su odgajani gojenci takozvanih “osloboditelja”, a u biti melasa sastavljena od četnika, komunista i svih onih koji nisu željeli postojanje hrvatske države, kao što je to i danas. Jer, toga strašnoga dana kad su borci za “pravdu” navalili na nebranjeni Boričevac, toga toploga kolovoza na samom početku rata za jugoslavenske prostore, nije ih vodila strast na mah, osveta za neko od Boričevljana počinjeno zlodjelo, ne, njih je vodila neobjašnjiva metafizička sotonska mržnja koja se uzgajala na ovakvim ideološkim temeljima. Uništiti sve što je hrvatsko! Tako se tragedija poput onih iz Sofoklovih drama obrušila na selo koje su svi poznavali po radišnosti, urednosti, bjelini ženskih haljina i dostojanstvu vjerskoga života.

I zapisuje Nikola Vidaković Nikac: “Njive na vrijeme i uredno obrađene, usjevi uzorno njegovani, stoka uvijek istimarena, nastambe čiste i okrečene, gospodarska dvorišta i ratarsko oruđe uredno spremljeno, čeljad čista i lijepo odjevena. Nikcu nekom prilikom reče Srpkinja Milica: ‘Na njihovim njivama kukuruz i žito bolje od našega, a njiva jedna kraj druge, kako to može biti’.”

Onaj tko toga kolovoškoga jutra nije već odmakao od sela, bio je ubijen, a onda je slijedilo sve što možemo vidjeti i u Domovinskome ratu: ponajprije pljačka, onda palež. I kaže svjedok tih događaja Nikola Vidaković Nikac: “Paljenje je trajalo mjesec dana, tražili su hrvatske kuće, palili i dopaljivali, nije ostao kamen na kamenu. Onda su išli rušiti groblje. Dali su si truda i minirali spomenike. Crkvu nisu odmah zapalili, nego kasnije 1942. U Boričevcu je ostalo desetak starih ljudi koji nisu htjeli otići (jednog od njih spalili su u sjeniku).” Ostale su ubili.

Tako su se isticali i rasli drugovi koji će kasnije, zajedno sa svojim potomcima do danas, uživati glas junaka, povlašteni i dobro zbrinuti: razni đujići, rokvići, polovine, obradovići, đoke jovanići, popovići, počuče, dakići, blaževići, pualići i niz drugih čija prezimena nalazimo i u Domovinskom ratu kao istaknute “krajinare”. I kao što Rimljani poraziše Kartagu i zaoraše zlu brazdu da se nikada ne oporavi, tako i “plemenitom mržnjom” napojeni drugovi zabraniše preživjelom stanovništvu Boričevaca da se ikada vrati na pustoline svojih domova. Zabraniše još “onomad” 1941., a zabrana je trajala sve do 1995. Pune 54 godine!

Ali, nasilnici i krvnici zaboravljaju da postoji mitsko mjesto za svakoga čovjeka – to je mjesto rođenja, djedovina, korijen bivanja na zemlji. Možeš ti lagati, kao razni zatezala u svojim tzv. spomenicama nob-i, možeš organizirati kojekakve brbljarije i nazvati to simpozij o ustanku, uvijek će istina negdje naći svoj put do površine, kao rijeka ponornica.

Prognanici uvijek gaje nadu da će se vratiti u to mitsko mjesto u kojem su ostavili duše svojih predaka, kao i svoje. I nema malih bezazlenih i beznačajnih stvari kad se život pretvori u priču i sjećanje tamo negdje u progonstvu, u Hrvatskoj ili izvan nje. Tako Josip Pavičić, urednik i glavni promotor čitavoga projekta ove goleme knjige, zapisuje: “Lika, to je i ličko zelje, krumpir kuhan ucilo, nadivenice od krvi, masnoće i kukuruznog brašna (koje mama i danas ponekad pravi), suho meso s našeg tavana, jelo na kojem smo se othranili. Eto, sve je to moj zavičaj, sve je to upleteno u moje bjelovarsko djetinjstvo. To je popudbina s kojom sam 1962. krenuo na studij u Zagreb, zavičajna zaliha koju još nisam potrošio i koja, dakako, utječe na sve što radim.”

To je rana iz koje uvijek pomalo teče vrutak krvi nezaboravljene, to je glavnja koja tinja na vatri prisjećanja, iskri kao u bajci, jer se mitsko mjesto čuva kao nešto skrovito i dragocjeno, nešto za cijeli život. To mjesto ima dušu nalik na onu čovjekovu, a obje su nevidljive i neuhvatljive. I sve što drugoviopljačkaše, sve što spališe, raznesoše u svoje ambare, sve je to bilo materijalno. Duša ostade u Boričevcu i vabi. Vabi rumeni kamen boričevske crkve Male Gospe, na koji se naslone hodočasnici, hrapavi kamen kao kora tople oskoruše; vabe tamni smrekovi i jelini duboki hladovi, vabi zdenac Vodovod, tragovi starih domova…

Preda mnom je golema knjiga-kamenolom Dossier Boričevac (700 stranica!) kojega je priredio Josip Pavičić. Taj arheološki poduhvat u kojem je okupio mnoštvo suradnika, svjedoka, spisatelja, povjesničara, a pri tom se koristio sa stotinu (100) znanstvenih knjiga (koje navodi u literaturi), kao što u kazalu navodi mnoštvo imena, postat će nezaobilazno polazno mjesto svakome tko se odvaži pisati o ovom ličkom prostoru Lijepe naše. Mješavina tekstova memoarskoga tipa, znanstvene rasprave, literarna djela, pisma, potvrde, krsni listovi i slična dokumenta, karte i statistike raznih provenijencija, komunističke i one s druge strane, znanstvene bilješke ispod tekstovlja, pa onda ono što je čudesnost ove knjige-diva uzdiglo na privlačnu uznesenost – fotografije. Od onih požutjelih iz udaljenih vremena, u boji blijede sepije, pa do novih u koloru snimljenih u novim danima pohađanja Boričevca. Koliko sjete u nepomičnim smećkastim fotografijama od kojih jedna stoji na naslovnim koricama knjige: svatovi prije rata a ispod slike karta Boričevca! Koliko živih, koliko mrtvih!

Ili ona sa stranice 354. snimljena u progonstvu u Suhopolju – petero djece i žena – spašene žrtve od pokolja u Krnjeuši. Najljepši i najtužniji tonovi tamne smeđe boje, već je jesen na pragu, a jedan dječak nema cipele. Stoji bos, miran i tužna pogleda usmjerena prividno u kameru, a to je ipak pogled unutra, u dubinu sjećanja. Što li je vidjelo i čulo to dijete onoga kobnoga dana u selu Krnjeuši?!

A kako je poginuo kao hrvatski vojnik onaj potomak Boričevljana Krešimir, sin Nikolin, rođen 7. rujna 1965., poginuo 12. rujna 1992., čije dječje lice gleda u nas sa str. 654.?

Drugovi i sudrugovi svoju su “plemenitu mržnju” koljući i pljačkajući širili sve dalje i dalje, gdje god su mogli: ne samo Boričevac, Brotnja, Krnjeuša, Vakuf, Kliško Poljice, Španovica, Srb… Pounje u krvi, nebrojene jame. To su naše Dakse, Lidice, Oradur, Quernica, Katinske šume i livade na kojima trava ima boju usirene krvi.

Valja štogod reći o estetskom izgledu knjige. Urednička ruka koja je knjigu ovakvih dimenzija učinila preglednom i čitljivom, podijelila ju na pet velikih i niz malih odjeljaka, naslovima jasno markirala tekstove, istakla njihove auktore, opskrbila knjigu stotinama fotografija koje nam ne daju da zaboravimo likove ni pejzaže, rasporedila karte i dokumentaciju, sve to poslagala na bjelinu kvalitetnoga papira, stvorila je knjigu-bibliju Boričevac, tešku i lijepu.

Knjiga Dossier Boričevac je zastrašujuća po svojoj sveobuhvatnosti. Ona je podvig silnih dimenzija, ona je zanos koji Josip Pavičić nije crpio samo iz sebe sama, nego i svih preživjelih i raseljenih Boričevljana, ona je dub iz začarane šume gdje se, kao u bajci Ivane Brlić Mažuranić, čuva Istina i Ljubav, ona je nepregledna dubina boli i nade, ona je osobna i intimna jednako koliko i narodnosna sudbina, ona je iskrena i vjerodostojna – jednakom se točnošću opisuje ustaški zločin kao i partizanski ili četnički.

Ta vjerodostojnost, bez obzira na vrstu teksta koji u kolažu ispunjavaju ovu knjigu, njena je vrhunska vrlina. Ona je autobiografski rukopis (iako se Josip Pavičić skromno pojavljuje iza napomene urednik) stoga ima i onu nezapisanu a utkanu metafizičku i simboličku značajku djela koja govori o sukobu dobra i zla. Sav literarni ures arkadijskih scena mirnoga predratnoga života stoji u knjizi kao kontrapunkt mržnji i zlu koje se cijelo dvadeseto stoljeće iskaljivalo na Hrvatima (ponajčešće). Knjiga je apokrifni ikonički krik u pustinji svijeta i, ne posve na kraju, ona sadrži duboku sakralnu kršćansku misao. Najprije po povratku ponovno su obnovili crkvu Male Gospe.

Ne ćete se nikada vratiti u Boričevac! Tako su rekli ONI koji su ga sravnili sa zemljom, tako potajno misle i danas jer Boričevljani pišu često uzaludne dopise o povratu imovine. Takvom peticijom završava i ova knjiga kojom 282 potpisnika traže svoju pradjedovinu. Dolaze u Boričevac od Oluje, stavljaju na ulaz u Boričevac natpis naziva mjesta, da bi još iste noći nestao. Tako se i dalje dijelimo na ONI i MI. Oni još drže vlast, još su suci, još su u privilegijama koje su “onomad” izvukli, još šute o grobovima naših mrtvih ne samo iz onoga rata, nego i Domovinskoga.

Troja je imala devet razora i podigla se uvijek iznova da bi jednoga dana ostala samo arheološki pojam. Troja više nije imala potomstva. Ovo je pokušaj da se četvrti Boričevac digne rukama potomstva. Zemlja će biti onoga tko bude imao djecu. Pa nemoj, čitatelju, zatvoriti knjigu a da ne zapamtiš ona dva mlada vitka bora, sa str. 660. – Tomislava i Hrvoja. Oni lebde nad zelenim proplancima Boričevca, nad plavetnim planinama, mladi i lijepi, dostojni svojih pradjedova, i sva je nada u njima, svi snovi njihovih predaka, oni su sjeme četvrtoga Boričevca. U njima je odvajkadno zametnuta plemenita biljka ljubavi prema domovini.

Boričevac, selo na cesti Gornji Lapac – Kulen Vakuf, bilo je u bivšoj Jugoslaviji tabu – tema. O njemu se nije smjelo javno govoriti, čak mu je i ime izbrisano sa zemljopisne karte, tako da poslijeratne generacije, općenito, ništa nisu znale o tom selu ni o pravoj istini u vezi s dizanjem ustanka protiv fašizma koji se slavio 27. VII. kao Dan ustanka naroda Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Nakladnik, novinar i književnik Josip Pavičić sakupio je golemu građu na temu Boričevca i objavio u pozamašnoj knjizi (oko 700 stranica) u kojoj se razotkriva tragična sudbina ovog sela.

Knjiga se sastoji od pet cjelina (poglavlja): I. U prošlosti, II. U selu, III. U vatri, IV. U progonstvu i V. U obranu istine. U njenom stvaranju prikupljeni su prilozi oko pedesetak autora, a ukupno je oko 119 tekstova s mnoštvom ilustrativnog materijala.

U predgovoru pod naslovom „Četvrti Boričevac“ urednik Pavičić navodi sljedeće: „Bila su tri Boričevca: prvi srednjovjekovni, drugi turski, treći novovjekovni. U ovom Dossieru najviše se međutim govori o četvrtom Boričevcu. Tog Boričevca u zbilji, ne zemljopisnoj karti… zapravo nema, a opet, tko god u ruke uzme ovu knjigu, vidjet će da samo on postoji… Boričevac iz ove knjige sastoji se od već postojeće, ali i nove građe, od starih, ali i posve novih zapisa, uspomena i obiteljske predaje, od svega do čega smo o Boričevcu mogli doći…“

Pavičić je napisao i uvod na dvanaest stranica gdje se općenito „daju osnovne obavijesti o životu sela u prošlosti i o prošlom životu u selu te o okolnostima u kojima je selo zajedno sa svojom župom nestalo u ljeti 1941., kad su selo zapalili i sve župljane, nedužne i nenaoružane ljude protjerali srpski `ustanici` (kako su sami sebe nazivali) s kokardama i crvenim zvijezdama petokrakama i bez ikakvih oznaka, ako u oznake ne računamo mržnju, dakle, četnici, komunisti i razjarena rulja…“

Prvo poglavlje uređeno je tekstovima naših poznatih povjesničara Rudolfa Horvata (Selo Boričevac, Lika i Krbava: Naseljavnje, Iz kronike Like i Krbava, Bivša lička krajiška pukovnija.) i Radoslava Lopašića (Vlasi, Ustaše, Siromašni hrvatski krajišnici) te novinara Hrvoja Dečaka koji piše o o nižoj obospolnoj pučkoj školi osnvanoj 1875. Gdje je uvršten faksimil rukopisa  ravnajućeg učitelja Bartola Vučića o školskom nadzorniku Ivanu Stipcu. Ovdje je još uvršten kraći prilog novinarke Vile VelebitaAne Tomljenović (Nekoliko isječaka iz povijesti Boričevca. )

Drugo poglavlje oslikava život u selu općenito, tipičan za ličko selo. Autori su različiti. Uvršteno je i nekoliko novela književnika Jure Pavičića iz zbirke „Krčevina“ objavljene 1940. Ovaj književnik rođen je u Boričevcu a umro je u Rimu 1946. Pod sumnjivim okolnostima (otrovan plinom u hotelskoj sobi). Ukupno je sedamnaest naslova. Osim pet novela Jure Pavičića svojom zanimljivošću ističu se pisma Ivana Pavičića (oružnika u karađorđevićevskoj Jugoslaviji) koji je pisao svojoj odabranici Ani dok je službovao u Brežanima u Makedoniji.

Tu je i Zapis o svadbenim običajima u ličkom selu Boričevcu što ga je napisala Ana Marija Puhar r. Pavičićprema kazivanju Ane Pavičić,  Raženi i kukuruzni kruh Mile Pavičića, Razbojnik Todor Medić posjeo babu Ružu u užarenu peku Mirka Uroševića, Bilješke o životu i smrti Jure Pavičića Vinka Nikolića, Dubravka Jelčića i Josipa Pavičića, Kućni brojevi sela Boričevac Martina Pavičića Marana. Simptomatičan je i prilog Ilije Rašete iz Donjeg Lapca „sudionika ustaničkog napada na Boričevac“ uzet iz njegove knjige „Kazivanje pobjednika smrti“.

U trećem poglavlju dvadeset je priloga o dramatičnim zbivanjima u Boričevcu i okolnim mjestima s obje strane gornjeg toka Une.

Pevi prilog je NDH i II. Svjetski rat iz pera Mile Pavičića gdje se oslikava političko stanje u Hrvatskoj s naglaskom na područje oko Knina u gornje Une, o ulozi Talijana, četničkih organizacija, ustaškim represalijama nad srpskim stanovništvom. „Jedan takav masovni zločin nad srpskim stanovništvom dogodio se od 1. do 3. Srpnja 1941. u `akciji čišćenja` u selima Donji Suvaji, Osredcima i Doljanskom Bubnju kada je smrtno stradalo, prema oružničkim izvještajima oko 300 osoba. Ustaše je vodio Maks Luburić…“

Zločine nad pravoslavnim stanovništvom osuđivali su i predstavnici vlasti i pojedini ugledni ljudi, kao i hrvatsko stanovništvo sela Boričevac „osuđujući ih ne samo kao djelo protiv zakona, nego kao i djelo protiv naroda i vjerskih uvjerenja.

Tijek daljnjih zbivanja u gornjem Pounju išao je na štetu nesrpskog stanovništva Hrvata s lijeve i desne obale Une kao i muslimana s bosanske strane.

Velikosrpske vođe predlažu Talijanima amputaciju sjeverne Dalmacije i južne Like iz okvira NDH u korist Italije i da se uspostavi srpska autonomija

U prilogu U Srbu su 27. srpnja napadnuti Hrvati i Hrvatska Četničko-komunistička oružana pobunapovjesničar Zlatko Begonja rasvjetljava pozadinu događanja oko oružane pobune Srba i uloge komunista u toj pobuni, pa između ostalog navodi da su osim četnika i neki komunisti sklapali s fašističkim talijanskim snagama sporazume da ustanici neće napadati Talijane. U jednom takvom sporazumu (kasnije ih je bilo još) sudjelovao je i Đoko Jovanić u Otriću bez konzultiranja s višim partijskim instancama. Marko Orešković, tada član CK KPJ i CK KPH osudio je ovu suradnju s talijanskim fašistima te zbog toga CK KPH osuđuje Jovanića na smrt. Međutim dogodilo se suprotno. Ne samo da Đoko Jovanić bude strijeljan zbog kolaboracije s fašistima nego će kasnije u partizanskim postrojbama napredovati u čin generala, a Marko Orešković je ubijen. Prema partizanskim izvorima ubili su ga četnici u selu Očijevu 20. X. 1941., no povjesničari su utvrdili da su ga ubili komunisti, točnije Srđa Jović i Jovo Šipka i neki Dušan Kopilović. U tim burnim danim jedva je živu glavu izvukao Jakov Blažević.

U ostalim prilozima povjesničari i mnogi svjedoci do u detalje rasvjetljavaju što se događalo te 1941.u Boričevcu, Kulen Vakufu,, Krnjeuši, Brotnji, Kliškom Poljicu…

Slike su to stravičnih događanja i masovnih pokolja hrvatskog i muslimanskog stanovništva.

Napad na Boričevac vodili su Đoko Jovanić, Gojko Plovina (vođa ustanka), Stojan Matić i Tomislav Popović. Polovina je prethodno obavijestio Boričevljane po svom rođaku Nikoli Polovini da napuste selo jer neće moći kontrolirati bijes i mržnju pobunjenih Srba. Svi mještani s minimum stvari pobjegli su prema bosanskom gradiću Kulen vakufu. U selu je ostalo nekoliko staraca koji nisu htjeli napustiti svoje domove, a neki su se iz kolone što je bježala vratili natrag. Upad ustanika u selo bio je stravičan. Sve koje su zatekli u selu ili su zaklali ili živi zapaljeni u kućama. Selo je do temelja opljačkano: stoka, žito, sijeno, odjeća, hrana…, sve što se moglo odvući ili odvesti na kolima. Sve su kuće zapaljene. Čak je i groblje uništeno, a kamen od spomenika upotrijebljen za gradnju kuća po okolnim srpskim selima.

Osim Boričevca stradala su sva mjesta gdje žive Hrvati. Tako je u selu Brotnji nastanjenom Hrvatima Ivezićima taj rod potpuno istrijebljen. Pobijeno je svih 37 članova Ivezića koji su se zatekli u selu u vrijeme napada. Među ubijenima je bilo oko 20 djece. Većina je pobacana u jamu na Dabinu vrhu nedaleko od sela.

O stradanju sela Krnjeuša gdje su pobunjenici pobili više od 200 Hrvata, uglavnom žena, djece i staraca, sve do temelja opljačkali, pisala je profesorica Ana Došen u knjizi „To je bilo onda“ iz koje su u ovoj knjizi uzeti samo neki ulomci.

U tekstu Tužno gledam kako moj Vakuf tih gori i umire, više ne mogu ni plakati, Abaz Mušeta iznosi svoja sjećanja o stravičnom pokolju muslimana  bosanskog gradića Kulen Vakufa gdje je počinjen jedan od najvećih zločina 1941. Pobijeno je 1365 muslimana. Mušetini opisi masakra nedužnih civila djeluju zastrašujuće, poput kakve mračna nadrealističke vizije zla. Kao dječak našao se u masi ljudi koja je bježala, slučajno je preživio, s slike zla duboko su mu se usjekle u pamćenje.

Krnologiju zbivanja na tim prostorima od 20. VIII. 1941. do 21. II. 1942. prikazuje Mile Pavičić. Iz nje se dobiva uvid u djelovanje pobunjeničkih snaga, njihovo političko i vojno djelovanje te kritičke opaske na partizanske izvore koji o tim djelovanjima pišu sa svojih pozicija.

U ovom poglavlju ima i stravičnih priča o pojedinim sudbinama. Josip Babić iz Boričevca piše o Mili Pavičiću Miladinu koji nije htio napustiti Boričevac nego je ostao u selu zbog starog oca jer otac nije htio napustiti svoju kuću. Kad su četnici upali u selo, bajunetom su mu usmrtili oca na kućnom pragu, a Mile je vidjevši to pobjegao, no uhvatili su ga, isprebijali i svezali mu ruke žicom. Znao je što ga čeka kad su ga doveli do jame udaljene nekoliko kilometara od njegove kuće. U jednom trenutku „Naglo je odlučio, spretno se bacio na četnika koji je bio između njega i jame tako da je četnik otišao naglavce u jamu, a Miladin je skočio za njim. Pri padu se odbijao od stijena, ruke su mu se razvezale…“ Ostao je živ i puna tri dana je uz nadljudske napore uspio izaći. Uz brojne peripetije uspio je doći u Bihać odakle su Boričevljani raseljeni po cijeloj Hrvatskoj. Poslije rata naselio se u Drenovce u istočnoj Slavoniji gdje su nove vlasti naselile Srbe iz Like u kuće prognanih Nijemaca. To su bili kolonizirani seljaci iz Srba, Donjeg Lapca i okolnih sela, iste one koji su mu ubili oca. Nisu mogli vjerovati svojim očima da je ostao živ pa su ga optužili da je ratni zločinac, no u tome nisu uspjeli.

Četvrto poglavlje  (459 – 513 str.) sadrži 16 priloga o životu Boričevljana u izbjeglištvu. Raseljeni po cijeloj Hrvatskoj, najviše oko Bjelovara, bez posla, bilo kakve imovine, snalazili su se kako su znali i umjeli.

Poglavlje počinje dvama pismima: Predstavka Vladi N R Hrvatske i Predstavka J.B.Titu u kojima Boričevljani traže da im se na neki način isplati ili nadoknadi šteta za izgubljenu pokretnu i nepokretnu imovinu ili da im se dodijeli zemlja u novim krajevima gdje su se naselili. Odgovore nikad nisu dobili.

Interesantno je i pismo odvjetnika Gojka Polovine koji je 1941. bio na čelu ustanika što su opljačkali i zapalili Boričevac i koji je zbog kolaboracije s Talijanima i zločinima što su ih počinili ustanici nad hrvatskim i muslimanskim narodom izbačen iz KPJ i osuđen na smrt kao zločinac, ali kazna nikad nije izvršena, sve mu je oprošteno,a poslije prešućivano. On je pismo uputio Vladimiru Bakariću tražeći da se Borićevljani vrate u svoje selo, no Bakarić mu odgovara da su Boričevljani razmješteni po hrvatskim selima na lijevoj obali Save i da će tamo ostati. Usput Polovina napominje kako su neki od tih Hrvata iz Boričevca sudjelovali u klanju susjednih Srba u selu Bubanj i u selu Kalati kod Vakufa.

Marko Pavičić u razgovoru s Anom Tomljenovićć iz Vile Velebita iznosi svoja sjećanja o životu u rodnom selu i o nevoljama poslije progonstva. Njegovo sjećanje zapisano je pod naslovom Ubijali su nas sve do1960. godine.

Među prilozima o ovom poglavlju ističe se i tekst Miting u Srbu 27. Srpnja 1971. uzet iz memoarske knjige Savke Dabčević Kučar. Dočarana je atmosfera u kojoj se nazire sve ono što će se dogoditi pojavom balvan revolucije.

Ovo poglavlje završava pjesmom Boričevac nepoznatog autora.

Peto poglavlje donosi priloge Milana Krpana Milkana (devet tekstova objavljenih u Vili Velebita), Nikole Vidakovića Nikca (Tri polemička priloga o ustanku), Josipa Pavičića, urednika knjige (petnaest tekstova pod naslovom Utvrđivanje gradiva objavljenih najviše u Večernjem listu u rubrici u rubrici Hrvatska gibanica, te u Vjesniku i jedan u Hrvatskom slovu. Mile Kovačevića tekst pod naslovom Maske su pale u povodu rasprave između Ante Đapića i Milana Đukića u Hrvatskom saboru kad je Đapić zatražio da Đukić opširnije progovori o stradanju Boričevca. Krešimira Pavičića – govor na grobu Mile Kovačevića predsjednika Zavičajnog kluba Boričevac i tekst Kratka povijest boričevačkih društava, biskupa Mile Bogovića – propovijedi na Malu Gospu u Boričevcu 2001., 2009. i 2010., Ive Došena Stradanje župljana župe Male Gospe tekst o dopuni popisa Luke Pavičića u knjizi „Stradanje Hrvata južne Like“, prilozi Ane Tomljenović i Josipa Pavičića o knjigama Ane Došen „To je bilo onda“ i „Lari i Penati Bribićeva doma“, Željka Tomaševića – prosvjedno pismo hrvatskim vlastima zbog nastavljanja proslavljanja 27. VII. kao Dana ustanka naroda hrvatske protiv fašizma, Peticija Vlad Republike Hrvatske potpisana na malu Gospu 1996. Kojom 282 Boričevljana traže da im se vrate posjedi s kojih su protjerani 1941.

Na kraju je proročki tekst Hrvoja Dečaka Moj 27. Srpnja – Možda će budućnost Boričevcu ipak dati šansu.

***Knjiga “Dossier Boričevac“ svojevrstan je zbornik radova velikog broja autora vezanih na razne načine uz Boričevac i područje oko gornjeg toka Une.

Vrlo sažet osvrt na ovu knjigu dao je sam urednik:„Priloge o Boričevcu i boričevačkom kraju – rasprave,uspomene, priče,kronologiju, zapise, polemike, komentare, popise stradalih, propovijedi, peticije, govore… napisali su povjesničari i publicisti, sudionici zbivanja, sami Boričevčjani, njihovi prijatelji i potomci, na osnovi povijesnih izvora i svjedočenja roditelja i djedova…“

Ova knjiga svojevrsna je rehabilitacija dugo vremena proskribiranog i anatemiziranog sela i njegova stanovništva, knjiga koja otkriva pravu istinu o zlu sručenom na Boričevac i okolne krajeve 1941., o prognanicima iskorijenjenim sa svojih ognjišta i njihovoj vitalnosti i prilagodljivosti životu u teškim uvjetima daleko od rodnog kraja u koji se nikad neće vratiti.

To je knjiga o srpskim ustanicima predvođenim četničkim vođama i rijetkim komunistima koji su se proglasili vođama ustanka, primjerice odvjetnički pripravnik Gojko Polovina i svršeni gimnazijalac Đoko Jovanić koje je tadašnji CK KPJ i KP Hrvatske osudio na smrt zbog sporazuma s fašističkim okupatorskim vlastima i masakru hrvatskog i muslimanskog stanovništva, ali od osude nije bilo ništa. Taj ustanak 27. VII. 1941. proglašen je u Hrvatskoj i B i H Danom ustanka protiv fašizma. NDH je na papiru bila nezavisna, ali je u stvarnosti bila marionetska država pod jurisdikcijom fašističkih sila Njemačke i Italije, ustaše jesu činile zločine nad Srbima Židovima i Romima i zato su brojni Hrvati uvidjeli da se san o samostalnoj Hrvatskoj pod Pavelićevim totalitarnim režimom pretvara u svoju suprotnost pa su se pobunili protiv takve države i osuđivali ustaške zločine.

Ustanici, kako su sami sebe nazivali Srbi, osvećivali su se hrvatskom narodu zbog ustaških zločina o čemu svjedoči i ova knjiga. Taj ustanak osim što ima djelomično antifašistički karakter (borba protiv ustaša, ali ne i protiv talijanskih fašista) više ima antihrvatski i antimuslimanski karakter.

Taj Dan ustanka ne može se slaviti kao Dan ustanka Hrvatskog naroda jer se nisu digli Hrvati, nego su Hrvati protjerani ili pobijeni isto kao i muslimani. Bilo je to etničko čišćenje od nesrpskog naroda s obje strane gornje Une.

Da apsurd poniženja bude veći, selo Boričevac je pretvoreno u stočnu farmu, ime mu je nestalo sa zemljopisne karte kao i groblje po kojemu se može utvrditi tko je tu odvajkada živio.

Kvaliteti ove knjige svakako je pridonijelo mnoštvo vrlo kvalitetnih fotografija i faksimila.

Potomci Boričevljana ovom su knjigom podigli spomenik selu svojih očeva i djedova i zauvijek ga upisali u memoriju hrvatskog naroda.