NAUK O VJERI

U povijesti hrvatske književnosti, osobito novijoj, otkad socijalne teme zauzimaju izrazito mjesto, pisalo se o beskućnicima, sirotinji i deklasiranim ljudima prilično. Nema književnoga žanra u kojem se nije tkogod ogledao o ljudima s dna: i u poeziji, i u prozi svih oblika, i u drami, i u raznim medijima, od radija, preko filma, do televizije. No pisaca koji su autentično doživjeli beskućništvo je, ipak, malo. Pisati sa stajališta socijalne simpatije, ideološke opredijeljenosti ili jednostavno empatijski doista je nešto drugo od empirijskog iskustva zgažena i odbačena čovjeka. Poznati su publicistički pothvati kad se novinari prerušuju u prosjake, skitnice ili beskućnike da bi prikupili autentična svjedočanstva o bijedi najnižih slojeva i bezdušnosti gornjih slojeva društva. Dakako, najpoznatiji među njima je Franjo Martin Fuis (Fra-Ma-Fu), novinar i fotograf koji je ostavio nezaboravne serije tekstova o zagrebačkoj sirotinji i podzemlju (Niz strminu bijede, 1935; Hotel Slama, 1937).

Beskućnika je u hrvatskoj povijesti mnoštvo. I sam otac domovine, Ante Starčević, proživio je život i umro kao beskućnik, pod prijateljskim, ali ipak tuđim krovom. Pisali su o bezdomcima Dinko Šimunović, August Cesarec, pa Ivo Kozarčanin, Vjekoslav Majer, do Ive Brešana i, evo, Josipa Šegote. Istina, on je svoj roman suvremenog zagrebačkog beskućnika ispisao uz pomoć poznatoga, ali neimenovanog hrvatskog pisca Mihe B., što nipošto ne umanjuje njegovu vrijednost i privlačnost. Nije razvidno koliki je i kakav udio njegova tajanstvenoga spisateljskog pomoćnika. Kako bilo, ispisali su jedru prozu, kratke i sugestivne rečenice, u duhu suvremene prozne stilske orijentacije, što Šegotin memoarski zapis čini modernim. Dakako, najveća je vrijednost Beskućnika autentičan dokumentarni zapis, u obliku osobne ispovijedi, bivšega beskućnika Josipa Šegote (1947), diplomiranog ekonomista, rođenoga Zagrepčanina i građanina koji je potonuo na samo dno zagrebačkoga društva. Krećući se od 2002. do 2007. u sredini zagrebačkoga polusvijeta iskusio je sve strahote bijede, osjetio ljudsku bešćutnost i ravnodušnost, koje čovjeka bole više od same neimaštine. Iz štiva knjige nije dokraja razvidno zbog kojih se razloga Šegota našao u društvu beskućnika. Objašnjenje da je »preko noći, zbog nesporazuma s najbližima, sukoba na poslu (izazvanog dugim jezikom), lakovjernosti i prijateljskog noža u leđa ostao bez svega« vjerojatno je samo dio istine. I mnogi drugi ljudi doživljavali su slične, a možda i gore životne neugodnosti i tegobe, pa ipak nisu završili na pločniku metropole.

Mislim da su prava pitanja: zašto je Šegota pokleknuo? Zašto se predao? Zašto nitko u njegovoj sredini nije osjetio kamo ga njegove (ne)prilike vode? Odgovori na ta pitanja naslućuju se u knjizi. Punu svijest o njihovu značenju i značaju sam je autor, zgusnuto, uobličio na početku knjige, uvrstivši ih zapravo u red bitnih razloga zbog kojih se prihvatio pisanja svoje ispovijedi: »Pišem ovo ne iz sažaljenja prema sebi, već da dokažem što se sve može proživjeti, a da čovjek ne poklekne. Na žalost, znam mnoge koji su pokleknuli. Odali se piću, krađi, drogi. Nisu izdržali. Pali su. Pali su ne zato što su htjeli pasti, već zato što im nitko nije htio pomoći. Ostali su sami, otpisani i zbrisani od društva. Nekad su i oni, kao i ja, predstavljali nešto, ali ih je sudbina gurnula u ponor. Ostali su sami, i umrli sami, i zaboravljeni.« Strava pred egzistencijalnom neizvjesnošću, koju svi nosimo u sebi zahvaljujući naravi naše novovjekovne zapadnjačke civilizacije, u Šegotinu se slučaju oživotvorila. Preko noći ili postupno, svejedno, našao se isključen iz društva, pauperiziran i odbačen kao nekoristan. No ni to Šegota još ne smatra pravim padom. Moguće je biti siromah, ali ipak pošten, častan, dostojanstven čovjek. No pravi se pad događa kad čovjek potone ispod svake moralne crte, ispod svake etičke granice. Do toga trenutka na njegove neprilike utječu različite okolnosti: od obiteljskih, preko poslovnih, do ustrojidbenih činilaca društva. Na neke može utjecati, na neke ne može, ali stanovitih mogućnosti za uređenje vlastita života ipak ima. Ali potonuti ispod najniže etičke crte stvar je osobne odluke, uvjerenja i izbora. Biti, po Šegotinu shvaćanju, u stanju beskućnika, stvar je svakako žalosna, ali nije moralno odbojna. No postati kriminalac, narkoman, prostitutka, tj. sam se opredijeliti za isključenje iz društva, postati pravi otpadnik, za Šegotu je istinski društveni pad, pad iz kojega je povratak gotovo nemoguć.

Nakon loših iskustava, bez želje za teorijskim rasvjetljavanjem svoje pozicije i pozicije ostalih građana u hrvatskoj demokraciji, Šegota krivnju za osobnu zlu kob svaljuje na sudbinu, a psihološki – kako bi mogao izdržati kušnje svakodnevice – usvaja neke postupke iz asortimana vjerskoga ponašanja, najčešće deklarativnog, bez dubljeg sudjelovanja i iskrena osvjedočenja. No iako ne i svjesno, Šegota ipak podastire očiglednu osudu društva koje je izgubilo osnovni osjećaj solidarnosti, sućuti i zajedničke brižnosti za sve ljude, prema paradigmi kršćanskoga morala, koja paradigma leži u temeljima naše kulture bez obzira na ideološka zastranjivanja. Tako će on naglasiti gdje nailazi na razumijevanje i kome se može vjerovati: »Mi beskućnici družimo se samo među sobom. Za nas je ostali svijet zatvoren. Upravo sam razgovarao s jednim svojim prijateljem. On je nekako skupio lovu pa unajmio neku sobu. Životari, ali bori se da uspije. Pisac. Zove se Miha. Jadam mu se, da nemam više živaca sve to trpiti. Njemu mogu reći, on me razumije jer je u istim govnima kao i ja. Drugima i ne pokušavam pričati jer znam da me ne bi razumjeli, ispao bih glup. Tješi me da moramo još malo izdržati, sada smo počeli odmotavati klupko. Ljudi koji imaju normalan život ne mogu nas shvatiti.« Nekoć se takav nauk pronosio pučkom izrekom da sit gladnu ne vjeruje. Vrijeme je da u ovom globalizacijskom i multikulturalnom nevremenu počnemo učiti narodne poslovice.

UZBUDLJIVO I KORISNO O IZAZOVNOJ TEMI

Knjigu Tajna stigmatizacije čine dvije rasprave o problemu stigmatizacije: splitskoga svećenika Miroslava Matijace pod naslovom Enigma stigmatizacije (ciklostilom umnožena 1961. u Zagrebu) i slovenskoga liječnika internista Ivana Matka, Medicina o stigmatizaciji (objavljena 1933. u vlastitoj nakladi u Mariboru), koja se prvi put objavljuje na hrvatskom jeziku u izvrsnu prijevodu Živka Grudena. Predgovor knjizi napisao je zagrebački neuropsihijatar Bartul Matijaca.

Na početku studije Miroslav Matijaca daje osnovne podatke o samu pojmu i problemu stigmatizacije. Uz podatke o broju stigmatiziranih osoba navodi da je do 1937. šezdesetak stigmatika Crkva proglasila blaženima ili svetima. Posebno je zanimljiv podatak da u istočnim kršćanskim crkvama nema slučajeva stigmatizacije. Dok je među Slovencima (citira podatke iz Matkove studije) nekoliko stigmatiziranih osoba, dotle ih među Hrvatima nema (Bartul Matijaca u predgovoru spominje velečasnog Zlatka Sudca). Posebno opisuje najstariji poznati slučaj znamenovane osobe, svetog Franju Asiškog. Navodi različita tumačenja (posebno ono u vezi s autosugestijom) nastanka stigma i crkveno stajalište da su stigme sv. Franje nadnaravnoga karaktera. Matijaca opisuje slučajeve stigmatizacije Louise Lateau, Izabele Hendricks, Gemme Galgani, Therese Neumann i Padra Pija da Pietrelcina. Opisujući naširoko te slučajeve, navodi niz različitih tumačenja nastanka stigma. Naglašava da Crkva, ma što mislila o stigmaticima, nikada te osobe ne proglašava svetima i blaženima samo zbog krvavog znamenja.

U zaključku svoje rasprave Miroslav Matijaca, citirajući francuskog akademika L. Bertranda, suprotstavlja se onima koji problem stigmatizacije svode samo na patologiju (ali je ne niječe?) te naglašava da kršćanski mistici, kao što su sv. Pavao Apostol, sv. Terezija Avilska, sv. Katarina Sienska, sv. Franjo Asiški, »nisu psihički nastrani ljudi«, nego baš obratno: »oni su ljudi psihički prebogati«. Ističe razloge koji govore protiv nadnaravnosti stigmatizacije te činjenicu da teolozi ne mogu dokazati njihovu eventualnu nadnaravnost. No zaključuje da stigmatizacija i dalje ostaje tajna, s napomenom da ona za vjeru nije presudna tema.

Ivan Matko razmatra stigme i stigmatike kao medicinski fenomen, istina još neistražen i neprotumačen. On sam kaže da su stigmaticima zajedničke tri osobine: znakovi na koži, histerija i gladovanje. Opisuje nekoliko slovenskih slučajeva stigmatiziranih osoba, upozoravajući da je među njima, uz prave stigmatike (Jerica iz Dolenjske), bilo i očiglednih duševnih bolesnika (Lenčka iz Gore, Jeričeva iz Zibike) ili običnih varalica. Među tima su Katarina iz Koruške i Johanica iz Vodica, koja je kao varalica bila osuđena na deset mjeseci zatvora! Posebno potanko opisuje slučaj Terezije Neumann, za koju kaže da »s medicinskog stajališta njezin slučaj nije ni dandanas dokraja razjašnjen«. Tim slučajevima Matko potkrepljuje svoje viđenje da se u stigmatika, uz pojavu znamenja na koži i krvarenja na raznim dijelovima tijela, redovito mogu pratiti znakovi histerije (potanko je opisuje!) te fenomen neznatne potrebe za hranom (asitija).

Opisujući nastajanje stigma (i ekstaze), a pozivajući se na opise niza svojih prethodnika koji su pratili stigmatike, Matko opisuje pojave na koži, krvarenje na autosugestivnoj i hipnotično-sugestivnoj osnovi (prikazuje i slučaj bolesnice u koje se sugestijom postiglo da se brojka koja je bila napisana na jednoj ruci, a onda zavojem previjena, sutradan našla i na drugoj, isto tako zavojem zavijenoj ruci, a na kojoj broj nije bio napisan), utjecaj sugestije na vegetativne funkcije (između ostalog i slučajeve umišljene trudnoće, pa spominje i englesku kraljicu Mariju Tudor i srpsku kraljicu Dragu Mašin!), krvarenje izazvano afektima, utjecaj čelične volje i vježbanja na čovjekovo tijelo (fakiri, malajski derviši!), zatim tjelesne osobine koje potpomažu krvarenje (izrazita osjetljivost i ranjivost kože)… A govori i o stajalištima praktične i eksperimentalne medicine o nastanku pojedinih oblika stigmatizacije.

Poglavlje o asitiji (život bez hrane) ilustrirano je slučajevima stigmatika te opisom i tumačenjem asitije pojedinih stručnih promatrača. Na kraju Matko zaključuje da mnoga pitanja o stigmaticima medicina još ne može objasniti, no da se od traženja znanstvenog rješenja ne može i ne smije odustati. Navodi i stajališta crkvenih predstavnika koji kažu da vjerska znanost, pogotovu mistika, objašnjava te pojave tek kada medicina kaže svoje…

Obje stručne (i znanstvene) rasprave napisane su tako da se čitaju kao krimić! Uz to što su privlačne kao tekst (ne može ih se prestati čitati!), one čitatelja opskrbljuju nizom uzbudljivih i korisnih informacija i stajališta o izazovnoj temi. Nakon što se knjiga zaklopi, u čitatelja se uz osjećaj zadovoljstva zbog stečenih novih znanja javlja i potreba za daljim proučavanjem fenomena stigmatizacije. Posebice stoga što se o toj temi uglavnom piše površno i senzacionalistički.

Prikaz knjige za koju nije teško prognozirati da će izazvati veliku pozornost javnosti zaključujem citatom iz izvrsna predgovora – koji ima odlike stručno-esejističkog, pa i književnog teksta – Bartula Matijace: »Pisane s trijeznom sabranošću, mjerodavno i netendenciozno, a potaknute tek živom znatiželjom prema predmetu izučavanja, rasprave liječnika Ivana Matka i svećenika Miroslava Matijace, premda nastale davno, i danas su ne samo zanimljivo, već i aktualno štivo.

VODIČ ZA NESRETNIKE

Josip Šegota napisao knjigu da dokaže što se sve može preživjeti, a da se ne poklekne

Nikad nismo imali toliko televizijskih emisija, novinskih priloga i knjiga o dobroj papici, oblizekima i spizi. TV kuće se upravo natječu koja će što raskošnije ugostiti svoje gledateljstvo. I sve to uoči i za vrijeme tzv. recesije, koja se kod nas najprije počela odražavati upravo na hrani, tj. na sve skromnijoj i sve skupljoj obiteljskoj košari. A kao kontrapunkt svemu tome dolazi nam knjiga “Beskućnik” Josipa Šegote u izdanju nakladničke kuće “Pavičić”.
Sadržajno zbilja rijetka knjiga, pogotovo kaj je u znoju i krvi vlastite nesreće ispisuje rođeni Zagrepčanin (62), akademski obrazovani sugrađanin, koji JE svoj uspješni život i ugled familije iz tzv. srednjeg sloja prisiljen (ostao bez radnog mjesta) zamijeniti ulicom, prenoćištima, javnim kuhinjama i kontejnerima.
I nakon 5 godina ulice, on se vraća domu, familiji i normalnom životu… “Sad kad se prisjećam svega što sam preživio, pitam se je li moguće da sam sve to izdržao? Pišem ovo ne iz sažaljenja prema sebi, već da dokažem što se sve može preživjeti, a da čovjek ne poklekne. Na žalost, znam mnoge koji su pokleknuli. Odali se piću, krađi, drogi. Nisu izdržali”…
On se održao, jer je uspio svladati sve finese preživljavanja, od skupljanja flaša po kontejnerima do izvlačenja kovanica iz gradskih fontana. Istrenirao je disciplinu gladi, jer lakše mu je, veli, biti gladan, nego prositi hranu. Upoznao je sva prenoćišta i javne kuhinje. Ali i stranačke predizborne domjenke, gdje nikad barem nije ostao gladan! Ostajao bi bez odgovora na mjerodavnim mjestima.
“Došao sam tako poznatoj gospođi iz vlasti. Molim da mi pomogne naći posao, kad sam već tako nepravedno izbačen iz firme… Nudi mi kutiju cigareta. Nisam htio uzeti. Nisam ja došao žicati.”

IPAK JE TAJNA

Dva posve strukom različita čovjeka uhvatila su se u koštac s ovom toliko delikatnom temom i to u proteklom vremenu, prije više od pola stoljeća (jedno djelo tiskano je 1961. a drugo 1933.). Ivan Matko je po struci liječnik, Miroslav Matijaca svećenik. Stoga će njihove prosudbe biti neminovno različite, ali ne i tvrdoglavo uporne u dokazivanju svoga stava. Teolog Matijaca ostao je kod zaključka da su stigme tajna. Trudio se da prikaže argumente za i protiv vjerovanja da su stigme Božji dar ili intervencija. Naveo je brojne dokazane slučajeve stigmatika, ali oprezno koračajući kroz ovu vrelu temu kojoj crkva uvijek ostavlja poluotvorena vrata. Počeo je od prvog stigmatika Svetoga Franje, koji je dobio rane 1224., koje je crkva u ono doba prihvatila kao čudo, da bi u novijim izjavama službene katoličke crkve Franjine rane nazivali ne miraculum, nego mirus eventus. U zanimljivom uvodu dr. Bartula Matijace koji nosi naziv: Svi se pomalo pribojavaju stigmatika, postavlja se isto krunsko pitanje: je li riječ o nadnaravnim pojavama ili objašnjivom prirodnom fenomenu? On dilemu ne razrješuje, ali priznaje da se pojavom valja baviti, jer je toliko intrigantna i prisutna kroz sva ova stoljeća od vremena Sv. Franje do danas, da postoje čitavi instituti koji se bave nadnaravnim pojavama. Do danas je bilo zabilježenih 350 stigmatika, što i nije neki veliki broj, a ima ih najviše u katolika, a ni jedan u pravoslavnih. Počevši od Sv. Franje i završivši sa Zlatkom Sucem, našim jedinim hrvatskim stigmatikom, nema za sada objašnjenja. Može se konstatirati da je bilo varalica, bolesnika i raznih pokušaja obmanjivanja javnosti, ali ipak, smatra dr. Matijaca, odluke valja prepustiti teologiji. To nije skretanje sa znanstvene staze, jer, kaže on, i teologija je znanost, ne prirodna, ali znanost vjere kako navodi slavni ateist Martin Heidegger, «historijska znanost posebne vrste». Uvijek će biti pitanja o čudu koje je nastalo Božjom voljom, ali i sumnji nije li to samo neobična medicinska pojava uzrokovana psihom. Upravo na toj razini raspravljaju i dva autora u svojim radovima, koji tiskani u ponovljenom izdanju ni nakon duga vremena, ne gube ništa od zanimljivosti. Upravo zato jer ni danas nije objašnjeno stigmatiziranje kao dokazano čudo ili dokazani medicinski fenomen. Činjenica je da se teolog Miroslav Matijaca odnosio prema pitanju opreznije i ostavljao mogućnost da se to može dogoditi kao čudo, iako to nije tvrdio ni za jedan slučaj. On sumira svoju raspravu: «Stigmatizacija je, dakle, za nauku još enigma ili tajna, kako je to u naslovu ove rasprave naglašeno.» Drugi autor ne odstupa od pozitivizma i strogog medicinskog eksperimentom potvrđenog i objašnjenog stanja. Sam liječnik po struci, objavio je svoj rad pod naslovom :Problem stigmatizacije(zaznamovanja) v medicinski luči, Maribor, 1933. Tada je bio primarijus u Mariborskoj bolnici i bavio se različitim pojavama psihičkih oboljenja. Njegova analiza je strogo medicinska i utvrđuje kod svakog stigmatika psihička oboljenja, fizičke nedostake ili bolesti, da bi na kraju zaključio da te pojave stigmi tek treba proučiti. On ne ostavlja mogućnost neobjašnjivoga, i tu je bitna razlika između ta dva autora. On je, kaže, za sve pojave « uvijek uspio naći posve prirodna objašnjenja». Objavljivanje ovih tekstova svakako pridonosi razumnom dijalogu različitih stavova te se možemo nadati da će biti traženi i u crkvenim i u laičkim krugovima. Konačno, ovo pitanje je, možda poslije onoga o fizičkom opstanku Sotone, najintrigantnije, a njime su se bavili prvi umovi čovječanstva.

KRITIČARI GDJE STE?

Susret s nakladnikom Josipom Pavičićem

Josip Pavičić svestrana je osoba: novinar, književnik, urednik, nakladnik, itd. Njegova izdavačka kuća Naklada Pavičić godinama objavljuje velike uspješnice i jedna je od najboljih izdavačkih kuća u Hrvatskoj. Razgovarali smo s njim o početcima izdavaštva, trenutačnim projektima i položaju hrvatskoga jezika u hrvatskom društvu

Kako bi Vas se, gospodine Pavičiću, moglo najkraće predstaviti? Što ste vi: novinar, književnik, profesor književnosti, urednik, nakladnik?

Sve i ništa od toga. Ja sam pisac koji piše u novinama, koji proizvodi književne tekstove, koji je predavao književnost i koji uređuje i izdaje knjige. Ako bolje pogledate, vidjet ćete da ni jednog od poslova kojima sam se bavio i bavim ne bi bilo da nema pisanja. Pisanje je moj glavni zanat. Prvi sam tekst objavio kad mi je bilo 10 godina, u “Bjelovarskom listu”, i otad do danas rukopisima sam napunio nekoliko velikih košara. Ima tu svega i svačega, ali teško bi se našao redak koji mi nije kljucnuo jetra. Hoću reći, jesam profesionalni pisac, ali s amaterskim zanosom.

Što vas je potaknulo na osnivanje vlastite nakladničke kuće i kako ocjenjujete recentno hrvatsko izdavaštvo?

Imam rođakinju koja je rođena i odrasla u Americi. Samo je jednom bila u Hrvatskoj, 1971. Sve ju je zanimalo i u nekoliko sam dana odgovorio na milijun njezinih pitanja, od kojih se najmanje polovica vrtjela oko biznisa. Nije se mogla načuditi kako to da se ne bavim nikakvim privatnim poslom. Dvadeset godina nakon što se moja draga Matilda vratila u Seattle, došlo je vrijeme da joj ozbiljno odgovorim i primio sam se, uza sve ostalo što se već bilo primilo mene, nakladništva. Htio sam izdavati knjige koje bih i sam volio pročitati i spremiti u svoju biblioteku. I koje bi se, k tome, mogle i prodati.

I, evo do čega sam sa svojim malim obiteljskim pogonom zvanim Naklada Pavičić dogurao. Imamo puna skladišta i prazan račun. Dobro, ne baš posve prazan, preživljavamo. Nešto se zaradi, no u svemu je bitno da smo svladali majstorluk štedljive potrošnje. Sumnjam da bi nam i jedan fakir mogao konkurirati u vje š tinama hodanja po ž aru , le ž anja na č avlima i dugotrajnog vegetiranja bez hrane , s minimalnim koli č inama vode i zraka . ^^ ak smo i u vlastitom propadanju po č eli pronalaziti inspiraciju za izdava č ke uspje š nice . Neki smo dan , primjerice , lansirali memoare č ovjeka koji je pet godina proveo na dnu Zagreba , Josipa Š egote , pod naslovom ” Besku ć nik “. No , ipak se nadam da ba š ne ć emo morati iskusiti i ono o č emu se govori u na š oj drugoj novoj knjizi , u ” Tajni stigmatizacije “. Obilje ž eni ve ć jesmo , ali prokrvarili jo š ipak nismo .

A što se recentnog hrvatskog nakladništva tiče, ono je najzdraviji segment hrvatskog gospodarstva. Nikad se u Hrvatskoj nije objavljivalo i prodavalo toliko knjiga kao danas. I dobrih i loših. Ali, nezgoda je u tome što je iz javnosti gotovo nestala kritička valorizacija, pa je pritisak neva ž nih knjiga , kompromitiranih nagrada i umi š ljenih autorskih veli č ina sve nepodno š ljiviji . Nitko vi š e i ne poku š ava č ististi te smrdljive Augijeve š tale pune svakojakog knji ž nog sme ć a . Kriti č ari , gdje ste ?

Objavili ste nekoliko knjiga o jeziku, a bili ste i hrvatski lektor na sveučilištima u Grazu i Pečuhu. Što mislite o današnjem položaju hrvatskog jezika.

Nisam sklon bilo kakvim dramatizacijama. Hrvatski je slobodan i priznat jezik. O njegovoj se sudbini odlučuje isključivo u Hrvatskoj, izvana mu ne prijeti nikakva ozbiljna opasnost. Pogibelj može doći samo iznutra, od nas samih. Hrvatski je u rukama Hrvata i samo mu oni mogu doći glave. A da se trude da mu otežaju život, trude se!

Što se trenutačno kuha u vašim izdavačkim i autorskim loncima?

Od pro š le su nam godine ostale dvije neobjavljene knjige : roman ” Afroditin grijeh ” bosanskog arheologa Envera Imamovi ć a , o doseljavanju Grka na otok Hvar i osnivanju Farosa , Staroga Grada , prije 2400 godina ; i biografija ” Tajni ž ivot slikara Vlahe Bukovca ” mladog splitskog povjesni č ara Tihomira Raj č i ć a . Te dvije knjige planiramo objaviti do ljeta , a za jesen i kraj godine pripremamo jo š pet novih naslova , me đ u kojima je i druga knjiga mog dnevnika . Iza ć i ć e pod naslovom ” Ako smo š utjeli , š to je ovo ?”, a obuhvatit ć e dnevni č ke bilje š ke iz 1973., 74. i 75. A uskoro ć e , ako bude i š lo prema planu , iza ć i i knjiga koja ć e iznenaditi sve koji me znaju kao pisca iz novina . U nakladi Dru š tva hrvatskih knji ž evnika , u Maloj knji ž nici , iza ć i ć e moja zbirka pjesama i kupleta ” Bjelovarski list “. Njezin se naslov u ovome razgovoru spominje ve ć drugi put , nimalo slu č ajno .

STIGME – NEOBIČAN FENOMEN

U naše doba senzacionalizma i cvjetanja svih mogućih alternativnosti, praznovjerja, newageovskih prodora, znanstvene fantastike i kojekakvih obmana, potrebno je pozdraviti pojavu knjige »Tajna stigmatizacije« jer jednom uvelike egzotičnom pitanju pristupa seriozno. Dok se u medijima vrlo često o pojavi stigma, rana nalik na Isusove rane na križu, pristupa senzacionalistički, estradno, površno i s pokušajem stvaranja idola, knjiga, koja donosi dvije studije i stručni predgovor, tom se pojavom bavi vrlo smireno, trijezno iz dva aspekta: svjetovnog: psihološkog i medicinskog i crkvenog tj. teološkog. Vrlo je zanimljivo što i studija slovenskog liječnika internista i profesora s Medicinskog fakulteta u Ljubljani dr. Ivana Matka pod naslovom »Medicina o stigmatizaciji«, objavljena 1933. godine, i studija splitskog svećenika dr. Miroslava Matijace, rimskog doktora kanonskoga prava i psihologije, naslovljena »Enigma stigmatizacije« iz 1961. godine, djeluju iznimno svježe, gotovo kao da su pisane za ovo naše doba. Predgovor knjizi, objavljenoj u Nakladi Pavičić u Zagrebu, napisao je neuropsihijatar primarijus dr. Bartul Matijaca, te je ustvrdio da medicinska istraživanja fenomena stigmatizacije u proteklih sedamdesetak godina nisu polučila značajnije rezultate te medicina još uvijek nije sposobna protumačiti taj fenomen. Zanimljivo je da dr. Matko u svojoj studiji zauzima stav da će medicina biti sposobna razriješiti tu enigmu.

Stigme – izazov za znanost

Prva pojava stigmâ zabilježena je u povijesti kod sv. Franje Asiškoga, a kako je navedeno u studiji dr. Miroslava Matijace (1885-1963), sv. Franjo je stigme dobio na brdu Alvernu g. 1224. dok je bio u zanosu – ekstazi te je vidio boli Isusove na križu, osjećajno je zbog toga trpio, ali nije trpio osjetilno. Nakon vizije Serafina sa šest sjajnih i zažarenih krila koji je brzo letio prema njemu, kad je viđenja nestalo, osjetio je da ima ranu na prsnom košu i tajanstvene pečate boli na rukama i nogama. Dr. Matijaca u studiji navodi da je do kraja 19. stoljeća bilo zabilježeno oko 320 slučajeva stigmatiziranih osoba od kojih je samo 41 muškarac te navodi da na području istočnoga kršćanstva nije zabilježena takva pojava. Svi ti slučajevi nisu bili znanstveno obrađivani pa nije isključeno da je među njima moglo biti i pokušaja obmane. No kad se utvrdi da nema obmane, onda je fenomen stigmâ predmet proučavanja psihologije, parapsihologije i medicine i, dakako, teologije. Naime, ključno pitanje na koje se traži odgovor jest: jesu li stigme naravna pojava – tj. fenomen koji je sposobna vjerodostojno protumačiti psihologija, parapsihologija ili medicina – ili su pak nadnaravna pojava, poseban Božji zahvat odnosno čudo?

Teologija, kako u studiji zastupa dr. Matijaca, otvorena je svim necrkvenim znanstvenim istraživanjima toga fenomena i nije spremna zauzimati svoj konačni stav prije konačnog rezultata istraživanja necrkvenih znanosti. Teologija, koja je također znanost, ne želeći ništa prejudicirati glede fenomena stigmâ, dopušta i brani mogućnost da je pri stigmama riječ o posebnom Božjem zahvatu, što je razumljivo jer prava vjera nikada ne može uvjetovati Boga niti mu nijekati mogućnost posebnih zahvata, odnosno čuda.

Suprotstavljena mišljenja

Dr. Matijaca u studiji »Enigma stigmatizacije«, koju su 1961. godine šapirografom objavile sestre Naše Gospe u Zagrebu, pristupio je pitanju stigmatizacije kao teolog otvoren istraživanjima liječnika, psihologa, filozofa i, naravno, teologa i stavovima crkvenog učiteljstva i crkvene tradicije i povijesti, te je podrobnije na temelju relevantne literature obradio pojavu stigmatizacije kod osoba sa stigmama, kao što su: sv. Franjo Asiški, Louise Lateau (Belgija), Gemma Galgani (Italija), Therese Neumann (Njemačka) i Padre Pio da Pietrelcina. Navodeći brojne druge autore i rezultate do kojih su došli u proučavanju stigmatiziranih, teolog Matijaca otkriva kako su se tim fenomenom bavili brojni autori iz različitih naroda, da su održana čak dva svjetska medicinska kongresa o tom fenomenu te da među autorima ima puno suprotstavljenih pogleda i mišljenja koja on citira suzdržavajući se često od svoga komentara. Kroz povijest – kako se vidi iz objavljenih studija – bilo je mišljenja da bi stigmatizaciju trebalo smatrati patologijom: bolestima živaca, duševnim alternacijama, intenzivno doživljenim halucinacijama, bilo je pokušaja tumačenja toga fenomena na autosugestivnoj i hipnotičko-sugestivnoj osnovi, zatim kao fenomena izazvanog afektima, utjecajem čelične volje i vježbanja, tjelesnim osobinama stigmatiziranih ili kao fenomena vezanog uz pojave života bez hrane.

Matijaca kao teolog suprotstavlja se, pozivajući se na druge autore, nekim generaliziranjima, brzopletim rješenjima (npr. tumačenje pojave stigmatizacije kao histerije) ili suviše jednostranim tumačenjima pojedinih autora, koja su često posljedica nepoznavanja crkvenoga nauka ili teologije ili čak potrebe pojedinaca da se suprotstavljaju Crkvi i nadnaravnome. U svom suprotstavljanju on navodi druge autore koji takvim generalizirajućim, pristranim ili egzotičnim mišljenjima suprotstavljaju »preočite činjenice« iz ozbiljne psihologije ili medicine. Kao teolog, Matijaca ne želi isključiti mogućnost da je pojava stigmatizacije poseban Božji zahvat, dakle nešto nadnaravno, ali nipošto ne želi tvrditi da ta pojava jest nadnaravna, da je dobivanje stigmâ čudo ili poseban Božji zahvat.

Crkva i stigme

U studiji dr. Matijaca navodi da je do 1937. Crkva proglasila oko 60 stigmatiziranih osoba blaženima ili svetima, a kasnije je još blaženom proglašena Therese Neuman a svetim Padre Pio, no ni jedna od tih beatifikacija ili kanonizacija nije utemeljena na pojavi stigmâ već na kreposnom životu u herojskom stupnju tih osoba. Crkva, naime, ne dopušta za života čovjekova kult njegove ličnosti, dakle ni stigmatiziranih; ona daje sud o određenom čovjeku samo poslije njegove smrti i nakon najstrožeg istraživanja svih dostupnih detalja njegova života. Sveta Stolica je npr. dala ispitati neobične činjenice pripisane jednom od najpoznatijih stigmatika Padru Piju i nakon pomnog znanstvenog istraživanja, uključujući i medicinsko, izjavila da ne može kazati da su te pojave nadnaravne. Ta izjava ne isključuje da one možda i jesu nadnaravne, a priopćeno je da Crkva to ne može potvrditi. Padre Pio proglašen je svetim, ali ne na temelju stigmâ, već na temelju sveta života.

Istodobno Crkva može i danas pokazati i potvrditi – a to i čini – izvanredne Božje zahvate, prava čudesa (kao što su ona pomno ispitana lurdska), no važno je da su se ta čudesa dogodila na osobama normalne konstitucije, a priznaju se samo ona kad je riječ o organskoj, medicinski dijagnosticiranoj bolesti i kad je ozdravljenje kompletno i trenutačno.

Zanimljivo je da je Crkva dopustila liturgijsko slavlje stigmatizacije sv. Franje (17. rujna) i sv. Katarine Sijenske (3. travnja), no liturgija je kriterij vjere samo onda kad je bezuvjetno vezana s dogmatskom istinom, a nipošto kad se radi o povijesnim činjenicama ili legendama. Tako je Crkva dopustila i slavlje Gospe Lurdske, a da time ne obvezuje sve vjernike na vjeru u lurdska ukazanja. U enciklici Pija XI, izdanoj o 700. obljetnici stigmâ sv. Franje, ne kaže se da su stigme miraculum – čudo nego mirus eventus – čudesni događaj, čudesna pojava.

Mnogo više od životopisa

Čitajući životopisno štivo Milana Vukovića ujedno pratimo i sudbinu Hrvatske, osobito za vrijeme Hrvatskog proljeća 1971. te njezina osamostaljenja 1991. i nakon toga, upoznavajući i pravni sustav svoje države.
Pojam odvjetnika u prihvatu mnogih zapravo je negativan, osobito pod dojmom brojnih američkih filmova (tonâ filmskog smeća!), koji odvjetnike predstavljaju kao osobe koje i zločince brane jednakim žarom kao i pravednike.
Posve drugu i drukčiju sliku odvjetništva i odvjetnika nudi nam Milan Vuković u svojoj knjizi Ja, odvjetnik (Naklada Pavičić, Zagreb, 2008). «Odvjetništvo sam smatrao najvećom vrijednošću i nimalo mi nije bilo teško 1958., kada sam bio zaposlen u Ministarstvu pravosuđa i uprave s dosta visokom plaćom, otići u odvjetničke pripravnike i startati s prihodom koji je iznosio dvadesetinu tadašnje službeničke plaće. Osjećao sam da je odvjetništvo viteški poziv i bio sam pun ponosa kao branjenik u mnogim sudskim procesima koji su pokrenuti isključivo zato jer su branjenici drukčije željeli živjeti, što su drukčije mislili i govorili o hrvatskoj slobodi, o hrvatskoj samostalnosti, drukčije od dogma koje je režimski nametala, snagom sile i progona, službena državna politika.» Branio je brojne osuđenike i hrvatske buntovnike u komunističkom ustroju Jugoslavije.
Vuković nas usmjeruje na vlastito odvjetništvo kao na politički osviješteno zvanje. Premda možemo zamisliti da prihodi u odvjetništvu nisu ostali na početnoj dvadesetini službeničke plaće, ipak prevladava društveni, u ovome slučaju i rodoljubni vid te djelatnosti, što je moguće jedino u uvjetima u kojima se Vuković zatekao: domovina pod tuđinom! (Pod kojim će ponovno biti čim uđe u Euniju.
Dakle, Milan Vuković (Krilo Jesenice, 1933) Poljičanin je i potomak vlasnika omanjega broda (privatnika u socijalizmu, najbolja moguća pozicija!) koji je prevozio građevni materijal za vrijeme gospodarskoga napretka toga kraja, premda s još desetoro braće i sestara, završio je klasičnu gimnaziju u Splitu, a potom pravo u Zagrebu. U glavnom gradu Hrvatske boravi sav život. Poslije osamostaljenja Hrvatske, kojemu je i sam težio i znatno pridonio, tri je puta biran za suca Ustavnog suda, bio član pa i predsjednik Vrhovnog suda, član Ustavotvorne komisije… U svemu, sjajna pravnička životna putanja, ugodan i udoban život, ali, sve to je – samo po sebi – ništa zanimljivo!
Međutim, u knjizi nije tako! Čita se s pažnjom i zanimanjem stoga jer nam autor ne nudi samo svoj životopis, uz brojne slike iz obiteljske zbirke, nego i društveni vremeplov i političku zbilju na našemu prostoru, na osnovi brojnih osobnih zabilješki, sjećanja ili podsjećanja, od Austro-Ugarske Monarhije – do naših dana, a to je – život u pet država, a da se s rodnoga praga nikamo nisu morali maknuti! U svemu: ozbiljno i zanimljivo štivo u kojemu ćemo otkriti mnogošta rijetko spominjana negdje drugdje, ali – sve iz osobnoga pogleda te uz brojne sukobe ili susrete i usputne opaske… Zapravo, podnaslov knjige određuje i njezin sadržaj: Vukovićevo sudjelovanje u borbi i žudnji Hrvatske za samostalnim životom («cijeli moj život je prošao u nekom čudesnom sanjanju samostalne Hrvatske»), tako da se osobni životopis odvjetnikov isprepleće s onim naše domovine.
Što dakle možemo pročitati u ovoj knjizi? Iz Poljica, preko Splita u Zagreb naslov je prvoga dijela knjige, u kojemu je manje podataka o obitelji i njemu samu, vrlo usputno, a mnogo više o prilikama i ugođaju tijekom ili nakon raznih zbivanja, recimo proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, kada je Vuković bio đačić, i slično. Osobito za povjesnike, ali i za svakoga čitatelja, to su iznimno zanimljive stranice koje nam iz prve ruke svjedoče o zbilji, često drukčijoj od one na kakvu smo bili navikli u njezinim prikazima tijekom naših života (Vuković je doživio rasap obiju Jugoslavija i vrlo je dragocjen svjedok!).
Trideset godina, šest mjeseci i šest dana odvjetnik naslov je drugoga dijela knjige. Odvjetnik je Vuković prestao biti kada je prihvatio ponudu tadašnjega predsjednika Tuđmana da uđe u Ustavni sud Hrvatske, radije nego da bude ministar, za što se trebalo stranački odlučiti! Tu su zabilježene brojne Vukovićeve obrane. Znakoviti su naslovi Iz «masovnoga pokreta» u masovne progone, Suđenje Svetom pismu, Tuđmanova hrabrost, Laži o krađi Krležine ostavštine i slično. Ima tu nevjerojatnih stvari, primjerice krivnja što ti je netko nepoćudan posvetio pjesmu ili ona da se oficira nazvalo časnikom, ali – velikosrpska strahovlada, uvijek uz pomoć hrvatskih im podbočnika, bila je živopisna!
Treći dio, Na vrhu hrvatske sudbene piramide, bavi se iskustvom vrhovnoga ustavnoga suca u slobodnoj Hrvatskoj, a četvrti, Neodoljiv zov pisanja, velikani hrvatskog duha, prema mirnijem životu, otkriva nam Vukovića kao prijatelja umjetnika i umjetnosti, organizatora književnih druženja… Završno je poglavlje naslovljeno Napuštam dužnost, nije se više moglo ni disati, uvijek sam želio držati se uspravno svakako treba povezati s ovom rečenicom: « (…) ustrajem u svojemu stajalištu o potrebi bitnih promjena organizacije i ovlasti u hrvatskom sudstvu».
Da, nije lako kada ti se snovi ostvare, dapače: tada je najteže!

Nov kut istraživanja

Čitajući ovu knjigu nisam mogao izbjeći sjećanja na Vlatka Pavletića i njegov kritičko-esejistički i znanstvenoistraživački opus. Sama knjiga, što sam je dalje čitao, navodila me na takve reminiscencije, jer ona dokazuje da je taj sjajni kritičar svakim svojim novim djelom, u cjelini opusa – a on se sastoji od tridesetak knjiga esejâ, kritikâ, studijâ, monografijâ, razgovorâ – dosljedno nastavljao estetsko-kritički koncept, a istodobno ga i kompatibilno mijenjao i tako dopunjavao i obogaćivao. Uvijek je bio isti – i uvijek drukčiji!
Bio je čovjek neiscrpne radoznalosti, neutažive žudnje da nešto novo sazna, otkrije, istraži. I ta ga je strast pratila do kraja života. Nikada nije bio zadovoljan onim što zna, uvijek je htio znati više, pa i više od onoga što se u nekom trenutku uopće i moglo doznati. Nedvojbena odlika svakog istinskog intelektualca, koja je Vlatka Pavletića učinila piscem upravo onakvim kakav je bio.
Prvi Pavletićev esej koji sam zapamtio bio je onaj o Zimskom ljetovanju Vladana Desnice (u časopisu »Izvor«, 1950). Vladan Desnica bio je tada pomalo sumnjiv i nepoćudan pisac. Nakon što su njegov prvi roman napali glasnogovornici partijskog agitpropa (u beogradskim »Književnim novinama« i zagrebačkoj »Republici«), Pavletić se suprotstavio njihovoj prosudbi Desničina prvenca, zdušno ga je pozdravio i analitičkim postupkom afirmirao kao vrsnu prozu. Nije pretjerano reći da je Vladan Desnica ušao u hrvatsku književnost i zauzeo u njoj istaknuto mjesto zahvaljujući upravo eseju Vlatka Pavletića, ali je i Vlatko Pavletić ušao na velika vrata u hrvatsku književnost upravo smjelom kritikom prvoga romana Vladana Desnice!
Samo godinu poslije Pavletić je taj ugled potvrdio i učvrstio esejem Kaos na pragu idealnoga (»Republika«, 1951). Ni danas ne znam ima li primjerenije sintagme kojom se može izreći sukus Ujevićeve poezije. 1Već sam taj naslov je toliko pregnantan i višeslojan, da ga i danas često citiram kad želim rezimirati razmišljanja o mnogim aktualnim situacijama »danas i ovdje«. Tek što je Jure Kaštelan, priredivši i objelodanivši u slavnoj Krklečevoj Maloj biblioteci Ujevićevu zbirku Rukovet (Zora, Zagreb, 1950), izveo toga magistralnog pjesnika iz višegodišnje prisilne šutnje, Pavletić je Ujevićevu poeziju raščlanio s dotad besprimjernom analitičkom podrobnošću, naslutivši i neke zaključke koje su poslije potvrdili neki drugi istraživači.
Pavletić je sam, u knjizi Hrvatski književni kritičari (1958), podijelio književnu kritiku na pjesničku i znanstvenu. I tek što smo se navikli, nakon njegove prve knjige Sudbina automata (1955), vidjeti u njemu književnoga kritičara pjesničkoga tipa, pojavila se njegova knjiga Kako su stvarali književnici (1956), koja je, istražujući stvaralački proces mnogih velikih pisaca, demonstrirao i stvaralačku neumornost i znatiželju i znanstveno-teorijske sklonosti. Na tu knjigu, koja inventivno osvjetljuje kako je neka ideja nastajala, kako se razvijala, mijenjala, popravljala, dopunjavala i konačno oblikovala u književno umjetničko djelo, kao da se posve prirodno nastavlja knjiga koja je pred nama. Ona se opet vraća na tajnu stvaralačkog procesa, ali na drukčiji način. Svojstveno Pavletiću: nikada se ne ponavljati! U ovoj knjizi otkrio je nov, dosad neuočen kut istraživanja; a otkrio ga je u tezi da ambijent u kojem živimo oblikuje nas, kao što mi oblikujemo ambijent. Otkrio je dakle Pavletić reverzibilnost, dvosmjernost toga procesa, a u njemu i obostranost utjecaja, koji nam pomaže da bolje razumijemo specifičnosti unutarnjega laboratorija svakog pisca. Tako dolazimo i do zaključka da te dvije knjige (Kako su stvarali književnici i Soba – roba – osoba) čine zaokruženu cjelinu.
Pišući ovu knjigu Pavletić se služio primjerima iz osobnog iskustva. Opisao je, vrlo sugestivno, sobu Drage Ivaniševića, koju sam i ja poznavao, pa mogu posvjedočiti da je svaki detalj iz Vlatkova opisa točan, opisao je i sobu Milivoja Slavičeka, u kojoj sam i ja jedanput bio, ali je nisam tako precizno percipirao kao on, a i radni prostor Vladana Desnice, i svaki taj i svi drugi primjeri doveli su ga do respektabilnih zaključaka.
Ali ne samo na osobnim iskustvima, Pavletić je knjigu napisao i služeći se širokim i preciznim poznavanjem hrvatske i svjetske književnosti. Navodeći desetine, ako ne i stotine citata iz njihovih djela, od Dostojevskoga, Hugoa i Prousta, koji je za takve raščlambe osobito zahvalan, pa do Puškina i našega Mađera (njegova mladenačka i antologijska pjesma Soba), Pavletić je potkrijepio svoju (proširenu) tezu o povezanosti pisca, njegova ambijenta i njegova djela uvjerljivim primjerima i primjerenim zaključcima, upozorivši na važnost onih dijelova književnog djela koje površni čitatelji, prateći samo osnovnu fabularnu nit, najčešće preskaču. I sam se sjećam nekih svojih gimnazijskih kolega koji su čitajući preskakali sve opise, tražeći samo dijaloge i akcijske detalje, koji prate razvoj radnje. Tako su redovito propuštali ono što je u književnom djelu bitno. Jer upravo ambijenti, koje pisac u nekom djelu priziva uz pojedine osobe, prostori u kojima oni žive, djeluju, razmišljaju, na različite načine reflektiraju njihovu narav i njihove karaktere. A bez toga ne može se razumjeti ni bitna ideja djela koje čitate.
Zato će ova knjiga biti zanimljiva stručnjacima, kao unikatni prilog našoj znanstvenokritičkoj misli, ali još je važnije da će biti korisna nestručnjacima, površnim čitateljima, jer će ih naučiti kako treba čitati. Uvjerit će ih da je ono što su možda smatrali dosadnim i nepotrebnim dijelovima nekog romana zapravo njegova nezaobilazna, bitna vrijednost. Stoga je Pavletićeva knjiga i neobična i nadasve poticajna.

O zlu iz perspektive superiorna agnostika

Povijest je (m)učiteljica života. Ta rečenica spontano pada na pamet nakon što zatvorite knjigu Historia magistra mortis (Naklada Pavičić, 2008) slovenskog pravnika, diplomata, stručnjaka za međunarodne odnose Iztoka Simonitija. U trinaest ogleda autor ispovijeda neku vrstu vjere pobožna humanista kako su ljudske muke, ovozemljske i one druge, zlo i nasilje napose, shvatljivi i dokučivi te da se stoga mogu i spriječiti. Otuda i angažirani ton knjige, pri čemu se autor ne libi osobno unositi u tekst s onu stranu svake ravnodušnosti i hinjene objektivnosti, za što je upravo esej idealna forma. Proničući razloge i korijene zla i nasilja u povijesti Zapada autor ih, ugrubo, vidi u dva istočna grijeha čovječanstva: u monizmima i monoteizmima te svim onim izmima koje su izrodili (komunizam, fašizam, nacizam, klerikalizam…). Autor pritom gotovo cijelu sekularnu ili religijsku povijest Zapada vidi kao inherentnu zlu, regnum hominis kao regnum mortis, izlažući se riziku kontraproduktivnog efekta koji kaže da, ako je sve zlo, onda zla zapravo i nema. Simonitijeva knjiga u tom smislu ponekad djeluje kao zbirka pomodnih stereotipa veoma raširenih danas, koji našu zapadnu kulturu vide ponajprije kao prostor evolucije i usavršavanja zla, odgovorna za sve muke i patnje i nezapadnih kultura. Kao intelektualac razumljivo je da će Simoniti pomesti najprije ispred svoga praga, biti samokritičan prema svom kulturnom i civilizacijskom krugu, no na mjestima ista kritika poprima razmjere (sado)mazohizma, na kojeg je Bruckner, radi uravnoteženosti, skrenuo pozornost sintagmom mržnja Zapada, gdje se (nužna i potrebna) njegova kritika često ne miče od (auto)flagelanstva. Svakako, pretjerano bi bilo reći da je Simoniti neka vrsta pomodnoga kritizera svega zapadnog koji ne ide dalje od svoje kritike. Protiv svih isključivosti, totalitarizama, fundamentalizama, vjerskih i sekularnih, protiv mono(te)izama kao izvora svih zala on nudi svoje sveto trojstvo, koje je ujedno najizvrsniji proizvod upravo tog trulog i grešnog Zapada: demokracija, republika, liberalizam. Simoniti piše: »Pluralnost, tj. supostojanje različitosti može funkcionirati ako se temelji na: demokraciji, koja podrazumijeva jednakovrijednost, pa otuda i ravnopravnost različitih; republici, koja podrazumijeva privrženost javnome dobru i transparentnosti; liberalizmu, koji podrazumijeva da čovjek ima takva prava koja mu ni jedna vlast, ni u ime Boga, ni u ime Ideje, ne može oduzeti.« O tom svetom trojstvu i njegovoj važnosti za društvo i države sporiti se može samo neozbiljan čovjek, bio on vjernik, nevjernik ili agnostik, budući da je ta trijada najbolji poznati okvir za događanje društva kao i najbolja prevencija protiv mono(te)izama i njihovih totalizirajućih tendencija. Tom trojstvu pak Simoniti u obliku zasebna, sjajna ogleda dodaje i nužnost veće afirmacije ženskog (pra)elementa u društvu kojega vrijednost već svjedoče skandinavske zemlje nekom vrstom državnog feminizma.
Posebno žestoka autorova kritika upućena je monoteističkim religijama. Oslanjajući se na poznate Assmanove teze (barem njega navodi) po kojima zapovijed nemanja drugih bogova uz mene ujedno znači i intrinzičnu nesnošljivost te nasilnost monoteizma jer, za razliku od politeizma, ovdje nema mjesta demokratičnosti bogova, a tamo gdje je Jedno i Jednost sve Drugo osuđeno je na (nasilno) isključenje. Assman je tako ustvrdio da se religija u tom smislu od opija za narod pretvorila u dinamit za narod, premda jasno razlikuje zdravu vjeru od bolesnog integralizma i fanatizma. Simoniti takve distinkcije nije ni pokušao učiniti (tek je nekoliko usputnih sintagmi o »iskreno religioznom čovjeku« koji u kontekstu tako intonirane kritike djeluje kao »pošteni intelektualac« u komunizmu), što po sebi nije uopće problematično, barem čitatelju koji ima širi uvid u problematiku, pa se već načitao i naslušao i takvih pristupa i interpretacija, dapače, mnogo kvalitetnijih. No vrijednost je Simonitijeve reciklaže kritike monoteizma u njezinoj razumljivosti i čovjeku bez posebne izobrazbe i informiranosti o tome, pa će prosječno zainteresiranu čitatelju za problematiku zločinačkih monoteizama ovaj tekst biti sasvim solidan smjerokaz i razlog da kupi ovu vrijednu i zanimljivu knjigu. No, s druge strane, upravo je ta Simonitijeva pretjerana (samo)razumljivost i pojednostavnjivanje nedostak koji, ne vodi računa o bitnim razlikama između, primjerice, kršćanskog i islamskog monoteizma, što autor možda ne smatra bitnim za nosivost osnovne mu teze o naravi monoteizama. No to je legitiman put i interpretacija, premda zahtjevnijem čitatelju može biti pomalo žao, iako je, rekosmo, riječ o esejistici, da govoreći o monizmu danas netko može zanemariti Levinasov prinos, kao i Girardov kada se govori o problematici religije i zla, nasilja, (poli)teizma uopće.
Autor je izabrao takav interpretacijski ključ, i u tome uglavnom uspio. Zato na interpretacije fenomena ne treba trošiti riječi. Možda tek pokoju reći o činjenicama, jer interpretacija podrazumijeva slobodu (promišljanja) i jezičnih igara, no ozbiljna knjiga mora paziti da ne griješi u činjenicama. Simonitijeva knjiga to zasigurno ne čini. Tek tu i tamo koja pogreška ili nejasnoća. Tako nije jasno što znači tvrdnja da je »sekularnost pronalazak 20. stoljeća«, ili miješanje 51. psalma s katoličkim litanijama (»u opačinama začet sam«). Ili tvrdnja da je Hans Kueng ekskomuniciran iz Katoličke crkve (nije nikada, eno ga služi mise u svojoj župi u Švicarskoj). Nejasno je i što znači rečenica da »zapadna svjetovna društva nemaju državne religije«. Možda bi bilo zgodno pogledati što o tome kažu ustavi nekih zemalja EU, kao što su recimo Grčka ili Poljska, a i engleska kraljica imala bi tu štogod dodati. Takvih sitnica i nejasnoća ima podosta, no ne umanjuju bitno lucidnost i intelektualno poštenje kojima knjiga odiše. Osim faktografskih nejasnoća i vjerojatno nenamjernih propusta oči bodu i neki, po mojem mišljenju, odveć snažni vrijednosni sudovi poput ovog: »A zbog međusobnih razlika potrebno je poštovanje prema Drugome, koji je slabašan i ranjiv kao što smo i sami, koji shvaća i doživljava žalost, nesreću i bol kao mi, koji osjeća sreću i radost zbog kojih život ima smisao i svrhu. Mi, agnostici, to shvaćamo, ostaje da to shvate i ateisti i teisti.« Takav izljev superiornosti, još u zastupničkoj mi-formi, doista je suvišan u knjizi koja se bavi zlom i nasiljem.
Gledajući iz perspektive Balkana, ovakva je knjiga božji dar, budući da upravo ovdje ozbiljnije treba otvoriti pitanja koja Simoniti u knjizi obrađuje, uz neke veće ili manje nedostatke, na način angažirana humanista puna dobronamjernosti, erudicije i ljudske širine kakva krasi kritičke duše koje nikomu ne podilaze govoreći popu pop, a bobu bob, kako to reče pokojni Stipe Šuvar.