Razgovor s Josipom Pavičićem, autorom knjige Dossier Boričevac o ličkom selu-simbolu
Na zadnjem hodočašću održanom povodom blagdana Male Gospe Boričevljani su u mjesnoj crkvi svjedočili promociji knjige Dossier Boričevac. Knjiga je ugledala svjetlo dana zahvaljujući skupini autora na čijem je čelu ugledni izdavač, novinar i publicist Josip Pavičić, ujedno i urednik knjige. Rođen je u Bjelovaru 1944. godine, kamo su iz Boričevca prognani njegovi roditelji. Završio je studij južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, kao i dvogodišnju novinarsku školu u Zagrebu. Kao novinar, kazališni i književni kritičar i jezični kroničar radio uStudentskom listu, Večernjem listu, Vjesniku u srijedu i Vjesniku. Bio je lektor hrvatskog jezika na Institutu za prevoditelje i tumače Sveučilišta u Grazu, a od 1994. do 1997. radio kao lektor hrvatskog jezika na Sveučilištu Janusa Pannoniusa u Pečuhu. Godine 2005. vratio se na stranice Večernjeg listakao autor tjedne kolumne. O zadnjoj knjizi Naklade Pavičić progovara s podosta emocija, tipično “boričevljanski”.
Koja je osnovna poruka knjige Dossier Boričevac?
– Selo se može zapaliti, seljane se može pobiti ili protjerati, ali se istina o tome tko je selo zapalio, a seljane pobio ili protjerao, ne može ni zapaliti, ni zadaviti, ni zauvijek protjerati. Ona će prije ili poslije odnekud izbiti, iz kamena ili iz knjige, svejedno je. Tako je bilo i s istinom o Boričevcu, koja je pedeset i više godina bila zarobljena mitovima o tobože antifašističkom ustanku u Srbu 27. 7. 1941. Sad je, evo, izbila i prostrla se na sedam stotina stranica, pa svatko tko želi može vidjeti kako se u Boričevcu živjelo prije egzodusa, kako su i zašto komunisti, četnici i Srbi zatrli selo i što se s Boričevcem i Boričevljanima događalo u progonstvu.
Jesmo li na određeni način još uvijek žrtve iskrivljene povijesti?
– Gotovo sve što je od 1945. do početka devedesetih u Jugoslaviji i Hrvatskoj publicirano o hrvatskoj nacionalnoj povijesti zasniva se na lažima. A laž svih laži jest laž o tome da je svaka misao o neovisnoj hrvatskoj državi zlo, a svaka misao o jugoslavenskom zajedništvu dobro. Ne kažem da su naši povjesničari svjesno pisali laži, premda je bilo i takvih, i da u Jugoslaviji nisu objavljena i vrijedna historiografska djela. No, vladajuća je ideologija u svemu imala svoje prste i sve, kako kažete, iskrivljavala. Sve što bi imalo zamirisalo na antijugoslavenstvo ili antikominizam, bez obzira na povijesno razdoblje u kojem se javilo, bilo bi prešućeno ili prikazano kao strašilo. Cijeli bi taj truli ćup jugoslavenske historiografije bilo najzdravije razbiti u tisuće komadića, da ga ni vrag više ne može sastaviti.
Pa ipak se svake godine u Srbu slavi tzv. Dan ustanka. Kako tumačite tu činjenicu?
– Iskrivljenom poviješću iz vašeg prethodnog pitanja. Protiv koga su se u ljeto 41., zajedno s talijanskim okupatorima, digli komunist Gojko Polovina, četnik Mane Rokvić i jugoslavenski časnik Boško Rašeta? Protiv Talijana? Ne, oni su im bili saveznici. Protiv ustaša? Ne, protiv njih nisu poduzeli ni jednu akciju. Protiv domobrana? Ne, i od njih su uglavnom bježali. Oni su se ponajprije ustali protiv nenaoružanih hrvatskih građana, katolika i muslimana, i sve ih protjerali iz njihovih sela, a oko tisuću pobili. To je njihov ustanak i to se slavi u Srbu. Totalno shizofreno. Donekle to vide i sami organizatori proslave, pa se sve više zaklanjaju iza srpskih žrtava. Žrtava je bilo, no u kakvoj je relaciji s njima poluslijepi starac iz Boričevca kojega su ustanici zapalili zajedno s njegovim štagljem? Slavi li se u Srbu i njegova smrt? Slavi. Ako se ne slavi, neka sudionici proslave napokon kažu tko je i zašto pobio i protjerao Boričevljane te tko im je nakon 1945. zabranio povratak. Neka kažu tko je, kako i zašto pobio oko tisuću Vakufljana i drugih muslimana iz bosanskog Pounja, a sve ostale protjerao iz njihovih kuća. Dok ne kažu, na njihovu se proslavu može gledati samo kao na antihrvatsku i antimuslimansku provokaciju.
Imate li informacije o Dabinoj jami kod Brotnje gdje su pobijeni Ivezići?
– Ustanici komunisti, četnici i Srbi pobili su na samom početku ustanka, u Brotnji u općini Srb, 37 Ivezića i zarobili jednu Pavičićku, koju su također poslije ubili, i pobacali ih u jamu na Dabinu vrhu nedaleko od sela, dok im je djed Luka Ivezić morao svirati na guslama. Što smo o tome moji suradnici i ja mogli doznati, stavili smo u Dossier Boričevac. To naravno nije sve, ali je više nego dovoljno da se shvati dubina tragedije i vidi što se u jugoslavenskoj historiografiji prikazivalo kao početak slavne narodnooslobodilačke borbe.
Rješenja o problemima Boričevljana obećavali su mnogi, ali ih nitko do danas nije proveo u djelo. Je li Boričevac “vrući krumpir” kao paradigma komunističkog bezvlašća i latentne velikosrpske ideje?
– Nisu baš za sve krivi Srbi. Boričevac je već 17 godina u hrvatskim rukama, a od povratka imovine ili obeštećenja prognanih nema ništa. Da država to želi riješiti, riješila bi. Ali neće. Da hoće, osnovala bi u nekom od svojih ministarstava mali ured koji bi se samo time bavio. Dovoljno je da se na početku do kraja riješi nekoliko slučajeva, pa da onda oni budu ogledni primjeri za sve ostale. Nedavno je u Zagrebu bio Rafi Eitan iz Izraela, gospodin od 86 godina. On je predsjednik nacionalnog vijeća za restituciju židovske imovine, a s našom je Vladom pregovarao o tome da se svakom Židovu kojemu je u Hrvatskoj oduzeta imovina omogući da na što jednostavniji način, bez ikakvih posrednika i suvišnog administriranja, dođe do svoje imovine, odnosno do imovine svojih predaka. Eto modela prema kojem bi naše vlasti mogle udovoljiti i molbama Boričevljana. Ako žele. A ako im nešto nije jasno, neka pitaju g. Eitana.