Nikola Štedul o svom životnom putu piše u novoj autobiografiji “Nikola Štedul – u službi savjesti” koja je objavljena u izdanju Naklade Pavičić.

Usrijedu 19. listopada 1988. u Glasgowu se igrala utakmica Crvene zvezde i Rangersa. Tim su povodom u Škotsku iz Beograda doputovali i nogometaši Crvene zvezde i njihovi navijači. Hrvatski politički emigrant Nikola Štedul, čelnik Hrvatskog državotvornog pokreta, tada je živio u Kirkcaldyju, u predgrađu Edinburgha, i nije ni slutio da će već 20. listopada agent jugoslavenskih tajnih službi Vinko Sindičić u njega ispaliti šest metaka. Dogodilo se to pred Štedulovim kućnim pragom, kada je šetao svog psa koji ga je pokušao zaštititi od ubojičinih metaka. Štedul je zahvaljujući brzoj intervenciji susjede preživio, a Sindičić je pravomoćno, i to u rekordnom roku, osuđen za pokušaj ubojstva te je izdržao kaznu u britanskom zatvoru. Štedul sada tuži Sindičića zbog naknade štete, ali kako se spor odvija pred hrvatskim sudovima, presuda je na dugom pravosudnom štapu…

O atentatu i svom burnom životnom putu, koji ga je vodio i po prostranstvima Australije, Nikola Štedul opširno piše u autobiografiji “Nikola Štedul – u službi savjesti”, koju mu je objavila Naklada Pavičić pod uredničkom paskom Josipa Pavičića. Hoće li Štedulovi memoari izazvati veću pažnju hrvatske javnosti? Hoće, ako javnost sazna da je Štedul objavio knjigu u kojoj se iz prve ruke bavi neuralgičnim temama hrvatske prošlosti, doduše, ne baš iz istih pozicija s kojih je to ovih dana napravio profesionalni povjesničar Ivo Goldstein u knjizi “Hrvatska 1990. – 2020.”

Štedulovi recentni memoari počinju s godinama Drugog svjetskog rata. Mali Nikola rođen je u Rešetarevu u srpnju 1937. Djetinjstvo mu je obilježeno velikim ratom koji je Hrvatsku i Hrvate temeljito podijelio, a tim podjelama svjedočimo do današnjih dana. Nikolin stariji brat Petar bio je dragovoljac ustaške obrambene postrojbe pa je kuća Štedulovih nakon rata bila obilježena kao ustaška. Štedul tvrdi da se brat priklonio ustašama jer je vjerovao da mu je dužnost bila braniti hrvatsku domovinu te polemizira s partizanskim tvrdnjama koje su cijelu hrvatsku vojsku iz perioda Drugog svjetskog rata, a na prvom mjestu ustaške postrojbe, prikazali kao isključivo sluge Hitlera i Mussolinija. Ipak, Štedul priznaje da je takvom stavu pridonio i vrh NDH, osobito Ante Pavelić, jer se prerevno priklonio savezništvu s Nijemcima i Talijanima. Štedul osuđuje i Hitlerove rasne zakone te provođenje nacističkog programa progona Židova i Roma u NDH. Brat mu se, nakon što su sile nacizma izgubile rat, predaje s cijelom svojom postrojbom Poglavnikova tjelesnog sdruga britanskoj vojsci, ali Britanci ih izručuju partizanima te se bratu gubi trag negdje u slovenskim Alpama, što je bila jedna od prvih velikih političkih lekcija koju je naučio Nikola Štedul.

Štedul kao mladić bježi iz Jugoslavije, preko Njemačke i Austrije, gdje postaje član Hrvatskog oslobodilačkog pokreta i emigrira u Australiju. Bavi se uzgojem duhana, rudarstvom, lovi krokodile i klokane, ženi se Australkom Shirley, dobiva dvije kćeri… Desetljećima je već pobornik pomirenja među Hrvatima, prihvaćajući politiku ustaškog pukovnika Vjekoslava Luburića, kojeg je i upoznao. U memoarima Štedul ističe i da se kao mladi čovjek pitao je li prikladno da baš osoba koja je bila zapovjednik Ustaške obrane i povjerenik za logore u NDH predvodi organizaciju (Hrvatski narodni otpor) koja reklamira pomirenje sinova ustaša i partizana. Mladi nestrpljivi Hrvati napisali su pismo Luburiću upitavši ga može li on kao osoba zadužena za koncentracijske logore u NDH voditi HNO.

Luburićev odgovor bio je brz i pomirljiv te je naveo da se ne smatra najprikladnijom osobom za vodstvo HNO-a. Na pitanje je li spreman izaći pred sud i suočiti se s optužbama za ratne zločine, Luburić je odgovorio da bi bio spreman izaći pred sud u slobodnoj Hrvatskoj, ali nikako ne pred sud komunističke Jugoslavije, pa čak ni pred međunarodni sud zapadnih demokracija, koje imaju jedan aršin za dijeljenje pravde među svojim građanima, a drugi za domoljube drugih naroda.

Minuciozno Štedul piše o hrvatskim emigrantskim organizacijama te se prisjeća suradnje s Brunom Bušićem kada je živio u Škotskoj. Tada je već osjetio i snažniju zainteresiranost jugoslavenskih službi sigurnosti i za sebe i za svoju obitelj. Piše Štedul i o prvim kontaktima s Franjom Tuđmanom i dugogodišnjem Bušićevu i Tuđmanovu poznanstvu. Tuđman je Bušića i zaposlio u Institutu za historiju radničkog pokreta.

Piše Štedul i o akciji otmice aviona koju je predvodio Zvonko Bušić, ubojstvu Brune Bušića u Parizu i likvidaciji Stjepana Đurekovića. Iznimno je interesantna storija u kojoj su švedske vlasti pozvale Štedula u Stockholm kako bi utjecao na švedskog zatvorenika Miru Barešića, koji je pedesetak dana štrajkao glađu te se doveo do ruba smrti. Štedul je, iako bez putovnice, otputovao u Švedsku, razgovarao s iscrpljenim Barešićem, koji je izdržavao kaznu zbog ubojstva jugoslavenskog ambasadora Rolovića, te ga privolio na prekid štrajka glađu.

Štedul se 1991. vraća u domovinu i njegova sjećanja na najvažnije sudionike Domovinskog rata, poput predsjednika Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška ili moćnog i vječnog obavještajca Josipa Perkovića, s kojim se morao naći oči u oči, svakako su važni povijesni izvori iz kojih će svoja saznanja crpiti brojni povjesničari. Naravno, ako pročitaju ovu zanimljivu ispovijest.

 

Denis Derk, Večernji list, 6. 4. 2021.

Neizvediva bi bila zadaća pisati o tuđoj duši u koju spisatelj sumnja, a čitatelj vjeruje. Jer što je poezija negoli razgovor o duši i duhu? Ako negiramo da postoji duša, duh i još neke apstraktne imenice nerazrješive etimologije, ako se izuzme Bog, koji stav već više od stoljeća prevladava u ‘elitnim’ tvorbama, nemoguće je, ponavljam, razgovarati o pjesništvu. Sve  dok se duša nalazi u tzv. neznanstvenom području i proždire ju znanost.

Ali najočitija dostojna vjeroispovijest da ne će pisati ni govoriti o banalnim mimetičkim a ni o duhovno-duševnim efemerijama, kao da ni jedno ni drugo ne postoje, o onome što pjesnike obično goni u propanj, proizlazi iz težine riječi ništavilo. Pjesnik Josip ispisuje tu strašnu riječ kao transparent na crne korice, iza kojih ipak bjelina stranica donosi skriveno blago drugoga naboja. Ta se energija, najprije iskazana varijantama pojmovnoga kruga ništavila, polako pretvara u onu životnu koja znači da živjeti jest biti potresen, biti izvan sebe, mučiti se od bola i pomutnje, užasa i radosti, straha, patnje i divote i na koncu od ljubavi. Takav rotulus odvijao se ovim redom i izrodio je u ovom slučaju možda najljepšu ljubavnu pjesmu, teško usporedivu s nagrađenim u posljednjih dvadesetak godina. Jer postoje i nekakvi natječaji za takvo što.

Pjesma nosi naslov „Ako je ona“ i na početku stoje riječi koje glagolski razbijaju sjećanje kao izgubljeno, napušteno, zaostalo, zalutalo, a imenski podupiru bezdan čežnje: pustara, praznina, bljesak, uspomena. Potom se dušom prošuljaju misli koje kontrapunktom baš nju, koja nije bila samo scijentistička pojavnost, anatomski raščetvere na scijentističkom stolu današnjice, ona je prividno apsolvirana atomom, elektronom, neutronom, protonom. Ali duša je prgava i pruža otpor praznini i svem tom glagolsko-imenskom inventaru, beznađu i turobnosti. Odjednom prelazi u ono što zovemo vječnost, ljubav i smisao života… kako da s njom gledam zvijezde? / kako da s njom stojim na obali gorskog jezera? / kako da vrisnem u njezinu zagrljaju? / kako da se prestravim što je nema? / kako da se pred njom raširim kao paunov rep? / kako da joj kažem da sam njezin zauvijek? / kako da zaplačem na njezinu grobu? / kako da je poljubim u vrat? / kako da je gutam pogledom? / kako da potrčim prema njoj dok stoji na osami u dugoj crvenoj haljini? / Lako, samo se sjeti da si ti obična subatomska čestica u njenoj suzi.

I tu je odgonetka kanconijera iz naslova zbirke, jer sama je riječ kanconijer bremenita vremenskim dubinama kad je značila pjevačko umijeće lirske umjetnosti i orfejske razgaljenosti u arkadiji muza.

Sva gomila  pjesnikovih NIŠTA, ništavila i ničega, nigdina i praznina, nikoga i ništavnoga, i sveukupna magma samoće koja vrije u tom tobožnjem ništavilu, kleknula je pred samo jednom riječju – ljubav, a ne izgovorila je. Ima tu sav rekvizitarij trubadura kojih se pjesnik odrekao u samom naslovu: zvijezda, jezero, zagrljaj, grob, vrat koji se ljubi, pogled, osama, suza. Ima i sav imaginarij nestvarnoga u palimpsestu duboke svemirske tuge Adamove –očaj, osama, čežnja, nezaborav, ljubav, neizkazivi osjećaj koji počiva u dubini te prezrene i nepriznate duše. Ne možeš je dohvatiti, ne možeš je pokazati prstom, ni Tominim koji je samo naizgled tragao za tijelom i ranom, a u biti za posve sakralnim ispunjenjem koje vodi u vječnost.

U crno ukoričena  Pavičićeva  knjiga, druga pjesnička,  kasna i sumnjičava, zrela i ambivalentna, nudi hermetizam kao što to često čini suvremena umjetnost riječi, a ipak se upravo negacijama svoga tjelesnoga i duhovnoga bića nalazi u sferama, gdje se čovjek u kupkama nespoznatljivoga i prostranoga vrtloga sumnji podsvjesnim palimpsestnim drži svoje iskonske samoće. Samoća je ljekovita, izvorno kreativna, dostojna misaonoga čovjeka.

Pjesnik inzistira na osebujnom, jedinstvenom i neograničenom ništavilu, na napregnutom stavu – ja (sam) ništa. JA. NIŠTA. Taj znak apozicijske naravi nosio bi oznake bez osjećaja, bez samostalne volje, bez inteligencije, nosio bi oznake nemoćnosti plijena mitske zmije Nahaše, a ipak bi posjedovao besramnu žudnju za životom. Bio bi u jednakoj mjeri neosjetljiv za dobro i zlo, a to nikako nije slučaj s mislima našega pjesnika.

Knjiga je metafizičkom logikom obračunala na prvi pogled ne samo s osobnim ništavnim značajem, ako se uopće može tako raspravljati, nego je izopćila mnoge elementare i bastarde, ta kržljava čudovišta, koja su zaista ništa u etičkom prostoru. Pa čak ni oni nisu ništa, nego čine pretežnost na strani zla. A s tim se Pavičić obračunao u mnogim pjesmama ove zbirke. Usred toga sukoba on udara one bez samostalne volje, bez osjećaja, udara krpe, rulju koja u stampedu grabi prema konkretnom, bez inteligencije i morala.

Pjesnikove mnoge negacije kojima počimaju stihovi znak su žilava otpora onom lirskom koje ga draži, kojem duša teži, u kojem duh traži zaborav. Mir, samoća i lirsko popodne kad se čuje zuj kukaca u travi, čista samoća. Sve se to očituje u još jednom ništavilu, pjesmi „Vakuum“: Vakuum je svemirski um / Očišćen od svih ludosti bića / S otvorenim prozorom prema vrtu / U kojem ništavilo drijema u ležaljci na suncu / Pod plotom od prastarih jelovih dasaka / Dok mu na ovratnik zagasitocrvene košulje nečujno slijeće list / Dok ga vlat trave draška po uhu / Dok mu prilazi pričin / Da vidi je li budno / I da ga, ako je budno, pozove na čaj / A ako nije, da ga ostavi u tišini vakuuma zanavijek.

Iz bešćutnoga svemirskoga vakuuma sunovrat u topli tjelesno dodirljivi osjećaj i intimu; bol skrivena iza hoda kroz lirski Parnas. Tu je i skrovište i beznađe. Da nije apstrakcije, da nije holograma i virtualnoga svijeta, u toj bi se jednoznačnoj ljepoti skrivala dosada, ali ne, tu je i skrovište zmija, onih koje su ugrizle Euridiku i ona odlazi. Kao cvijet tamnoga kapra, kao osobnost koja se ne zaboravlja. Njena sjena odlazi kroz pasike, trnje, postaje pričin, da bi se na neki konačno lirski bolni način spojila s djetinjskim i mladenačkim Bjelovarom:

…Da po njima zamiriše ništavila pustoš / Kao što ona miriše / U bojama rajskim / Ispod zamrlog grada Bjelovara / Proljetna livada.

 

Nevenka Nekić, Hrvatsko slovo, 26. 3. 2021.

Štedul, koji se zalagao za neovisnost svoje domovine Hrvatske, ustrijeljen je s pet hitaca, dok je bio u šetnji sa psom, ispred svog doma u Kirkcaldyju

 

Nedavno otkriveni tajni dokumenti u Downing Streetu otkrivaju da su savjetnici premijerke Margaret Thatcher svojoj šefici savjetovali da u planiranom susretu s ministrom vanjskih poslova SFR Jugoslavije ne spominje atentat na jugoslavenskog disidenta u Ulici Fife, kako se ne bi narušili diplomatski odnosi između Velike Britanije i Jugoslavije.

Riječ je o pokušaju ubojstva Nikole Štedula u Kirkcaldyju, koji je 1988. šokirao Škotsku. Štedul, koji se zalagao za neovisnost svoje domovine Hrvatske, ustrijeljen je s pet metaka ispred svoje kuće, dok je bio u šetnji sa psom.

Unatoč teškim ozljedama, Štedul je preživio, a njegov nesuđeni ubojica Vinko Sindičić uhićen je u pokušaju bijega iz Britanije, u zračnoj luci Hethrow.

Premijerka se, u vrijeme suđenja Sindičiću na škotskom sudu, trebala sastati s jugoslavenskim ministrom vanjskih poslova Budimirom Lončarom.

U nedavno objavljenim vladinim dokumentima pronađeno je pismo Charlesa Powella, premjerkinog osobnog tajnika, koji je u njemu uz ostalo napisao: “Sumnjamo da su Jugoslavenske tajne službe odgovorne za pokušaj ubojstva hrvatskog emigranta u Škotskoj.” Ali je i dodao “da za to ne postoje nepobitni dokazi” i savjetovao premjerki Thatcher da je bolje da na sastanku s jugoslavenskim ministrom ne spominje pokušaj ubojstva.

Obitelj Nikole Štedula, travanj 1989.

(fotografija: Daily Record)

 

Sindičić je 4. svibnja 1989., na sudu u Dunfermlineu, osuđen za pokušaj ubojstva. Predsjedajući sudac, Lord Allanbridge, osudio ga je na 15 godina zatvora rekavši da je počinjeno djelo “bešćutno, proračunato i pažljivo isplanirano s ciljem ubojstva gospodina Štedula”.

Četiri dana poslije, Odbor za obavještajne službe izvijestio je premijerku Thatcher da jugoslavenska tajna služba gotovo sigurno stoji iza napada.

“Vidjeli ste jučerašnji izvještaj Odbora za obavještajne službe o vjerojatnoj upletenosti Jugoslavenske tajne službe u pokušaj ubojstva hrvatskog emigranta u Škotskoj”, napisao je (9. svibnja) Powell premijerki Tatcher. I dodao: “Postavlja se pitanje trebamo li poduzeti neke korake, kao što je npr. protjerivanje člana Jugoslavenske ambasade.”

Nije poznato je li vlada premjerke Thatcher poduzela ikakve diplomatske korake protiv bivše Jugoslavije.

Sindičić, koji je danas već u svojim kasnim sedamdesetima, odslužio je 10 godina svoje kazne u škotskom zatvoru Perth, a onda je izručen Hrvatskoj, tada već samostalnoj državi, kako bi mogao biti izveden pred sud na kojem mu se sudilo za ubojstvo drugog disidenta. Na tom je suđenju oslobođen, no opet je uhićen 2018. u Španjolskoj pod optužbom da je lagao na suđenju u Njemačkoj 2008.

Štedul, 83, vratio se u Hrvatsku, gdje, koliko je poznato, i danas živi.

 

Steven Taylor, Daily Record, 11. siječnja 2021,

Aktualna je pjesnička scena prilično živa. Na njoj je velik broj raznovrsnih i relevantnih glasova. Mladi autori, posebice autorice, vratili su u igru pojedine poetičke paradigme (npr. hipermetaforizam, egistencijalizam, pjesma u prozi), sve su brojniji portali i tribine posvećeni poeziji, čak i izdavači s manje zadrške nego prije objavljuju knjige stihova. Doduše pjesnici i njihove zbirke još uvijek ne pobuđuju primjerenu kritičku valorizaciju, javnost je za njih i dalje zainteresirana po načelu pozitivnog incidenta koji se (i kad se dogodi) najmanje tiče poezije.

Živost recentne lirske scene na svoj način potvrđuju i neočekivani glasovi, oni koji se javljaju s ruba tog zamišljenog polja ili oni koje se obično podrazumijeva i – zanemaruje. Ovom ću zgodom upozoriti na dva takva glasa. Radi se o starijim autorima kojih će se malo tko sjetiti u kontekstu govora o pjesništvu. Konkretno radi se o Anti Žužulu (1946) i Josipu Pavičiću (1944).

 

Izd. Naklada Bošković, Split, 2019.

Pasatizam i artizam

Pjesnik, esejist, folklorist i knjižar Ante Žužul objavio je potkraj 2019. četvrtu zbirku Čuvati na tamnom mjestu. U nju je uvrstio gotovo 130 pjesama i razvrstao ih u cikluse Izgubljeni zanati, Zovem te žutim glasom, Onjušena stopala,Nagazio na divlju riječ i Bivam mlađi. Žužulovi stihovi progovaraju o jednostavnosti života, o svakodnevnim stvarima, događajima i poslovima. Njegova se zbirka može čitati kao lirska pohvala prirodi i čovjekovoj sljubljenosti s njom, kao pasatističko opjevavanje pučkoga života i ruralne kulture te njima pripadajućih rituala i simbola.

Najsnažniji dojam ostavlja prvi ciklus Izgubljeni zanati. Žužulov lirski subjekt oblikuje pretpostavljive artističke i artificijelne iskaze nositelja zanata koji su nestali ili su sve rjeđi. Uz ostalo taj se subjekt uživljava u uloge vezilje, klesara, zidara, gangaša, kozara, žeteoca, postolara, ranara, vračara, ronca, prosjaka i zvonara. Budući da neprestano govori iz prvoga lica jednine, k tomu u svevremenskom prezentu, njegov govor djeluje neposredno, a njegovo prikazivanje uvjerljivo, npr:

 

Ja postolar

Konac i kožu

Šilo i iglu

Bušim i šivam

Zorom i svanućem

Svaka postola za put daleki

Za svijet ubogi

Ja postolar na glasu

Krojim po stopalu jedinke

Od prirodne kože

i divljih šara

Zakucam mislima

Zašijem koncem postolarskim

Čavlićima i bolom zakucam (…)

 

Pjesme ciklusa Izgubljeni zanat oživljuju arhaične slojeve jezika i emocije koje uz njih idu. Idiom kojim su pisane posjeduje etnoligvističku vrijednost jer čuva lekseme koji upućuju na stvarnost koja više ne postoji (npr: zobnica, biljac, sukanac, samonikla rašeljka, smokva mrkulja, varenika, kotluša, kanul, plamenitan, mesliđan). U ritmu tih pjesama, ali i pjesama čitave zbirke, odzvanjaju ritam živog kazivanja, usmene poezije, ali i ritmovi stihova Jure Kaštelana, Petra Gudelja, Tina Ujevića ili Maka Dizdara. Autor zbirke Čuvati na tamnom mjestu stihovima iscrtava koordinate arhetipskog (imotskog) zavičaja posežući za sjećanjem, biranim prizorima i dakako imaginacijom. U njima se susreću jablan i vihor, kolijevka i mrtvačnica, djevojke i gore, vile i rečenice, kudjelja i poskoci, sanjarija i provalija. Misao se najčešće razvija dihotomijski, oslonjena na antitezu ili cikličko ponavljanje poput onoga u prirodi.

 

Na vreteno namotan stih

Žužulova je poezija izrazito retorična i slikovna. Lirski se iskaz zasniva na brojnim i sugestivnim sintaktičkim i smisaonim paralelizmima, gradacijskim nabrajanjima i obveznim metaforama. Slike i metaforički prijenosi združuju iskustvo življenja, intiman odnos s okolnim prostorom i tipične težačke poslove (npr: Tako je pokojni Luka/ Sadio rečenicu/ Plužio mjesečinu/ Dračio zoru). Čitava je zbirka prošarana snažnim, teškim i eskpresivnim slikama. One, uz to što oživljuju jedan svijet, upućuju i na samosvjesnog subjekta koji se doživljava i predstavlja kao pjesnik i koji – kako je to već u pjesnika uvriježeno – do krajnjih granica mistificira sam čin pisanja. U Žužulovoj inačici te mistifikacije planina je „spremačica stihova“, lirski je subjekt „na vreteno namotao stih“, pa je „stih umočen u krv“, pa će ga divlja riječ „u stihu ljubiti krikom“, pa će „iskrvariti stihom“ itd. Takvi su izrazi prilično dojmljivi, ali kada ih se više puta varira i kada prerastu u retorički tik, onda prestaju proizvoditi željene učinke i upućivati na specifičnu senzibilnost govornika. A to se događa.

Ipak, unatoč povremenim motivskim i stilskim ponavljanjima, zbrika Čuvati na tamnom mjestu Ante Žužula posjeduje snagu autentičnog lirskog svjedočanstva o svijetu koji nestaje i načinu na koji se poezija (još) može pisati. O pomnji s kojom je zbirka rađena svjedoči i činjenica da ima dva pogovarača, Petra Gudelja i Mladena Vukovića, a na zaslovnici u pomoć im priskače još jedan zagovarač, štoviše još jedan Vuković – Tvrtko. Društvo koliko birano toliko raznoliko. Gudelj o Žužulovu pisanju zapisuje lakonički ritualno: „Piše kao što pupa i cvita loza, reste trava. Kao što se potkraj ljeta i potkraj jeseni trga grožde i beru masline, odlije vino i cijedi ulje.“ Mladen Vuković naziva tu poeziju slovčanim lijekom pa joj ispisuje laudu: „Posadio je na meku bjelinu papira stih, orao nalivperom osrokovljene brazde, nicale mu pitome plemke sa slatkim intradama, ali uz njih odmah bujale i krške divljake, i samoniklo bilje, sprženo mediteranskim zvizdanom postalo herbarij mirisnog melema.“ Drugi Vuković, Tvrtko, rečenome primeće da Žužulova lirika „povrh starine i odbjegla vremena čuva svu silinu tamnog mjesta pjesničke riječi iz kojeg pada svjetlo na one vidove upotrebe jezika iz kojih se može stupiti u pravednije, prikladnije i razumnije odnose s drugima“. Očito nije slučajno da su sva trojica komentatora pribjegla poetiziranoj frazi.

 

Izd. Naklade Pavičić, Zagreb, 2020.

„Raspjevavanje“ frazema

Drugi neočekivani protagonist aktualnoga pjesništva Josip Pavičić objavio je zbirku Kanconijer o ništavilu. Taj književni kritičar, publicist i nakladnik do poezije je stigao u poznim godinama (prva mu je zbirka Bjelovarski list tiskana kada je imao 65). Tema ništavila odnosno praznine velika je i česta pjesnička tema. I u hrvatskome su ju pjesništvu brojni autori obrađivali, od Šimićeva upozorenja „Ne traži Boga mišlju; u praznini/ u kojoj se mis’o, tamna sjenka, gubi“ preko Mihalićeve zapitanosti „Htio bih znati otkuda dolazi ova praznina“ sve do Čegecova naslova Ekrani praznine. Pavičićev Kanconijer o ništavilu tematska je knjiga, knjiga koja se vrti oko tog pojma ništavila, koja mu prilazi s raznih strana, nastoji ga dohvatiti, prizemljiti, osvijestiti njegovu sveprisutnost. Autor je naslovom u velikoj mjeri odredio smjerove i oblike propitivanja teme. Naslov je dakako oksimoronski – kanconijer pretpostavlja ljubavno obraćanje, pozitivne emocije i intimu, a ništavilo upućuje na granice bića, na njegovu nemoć, neznatnost i sl.

Knjiga je grafički oblikovana u skladu s temom – naslovi pjesama vidno blijede slijeva na desno – na početku, lijevo, slova su masna, crna, podebljana, a na kraju, desno, slova su siva, blijeda, u nestajanju. Prvi stihovi prve pjesme (“Ništavilo je čovjekova majka./ Njegovo nebo./ Njegovo zeleno stablo./ Njegova obala./ Njegov sokol”) nagovješćuju prirodu suočavanja s temom – Pavičićev govor nastoji biti metaforičan i obuhvatan, istovremeno mistificira i eksplicira. Da bi lakše obgrlio temu, da bi ju lakše pojmio, on ju antropomorfizira – prikazuje ništavilo u obličjima nalik onima kojima je okružen, npr. kao biće koje maše repom, koje bježi pod kamen, razjapi njušku, sklupča se, prede… Pavičićev subjekt razgovara s ništavilom, moli ga da zakasni, ide se s njim naći u kavani i pita se kako će ga prepoznati, a ono uzvraća da je posvuda; ništavilo često dolazi do riječi, predstavlja se, obraća subjektu, u jednom ga razgovoru pita zašto – kada ga navodno ne voli – piše o njemu pjesme. Ništavilo sudjeluje u svim subjektovim dnevnim poslovima, pokretima, događajima. Ono se uvlači u rečenice koje izgovara i poruke koje šalje. Primjerice poruka koju je taj subjekt namijenio ljubljenoj ne zvuči tipično kanconijerski: „Ništa, vilo/ moja nije stvarno kao ti kad te nema“.

Trudeći se marljivo i metodično predočiti različita lica ništavila, autor se predstavlja kao poman promatrač, kao mislilac koji opjevava općenite ideje, povremeno i kao zanimljiv govornik. Kako se množe iskazi o ništavilu, Pavičić se sve više opušta i odjednom ništavilo nalazi u svemu ili kao naličje svega, kako to već biva kada se čovjek posveti jednoj temi pa mu ona odjednom postane jedino što vidi i jedino što postoji (makar bila riječ o nevidljivom i nepostojećem kao što je ovdje slučaj). Međutim, iako se odlučio za tešku i teško svladivu temu, Pavičićev je govor skladan, ritmičan, narativan, slikovit i vedar. Knjiga se lako čita, jer autor temi pristupa ludički. Ipak, iza te površinske zaigranosti i vedrine implicitno izranjaju teška pitanja o čovjekovoj egzistenciji, njezinoj tegobnosti i smislu življenja, ali ona su uglavnom ostavljena zainteresiranom čitatelju da ih postavlja i misli o njima. Autor Kanconijera o ništavilu potiče tog hipotetičnog čitatelja tako što raspjevava frazeologizme u kojima se pojavljuje sastavnica ništa, npr. „nitko i ništa”, „nikom ništa”, „nigdje nikoga“, pribjegava poetici ponavljanja i nabrajanja, leksičkih gomilanja i ritmizacija veznicima. Nerijetko se kompozicija pjesme gradi oko anaforičkog započinjanja rečenice – anafora pritom otvara vrata ritmizaciji govora te prikupljanju raznovrsnog slikovlja i misli koje vrludaju na sve strane.

 

Manirističnost i aforističnost

Moguće obilježje Pavičićeva poetskog pisma u ovoj zbirci nedvojbeno je stanovita manirističnost. Njegovi se stihovi naime povremeno neslučajno prepletu sa stihovima drugih, i to značenjem, ritmom, metrom, strofom ili pjesničkim oblikom. Ponekad nalikuju na iskaze koji evociraju lektiru, koji ju propituju ili preosmišljavaju (npr. „U smrti se ne sniva/ U smrti se ne ljubi/ U smrti se ne ježi koža…“; „Praznina je moj život/ Praznina je moja smrt/ ona je moj početak/ Ili kraj“; „Iza sedam zametenih sela/ Iza sedam zaspalih gradova/ Iza sedam izgubljenih dolina/ Granulo sunce“). Pojedine pjesme doista nalikuju stilskim vježbama na zadanu temu autora koji je puno čitao, kojemu glavom neprestano prolaze upamćeni stihovi, poetske slike i fraze. Bavljenje ništavilom nagnalo je Pavičićeva subjekta na oblikovanje niza opreka, među ostalim egzistencija – praznina, postojanje – nepostojanje, Bog – ništavilo, ja – ne-ja. Antitetička, dihotomijska logika (kao i u Žužula, ali s bitno drukčijom ulogom) u podlozi je čitave knjige. Ona se eksplicitno pojavljuje na njezinu kraju kao mogući sažetak teme i zaključak zbirke. Tekst predzadnje pjesme „Tko sam ja?“ nudi dva aforistički intonirana odgovora na naslovno pitanje:

 

Prvi odgovor:

Ja sam ništa

Najviše što čovjek može biti

Jer ništa je sve

 

Drugi odgovor:

Ja sam ništa

Najmanje što čovjek može biti

Jer sve je ništa

 

Iako se poetska pisma Ante Žužula i Josipa Pavičića razlikuju gotovo po svemu, ovdje su kratko opisana zbog svojega rubnog statusa, korektne poetske fakture i poetičkih iskustava kojima usložnjuju retorički i spoznajni repertoar aktualnoga pjesništva.

Krešimir Bagić

Vijenac, 3. 12. 2020.

 

 

Josip Pavičić, pisac i nakladnik, već dvadeset šest godina opstaje na nesigurnom hrvatskom izdavačkom tržištu. Od 1964. do 1991. radio je, najviše kao kritičar i kolumnist, u novinama (Studentski list, Večernji list, Vjesnik u srijedu, Vjesnik), a devedesetih je godina bio lektor hrvatskog jezika na sveučilištima u Mađarskoj i Austriji. Dvaput je nagrađen godišnjom nagradom HND-a Zlatno pero. Od 1993. glavni je urednik u Nakladi Pavičić. Objavio je trinaest knjiga, među kojima su i tri dnevničke: „Ponedjeljak ujutro“, 2008., sa zapisima od 2005. do 2007., „Ako smo šutjeli, što je ovo?“, 2010,, sa zapisima nastalima od 1973. do 1975., i „Kraj novina“, 2010. (razdoblje od 1976. do 1978.). Od kraja 2005. do kraja 2012. bio je tjedni kolumnist Večernjeg lista. Tekstovi iz Večernjaka objavljeni su u knjizi „Gluho kolo“.

 

Covid 19 dodatno je ugrozio hrvatsku knjigu. Knjižare su zatvorene. Kolika je šteta nanijeta hrvatskim izdavačima koji se i tako bore za preživljavanje?

Knjižare se upravo otvaraju i to je nesumnjivo dobra vijest. No, veliko je pitanje hoće li tko prijeći njihov prag. Knjige jesu hrana i lijek za dušu, ali duša ipak nije želudac i navikla je na gladovanje. Kadra je štošta podnijeti, pa i duži post. Hoću reći, čovjek bez knjige može preživjeti, ali bez kruha i vode ne može. Pa ako već mora birati između odlaska u špeceraj i knjižaru, izabrat će špeceraj. Naravno, vi ćete me sad pitati zašto bi morao birati, zašto ne bi mogao otići u oba dućana, i po kruh i po knjigu.

 

Da, zašto?

Zbog društvene psihoze izazvane strahom od koronavirusa. Već se mjesecima bubnja da se od građanina očekuje, pa i zahtijeva, da u svome interesu i u interesu svojih bližnjih bude odgovoran i ostane kod kuće. Proglašene mjere ograničenja kretanja odnedavo su relaksirane, sad se može u knjižaru i u knjižnicu, ali strah i nelagoda nisu nestali. Potencijalni se čitatelj ili kupac knjige i dalje boji izlaska. I neće izaći sve dok strah i nelagoda ne prođu. Ako na nekim vratima piše „ovdje se možete zaraziti“, tko će ih otvoriti bez velike nužde? Uostalom, užitak u čitanju povezan je s opuštenošću. Duševna napetost, nemir i strah nisu baš najbolji prijatelji čitanja. Meni je čitanje profesija i ja mogu i moram čitati u svim okolnostima. Ali koliko je takvih? Većina čita kad se opusti. A opustiti se ne može i ne smije nitko. Ili, kako nas uči nova antivirusna kultura: popustiti, da; opustiti se, ne!

Najnoviji podaci o čitanosti knjiga govore da su Hrvati prošle godine pročitali nešto više knjiga nego prethodne. Godinama je – sve od posljednjeg velikog ekonomskog sloma – čitanost stagnirala ili nazadovala. Sada se malo oporavila i eto ti korone!

Dakako, knjižare i knjižnice se moraju otvoriti i dobro je da se otvaraju, ali na njihov povratak u život još ćemo morati pričekati. Čak i nije važno koliko će oporavak trajati, nego hoće li ga biti.

 

Hoće li ga biti?

Potrebe za knjigom uvijek će biti. Sve drugo će se promijeniti. Kako, ne znam, ali u jedno sam siguran. Ova globalna kriza s koronavirusom uskoro će se, vjerojatno već od jeseni, preliti u biblioteke novih, uzbudljivih, iznenađujućih, pametnih, možda i glupih, ali i neopisivo intrigantnih knjiga. Malo je ljudskih djelatnosti koje svoju i tuđu propast mogu pretvoriti u svoj procvat kao što to može djelatnost knjižarsko-nakladnička. Ako ne bude išlo drugačije, slijedit ćemo tradiciju naših Imoćana, prebaciti preko ramena knjižaru u sanduku i krenuti u potragu za opuštenim kupcima.

 

Malo vas je teže zamisliti kao putujućeg nakladnika, ali u ovim je ludim vremenima sve moguće. Šalu na stranu, perspektive svakako nisu blistave. Nekad je u Hrvatskoj bilo čak 1.000 izdavača, mnogi su u međuvremenu propali. Hoće li naše nakladništvo ipak opstati?

Ne, u Hrvatskoj je na početku bilo čak 3.500 registriranih izdavačkih poduzeća. No to je statistika. Sada ih je donekle živih i djelatnih, onih kojima je nakladništvo jedina djelatnost i koji su dosad objavili respektabilan broj naslova, ne više od pedesetak. Neki su propali, ali većina nije. Jednostavno su nestali, ugasili se, zaglavili u statističkim labirintima, isparili, promijenili obličje, nema ih više.

Da, naše će nakladništvo opstati, ali svakako ne na način na koji opstaje danas. Od velebnih zgrada i golemih hala u kojima tutnje tiskarski strojevi neće ostati ništa. Odsviralo je i velikim izdavačkim sajmovima knjiga. Najveći sajam knjiga, onaj u Frankfurtu, počeo se runiti već prije ove svjetske zaraze. Sada će u vlastitu propast – ili preoblikovanje, kako vam drago – krenuti u galopu. Ne zbog korone, nego zbog novih vremena i novih običaja s kojima je došla i korona.

Sjetite se kako je s tiskarstvom, nakladništvom i trgovinom knjigom bilo na samom početku Gutenbergove ere. Sve što vam je trebalo za izdavanje knjige mogli ste utovariti na jednog konja. Mnoge knjige tiskane u to pionirsko vrijeme nemaju otisnuto mjesto izdavanja, jer se tiskalo tamo gdje je konj stao. Radilo se po kućama, danas bi se reklo „od kuće“, a prodavalo se na tržnicama zajedno s paprikom, mrkvom i šljivama. Tako će nekako biti i sutra, tako je zapravo već i danas, s koronom i bez nje. Jeste li ikad vidjeli halu u kojoj Amazon tiska svoje knjige? I što je uopće Amazon? Nakladnik? Knjižar? Tiskar? Univerzalni trgovac? Čarobnjak iz Oza? Odgovor je u onoj tiskari na konju i onom univerzalnom imotskom sanduku. Samo što je nekad prevladavao ljudski i konjski pogon, a danas više-manje sve radi na struju i online. Ali princip je u osnovi isti: rad od kuće za čovjeka koji sjedi doma, ima račun u banci i bulji u ekran.

 

Mnogi su se izdavači okrenuli online knjigama, pogotovu sada kada vlada pandemija. Mislite li da će se izdavači sve više oslanjati na online izdavaštvo ili će i dalje preferirati klasičnu knjigu?

Bez weba i mreže više se neće moći, to je jasno. Tko se tome ne uspije prilagoditi, taj će otpasti. No, ne mislim da je sudbina klasične knjige tako crna kao što se ponekad čini. Klasična je knjiga izdržljiva i preživjet će sve mijene. Zbog onoga što je u njoj, ali i zbog onoga što ona jest kao predmet. Čovjek koji voli čitati knjige, voli knjigu uzeti u ruke i družiti se s njom, ponekad s njom i zaspati. Mislilo se da će knjigu istisnuti ovakvi ili onakvi elektronski strojevi za čitanje, praktični, svestrani, lagani, pristupačni. Ali to se nije dogodilo. I neće. Svi u rukama nose mobitele, ali tko će, molim vas, na ekrančiću veličine konzerve srdela čitati Cervantesa, Dostojevskog ili Salingera.

Sjećam se jednog performansa s Frankfurtskog sajma knjiga iz sredine osamdesetih godina. Čovjek je u prostoru između dvaju paviljona s izloženim knjigama svakih pola sata maljem razbijao po jedan televizor. Imao je to biti prosvjed protiv novih medija koji ugrožavaju klasičnu knjigu. Je li otad knjiga izgubila išta od svoje privlačnosti?

Web i mreža zapravo mogu pomoći klasičnoj knjizi da komotnije živi, da skrene na sebe pozornost, da bude razglašena, da brže dopre do čitatelja, da se lakše proširi i višekratno proda. Internet se knjigom može poslužiti na milijun načina, ali na jedan ipak ne može. Sam ne može biti knjiga. Može biti kao knjiga, može biti i savršeniji od knjige, ali knjiga ne može biti. Ne može pasti na pod u najzanimljivijem trenutku. Ili zamijeniti slomljenu nogu na sofi.

 

Što bi za izdavače i knjigu moglo i trebalo učiniti Ministarstvo kulture?

Posao je državne uprave da se brine za funkcioniranje sustava. A da bi sustav mogao djelovati, nužno je da se zna tko što u sustavu radi. Posao je knjižara da se bave knjižarstvom, tj. trgovinom. Knjižnice su tu da svojim korisnicima uz minimalnu naknadu omoguće susret s knjigom, a misija je nakladnika da pronalazi, inicira, naručuje i objavljuju zanimljive, vrijedne, nove i potrebne knjige. A nije posao biblioteka da budu nakladnici i trgovci, posao trgovaca da budu bibliotekari i nakladnici, a posao nakladnika da budu trgovci i bibliotekari. Kao što ni posao raznih udruga, škola, društava, staleških organizacija, fakulteta, saveza, ustanova i bogtepitaj koga sve ne nije da objavljuju knjige i onda te knjige prodaju Ministarstvu za potrebe javnih knjižnica.

Ministarstvo odgovara za sustav i za što efikasnije, regularno ulaganje državnog novca u napredak hrvatske knjige. Što, recimo, na državnoj blagajni Ministarstva ima tražiti izdavač kojemu je država već platila i posljednju klamericu u ladici druge sekretarice trećeg pomoćnika osmog urednika?

 

Dugo ste bili književni kritičar Vjesnika i Večernjeg lista, upućeni ste u naše medijske prilike. Vlada li u hrvatskim tiskovinama i na portalima i dalje ono što Ivan Aralica naziva komunističkim mentalitetom?

Vremešni američki virtuoz na burzi George Soros, nosilac hrvatskog Reda kneza Branimira s ogrlicom, smatrao je da će njegovi nekadašnji ljuti neprijatelji komunisti biti njegovi najbolji demokrati. I nije se prevario. Njegove institute ‘otvorenog društva’ po propalim komunističkim zemljama uglavnom su napučili bivši članovi komunističke partije. Oni su se, računao je stari majstor, dobro razumjeli u zatvoreno društvo, pa će se dobro snaći i u njegovu otvorenom. Kako su se snašli, o tome je Aralica 2002. u Nakladi Pavičić objavio pozamašni roman „Fukara“, jednu od naših najčitanijih knjiga. A što se tiče njihova snalaženja u današnjem medijskom prostoru, skrenuo bih pozornost na jednu posebnost mnogih nekadašnjih komunista. Oni su ostali bez Partije, postali su Sorosovi demokrati i liberali, ali su u svjetonazorskom smislu ostali Jugoslaveni. Jugoslavije nema 30 godina, ali je i danas živ jugoslavenski pogled na svijet. Komunistički je mentalitet velika nevolja u društvenom životu današnje Hrvatske, i medijske i svake, ali je još veća nevolja hrvatsko jugoslavenstvo. Teoretski, Hrvatska može postojati i s komunizmom, ali s jugoslavenstvom ne može, jer jugoslavenstvo je negacija hrvatstva. A upravo jugoslavenstvo ili antihrvatstvo gospodari našim medijima, pa i dobrim dijelom političkog života.

Žalosno je neki dan bilo gledati tri naša državna prvaka kako se u Jasenovcu klanjaju jednoj zlonamjernoj laži iz jugoslavenskih vremena. Ta se laž s vremenom mijenjala, jer laž se dade lakše mijesiti nego istina. Najprije je stradalih u logoru sa šest baraka bilo milujun, onda je uvedena brojka od 700.000, pa 400.000, a sada u Jasenovcu posjetitelje muzeja informiraju da je ubijenih bilo 83.000. Tuđman je robijao zbog brojke od 40.000, a slična je tvrdnja Brunu Bušića stajala glave. I sad, umjesto da se tome stane na kraj, da se jasenovačka dionica povijesti Drugog svjetskog rata napokon svestrano, savjesno i odgovorno istraži i rasvijetli, najodgorniji ljudi naše države ponizno su pognuli glave pred crnom jugoslavenskom konstrukcijom uperenom protiv države kojoj su na čelu.

Imamo li znanstvene ustanove sposobne da istraživanje organiziraju i provedu? Imamo. Imamo li mogućnosti da angažiramo strane eksperte da oni, zajedno s našima ili posve samostalno, istraže turobnu jasenovačku temu? Imamo. Jesmo li kao narod i civilizirani građani spremni prihvatiti istinu kakva god bila? Jesmo. Pa zašto onda to ne učinimo? Očito zato što se do mnogih hrvatskih glava još nije probila činjenica da ovdje više nema Jugoslavije, nego da ovdje živi samo Hrvatska. Dobro, mali smo i moramo računati s kompromisom, ali da se naše državno vodstvo klanja pred antihrvatskim izmišljotinama iz jugoslavenskih vremena, to nikako ne bismo smjeli prihvatiti. Bolje da nas nema.

 

Kao mali izdavač preživjeli ste objavljujući vrlo zanimljive knjige. Koja su vaše najprodavanija izdanja i čime se bave?

Naklada Pavičić je kuća specijalizirana za vrhunsku publicistiku povijesne i političke tematike. Kad smo prije gotovo trideset godina započeli s nakladničkim poslom, čitatelju u Hrvatskoj htjeli smo ponuditi knjigu koja u političkom smisli nikome ništa nije dužna. Sve što se o nacionalnoj povijesti piše u Francuskoj, Španjolskoj ili Irskoj piše se s francuskog, španjolskog ili irskog stajališta. Ima li išta prirodnije nego da tako bude i u Hrvatskoj. Zašto mi na sebe i na druge ne bismo gledali svojim očima? I umjesto austro-ugarske ili jugoslavernske hrvatske povijesti napokon napisali hrvatsku – hrvatsku povijest. S tom smo zamisli započeli, nje smo se držali i nje se i danas nastojimo držati.

Naša prva tri naslova bila su „Povijest Hrvatske“, „Povijest NDH“ i „Povijest Jugoslavije“, a u posljednjih nekoliko godina, nakon što smo objelodanili niz od sto dvadesetak izdanja, tiskali smo prvi hrvatski prijevod „Komunističkog manifesta“, „Kratku povijest komunizma za nekomuniste“, zbornik političkih ogleda iz doba NDH „Ustaški put u socijalizam“, „Tito na Golom otoku“, „Radni logor Jasenovac“, „Jasenovac iz dana u dan“… A upravo pripremamo „Povijest kontrarevolucije“ i memoare Nikole Štedula „U službi savjesti“. Svi ti naslovi bili su, jesu ili će biti bestseleri.

 

Spomenuli ste dvije knjige Igora Vukića o logoru Jasenovac. Obje su izazvale i izazivaju burne reakcije. Prigovara im se da one ublažavaju sliku Jasenovca kao logora u kojem su ubijani ljudi. Jesu li takvi prigovori opravdani?

Svi prigovori, osobito ako su potkrijepljeni činjeničnim materijalom, dobro su došli. Autor ne smatra da ima patent na istinu i spreman je na dijalog sa svakim razboritim, pa i nerazboritim, kritičarom. Dapače, on je na javnim tribinama i u svojim tekstovima višekratno oponente pozivao na sučeljavnje. On nije sveučilišni profesor, ali jest po struci politolog i studirao je povijest. Skrupulozan je istraživač koji, za razliku od mnogih svojih kolega sveučilišnih profesora, praktički svaki dan sjedi u Hrvatskom državnom arhivu i studira građu. Ima, dakle, i spremu i moralno pokriće za sudjelovanje u stručno-znanstvenoj raspravi. Tko god misli da nije tako, neka mu se suprotstavi, ali ne diskvalifikacijama, nego dokazima.

Nesreća je u tome što se crni mit o Jasenovcu stvoren u doba jugoslavenske diktature ovdje i danas uzima kao jedini pravi argument, pa i kad se javlja u svom najnakaznijem, karikaturalnom obliku. Mislim na nedavnu izjavu najvišeg dužnosnika susjedne države, u kojoj se uobičajenoj fantastici o Jasenovcu, punoj odvratnosti, besmisla i podlosti, dodaje i jedan dosad nepoznat ‘podatak’, da je ustaše u Jasenovcu na ubijanje navodio biskup Josip Juraj Strossmayer.

I, sad, umjesto da se netko u ovoj državi naposljetku primi argumenata i kaže bobu bob, a popu pop, naš državni vrh pognute glave amenuje povijesne laži koje im s druge strane granice dobacuju ugledni povjesničari koji su otkrili da je Strossmayer bio fašist.

 

Čula sam da ste napisali knjigu pjesama o ništavilu. S obzirom na to da već dugo živimo u svijetu ništavila, ratova, gladi, terorizma i bolesti, građe vam vjerojatno nije nedostajalo?

Da, zbirka ima naslov „Kanconijer o ništavilu“. Ima 51 pjesmu i „Epilog“. Prve sam pjesme napisao u svibnju prošle godine, a „Epilog“ na dan potresa u Zagrebu. Izaći će, ako nas dotad ne proždre ništavilo, najesen.

 

Marina Tenžera, 7dnevno, 8. svibnja 2020.

 

 

 

„Pa zar je ovo židovski logor?“ zapitao se krajem 1941. godine 43-godišnji uvjereni ljevičarski političar, aktivni revolucionar, fanatični promicatelj komunističkih ideja, novinar i publicist Ante Ciliga, nakon što je sa skupinom uhićenika kročio u prostor jasenovačkoga logora. „Stojimo u redu, dva po dva. Oko nas tri ili četiri pisara zatočenika iz logorske kancelarije. Svi Židovi“, nastavlja Ciliga svoja sjećanja objavljena u knjizi „Jasenovac: ljudi pred licem smrti’ (Naklada Pavičić, Zagreb, 2011., str. 30.). „Jedan od ovih Židova imao je na prsima natpis: ‘Nadzornik svega logora’. Mlad i nekako osobito drskog, upravo razbojničkog – kod Židova tako rijetkoga – izgleda“ (isto). Njegov zaključak o funkcioniranju jasenovačkoga logora ‘iz prve je ruke’ i ‘s lica mjesta’, no, za mnoge, svejedno, djeluje prilično nevjerojatno: „U Jasenovcu logorsku upravu držali su Židovi, oni su bili ‘unutarnja vlast’ u logoru.“ I on je ostao zatečen tom činjenicom: „…i mene je to prenerazilo kod dolaska i prvog pregleda u logoru, no, takova je bila stvarnost“ (isto, str. 42.).

 

„Židova je u Jasenovcu u moje vrijeme oko 500. Osim rijetkih izuzetaka, oni su bili svi u aparatu, raspoređeni od najvišeg do najnižeg…“ (isto, str. 45.). Najšokantniju njegovu tvrdnju, koju nitko od povjesničara dugi niz godina nije htio (ili smio, zbog činjenice da su jugoslavenske vlasti njegovu knjigu odmah nakon objave zabranile) temeljitije rasvijetliti postojanje je jedne logorske skupine Židova zadužene za likvidacije zatočenika: „Uprava likvidacije u Gradini bila je također povjerena jednoj židovskoj grupi: ‘grupa Danona’, kratko – ‘grupa D’“ (isto, str. 45.).

Činjenica da su brojni Židovi bili u logorskome „aparatu raspoređeni od najvišeg do najnižeg“ ima logično i prihvatljivo objašnjenje – oni su kao ‘narod knjige’, kako je često bio nazivan židovski narod, u to doba bili u prosjeku među najpismenijima, s najvišim akademskim zvanjima, završenim traženim zanimanjima, među najuspješnijim gospodarstvenicima, s vrhunski izučenim, često rijetkim, obrtima, s potvrđenim organizacijskim sposobnostima i sl.

Jednako se tako može pokušati objasniti i postojanje spomenute ‘Grupe Danona’, ali se o njoj, nažalost, sve do danas ne zna ni kada je osnovana, ni koliko je brojila članova u određenim razdobljima, ni koji su poimence bili njezini članovi, ni koliko je barem približno žrtava imala ‘na svojoj duši’, ni kada je ukinuta. Čini se kako bi jasni odgovori na ta pitanja mogli jedino ugroziti Poimenični popis žrtava KCL Jasenovac Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac, koji godinama paušalno, ne mareći mnogo za bilo kakve povijesne nijanse, sve žrtve u logoru svrstava pod zajedničku šifru –„ubijen(a) od ustaša“!

No, kako god bilo, unatoč brojnim nepoznanicama, ‘pospremanjem pod tepih’ i sl. nesporno je: u jasenovačkome je logoru djelovala skupina židovskih (kasnije će izaći na vidjelo i srpskih te romskih) zatočenika zaduženih, pored ostaloga, za likvidaciju drugih logoraša, što je nakon rata posvjedočilo više preživjelih. Jedan je od njih, dakle, Ciliga, kojemu je, najblaže rečeno, neozbiljno i nepošteno od pojedinih povjesničara i novinara podmetati nekakav prikriveni antisemitizam jer o njegovu svjetonazorsko-intelektualnom profilu dovoljno govore podatci iz njegova životopisa. Treba samo spomenuti da je on, primjerice, dragovoljno 1919. sudjelovao u revolucionarnim previranjima i stvaranju Mađarske Sovjetske Republike, nakon sovjetske Rusije druge po redu države u svjetskoj povijesti utemeljene na komunizmu, koja je pod vodstvom Bele Kuna, na svu sreću, trajala svega 133 dana. Jednako je tako bio iznimno angažiran u komunističkome ilegalnom radu u Kraljevini SHS, zatim, sudjelovao je u osnivanju službenoga glasila Komunističke partije ‘Borbe’, čiji je jedno vrijeme bio urednik itd. Dakle jedno je sigurno – Ante Ciliga nije bio zaražen virusom totalitarnih ideologija, koje su se 30-ih godina prošloga stoljeća širile Europom, noseći u sebi pogubno protužidovstvo.

 

Zanimljivo je u tome kontekstu i svjedočenje Vojislava Prnjatovića iz Sarajeva koji je pod optužbom da je povezan s četnicima doveden u jasenovački logor, u isto vrijeme kad i Ciliga, krajem 1941. godine. Pušten je na slobodu 30. ožujka 1942. (svejedno se našao na popisu žrtava JUSP-a Jasenovac) sa skupinom od dvanaest Srba, koji su u logoru proveli od tri do pet mjeseci te otpremljeni vlakom u Beograd, gdje je Prnjatović tamošnjem Komesarijatu za izbjeglice doista ružno govorio o ponašanju i ulozi Židova u jasenovačkome logoru. Njegove riječi nema smisla citirati jer ne donose ništa novoga, ali vrijedi tek upozoriti kako i on općenito spominje povlašten položaj Židova u logorskoj hijerarhiji već krajem 1941. Nije zgorega spomenuti kako su pojedini povjesničari i novinari nastojali i njegov iskaz prikazati ili kao krivotvorinu ili ga obezvrijediti činjenicom da ga je dao državnoj ustanovi Vlade nacionalnoga spasa Milana Nedića, kada je i u Srbiji već započeo progon Židova. Tako je Prnjatovićevo svjedočenje, tobože, dobrodošlo i prilagođeno protužidovskoj histeriji u Srbiji i postalo njezino svojevrsno opravdanje. No u istoj skupini od trinaest Srba, skupa s Prnjatovićem puštenih 30. ožujka 1942., nalazio se i Vukašin Žegarac, koji je o posebnoj logoraškoj skupini formiranoj od ustaša pod vodstvom spomenutoga Danona, iznio malo više pojedinosti o njezinoj etničkoj strukturi: „Formirana je partija grobara sa grupnikom na čelu, u kojoj je dosta Srba i dva puta više Jevreja. Grupnik – ‘komandant grobara’ – je Miša Danon, geometar iz Sarajeva. Kažu da je prek i surov čovek, koji prima ustašku hranu“ („Dnevnik o Jasenovcu“, vl. izdanje, Beograd, 1987. str. 43.).

O skupini židovskih i srpskih zatočenika, koji su bili „unutarnja vlast u logoru“ još je konkretniji bio Miroslav Auferber iz Osijeka u izjavi danoj Židovskoj bogoštovnoj općini u Osijeku 15. kolovoza 1945.: „Upravu logora vodili su od zatočenika Dijamanstein (Bruno, kojega je naslijedio također Židov Bernhard Wiener, op. T. V.), Feldbauer i Einer, te Klein sa strane Židova, a neki Slobodan, Miloš i Branko sa strane pravoslavaca“ (HDA, ZKRZ – GUZ, kutija 10).

Aktivnost židovskih i srpskih egzekutora ‘Grupe Danon’ spominje i veterinar Zorko Golub, rođeni Koprivničanin, koji je kao predratni član Komunističke partije i urednik izrazito ljevičarskog glasila ‘Novi student’, uhićen 22. svibnja 1942. i ubrzo odveden u jasenovački logor. Svoja je sjećanja zapisivao u bilježnici, koju je prikazala Mira Kolar-Dimitrijević u članku: „Sjećanja veterinara Zorka Goluba na trinaest dana boravka u logoru Jasenovac 1942. godine“ (‘Časopis za suvremenu povijest’, br. 15(2), Zagreb, 1983., str. 155.-176.). Već iz naslova jasno je da je veterinar Golub bio kratko vrijeme u Jasenovcu jer je zbog potrebe bio otpremljen u logor Feričance, kraj Našica, a odatle na farmu krava u Obradovac. Uspio je pobjeći 21. rujna 1942. i među slavonskim partizanima radio je kao član Agitpropa Oblasnoga komiteta KPH za Slavoniju te nešto kasnije u Ekonomskom odjelu Zavnoha. Dakle i njemu bi se teško mogla pripisati nekakva iracionalna mržnja prema Židovima iako opisujući masovna ubojstva „stotine zatočenika“ doslovce piše: „Rade to uz ustaše i logoraši tzv. grupa ‘G’ grobari. Grupnik je neki ing. Danon.“ No iskreno priznaje: „Ja sam to nisam vidio. Pišem ovo po pričanju drugih i zato je opis mršav i premalo strašan. Ali vjerujem da ima živih svjedoka koji su gledali masovna ubijanja i oni će znati mnogo više da kažu. Čak sam čuo da je grupnik grobara ing. Danon pobjegao u partizane…“ Kakva god bila istina o prizoru koji ‘iz druge ruke’ opisuje Golub, očito su među logorašima kružile prilično jezive priče o krvoločnoj grupi ‘D’ ili, u ovome slučaju, grupi ‘G’. Pokušaji nekih povjesničara i novinara da opravdaju njezine postupke kao jedini mogući izbor u spašavanju vlastitoga života, ne zaslužuju nikakvu pozornost!

 

Kada ulogu, dosada spominjane židovsko-srpske specijalne logoraške skupine, preuzimaju Cigani (Romi), nije poznato. Dokumenti, izvješća i svjedočenja o tomu nisu sustavni, nego su upravo suprotni: konfuzni, protuslovni, namjerno iskrivljeni, neki tek usputno spomenuti, rađeni od agitpropovaca i sl., ali većina njih smatra kako je to bilo 1943. Čini se da su najdublje u tu problematiku, analitički i argumentirano, ušli dr. Mladen Koić i dr. Nikola Banić („Jasenovac – ‘Ciganski logor’“, ‘Hrvatski tjednik’, prenio ‘narod.hr’ 14. svibnja 2017. i „Jasenovački ‘trogodišnjaci’“, ‘Hrvatski tjednik’, prenio ‘narod.hr’, 12. kolovoza 2017.).

Oni odmah na početku ističu: „U komunističkoj literaturi mogu se naći podatci o skupini navodno ličkih Roma u ustaškim uniformama koji su radili kao grobari zamijenivši tzv. grupu D. Prema tim navodima, ubijali su zatočenike zajedno s ustašama i na kraju su i sami poubijani.“ Nakon temeljitoga proučavanja i usporedbe brojnih povijesnih vrela, koje je teško sve nabrojiti u jednome novinskome članku, autori dolaze do zaključka: „Kao i obično, kontradiktorni su podatci o razdoblju djelovanja i brojnosti te skupine.“ Prema nekim vrelima, u Jasenovac je g. 1943. dovedeno oko 200 Roma iz Perušića u Lici „da budu grobari i krvnici“, koji su dobili kuće u selu Gradini s druge strane Save nasuprot Jasenovcu, gdje su se nastanili s obiteljima. Po drugoj tvrdnji, riječ je o „petnaestak ličkih Cigana, katolika“. Važno je istaknuti kako su odmah nakon završetka rata neki pojedinci i ustanove pokušali zanijekati židovsko-srpsku etničku strukturu specijalne logorske skupine za likvidacije, barem prvih godinu-dvije, svodeći ju isključivo na cigansku i to već od početka 1942. te tako sva njezina ubojstva svaliti na romsku populaciju. Tako npr. izvješće Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača navodi: „Likvidacije u Gradinama i Ušticama obavljali su ispočetka sami ustaše, a od 1942. pomagali su im i Cigani“ (Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Zločini u logoru Jasenovac, Zagreb 1946., izdavač reprint izdanja Spomen-područje Jasenovac, za izdavača Jovan Mirković, NIP ‘Glas’ Banjaluka, 1980.).

Prema dosadašnjim otkrivenim podatcima, poznato je tek nekoliko imena iz ‘Grupe D’ tj. ‘Grupe G’. Pored više puta spominjanoga grupnika Danona, to su Egon Berger, koji je u logoru od prosinca 1941. radio kao grobar, a kasnije kao povlašteni logoraš u tvornici za preradu kože i izradu kožne galanterije, odakle je 1945. godine pobjegao, Jakob Danon, koji je također preživio proboj iz logora 22. travnja 1945., i Dudica Barar, prema drugoj inačici Dudo Bararon, Židov iz Tuzle, koji je prema svjedočenjima „išao raskopčanog kaputa da mu se vidi revolver“. Po jednome iskazu poslijeratnoj komisiji: „On je pored Danona bio najistaknutiji član tzv. ‘D’ grupe koja je kopala jame za mrtve, a i sama ubijala zajedno sa ustašama i snimala žrtve.“

Ključno je pitanje, kako je uopće došlo do gotovo potpunoga zaborava i prikrivanja imena i prezimena Židova, Srba i Cigana, pripadnika spomenutih specijalnih logorskih skupina, bez obzira na to je li riječ o 10, 15, 20 ili nešto više članova? Ipak, nije riječ o bilo kojoj ustaškoj bojni, koje su imale od 500 do 1500 ljudi, ili partizanskoj brigadi od 800 do 900 pripadnika. A s članovima logorske skupine zatočenici su se susretali, viđali ih, neke, vjerojatno, osobno poznavali, te pričali o njima i s njima… Za usporedbu – jedan jedini je preživjeli logoraš nakon rata 26. svibnja 1945. komisiji za istraživanje zločina u Zagrebu, predočio popis od 114 ustaških dužnosnika u Jasenovcu, od najviših do najnižih, s mjestima rođenja, činovima, bračnim stanjem, čak i prijašnjim civilnim zaposlenjima i sl.! A o famoznoj ‘Grupi D’/’G’ nitko nije znao reći istoj komisiji gotovo ni jedan podatak. Svi su izgledi da će ta enigma, koja, očito, nekomu odgovara, još dugo ostati nerazjašnjena.

 

Tomislav Vuković, Hrvatski tjednik, 26. ožujka 2020.

Miro Barešić se godine 1980. opet našao u švedskom zatvoru, na izdržavanju kazne za ubojstvo jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj, general majora JNA Vladimira Rolovića. Služio je pod vrlo strogim, za njega kreiranim zatvorskim režimom, s posebnim, često ponižavajućim tzv. sigurnosnim mjerama, od kojih je zbrana primanja posjeta bila među najblažima. Miro je to shvaćao kao tešku diskriminaciju kojom ga se želi slomiti. I odlučio se na prosvjedni štrajk glađu.

U proljeće 1981. počeo je s trećim štrajkom glađu, odlučan da treći put ne popusti – do smrti.

Kad su od početka trećeg štrajka protekla tri tjedna, javile su mi se švedske vlasti s pitanjem bih li ja bio voljan doći u Švedsku i Miru pokušao nagovoriti da prekine sa štrajkom. Mene su nazvali zbog moje funkcije glavnog tajnika Hrvatskoga narodnog otpora, kojega je i Miro bio član, a spomenuli su i moju vodeću pozicije u novoj organizaciji koja se upravo stvarala, Hrvatski državotvorni pokret. Rekao sam im da je malo vjerojatno da bih ja mogao imati na Miru Barešića bilo kakav utjecaj, jer on pripada baš onom dijelu organizacije, koji nije prihvatio novo vodstvo HNO-a nakon što je ubijen general Luburić. Nekoliko se ogranaka HNO-a tada odvojilo, među njima i onaj u Švedskoj, i za svog vođu prihvatilo Dinka Šakića iz Argentine, uza sve ostalo i Luburićeva svaka. K tome, Barešić više ne želi razgovarati ni sa svojim prijateljima, pa ni sa svećenikom Vjekoslavom Lasićem kojeg inače iznimno cijeni, i nerealno je vjerovati da bi htio razgovarati sa mnom.

Šveđani su me pozorno saslušali i nisu odustali. Otišli su k Barešiću i izravno ga upitati bi li pristao na razgovor s Tomislavom Kvaternikom. Odgovorio je da pristaje.

No, ja nisam mogao iz Velike Britanije. Nisam imao putovnicu. Rekao sam Šveđanima da ću otići u Švedsku, ako oni s britanskim vlastima srede sve što je potrebno za moje putovanje. U Londonu im je odgovoreno da oni nemaju ništa s mojim putovanjima, jer da ja nisam britanski, nego australski državljan i da moj put preko granice ovisi isključivo o volji australskih vlasti.

Prepucavanje između Stockholma i Londona trajalo je više od dva tjedna. Miro je ustrajavao u štrajku glađu i zdravstveno mu se stanje toliko pogoršalo da je svakog dana mogao umrijeti.

Šveđani su se bojali Mirine smrti u njihovu zatvoru. Naravno, ne zbog Mire, nego zbog toga što bi to narušilo ugled njihove države koja je slovila kao jedna od najhumanijih i naslobodnijih zemalja u svijetu te stoga što što bi ta smrt izazvala po njih neugodne reakcije hrvatskog iseljeništva. Bojali su se demonstracija, ali i mogućih oružanih akcija protiv svojih diplomatskih predstavništava i interesa u svijetu. Zbog toga su nastavili s pritiskom na Britance da mi se omogući odlazak u Švedsku…

Kako je vrijeme prolazilo prestao sam vjerovati u mogućnost putovanja u Stockholm. Dok jednog poslijepodneva, oko dva sata, nije zazvonio telefon.

„Jeste li to vi, gospodine Štedul?“

„Da, izvolite.“

Bilo je to Ministarstvo unutarnjih poslova u Londonu. Službenik koji me nazvao upitao me želim li otputovati u Švedsku.

„Da“, odgovorio sam mu. „Spreman sam otići i pomoći švedskim vlastima da Miru Barešića nagovore da prekine štrajk glađu, ali sam od toga već odustao.“

„Zašto ste odustali?“

„Barešić je u štrajku već pedeset četiri dana i u vrlo je teškom, zapravo kritičnom stanju. Nemam namjeru ići samo zato da bih prisustvovao pogrebu.“

Službenik s druge strane žice mi je odgovorio da je Barešić još živ i da ja, ako želim ići, mogu to učiniti.

„Ne mogu jer nemam putovnicu.“

„Za to se ne brinite, mi ćemo vam dati poseban dokument s kojim ćete moći otići u Švedsku i vratiti se u Britaniju.“

„A koliko bih dugo morao čekati na izdavanje takvog dokument?“ upitao sam sarkastično.

„Ako želite putovati“, iznenadio me činovnik u Ministarstvu unutarnjih poslova, „otiđite odmah u Edinburgh, ukrcajte se u prvi zrakoplov za London i do 17 sati dođite k nama u Ministarstvo. Tu će vas čekati dokumenti za put u Stockholm, u koji možete stići još večeras. Ako k nama stignete i poslije pet, mi ćemo vas čekati, dati vam dokument za put i odvesti u zračnu luku. Za kartu se ne brinite, bit će rezervirana.“

Moja Shirley, koja nije znala o čemu sam razgovarao s Londonom, nije mogla vjerovati kad sam joj rekao da idem u Švedsku i da u putnu torbu ubaci nekoliko najnužnijih stvari. Dok sam joj u glavnim crtama prepričavao razgovor sa službenikom u Ministarstvu policije i objasnio joj da ću se vratiti već za nekoliko dana, polako je došla k sebi od iznenađenja. Odmah me odvezla u Edinburgh. Zrakoplovi za London polijetali su gotovo svakih pola sata.

Pred vratima Ministarstva bio sam u 17.30 sati. ‘Čarobni’ me dokument već čekao, kao i čovjek iz sigurnosne službe koji me odvezao na aerodrom Heathrow. Iste večeri, oko 23 sata, bio sam u zračnoj luci u Stockholmu. Dočekala su me dvojica ageneta iz švedske sigurnosne službe…

Šveđani su me s aerodroma odvezli u neki hotel i zamolili da iz sigurnosnih razloga nikamo ne izlazim dok oni sutra ujutro ne dođu po mene.

Ista dvojica koja su me smjestila u hotel pokucala su mi rano ujutro na vrata sobe. Zajedno smo doručkovali i odvezli se u zatvorsku bolnicu u kojoj se izgladnjivao Miro Barešić. Cijelim me putem do zatvora opsjedala samo jedna misao, je li Miro još živ.

„Živ je“, rekao mi je upravitelj zatvora, kratko me izvijestio o Mirinu zdravstvenog stanja i brzo prešao na razloge zbog kojih štrajka i na zahtjeve koje je postavio da bi štrajk prekinuo. Bitno je bilo da Miro ne želi odustati od svojih zahtjeva, a vlada tim zahtjevima ne želi udovoljiti.

Napokon su me odveli u Mirinu sobu. Na prvi se pogled vidjelo da je on fizički potpuno izmožden. Stajao je, ali tako kao da će se svakog trena srušiti. Mogao je učiniti poneki korak, uz težak napor oslanjajući se o zid i hvatajući se za namještaj. Teško je govorio, a vid i sluh počeli su mu otkazivati.

Od početka štrajka prošla su 54 dana. Toliko dana Miro ništa nije jeo, a nekoliko dana prije moga dolaska prestao je i piti vodu. Da bi ga održali na životu, počeli su mu intravenozno davati tekućinu, ali onda im je i to zabranio.

Kad sam ušao, najprije je pitao jesam li ja Tomislav Kvaternik. Rekao sam da jesam, ali da mi je to pseudonim i da mi je pravo ime Nikola Štedul. Odgovorio je da su mu to objasnili, ali da mu to nije bitno. Bitno mu je što su Šveđani napokon pristali da o njegovom slučaju razgovaraju s predstavnikom hrvatske političke emigracije. I osobito mu je važno da je to netko iz vodstva HNO-a.

Počeo sam mu objašnjavati da sam došao kako bih sa švedskim vlastima razgovarao o njegovim zahtjevima za prestanak štrajka glađu. Prekinuo me i rekao da ti zahtjevi više nisu važni i da će pristati na sve što ja odlučim. Zaustavio sam ga i upozorio da se naš razgovor zacijelo prisluškuje. Nije ga to previše zanimalo, a vjerojatno se ništa i nije moglo snimiti, jer mu je glas već bio vrlo slabašan i drhtav. Ponovio je da je spreman bez ikakvih uvjeta odmah prestati sa štrajkom, ako ja to od njega tražim. Njemu je glavni cilj bio da ga Šveđani počnu uvažavati kao borca za slobodu svog naroda i da pristanu na razgovar s nekim tko zastupa hrvatsku borbu i hrvatske interese. Opet sam ga upozorio na to da ne otkriva svoja stajališta, motive i odluke, nego da mi kaže što traži i kakve uvjete postavlja. Rekao mi je da ne traži ništa osim prava kakva imaju ostali zatvorenici. Ukratko, prvo, tražio je da ga se više ne diskriminira i, drugo, da mu švedske vlasti daju pisano jamstvo da neće biti izručen Jugoslaviji.

Premda su Šveđani na upite javnih medija izjavljivali da Barešić neće biti izručen Jugoslaviji, bojazan da bi se to ipak moglo dogoditi nije bila bez osnove. Švedska je u to vrijeme s Jugoslavijom sklapala trgovačke poslove vrijedne stotine milijuna dolara. Na prvome je mjestu bio švedski izvoz najsuvremenijeg naoružanja, u rasponu od lakog, pješadijskog, do teške artilerije i raketa. Jugoslavija je dio švedskog tovara kupovala za sebe, a veći je dio u njezinoj režiji i s njezinom dokumentacijom tajno otpreman u zemlje na Bliskom i Srednjem istoka, koje su bile u ratu i u koje Švedska, prema vlastitim zakonima i međunarodnim dogovorima, nije smjela izvoziti oružje.

Jugoslavija je na taj način ucjenjivala Švedsku, među ostalim i zahtjevom da joj izruči Miru Barešića. Mogućnost izručenja bila je još izglednija u vrijeme dok je za kormilom švedske vlade bio Olof Palme, Titov obožavatelj još iz vremena dok je kao student dolazio u Jugoslaviju na dobrovoljne omladinske radne akcije. Palme je uz to, kao socijalist, bio oduševljen i jugoslavenskim modelom socijalističkog samoupravljanja. Uglavnom, postojala je velika vjerojatnost da on, bez obzira na imidž humanitarca, izručenje jednog ‘terorista’ i Titova protivnika Jugoslaviji ne bi doživio kao nehumano djelo.

Upravitelju zatvora sam poslije susreta s Mirom rekao da bi s moje strane bilo nemoralno i nečasno od zatvorenika tražiti da prestane sa štrajkom, ako mu švedske vlasti nisu voljne dati pisano jamstvo da neće biti izručen u Jugoslaviju. Budući da bi takvo izručenje nekoga tko u Švedskoj ima politički azil bilo i kršenje zajamčenih prava iz Povelje UN-a, ne vidim zašto bi za švedske vlasti bio problem dati Barešiću takvo jamstvo. Upravitelj mi je odgovorio da on o tome ne može sâm donositi odluke i da će već za sutra organizirati sastanak s onima koj su za takve odluke ovlašteni. Zamolio me da i ja budem nazočan, kako bih mogao iznijeti svoje dojmove o Barešiću i objasniti njegove uvjete. Naravno, pristao sam, ali sam i podsjetio ravnatelja da Miro ne jede već 54 dana i da nije preostalo baš previše vremena za raspravu i pregovore.

Sutradan u deset sati počeo je najavljeni sastanak. Osim mene i upravitelja zatvora, nazočni su bil: šef švedskih sigurnosnih službi, upravitelj svih zatvora u Švedskoj, zamjenik ministra pravosuđa i jedan čovjek koji se predstavio kao zastupnik u švedskom parlamentu (u ulozi promatrača).

Upravitelj zatvora Amilon u uvodnoj je riječi ukratko opisao situaciju i razloge zbog kojih smo se sastali. Zamjenik ministra odmah je prešao na meritum stvari i zmolio me da im objasnim što se od njih očekuje da učine, da bih ja mogao Barešića uvjeriti da prestane sa štrajkom. „Recite nam i svoje mišljenje o tome kakve se posljedice mogu očekivati ako Barešić u zatvoru umre.“

Objasnio sam da hrvatska zajednica u iseljeništvu, ili barem njezin najveći dio, Miru Barešića ne smatra ni kriminalcem, ni teroristom, nego hrvatskim borcem za slobodu. „Ako bi“, rekao sam, „pod uvjetima u kojima se sad nalazi umro u zatvoru, sa sigurnošću se može reći da bi svuda gdje Hrvati žive buknule emocije. Najmanje što se možeo očekivati jest masovno održavanje prosvjednih javnih okupljanja i raznih vrsta demonstracija, osobito pred švedskim diplomatskim predstavništvima. Postoji i velika vjerojatnost da bi Barešićeva smrt potakla njegove prijatelje i manje skupine njegovih istomišljenika i na neke ekstremnije pothvate, npr. na nasilne i oružane napade na švedska diplomatska i druga predstavništava. HNO, organizacija koju ja zastupam, ne može utjecati na takve pojedince i grupice, jer oni ne prihvaćaju vodstvo HNO-a. K tome, postoji i opasnost da na raspirivanje osvetničkog nezadovoljstva, s namjerom da kompromitiraju hrvatsku političku emigraciju, utječu i agenti jugoslavenske tajne službe. Takvih je primjera već bilo.“

Rekao sam i nešto što sudionici sastanka u zatvoru vjerojatno nisu očekivali, a to je podsjećanje na uzroke koji su doveli do situacije u kojoj smo se našli. „Za ono što se 1971. dogodilo u jugoslavenskoj ambasadi u Stockolmu“, kazao sam bez okolišanja, „velikim je dijelom odgovorna i sama Švedska. Švedskim je vlastima zacijelo i prije dolaska gospodina Vladimira Rolovića u Stockholm bilo poznato da je poslije Drugog svjetskog rata taj čovjek bio zamjenik ministra unutarnjih poslova u Bosni i Hercegovini, odnosno šef Udbe za BiH, zloglasne tajne političke policije koja je odgovorna za mnoga ubojstva nedužnih građana. Unatoč činjenici što je bila riječ o dokazanom zločincu, Švedska mu je izdala veleposlaničku akreditaciju.“

„Govorim to stoga“, objasnio sam, „kako bi se slučaj njegova ubojstva stavio u pravi kontekst. Rolović je bio jedna od ključnih osoba u jugoslavenskom totalitarnom režimu, koje su organizirale progone i izvodile ubojstva. Mnogo mladih ljudi pred tim je progonima pobjeglo u inozemstvo. Znatan broj njih, uključujući i one koji su upali u jugoslavensko veleposlanstvo, sklonio se u Švedsku vjerujući da će tu naći slobodne i pravdne uvjete za život. Oni su teška srca napustili svoju domovinu; zbog takvih kao Rolović nisu u svojoj zemlji vidjeli nikakve mogućnosti za častan, normalan i pristojan život. Onda je Rolović, od kojega su pobjegli, za njima došao u Švedsku i odmah najavio da će ih i tu proganjati i kažnjavati. Prijetio im je da će ih ‘naučiti pameti’. Takve bi provokacije i u polumrtvom starcu probudile strasti, a gdje neće u uzavreloj krvi mladih ljudi poput Barešića i Brajkovića, koji u vrijeme upada u jugoslavensko veleposlanstvo, prema švedskim zakonima, još nisu bili punoljetni. Čovjeku krvavih ruku vaša je vlada dala ambasadorsku akreditaciju. Nije to bio samo nepodnošljiv izazov za te mlade ljude, nego i grubo kršenje općeprihvaćenih načela u postupku priznavanja visokog diplomatskog statusa.“

Odgovorio mi je šef sigurnosnih službi priznavši da su pogriješili kad su odlučivali o Rolovićevu potvrđivanju. Rekao je, što je i mene iznenadilo, da ni oni, kao ni mi Hrvati, ne smatraju Miru Barešića kriminalcem i teroristom, nego borcem za slobodu svoje domovine, ali da on to, kao ni jedan državni dužnosnik, ne može javno priznati. „I kad biste vi, gospodine Kvaternik, negdje javno ustvrdili da sam vam ja ovo što ste upravo čuli uistinu rekao, ja bih morao izjaviti da ste vi to vjerojatno samo sanjali. Ali vi ste toga i sami svjesni“, zaključio je šef švedskih obavješatajaca i drugih tajnih agenata i predložio da prijeđemo na stvar.

„Pronađimo rješenje“, rekao je, „koje će biti dobro za zdravlje gospodina Barešića i koje će biti politički prihvatljivo za švedske državne interese.“

Rekao sam da je ključni problem u tome što Miro Barešić ne može dobiti pisano jamstvo švedske vlade da neće biti izručen Jugoslaviji. Zamjenik ministra odmah je odgovorio da Barešić može dobiti takvo jamstvo, na što sam ja reagirao riječima da u tom slučaju ne bi trebalo biti nikakvih teškoća ni s njegovim ostalim zahtjevima. Jer sve ono što traži jest u okviru švedskih zakona i zatvorskih pravila, pa da mi zapravo i nije jasno zašto mu ti zahtjevi već nisu prihvaćeni. Rekao sam da je Miro i prije štrajka objašnjavao da njemu najviše smeta diskriminacija u odnosu na druge zatvorenike, a ne toliko sami zatvorski uvjeti. On nije mogao podnijeti ni prihvatiti da ga se ponižava. Ako već u Švedskoj ne postoji status političkog zatvorenika, on se pita zašto onda za njega ne vrijede uvjeti koji vrijede za sve druge zatvorenike, čak i one koji su višekratno osuđivani za najteže zločine? On se nije pobunio zbog uvjeta, nego zbog gaženja načela.

Netko od sudionika sastanka, ne sjećam se tko, na to mi je rekao da tu nije riječ o samoj naravi Barešićevih zahtjeva, nego više o tome kako im udovoljiti a da javnost ne shvati da je vlast popustila pred ucjenama, odnosno da je kapitulirala u sporu s problematičnim, javno razglašenim prekršiteljem zakona.

Kad su strane izmijenile mišljenja i kad je sve bitno bilo dogovoreno, upravitelj se digao i rekao da će on sastaviti pisani ugovor u deset točaka između Mire Barešića i uprave zatvora, u kojem će se detaljno opisati plan postupka prema Barešiću kao zatvoreniku i u kojem će biti i klauzula s jamstvom da neće biti izručen Jugoslaviji. „Ali“, naglasio je, „to mora biti predstavljeno javnosti tako da ne ispadne da je Švedska pokleknula pred terorizmom.“

Upravitelj nas je još obavijestio da se pred ulaznim vratima zatvorske bolnice okupilo između dvadeset i trideset novinara i TV kamera, koji čekaju na izvještaj o rezultatima naših razgovora. Rekao sam da razumijem osjetljivost švedskih predstavnika na interpretacije našeg dogovora i njegove odjeke u javnosti. I da sam stoga spreman dati kratku izjavu od samo jedne rečenice, da je razgovor okončan na obostrano zadovoljstvo. Bez ikakvih daljih komentara i odgovora na pitanja te bez ikakvog prizvuka trijumfalizma Mire Barešića. Kad sam to izgovorio, u prostoriji se začuo uzdah olakšanja.

Još su me jednom pitali jesam li suglasan s onim što je upravitelj pribilježio kao deset točaka ugovora i jesam li spreman savjetovati Miri da dogovor potpiše i prestane sa štrajkom glađu. Pristao sam imajući na umu što mi je Miro rekao dan prije. Pričekao sam da tajnica dogovor pretipka i s njim otišao k Miri. Preveo sam mu što u ugovoru piše (tekst je bio na engleskom) i pitao ga je li spreman to potpisati. Rekao je da nije očekivo da će pristati na sve zahtjeve i da bi potpisao sve što bih mu savjetovao da potpiše. Najvažnije mu je bilo, ponovio mi je, da Šveđani pristanu na razgovor s nekim tko zastupa borbu za slobodu hrvatskog naroda. U tom pristanku on je vidio i svojevrsno priznanje naše borbe. Potpisao je ugovor i odmah izjavio da prestaje sa štrajkom glađu.

Raspletom su svi bili zadovoljni. Osim novinara. Koji su vani pred vratima satima čekali i vjerovali da će im biti rečeno mnogo više od onoga što smo im u kratkim izjavama rekli upravitelj Amilon i ja. Očekivali su senzacionalne i sočne detalje o prihvaćanju Barešićevih zahtjeva: jedni, da bi mogli kritizirati vladu što je pokleknula pred terorizmom; drugi, da bi mogli pisati o gaženju ljudskih prava od strane švedskih vlasti.

Da, nezadovoljni su bili i Jugoslaveni. Najprije zbog toga što se išlo na ruku jednom antijugoslavenskom teroristu, a onda i stoga što su spašavanjem Barešića od smrti izbjegnuti teroristički izgredi koje su oni priželjkivali, jer bi im bili dobrodošao argument za pritisak na zapadne zemlje da pojačaju represivne i druge mjere protiv hrvatskih političkih organizacija.

Kući u Britaniju vratio sam se nakon tri dana i tu zatekao službenika iz Ministarstva policije. Došao je da od mene preuzme putne dokumente s kojima sam otišao u Švedsku.

Uoči povratka bio sam na ručku s nekima od onih koji su sudjelovali u razgovorima u zatvorskoj bolnici. Budući da su bili vrlo zadovoljni ishodom našeg zajedničkog posla, pitali su me što bi mogli učiniti za mene. Rekao sam im da inicijativni odbor za osnivanje Hrvatskog državotvornog pokreta namjerava već u svibnju, dakle za samo dva mjeseca, u Švedskoj održati osnivački skup HDP-a. I pitao ih bi li nam mogli pomoći na način da mi s britanskim vlastima srede još jedno putovanje u Švedsku. Naglasio sam da bi održavanje našeg osnivačkog sabora u Švedskoj bilo od koristi i njihovoj zemlji, jer bi pridonijelo amortizaciji lošeg dojma što ga je u javnosti ostavio ‘slučaj Barešić’. „Takav bi politički događaj“, objasnio sam, „nesumnjivo pozitivno utjecao na raspoloženje hrvatskog iseljeništva u Švedskoj (pa i u svijetu) i vratio mu vjeru u Švedsku kao zemlju ljudskih sloboda i pravednog društva.“

Na moje iznenađenje, odmah su obećali da će ispitati što se u tom pogledu može napraviti. (Odlomak iz memoara „U službi savjesti“)

 

Nikola Štedul, 7dnevno, 3. travnja 2020.

 Naši su nas neprijatelji razumjeli bolje od naših prijatelja u Hrvatskoj

 

 

 

 

Tko je Nikola Štedul? Ovisi o tome koga se pita. Otprilike trećina upitanih reći će da je to bivši hrvatski politički emigrant ekstremnih, proustaških stajališta, terorist odgovoran za ubojstva službenih jugoslavenskih predstavnika u svijetu, na kojega je 1988. u Škotskoj Služba državne sigurnosti SFRJ, prema legitimnom nalogu najviših jugoslavenskih vlasti, izvršila atentat izrešetavši ga sa šest metaka. Druga će trećina reći da je Štedul jedan od najčasnijih junaka borbe za slobodnu i neovisnu, demokratsku hrvatsku državu, koji je za svoje plemenite ciljeve bio spreman žrtvovati i svoj život. U trećoj su skupini oni koji nisu sigurni je li Štedul veznjak Inkera iz Zaprešića ili lik iz TV-serije Na granici.

Napokon je na to pitanje odlučio odgovoriti i sâm Nikola Štedul, rođen 1937. u Rešetarevu nedaleko od Karlovca. Od 1956. do 1991. živio u inozemstvu te je napisao je memoare od 700 stranica koji će pod naslovom „U službi savjesti“ izaći u izdanju Naklade Pavičić u Zagrebu početkom jeseni.

 

Gospodine Štedul, što vas je motiviralo da napišete memoare?

O mom životu pisali su već mnogi, zvani i nezvani, oni koji su nešto o tome znali, ali većinom oni koji ništa nisu znali ili im je posao bio namjerno javnost dezinformirati. To je bio jedan od razloga što sam se, umjesto trošenja energije na beskrajne demantije kojima se ništa ne postiže, sâm primim pisanja o svom životu, da tako pokušam utjecati na iskrivljenu sliku što su je o meni dugi niz godina stvarali propagandni trubači propalog jugoslavenskog režima, kako u doba Jugoslavije, tako i nakon njezina kraja, a koju i danas mnogi uzimaju kao vjerodostojnu.

Na toj je slici o meni najčešće bilo točno samo moje ime, ali nerijetko ni to. Memoari su uvijek, ne samo ovi moji, nego svi, i oblik isprike onima koje smo voljeli i s kojima smo išli kroz život. A htio bih im reći i hvala, za ono što su učinili za mene, a učinili su nemjerljivo mnogo, i za ono što su učinili za našu stvar, a ta stvar nije bilo što, jer to je Republika Hrvatska. Da nisam imao siguran oslonac u supruzi Shirley Štedul, ne bih izdržao.

Treći je razlog da na jednom mjestu zabilježim svoja politička iskustva i razmišljanja, kao i preokupacije ljudi s kojima sam se sretao u svijetu politike, osobito na području koje me je oduvijek najviše zanimalo, a to je sfera hrvatske nacionalne politike. Stalo mi je do toga da sačuvam ideje i programe, one s kojim sam se slagao, i one kojima sam se protivio, za koje su se zauzimali sudionici borbe za hrvatsku državnu samostalnost.

 

Do 18. godine živjeli ste u Jugoslaviji, kraće vrijeme u Austriji i Njemačkoj, 15 godina bili ste u Australiji, a 17, sve do povratka u Hrvatsku, u Škotskoj, u kojoj je rođena vaša supruga. Često ste se selili, radili vrlo teške, pa i neobične poslove, u kakve spada i lov na krokodile i papige…

Što se preseljenja i putovanja tiče, ne mogu reći da sam u njima baš uživao, ali sam ih podnosio. Kad vas život jednom iščupa iz vaše postojbine, što se meni dogodilo s nepunih 18 godina, čovjek se teško ukorjenjuje. A relativno se lako pokreće, pogotovo ako pred sobom ima ideal kakav sam ja imao, a to je povratak u slobodnu domovinu. Tridest pet godina sam bio u svijetu, ali nije prošao ni jedan jedini dan da nisam pomislio na povratak. I što bi se moglo učiniti da taj povratak ne bude fatamorgana.

A što se krokodila i papiga tiče, neka to ostane za čitanje memoara. A ja ću vam zauzvrat ispričati kako je završio moj lov na klokane. Bilo je to, naravno, u Australiji, u državi Novi Južni Wales, gdje sam neko vrijeme radio za farmera koji je imao stado od 40 tisuća ovaca.

U to vrijeme, krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina, nisu postojale nikakve zabrane lova na klokane, kokadue, pa ni na krokodile, što je išlo naruku mojim pustolovnim ambicijama. Sve je bilo u redu dok jedne nedjelje farmer nije organizirao izvanredan lov na klokane. Buldožerom je bio iskopan rov dužine 30-ak metara, dubok oko dva metra, koliko je bio i širok. Iza rova je postavljena visoka žičana ograda.

Moj je posao bio da s drugim ‘lovcima’ tjeram klokane prema rovu i ogradi. Tu bi jadne životinje pokušavale preskočiti ogradu i padale u rov. Tada bi ‘lovci’ pucali po njima i ubijali ih, dok su se one bespomoćno koprcale. Sudjelovao sam u prikupljanju i pritjerivanju životinja u rov, ali kad je počelo ubijanje, odustao sam. Nisam mogao podnijeti očajničke poglede bespomoćnih bića.

Činilo se kao da su one svjesne potpune katastrofe i onoga što im se događa i da ne mogu vjerovati da postoji životinja tako bešćutna kao što je čovjek. Zajahao sam konja i otišao znajući da ću zbog toga biti ukoren od gazde što sam napustio radno mjesto. Zbunjenost i očaj u očima nemoćnih životinja nikad neću zaboraviti.

 

Školovali ste se u Hrvatskoj, Australiji i Škotskoj. Počeli ste s diplomom vodoinstalatera i limara u Dugoj Resi i dogurali do fakultetske diplome iz politologije i filozofije na škotskom visokom učilištu Dundee University…

Sve što sam naučio u svojim životnim i akademskim školama, dobro mi je došlo. Zanat koji sam izučio kod majstora Lutza u Dugoj Resi bio mi je od velike pomoći kad sam se obreo u stranome svijetu, kao što mi je i politološki studij pomogao da se bolje orijentiram u političkim labirintima u koje me odvela moja strasna želja da sudjelujem u borbi za slobodu svog naroda.

Ali, koliko je god obrazovanje korisna životna prtljaga, sumnjam da bih se oko nje toliko trudio da u čitanju, učenju, studiju nisam istinski uživao i najbolje se osjećao kad bih za barem poneki četvorni centimetar smanjio polje vlastitog neznanja. Učio sam u svakoj prilici. Posao koji sam obavljao u jednom površinskom rudniku ugljena u Škotskoj nije bio težak, ali je bio ubitačno monoton. Spasio sam se tako što sam na velikoj rudničkoj bušilici kojom sam upravljao čitao knjigu. Dakle, što se mog školovanja tiče, u obzir je dolazilo sve osim odustajanja.

Kad sam se krajem srpnja 1991. s obitelji vratio u Hrvatsku, primijetio sam da se na moje akademsko obrazovanje u Velikoj Britaniji gleda s tragom sumnje, pa sam nakon nekog vremena podnio zahtjev za nostrifikaciju svoje diplome magistra društvenih znanosti. U travnju 1994. dobio sam rješenje kojim se „nostrificira diploma Nikole Štedula, stečena na Sveučilištu Dundee, Velika Britanija, kao odgovarajuća fakultetskoj diplomi profesora filozofije“.

Rješenje je potpisala komisija sastavljena isključivo od bivših članova komunističke partije. Činili su je prof. dr. Gvozden Flego i prof. dr. Hotimir Burger te prof. dr. Žarko Puhovski kao predsjednik. Sumnjam da su ta gospoda znala da sam u političkim organizacijama koje sam vodio zastupao ideju o suradnji svih političkih snaga i struja u Hrvatskoj i emigraciji, uključujući i komuniste, na uspostavi neovisne hrvatske države.

 

Kako ste se i zašto uključili u rad hrvatske političke emigracije?

Iz Jugoslavije sam otišao zbog toga što nisam vidio smisao ljudskog života u totalitarnom, neslobodnom i duboko nepravednom poretku. A nisam vidio ni najmanju mogućnost da će se u neko dogledno vrijeme nešto bitno promijeniti. Otišao sam da se vratim. Tada, sredinom pedesetih godina, još su postojali izgledi da će se demokratski Zapad odlučnije, pa i vojno, suprostaviti širenju komunističkog mraka s Istoka, a ja sam sebe zamišljao kao vojnika koji će u tome sudjelovati.

To se nije dogodilo. Istok je odustao od agresivne internacionalizacije, a Zapad je pristao da nesretni europski narodi, među njima i hrvatski, ostanu pod čizmom komunističkog totalitarizma. Bio je to novi modus vivendi koji me natjerao da se oslobodim iluzije o vojniku Zapada i aktiviram u hrvatskoj emigrantskoj politici.

Kažem – u politici, a moji udbaški progonitelji bi rekli – u terorizmu. Jugoslavenski komunistički režim, njegova diplomacija, kao i tajna policija, grozničavo su radili na tome da svaki politički rad Hrvata protiv Jugoslavije, bio on lijevi ili desni, umjeren ili radikalan, diskreditiraju etiketom terorizma. Bila je to svježa, snažna, međunarodno priznata valuta koja je prihvaćana na svim svjetskim političkim šalterima, za razliku od stare, otrcane, preživjele ponude floskula o nacizmu i fašizmu.

Ali i tu su Hrvati imali poseban tretman i njihov se politički aktivizam vrlo brzo počeo ‘reklamirati’ pod etiketom – ustaški i klerofašistički terorizam. Usput, lažna slika Jugoslavije kao države koja progoni terorizam nije baš uvijek glatko prolazila. Jer bila je javna tajna da ta tobožnja antiteroristička država pruža sigurno utočiše najzloglasnijim teroristima i njihovim organizacijama, što je njezine zaštitnike na Zapadu dovodilo u delikatnu situaciji.

S jedne se strane prešućivalo da Jugoslavija daje utočište terorističkim skupinama, a s druge se radilo na afirmaciji Jugoslavije kao nesvrstane, antiterorističke države. Zloglasni je Šakal (Ramirez Carlos) ugošćen u Beogradu, a čopor šakala poslan je na – Brunu Bušića u Pariz.

 

Bili ste na čelu Hrvatskog državotvornog pokreta (HDP-a) od njegova osnutka u Švedskoj 1981. do njegova gašenja u Zagrebu 1998. Kako biste ocijenili prilog HDP-a borbi za hrvatsku samostalnost?

Na osnivačkom saboru HDP-a 1981. u Švedskoj bilo je više od pedeset delegata sa svih strana svijeta, od Australije, sjeverne i južne Amerike, do brojnih država Europe.

Temeljna pokretačka zamisao bilo je uvjerenje političkog kruga u kojem sam djelovao – a koji se formirao pod kapom stranke Hrvatski narodni otpor (HNO), u kojoj sam, pod pseudonimom Tomislav Kvaternik, neko vrijeme bio glavni tajnik – da nam je nužan posve nov pristup u borbi za slobodu i državnu samostalnost.

Stari su se politički modeli istrošili i tražila su se učinkovitija rješenja za suprotstavljanje sve agresivnijem specijalnom ratu globalnih razmjera, u kojem su dezinformacije i manipulacije bile glavno oružje protiv obespravljenih naroda koji su tražili svoja legitimna prava.Hrvatski je narod bio u osobito teškom položaju i stoga što nije bilo gotovo nikakve komunikacije između njegova dijela koji je živio u Jugoslaviji i dijela u izbjeglištvu. Mi smo vani još donekle bili informirani o onome što se događalo u domovini, ali naši sunarodnjaci koji su u njoj živjeli nisu o našem djelovanju, ne računajući, naravno, režimske laži, mogli znati gotovo ništa,

Jedna od glavnih zadaća HDP-a, koji je bio zamišljen ne kao stranka, nego kao pokret pod čijim će se krovom okupljati sve hrvatske državotvorne snage, stoga je bilo upoznavanje svjetskih političkih čimbenika s pravom hrvatskog naroda na vlastitu, neovisnu državu i pronalaženje načina da se hrvatska politička emigracija, pa i uopće, ‘iseljena Hrvatska’, poveže s političkim grupacijama i pojedincima u domovini, kojima je dugoročni cilj bio neovisna, a kratkoročni, što neovisnija hrvatska država.

Htjeli smo našim sunarodnjacima u svijetu i domovini ponuditi politički program koji će počivati na zbiljskim činjenicama, a ne na romantičarskim političkim tlapnjama. Jugoslavija je bila pred raspadom i pred krvavim ratom, ako se ne nađe dobra volja za mirnim razlazom naroda koji su u njoj živjeli.

Pa smo, kao jedan od prvih pothvata naše nove organizacije, na engleskom sastavili brošuru o razlozima i ciljevima hrvatske borbe za samoodređenje i razaslali je (1986./1987.) na tisuće relevantnih političkih adresa po svijetu. Srce te brošure bili su konkretni prijedlozi, njih deset, Ujedinjenim narodima o mirnom razlazu Jugoslavije. Spomenuti samo prva dva. Uvodni je prijedlog bio da se hrvatskim političkim predstavnicima omogući da pred Glavnonm skuštinom UN-a iznesu svoje poglede na jugoslavensku krizu.

Drugi je bio da glavni tajnik UN-a osnuje neovisni odbor koji će prikupiti sve relevantne podatke o jugoslavenskoj krizi i biti popsrednik između svih zainteresiranih strana. Nažalost, središta moći nisu htjela poduzeti bilo što konkretno i efikasno i naš je pokušaj jednostavno prešućen. Kao da ga nitko nije ni primijetio. Ipak, primijetili su ga oni kojih se najviše ticao, jugoslavenske vlasti. I donesena je odluka o mojoj likvidaciji. HDP je bio pokušaj da se Hrvatima u izbjeglištvu i domovini omogući da međusobno razgovaraju. Da govore o bitnome i da uvažavaju ono što govore drugi Hrvati.

Nažalost, naši su neprijatelji to bolje razumjeli od naših prijatelja.

 

Je li točna predodžba o svemoći Udbe i njezinoj sveprisutnosti u hrvatskim organizacijama?

Tvrdnja o sveprisutnosti nije pretjerana, jer je Udba imala neograničen novčane izvore iz legalnih, ali i nelegalnih, tajnih fondova. Što se „svemoći“ tiče, to je već drugi par rukava. Novac može gotovo sve, ali tupa glava i s novcem i bez novca ostaje tupa glava. Kao i većina ljudi, ni udbaši nisu mogli pobjeći od vlastite nesposobnosti.

Tako su jugoslavenski obavještajni maheri izveli i operaciju moje kompromitacije s falsificiranim dolarima. Iz Amerike su mi u Škotsku poslali tisuću krivotvorenih dolara.

Očekivali su da ću ja s tim dolarima otrčati u banku zamijeniti ih u funte. I da ću se tako osramotiti, a možda i završiti u zatvoru. Bijedni bi im pokušaj propao i da su dolari bili profesionalnije falsificirani, no nisu. Bili su diletantski proizvod. Uz ostalo, svih deset novčanica imalo je isti serijski broj. Nikad ne bih doznao tko se to sa mnom htio našaliti, da se neki udbaš iz Beograda u svojoj biografskoj knjizi nije pohvalio kako je iz Beograda u zatvor u Škotskoj strpao zloglasnog ustašu. Usput, ja nikad u životu nisam bio u zatvoru, ne računajući onih nekoliko dana u Austriji kad sam kao bjegunac iz Jugoslavije ilegalno prešao granicu.

 

Ali ubijati su znali?

U tome su bili mnogo učinkovitiji. Počinili su stotinjak ubojstava, ali je ubojica uhvaćeno vrlo malo, a još ih je manje sudski kažnjeno. Razlog tomu je politika demokratskog Zapada, i kojoj je bilo važnije čuvanje Jugoslavije nego progon udbaških zločinca.

Ne samo što ih nisu hvatali, nego su im i pomagali da ‘pobjegnu’ u Jugoslaviju. Zapadu nikako nije odgovaralo da se razotkriva da njihova miljenica Jugoslavija ubija nedužne ljude, u nekim slučajevima i njegove državljane.

U mome slučaju stvar je ipak bila bitno drugačija. Škotski pravosudni i policijski sustav bio je neovisan o Londonu.

Škotska je policija bila ustrajna u svojoj namjeri da zločinca uhvati i privede ga pravdi.

To je bio jedan od rijetkih primjera kad je u sudskom postupku, bez ikakve dvojbe, utvrđeno da je ubojica bio pripadnik jugoslavenske tajne policije.

 

Vinko Sindičić vas je nastrijelio sa šest metaka, za što je dobio 15 godina zatvora i već je odavno na slobodi. Kad ste se nakon atentata oporavljali u sigurnoj kući, svećenik vas je pitao jeste li atentatoru oprostili. Jeste li?

Ne računajući susret preko cijevi s prigušivačem iz koje je na mene ispaljen cijeli šaržer od 8 metaka, Sindičića sam sreo u još dvjema prilikama: u sudskoj prostoriji na prepoznavanju atentatora – Sindičić je na prsima imao veliki broj 4 – i poslije na suđenju u Škotskoj.

Ni jedna od tih prilika nije bila baš pogodna za moralnu debatu. A što se tiče škotskog svećenika, onda sveučilišnog profesora, danas biskupa, s njim sam nakon ranjavanja, u sigurnoj kući – u kojoj su me od Sinidičićevih kolega dan i noć čuvala tri policajca – vodio vrlo zanimljive razgovore o filozofiji, religiji i politici.

Mog je sugovornika posebice zanimalo moje poimanje Boga, osobito u trenucima kad mi je život, u najdoslovnijem smislu, visio o koncu te moj odnos prema čovjeku koji me pokušao ubiti. Bih li mu mogao oprostiti? Mogao bih, rekao sam dušobrižniku, da je on svoj čin prihvatio i oprost tražio.

Ali Sindičić ne samo što oprost nije tražio, nego je, svim neoborivim dokazima usprkos, cijelo vrijeme nijekao da je on taj koji je u mene pucao.

Strogo se držao uputa i savjeta koje mu je u pisanom obliku, preko njegove sestre, uputio njegov pretpostavljeni u jugoslavenskoj Službi državne sigurnosti, Udbi, Josip Perković. Te su upute bile kratke i jasne: ni u kom slučaju ne spominji da si ikad bio u bilo kakvom dodiru s našom službom i nikada nemoj priznati da si ti pucao u Štedula.

Mi ćemo ti, također je svome agentu poručio Perković, organizirati najbolju moguću obranu; imamo vrhunske odvjetnike koji mogu unijeti potpunu pomutnju u sudski postupak.

 

Kako su vas dočekali vaši dojučerašnji progonitelji, naručitelji i organizatori atentata koji su promijenili političku stranu i počeli raditi za Hrvatsku?

Možete mislite kako su me dočekali oni koji su me pokušali ubiti! Dočekali su me s glupim smiješkom na licu i s naoštrnim nožem za leđima. Kad govorim o njima, ne govorim o nekakvim primitivnim špijunima, sitnim doušnicima, agentima provokatorima, kojekakvim kokošarima i plaćenim ubojicama, na kakve se obično misli kad se spomene Udba, nego mislim na široki, strukturirani društveni sloj ruku i nogu, jednom riječju – na sluge, totalitarnog sustava u svim sferama društvenog života, od politike, pravosuđa, gospodarstva, bankarstva i medija do obrazovanja i kulture. Njihova je najveća briga bila da ja u domovini ne dođem na bilo kakvo utjecajnije mjesto u strukturi vlasti.

Što je Perković posebno naglasio u svojim savjetima Sindičiću. Perković je zlorabio svoju visoku poziciju u službi sigurnosti, šaljući izvješća predsjedniku Tuđmanu da ima podatke kako se u mom slučaju i slučaju mojih prijatelja radi o teroristima koje stalno treba držati na oku.

Budući da plan uništenja HDP-a nije uspio dok smo još djelovali u inozemstvu, a promjene u Jugoslaviji i cijeloj istočnoj Europi počele se odvijati brzinom svjetlosti, Udba je svoj neuspjeh pokušala kompenzirati.

I kad smo 1990., nakon prvih demokratskih izbora, odlučili svoju djelatnost legalizirati u Hrvatskoj i u njoj nastaviti provoditi državotvorni politički program, naišli smo na snažan otpor.

Već i sama inicijativa da se u Zagrebu održi naš osnivački sabor dočekana je ‘na nož’. Pod svaku su nas cijenu htjeli spriječiti.

 

Devedesetih ste se često sretali s predsjednikom Tuđmanom. Kakvi su bili vaši odnosi? Kako biste ocijenili povijesnu ulogu?

Bez ikakve zadrške mogu reći da je dr. Franjo Tuđman imao jedinstvenu i presudnu ulogu u stvaranju hrvatske državne samostalnosti. Tako mislim, premda sam bio prilično rezerviran prema nekim njegovim odlukama. Sretna je okolnost što je Tuđman kao sudionik partizanskog pokreta bio prihvatljiv i domaćoj, lijevo orijentiranoj politici, ali i velikom dijelu međunarodnih vladajućih krugova. U tom smislu, teško bi bilo pronaći pogodniju osobu. Istina jest da se on formirao u projugoslavenski orijentiranom okruženju i da je to ostavilo traga u njegovu svjetonazoru, ali on se s vremenom uspješno odhrvao onom najvažnijem, utopiji o sretnoj komunističkoj Jugoslaviji, i potpuno se predao ideji o samostalnoj hrvatskoj državi.

 

Jugoslavije više nema, Udbe nema. Ali postoje političke snage koje se ponašaju kao da ni prvo ni drugo nije točno.

Takvi su cijelo vrijeme, od nastanka naše samostalnosti, sve do danas, imali golem utjecaj na sva zbivanja u državi i društvu. Napravili su veliku štetu, osobito u vrijeme pretvorbe i privatizacije, ali i na druge načine. Zaustavili su normalan razvitak gospodarstva i negativno utjecali na demokratski sustav upravljanja.

Tuđman nažalost nije imao dovoljno snage suprostaviti se tim čvrsto umreženim, udbaško-jugoslavenskim ostacima totalitarizma.

Zbog grijeha iz prošlosti, oni su se grčevito borili protiv promjena, a zbog straha da će biti pozvani na odgovornost, rukama i nogama su se borili da ostanu na vlasti.

Posljedica toga je, uz sve ostalo, okupirano i potpuno nefunkcionalno pravosuđe. Korupcija i klijentelizam u našoj su državi rasli i cvjetali bolje nego nekad u komunizmu.

Kulturu su u slobodnoj Hrvatskoj posve preuzeli oni koji čeznu za starim sustavom.

Uništavanje hrvatskoga nacionalnog i državnog identiteta čini se pod okriljem kulture na najperverznije načine, i to uz izdašnu materijalnu pomoć i podršku samoga vrha vlasti.

 

Marina Tenžera, 7dnevno, 27. ožujka 2020.

Pred nama je nova knjiga vrijednoga i neumornoga istraživača istine o radnom logoru Jasenovac, danas zacijelo najupućenijega povjesničara na tu temu, koja, zbog višedesetljetnih nametnutih naslaga laži opterećuje hrvatski narod, državu i našu javnost. Zato je svaka Vukićeva knjiga, kao i brojni tekstovi u kojima razobličuje mitove o jasenovačkom logoru namijenjena, kako autor navodi u knjizi, svakom čitatelju koji ne zazire od istine. Nakon što je 2015. godine s dr. Vladimirom Horvatom, Stipom Pilićem i Blankom Matković sudjelovao u knjizi Jasenovački logori – istraživanja (Sabirni i radni logor Jasenovac, 1941.–1945. str. 35–144), godine 2018. objavio je vrlo zapaženu knjigu Radni logor Jasenovac u izdanju Naklade Pavičić – koja je nakladnik i nove Vukićeve knjige koju predstavljamo našoj javnosti.

Igor Vukić  ujedno je i predsjednik Društva za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac koje brojnim znanstvenim i stručnim istraživanjima popularizira nužnost upoznavanja najšire hrvatske i svjetske javnosti o manipulacijama i lažnom prikazivanju jasenovačkog logora. Odnosno, lažima i manipulacijama treba suprotstaviti istinu koju svojim predanim istraživačkim radom godinama podastire Igor Vukić. Tako je i s njegovom novom knjigom Jasenovac iz dana u dan – Kronologija. Nakon čitanja knjige razvidno se nameće zaključak da je ona nastavak spomenutih Vukićevih radova, napose prethodne knjige, i da sjajno upotpunjuje dosadašnja istraživanja.

Autor je knjigu podijelio u nekoliko poglavlja, zapravo godišnji vremenski tijek – kronologiju zbivanja: „Godina 1941.“, „Godina 1942.“, „Godina 1943.“, „Godina 1944.“ i „Godina 1945.“ U predgovoru, „U Jasenovcu iz dana u dan“, Vukić nam daje nužna pojašnjenja glede razloga objave ove knjige: „Gotovo da nema dana da se negdje u medijima u Hrvatskoj, u zemljama u njezinu okruženju ili dalje u svijetu, ne spomene logor u Jasenovcu iz Drugoga svjetskog rata. Pitaju li se katkad autori tih vijesti i članaka što se u tom logoru dogodilo baš toga dana, 1942., 1943., ili 1944. godine? Ova Kronologija pokušat će odgovoriti na takva pitanja. Ona ujedno nastoji da se opisom dnevnih događaja čitatelj približi realnoj slici logorskih zbivanja“ (str. 9.).

Inače, logor je postojao oko 1.330 dana ili 44 mjeseci, od kraja kolovoza 1941. do travnja 1945. U logoru je bilo mjesta za oko 2.000 zatočenika, a toliko ih je, iz godine u godinu, bilo tijekom postojanja logora. Autor navodi brojne ustanove i izvore iz kojih je crpio podatke za knjigu. Naposljetku, i ova je knjiga svojevrsni poziv na daljnja istraživanja logora u Jasenovcu.

 

Godina 1941. – utemeljenje logorske uprave, izgradnja logora i funkcioniranje

 

Kronologija 1941. godine (od 20. srpnja do 31. prosinca) prikazuje brojne događaje važne za osnutak i početke funkcioniranja logorskoga života: angažiranje zatočenika na isušivanju Lonjskoga i Mokroga polja, izgradnju baraka u Bročicama i Krapju, prihvat logoraša, osposobljavanje predratnih radionica u kojima će raditi logoraši, uspostavljanje veza sa Židovskom bogoštovnom općinom u Zagrebu i Osijeku radi slanja paketa namijenjenih logorašima, pobunama zatočenika, kažnjavanju ustaša za otuđivanje predmeta uz sudski postupak, strijeljanja zbog bijega zatočenika… Tako iz ove godine iz kronologije saznajemo kakva je bila logorska ishrana: ujutro kukuruzna kaša, za ručak kuhano povrće, pola litre graha, krumpir a za večeru kuhani krumpir s malo soli, goveđa juha, kupus s kostima (uz 24. studenoga a prema izvješću logoraša Hinka Singera).

Uz 25. studenoga razvidan je sustav unutarnje logorske uprave. Logornik je predstavljao  zatočenike pred ustaškom upravom, a unutarnja zatočenička uprava sastojala se od logornika, grupnika (čelnika pojedinih radnih odjela) i desetara). Uz njih za red i čišćenje bili su zaduženi i redari baraka.

Uz 26. prosinca autor nas upoznaje sa zakonskom odredbom o upućivanju „nepoćudnih i pogibeljnih osoba“ (zakonski termin, op. a.) na prisilni boravak u sabirne i radne logore. „Nepoćudne osobe, koje su pogibeljne za javni red i sigurnost, ili koje bi mogle ugroziti mir i spokojstvo hrvatskoga naroda ili tekovina oslobodilačke borbe hrvatskog ustaškog pokreta, mogu se uputiti na prisilni boravak u sabirne i radne logore.“ Uz to saznajemo da trajanje boravka u logorima ne može biti kraće od tri mjeseca ni duže od tri godine.

Zbog teških zločina protiv naroda i države ustaše su strijeljale i svoje članove. Tako 19. prosinca čitamo da je pokraj grobova strijeljanih ustaša postavljena ploča s natpisom: „Ovdje leže oni koji su se ogriješili o ustaška pravila.“ Tako će novi stražari koji će dolaziti na službu u Jasenovac na tom mjestu polagati prisegu i potpisivati izjavu da se neće opijati i kockati te da neće krasti.

Navest ćemo još nekoliko događaja vezanih uz ovu godinu: početak stizanja pomoći (paketa) logorašima, podatak da je krajem godine u logoru smješteno oko 2.000 logoraša i dovođenje u logor (15. listopada) Vladka Mačeka: „U Jasenovac dovezen Vladko Maček, predratni predsjednik HSS-a. Smješten je u zgradu izvan logora, tzv.barutanu, a za dvadesetak dana premješten na prvi kat zgrade u kojoj je bilo zapovjedništvo Radne službe. U vrijeme boravka u barutani jednom ga je posjetio i Eugen Kvaternik.“

 

Godina 1942. – bogata proizvodna djelatnost i kulturni programi

 

Od 8. siječnja počela je gradnja novih drvenih baraka za smještaj zatočenika i zatočeničku ambulantu/bolnicu, kuhinju te blagovaonicu. Sve je to bilo u funkciji priprema za dolazak međunarodne komisije koja će 6. veljače pregledati logor. U komisiji je bio niz vojnih, novinarskih, diplomatskih predstavnika iz Hrvatskoj savezničkih zemalja.

Zbog pokušaja bijega i napada na stražare, u logoru je strijeljano 16 zatočenika uz nazočnost predstavnika kotarske oblasti, općinskoga liječnika, predstavnika logora i drugih (5. veljače). U tjedniku Spremnost 3. ožujka objavljen je tekst njemačkoga novinara  Hermana Pröbsta pod naslovom „Jasenovac nije ni lječilište ni mučilište“, u kojemu kao član međunarodnoga Povjerenstva izvješćuje o izložbi predmeta koji proizvode logoraši: visoke čizme, remenje, predmeti od kože i metala, opeka, keramika i crijep. Nadalje, zatočenici rade u skupinama od 10, 50 i 100 ljudi koje sami vode.

Dana 4. lipnja iz Jasenovca u Njemačku, što je bila gotovo stalna praksa, upućeno je na rad 400 zatočenika, prema ugovorima koji su određivali njihova materijalna prava i obveze. Autor nas obavješćuje da je 15.lipnja započela velika vojna operacija na Kozari u kojoj su razbijene partizanske snage koje su iza sebe ostavile brojne civile, a napose djecu. Njihova djeca ostavljena su na brigu hrvatskoj državi te smještena u prihvatilištima u Sisku, Jastrebarskom, Zagrebu, otkud su udomljavana u obiteljima. Glede toga spominje češće posjete Diane Budisavljević i njezinih suradnika koji su s ustaškim vlastima organizirali skrb te napuštene djece.

Uz razvijene proizvodne djelatnosti 7. rujna počela je s radom logorska obrtnička škola za dječake iz siromašnijih hrvatskih prognaničkih obitelji. Učilo se za električare, limare, brijače, automehaničare, stolare i druga zanimanja.

Logorski život bio je upotpunjavan i kulturnim i športskim  sadržajima. Tako za 10. listopada možemo pročitati: „Logorski orkestar pod ravnanjem Natka Devčića održao koncert na otvorenom, pred okupljenim zatočenicima. Na repertoaru aranžmani operetne i druge ‘lake glazbe’: glasoviti ‘Čardaš’ Vitorija Montija, ‘Perzijski sajam’ Alberta Ketelbeya, potpuri iz Tijardovićevih opereta ‘Mala Floramye’, ‘Spliski akvarel’ i drugih.“ Kako je to kasnije u svojim memoarskim zapisima zabilježio Devčić, taj spektakl došla je snimiti i neka filmska ekipa. Inače Devčić, poznati kompozitor, pušten je iz logora 23. prosinca.

Iz ostalih dnevnih nadnevaka iz ove godine navodimo još zanimljivih detalja: te je godine u NDH bilo 1.500 srpskih zatočenika od čega je dio bio u Jasenovcu, kako je u veljači amnestirano 49 zatočenika, u ožujku se u logoru pojavio tifus, 15. ožujka iz logora je pušten Vladko Maček koji biva upućen na svoje imanje u Kupinec, kako su u svibnju počeli povremeni napadi partizana na logor, da je u Jasenovcu šest mjeseci proveo dugogodišnji komunist Ante Ciliga koji je u logoru bio zadužen za održavanje vrta s rajčicama.

Za Ciligu se (19. lipnja) ističe da se otrijeznio od komunizma, proboravivši nekoliko godina u Staljinovim gulazima u SSSR-u. U Parizu je 1938. napisao knjigu U zemlji velike laži opisujući realnu situaciju u prvoj zemlji komunizma. Spominjemo nastavak prakse slanja paketa, ali i dostave knjiga pojedinim logorašima, pa čak Nacionalne biblioteke iz Zagreba. Autor ovoga teksta pita se je li postojala slična praksa u tadašnjim europskim logorima: dostava paketa, primanje i slanje pošte, posudba knjiga iz biblioteka izvan logora?!

 

Godina 1943. – relativno mirna godina

 

Dana 23. siječnja iz logora je prije isteka kazne od godinu dana pušten Vojislav Kovačević, član SKOJ-a, i to na zamolbu svoje majke. Inače je tijekom svoga boravka u logoru redovno primao pakete s hranom. Od 31. siječnja i 5. veljače saznajemo o misama za ustaše koje svake nedjelje služi logorski svećenik Zvonimir Brekalo i mjesni Juraj Paršić u jasenovačkoj crkvi sv. Nikole te da je 5. veljače održan islamski vjerski obred za zatočene muslimane, koji će se ubuduće  održavati svakoga drugog petka, a predvodit će ga imam TahirVojniković.

Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac 24. veljače piše pismo poglavniku Paveliću u kojemu se raspituje za sudbinu sedam slovenskih svećenika zatočenih u Jasenovcu. Među inim: „Iz svega moram zaključiti da su svi poubijani. Reći će se da su bili protudržavno raspoloženi. Zašto nisu izvedeni pred sud? Ako nije dosta redovni, zašto nijesu izvedeni pred prijeki  sud, ili barem pred pokretni prijeki sud? Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitavi Jasenovac za NDH“, zaključuje Stepinac zahtijevajući kažnjavanje krivaca.

Iz logora Stare Gradiške zatočenik Grgo Gamulin, uvjereni predratni komunist, piše kući 27. lipnja da mu za novoosnovanu logorsku knjižnicu pošalju knjige iz talijanske i francuske lirike – (Baudelaire, Verga, Capua, Cecchi…) Poslije je prebačen u Lepoglavu i kao što znamo, preživio je zatočeništvo, a poslije rata zauzimao je značajno mjesto u hrvatskoj likovnoj umjetnosti i hrvatskoj kulturi.

Od zatvorenika Milka Riffera, koji se liječio u jasenovačkoj bolnici, 3. srpnja saznajemo da bolnica nije opkoljena žicom te da je kretanje po njoj  bilo potpuno slobodno. Ljeti je bilo dopušteno i kupanje u Savi. Moglo se otići i izvan bolnice, prošetati Jasenovcem, skočiti noću u Savu, preplivati ju i nestati u šumi. Zbog mogućih kažnjavanja, malo tko se usudio to činiti. Inače Milko Riffer nakon odslužene kazne pušten je.

Od sredine srpnja bjegovi, uglavnom, ipak više nisu tako rigorozno kažnjavani. Tadašnji zapovjednik Ivica Brkljačić najčešće bi odredio da bjegunčeva skupina nema pravo neko vrijeme pisati kući ili primati pakete (11. srpnja). Iz Požege je u Jasenovac (19. studenoga) upućeno 14 dječaka – izbjeglica iz Hercegovine i Like, kako bi se u logorskoj obrtničkoj školi, odnosno radionicama, obučili u različitim obrtničkim vještinama.

Iz 1943. saznajemo i sljedeće događaje: početak uređivanje igrališta za nogomet i odbojku te početak nogometnoga prvenstva logora; kako je u logoru izrađen programski listić za operetu „Raj na oceanu“; da je u studenom u logoru boravilo oko 2.000 zatočenika te kako je Glavno ravnateljstvo za javni red i sigurnost u Zagrebu, 9. prosinca, iz sabirnih logora Jasenovac i Stara Gradiška pustilo na slobodu 185 zatvorenika.

 

Godina 1944. – inspekcijski obilazak logora i puštanja zatočenika

 

U povodu trogodišnjice uspostave NDH 10. travnja od daljnjega izdržavanja logorske kazne pomilovano 299 zatvorenika. Među njima i Božidar Puhovski (otac zagrebačkog filozofa Žarka i filmaša Nenada), dr. Miroslav Medur, Vladimir Kušević – poslije ekspert UN-a i drugi.

Za poglavnikov rođendan 14. srpnja iz sabirnih logora u Jasenovcu i Staroj Gradišci puštena su 172 zatočenika prije isteka roka njihovih kazni. Tijekom godine strijeljano je i nekoliko ustaša zbog „nečasnih radnja“, ali i zatočenika zbog pokušaja bijega. U mjesecima lipnju i srpnju oko 600 zatočenika radilo je na različitim radovima izvan logora, prvenstveno poljoprivrednim, šumarskim te radovima u glinokopu.

U ponedjeljak 17. srpnja u logoru je boravilo izaslanstvo Međunarodnoga odbora Crvenog križa na čelu s Juliusom Schmidlinom koje je temeljito pregledalo logor. Evo što o tomu autor navodi pod datumom 17. srpnja: Pregledana ciglana, lančara, pilana i stolarija, električna centrala. Zatim tehnički ured u kojem na crtačkim stolovima rade zatočeni inženjeri, arhitekti i tehničari, i to Židovi i kršćani. Po suvremenim nacrtima zatočenici su u jednoj zgradi uredili mlin i pekarnicu, gdje se peče kruh za ustašku posadu i zatočenike. Logorsko gospodarstvo ima staje s konjima i kravama i radionice koje ga prate. Postoji i mala dobro uređena sirana. U drvenoj nastambi nalazi se postolarska radionica, urar, krojačnica, brijačnica. Barake za stanovanje (šest baraka u dva reda) u dobrom su stanju, uredne i čiste.  Ostali zatočenici spavaju u prostorijama kod radnih pogona. Također u dobrom stanju je i zatočenička ambulanta sa sedam stalnih liječnika. Vodi ju dr. Milo Bošković.  Bolesnika je oko 95, a oboljenja su uvjetovana mjesnim prilikama: malarija, tuberkuloza, reumatska oboljenja. Postoji i dezinfekcijski uređaj. Bolesnici spavaju na drvenim i željeznim krevetima (…) Izaslanik MOCK-a detaljno je informiran o logorskoj prehrani koja se dopunjuje  paketima što ih šalje rodbina i prijatelji.

Sedmoga studenoga saznajemo da je u logoru oko 2.000 zatočenika, a da izvan logora radi oko 750 zatočenika. Uoči Božića, 24. prosinca, Glavno ravnateljstvo za javni red i sigurnost u Zagrebu donijelo je odluku da se iz logora u Jasenovcu i Lepoglavi oslobodi 373 osuđenika. Važno je istaknuti da su cijele godine logoraši uredno primali pisma i pakete pomoći.

 

Godina 1945. – saveznički zračni napadi na Jasenovac

 

Zanimljivo je da još početkom godine jasenovački zatočenici odlaze na radove u Njemačku. Tako pod datumom 17. siječnja nailazimo na jednoga logoraša, Josipa Hercega, kojemu je Državna iseljenička služba izdala radni ugovor za hrvatske nepoljodjelske radnike. Određena  mu je plaća od 0,63 reichsmarke po satu, a 1,2 marke dobivat će za hranu dok će besplatno stanovati u radničkim barakama. Hrvatski i njemački radnici bili su načelno ravnopravni u pravima!

Jasenovački logor doživio je najjače bombardiranje od strane zapadnih saveznika na Veliki petak. Pogođene su zgrade zapovjedništva, električna centrala, paketarnica, lančara, stolarija, a stradale su i kuće u Jasenovcu. Prvi je napad bio oko podneva, a drugi nešto kasnije. Poginulo je oko 50 zatočenika, koji su, dakako kasnije pripisani ustaškim žrtvama i završili na popisu pod opaskom: „ubijeni u logoru od ustaša“! Na Uskrs 1. travnja logor je ponovno bombardiran.

Na dan četvrte obljetnice nastanka NDH  pušteno je 456 zatvorenika iz sabirnih logora Jasenovac i Lepoglava. 22. i 23. travnja nastao je proboj preostaloga manjega broja zatočenika. U napušteni Jasenovac 2. svibnja ulaze partizani iz 21. srpske divizije s posebnom namjerom pribavljanja preostalih logorskih dokumenata i arhive.

 

Zašto je Vukićeva kronologija zbivanja u logoru Jasenovac iznimno važna?

 

Vukićeva kronologija Jasenovca iz dana u dan prikazuje brojne istine vezane uz postojanje logora: da je bio sabirni i radni logor, a nikako koncentracijski; u logoru nije bilo masovnih zločina ni masovnih egzekucija; smrtne kazne zatočenicima, ali i ustašama u logoru, izricane su zbog bijega, pokušaja bijega, pobuna ili činjenja nečasnih djela (krađa, opijanja, kockanja, prekoračenja ovlasti i sl.); smrtne su kazne izricane po nadležnim državnim sudovima, a izvršenju smrtnih presuda nazočili su zakonom određeni pojedinci – kako iz logora tako i kotarskih državnih vlasti; dakako, bilo je i svojevoljnoga ponašanja i postupaka pojedinih pripadnika ustaških vlasti u logoru koje su se najčešće sankcionirale; za cijelo vrijeme postojanja logora u njemu je boravilo oko 2.000 zatočenika – koliki je broj kapacitetom logor mogao primiti; u logoru su postojale brojne radionice, a proizvodi su završavali za potrebe države ili su bili namijenjeni tržištu o čemu svjedoče i javne smotre i izložbe proizvoda; u svrhu obrazovanja u logoru je otvorena obrtnička škola za brojna zanimanja; sve do proljeća 1945. organizirani su odlasci zatočenika na rad u Njemačku prema posebnom radnom ugovoru koji je zatočenicima jamčio prava i obveze; unatoč teških ratnih okolnosti, neimaština i oskudica, logorske vlasti osigurale su za to vrijeme redovnu prehranu – koja je upotpunjena s paketima od organizacija (npr. židovskih općina) ali i obitelji i prijatelja, osigurala koliko toliko pristojnu prehranu; tijekom trajanja logora zatočenici su redovno mogli primati pakete pomoći, primati i slati poštu, tražiti i dobivati stručnu i beletrističku literaturu iz knjižnica izvan Jasenovca; logor su povremeno nadgledale državne i međunarodne službe i inspekcije; u danim mogućnostima organiziran je, kako od uprave tako i samih zatočenika, bogat športski i kulturni život; za državne blagdane vlasti su amnestirale i pustile na slobodu dio zatočenika, o kojima s točnim brojem puštenih, svjedoči i ova kronologija.

Nova Vukićeva knjiga i spoznaje koje su u njoj prikazane – iz dana u dan – pozivaju na potrebu daljnjih istraživanja koja, kako vidimo iz godine u godinu, donose nove istine i činjenice koje opovrgavaju desetljeća manipulacija, laži i obmana o pravome karakteru sabirnoga i radnoga logora Jasenovac. I ova nova Vukićeva knjiga nastavak je tih vidljivih rezultata.

Mijo Ivurek

Hrvatski tjednik, 16. siječnja 2020.