Pred nama je nova knjiga vrijednoga i neumornoga istraživača istine o radnom logoru Jasenovac, danas zacijelo najupućenijega povjesničara na tu temu, koja, zbog višedesetljetnih nametnutih naslaga laži opterećuje hrvatski narod, državu i našu javnost. Zato je svaka Vukićeva knjiga, kao i brojni tekstovi u kojima razobličuje mitove o jasenovačkom logoru namijenjena, kako autor navodi u knjizi, svakom čitatelju koji ne zazire od istine. Nakon što je 2015. godine s dr. Vladimirom Horvatom, Stipom Pilićem i Blankom Matković sudjelovao u knjizi Jasenovački logori – istraživanja (Sabirni i radni logor Jasenovac, 1941.–1945. str. 35–144), godine 2018. objavio je vrlo zapaženu knjigu Radni logor Jasenovac u izdanju Naklade Pavičić – koja je nakladnik i nove Vukićeve knjige koju predstavljamo našoj javnosti.
Igor Vukić ujedno je i predsjednik Društva za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac koje brojnim znanstvenim i stručnim istraživanjima popularizira nužnost upoznavanja najšire hrvatske i svjetske javnosti o manipulacijama i lažnom prikazivanju jasenovačkog logora. Odnosno, lažima i manipulacijama treba suprotstaviti istinu koju svojim predanim istraživačkim radom godinama podastire Igor Vukić. Tako je i s njegovom novom knjigom Jasenovac iz dana u dan – Kronologija. Nakon čitanja knjige razvidno se nameće zaključak da je ona nastavak spomenutih Vukićevih radova, napose prethodne knjige, i da sjajno upotpunjuje dosadašnja istraživanja.
Autor je knjigu podijelio u nekoliko poglavlja, zapravo godišnji vremenski tijek – kronologiju zbivanja: „Godina 1941.“, „Godina 1942.“, „Godina 1943.“, „Godina 1944.“ i „Godina 1945.“ U predgovoru, „U Jasenovcu iz dana u dan“, Vukić nam daje nužna pojašnjenja glede razloga objave ove knjige: „Gotovo da nema dana da se negdje u medijima u Hrvatskoj, u zemljama u njezinu okruženju ili dalje u svijetu, ne spomene logor u Jasenovcu iz Drugoga svjetskog rata. Pitaju li se katkad autori tih vijesti i članaka što se u tom logoru dogodilo baš toga dana, 1942., 1943., ili 1944. godine? Ova Kronologija pokušat će odgovoriti na takva pitanja. Ona ujedno nastoji da se opisom dnevnih događaja čitatelj približi realnoj slici logorskih zbivanja“ (str. 9.).
Inače, logor je postojao oko 1.330 dana ili 44 mjeseci, od kraja kolovoza 1941. do travnja 1945. U logoru je bilo mjesta za oko 2.000 zatočenika, a toliko ih je, iz godine u godinu, bilo tijekom postojanja logora. Autor navodi brojne ustanove i izvore iz kojih je crpio podatke za knjigu. Naposljetku, i ova je knjiga svojevrsni poziv na daljnja istraživanja logora u Jasenovcu.
Godina 1941. – utemeljenje logorske uprave, izgradnja logora i funkcioniranje
Kronologija 1941. godine (od 20. srpnja do 31. prosinca) prikazuje brojne događaje važne za osnutak i početke funkcioniranja logorskoga života: angažiranje zatočenika na isušivanju Lonjskoga i Mokroga polja, izgradnju baraka u Bročicama i Krapju, prihvat logoraša, osposobljavanje predratnih radionica u kojima će raditi logoraši, uspostavljanje veza sa Židovskom bogoštovnom općinom u Zagrebu i Osijeku radi slanja paketa namijenjenih logorašima, pobunama zatočenika, kažnjavanju ustaša za otuđivanje predmeta uz sudski postupak, strijeljanja zbog bijega zatočenika… Tako iz ove godine iz kronologije saznajemo kakva je bila logorska ishrana: ujutro kukuruzna kaša, za ručak kuhano povrće, pola litre graha, krumpir a za večeru kuhani krumpir s malo soli, goveđa juha, kupus s kostima (uz 24. studenoga a prema izvješću logoraša Hinka Singera).
Uz 25. studenoga razvidan je sustav unutarnje logorske uprave. Logornik je predstavljao zatočenike pred ustaškom upravom, a unutarnja zatočenička uprava sastojala se od logornika, grupnika (čelnika pojedinih radnih odjela) i desetara). Uz njih za red i čišćenje bili su zaduženi i redari baraka.
Uz 26. prosinca autor nas upoznaje sa zakonskom odredbom o upućivanju „nepoćudnih i pogibeljnih osoba“ (zakonski termin, op. a.) na prisilni boravak u sabirne i radne logore. „Nepoćudne osobe, koje su pogibeljne za javni red i sigurnost, ili koje bi mogle ugroziti mir i spokojstvo hrvatskoga naroda ili tekovina oslobodilačke borbe hrvatskog ustaškog pokreta, mogu se uputiti na prisilni boravak u sabirne i radne logore.“ Uz to saznajemo da trajanje boravka u logorima ne može biti kraće od tri mjeseca ni duže od tri godine.
Zbog teških zločina protiv naroda i države ustaše su strijeljale i svoje članove. Tako 19. prosinca čitamo da je pokraj grobova strijeljanih ustaša postavljena ploča s natpisom: „Ovdje leže oni koji su se ogriješili o ustaška pravila.“ Tako će novi stražari koji će dolaziti na službu u Jasenovac na tom mjestu polagati prisegu i potpisivati izjavu da se neće opijati i kockati te da neće krasti.
Navest ćemo još nekoliko događaja vezanih uz ovu godinu: početak stizanja pomoći (paketa) logorašima, podatak da je krajem godine u logoru smješteno oko 2.000 logoraša i dovođenje u logor (15. listopada) Vladka Mačeka: „U Jasenovac dovezen Vladko Maček, predratni predsjednik HSS-a. Smješten je u zgradu izvan logora, tzv.barutanu, a za dvadesetak dana premješten na prvi kat zgrade u kojoj je bilo zapovjedništvo Radne službe. U vrijeme boravka u barutani jednom ga je posjetio i Eugen Kvaternik.“
Godina 1942. – bogata proizvodna djelatnost i kulturni programi
Od 8. siječnja počela je gradnja novih drvenih baraka za smještaj zatočenika i zatočeničku ambulantu/bolnicu, kuhinju te blagovaonicu. Sve je to bilo u funkciji priprema za dolazak međunarodne komisije koja će 6. veljače pregledati logor. U komisiji je bio niz vojnih, novinarskih, diplomatskih predstavnika iz Hrvatskoj savezničkih zemalja.
Zbog pokušaja bijega i napada na stražare, u logoru je strijeljano 16 zatočenika uz nazočnost predstavnika kotarske oblasti, općinskoga liječnika, predstavnika logora i drugih (5. veljače). U tjedniku Spremnost 3. ožujka objavljen je tekst njemačkoga novinara Hermana Pröbsta pod naslovom „Jasenovac nije ni lječilište ni mučilište“, u kojemu kao član međunarodnoga Povjerenstva izvješćuje o izložbi predmeta koji proizvode logoraši: visoke čizme, remenje, predmeti od kože i metala, opeka, keramika i crijep. Nadalje, zatočenici rade u skupinama od 10, 50 i 100 ljudi koje sami vode.
Dana 4. lipnja iz Jasenovca u Njemačku, što je bila gotovo stalna praksa, upućeno je na rad 400 zatočenika, prema ugovorima koji su određivali njihova materijalna prava i obveze. Autor nas obavješćuje da je 15.lipnja započela velika vojna operacija na Kozari u kojoj su razbijene partizanske snage koje su iza sebe ostavile brojne civile, a napose djecu. Njihova djeca ostavljena su na brigu hrvatskoj državi te smještena u prihvatilištima u Sisku, Jastrebarskom, Zagrebu, otkud su udomljavana u obiteljima. Glede toga spominje češće posjete Diane Budisavljević i njezinih suradnika koji su s ustaškim vlastima organizirali skrb te napuštene djece.
Uz razvijene proizvodne djelatnosti 7. rujna počela je s radom logorska obrtnička škola za dječake iz siromašnijih hrvatskih prognaničkih obitelji. Učilo se za električare, limare, brijače, automehaničare, stolare i druga zanimanja.
Logorski život bio je upotpunjavan i kulturnim i športskim sadržajima. Tako za 10. listopada možemo pročitati: „Logorski orkestar pod ravnanjem Natka Devčića održao koncert na otvorenom, pred okupljenim zatočenicima. Na repertoaru aranžmani operetne i druge ‘lake glazbe’: glasoviti ‘Čardaš’ Vitorija Montija, ‘Perzijski sajam’ Alberta Ketelbeya, potpuri iz Tijardovićevih opereta ‘Mala Floramye’, ‘Spliski akvarel’ i drugih.“ Kako je to kasnije u svojim memoarskim zapisima zabilježio Devčić, taj spektakl došla je snimiti i neka filmska ekipa. Inače Devčić, poznati kompozitor, pušten je iz logora 23. prosinca.
Iz ostalih dnevnih nadnevaka iz ove godine navodimo još zanimljivih detalja: te je godine u NDH bilo 1.500 srpskih zatočenika od čega je dio bio u Jasenovcu, kako je u veljači amnestirano 49 zatočenika, u ožujku se u logoru pojavio tifus, 15. ožujka iz logora je pušten Vladko Maček koji biva upućen na svoje imanje u Kupinec, kako su u svibnju počeli povremeni napadi partizana na logor, da je u Jasenovcu šest mjeseci proveo dugogodišnji komunist Ante Ciliga koji je u logoru bio zadužen za održavanje vrta s rajčicama.
Za Ciligu se (19. lipnja) ističe da se otrijeznio od komunizma, proboravivši nekoliko godina u Staljinovim gulazima u SSSR-u. U Parizu je 1938. napisao knjigu U zemlji velike laži opisujući realnu situaciju u prvoj zemlji komunizma. Spominjemo nastavak prakse slanja paketa, ali i dostave knjiga pojedinim logorašima, pa čak Nacionalne biblioteke iz Zagreba. Autor ovoga teksta pita se je li postojala slična praksa u tadašnjim europskim logorima: dostava paketa, primanje i slanje pošte, posudba knjiga iz biblioteka izvan logora?!
Godina 1943. – relativno mirna godina
Dana 23. siječnja iz logora je prije isteka kazne od godinu dana pušten Vojislav Kovačević, član SKOJ-a, i to na zamolbu svoje majke. Inače je tijekom svoga boravka u logoru redovno primao pakete s hranom. Od 31. siječnja i 5. veljače saznajemo o misama za ustaše koje svake nedjelje služi logorski svećenik Zvonimir Brekalo i mjesni Juraj Paršić u jasenovačkoj crkvi sv. Nikole te da je 5. veljače održan islamski vjerski obred za zatočene muslimane, koji će se ubuduće održavati svakoga drugog petka, a predvodit će ga imam TahirVojniković.
Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac 24. veljače piše pismo poglavniku Paveliću u kojemu se raspituje za sudbinu sedam slovenskih svećenika zatočenih u Jasenovcu. Među inim: „Iz svega moram zaključiti da su svi poubijani. Reći će se da su bili protudržavno raspoloženi. Zašto nisu izvedeni pred sud? Ako nije dosta redovni, zašto nijesu izvedeni pred prijeki sud, ili barem pred pokretni prijeki sud? Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitavi Jasenovac za NDH“, zaključuje Stepinac zahtijevajući kažnjavanje krivaca.
Iz logora Stare Gradiške zatočenik Grgo Gamulin, uvjereni predratni komunist, piše kući 27. lipnja da mu za novoosnovanu logorsku knjižnicu pošalju knjige iz talijanske i francuske lirike – (Baudelaire, Verga, Capua, Cecchi…) Poslije je prebačen u Lepoglavu i kao što znamo, preživio je zatočeništvo, a poslije rata zauzimao je značajno mjesto u hrvatskoj likovnoj umjetnosti i hrvatskoj kulturi.
Od zatvorenika Milka Riffera, koji se liječio u jasenovačkoj bolnici, 3. srpnja saznajemo da bolnica nije opkoljena žicom te da je kretanje po njoj bilo potpuno slobodno. Ljeti je bilo dopušteno i kupanje u Savi. Moglo se otići i izvan bolnice, prošetati Jasenovcem, skočiti noću u Savu, preplivati ju i nestati u šumi. Zbog mogućih kažnjavanja, malo tko se usudio to činiti. Inače Milko Riffer nakon odslužene kazne pušten je.
Od sredine srpnja bjegovi, uglavnom, ipak više nisu tako rigorozno kažnjavani. Tadašnji zapovjednik Ivica Brkljačić najčešće bi odredio da bjegunčeva skupina nema pravo neko vrijeme pisati kući ili primati pakete (11. srpnja). Iz Požege je u Jasenovac (19. studenoga) upućeno 14 dječaka – izbjeglica iz Hercegovine i Like, kako bi se u logorskoj obrtničkoj školi, odnosno radionicama, obučili u različitim obrtničkim vještinama.
Iz 1943. saznajemo i sljedeće događaje: početak uređivanje igrališta za nogomet i odbojku te početak nogometnoga prvenstva logora; kako je u logoru izrađen programski listić za operetu „Raj na oceanu“; da je u studenom u logoru boravilo oko 2.000 zatočenika te kako je Glavno ravnateljstvo za javni red i sigurnost u Zagrebu, 9. prosinca, iz sabirnih logora Jasenovac i Stara Gradiška pustilo na slobodu 185 zatvorenika.
Godina 1944. – inspekcijski obilazak logora i puštanja zatočenika
U povodu trogodišnjice uspostave NDH 10. travnja od daljnjega izdržavanja logorske kazne pomilovano 299 zatvorenika. Među njima i Božidar Puhovski (otac zagrebačkog filozofa Žarka i filmaša Nenada), dr. Miroslav Medur, Vladimir Kušević – poslije ekspert UN-a i drugi.
Za poglavnikov rođendan 14. srpnja iz sabirnih logora u Jasenovcu i Staroj Gradišci puštena su 172 zatočenika prije isteka roka njihovih kazni. Tijekom godine strijeljano je i nekoliko ustaša zbog „nečasnih radnja“, ali i zatočenika zbog pokušaja bijega. U mjesecima lipnju i srpnju oko 600 zatočenika radilo je na različitim radovima izvan logora, prvenstveno poljoprivrednim, šumarskim te radovima u glinokopu.
U ponedjeljak 17. srpnja u logoru je boravilo izaslanstvo Međunarodnoga odbora Crvenog križa na čelu s Juliusom Schmidlinom koje je temeljito pregledalo logor. Evo što o tomu autor navodi pod datumom 17. srpnja: Pregledana ciglana, lančara, pilana i stolarija, električna centrala. Zatim tehnički ured u kojem na crtačkim stolovima rade zatočeni inženjeri, arhitekti i tehničari, i to Židovi i kršćani. Po suvremenim nacrtima zatočenici su u jednoj zgradi uredili mlin i pekarnicu, gdje se peče kruh za ustašku posadu i zatočenike. Logorsko gospodarstvo ima staje s konjima i kravama i radionice koje ga prate. Postoji i mala dobro uređena sirana. U drvenoj nastambi nalazi se postolarska radionica, urar, krojačnica, brijačnica. Barake za stanovanje (šest baraka u dva reda) u dobrom su stanju, uredne i čiste. Ostali zatočenici spavaju u prostorijama kod radnih pogona. Također u dobrom stanju je i zatočenička ambulanta sa sedam stalnih liječnika. Vodi ju dr. Milo Bošković. Bolesnika je oko 95, a oboljenja su uvjetovana mjesnim prilikama: malarija, tuberkuloza, reumatska oboljenja. Postoji i dezinfekcijski uređaj. Bolesnici spavaju na drvenim i željeznim krevetima (…) Izaslanik MOCK-a detaljno je informiran o logorskoj prehrani koja se dopunjuje paketima što ih šalje rodbina i prijatelji.
Sedmoga studenoga saznajemo da je u logoru oko 2.000 zatočenika, a da izvan logora radi oko 750 zatočenika. Uoči Božića, 24. prosinca, Glavno ravnateljstvo za javni red i sigurnost u Zagrebu donijelo je odluku da se iz logora u Jasenovcu i Lepoglavi oslobodi 373 osuđenika. Važno je istaknuti da su cijele godine logoraši uredno primali pisma i pakete pomoći.
Godina 1945. – saveznički zračni napadi na Jasenovac
Zanimljivo je da još početkom godine jasenovački zatočenici odlaze na radove u Njemačku. Tako pod datumom 17. siječnja nailazimo na jednoga logoraša, Josipa Hercega, kojemu je Državna iseljenička služba izdala radni ugovor za hrvatske nepoljodjelske radnike. Određena mu je plaća od 0,63 reichsmarke po satu, a 1,2 marke dobivat će za hranu dok će besplatno stanovati u radničkim barakama. Hrvatski i njemački radnici bili su načelno ravnopravni u pravima!
Jasenovački logor doživio je najjače bombardiranje od strane zapadnih saveznika na Veliki petak. Pogođene su zgrade zapovjedništva, električna centrala, paketarnica, lančara, stolarija, a stradale su i kuće u Jasenovcu. Prvi je napad bio oko podneva, a drugi nešto kasnije. Poginulo je oko 50 zatočenika, koji su, dakako kasnije pripisani ustaškim žrtvama i završili na popisu pod opaskom: „ubijeni u logoru od ustaša“! Na Uskrs 1. travnja logor je ponovno bombardiran.
Na dan četvrte obljetnice nastanka NDH pušteno je 456 zatvorenika iz sabirnih logora Jasenovac i Lepoglava. 22. i 23. travnja nastao je proboj preostaloga manjega broja zatočenika. U napušteni Jasenovac 2. svibnja ulaze partizani iz 21. srpske divizije s posebnom namjerom pribavljanja preostalih logorskih dokumenata i arhive.
Zašto je Vukićeva kronologija zbivanja u logoru Jasenovac iznimno važna?
Vukićeva kronologija Jasenovca iz dana u dan prikazuje brojne istine vezane uz postojanje logora: da je bio sabirni i radni logor, a nikako koncentracijski; u logoru nije bilo masovnih zločina ni masovnih egzekucija; smrtne kazne zatočenicima, ali i ustašama u logoru, izricane su zbog bijega, pokušaja bijega, pobuna ili činjenja nečasnih djela (krađa, opijanja, kockanja, prekoračenja ovlasti i sl.); smrtne su kazne izricane po nadležnim državnim sudovima, a izvršenju smrtnih presuda nazočili su zakonom određeni pojedinci – kako iz logora tako i kotarskih državnih vlasti; dakako, bilo je i svojevoljnoga ponašanja i postupaka pojedinih pripadnika ustaških vlasti u logoru koje su se najčešće sankcionirale; za cijelo vrijeme postojanja logora u njemu je boravilo oko 2.000 zatočenika – koliki je broj kapacitetom logor mogao primiti; u logoru su postojale brojne radionice, a proizvodi su završavali za potrebe države ili su bili namijenjeni tržištu o čemu svjedoče i javne smotre i izložbe proizvoda; u svrhu obrazovanja u logoru je otvorena obrtnička škola za brojna zanimanja; sve do proljeća 1945. organizirani su odlasci zatočenika na rad u Njemačku prema posebnom radnom ugovoru koji je zatočenicima jamčio prava i obveze; unatoč teških ratnih okolnosti, neimaština i oskudica, logorske vlasti osigurale su za to vrijeme redovnu prehranu – koja je upotpunjena s paketima od organizacija (npr. židovskih općina) ali i obitelji i prijatelja, osigurala koliko toliko pristojnu prehranu; tijekom trajanja logora zatočenici su redovno mogli primati pakete pomoći, primati i slati poštu, tražiti i dobivati stručnu i beletrističku literaturu iz knjižnica izvan Jasenovca; logor su povremeno nadgledale državne i međunarodne službe i inspekcije; u danim mogućnostima organiziran je, kako od uprave tako i samih zatočenika, bogat športski i kulturni život; za državne blagdane vlasti su amnestirale i pustile na slobodu dio zatočenika, o kojima s točnim brojem puštenih, svjedoči i ova kronologija.
Nova Vukićeva knjiga i spoznaje koje su u njoj prikazane – iz dana u dan – pozivaju na potrebu daljnjih istraživanja koja, kako vidimo iz godine u godinu, donose nove istine i činjenice koje opovrgavaju desetljeća manipulacija, laži i obmana o pravome karakteru sabirnoga i radnoga logora Jasenovac. I ova nova Vukićeva knjiga nastavak je tih vidljivih rezultata.
Mijo Ivurek
Hrvatski tjednik, 16. siječnja 2020.