KRALJ ULICE

Razgovor s Josipom Šegotom

Naći se na cesti nije pozicija s kojom se susreću književni kritičari, ali se susreće dio građana, uz mogući nagli porast. Josipa Šegotu je jedan pogrešan potpis i zaduživanje kod kamatara izbacilo na ulicu, na kojoj je proveo pet godina. Kao spomen na svoje dane na uluci napisao je knjigu “Beskućnik” i objavio je kod zagrebačke Naklade Pavičić.

– Zbog čega ste zavšili u prihvatilištima? – Bio sam lakovjeran, ušao sam u neke poslove s kamatarima koji su me izvarali, uz pomoć odvjetnika i krivotvorenih ugovora. Da mi nije besplatno pomogao odvjetnik Enver Vučetić, ne bih mogao osporiti te ugovore jer kad nemate novaca, pravo je za vas nedostupno. U pet godina beskućništva najgore mi je bilo što te nitko ne pozove k sebi kući, na ručak, kavu ili da opereš rublje. Ja ipak imam završen fakultet, mama mi je bila Austrijanka i imam taj neki austrijski šlif i znam što je red.

– Kako se osjećate nakon beskućništva, imate li PTSP? – Sigurno je potrebna određena rehabilitacija. Kad si tamo, treba se iščupati iz govana, to je najvažnije. A to svatko mora sam napraviti. Moj sudski postupak je još u toku, pa još nisam spokojan.

– Niste lijepo pisali o Caritasu i Crkvi? – Ja sam vjernik koji se moli, nosim križ oko vrata, ali što mogu kad sam radio u skladištu Caritasa i vidio kako se fina, kvalitetna roba i hrana raznose na razne strane, a nama se daju čaj i stari kreveti.

– Boce su vas održale? – Da, skupljao sam boce i od njih sam dobivao novac. Kao i sve u životu, boce treba znati skupljati. Ne treba baš kopati po kontejnerima. Najbolje vrijeme za skupljanje boca je nedjelja između 9 i 10 sati po gradskim parkovima.

– Protivnik ste alkohola? – Jesam, iako je alkohol najbolji sedativ.Nažalost, skup je. Nisam si to mogao dopustiti jer da sam se predao alkoholu, ne bih mogao riješiti svoj problem. Visoki dužnosnik se obloče pa zove vizaća da dođe po njega. A kad se siromah napije, onda ga svi vide.

– Jeste li zadovoljni nakladnikom? – Nakladnika su mi preporučili. Dobijem nešto tromjesečno. Ne očekujem neku veliku prodaju knjige. Ljudi nemaju novca.

– Kako vi kao bivši beskućnik gledate na dojučerašnje kolege? – Iskreno rečeno, beskućniku ne treba puno ni dati. Znate onu: Pomozi sirotu na svoju sramotu. Svako se mora za sebe pobrinuti. Viđao sam u menzama bakice koje bi mogle kuhati i doma, ali neće. Radije čekaju u redovima i jedu splačine.