JASENOVAC JE BIO PODNOŠLJIVIJI OD GOLOG OTOKA

Razgovor sa Stanislavom Janovićem, autorom knjige Tito na Golom otoku

Nakladnička tvrtka P.I.P.-Pavičić objavila je prije nekoliko tjedana briljantnu knjigu pod nazivom Tito na golom otoku. Autor knjige je liječnik,porijeklom iz Boke kotorske, i političar Stanislav Janović, rođen u Tivtu 1931. godine. Riječ je o sjajnom biografskom zapisu koji ne bilježi samo činjenice vezane uz autora i njegov život, nego i cjelokupne društveno političke pojave vremenski vezane za vrijeme od početka Drugog svjetskog rata pa sve do današnjih dana, a posebno se osvrćući na prostor Boke kotorske, Jugoslavije i suvremene Republike Hrvatske.
Knjiga koja sigurno sociolozima, geopolitičarima i povjesničarima može dati činjenične odgovore na mnoga pitanja. Prije svega o tomu kakvim su sve pritiscima bili izloženi Hrvati Boke kotorske i zbog čega su iseljavali, zatim autor fantastično opisuje svu ideološku totalitarnost komunističkog režima naivno vjerujući da je moguće iznositi pluralistička mišljenja zbog čega je završio na Golom otoku. Doktor medicine Stanislav Janović, budući da je dugo živio i radio u Njemačkoj, kroz mnoge jednostavne priče opisuje koliko su iseljeni Hrvati čeznuli za svojom Domovinom, a posebno s kojim su se žarom uključili u stvaranje Republike Hrvatske i obranu od velikosrpske agresije.
Njegova supruga Amalija, ponosna Podravka, kleknula je 1991. pred tadašnjeg ministra vanjskih poslova Republike Njemačke i zavapila:
“Gospodine Genscheru, molimo vas, pomozite nam, Hrvatska je inače izgubljena”, a ministar joj je odgovorio:
“Ne zvao se ja Hans Ditrich Genscher ako od danas za Hrvatsku nešto konkretno ne bude zaključeno, mi Nijemci ćemo sami priznati Hrvatsku.” Nakon toga je krenuo u diplomatsku ofenzivu za priznanje Hrvatske.
Izuzetno su zanimljive i priče i svjedočenja iz posljednjih dvadesetak godina u kojima Janović svjedoči o svojim političkim angažmanima kako u Njemačkoj tako i u Hrvatskoj, gdje je 1995. godine kao predstavnik dijaspore izabran u Hrvatski državni sabor.
Čitajući knjigu, teško se oteti dojmu da je ključni razlog pisanja ove knjige Janovićevo iskustvo s Golog otoka i iz Stare Gradiške. To je i nama bio razlog da razgovaramo s jednim od takozvanih malih hrvatskih ljudi čiji život najbolje potvrđuje da bez tih i takvih “malih hrvatskih ljudi” teško da bi utemeljitelj suvremene Republike Hrvatske Franjo Tuđman uspio u svojem projektu stvaranja Republike Hrvatske, kao što je i činjenica da bi ti “mali hrvatski ljudi” teško uspjeli da nisu imali mudrog i odlučnog utemeljitelja.

Gospodine Janoviću, kada vam se pojavila ideja da biste napisali ovu knjigu?
– Sama ideja u meni je dugo trajala. Želio sam biti svjedok vremena i jednog velikog zločina koji se odvijao dugi niz godina te sam smatrao da to treba zabilježiti u nadi da bi ovakva svjedočanstva mogla pomoći u sprječavanju ponovne pojave takvih totalitarnih zločina. Ova tema nije samo povijesna, ona ima dvostruko značenje za današnje hrvatsko društvo, zbog toga ja koji nisam povjesničar u profesionalnom smislu, imam potrebu tu temu aktualizirati zbog stabiliziranja političkih odnosa u hrvatskom društvu.

U kojem smislu mislite da je ta tema relevantna i potrebna za hrvatsko društvo?
– Mi danas imamo hrvatsku državu, što je za sve one koji u njoj žive dobra stvar, a za nas koji smo odgojeni u patriotskom duhu i dodatna sreća. Međutim u društvu postoje različiti problemi. Postoje obični dnevni, pa mjesečni, kako preživjeti od prvog do prvog u mjesecu, kako djeci omogućiti da idu u školu, kako djeci omogućiti da dobiju sve ono što današnje vrijeme zahtijeva, od traperica do mobitela. Postoje, međutim, i dugoročni problemi. Ali postoji i kolektivno pamćenje koje se prenosi naraštajima, a to čini koheziju društva i njegovu stabilnost. Ta kohezija u Hrvatskoj je teško oštećena.

Čime je ta kohezija, o kojoj govorite, oštećena?
– Oštećena je time što se politički događaji koji su se odigravali posljednjih desetljeća, a koji su formirali svijest naših ljudi, prezentiraju na jednostran način, u obliku jedne poluistine, a ona je kudikamo opasnija od neistine jer neistinu se puno lakše prepozna. Onda se dogodi da naivni i neinformirani tu poluistinu prihvate kao pravu istinu. Ja spadam u one pojedince koji po svojoj psihičkoj konstituciji više vole harmoniju a manje suprotstavljanje i sukobe. Svaki čovjek kao pojedinac predstavlja svijet za sebe, a ti pojedinci se opet udružuju po različitim kriterijima, što stvara grupe koje mogu doći u sukobe i na nacionalnoj to jest državnoj razini. Najgori oblik takvog sukoba je građanski rat, često s tragičnim posljedicama, vidljiv na primjeru Španjolske koja nije sudjelovala ni u prvom ni u drugom svjetskom ratu. Nastradala je daleko gore nego zemlje koje su bile okupirane kao npr. Danska, Češka, Poljska…

Želite li zapravo reći da bi težnja za punom istinom o posljednjih stotinjak godina života hrvatskog društva mogla produbiti društvene podjele do čak opasnih i neprihvatljivih granica?
– U Hrvatskoj se ideologija takozvanog poratnog antifašizma svodi na jednostrano prikazivanje činjenica, a to znači falsificiranje. Ta ideologija je sebi uzela monopol tako da isključivo njeni pripadnici su ovlašteni tumačiti to vrijeme. Oni ga tumače na način da su oni anđeli, a svi ostali vragovi ili nekakve ljudske nakaze. To je, naravno, nedopustivo u jednom demokratskom društvu koje teži živjeti u skladu kako pojedinaca tako i društvenih skupina. Zbog toga ja težim jednoj toleranciji u hrvatskom društvu, koja izbjegava grupna neprijateljstva i totalne podjele na “vaše” i “naše”. Ako jedna skupina u društvu pokušava uljepšavati jedno razdoblje naše povijesti u kojem je vladao jedan totalitarni sistem na temelju jedne totalitarne komunističke ideologije, suprotno svim činjenicama, a najgora od tih činjenica je bio “sistem Golog otoka” koji sam opisao u svojoj knjizi, tada nema nikakvog “antifašističkog deterdženta” koji to može oprati.

U knjizi opisujete niz događaja iz vremena komunističke diktature. Ipak, koji vam je ostao u najsnažnijem sjećanju?
– Ima ih doista koje sam opisao, a još više koje nisam. Jedan mi je po svojoj okrutnosti poseban. Svakako da je u čitavom mojem životu dolazak na Goli otok nešto što je posebno označilo moju osobnost. Kada sam došao na Goli otok naravno da nisam znao zbog čega on postoji, koji su zatvorenici u takvoj vrsti zatvora i još puno toga. Tamo sam upoznao posljedice tog “osuđeničkog samoupravljanja” gdje već “prevaspitani” osuđenici neizdrživim dugotrajnim metodama teroriziraju, prisiljavaju novopridošle zatvorenike da se i oni “prevaspitaju i revidiraju svoje političke stavove”. Kada sam susreo te “prevaspitane”, preodgojene, ljude koji su se ponašali kao nekakve marionete ili automati koji stalno optužuju sebe kao najgoreg zločinca, a one koji su ih uhitili stalno slave, osobito njihovog vođu Josipa Broza Tita, imao sam dojam da sam došao u ludnicu. Josip Broz Tito je stvorio Goli otok i on ne može nikome biti uzor, a najmanje hrvatskom narodu.

U knjizi citirate i svojeg kolegu s Golog otoka Đuru Bilića koji je također napisao knjigu o robijanju na Golom otoku i iznio jedan zanimljiv detalj. O čemu je riječ?
– Đuro Bilić je bio na Golom otoku u vrijeme dok je na Golom otoku bilo puno “informbiroovaca”. To su oni koji nisu znali za sukob Tita i Staljina pa i dalje vikali “živio Staljin” te su zbog toga završavali na Golom otoku. Jedan od takvih je bio i dr. Nikola Nikolić koji je zajedno s Bilićem robijao. Taj dr. Nikolić je za vrijeme Drugog svjetskog rata kao komunist bio zatočen u Jasenovcu. Kada se na Golom otoku dobro upoznao s Bilićem, onda mu se povjerio kako je Jasenovac bio podnošljiviji od Golog otoka. To su sve svjedoci vremena i događanja. U tom smislu mogu spomenuti i Đilasa. Njega također citiram u knjizi, koji je napisao da sve policije takozvanog klasnog neprijatelja, znači sve nacističko-njemačke policije, sve fašističko-talijanske policije i sve ustaško-četničke snage nisu tako brutalno postupale prema komunistima kako su oni postupali prema sebi samima na Golom otoku, odnosno prema svojim dojučerašnjim drugovima.

Nakon dugog boravka u Njemačkoj i demokratskih promjena 1990. uključujete se u politiku. Kako je to bilo?
– Uključio sam se ja i za vrijeme Hrvatskog proljeća 1971. U Njemačkoj sam sa skupinom Hrvata osnovao društvo prijatelja Matice hrvatske čiji sam predsjednik bio do 1994. Naravno da je dolaskom povijesnih devedesetih godina bila eksplozija naših domoljubnih emocija i naše djelatnosti u Njemačkoj. Tada su gastarbajteri odjednom počeli organizirati i prosvjedovati tražeći aktivniju ulogu i Njemačke i Europske unije u priznanju Hrvatske i zaustavljanju velikosrpske agresije. Riječ je o ljudima koji su do tada mirno radili i živjeli u Njemačkoj, koje jugokonzulati nikada nisu mogli pridobiti za svoje aktivnosti. Sada ti brojni mirni ljudi odjednom mirno izlaze na ulicu i traže hrvatsku državu. Naravno da je to bila krupna politička stvar, jer je politička javnost Njemačke shvatila demokratske težnje hrvatskog naroda, i veliki dobitak za Domovinu. Još veći dobitak je da je ta organizirana hrvatska dijaspora neizmjerno puno pomogla Domovini kada joj je bilo najteže, bilo da je riječ o novcu, humanitarnoj pomoći, plaćanju liječenja ranjenih hrvatskih vojnika ili brojnim drugim aktivnostima.

Vi ste se i aktivno uključili u politiku, 1995. ste izabrani u Hrvatski državni sabor kao predstavnik dijaspore. Kako je to bilo?
– Znate, mi u dijaspori smo ovako razmišljali devedesetih godina: kada su predstavnici različitih političkih stranaka počeli posjećivati iseljeništvo, sve smo doživljavali kao naše. Zahtijevali smo jedinstvo koje je bilo nužno za stvaranje te naše države koju toliko žarko želimo. Naravno da smo željeli i danas želimo demokratsko društvo bez nasilja ili bilo kakvih anomalija koje nisu svojstvene demokracijama, ali tada je bilo nužno jedinstvo jer je Domovina bila izložena velikosrpskoj agresiji. Program i način koji je ponudio Franjo Tuđman bio je tako jasan, “odlučimo sami o svojoj Hrvatskoj”, da je bio s oduševljenjem prihvaćen od većine naših ljudi i svi ostali predstavnici političkih stranaka pali su u sjenu. Jedan od vodećih njemačkih političara mi je rekao da bez Tuđmanove energije i točno definiranog cilja Hrvati ne bi izborili samostalnu državu. Tuđman je kao državnik imao i veličinu da je nakon rata radi razvoja hrvatskog društva doista želio zaustaviti jaz između pobjednika i pobijeđenih. To je držao humanističkim ciljem i to mi se kod njega sviđalo. Nije dao nikoga progoniti bez jasnih razloga i to se poklapalo s mojim političkim stavovima.

Kakav je danas status Hrvatske unutar EU i općenito zapadnog kulturnog kruga?
– Ja bih naš položaj definirao s jednim umjerenim optimizmom. Mi smo kao pripadnici zapadnog kulturnog kruga članica Nato-pakta i to nam daje jednu vanjskopolitičku sigurnost koja je u hrvatskoj povijesti jedinstvena, do daljnjega. EU je, pak, dobra ideja čija realizacija šepa. Kada EU u potpunosti profunkcionira, vjerujem da će to biti dobro za sve pa i za nas, a ako ne profunkcionira, dijelit ćemo sudbinu ostalih članica. Bez obzira na EU važno je da se mi unutra stabiliziramo i kao takvi ekonomski se priključimo zemljama srednje Europe, Bavarskoj, Češkoj, Austriji, Slovačkoj i Mađarskoj.

Hrvati su u svijetu izuzetno uspješni u bilo kojoj branši. Kada se vrate u Domovinu i žele uložiti svoj novac i znanje nastaju problemi i nakon godinu-dvije ponovo žele iz Hrvatske. Zašto je tako?
– Postoje stvari koje svako društvo mora optimalno riješiti da bi se počelo razvijati. Riječ je prije svega o državnoj upravi i sudstvu. Čovjek koji živi i radi desetljećima u uređenom sustavu, pozna svoja prava i obveze i u skladu s tim od države je kroz pravosuđe zaštićen. Ti ljudi kada dođu u Hrvatsku misle da je tako i ovdje, a, na žalost, nisu uzeli u obzir da je ovdje u pogledu uprave od 1918. nazočan Balkan, a od 1945 i komunistički sustav vrjednota. Hrvatska država u bliskoj budućnosti mora raditi na bržoj pravnoj zaštiti. Nemoguće je pravdu čekati deset godina, a očekivati poduzetne ljude koji su živjeli u standardima gdje se za istu pravnu stvar dobije pravomoćna presuda za godinu dana. Kada te dvije komponente, uprava i sudstvo, budu optimalno sređene, a to je zadatak politike i države, tada će tržišno privređivanje u Hrvatskoj procvjetati. No za taj poduhvat potrebna je cijela jedna nova generacija. Što se tiče hrvatskog iseljeništva, na umu treba imati jedan službeni podatak koji kaže da je samo tijekom 2012. godine od hrvatskog iseljeništva u Hrvatsku putem doznaka došlo milijardu i 156 milijuna eura, a kada se tome dodaju investicije u nekretnine i slično onda je suma puno veća. Neka se nad ovom činjenicom zamisle svi oni koji s rezervom gledaju na ulogu hrvatskog iseljeništva.