Tragedija stanovnika naselja Boričevac u ličkom Pounju ukoričena je u knjigu Dossier Boričevacurednika Josipa Pavičića (izdanje nakladne kuće Pavičić). Knjigu su u petak, 27. srpnja 2012., predstavili u Novinarskom domu u Zagrebu akademik Dubravko Jelčić, prof. Željko Holjevac i Josip Pavičić, koji je pročitao i tekst spriječenoga Zdravka Tomca.

Saga o Boričevcu poznata je svima koji makar i površno poznaju bližu hrvatsku povijest. Isti oni Srbi koji su 27.srpnja 1941. poubijali hrvatske hodočasnike i taj zločinački čin proglasili poslije “ustankom” (te se u komunističkoj Jugoslaviji slavio kao dan ustanka “naroda Hrvatske”, proširen i na BiH), nekoliko dana poslije opljačkali su i spalili Boričevac, te poubijali one žitelje toga naselja koji se nisu spasili bijegom u Kulen Vakuf, a zatim na sjever Hrvatske. Hrvati se više nikada nisu vratili u Boričevac. U vrijeme jugokomunističke vladavine morali su skrivati da su rodom iz Boričevca, a nekoliko obitelji koje su se pokušale vratiti morale su opet otići pod pritiskom Srba. Ni nakon nastanka samostalne hrvatske države i svršetka Domovinskoga rata ondje se nitko nije vraćao. Tek je djelomično obnovljena razrušena crkva, u kojoj se – kao i ove godine – okupljaju Boričevljani. Zahvaljujući kratkom prilogu Hrvatske televizije hrvatska je javnost 2012. vidjela to mjesto hrvatskoga martirija i čula izjavu stamenoga biskupa Mile Bogovića.

Na zagrebačkom predstavljanju knjige Dossier Boričevac bilo je u publici desetak ljudi rođenih u Boričevcu, brojni Ličani ispunili su dvoranu, viđeni povjesničari, književnici i pravnici. Akademik Dubravko Jelčić govorio je o povijesnoj pozadini slučaja Boričevac, o srpskoj nespremnosti da prihvate bilo kakvu hrvatsku državu, te su njihovi zulumi započeli već u vrijeme Banovine Hrvatske, pa bi se zločin dogodio i da potom nije bila uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska. Zločinci su imali kokarde i petokrake, tada još zajedno, ujedinjeni protiv mirnoga hrvatskog puka, odlučni da na životu “ne ostave ni jednu hrvatsku mačku”, kako reče jedan od njih.

Profesor Holjevac detaljno je predstavio knjigu koja obuhvaća šire povijesno razdoblje, ali su ključni dijelovi posvećeni 1941. godini. U vrlo dobrom, pregnantnom tekstu Zdravka Tomca obuhvaćena je i sadašnjost – obnova spomenika u Srbu 2010. godine u nazočnosti predsjednika RH, Josipovića, dakle obnova spomenika zločincima nad hrvatskim narodom, što je zoran dokaz izdaje hrvatskih političkih elita. (Obnova spomenika zločinicima bila je sastavni dio koalicijskog ugovora Sanaderova HDZ-a i srpske stranke Milorada Pupovca, izvedena u režiji Ministarstva kulture novcem iz proračunske pričuve, čime je prekršen zakon ). Obuhvatio je Tomac i vrijeme početkom sedamdesetih, kada je i opet eksplodirala srpska mržnja, o čemu svjedoče zapisi Savke Dabčević-Kučar kojoj je već tada bilo jasno da će prije ili kasnije doći oružana faza, što se i dogodilo u unutarnjoj i vanjskoj agresiji na Hrvatsku devedesetih godina prošloga stoljeća, kada su se opet sjedinile kokarde i petokrake u krvavoj velikosprskoj fantaziji. One petokrake koje je cinični apologet Josipović nazvao lijepima.

Slaviti danas, 2012. godine u Srbu srpski zločin nad Hrvatima, čin je najveće moguće bestijalnosti. Svi koji u tome sudjeluju trebaju biti izvedeni pred sudove, prekršajne i kaznene, uključujući državne dužnosnike, a Vlada koja podupire slavljenje zločina nad Hrvatima u ovoj nacionalnoj državi hrvatskoga naroda – istoga trena treba odstupiti.

Naselje Srb je simbol ne samo srpskih zločina 1941., nego i stalnog, upornog protuhrvatskog djelovanja u drugoj polovici 20. st. U Srbu je 25. srpnja 1990. donesena deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskoga naroda “na osnovi geografskih, istorijskih, društvenih i kulturnih osobenosti”, te rečeno da se “odcjepljuju narodi a ne države”, što je bio znakovit uvod u posezanje za hrvatskim teritorijem i stvaranje srpske paradržave.

Knjiga Dossier Boričevac doista je teška, ne samo zato što joj težina iznosi nekoliko kilograma (700 stranica, 400 fotografija i crteža, te jedna sjajna Režekova karikatura), nego poradi sadržaja brojnih priloga koji vjerodostojno rekonstruiraju vrijeme srpskoga terora u srpnju i kolovozu 1941. sa svim jezivim detaljima.

Hrvatska župa Boričevci imala je tada 2000 duša. Naseljena je bila poslije odlaska Turaka, pretežito ljudima iz Lovinca, i ubrzo se lijepo razvila premda su Turci i dalje provaljivali te uništili i tek započetu crkvu Male Gospe, koja je ipak dovršena. U susjedstvo su se doseljavali Vlasi koje će poslije SPC i srbijanska politika uvjeriti da su Srbi. O prošlosti Boričevca tiskani su u Dossieru tekstovi Rudolfa Horvata i Radoslava Lopašića, te suvremenih autora Hrvoja Dečaka (o nižoj obospolnoj školi u Boričevcu) i Ane Tomljenović.

Druga je cjelina posvećena životu u selu (autori Jure Pavičić, Mile Pavičić, Marija Došen-Mužević, Zora Glavač r. Pavičić, Ana Došen, Ivan Pavičić, Ilija Rešta, Ana Marija Puhar r. Pavičić, Krešimir Pavičić, Mirko Urošević, Martin Pavičić Maran). Ne suviše bogato, ali dobro uređeno naselje s dućanima i gostionicama, majstorima obrtnicima, radišnim ljudima koji su se nedjeljom okupljali poslije mise isprd crkve, dobro odjeveni i ponosni, sajmovi na kojima su momci zagledali djevojke, bacanje kamena s ramena, prela – to je slika Boričevaca iz zlatnoga doba svršetkom 19. i početkom 20. stoljeća. Napetosti sa susjedima Vlasima nije bilo, premda su ih okružili u velikom broju te će kotar Donji Lapac imati veći broj pravoslavnih od katolika. U vrijeme monarhističke Jugoslavije Vlasi (sada Srbi) u južnoj Lici i sjevernoj Dalmaciji već dosljedno slijede velikosprski nauk, osjećajući se “svoji na svome” u sklopu države koja i sama provodi teror nad Hrvatima, ubija ih i zatvara, oduzima im ime i jezik. Srbi osnivaju četničke organizacije i spremno dočekuju osnutak Banovine Hrvatske koju ne priznaju i žele taj dio Hrvatske pripojiti Vrbaskoj banovini. Pojava Nezavisne Države Hrvatske ubrzava njihovu odluku o odcjepljenju oružanom pobunom, u stvari genocidnim nasrtajem na sve hrvatsko, čišćenjem teritorija na najzvjerskije načine. O tom vremenu u Dossieru pišu Mile Pavičić, Zlatko Begonja, Zdravko Dizdar, Nikola Vidaković, Josip Babić, David Sinčić, Dane Ivezić, Ana Došen, Petar Javor,Abaz Mušeta (koji govori o strašnom pokolju u Kulen Vakufu ), Safet Zulić, Hrvoje Dečak, Branko Ćopić i Hrvoje Matković.

Sve te vrsno pisane tekstove povjesničara i svjedoka vremena treba pročitati kako bi jednom zauvijek postala i najširoj hrvatskoj publici poznata istina o događajima koji se i opet nameću neupućenima kao “antifašistički ustanak”. Najsažetije o svemu piše Mile Pavičić u svojoj Kronologiji iz koje se saznaje (iz dana u dan) istina. Pobuna je počela koordinirano u području jugoistočne Like, zapadne Bosne i sjeverne Dalmacije. 20. srpnja sastaju se vođe pobune (iz Srba Đoko Jovanić i Dušan Mileusnić), 23. srpnja sastaju se četnici (Momčilo Đujić i drugi) s Talijanima pozivajući ih da kotare Knin, Gračac i Donji Lapac priključe Kraljevini Italiji, 24. srpnja sastaje se Đoko Jovanić s Gojkom Polovinom poradi priprema – sve bez znanja vodstva KPH. Marko Orešković pojavit će se tek poslije tragedije Boričevca i to kako – “ustanici” ga dovode vezanog i isprebijanog, a on ih naziva “ustašama broj dva”. Taj je put ostao živ, ali ne će ni on dugo, ta Hrvat je. 26. srpnja srpski teororisti ubijaju domobranskoga bojnika Ferdinanda Konrada, njegovu ženu i jednog natporučnika.

Na dan 27. srpnja 1941. srpski pobunjenici zauzimaju Drvar i ubijaju sve Hrvate i muslimane (oko 500 ljudi). Napadaju hodočasnike koji se vraćaju s proslave blagdana sv. Ane s Oštrelja i iz Kosova Polja (podno Knina). Ubijen je i drvarski župnik Weldemar M. Nestor. Slijedi Srb u kojemu je pet oružnika, koji se razbježe, no većina bude ubijena. U Srbskom klancu napadaju kamion s oružnicima. U Srbu je formirano četničko vodstvo pobune. Talijani aktivno surađuju (opaska: slično kao JNA u devedesetim godinama). Istoga dana zauzeto Bosansko Grahovo – na ražnju je živ pečen župnik Juraj Gospodnetić, a to su bili prisiljeni gledati njegova majka i mještani.

28. srpnja u Boričevac stiže iz Bihaća satnik Veber i smješta nekoliko desetaka svojih ljudi u Boričevac. Istodobo Srbi ubijaju u Mazinu nedaleko Boričevca obitelji lugara Anića iz Krasna i postolara Kneževića iz Boričevca. Svaka od tih obitelji ima po petero djece. Sva su djeca pobijena, nakon mučenja, osim jednoga mladog Kneževića kojega navodno spašava neka Srpkinja. 29. srpnja ubijaju Srbi 37 članova šest obitelji Ivezića. Veberova domobranska satnija pokušava djelovati, ali dio pada u zasjedu. Stanje je dramatično i u Boričevcu. Veber vapi za pojačanjem. Teroristi zauzimaju okolna mjesta, Boričevac je odsječen i jedini je mogući put prema Bosni. Boričevljani kreću u progonstvo, ali petnaestak (uglavnom starijih) odbija poći, te će biti spaljeni zajedno sa svojim kućama. Bilo je to 2. kolovoza 1941. Srbi su palili mjesec dana, dok nije ostao ni kamen na kamenu, razrušili su i groblje, a crkvu tek 1942. Preostala su još dva mjesta naseljena Hrvatima: Vrtoče i Krnjeuša na bosanskoj strani granice. U Krnjeuši je pobijeno 200 Hrvata, u Vrtoču su Srbi nosili glave ubijenih na kolcu. Ubijena su i djeca. 11. kolovoza potpisuju pobunjenici sporazum s talijanskim fašistima u Otriću.

Stanovnici Boričevca uputili su se bili, kako rekosmo, u Kulen Vakuf, gdje su srdačno dočekani, ali im je ubrzo postalo razvidnim da će, ako tu ostanu, postati žrtvama srpskih terorista koji su opkolili grad. U dugoj, očajnoj koloni, Boričevljani napuštaju Vakuf i uspijevaju preživjeti.Tu sreću nema muslimanska kolona koja ide drugim pravcem – četnici ju zarobljavaju i odvode natrag u Vakuf, na stratište. Ubijeno je 1395 muslimana. Bilo je to 6. i 7. rujna 1941.

Marko Orešković je ubijen 20. listopada u Bosni kod sela Očijeva, “od elemenata koji su orijentirani više četnički nego partizanski”.

Donji Lapac su pobunjenici zauzeli u veljači 1942. (27. 2.) i taj se dan “među narodom smatralo konačnim dijeljenjem partizana i četnika”.

Knjiga Dossier Boričevac pažljivo je koncipirana. Njezina povijesno-politička dimenzija pisana je po svim pravilima suvremene historiografije, što znači da su autori konzultirali sve dostupne dokumente iz raznih izvora i uspoređivali ih kako bi se što više približili objektivnoj povijesnoj istini. Rabljena su tako i partizanska vrela (partijskom cenzurom iskrivljena), četnička te domobranska i ustaška, a dokumenti ponegdje objavljeni i u cjelini. Uz znanstvene, objavljeni su i literarni radovi s dokumentarnom podlogom, neki od njih vrlo vrijedni i zapamtljivi. Neobično je zanimljiv i zadnji dio knjige koji govori o Boričevljanima u progonstvu i njihovoj ni danas dovršenoj borbi da im se vrate imanja, istoj onoj koju vode stanovnici Španovice, Zrina ili Priboja.

I dok Boričevljani i njihovi potomci vode tu paradokslanu bitku usred samostalne nacionalne države hrvatskoga naroda, u Lapcu i Srbu pokušava se stvoriti nov mostobran “srpskih zemalja” pod pokroviteljstvom hrvatskih izdajnika. Tomu mostobranu koji se oporavlja od “Oluje” potreban je mit, a taj se kao i svi srpski mitovi zasniva na lažima. Ime toga mita je “ustanak naroda Hrvatske i BiH”, koji je za privremene potrebe sveden na “ustanak naroda Like”, što je također blasfemično. Ove 2012. godine izdajnička hrvatska elita ponešto je progledala i shvatila da će joj se Srb kad-tad obiti o glavu, pa ondje nije zalazila, osim krivokletnika i političkog poluidiota Mesića. Štoviše, blazirani lirski tenor Milorada Pupovca imao je dionicu u kojoj su se spominjale nedužne hrvatske žrtve, ali su one po njemu posljedica ustaškog nasilja. Ako misli na Suvaju i još neka mjesta, u Dossieru Boričevac naći će odgovor što se doista zbilo i koji su bili uzroci ustaškoga zlosilja.

Elem, ovako: kako već rekoh, Vlada koja podupire proslavu zločina nad Hrvatima, treba odstupiti. Predsjednik države koji podržava krivotvorenje povijesti, treba odstupiti.”Proslavu” u Srbu treba zakonom zabraniti. Povjesničare i paraznanstvenike koji unatoč svim dokumentima i svjedočanstvim i nadalje nastoje na nepovijesnoj, neznanstvenoj teoriji o “antifašističkom ustanku” treba odstraniti sa hrvatskih fakulteta. Ili želimo da se i treći put dogodi ono što se dvaput zbilo u nesretnom 20. stoljeću, to više što četnička sablast okružuje Hrvatsku i na Dunavu i na Savi i opet na Uni, a priglupa hrvatska politička elita odmahuje rukom. Postojanje “republike srpske” koju naši političari i mediji tretiraju kao državu i laskaju joj velikim slovima, trajna je opasnost za Hrvatsku i inspiracija za buduće nemire u dijelovima hrvatske države koje srpski političari i nadalje drže “okupiranima u Oluji”, a na širem planu podbadaju žar vječne težnje za statusom “političkoga naroda”.

Posve na kraju ove recenzije, objašnjenje: Mesića sam nazvao političkim poluidiotom jer mu se uza sva zla koje je počinio mora priznati jedno: uvijek je dosljedno zastupao misao da “republika srpska” nastala na genocidu ne smije postojati. Dakle, čovjek nije potpuni politički idiot, kao što mnogi govore.

Možda bi se memoarsku literaturu, bez obzira na njezin subjektivni značaj, moglo smatrati i vezivnim tkivom između suhoparnih činjenica, koja književno oblikovana ne otkriva samo piščeva stajališta nego i duh vremena o kojem piše ali i vremena u kojem je nastajala. Takvu jednu knjigu memoraske građeNasilje žalosnih uspomena – Krhotine sjećanja 1967.-1969.-1971.-2003.-2007. nedavno je objavio akademik Dubravko Jelčić. Autorovo životno iskustvo te sudioništvo u cijelom nizu važnih i zanimljivih događaja iz hrvatske povijesti daju dodatnu težinu Jelčićevim Krhotinama, koje po svom značenju nadilaze osobne autorove impresije te postaju dijelom pamćenja cijeloga naraštaja, koji je na svojim plećima nosio nacionalnokulturna te politička preporodna gibanja od sredine šezdesetih godina pa gotovo sve do naših dana.

Tako je u početnom dijelu knjige autor zabilježio vlastita zapamćenja događaja oko nastanka “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika”, kad su se većina hrvatskih ustanova te ugledni intelektualci izjavom oduprli sve snažnijoj velikosrpskoj agresiji na hrvatsku kulturu, koja se politički manifestirala u realizaciji ideje t. zv. jugoslavenskog unitarizma. Jelčić ne ulazi u pitanje nastanka same Deklaracije, nu zato posebice apostrofira ulogu Miroslava Krleže, koji je svojim glasom podignuo ruke mnogih članova tadašnjega Društva književnika Hrvatske, što je utjecalo i na opće prihvaćanje ne samo Deklaracije, nego i otpora sve snažnijem nijekanju hrvatskoga jezičnog, književnoga, kulturnoga, a onada i političkog identiteta. Pišući o tim događajima, Jelčić podsjeća i na snažne političke otpore, osude Deklaracije te prijetnje njezinim potpisnicima. Među organiziranim prijetnjama posebno se ističe ona zastupnika iz Orahovice – Stjepana Mesića, koji je Deklaraciju smatrao diverzijom protiv socijalističkoga razvoja te tražio objavljivanje imena njeznih potpisnika, kako bi jugoslavensko komunističko tužilaštvo moglo protiv njih pokrenuti kazneni postupak.

U ranije objavljenu tekstu “Zgode i nezgode hrvatskih književnika – Dnevnik turneje po Slavoniji u jesen 1969.” Jelčić piše o turneji skupine hrvatskih književnika po slavonskim mjestima, gdje se nakon višegodišnje šutnje budio nacionalni duh, a na kojeg su različito reagirale tadašnje mjesne vlasti. Višednevna književnička ekspedicija, o kojoj autor piše, a što potvrđuju i pseudonimi potpisnika tada objelodanjena teksta o sadržaju pohoda, na duhovnoj razini i u svom vremenu, ako nije gotovo ravna Ibrišimovićevu osloboditeljskom pohodu u Slavoniji, onda je svakako njegov rani glasnik, koji je najavljivao neizbježne događaje dvadesetak godina kasnije.

U tekstu o “Hrvatskom proljeću u Slavoniji” Jelčić podsjeća i na političke udare na tadašnjega predsjednika DKH Petra Šegidina, koji svojim književnim i javnim zauzimanjem nije bio po volji ni domaćim jugounitarističkim snagama. Zgodi kako je pak jugoslavenski komuniostički diktator Josip Broz Tito odao počast hrvatskoj himni autor je opisao na događaju u prigodi obilježavanja stote obljetnice Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. U dijelu knjige naslovljenom “Od muka do šutnje” autor je objavio svoja tri pisma iz 2003. i 2004. dužnosnicima HDZ-a u kojim ih upozorava na neprihvatljivu politiku po hrvatske nacionalne probitke. U “Fragmentima iz dnevnika” Jelčić piše o svom rastanku sa Sanaderovim HDZ-om.

U poduljem eseju ili možda raščlambi nazvanoj “Gdje smo bili”, a koja slova i kao svojevrsna politička oporuka mlađem naraštaju hrvatskih političara, Jelčić kroz događaje zadnjih dvadesetak godina crta orise nacionalnoga karaktera, koji se nekad manje, a nekad više mogu odčitavati i kao određene konstante u životu hrvatskoga naroda.U dijelu raščambe posvećnu “Novom rashrvaćivanju Hrvatske” podsjeća na modele rastrojavanja državnosti i nacionalnoga identiteta, koji su se poslije 2000. godine počeli opetovati u svojim starim inačicama, dok u drugom pododjeljku upozorava na funkcioniranje države, odnosi prema Europskoj uniji te odnosu republike Hrvatske prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Jelčićeve Krhotine sjetna su sjećanja na slavne dane hrvatskoga otpora i borbe za samobitnost u iznimno teškim okolnostima ali i upozorenje sadašnjim političarima i cjelokupnoj javnosti, kako bismo sadašnjim odnosom prema vlastitoj državnosti i nacionalnim vrijednostima vrlo lako mogli ponovno upasti u stupicu različitih inačica kolonijalnoga položaja.

Sva tri pokreta, partizanski, četnički i ustaški, istovjetnog su tipa i mentaliteta i čini ih ista ljudska podloga. Tako je pisao i tvrdio hrvatski prvo komunistički, a potom disidentski i emigrantski prvak, publicist Ante Ciliga kojem je Naklada Pavičić nedavno objavila intrigantnu knjigu Jasenovac: ljudi pred licem smrti. Riječ je o Ciliginu sjećanju na godinu dana koje je proveo u ustaškom logoru Jasenovac, i to ratne 1942. godine. U vrijeme komunističke vladavine Ciliga je bio persona non grata pa njegove trpke logoraške uspomene nisu mogle biti ni objavljene niti spominjane. No, i nakon pada komunizma Ciligin zapis bio je opasan jer je u njemu Ciliga vrlo otvoreno progovarao o stvarnim odnosima koji su vladali u jasenovačkom logoru smrti, tj. o funkcijama koje su u logoraškoj zakučastoj i neljudskoj hijerarhiji imali i sami logoraši, prvenstveno Židovi, ali i Srbi i Hrvati. Naravno, pravi gospodari logora koji Ciliga bez puno okolišanja uspoređuje s najneljudskijim nacističkim logorima smrti poput Auschwitza bili su ustaše, ali oni su i same logoraše uvodili u različite dužnosti kako bi u njihovo ime kontrolirali zatvorenike i osuđenike na logorski život, denuncirali ih, maltretirali, a onda i ubijali. Uostalom, sličan postupak uspostavile su i komunističke vlasti kada su zatvorenici sami na Golom otoku do besvijesti tukli svoje supatnike, a stražari su sve to promatrali sa strane.

A Ciligini zapisi ne bi izazvali toliku pozornost da se u jasenovačkim uspomenama posebno oštro nije obrušio na brojnu židovsku zajednicu u Jasenovcu. A kada je budući hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u Bespućima povijesne zbiljnosti citirao Ciligu i njegove opservacije o židovstvu, na sebe je navukao bijes brojnih izraelskih i ne samo izraelskih povjesničara i političara, pa je neke sporne citate i tvrdnje morao i izbacivati kako bi se Tel Aviv dobrohotnije ponašao prema Hrvatskoj.

– U našoj biblioteci logoraške literature odlučili smo objaviti Ciligu, tj. šesto poglavlje njegove knjigeSam kroz Europu u ratu koju je Ciliga sam objavio 1978. godine u Rimu. Devedesetih je izašao i reprint te knjiga u Puli, gdje postoji i društvo koje njeguje uspomenu na Antu Ciligu. Nama su zanimljive sve knjige logoraških sjećanja koje su po nečemu sporne, bilo da su zabranjene, cenzurirane, neobjavljene, prešućene. Mislim da će naša biblioteka dobiti i drugo kolo – kaže nam nakladnik Josip Pavičić.

I dok je Ciliginu knjigu s jasenovačkim uspomenama preporučio samo čitatelju jakih živaca, izdavač na korici knjige priznaje da se u opisu držanja Židova u logoru osjeća antisemitska crta. A taj Ciligin antisemitizam ističe i autor predgovora, slovenski znanstvenik i diplomat dr. Iztok Simoniti, koji tvrdi da se nikada ne smijemo složiti s Ciliginom tvrdnjom da su, pojednostavljeno rečeno, sami Židovi uzrok njihove velike tragedije koja ih je pogodila u genocidu tijekom Drugog svjetskog rata.

Simoniti Ciligina stajališta otvoreno zove antisemitskim, a pogotovo se to odnosi na njegovo promišljanje o Židovima kao “izabranom narodu”, što je do izražaja došlo i u jasenovačkim logorskim uvjetima gdje su, po Ciligi, Židovi logoraši držali brojne rukovodne položaje dovodeći time druge grupe u težak položaj.

Ciliga otvoreno tvrdi da su u Jasenovcu logorsku unutarnju upravu držali Židovi, a ne komunisti, kao što je to bilo u njemačkim logorima. Takvu praksu opravdava Pavelićevim političkim računima i tvrdi da on u držanju prema Židovima nije bio vođen rasnom mistikom poput Hitlera. Njegov najveći neprijatelj, piše Ciliga, ipak su bili Srbi, dok su mu Židovi bili najmanje važan i najmanje opasan protivnik. No, odnos prema židovskoj imovini već je drugo pitanje pa je Pavelićev režim naveliko pljačkao golema židovska bogatstva.

I dok Ciliga opisuje svoje susrete i s Luburićem, ali i bivšim franjevcem Majstorovićem, kaže i to da su logornici koji su bili Židovi vrlo grubo postupali s nežidovskim logorašima te u njima nalazi starozavjetnu tvrdoću i nesmiljenost i odjeke Mojsijevih riječi prema kojima im Bog zapovijeda istrijebiti druge i zauzeti njihovo mjesto… Ciliga vrlo često i vrlo rado generalizira, ističe židovsku oholost, netolerantnost i vjerski fanatizam, kao da u drugih naroda nema oholih, netolerantnih i fanatičnih.

No, Ciliga ne može ne primijetiti i fantastične oblike židovske organiziranosti, čak i u logoraškim uvjetima. Tako ističe da je jedina pomoć koja je izvana u Jasenovac stizala sistematski bila pomoć židovske bogoštovne općine iz Zagreba koja je svakog tjedna u logor slala pakete. Paketi su stizali vlakom u četvrtak kako bi se dijelili logorašima uoči šabata. I Ciliga ističe divljenje Židovima zbog te požrtvovnosti i solidarnosti, ali mu i smeta što ne osjećaju grižnju savjesti kada spašavaju vlastitu kožu na tuđi račun. I u tome vidi utjecaj Mojsijeva učenja o izabranom narodu koji je nadmoćniji od drugih, pa će i danas Ciligine oštre kritike židovskog karaktera i židovskog ponašanja u jasenovačkom logoru sasvim sigurno naići na oštre kritike u javnosti. Doduše, i Ciliga priznaje da su se Židovi u Jasenovcu trudili preživjeti i da za to nisu birali sredstva, ali da im je sve to na kraju bilo uzaludno. I dok je Ciliga legalnim načinom pušten iz logora smrti (očito je o tome morao odlučivati netko vrlo moćan u ustaškoj vlasti) i dok priznaje da je i sam, kao književnik i antikomunist imao privilegije u logoru, svi su Židovi unaprijed bili osuđeni na smrt te su prevareni u svojim nadama i pretenzijama.

Uzrečica koju ispisuje i Ciliga da je Jasenovac posljednje židovsko carstvo u Hrvatskoj, a da ni ono nije za dugo, pokazala se na kraju jasenovačkog pakla kao točno proročanstvo koje je židovski narod gotovo potpuno zbrisalo iz hrvatske memorije i s hrvatske zemlje.

Nedavno je i Hrvatska televizija pokazala potresni austrijsko-njemački film “Krivotvoritelj” nagrađen Oscarom u kojem baš Židov Salomon Sorowitsch, logoraš, organizira krivotvorenje funti i američkih dolara kako bi Hitler ekonomski potkopao svoje neprijatelje. E pa te mučne scene iz “Krivotvoritelja” pune moralnih dubioza jako podsjećaju i na Ciligine zapise iz Jasenovca. A ako smo odgledali “Krivotvoritelja”, trebali bismo pročitati i Ciligu.

Knjižica Suvremeni hrvatski grafiti rezultat je dugogodišnjega istraživačkog i sakupljačkoga rada pri Katedri za hrvatsku usmenu književnost na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Stipe Botica potpisuje knjigu sa studenticama i studentima kroatistike koji su grafite skupljali u okviru seminara iz hrvatske usmene književnosti.

U proslovu drugom dopunjenom izdanju autor objašnjava što se u ovih deset godina (otkako je izišlo prvo izdanje Suvremenih hrvatskih grafita) promijenilo, kako se danas u teorijskoj literaturi tumače grafiti (a tu nema velikih novosti) te zapaža odmak od društvene angažiranosti i svojevrsnu individualizaciju i osiromašenje grafita. Zašto je tomu tako, pitanje je na koje nije jednostavno odgovoriti, ali nakon čitanja ove zanimljive i višestruko korisne literature, naznačuju se mogući odgovori.

Grafit (tal. graffito) jest i riječ i slika (verbalizacija i crtež) koja nastanjuje neki zabranjeni prostor, uglavnom gradski. Pojavljivanje u takvu prostoru otvara još nerazriješeno pitanje grafita kao kulture, subkulture ili vandalizma. Pokušaji da se prostor grafita pripitomi, odnosno da se odredi gradski prostor predviđen za grafitarenje, neuspio je jer oduzima grafitima snagu koju imaju kao glas otpora, oni gube dio svojega društvenog angažmana i postaju nedjelatna riječ/slika.

Kao književne strukture grafiti se opisuju unutar poetike malih literarnih formi, a najbliži su poslovici i aforizmu. Poetika grafita (iako jedinstvene poetike nema) uz literarnost, likovnost i jednostavnost uključuje i specifičnu komunikaciju. Sudionici toga komunikacijskoga procesa aktivni su. Njihov dinamičan odnos znak je poetike, ali i razlog nestalnosti, brza nestajanja grafita.

Autor grafiter obraća se ciljanim recipijentima (pojedincu ili skupini) koji obično zauzimaju aktivnu poziciju. Recipijent kao aktivni sudionik na tekst-grafit odgovara, mijenja ga, prekrojava, križa, briše. Ostavlja svoj znak. Djelo (tekst) je u takvu komunikacijskome modelu nestalno, nezaštićeno i zato što potiče na reagiranje. Autor grafita je u sličnu položaju kao autor usmene književnosti – najčešće je anoniman, nepoznat, a njegovo djelo nezaštićeno autorskim pravima. Takvi odnosi omogućavaju i priželjkuju dinamičnu komunikaciju.

Dobar primjer grafitske komunikacije – križanja, prekrojavanja, dopisivanja – jesu grafiti u ženskom WC-u na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Kao teme tih grafita (sakupljeni 2006) javljaju se general Gotovina, vegetarijanstvo, feminizam, bolonjski proces. Zanimljivo za njih jest da su provjerljivi, a pojedine teme univerzalnih predznaka još pronalaze recipijente – i reakcije.

Komunikacija s temom Gotovine:

Bismo li trebali štititi ubojice nevinih?!

Ratni zločin je ratni zločin!

Di si bila 90-ih?

Puši kurac seljačino jugoslavenska!

Naši su naši stoko

Živio Gotovina!

Bolonjski proces:

Mato…priča o Bologni

Jebem ti bolognu!

Me too!!!

Nisi jedina koja tako misli!

Bolonjski proces je proces u kojem se

ni Kafka ne bi snašao

Nije se baš snašao ni u svome

Da grafiti traže svojega recipijenta i njegovu reakciju, vidljivo je iz natpisa studenta očito ogorčena studentskim standardom:

Koji upravljate domovima

i životima studenata,

uđite u carstvo tulumarnice i čitajte

Djelo pojedinca ili skupine, grafit progovara o raznim temama (vlast, politika, Domovinski rat, ljubav, seks, alkohol…), ironizira ih, iskrivljuje ili se jednostavno podsmjehuje. I kada pokušava biti ozbiljan, dopisivanjem i reakcijama recipijenata prelazi u područje smiješnoga.

Središnji dio knjige čine zapisi grafita od 1992. do 2009. sakupljeni među studenticama i studentima kroatistike u Zagrebu, Osijeku i Mostaru.

Ludistički karakter pokazuju oni koji se poigravaju ustaljenim frazama, izrekama, poslovicama i aforizmima: „Bolje vrabac u ruci nego Biograd na moru“, „Koga nema bez njega se množe“, „Tko rano rani ima podočnjake“, „Tko se zadnji smije nije skužio vic“, „Prvo skoči pa onda…padni“, „Mi o vuku a Karadžić na vrata“ ili natpis u studentskoj menzi „Dođoh, vidjeh, napisah… odoh“, a drugi autor dodaje „I ne naje-doh se“.

Neki grafiti ulaze u dijalog s književnom tradicijom: „Da je Hamlet manje griješio knjiga bi bila tanja“, „Istina je lošija polovica hrabrosti“, „Vino pije Kraljeviću Marko / pola pije / pola u džep lije / a iz džepa pijan pacov podriguje“, „Ja sam zmaj od Bosne“, a drugi autor dopisuje „Što onda radiš u Hrvatskoj?“.

Poigravanjem sa značenjem u sljedećem natpisu postiže se humor, ali i kritizira politička situacija: „Nemamo Gotovinu, jel’ može MasterCard?“.

Političkih grafita izrazito je mnogo. Neki od njih pojavljuju se na širem prostoru Hrvatske, pogotovo oni s temom o Domovinskom ratu: „Osijek nikada neće biti OCEK!“, „Vukowar“, „Vukovar svetinjo“.

Politički grafiti upereni su protiv vladajućih i progovaraju o problemima sadašnjosti kao i prošlosti. „Tko je kriv za sve? Zna se – HDZ!“, „Tuđmanu nahrani svoj narod“, „Ne kradite – vlada ne voli konkurenciju“, „Karla Hagu Ante narodu“, „Jugoslavije nema više“, „Vratite nam Srbe. Evo vam Hercegovce“, „Ukrasti, otuđiti – hrvatski, otuđmaniti“…

Ideologija se iz političkih grafita lako iščitava. Kakav je odnos vlasti i grafita, odnosno koliko je britka i neugodna grafitska oštrica, kazuje grafit „I ova se vlast boji grafita“.

Mnogo je grafita koji oblikuju teme ljubavi („Milena volim te / ne mogu bez tebe / nazvat ću te sutra“, „Ljubav se ne mjeri po sreći nego po boli“), seksa („U zdravom tijelu zdrav seks“, „Seks je nastao kad je Adama zabolila ruka“, „Bolje seks u pustinji nego pijesak u krevetu“) i alkohola („Neki piju od sreće / neki piju od tuge / ja pijem od jutra“) posebno među studentskom i srednjoškolskom populacijom. Česti su i grafiti koji progovaraju o važnim životnim pitanjima i postaju uličnom filozofijom, a ironizirajući, relativizirajući ili izvrćući ustaljene filozofske misli zaposjedaju i domenu komičnoga.

Napisana sustavno i pregledno knjiga Suvremeni hrvatski grafiti donosi teorijske spoznaje o grafitima (Pogovor. Grafit kao struktura), relevantne zapise iz raznih područja Hrvatske (Vukovar, Županja, Osijek, Slavonski Brod, Požega, Koprivnica, Varaždin, Karlovac, Split, Dubrovnik) te Bosne i Hercegovine (Mostar, Čapljina). Ukupno 1338 grafita popraćeno je bilješkama o zapisivačima, mjestu i vremenu zapisa. Pozamašni uzorak grafita može pomoći u opisivanju cjelovite poetike grafita, boljem razumijevanju njihova komunikacijskoga modela, sudionika komunikacijske situacije kao i većem razumijevanju grafitske populacije i načina funkcioniranja grafita.

Usmjerena na grafit kao verbalizaciju, knjiga može poslužiti filolozima za opisivanje jezične strukture hrvatskih grafita, a sociolozima nudi mogućnosti tumačenja upravo određenje grafita kao „pouzdanoga znaka društvenih gibanja“.

Središnjim sadržajem Suvremeni hrvatski grafiti komuniciraju ne samo sa stručnom javnosti nego i sa širom čitateljskom publikom jer nude zabavno štivo, ali jednako prodorno i poticajno. Zanimljiva je svakako i zbog toga što nudi mogućnost prepoznavanja vlastitoga životnog prostora (grada, zida, zgrade, igrališta) u prostoru knjige.

Grafitska djelatnost čije početke možemo vidjeti već u spiljskim crtarijama (Reisner i Grosskamp), zatim staroegipatskoj, antičkoj i srednjovjekovnoj kulturi, kontinuitet je zadržala do danas. Jesmo li svi mi u nekoj fazi svojega života igrali ulogu grafitera ispisujući na zidu, školskoj klupi ili fasadi dvorane za tjelesni ime svoje simpatije, ili smo samo bili nekulturni?

O usponima i padovima kratkotrajne Nezavisne Države Hrvatske u Hrvatskoj se dugo vremena malo znalo, a ono što se ‘znalo’ bilo je gotovo uvijek crno-bijelo. Sve što se stavljalo pod kapu ustaštva komunisti su prikazivali najcrnjim bojama, a njihovi protivnici s nacionalističke strane često su tražili isprike i za zlodjela Pavelićeva režima. Tek uspostavljanjem neovisne i demokratske Republike Hrvatske znanstvenici su započeli diferenciranije pisati o NDH, ustaškom pokretu i poglavniku Anti Paveliću, ali nekako previše suhoparno, s mnogo podataka, ali s malo dubinskih raščlambi. To je u jednom slučaju promijenio prof. Hrvoje Matković u svojoj knjizi Između Mačeka i Pavelića – Politički portret Davida Sinčića, Naklada Pavičić, Zagreb, 2010.

David Sinčić (Šibenik, 1923., Zagreb, 1949.) nije spadao u vrhove ustaškoga pokreta i državne hijerarhije u NDH, ali njegov put od pristaše Mačekova HSS-a, do prijelaza u tajni ustaški pokret u domovini, i kasnije njegovo službovanje kao velikoga župana Župe Bribir i Sidraga, toliko su zanimljivi, poučni i napeti da su aktualni i danas. Povijest kao da se ponavlja. Nedavno preminuli prof. Matković opisao je ne samo Sinčićevo političko djelovanje, nego i u još većoj mjeri prilike koje su vladale u kraljevskoj Jugoslaviji i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a koje su naveliko utjecale na djelovanje Davida Sinčića kao mladoga mačekovca, nešto kasnije pristaše tajnog ustaškog pokreta i nakon propasti velikosrpske Jugoslavije visokoga funkcionara NDH na vrlo teškom terenu južne Hrvatske, na pomičnim granicama tisućugodišnjeg hrvatstva, agresivnoga manjinskoga srpstva i nadasve prijetvornoga talijanstva. Sinčić je spadao među one dužnosnike NDH koji su vrlo realistično promatrali vrlo teške prilike mlade države, ali više od toga, on je svojim djelovanjem stalno potvrđivao taj realizam koji često nije bio smjernica aktivnosti cjelokupnoga Pavelićeva režima, stiješnjena između fašističke Italije i nacističke Njemačke, bez velikih izgleda da će preživjeti nakon što Sile osovine izgube rat.

Rođen u najstarijem hrvatskom gradu Šibeniku, Sinčić se brzo uključio u redove Hrvatske seljačke stranke kojoj nije bilo lako djelovati u Dalmaciji, koja je nakon osnivanja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca stalno patila od mogućnosti talijanske okupacije, priklanjajući se neko vrijeme nekakvom emocionalnom jugoslavenstvu. No nakon što su u beogradskoj Narodnoj skupštini ubijeni vodeći ljudi Radićeva HSS-a, i u Šibeniku, kao i većem dijelu Dalmacije, HSS je sve više dobivao na utjecaju da bi na izborima 1939. postao najkrupnija stranka naše južne pokrajine. Međutim, među mladim HSS-ovcima počelo se širiti nezadovoljstvo, navodno, poradi mlake politike Vlatka Mačeka koji je rješenje hrvatskoga pitanja vidio isključivo u pregovorima sa srpskim strankama. Neki od njih, a među njima je bio i David Sinčić, tražili su revolucionarnije korake u borbi za Hrvatsku. Ovdje valja primijetiti da Maček nije bio najsretnije rješenje za vođu nabujaloga HSS-a nakon smrti Stjepana Radića, bio je kompromisna osobnost u jednoj stranci koja je bila više pokret nego partija. To se kasnije pokazalo u izrazito drastičnome obliku nakon što je Maček odbio njemačku ponudu da preuzme vodstvo u Hrvatskoj poslije raspada Jugoslavije, a njegova se stranka raspala na svoje sastavne dijelove i, gotovo se može reći, nestala s političke pozornice. Vodstvo u borbi za prevlast u hrvatskim zemljama preuzeli su nacionalistički ustaše i komunistički partizani, uz drastične udarce na obje strane zločinačkoga četničkoga pokreta, posebice u Dalmaciji, Hercegovini i Bosni. Četnici su to mogli samo zahvaljujući talijanskoj pomoći premda je Italija formalno bila saveznica NDH. U biti, Mussolinijevim postrojbama u Dalmaciji i ostalim susjednim hrvatskim pokrajinama najvažnije je bilo zaoštriti hrvatsko-srpske sukobe kako bi ostvarili davnu talijansku želju da cijela Dalmacija potpadne pod Italiju. Reminiscencije na to nalazimo i u sadašnjoj talijanskoj politici spram Hrvatske, posebice glede rimskoga protežiranja nekih esulskih manifestacija i ‘kulturnog’ nadiranja u Istri pod vodstvom ‘vječnog’ IDS-a.

David Sinčić bio je u središtu toga krvavoga kolopleta kao veliki župan sa sjedištem u Kninu. Ovdje Matkovićeva knjiga naveliko dobiva na aktualnosti. Srpska manjina u njegovoj Župi odmah se podigla na ustanak, dakle prije i najmanjih ustaških represalija. NDH nije mogla, da je i htjela, nešto poduzeti protiv srpske manjine jer za to politički i vojnički nije bila spremna. Četnici su bili organiziraniji i spremniji na pobunu protiv NDH nego komunisti. To se najbolje vidjelo prigodom njihova ‘ustanka’ u Srbu 27. srpnja 1941. Matković navodi povjesničare Vladimira Mrkocija i Ivana Jelića koji su nedvosmisleno dokazali da pobuna u Srbu nije bila pod vodstvom komunista nego četnika ili, u krajnjem slučaju, u nekoj vrsti njihove prešutne suradnje, dakle posve nepodesna da se slavi kao početak komunističkoga ustanka u Hrvatskoj, te Bosni i Hercegovini, kao što je to bilo za vrijeme komunističke Jugoslavije. Sramota je da sadašnja hrvatska vlast podupire slavljenje toga ‘separatističkoga’ srpskoga ustanka u četničkoj režiji.

David Sinčić najbolje je znao kako se treba postavljati spram srpskih četnika i talijanskih imperijalista. Njegova pisma poglavniku svjedoče o njegovu velikom političkom realizmu premda se formalno priklonio tadašnjoj terminologiji pa namjesto ‘Srbi’ piše ‘grkokatolici’, što je samo starinski naziv za pravoslavce. Jedan od najvećih propusta Pavelićeva ustaškog pokreta bilo je, barem u početku, nepriznavanje srpskoga naroda u hrvatskim zemljama, a Srbi su tu već odavno bili završili svoje nacionalno konstituiranje. No to nije ometalo Davida Sinčića da surađuje s četnicima i pripadnicima civilnih vlasti srpske nacionalnosti. Ova suradnja uglavnom je s hrvatske strane bila iskrena, naime Sinčić je htio stvoriti zajedničku hrvatsko-srpsku frontu u borbi protiv komunističkih pobunjenika. No za četnike je to bila samo taktika. U početku se i nisu mogle razlikovati četničke i partizanske snage, u objema su Srbi igrali odlučujuću ulogu. Hrvatske vlasti nisu imale veliki manevarski prostor, posebice u nacionalno mješovitim područjima u kojima je djelovao župan Sinčić. On je držao da je komunistička opasnost znatno veća nego četnička, ali tu nije bilo velike razlike. Slično kao i partizani, četnici su se ne samo vojnički nego i civilno organizirali, što je bilo protivno svim hrvatsko-talijanskim utanačenjima. Kad se Sinčić tužio Talijanima da četnici na ‘svome’ teritoriju slave Dražu Mihailovića kao vojnoga ministra jugoslavenske vlade u egzilu i jugoslavenskoga kralja Petra Karađorđevića kao zemlje s kojom se Italija nalazila u ratu, to Mussolinijevi generali nisu uzimali u obzir.

Navodno za njih je bilo najvažnije ‘uspostavljanje mira’ na njihovim vojnim područjima, no to je bila prazna fraza jer je svako jačanje četništva izazivalo još veće represalije NDH i time razbuktavalo građanski rat u državi koju su Talijani trebali štititi, ali su ju svojom politikom na tromeđi Dalmacije, Like i Hercegovine, naprotiv, dodatno slabjeli.

Poglavlja o suprotstavljanjima lokalnih hrvatskih vlasti s talijanskim vojnim zapovjednicima spadaju u najzanimljivija u ovoj knjizi. Posebice se to odnosi na Sinčićevo službovanje kao povjerenika NDH pri stožeru Druge talijanske armade u Sušaku. Iz ovoga se jasno vidi da je glavni cilj Mussolinijeve Italije bio slabljenje NDH i na onim područjima u kojima su Talijani, navodno, trebali imati samo vojne nadležnosti. Bilo je upravo suprotno: Talijani su uvodili svoju civilnu vlast i na prostorima izvan ‘svoje’ Dalmacije i svoje Prve zone, u Drugoj zoni neposredno do Zone pod utjecajem njemačkoga Wehrmachta. Iz ovoga se štiva vidi koliko je NDH zapravo bila neznatno suverena, što je dodatno otežavalo rad Davida Sinčića. Njegovi kritički izvještaji poglavniku o zlouporabama talijanskih vojnih vlasti na području njegove Velike župe uglavnom su ostajali bez posljedica. Službeni Zagreb ničim nije mogao prisiliti lokalne talijanske zapovjednike na poštivanje ‘pravila ponašanja’ utanačenih Rimskim sporazumima. Talijani su se u tadašnjoj Hrvatskoj ponašali kao okupatori. Premda lokalni dužnosnik, Sinčić se našao i u Rimu tražeći ‘saveznike’ u svojoj upravo donkihotskoj borbi protiv talijanskih presizanja i četničkih provokacija. U glavnom talijanskom gradu sastao se s predstavnicima Vatikana koji mu nisu mogli pomoći, s talijanskom oporbom, koja je tvrdili da će Hrvatska ostati pod zapadnim utjecajem (!), kao što je tvrdio demokršćanin Alicide de Gasperi, kasniji talijanski premijer, ali i s hrvatskim kiparom Ivanom Meštrovićem koji je, navodno, imao veze sa zapadnim saveznicima. Tu mu je po prvi puta sinula misao da bi se NDH trebala vanjskopolitički preorijentirati, zapravo izaći iz željeznoga zagrljaja s Hitlerovom Njemačkom. Poslije pada Italije svakome je trebalo biti jasno da će Sile osovine izgubiti rat. U glavama nekih ustaških dužnosnika klijale su ideje da bi Njemačka mogla sklopiti separatni mir sa Sovjetskim Savezom i zadržati pod svojih utjecajem ‘sprijateljene’ zemlje srednje i istočne Europe, a neki su sve do kraja rata vjerovali u nekakvo Wunderwaffe, čudo od oružja, s kojim bi Nijemci iznudili primirje s antifašističkim silama. Sve je to bilo puko fantaziranje kojemu se jedan tako realističan političar kao Sinčić nije mogao prikloniti. Kao takav tražio je saveznike među vrhunskim hrvatskim političarima i vojnicima koji bi bili voljni izvršiti temeljit zaokret prema zapadnim saveznicima. Bili su to u samim vrhovima ‘zavjere’ ministar vanjskih poslova Mladen Lorković i general Ante Vokić, po dužnosti ministar obrane. Posebnost ove ‘zavjere’ bila je u tome da su oni o tome upoznali i Antu Pavelića. Plan je bio da se Pavelić mirno povuče, a zavjerenici preuzmu civilnu vlasti i zapovjedništvo nad hrvatskim domobranstvom, sve to u uskoj suradnji s domovinskom organizacijom HSS-a. Bilo je u tome strašno mnogo tipično hrvatske naivnosti i idealizma. ‘Zavjerenici’ su vjerovali u Pavelićevo rodoljublje, no ono je bilo dvojbeno ne samo tada , nego i poslije rata kad je Pavelić, došavši u Argentinu, ponovno započeo sa svojom luciferskom politikom, premda je znao da je do balčaka kompromitiran. I savezništvo ‘zavjerenika’ s HSS-om bilo je na klimavim nogama jer je Juraj Krnjević kao drugi čovjek HSS-a sjedio u kraljevskoj izbjegličkoj vladi u Londonu, a Maček bio izoliran u ustaškom kućnom pritvoru. Ostali mačekovci nisu bili u stanju donositi konačne odluke, a neki nisu vjerovali u hrvatsku samostalnost imajući pred očima najviše obnovu Banovine Hrvatske u okvirima Jugoslavije.

Najteži, gotovo nerješivi problem ‘zavjerenika’ odnosio se na odluku antifašističke koalicije da se obnovi Jugoslavija. Britanci nisu htjeli neovisnu Hrvatsku, ni onda kao ni prije dva desetljeća jer su se smatrali ‘bastionom’ njemačke i vatikanske politike; Rusi su podupirali Titov komunistički pokret; Amerikanci su se držali po strani. Vanjskopolitički su se ‘zavjerenici’ nalazili na mrtvoj straži. Ali ono najgore za njih je bio izdajnički stav Ante Pavelića koji je prema vlastitim riječima puštao ‘zavjerenike’ da rade kako bi vidio ‘dokle će gospoda ići’, i kad je saznao da Nijemci znaju za ‘zavjeru’ poglavnik ih je prijavio nacistima. I onda su ‘zavjerenici’ bili osuđeni na najtežu kaznu, na smrt, zatim pomilovani i strpani u ustaške zatvore. David Sinčić spasio se iz ustaškog zarobljeništva bijegom iz vlaka na putu iz Lepoglave u nepoznatom smjeru, valjda, kako piše H. Matković, ‘na stratište’. Lorkovića, Vokića i ostale pogubili su ustaše pod zapovjedništvom ratnoga zločinca Vjekoslava Maksa Luburića, koji je i u emigraciji nastavio sa svojom dijaboličnom ulogom iz NDH, praveći se političarom na radost jugokomunista.

Tragedija hrvatskoga rodoljuba Davida Sinčića završila je u Zagrebu, u njegovu stanu, gdje je čekao dolazak Titovih partizana vjerujući u njihovu milost jer je bio jedan od istaknutih protivnika Pavelićeva režima. Povjesničar H. Matković piše o tome: “Sinčić je bio uvjeren da se njemu, aktivnom sudioniku u pripremama puča s ciljem obaranja Pavelića i ustaštva, koji je zbog toga dospio u lepoglavsku kaznionicu, ne će ništa loše dogoditi. Vjerovao je da će nova komunistička vlast cijeniti stradanje onih koji su odbacili ustaštvo i organizirajući puč (do kojega stjecanjem okolnosti nije došlo) na neki način utrli put uspjehu partizanske borbe… Međutim, u noći od 8. do 9. svibnja 1945. u njegov su stan došli oznaši iz tajne političke policije komunističke vlasti, i uhitili ga. Sinčić više nikad nije vidio svoj stan, premda se nadao da će ga nova vlast kao pučističkog zavjerenika – poštedjeti.” No komunistima nije bilo ni do istine, a još manje do pravde. Oni su bez suda i pravde pogubili Davida Sinčića negdje između 1947. i 1949. Za jugoslavenske komuniste važila je izreka Milovana Đilasa kako su antikomunistički “Hrvati morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela”. Za razliku od demokratskih Nijemaca koji poštuju svoje zavjerenike protiv Hitlera i nacizma, među kojima je bilo mnogo konzervativaca, a neki su bili i antisemiti, za jugoslavenske komuniste u Hrvatskoj važilo je pravilo kako ‘tko nije s nama, taj je protiv nas’. Hrvatski rodoljub David Sinčić završio je mučeničkom smrću između ustaškoga čekića i komunističkoga nakovanja. Ova biografija zaslužuje čitanje i razmišljanje svih pametnih Hrvata, kako bi se i danas izbjegle sve dvojbe između ljevice i desnice, jer jedan mali narod kao što je hrvatski ne može preživjeti bez zajedništva u državnosti i demokraciji.

Josip Pavičić rođen je 1944. u Bjelovaru, a porijeklom je iz Like, iz Boričevca, odakle su mu roditelji morali iseliti 1941. Emotivno je vrlo snažno vezan za rodni kraj svojih predaka, pa je pripremio za tisak knjigu Dosje Boričevac – O životu nestalog sela.
Gotovo cijeli svoj život proveo je kao novinar radeći u zagrebačkim novinama Studentski list,Večernji list, Vjesnik u srijedu, Vjesnik. Najduže se zadržao u Vjesniku (1978.-1991.) Nakon novinarske karijere odlučio se za drugi poziv: lektor hrvatskog jezika u Institutu za prevoditelje i tumače Sveučilišta u Grazu i na Sveučilištu Janusa Pannoniusa u Pečuhu. U tim institucijama proveo je sedam godina. Kao novinar najčešće se bavio kazališnim i književnim kritikama te jezičnom problematikom, a poznat je i kao žestok polemičar. Godine 2005. ponovo se vratio Večernjem listu gdje kao gost suradnik jednom tjedno objavljuje kolumne o raznim društvenim i kulturnim problemima. Dvije godine ranije osnovao je nakladničko poduzeće pod imenom P. I. P. Pavičić u kojem je objavio na desetke vrlo zapažanih djela, primjerice Araličine romane s ključem ili Hrvatske političke viceve Stjepana Babića.
Poezijom se bavio još od školskih dana objavljujući po raznim novinama, časopisima i zbornicima. Na kraju je sve pjesme koje je uspio sakupiti objavio u zbirci čudnog naslova: Bjelovarski list i tako sačuvao od zaborava još jedan vid svoje literarne djelatnosti. Ta je neobična zbirka podijeljena na devet nejednakih ciklusa. Neki ciklusi sadrže samo po jednu pjesmu.
Već prvi ciklus Pet pjesama o smrti iznenađuje stilom i tematikom. Tu se hladno i medicinskom preciznošću iznose tehnike ubijanja životinja. Pjesme djeluju kao prozni tekstovi razlomljeni u stihove. Senzibilniji čitatelj mogao bi se zgroziti nad hladnokrvnim ubijanjem npr. tuna uzgojenih u kavezima ili uputa na koji se sve način može ubiti ptica. Tu je i dirljiva pjesma o malim plavim leptirima koji se okupljaju na masovnim grobnicama:

U ciklusu Dvije političke rugalice okomio se na SDP Ivice Račana i na HNS Stipe Mesića i Vesne Pusić. Za razliku od većine ostalih, ove su pjesme ispjevane vezanim stihom.
Sljedeća tri ciklusa sadrže četrnaest pjesama vezanih manje-više za studentski život ili razmišljanje o aktualnim temama vremena u kojem su nastale.
U jednoj od njih oslikava se atmosfera s filmskih matineja u kinu Studentskog centra gdje su gledatelji glasno dobacivali duhovite ili vulgarne primjedbe na pojedine scene:

Ili duhovita pjesma o opsjednutosti Krležom i njegovom veličinom:

Ciklus Dvanaest samoupravnih zadire u vrijeme radničkog samoupravljanja i komunističke ideologije, gdje se karikiraju političke prilike i iznose zgode iz života radnika i seljaka:

Dvadest pjesama ciklusa Mladenačke nastalo je, kako se navodi, uglavnom 1953.i 54. To je poezija modernog izraza, psihološki intonirana često složenih i teško odgonetljivih metafora. Dotiču se univerzalnih pitanja, ali i svakidašnjih mladenačkih dosjetki i igre riječima  Zbog složene metaforičnosti ove pjesme poprimaju dublji smisao.
Ovom ciklusu blizak je i ciklus Dječačke pjesme koje kao da su nastale u glavi starca, a objavljene su većinom uBjelovarskom listu do 1962. godine. Autor je rođen i odrastao u Bjelovaru, pa otud vjerojatno i naslov cijeloj zbirci. U taj dječački ciklus uvršteno je pet pjesama: Čežnja, Sumnja, Samo još jednom, Bez naslova i Nedovršeno putovanje.

U zbirku su uvršteni i kupleti za koje autor kaže sljedeće:
„Svi su kupleti napisani sredinom devedesetih kao dio Gradišćanskohrvatskog robijaškog kabareta pod naslovom Ste čuli? koji je sastavljen prema knjizi Stjepana Babića Hrvatski politički vicevi, a s namjerom da budu izvedeni na pozornici. Radnja kabaretske igre zbiva se sedamdeset i neke u KPD-u Stara Gradiška. Zatvorenici i stražari nadmeću se u pričanju zabranjenih političkih viceva i pjevaju kuplete.“
U toj kabaretskoj igri ukupno je sedamnaest songova koje naizmjenca pjevaju sljedeći likovi:
Skupina zatvorenika: Andrija (Artuković), Dražen (Budiša), Ivan Zvonimir (Čičak), Vlado (Gotovac) i Franjo (Tuđman).
Zatvorski čuvari: Vladimir (Bakarić), Jakov (Blažević), Mika (Špiljak), Milka (Planinc) i Stipe (Šuvar).
Direktor KPD-a Josip (Broz), sekretarica Jovanka (Broz), vozač Marko (Aleksandar Ranković).
Malu ulogu Zlog Duha ima i KGB (Književnik Goran Babić).
Svi su songovi pisan vezanim stihom. Neki od njih su svojevrsne travestije pjesama naših poznatih pjesnika: Cesarića (Voćka poslije kiše), Tadijanovića (Dugo u noć), Pupačića (Dobro jutro more) i Šiška Mančetića (Blažen čas i hip)
Tako Jakov (Blažević), jedan od zatvorskih  čuvara govori Alojziju Stepincu Menčetićevu pjesmu Blažen čas i hip u stilu ličke ikavštine:

U songu Paritet koji pjevaju Ivan Zvonimir (Čičak), Marko (A.Ranković) i Josip (Broz) uzeti su politički vicevi Stjepana Babića. Čičak pjeva ovo:

Ovaj ciklus završava songom Uznička balada koji pjevaju zajedno i robijaši i čuvari.
Zbirka pjesama Bjelovarski list jednim dijelom predstavlja mladenačke preokupacije srednjoškolca i studenta pretočene u stihove krugovaških predstavnika, jednim dijelom političke satire na račun socijalističke Jugoslavije i njene vrhuške, a dotiče se i suvremene neovisne Hrvatske s izrazitim simpatijama za Tuđmanovu politiku, dok su mu manje simpatični Račan, Mesić i V. Pusić, dok jednim dijelom obuhvaća mnoštvo tema i motiva koji se dotiču najrazličitijih životnih područja.

Kako je i zašto naprasno ukinut čuveni Vjesnik u srijedu, koji je u najboljim danima dosezao nakladu od danas nezamislivih 350.000 primjeraka, u novoj knjizi piše Josip Pavičić. “Kraj novina” zapravo je zbirka dnevničkih Pavičićevih zapisa iz polovice sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Kazališni i književni kritičar VUS-a te njegov posljednji urednik kulturne rubrike demistificira rad u novinama i pisanje kritika i kolumna. Demistifikacija je totalna, subjektivna i iskričava.

Prema Pavičićevu svjedočanstvu, početak kraja zahuktao se nakon što je VUS objavio negativnu kritiku Igora Mandića posvećenu pjesmi “Što bi morao komunizam” Gorana Babića, koju je taj hrvatski pjesnik namijenio Josipu Brozu Titu.

Agonija utjecajnog tjednika pokazala je i agoniju tadašnjeg društva koje još nije dovoljno odmaklo od 71′, niti se dovoljno približilo krvavim devedesetima.

Kad prođe puno vremena pjesme Josipa Pavičića bit će prihvatljivije pa i čitanije negoli danas. Pavičićevo pjesničko štivo danas nas ispunja nostalgičnim prisjećanjima, pa tjeskobom, pokatkad humornom rezigniranošću, a neki puta izaziva i stanje potresenosti, stanje poznatije kao šok. Za pjesništvo je dojam sve. I za autora i za čitatelja. Ma što o tome teoretičari pisali, konstruirali i smišljali: krhke pjesničke tvorevine ovisne su o još krhkijem procesu recepcije, koji se jedva može smatrati nečim objektivnim i mjerljivim. A trenutak dojma pri prvom čitanju nečijih pjesama, u ovom slučaju Pavičićevih iz zbirke Bjelovarski list, najznačajniji je trenutak – moj i Pavičićeve pjesme. O tome će ovisiti sud o toj poeziji i ton napisane kritike.

Pavičić ne stvara lirske pjesme, smatrajući osjećajnost nečim nedovoljnim. I kad su škrte riječima njegove pjesme posjeduju potenciju pripovjedačkog diskursa. Kao da se produžuju njegove priče u nama. Zato, prema uzusima nekih novijih podjela poezije, Pavičićevo pjesništvo bi se moglo smatratiangažiranim, ali na način estradne poezije: jasne, transparentne, čitljive i pjevljive, s dosjetkom ili rugalicom, s ironičnom kritikom ili dubokomislenim zaključkom na kraju. Ali u njega nema programa, ideje za koju se pisac angažira. On je nenamjerno angažiran u borbi protiv svakog angažmana, u borbi protiv podvrgavanja čovjeka bilo čemu ili bilo komu. Možda zvuči čudno i neobično, ali Pavičić je anarhičan, ali i racionalan istovremeno. Uvijek u neredu nastoji stvoriti red i u redu pomaknuti neki sklop ili slog da bi se napravio barem mali nered. Iz te ambivalencije izvire dijalektičnost pogleda na život i ljude, kao obrana od jednostranosti i površnosti, i kao pokušaj ljudskosti da se ne prepusti božanskom kao utjehi i izgovoru, potonuću i oportunizmu. Zato su Pavičićeve tematizacije na krivudavoj i lomljivoj granici između privatnoga i javnoga prostora doživljavanja i sagledavanja životnih prizora. Izražava ih kratkim, nevezanim stihovima, često stvarajući unutarnju pseudodramsku strukturu. Ponekad su mu pjesme aforistične ili zadržane na razini nepravilne haiku pjesme. Njegov je postupak sličan nizanju asocijativnih čimbenika: zapisuje usputne iskaze ljudi u krčmi, govornikâ s radija ili iz vlastitih unutarnjih monologa, ali nastojeći, gotovo uvijek, dati im neki racionalni smisao. Svrha već spomenute racionalnosti u Pavičića je postizanje pobjede nad vlastitom slabosti, propadanjem, nestankom i ništavnosti svega ljudskog. Pavičić čak vjeruje da može uhvatiti vraga („koji nas drži“) i vratiti mu istom mjerom za sve što nam čini! U ciklusu Kupleti piše niz satiričnih stihova u nekoj vrsti pjesničkog dramoleta, s autentičnim osobama kao likovima, služeći se i parodiranjem Cesarićevih, Tadijanovićevih i Menčetćevih pjesama, što je postupak vrlo rijedak u hrvatskoj književnosti.

Prepletanje privatnosti i javnosti, unutarnjeg ljudskog i društvenog vanjskog svijeta još je uočljivije u Pavičićevom dnevniku pod naslovom Ponedjeljak ujutro, u vremenskom odsječku 2005-2007. godine. Dok se u pjesmama sjeća najranijeg djetinjstva u rodnom gradu, te momaštva sa studija u Zagrebu i zrelih godina za i poslije socijalizma, u dnevniku se zadržava na prvom desetljeću XXI. stoljeća. (Nama koji smo, zajedno s njim, kuburili posljednjih četiri, pet desetljeća prošloga stoljeća zanimljiviji će biti najavljeni dnevnici od 1960-ih nadalje.)

Iako se radi o autentičnoj diarijskoj prozi ipak je doživljavamo – zbog mnoštva zbivanja, događaja i obrta koji se odvijaju u našoj državi i u njezinoj bližoj i daljoj okolici – kao memoarsku prozu, neku vrst zapamćenja i (pod)sjećanja koja nam iskrsavaju pred očima kao da su se dogodila puno ranije a ne tek prije nekoliko godina. Pavičić, pored uobičajenog dnevničkog zapisa, tiska i svoje pjesme (neke smo našli u prethodno spominjanoj zbirci), pojedine polemike i tekstove iz svoje kolumne u Večernjem listu, komentare (svoje i tuđe), priopćenja, reakcije, izjave i sl. Često opisuje snove, kao Josip Horvat ili Krleža. Za razliku od nekih drugih kritičarskih ocjena, meni su snovi najbolji. Oni su literatura koja ne boluje od Pavičićeve racionalnosti. A ako se i pojavi koji racionalistički umetak, lako ga je preobraziti: ta lijepo je imati snove! Zaključujući recimo, Pavičić je intelektualni djelatnik desnog svjetonazora koji je veoma zagrijan i zauzet za „hrvatsku stvar“. Zato se kroz sve njegove zapise, neposredno, posredno ili asocijativno, provlači, kao temeljna, misao o nezavisnoj, suverenoj hrvatskoj državi. Oštar je i beskompromisan kritičar svih onih koji ruiniraju hrvatsku suverenost, kulturnost i snagu, ma iz kojega političkoga kuta dolazili. No i u tom naporu pokazuje neobičan spoj nekih ljevičarskih (jer Pavičić je bivši ljevičar) i desničarskih osobina. Pored ljevičarske borbenosti, upornosti, i dosljednosti nalaze se i desničarska konzervativistička suzdržanost, oprez i sumnjičavost; pored ljevičarskog egalitarizma, fraternalizma i internacionalizma nalazi se i ponešto elitizma, nacionalizma i zdravog osjećaja samodovoljnosti. Tako isprepletene ove su osobine (u Pavičića, a mislim da bi mogle poslužiti i drugima), spasonosna brana protiv smrtonosne opasnosti koju u današnjem hrvatskom a i svjetskom stanju nosi kapitalistički globalistički totalitarizam.

Na kraju, prema dosadašnjem iskustvu, Pavičićevi dnevnički zapisi bit će zanimljiviji i više čitani u narednim naraštajima, slično kao i dnevnički zapisi Josipa Horvata. Zašto? Iz Pavičićeve proze, budući je on novinar kao i Horvat, jasnije i sigurnije, s mnogo više podrobnosti i nepatvorene životnosti, odčitavati će budući ljudi naše vrijeme negoli iz tzv. učenih knjiga. A kako je sam dobrovoljno pristao da bacimo svoj voajerski pogled na njegovu privatnost i privatnost bliskih mu ljudi, to će čitanje Pavičićeva dnevnika biti izazovno i zanimljivo.

Zašto baš esej? Prvo je pitanje koje mi se nametnulo povodom čitanja Pavletićeve knjige Soba-roba-osoba. U naših se pisaca i teoretičara udomaćio izraz ogled, pa i pokušaj ili pokus (u starijih autora, kao što su Šufflay i Pilar). Ipak je, mnijem, Pavletićevo štivo više pokušaj, dakle esej, a ne ogled. Pokušaj o neobavezno-obaveznoj relaciji spram izraza i spram predmeta kojim se pisac pozabavio. Naime, pokušao je Pavletić u neobaveznoj formi pokazati koliko ambijent, namještaj, posoblje, pozamanterija, odijevala i modni ukrasi, odražavaju vrijeme o kojem pisac piše, svjetonazorsko opredjeljenje pisca, njegov odnos prema uvjetima u kojima stanuje i stvara, i on i njegovi likovi, i preko kojih se elemenata ophodi s društvom i njegovim vrijednostima. Kako u stvarnom, tako i u fikcionalnom prostoru djela. S druge strane gledano, kratki zapisi, s citatima iz djelâ domaćih i stranih autora na temu opisa sobe, zaista se doimlju kao feljtonski ogledi i prikazi. Tako se u kombinaciji književno-publicističkih vrsta, a kroz kritičku vizuru, vrši pogled putem eseja u unutrašnjost soba, ispod površine robe, u osobnost živih ljudi ili literarnih likova.

Malo je naših pisaca koji su se odvažili (primjerice, Saša Vereš, Branislav Glumac), uz punu svijest o poslu kojega su se poduhvatili i posljedica koje može izazvati, izjašnjavati o svojim iskustvima sa poimence navedenim ljudima, s raznim predmetima, prostorima i vlastima u okolini u kojoj su živjeli ili žive. Najčešće bi se radilo o zapažanjima zapisanima u dnevnicima, koji bi bili pod embargom barem koje desetljeće nakon autorove smrti. (U novije doba učestala je pojava kroničarenja u časopisima i listovima za kulturu, s vrstom zapisa koji su na granici eseja, dnevnika i feljtona, odnosno kolumne.)

Pavletićev pogled kroz esej u intimne prostore najviše nam otkriva kojekakvih podrobnosti u napisima na početku i na kraju knjige. Prikazujući iz neposredna uvida, memoarski i biografski, životni prostor, sobu, D. Ivaniševića i M. Slavičeka, Pavletić otkriva osebujnosti toga prostora, ali i osoba ovih hrvatskih književnika.  Nevjerojatno je kako su ovi pjesnici, toliko skloni disciplini svoga književnog izraza, bogatstvu jezika i ideja, živahnoj glazbenosti i plastičnoj oblikovnosti, u svome privatnom životu bili «neorganizirani» i «nedisciplinirani». Stavljam ove pojmove u navodnike, jer sumnjam da oni nešto mogu značiti preneseni iz građanske, privatne sfere, u umjetničku, poetološku, ako ne tek smetnju i teret svakodnevice kojih se pjesnici nastoje na svoj način otresti. Osjeća se u Pavletićevu tonu žaoka zamjerke, ali Pavletić je – kao svi rasni prozaici – poklonik reda i etičnosti, organizacije i prvorazredne tehničnosti. Kod njih stvari moraju funkcionirati najmanje prvoklasno i solidno! Sistematičnost je u korijenu njihova bića, pa i njihova stambenoga prostora, što je nakladnik ove knjige vrlo dobro osjetio, stavljajući na prednju i zadnju koricu knjige fotografije Pavletićeve radne sobe.

Na posljednjim stranicama knjige Pavletić je ispričao priču koje se ne bi posramili ni najveći prozaici svijeta. Mislim na one prave pripovjedače, a ne na bjelosvjetske i domaće pop-pisce čije sveščiće ljudi kupuju za male novce po kioscima, željezničkim čekaonicama i veletrgovinama, kao i svu ostalu kramarsku jeftinu robu. Portretirajući ženu koja je nesretnim slučajem izgubila sina, Pavletićeva druga i konškolarca iz pučke škole, njezinu neizmjernu patnju, njezino patološko ponašanje kad je od sobe svoga sina napravila kapelicu i kad se, žalujući neprirodno dugo, upustila u erotske igre s vršnjacima sinovljevim!

Između početka i kraja ovoga, kako sam Pavletić kaže, «enormno proširenoga eseja s primjernom dokumentacijom» nanizao je Pavletić primjere opisa soba i odjeće aktanata iz proznih djela stranih, ali i iz pjesničkih (M. Mađer) i proznih (J. Ignjatović, A. G. Matoš, A. Šenoa, J. E. Tomić, V. Kaleb, V. Desnica, I. Dončević, N. Nekić) ostvarenja hrvatskih i srpskih pisaca. Čudi, s obzirom na intenciju knjige i obilje primjera koje bi mu moglo pružiti, da nema ulomaka o sobama, namještaju, modi i odjeći iz opusa M. Krleže. Od Djetinjstva u Agrama, preko pjesama, novela i romana do memoarskih iskaza Enesu Čengiću, našlo bi se krasnih primjera opisa interijera koji su puno značili za samoga Krležu, a živo odražavali stavove i egzistencije njegovih junaka. Podjednako, šteta je da Pavletić nije stigao upotpuniti svoju knjigu i zapisima o sobama političara, s kojima je bio blizak dugo razdoblje. Krug građanskih porodica u Zagrebu s kojima je Pavletić održavao veze svakako bi njemu (i nama) u ovakvom esejističkom pregledu i pogledu dao dragocjen sociološko-psihološki uvid i presjek života naših suvremenika.

Dok hoda pokraj kontejnera s PET ambalažom, Bogu zahvaljuje što više ne mora skupljati boce. Ima i nove zube. Nije uzalud pazio na izgled čak i kada je živio na cesti da bi se sada kad je stasao u čovjeka od pera, među ljudima pojavljivao nedotjeran. Ne misli da je Krleža, daleko od toga, ali za svoje sugrađane u Hrašću barem više nije skitnica. – Dobar dan, gospon književnik – pozdravljaju ga susjedi, a on se samo osmjehne i ide dalje svojim putem.

Dvije su godine prošle otkad je prenoćište zamijenio toplim domom, a šest mjeseci otkad je objavio knjigu.

– Beskućnik pa pisac? Ma dajte, molim vas – govorili su mu nakladnici kada je pokušavao objaviti skupinu žvrljotina napisanu na učeničkoj zadaćnici. Odbili su ga svi, osim Josipa Pavičića, vlasnika Naklade Pavičić, a prije šest mjeseci održana je i promocija knjige. Njezin autor, bivši beskućnik Josip Šegota, na promociji se pojavio kao gospon. U odijelu i s kravatom.

U međuvremenu je od prodaje knjige, u kojoj je opisao pet godina života na dnu Zagreba, zaradio 2500 kuna. Stavio je i nove zube.

Dobro mu je došla svaka ekstra kuna, ali najviše od svega hrani ga ponos na licima susjeda. Misle da je spisatelj, da je napravio nešto sa svojim životom, a i njemu je to nekako bitnije od novca.

– Svatko tko se našao na cesti, tamo je završio svojom krivnjom. No, treba imati snage izdiži se iznad toga i pomoći si – kaže Josip.

On najbolje zna kako je to kada te iznevjeri prijatelj. U jednom trenu svi su ti dobri, a u sljedećem već kreću isprike. “Joj, Josipe, nemam novca, baš čekam plaću”, govorili bi mu. A onda ih drugi dan vidi u novom automobilu, šepure se gradom, idu u šoping…

A što ćeπ, misli Josip, to valjda nikad niti nisu bili prijatelji.

Danas Šegota ipak više nije na margini društva. Doduše, nije mu kao nekada, kada je kao ekonomist radio u državnim tvrtkama, ali nije ni loše. Ima pristojnu mirovinu, vratio se u kuću iz koje je bio prisiljen otići, a počeo se opet baviti i kolekcionarstvom.

Nekada je skupljao sablje i mačete, danas su to slike. – Sve sam to prodao. Nisam imao novca, morao sam. Danas mi je žao – priča Šegota.

Najviše će se ipak osoviti na noge kada vrati kuću na moru koju su mu preoteli kamatari. Lijepa je to kuća, a Josip sanja kako će se u nju preseliti te pod stare dane uživati na obali.

Pomaže mu odvjetnik Enver Vučetić koji ga je nekim čudom pristao zastupati besplatno.

Josip se i danas redovito osvrne na dane koje je proveo na cesti. Pita se sada kako je uopće sve to uspio preživjeti i nije li možda cijela ta nesretna priča bila neki san.

– Tanka je granica između toga kada čovjek ima sve, a onda nema ništa. Dogodi se to u jednom trenu, niti se ne snađeš, a već si na cesti – kaže.

Vrijeme na cesti Šegota računa na ono prije i poslije PET-ambalaže. – E, kada su se pojavile te boce, ja sam bio car. Skupljao sam ih i mijenjao za pare, ali ono prije bilo je neizdrživo. Ako hoćeš novac za hranu, moraš žicati. Meni je to bilo grozno, žicati nisam htio – rekao je.

Na svog autora ponosan je i nakladnik Josip Pavičić. Knjiga je izašla u nakladi od 2000. – Kada mi je Šegota donio svoje djelo, odmah mi je rekao da ne piše zbog novca. Htio je samo objaviti priču kojom će upozoriti na problem beskućnika – kaže Pavičić.

Šegotina memoarska proza napisana je dok je još debelo bio na ulici. Otkaz na poslu dobio je, priča, zbog svoje lajave jezičine, a tada je već postalo kasno. Uz to se nakupilo još obiteljskih problema, a njegov dotadašnji život urušio se kao kula od karata. Ostao je bez doma.

Posvadio se jedan dan s nekim službenikom i onda je odlučio napisati knjigu. I to knjigu o životu na ulici, iz pera uličara. – Mnogi su mi se smijali. Ali, nisam se dao – otkrio je Šegota.

Danas na tržištu knjiga, ističe Šegota, postoje brojna djela o skitnicama, njihovim teškim životima. Samo je jednu od njih, međutim, uistinu i napisao beskućnik.