Večernji list, Obzor, 12. studenoga 2011.

Ante Ciliga
Jasenovac: ljudi pred licem smrti

RAZORNA SJEĆANJA ANTE CILIGE NA LOGORAŠKE DANE U JASENOVCU 

Sva tri pokreta, partizanski, četnički i ustaški, istovjetnog su tipa i mentaliteta i čini ih ista ljudska podloga. Tako je pisao i tvrdio hrvatski prvo komunistički, a potom disidentski i emigrantski prvak, publicist Ante Ciliga kojem je Naklada Pavičić nedavno objavila intrigantnu knjigu Jasenovac: ljudi pred licem smrti. Riječ je o Ciliginu sjećanju na godinu dana koje je proveo u ustaškom logoru Jasenovac, i to ratne 1942. godine. U vrijeme komunističke vladavine Ciliga je bio persona non grata pa njegove trpke logoraške uspomene nisu mogle biti ni objavljene niti spominjane. No, i nakon pada komunizma Ciligin zapis bio je opasan jer je u njemu Ciliga vrlo otvoreno progovarao o stvarnim odnosima koji su vladali u jasenovačkom logoru smrti, tj. o funkcijama koje su u logoraškoj zakučastoj i neljudskoj hijerarhiji imali i sami logoraši, prvenstveno Židovi, ali i Srbi i Hrvati. Naravno, pravi gospodari logora koji Ciliga bez puno okolišanja uspoređuje s najneljudskijim nacističkim logorima smrti poput Auschwitza bili su ustaše, ali oni su i same logoraše uvodili u različite dužnosti kako bi u njihovo ime kontrolirali zatvorenike i osuđenike na logorski život, denuncirali ih, maltretirali, a onda i ubijali. Uostalom, sličan postupak uspostavile su i komunističke vlasti kada su zatvorenici sami na Golom otoku do besvijesti tukli svoje supatnike, a stražari su sve to promatrali sa strane.

A Ciligini zapisi ne bi izazvali toliku pozornost da se u jasenovačkim uspomenama posebno oštro nije obrušio na brojnu židovsku zajednicu u Jasenovcu. A kada je budući hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u Bespućima povijesne zbiljnosti citirao Ciligu i njegove opservacije o židovstvu, na sebe je navukao bijes brojnih izraelskih i ne samo izraelskih povjesničara i političara, pa je neke sporne citate i tvrdnje morao i izbacivati kako bi se Tel Aviv dobrohotnije ponašao prema Hrvatskoj.

– U našoj biblioteci logoraške literature odlučili smo objaviti Ciligu, tj. šesto poglavlje njegove knjige Sam kroz Europu u ratu koju je Ciliga sam objavio 1978. godine u Rimu. Devedesetih je izašao i reprint te knjiga u Puli, gdje postoji i društvo koje njeguje uspomenu na Antu Ciligu. Nama su zanimljive sve knjige logoraških sjećanja koje su po nečemu sporne, bilo da su zabranjene, cenzurirane, neobjavljene, prešućene. Mislim da će naša biblioteka dobiti i drugo kolo – kaže nam nakladnik Josip Pavičić.

I dok je Ciliginu knjigu s jasenovačkim uspomenama preporučio samo čitatelju jakih živaca, izdavač na korici knjige priznaje da se u opisu držanja Židova u logoru osjeća antisemitska crta. A taj Ciligin antisemitizam ističe i autor predgovora, slovenski znanstvenik i diplomat dr. Iztok Simoniti, koji tvrdi da se nikada ne smijemo složiti s Ciliginom tvrdnjom da su, pojednostavljeno rečeno, sami Židovi uzrok njihove velike tragedije koja ih je pogodila u genocidu tijekom Drugog svjetskog rata.

Simoniti Ciligina stajališta otvoreno zove antisemitskim, a pogotovo se to odnosi na njegovo promišljanje o Židovima kao “izabranom narodu”, što je do izražaja došlo i u jasenovačkim logorskim uvjetima gdje su, po Ciligi, Židovi logoraši držali brojne rukovodne položaje dovodeći time druge grupe u težak položaj.

Ciliga otvoreno tvrdi da su u Jasenovcu logorsku unutarnju upravu držali Židovi, a ne komunisti, kao što je to bilo u njemačkim logorima. Takvu praksu opravdava Pavelićevim političkim računima i tvrdi da on u držanju prema Židovima nije bio vođen rasnom mistikom poput Hitlera. Njegov najveći neprijatelj, piše Ciliga, ipak su bili Srbi, dok su mu Židovi bili najmanje važan i najmanje opasan protivnik. No, odnos prema židovskoj imovini već je drugo pitanje pa je Pavelićev režim naveliko pljačkao golema židovska bogatstva.

I dok Ciliga opisuje svoje susrete i s Luburićem, ali i bivšim franjevcem Majstorovićem, kaže i to da su logornici koji su bili Židovi vrlo grubo postupali s nežidovskim logorašima te u njima nalazi starozavjetnu tvrdoću i nesmiljenost i odjeke Mojsijevih riječi prema kojima im Bog zapovijeda istrijebiti druge i zauzeti njihovo mjesto... Ciliga vrlo često i vrlo rado generalizira, ističe židovsku oholost, netolerantnost i vjerski fanatizam, kao da u drugih naroda nema oholih, netolerantnih i fanatičnih.

No, Ciliga ne može ne primijetiti i fantastične oblike židovske organiziranosti, čak i u logoraškim uvjetima. Tako ističe da je jedina pomoć koja je izvana u Jasenovac stizala sistematski bila pomoć židovske bogoštovne općine iz Zagreba koja je svakog tjedna u logor slala pakete. Paketi su stizali vlakom u četvrtak kako bi se dijelili logorašima uoči šabata. I Ciliga ističe divljenje Židovima zbog te požrtvovnosti i solidarnosti, ali mu i smeta što ne osjećaju grižnju savjesti kada spašavaju vlastitu kožu na tuđi račun. I u tome vidi utjecaj Mojsijeva učenja o izabranom narodu koji je nadmoćniji od drugih, pa će i danas Ciligine oštre kritike židovskog karaktera i židovskog ponašanja u jasenovačkom logoru sasvim sigurno naići na oštre kritike u javnosti. Doduše, i Ciliga priznaje da su se Židovi u Jasenovcu trudili preživjeti i da za to nisu birali sredstva, ali da im je sve to na kraju bilo uzaludno. I dok je Ciliga legalnim načinom pušten iz logora smrti (očito je o tome morao odlučivati netko vrlo moćan u ustaškoj vlasti) i dok priznaje da je i sam, kao književnik i antikomunist imao privilegije u logoru, svi su Židovi unaprijed bili osuđeni na smrt te su prevareni u svojim nadama i pretenzijama.

Uzrečica koju ispisuje i Ciliga da je Jasenovac posljednje židovsko carstvo u Hrvatskoj, a da ni ono nije za dugo, pokazala se na kraju jasenovačkog pakla kao točno proročanstvo koje je židovski narod gotovo potpuno zbrisalo iz hrvatske memorije i s hrvatske zemlje.

Nedavno je i Hrvatska televizija pokazala potresni austrijsko-njemački film “Krivotvoritelj” nagrađen Oscarom u kojem baš Židov Salomon Sorowitsch, logoraš, organizira krivotvorenje funti i američkih dolara kako bi Hitler ekonomski potkopao svoje neprijatelje. E pa te mučne scene iz “Krivotvoritelja” pune moralnih dubioza jako podsjećaju i na Ciligine zapise iz Jasenovca. A ako smo odgledali “Krivotvoritelja”, trebali bismo pročitati i Ciligu.

Denis Derk

Vijenac, br. 461, 3. studenoga 2011.

Stipe Botica i studenti
Suvremeni hrvatski grafiti

OTPOR, SMIJEH I ULIČNA FILOZOFIJA 

Knjižica Suvremeni hrvatski grafiti rezultat je dugogodišnjega istraživačkog i sakupljačkoga rada pri Katedri za hrvatsku usmenu književnost na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Stipe Botica potpisuje knjigu sa studenticama i studentima kroatistike koji su grafite skupljali u okviru seminara iz hrvatske usmene književnosti.

U proslovu drugom dopunjenom izdanju autor objašnjava što se u ovih deset godina (otkako je izišlo prvo izdanje Suvremenih hrvatskih grafita) promijenilo, kako se danas u teorijskoj literaturi tumače grafiti (a tu nema velikih novosti) te zapaža odmak od društvene angažiranosti i svojevrsnu individualizaciju i osiromašenje grafita. Zašto je tomu tako, pitanje je na koje nije jednostavno odgovoriti, ali nakon čitanja ove zanimljive i višestruko korisne literature, naznačuju se mogući odgovori.

Grafit (tal. graffito) jest i riječ i slika (verbalizacija i crtež) koja nastanjuje neki zabranjeni prostor, uglavnom gradski. Pojavljivanje u takvu prostoru otvara još nerazriješeno pitanje grafita kao kulture, subkulture ili vandalizma. Pokušaji da se prostor grafita pripitomi, odnosno da se odredi gradski prostor predviđen za grafitarenje, neuspio je jer oduzima grafitima snagu koju imaju kao glas otpora, oni gube dio svojega društvenog angažmana i postaju nedjelatna riječ/slika.

Kao književne strukture grafiti se opisuju unutar poetike malih literarnih formi, a najbliži su poslovici i aforizmu. Poetika grafita (iako jedinstvene poetike nema) uz literarnost, likovnost i jednostavnost uključuje i specifičnu komunikaciju. Sudionici toga komunikacijskoga procesa aktivni su. Njihov dinamičan odnos znak je poetike, ali i razlog nestalnosti, brza nestajanja grafita.

Autor grafiter obraća se ciljanim recipijentima (pojedincu ili skupini) koji obično zauzimaju aktivnu poziciju. Recipijent kao aktivni sudionik na tekst-grafit odgovara, mijenja ga, prekrojava, križa, briše. Ostavlja svoj znak. Djelo (tekst) je u takvu komunikacijskome modelu nestalno, nezaštićeno i zato što potiče na reagiranje. Autor grafita je u sličnu položaju kao autor usmene književnosti – najčešće je anoniman, nepoznat, a njegovo djelo nezaštićeno autorskim pravima. Takvi odnosi omogućavaju i priželjkuju dinamičnu komunikaciju.

Dobar primjer grafitske komunikacije – križanja, prekrojavanja, dopisivanja – jesu grafiti u ženskom WC-u na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Kao teme tih grafita (sakupljeni 2006) javljaju se general Gotovina, vegetarijanstvo, feminizam, bolonjski proces. Zanimljivo za njih jest da su provjerljivi, a pojedine teme univerzalnih predznaka još pronalaze recipijente – i reakcije.

Komunikacija s temom Gotovine:

Bolonjski proces:

Da grafiti traže svojega recipijenta i njegovu reakciju, vidljivo je iz natpisa studenta očito ogorčena studentskim standardom:

Djelo pojedinca ili skupine, grafit progovara o raznim temama (vlast, politika, Domovinski rat, ljubav, seks, alkohol…), ironizira ih, iskrivljuje ili se jednostavno podsmjehuje. I kada pokušava biti ozbiljan, dopisivanjem i reakcijama recipijenata prelazi u područje smiješnoga.

Središnji dio knjige čine zapisi grafita od 1992. do 2009. sakupljeni među studenticama i studentima kroatistike u Zagrebu, Osijeku i Mostaru.

Ludistički karakter pokazuju oni koji se poigravaju ustaljenim frazama, izrekama, poslovicama i aforizmima: „Bolje vrabac u ruci nego Biograd na moru“, „Koga nema bez njega se množe“, „Tko rano rani ima podočnjake“, „Tko se zadnji smije nije skužio vic“, „Prvo skoči pa onda…padni“, „Mi o vuku a Karadžić na vrata“ ili natpis u studentskoj menzi „Dođoh, vidjeh, napisah... odoh“, a drugi autor dodaje „I ne naje-doh se“.

Neki grafiti ulaze u dijalog s književnom tradicijom: „Da je Hamlet manje griješio knjiga bi bila tanja“, „Istina je lošija polovica hrabrosti“, „Vino pije Kraljeviću Marko / pola pije / pola u džep lije / a iz džepa pijan pacov podriguje“, „Ja sam zmaj od Bosne“, a drugi autor dopisuje „Što onda radiš u Hrvatskoj?“.

Poigravanjem sa značenjem u sljedećem natpisu postiže se humor, ali i kritizira politička situacija: „Nemamo Gotovinu, jel’ može MasterCard?“.

Političkih grafita izrazito je mnogo. Neki od njih pojavljuju se na širem prostoru Hrvatske, pogotovo oni s temom o Domovinskom ratu: „Osijek nikada neće biti OCEK!“, „Vukowar“, „Vukovar svetinjo“.

Politički grafiti upereni su protiv vladajućih i progovaraju o problemima sadašnjosti kao i prošlosti. „Tko je kriv za sve? Zna se – HDZ!“, „Tuđmanu nahrani svoj narod“, „Ne kradite – vlada ne voli konkurenciju“, „Karla Hagu Ante narodu“, „Jugoslavije nema više“, „Vratite nam Srbe. Evo vam Hercegovce“, „Ukrasti, otuđiti – hrvatski, otuđmaniti“…

Ideologija se iz političkih grafita lako iščitava. Kakav je odnos vlasti i grafita, odnosno koliko je britka i neugodna grafitska oštrica, kazuje grafit „I ova se vlast boji grafita“.

Mnogo je grafita koji oblikuju teme ljubavi („Milena volim te / ne mogu bez tebe / nazvat ću te sutra“, „Ljubav se ne mjeri po sreći nego po boli“), seksa („U zdravom tijelu zdrav seks“, „Seks je nastao kad je Adama zabolila ruka“, „Bolje seks u pustinji nego pijesak u krevetu“) i alkohola („Neki piju od sreće / neki piju od tuge / ja pijem od jutra“) posebno među studentskom i srednjoškolskom populacijom. Česti su i grafiti koji progovaraju o važnim životnim pitanjima i postaju uličnom filozofijom, a ironizirajući, relativizirajući ili izvrćući ustaljene filozofske misli zaposjedaju i domenu komičnoga.

Napisana sustavno i pregledno knjiga Suvremeni hrvatski grafiti donosi teorijske spoznaje o grafitima (Pogovor. Grafit kao struktura), relevantne zapise iz raznih područja Hrvatske (Vukovar, Županja, Osijek, Slavonski Brod, Požega, Koprivnica, Varaždin, Karlovac, Split, Dubrovnik) te Bosne i Hercegovine (Mostar, Čapljina). Ukupno 1338 grafita popraćeno je bilješkama o zapisivačima, mjestu i vremenu zapisa. Pozamašni uzorak grafita može pomoći u opisivanju cjelovite poetike grafita, boljem razumijevanju njihova komunikacijskoga modela, sudionika komunikacijske situacije kao i većem razumijevanju grafitske populacije i načina funkcioniranja grafita.

Usmjerena na grafit kao verbalizaciju, knjiga može poslužiti filolozima za opisivanje jezične strukture hrvatskih grafita, a sociolozima nudi mogućnosti tumačenja upravo određenje grafita kao „pouzdanoga znaka društvenih gibanja“.

Središnjim sadržajem Suvremeni hrvatski grafiti komuniciraju ne samo sa stručnom javnosti nego i sa širom čitateljskom publikom jer nude zabavno štivo, ali jednako prodorno i poticajno. Zanimljiva je svakako i zbog toga što nudi mogućnost prepoznavanja vlastitoga životnog prostora (grada, zida, zgrade, igrališta) u prostoru knjige.

Grafitska djelatnost čije početke možemo vidjeti već u spiljskim crtarijama (Reisner i Grosskamp), zatim staroegipatskoj, antičkoj i srednjovjekovnoj kulturi, kontinuitet je zadržala do danas. Jesmo li svi mi u nekoj fazi svojega života igrali ulogu grafitera ispisujući na zidu, školskoj klupi ili fasadi dvorane za tjelesni ime svoje simpatije, ili smo samo bili nekulturni?

Josipa Tomašić

Hrvatski list, 30. prosinca 2010.

Hrvoje Matković
Između Mačeka i Pavelića / Politički portret Davida Sinčića

DAVID SINČIĆ
svijetli lik u mraku Pavelićeve države 

O usponima i padovima kratkotrajne Nezavisne Države Hrvatske u Hrvatskoj se dugo vremena malo znalo, a ono što se 'znalo' bilo je gotovo uvijek crno-bijelo. Sve što se stavljalo pod kapu ustaštva komunisti su prikazivali najcrnjim bojama, a njihovi protivnici s nacionalističke strane često su tražili isprike i za zlodjela Pavelićeva režima. Tek uspostavljanjem neovisne i demokratske Republike Hrvatske znanstvenici su započeli diferenciranije pisati o NDH, ustaškom pokretu i poglavniku Anti Paveliću, ali nekako previše suhoparno, s mnogo podataka, ali s malo dubinskih raščlambi. To je u jednom slučaju promijenio prof. Hrvoje Matković u svojoj knjizi Između Mačeka i Pavelića – Politički portret Davida Sinčića, Naklada Pavičić, Zagreb, 2010.

David Sinčić (Šibenik, 1923., Zagreb, 1949.) nije spadao u vrhove ustaškoga pokreta i državne hijerarhije u NDH, ali njegov put od pristaše Mačekova HSS-a, do prijelaza u tajni ustaški pokret u domovini, i kasnije njegovo službovanje kao velikoga župana Župe Bribir i Sidraga, toliko su zanimljivi, poučni i napeti da su aktualni i danas. Povijest kao da se ponavlja. Nedavno preminuli prof. Matković opisao je ne samo Sinčićevo političko djelovanje, nego i u još većoj mjeri prilike koje su vladale u kraljevskoj Jugoslaviji i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a koje su naveliko utjecale na djelovanje Davida Sinčića kao mladoga mačekovca, nešto kasnije pristaše tajnog ustaškog pokreta i nakon propasti velikosrpske Jugoslavije visokoga funkcionara NDH na vrlo teškom terenu južne Hrvatske, na pomičnim granicama tisućugodišnjeg hrvatstva, agresivnoga manjinskoga srpstva i nadasve prijetvornoga talijanstva. Sinčić je spadao među one dužnosnike NDH koji su vrlo realistično promatrali vrlo teške prilike mlade države, ali više od toga, on je svojim djelovanjem stalno potvrđivao taj realizam koji često nije bio smjernica aktivnosti cjelokupnoga Pavelićeva režima, stiješnjena između fašističke Italije i nacističke Njemačke, bez velikih izgleda da će preživjeti nakon što Sile osovine izgube rat.

Rođen u najstarijem hrvatskom gradu Šibeniku, Sinčić se brzo uključio u redove Hrvatske seljačke stranke kojoj nije bilo lako djelovati u Dalmaciji, koja je nakon osnivanja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca stalno patila od mogućnosti talijanske okupacije, priklanjajući se neko vrijeme nekakvom emocionalnom jugoslavenstvu. No nakon što su u beogradskoj Narodnoj skupštini ubijeni vodeći ljudi Radićeva HSS-a, i u Šibeniku, kao i većem dijelu Dalmacije, HSS je sve više dobivao na utjecaju da bi na izborima 1939. postao najkrupnija stranka naše južne pokrajine. Međutim, među mladim HSS-ovcima počelo se širiti nezadovoljstvo, navodno, poradi mlake politike Vlatka Mačeka koji je rješenje hrvatskoga pitanja vidio isključivo u pregovorima sa srpskim strankama. Neki od njih, a među njima je bio i David Sinčić, tražili su revolucionarnije korake u borbi za Hrvatsku. Ovdje valja primijetiti da Maček nije bio najsretnije rješenje za vođu nabujaloga HSS-a nakon smrti Stjepana Radića, bio je kompromisna osobnost u jednoj stranci koja je bila više pokret nego partija. To se kasnije pokazalo u izrazito drastičnome obliku nakon što je Maček odbio njemačku ponudu da preuzme vodstvo u Hrvatskoj poslije raspada Jugoslavije, a njegova se stranka raspala na svoje sastavne dijelove i, gotovo se može reći, nestala s političke pozornice. Vodstvo u borbi za prevlast u hrvatskim zemljama preuzeli su nacionalistički ustaše i komunistički partizani, uz drastične udarce na obje strane zločinačkoga četničkoga pokreta, posebice u Dalmaciji, Hercegovini i Bosni. Četnici su to mogli samo zahvaljujući talijanskoj pomoći premda je Italija formalno bila saveznica NDH. U biti, Mussolinijevim postrojbama u Dalmaciji i ostalim susjednim hrvatskim pokrajinama najvažnije je bilo zaoštriti hrvatsko-srpske sukobe kako bi ostvarili davnu talijansku želju da cijela Dalmacija potpadne pod Italiju. Reminiscencije na to nalazimo i u sadašnjoj talijanskoj politici spram Hrvatske, posebice glede rimskoga protežiranja nekih esulskih manifestacija i 'kulturnog' nadiranja u Istri pod vodstvom 'vječnog' IDS-a.

David Sinčić bio je u središtu toga krvavoga kolopleta kao veliki župan sa sjedištem u Kninu. Ovdje Matkovićeva knjiga naveliko dobiva na aktualnosti. Srpska manjina u njegovoj Župi odmah se podigla na ustanak, dakle prije i najmanjih ustaških represalija. NDH nije mogla, da je i htjela, nešto poduzeti protiv srpske manjine jer za to politički i vojnički nije bila spremna. Četnici su bili organiziraniji i spremniji na pobunu protiv NDH nego komunisti. To se najbolje vidjelo prigodom njihova 'ustanka' u Srbu 27. srpnja 1941. Matković navodi povjesničare Vladimira Mrkocija i Ivana Jelića koji su nedvosmisleno dokazali da pobuna u Srbu nije bila pod vodstvom komunista nego četnika ili, u krajnjem slučaju, u nekoj vrsti njihove prešutne suradnje, dakle posve nepodesna da se slavi kao početak komunističkoga ustanka u Hrvatskoj, te Bosni i Hercegovini, kao što je to bilo za vrijeme komunističke Jugoslavije. Sramota je da sadašnja hrvatska vlast podupire slavljenje toga 'separatističkoga' srpskoga ustanka u četničkoj režiji.

David Sinčić najbolje je znao kako se treba postavljati spram srpskih četnika i talijanskih imperijalista. Njegova pisma poglavniku svjedoče o njegovu velikom političkom realizmu premda se formalno priklonio tadašnjoj terminologiji pa namjesto 'Srbi' piše 'grkokatolici', što je samo starinski naziv za pravoslavce. Jedan od najvećih propusta Pavelićeva ustaškog pokreta bilo je, barem u početku, nepriznavanje srpskoga naroda u hrvatskim zemljama, a Srbi su tu već odavno bili završili svoje nacionalno konstituiranje. No to nije ometalo Davida Sinčića da surađuje s četnicima i pripadnicima civilnih vlasti srpske nacionalnosti. Ova suradnja uglavnom je s hrvatske strane bila iskrena, naime Sinčić je htio stvoriti zajedničku hrvatsko-srpsku frontu u borbi protiv komunističkih pobunjenika. No za četnike je to bila samo taktika. U početku se i nisu mogle razlikovati četničke i partizanske snage, u objema su Srbi igrali odlučujuću ulogu. Hrvatske vlasti nisu imale veliki manevarski prostor, posebice u nacionalno mješovitim područjima u kojima je djelovao župan Sinčić. On je držao da je komunistička opasnost znatno veća nego četnička, ali tu nije bilo velike razlike. Slično kao i partizani, četnici su se ne samo vojnički nego i civilno organizirali, što je bilo protivno svim hrvatsko-talijanskim utanačenjima. Kad se Sinčić tužio Talijanima da četnici na 'svome' teritoriju slave Dražu Mihailovića kao vojnoga ministra jugoslavenske vlade u egzilu i jugoslavenskoga kralja Petra Karađorđevića kao zemlje s kojom se Italija nalazila u ratu, to Mussolinijevi generali nisu uzimali u obzir.

Navodno za njih je bilo najvažnije 'uspostavljanje mira' na njihovim vojnim područjima, no to je bila prazna fraza jer je svako jačanje četništva izazivalo još veće represalije NDH i time razbuktavalo građanski rat u državi koju su Talijani trebali štititi, ali su ju svojom politikom na tromeđi Dalmacije, Like i Hercegovine, naprotiv, dodatno slabjeli.

Poglavlja o suprotstavljanjima lokalnih hrvatskih vlasti s talijanskim vojnim zapovjednicima spadaju u najzanimljivija u ovoj knjizi. Posebice se to odnosi na Sinčićevo službovanje kao povjerenika NDH pri stožeru Druge talijanske armade u Sušaku. Iz ovoga se jasno vidi da je glavni cilj Mussolinijeve Italije bio slabljenje NDH i na onim područjima u kojima su Talijani, navodno, trebali imati samo vojne nadležnosti. Bilo je upravo suprotno: Talijani su uvodili svoju civilnu vlast i na prostorima izvan 'svoje' Dalmacije i svoje Prve zone, u Drugoj zoni neposredno do Zone pod utjecajem njemačkoga Wehrmachta. Iz ovoga se štiva vidi koliko je NDH zapravo bila neznatno suverena, što je dodatno otežavalo rad Davida Sinčića. Njegovi kritički izvještaji poglavniku o zlouporabama talijanskih vojnih vlasti na području njegove Velike župe uglavnom su ostajali bez posljedica. Službeni Zagreb ničim nije mogao prisiliti lokalne talijanske zapovjednike na poštivanje 'pravila ponašanja' utanačenih Rimskim sporazumima. Talijani su se u tadašnjoj Hrvatskoj ponašali kao okupatori. Premda lokalni dužnosnik, Sinčić se našao i u Rimu tražeći 'saveznike' u svojoj upravo donkihotskoj borbi protiv talijanskih presizanja i četničkih provokacija. U glavnom talijanskom gradu sastao se s predstavnicima Vatikana koji mu nisu mogli pomoći, s talijanskom oporbom, koja je tvrdili da će Hrvatska ostati pod zapadnim utjecajem (!), kao što je tvrdio demokršćanin Alicide de Gasperi, kasniji talijanski premijer, ali i s hrvatskim kiparom Ivanom Meštrovićem koji je, navodno, imao veze sa zapadnim saveznicima. Tu mu je po prvi puta sinula misao da bi se NDH trebala vanjskopolitički preorijentirati, zapravo izaći iz željeznoga zagrljaja s Hitlerovom Njemačkom. Poslije pada Italije svakome je trebalo biti jasno da će Sile osovine izgubiti rat. U glavama nekih ustaških dužnosnika klijale su ideje da bi Njemačka mogla sklopiti separatni mir sa Sovjetskim Savezom i zadržati pod svojih utjecajem 'sprijateljene' zemlje srednje i istočne Europe, a neki su sve do kraja rata vjerovali u nekakvo Wunderwaffe, čudo od oružja, s kojim bi Nijemci iznudili primirje s antifašističkim silama. Sve je to bilo puko fantaziranje kojemu se jedan tako realističan političar kao Sinčić nije mogao prikloniti. Kao takav tražio je saveznike među vrhunskim hrvatskim političarima i vojnicima koji bi bili voljni izvršiti temeljit zaokret prema zapadnim saveznicima. Bili su to u samim vrhovima 'zavjere' ministar vanjskih poslova Mladen Lorković i general Ante Vokić, po dužnosti ministar obrane. Posebnost ove 'zavjere' bila je u tome da su oni o tome upoznali i Antu Pavelića. Plan je bio da se Pavelić mirno povuče, a zavjerenici preuzmu civilnu vlasti i zapovjedništvo nad hrvatskim domobranstvom, sve to u uskoj suradnji s domovinskom organizacijom HSS-a. Bilo je u tome strašno mnogo tipično hrvatske naivnosti i idealizma. 'Zavjerenici' su vjerovali u Pavelićevo rodoljublje, no ono je bilo dvojbeno ne samo tada , nego i poslije rata kad je Pavelić, došavši u Argentinu, ponovno započeo sa svojom luciferskom politikom, premda je znao da je do balčaka kompromitiran. I savezništvo 'zavjerenika' s HSS-om bilo je na klimavim nogama jer je Juraj Krnjević kao drugi čovjek HSS-a sjedio u kraljevskoj izbjegličkoj vladi u Londonu, a Maček bio izoliran u ustaškom kućnom pritvoru. Ostali mačekovci nisu bili u stanju donositi konačne odluke, a neki nisu vjerovali u hrvatsku samostalnost imajući pred očima najviše obnovu Banovine Hrvatske u okvirima Jugoslavije.

Najteži, gotovo nerješivi problem 'zavjerenika' odnosio se na odluku antifašističke koalicije da se obnovi Jugoslavija. Britanci nisu htjeli neovisnu Hrvatsku, ni onda kao ni prije dva desetljeća jer su se smatrali 'bastionom' njemačke i vatikanske politike; Rusi su podupirali Titov komunistički pokret; Amerikanci su se držali po strani. Vanjskopolitički su se 'zavjerenici' nalazili na mrtvoj straži. Ali ono najgore za njih je bio izdajnički stav Ante Pavelića koji je prema vlastitim riječima puštao 'zavjerenike' da rade kako bi vidio 'dokle će gospoda ići', i kad je saznao da Nijemci znaju za 'zavjeru' poglavnik ih je prijavio nacistima. I onda su 'zavjerenici' bili osuđeni na najtežu kaznu, na smrt, zatim pomilovani i strpani u ustaške zatvore. David Sinčić spasio se iz ustaškog zarobljeništva bijegom iz vlaka na putu iz Lepoglave u nepoznatom smjeru, valjda, kako piše H. Matković, 'na stratište'. Lorkovića, Vokića i ostale pogubili su ustaše pod zapovjedništvom ratnoga zločinca Vjekoslava Maksa Luburića, koji je i u emigraciji nastavio sa svojom dijaboličnom ulogom iz NDH, praveći se političarom na radost jugokomunista.

Tragedija hrvatskoga rodoljuba Davida Sinčića završila je u Zagrebu, u njegovu stanu, gdje je čekao dolazak Titovih partizana vjerujući u njihovu milost jer je bio jedan od istaknutih protivnika Pavelićeva režima. Povjesničar H. Matković piše o tome: "Sinčić je bio uvjeren da se njemu, aktivnom sudioniku u pripremama puča s ciljem obaranja Pavelića i ustaštva, koji je zbog toga dospio u lepoglavsku kaznionicu, ne će ništa loše dogoditi. Vjerovao je da će nova komunistička vlast cijeniti stradanje onih koji su odbacili ustaštvo i organizirajući puč (do kojega stjecanjem okolnosti nije došlo) na neki način utrli put uspjehu partizanske borbe... Međutim, u noći od 8. do 9. svibnja 1945. u njegov su stan došli oznaši iz tajne političke policije komunističke vlasti, i uhitili ga. Sinčić više nikad nije vidio svoj stan, premda se nadao da će ga nova vlast kao pučističkog zavjerenika - poštedjeti." No komunistima nije bilo ni do istine, a još manje do pravde. Oni su bez suda i pravde pogubili Davida Sinčića negdje između 1947. i 1949. Za jugoslavenske komuniste važila je izreka Milovana Đilasa kako su antikomunistički "Hrvati morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela". Za razliku od demokratskih Nijemaca koji poštuju svoje zavjerenike protiv Hitlera i nacizma, među kojima je bilo mnogo konzervativaca, a neki su bili i antisemiti, za jugoslavenske komuniste u Hrvatskoj važilo je pravilo kako 'tko nije s nama, taj je protiv nas'. Hrvatski rodoljub David Sinčić završio je mučeničkom smrću između ustaškoga čekića i komunističkoga nakovanja. Ova biografija zaslužuje čitanje i razmišljanje svih pametnih Hrvata, kako bi se i danas izbjegle sve dvojbe između ljevice i desnice, jer jedan mali narod kao što je hrvatski ne može preživjeti bez zajedništva u državnosti i demokraciji.

Gojko Borić

www.licke-novine.hr, prosinac 2010.

Josip Pavičić
Bjelovarski list

PJESME JOSIPA PAVIČIĆA 

            Josip Pavičić rođen je 1944. u Bjelovaru, a porijeklom je iz Like, iz Boričevca, odakle su mu roditelji morali iseliti 1941. Emotivno je vrlo snažno vezan za rodni kraj svojih predaka, pa je pripremio za tisak knjigu Dosje Boričevac – O životu nestalog sela.
Gotovo cijeli svoj život proveo je kao novinar radeći u zagrebačkim novinama Studentski list,Večernji list, Vjesnik u srijedu, Vjesnik. Najduže se zadržao u Vjesniku (1978.-1991.) Nakon novinarske karijere odlučio se za drugi poziv: lektor hrvatskog jezika u Institutu za prevoditelje i tumače Sveučilišta u Grazu i na Sveučilištu Janusa Pannoniusa u Pečuhu. U tim institucijama proveo je sedam godina. Kao novinar najčešće se bavio kazališnim i književnim kritikama te jezičnom problematikom, a poznat je i kao žestok polemičar. Godine 2005. ponovo se vratio Večernjem listu gdje kao gost suradnik jednom tjedno objavljuje kolumne o raznim društvenim i kulturnim problemima. Dvije godine ranije osnovao je nakladničko poduzeće pod imenom P. I. P. Pavičić u kojem je objavio na desetke vrlo zapažanih djela, primjerice Araličine romane s ključem ili Hrvatske političke viceve Stjepana Babića.
Poezijom se bavio još od školskih dana objavljujući po raznim novinama, časopisima i zbornicima. Na kraju je sve pjesme koje je uspio sakupiti objavio u zbirci čudnog naslova: Bjelovarski list i tako sačuvao od zaborava još jedan vid svoje literarne djelatnosti. Ta je neobična zbirka podijeljena na devet nejednakih ciklusa. Neki ciklusi sadrže samo po jednu pjesmu.
Već prvi ciklus Pet pjesama o smrti iznenađuje stilom i tematikom. Tu se hladno i medicinskom preciznošću iznose tehnike ubijanja životinja. Pjesme djeluju kao prozni tekstovi razlomljeni u stihove. Senzibilniji čitatelj mogao bi se zgroziti nad hladnokrvnim ubijanjem npr. tuna uzgojenih u kavezima ili uputa na koji se sve način može ubiti ptica. Tu je i dirljiva pjesma o malim plavim leptirima koji se okupljaju na masovnim grobnicama:

U ciklusu Dvije političke rugalice okomio se na SDP Ivice Račana i na HNS Stipe Mesića i Vesne Pusić. Za razliku od većine ostalih, ove su pjesme ispjevane vezanim stihom.
Sljedeća tri ciklusa sadrže četrnaest pjesama vezanih manje-više za studentski život ili razmišljanje o aktualnim temama vremena u kojem su nastale.
U jednoj od njih oslikava se atmosfera s filmskih matineja u kinu Studentskog centra gdje su gledatelji glasno dobacivali duhovite ili vulgarne primjedbe na pojedine scene:

Ili duhovita pjesma o opsjednutosti Krležom i njegovom veličinom:

Ciklus Dvanaest samoupravnih zadire u vrijeme radničkog samoupravljanja i komunističke ideologije, gdje se karikiraju političke prilike i iznose zgode iz života radnika i seljaka:

Dvadest pjesama ciklusa Mladenačke nastalo je, kako se navodi, uglavnom 1953.i 54. To je poezija modernog izraza, psihološki intonirana često složenih i teško odgonetljivih metafora. Dotiču se univerzalnih pitanja, ali i svakidašnjih mladenačkih dosjetki i igre riječima  Zbog složene metaforičnosti ove pjesme poprimaju dublji smisao.
Ovom ciklusu blizak je i ciklus Dječačke pjesme koje kao da su nastale u glavi starca, a objavljene su većinom uBjelovarskom listu do 1962. godine. Autor je rođen i odrastao u Bjelovaru, pa otud vjerojatno i naslov cijeloj zbirci. U taj dječački ciklus uvršteno je pet pjesama: Čežnja, Sumnja, Samo još jednom, Bez naslova i Nedovršeno putovanje.

U songu Paritet koji pjevaju Ivan Zvonimir (Čičak), Marko (A.Ranković) i Josip (Broz) uzeti su politički vicevi Stjepana Babića. Čičak pjeva ovo:

Ovaj ciklus završava songom Uznička balada koji pjevaju zajedno i robijaši i čuvari.
Zbirka pjesama Bjelovarski list jednim dijelom predstavlja mladenačke preokupacije srednjoškolca i studenta pretočene u stihove krugovaških predstavnika, jednim dijelom političke satire na račun socijalističke Jugoslavije i njene vrhuške, a dotiče se i suvremene neovisne Hrvatske s izrazitim simpatijama za Tuđmanovu politiku, dok su mu manje simpatični Račan, Mesić i V. Pusić, dok jednim dijelom obuhvaća mnoštvo tema i motiva koji se dotiču najrazličitijih životnih područja.

Jure Karakaš

Večernji list, 18. prosinca 2010.

Josip Pavičić
Kraj novina

PAVIČIĆ O EGZEKUCIJI ČUVENOG VUS-A 

Kako je i zašto naprasno ukinut čuveni Vjesnik u srijedu, koji je u najboljim danima dosezao nakladu od danas nezamislivih 350.000 primjeraka, u novoj knjizi piše Josip Pavičić. "Kraj novina" zapravo je zbirka dnevničkih Pavičićevih zapisa iz polovice sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Kazališni i književni kritičar VUS-a te njegov posljednji urednik kulturne rubrike demistificira rad u novinama i pisanje kritika i kolumna. Demistifikacija je totalna, subjektivna i iskričava.

Prema Pavičićevu svjedočanstvu, početak kraja zahuktao se nakon što je VUS objavio negativnu kritiku Igora Mandića posvećenu pjesmi "Što bi morao komunizam" Gorana Babića, koju je taj hrvatski pjesnik namijenio Josipu Brozu Titu.

Agonija utjecajnog tjednika pokazala je i agoniju tadašnjeg društva koje još nije dovoljno odmaklo od 71', niti se dovoljno približilo krvavim devedesetima.

d(enis)de(rk)

Književna republika, br. 1-3, 2010.

Josip Pavičić
Ponedjeljak ujutro
Bjelovarski list(izdanje DHK, Zagreb, 2009.)

SJEĆANJA TKANA NA DVA RAZBOJA 

Kad prođe puno vremena pjesme Josipa Pavičića bit će prihvatljivije pa i čitanije negoli danas. Pavičićevo pjesničko štivo danas nas ispunja nostalgičnim prisjećanjima, pa tjeskobom, pokatkad humornom rezigniranošću, a neki puta izaziva i stanje potresenosti, stanje poznatije kao šok. Za pjesništvo je dojam sve. I za autora i za čitatelja. Ma što o tome teoretičari pisali, konstruirali i smišljali: krhke pjesničke tvorevine ovisne su o još krhkijem procesu recepcije, koji se jedva može smatrati nečim objektivnim i mjerljivim. A trenutak dojma pri prvom čitanju nečijih pjesama, u ovom slučaju Pavičićevih iz zbirke Bjelovarski list, najznačajniji je trenutak – moj i Pavičićeve pjesme. O tome će ovisiti sud o toj poeziji i ton napisane kritike.

Pavičić ne stvara lirske pjesme, smatrajući osjećajnost nečim nedovoljnim. I kad su škrte riječima njegove pjesme posjeduju potenciju pripovjedačkog diskursa. Kao da se produžuju njegove priče u nama. Zato, prema uzusima nekih novijih podjela poezije, Pavičićevo pjesništvo bi se moglo smatrati angažiranim, ali na način estradne poezije: jasne, transparentne, čitljive i pjevljive, s dosjetkom ili rugalicom, s ironičnom kritikom ili dubokomislenim zaključkom na kraju. Ali u njega nema programa, ideje za koju se pisac angažira. On je nenamjerno angažiran u borbi protiv svakog angažmana, u borbi protiv podvrgavanja čovjeka bilo čemu ili bilo komu. Možda zvuči čudno i neobično, ali Pavičić je anarhičan, ali i racionalan istovremeno. Uvijek u neredu nastoji stvoriti red i u redu pomaknuti neki sklop ili slog da bi se napravio barem mali nered. Iz te ambivalencije izvire dijalektičnost pogleda na život i ljude, kao obrana od jednostranosti i površnosti, i kao pokušaj ljudskosti da se ne prepusti božanskom kao utjehi i izgovoru, potonuću i oportunizmu. Zato su Pavičićeve tematizacije na krivudavoj i lomljivoj granici između privatnoga i javnoga prostora doživljavanja i sagledavanja životnih prizora. Izražava ih kratkim, nevezanim stihovima, često stvarajući unutarnju pseudodramsku strukturu. Ponekad su mu pjesme aforistične ili zadržane na razini nepravilne haiku pjesme. Njegov je postupak sličan nizanju asocijativnih čimbenika: zapisuje usputne iskaze ljudi u krčmi, govornikâ s radija ili iz vlastitih unutarnjih monologa, ali nastojeći, gotovo uvijek, dati im neki racionalni smisao. Svrha već spomenute racionalnosti u Pavičića je postizanje pobjede nad vlastitom slabosti, propadanjem, nestankom i ništavnosti svega ljudskog. Pavičić čak vjeruje da može uhvatiti vraga („koji nas drži“) i vratiti mu istom mjerom za sve što nam čini! U ciklusu Kupleti piše niz satiričnih stihova u nekoj vrsti pjesničkog dramoleta, s autentičnim osobama kao likovima, služeći se i parodiranjem Cesarićevih, Tadijanovićevih i Menčetćevih pjesama, što je postupak vrlo rijedak u hrvatskoj književnosti.

Prepletanje privatnosti i javnosti, unutarnjeg ljudskog i društvenog vanjskog svijeta još je uočljivije u Pavičićevom dnevniku pod naslovom Ponedjeljak ujutro, u vremenskom odsječku 2005-2007. godine. Dok se u pjesmama sjeća najranijeg djetinjstva u rodnom gradu, te momaštva sa studija u Zagrebu i zrelih godina za i poslije socijalizma, u dnevniku se zadržava na prvom desetljeću XXI. stoljeća. (Nama koji smo, zajedno s njim, kuburili posljednjih četiri, pet desetljeća prošloga stoljeća zanimljiviji će biti najavljeni dnevnici od 1960-ih nadalje.)

Iako se radi o autentičnoj diarijskoj prozi ipak je doživljavamo – zbog mnoštva zbivanja, događaja i obrta koji se odvijaju u našoj državi i u njezinoj bližoj i daljoj okolici – kao memoarsku prozu, neku vrst zapamćenja i (pod)sjećanja koja nam iskrsavaju pred očima kao da su se dogodila puno ranije a ne tek prije nekoliko godina. Pavičić, pored uobičajenog dnevničkog zapisa, tiska i svoje pjesme (neke smo našli u prethodno spominjanoj zbirci), pojedine polemike i tekstove iz svoje kolumne u Večernjem listu, komentare (svoje i tuđe), priopćenja, reakcije, izjave i sl. Često opisuje snove, kao Josip Horvat ili Krleža. Za razliku od nekih drugih kritičarskih ocjena, meni su snovi najbolji. Oni su literatura koja ne boluje od Pavičićeve racionalnosti. A ako se i pojavi koji racionalistički umetak, lako ga je preobraziti: ta lijepo je imati snove! Zaključujući recimo, Pavičić je intelektualni djelatnik desnog svjetonazora koji je veoma zagrijan i zauzet za „hrvatsku stvar“. Zato se kroz sve njegove zapise, neposredno, posredno ili asocijativno, provlači, kao temeljna, misao o nezavisnoj, suverenoj hrvatskoj državi. Oštar je i beskompromisan kritičar svih onih koji ruiniraju hrvatsku suverenost, kulturnost i snagu, ma iz kojega političkoga kuta dolazili. No i u tom naporu pokazuje neobičan spoj nekih ljevičarskih (jer Pavičić je bivši ljevičar) i desničarskih osobina. Pored ljevičarske borbenosti, upornosti, i dosljednosti nalaze se i desničarska konzervativistička suzdržanost, oprez i sumnjičavost; pored ljevičarskog egalitarizma, fraternalizma i internacionalizma nalazi se i ponešto elitizma, nacionalizma i zdravog osjećaja samodovoljnosti. Tako isprepletene ove su osobine (u Pavičića, a mislim da bi mogle poslužiti i drugima), spasonosna brana protiv smrtonosne opasnosti koju u današnjem hrvatskom a i svjetskom stanju nosi kapitalistički globalistički totalitarizam.

Na kraju, prema dosadašnjem iskustvu, Pavičićevi dnevnički zapisi bit će zanimljiviji i više čitani u narednim naraštajima, slično kao i dnevnički zapisi Josipa Horvata. Zašto? Iz Pavičićeve proze, budući je on novinar kao i Horvat, jasnije i sigurnije, s mnogo više podrobnosti i nepatvorene životnosti, odčitavati će budući ljudi naše vrijeme negoli iz tzv. učenih knjiga. A kako je sam dobrovoljno pristao da bacimo svoj voajerski pogled na njegovu privatnost i privatnost bliskih mu ljudi, to će čitanje Pavičićeva dnevnika biti izazovno i zanimljivo.

Nikica Mihaljević

Književna republika, Br. 11-12, 2008.

Vlatko Pavletić
Soba-roba-osoba

POGLED KROZ ESEJ 

Zašto baš esej? Prvo je pitanje koje mi se nametnulo povodom čitanja Pavletićeve knjige Soba-roba-osoba. U naših se pisaca i teoretičara udomaćio izraz ogled, pa i pokušaj ili pokus (u starijih autora, kao što su Šufflay i Pilar). Ipak je, mnijem, Pavletićevo štivo više pokušaj, dakle esej, a ne ogled. Pokušaj o neobavezno-obaveznoj relaciji spram izraza i spram predmeta kojim se pisac pozabavio. Naime, pokušao je Pavletić u neobaveznoj formi pokazati koliko ambijent, namještaj, posoblje, pozamanterija, odijevala i modni ukrasi, odražavaju vrijeme o kojem pisac piše, svjetonazorsko opredjeljenje pisca, njegov odnos prema uvjetima u kojima stanuje i stvara, i on i njegovi likovi, i preko kojih se elemenata ophodi s društvom i njegovim vrijednostima. Kako u stvarnom, tako i u fikcionalnom prostoru djela. S druge strane gledano, kratki zapisi, s citatima iz djelâ domaćih i stranih autora na temu opisa sobe, zaista se doimlju kao feljtonski ogledi i prikazi. Tako se u kombinaciji književno-publicističkih vrsta, a kroz kritičku vizuru, vrši pogled putem eseja u unutrašnjost soba, ispod površine robe, u osobnost živih ljudi ili literarnih likova.

Malo je naših pisaca koji su se odvažili (primjerice, Saša Vereš, Branislav Glumac), uz punu svijest o poslu kojega su se poduhvatili i posljedica koje može izazvati, izjašnjavati o svojim iskustvima sa poimence navedenim ljudima, s raznim predmetima, prostorima i vlastima u okolini u kojoj su živjeli ili žive. Najčešće bi se radilo o zapažanjima zapisanima u dnevnicima, koji bi bili pod embargom barem koje desetljeće nakon autorove smrti. (U novije doba učestala je pojava kroničarenja u časopisima i listovima za kulturu, s vrstom zapisa koji su na granici eseja, dnevnika i feljtona, odnosno kolumne.)

Pavletićev pogled kroz esej u intimne prostore najviše nam otkriva kojekakvih podrobnosti u napisima na početku i na kraju knjige. Prikazujući iz neposredna uvida, memoarski i biografski, životni prostor, sobu, D. Ivaniševića i M. Slavičeka, Pavletić otkriva osebujnosti toga prostora, ali i osoba ovih hrvatskih književnika.  Nevjerojatno je kako su ovi pjesnici, toliko skloni disciplini svoga književnog izraza, bogatstvu jezika i ideja, živahnoj glazbenosti i plastičnoj oblikovnosti, u svome privatnom životu bili «neorganizirani» i «nedisciplinirani». Stavljam ove pojmove u navodnike, jer sumnjam da oni nešto mogu značiti preneseni iz građanske, privatne sfere, u umjetničku, poetološku, ako ne tek smetnju i teret svakodnevice kojih se pjesnici nastoje na svoj način otresti. Osjeća se u Pavletićevu tonu žaoka zamjerke, ali Pavletić je – kao svi rasni prozaici – poklonik reda i etičnosti, organizacije i prvorazredne tehničnosti. Kod njih stvari moraju funkcionirati najmanje prvoklasno i solidno! Sistematičnost je u korijenu njihova bića, pa i njihova stambenoga prostora, što je nakladnik ove knjige vrlo dobro osjetio, stavljajući na prednju i zadnju koricu knjige fotografije Pavletićeve radne sobe.

Na posljednjim stranicama knjige Pavletić je ispričao priču koje se ne bi posramili ni najveći prozaici svijeta. Mislim na one prave pripovjedače, a ne na bjelosvjetske i domaće pop-pisce čije sveščiće ljudi kupuju za male novce po kioscima, željezničkim čekaonicama i veletrgovinama, kao i svu ostalu kramarsku jeftinu robu. Portretirajući ženu koja je nesretnim slučajem izgubila sina, Pavletićeva druga i konškolarca iz pučke škole, njezinu neizmjernu patnju, njezino patološko ponašanje kad je od sobe svoga sina napravila kapelicu i kad se, žalujući neprirodno dugo, upustila u erotske igre s vršnjacima sinovljevim!

Između početka i kraja ovoga, kako sam Pavletić kaže, «enormno proširenoga eseja s primjernom dokumentacijom» nanizao je Pavletić primjere opisa soba i odjeće aktanata iz proznih djela stranih, ali i iz pjesničkih (M. Mađer) i proznih (J. Ignjatović, A. G. Matoš, A. Šenoa, J. E. Tomić, V. Kaleb, V. Desnica, I. Dončević, N. Nekić) ostvarenja hrvatskih i srpskih pisaca. Čudi, s obzirom na intenciju knjige i obilje primjera koje bi mu moglo pružiti, da nema ulomaka o sobama, namještaju, modi i odjeći iz opusa M. Krleže. Od Djetinjstva u Agrama, preko pjesama, novela i romana do memoarskih iskaza Enesu Čengiću, našlo bi se krasnih primjera opisa interijera koji su puno značili za samoga Krležu, a živo odražavali stavove i egzistencije njegovih junaka. Podjednako, šteta je da Pavletić nije stigao upotpuniti svoju knjigu i zapisima o sobama političara, s kojima je bio blizak dugo razdoblje. Krug građanskih porodica u Zagrebu s kojima je Pavletić održavao veze svakako bi njemu (i nama) u ovakvom esejističkom pregledu i pogledu dao dragocjen sociološko-psihološki uvid i presjek života naših suvremenika. 

Nikica Mihaljević

Jutarnji list, 4. listopada 2009.

Josip Šegota
Beskućnik

ZARADIO 2500 KUNA I STAVIO NOVE ZUBE.
NJEMU DOSTA

Zapis
Dore Koretić

Dok hoda pokraj kontejnera s PET ambalažom, Bogu zahvaljuje što više ne mora skupljati boce. Ima i nove zube. Nije uzalud pazio na izgled čak i kada je živio na cesti da bi se sada kad je stasao u čovjeka od pera, među ljudima pojavljivao nedotjeran. Ne misli da je Krleža, daleko od toga, ali za svoje sugrađane u Hrašću barem više nije skitnica. - Dobar dan, gospon književnik - pozdravljaju ga susjedi, a on se samo osmjehne i ide dalje svojim putem.

Dvije su godine prošle otkad je prenoćište zamijenio toplim domom, a šest mjeseci otkad je objavio knjigu.

- Beskućnik pa pisac? Ma dajte, molim vas - govorili su mu nakladnici kada je pokušavao objaviti skupinu žvrljotina napisanu na učeničkoj zadaćnici. Odbili su ga svi, osim Josipa Pavičića, vlasnika Naklade Pavičić, a prije šest mjeseci održana je i promocija knjige. Njezin autor, bivši beskućnik Josip Šegota, na promociji se pojavio kao gospon. U odijelu i s kravatom.

U međuvremenu je od prodaje knjige, u kojoj je opisao pet godina života na dnu Zagreba, zaradio 2500 kuna. Stavio je i nove zube.

Dobro mu je došla svaka ekstra kuna, ali najviše od svega hrani ga ponos na licima susjeda. Misle da je spisatelj, da je napravio nešto sa svojim životom, a i njemu je to nekako bitnije od novca.

- Svatko tko se našao na cesti, tamo je završio svojom krivnjom. No, treba imati snage izdiži se iznad toga i pomoći si - kaže Josip.

On najbolje zna kako je to kada te iznevjeri prijatelj. U jednom trenu svi su ti dobri, a u sljedećem već kreću isprike. “Joj, Josipe, nemam novca, baš čekam plaću”, govorili bi mu. A onda ih drugi dan vidi u novom automobilu, šepure se gradom, idu u šoping...

A što ćeπ, misli Josip, to valjda nikad niti nisu bili prijatelji.

Danas Šegota ipak više nije na margini društva. Doduše, nije mu kao nekada, kada je kao ekonomist radio u državnim tvrtkama, ali nije ni loše. Ima pristojnu mirovinu, vratio se u kuću iz koje je bio prisiljen otići, a počeo se opet baviti i kolekcionarstvom.

Nekada je skupljao sablje i mačete, danas su to slike. - Sve sam to prodao. Nisam imao novca, morao sam. Danas mi je žao - priča Šegota.

Najviše će se ipak osoviti na noge kada vrati kuću na moru koju su mu preoteli kamatari. Lijepa je to kuća, a Josip sanja kako će se u nju preseliti te pod stare dane uživati na obali.

Pomaže mu odvjetnik Enver Vučetić koji ga je nekim čudom pristao zastupati besplatno.

Josip se i danas redovito osvrne na dane koje je proveo na cesti. Pita se sada kako je uopće sve to uspio preživjeti i nije li možda cijela ta nesretna priča bila neki san.

- Tanka je granica između toga kada čovjek ima sve, a onda nema ništa. Dogodi se to u jednom trenu, niti se ne snađeš, a već si na cesti - kaže.

Vrijeme na cesti Šegota računa na ono prije i poslije PET-ambalaže. - E, kada su se pojavile te boce, ja sam bio car. Skupljao sam ih i mijenjao za pare, ali ono prije bilo je neizdrživo. Ako hoćeš novac za hranu, moraš žicati. Meni je to bilo grozno, žicati nisam htio - rekao je.

Na svog autora ponosan je i nakladnik Josip Pavičić. Knjiga je izašla u nakladi od 2000. - Kada mi je Šegota donio svoje djelo, odmah mi je rekao da ne piše zbog novca. Htio je samo objaviti priču kojom će upozoriti na problem beskućnika - kaže Pavičić.

Šegotina memoarska proza napisana je dok je još debelo bio na ulici. Otkaz na poslu dobio je, priča, zbog svoje lajave jezičine, a tada je već postalo kasno. Uz to se nakupilo još obiteljskih problema, a njegov dotadašnji život urušio se kao kula od karata. Ostao je bez doma.

Posvadio se jedan dan s nekim službenikom i onda je odlučio napisati knjigu. I to knjigu o životu na ulici, iz pera uličara. - Mnogi su mi se smijali. Ali, nisam se dao - otkrio je Šegota.

Danas na tržištu knjiga, ističe Šegota, postoje brojna djela o skitnicama, njihovim teškim životima. Samo je jednu od njih, međutim, uistinu i napisao beskućnik.

Večernji list, 3. listopada 2009.

Enver Imamović
Afroditin grijeh

ROMAN O OSNIVANJU STAROGA GRADA

Nema tome dugo da su se, nakon plovidbe od Jadranskoga do Egejskoga mora, predstavnici Staroga Grada na Hvaru (negdašnjega Farosa, utemeljenoga prije 2400 godina) i grčkoga otoka Parosa (s kojega su potekli osnivači našega Farosa) – pobratimili! Zamalo dva i pol tisućljeća poslije prvoga susreta njihovih davnih predaka, današnji stanovnici dvaju zemljopisno dalekih, a poviješću zbliženih otoka uspostavili su nove veze. Sad smo pak dobili i književni odjek te sudbinske povezanosti. Sarajevski sveučilišni profesor arheologije, zagrebački đak Enver Imamović, svoj je znanstveni diskurs na tren zamijenio literarnim, nadahnut upravo pričom o doseljavanju Grka na Hvar. Intrigantnoj je povijesnoj pozadini dodao i neizbježnu ljubavnu priču kao začin. Nastao je tako roman “Afroditin grijeh” (Naklada Pavičić, ur. Josip Pavičić), vješto ispisana pustolovna priča o plovidbama, doseljavanjima, sukobima, ratovima, ljubavi, mržnji, vjeri i nevjeri. Arheološka znanja autora njegovoj su mašti dala podlogu: povijest i fikcija dobro su se našli.

Mirjana Jurišić

Vijenac 18. lipnja 2009.

Josip Šegota
Beskućnik

NAUK O VJERI

U povijesti hrvatske književnosti, osobito novijoj, otkad socijalne teme zauzimaju izrazito mjesto, pisalo se o beskućnicima, sirotinji i deklasiranim ljudima prilično. Nema književnoga žanra u kojem se nije tkogod ogledao o ljudima s dna: i u poeziji, i u prozi svih oblika, i u drami, i u raznim medijima, od radija, preko filma, do televizije. No pisaca koji su autentično doživjeli beskućništvo je, ipak, malo. Pisati sa stajališta socijalne simpatije, ideološke opredijeljenosti ili jednostavno empatijski doista je nešto drugo od empirijskog iskustva zgažena i odbačena čovjeka. Poznati su publicistički pothvati kad se novinari prerušuju u prosjake, skitnice ili beskućnike da bi prikupili autentična svjedočanstva o bijedi najnižih slojeva i bezdušnosti gornjih slojeva društva. Dakako, najpoznatiji među njima je Franjo Martin Fuis (Fra-Ma-Fu), novinar i fotograf koji je ostavio nezaboravne serije tekstova o zagrebačkoj sirotinji i podzemlju (Niz strminu bijede, 1935; Hotel Slama, 1937).

Beskućnika je u hrvatskoj povijesti mnoštvo. I sam otac domovine, Ante Starčević, proživio je život i umro kao beskućnik, pod prijateljskim, ali ipak tuđim krovom. Pisali su o bezdomcima Dinko Šimunović, August Cesarec, pa Ivo Kozarčanin, Vjekoslav Majer, do Ive Brešana i, evo, Josipa Šegote. Istina, on je svoj roman suvremenog zagrebačkog beskućnika ispisao uz pomoć poznatoga, ali neimenovanog hrvatskog pisca Mihe B., što nipošto ne umanjuje njegovu vrijednost i privlačnost. Nije razvidno koliki je i kakav udio njegova tajanstvenoga spisateljskog pomoćnika. Kako bilo, ispisali su jedru prozu, kratke i sugestivne rečenice, u duhu suvremene prozne stilske orijentacije, što Šegotin memoarski zapis čini modernim. Dakako, najveća je vrijednost Beskućnika autentičan dokumentarni zapis, u obliku osobne ispovijedi, bivšega beskućnika Josipa Šegote (1947), diplomiranog ekonomista, rođenoga Zagrepčanina i građanina koji je potonuo na samo dno zagrebačkoga društva. Krećući se od 2002. do 2007. u sredini zagrebačkoga polusvijeta iskusio je sve strahote bijede, osjetio ljudsku bešćutnost i ravnodušnost, koje čovjeka bole više od same neimaštine. Iz štiva knjige nije dokraja razvidno zbog kojih se razloga Šegota našao u društvu beskućnika. Objašnjenje da je »preko noći, zbog nesporazuma s najbližima, sukoba na poslu (izazvanog dugim jezikom), lakovjernosti i prijateljskog noža u leđa ostao bez svega« vjerojatno je samo dio istine. I mnogi drugi ljudi doživljavali su slične, a možda i gore životne neugodnosti i tegobe, pa ipak nisu završili na pločniku metropole.

Mislim da su prava pitanja: zašto je Šegota pokleknuo? Zašto se predao? Zašto nitko u njegovoj sredini nije osjetio kamo ga njegove (ne)prilike vode? Odgovori na ta pitanja naslućuju se u knjizi. Punu svijest o njihovu značenju i značaju sam je autor, zgusnuto, uobličio na početku knjige, uvrstivši ih zapravo u red bitnih razloga zbog kojih se prihvatio pisanja svoje ispovijedi: »Pišem ovo ne iz sažaljenja prema sebi, već da dokažem što se sve može proživjeti, a da čovjek ne poklekne. Na žalost, znam mnoge koji su pokleknuli. Odali se piću, krađi, drogi. Nisu izdržali. Pali su. Pali su ne zato što su htjeli pasti, već zato što im nitko nije htio pomoći. Ostali su sami, otpisani i zbrisani od društva. Nekad su i oni, kao i ja, predstavljali nešto, ali ih je sudbina gurnula u ponor. Ostali su sami, i umrli sami, i zaboravljeni.« Strava pred egzistencijalnom neizvjesnošću, koju svi nosimo u sebi zahvaljujući naravi naše novovjekovne zapadnjačke civilizacije, u Šegotinu se slučaju oživotvorila. Preko noći ili postupno, svejedno, našao se isključen iz društva, pauperiziran i odbačen kao nekoristan. No ni to Šegota još ne smatra pravim padom. Moguće je biti siromah, ali ipak pošten, častan, dostojanstven čovjek. No pravi se pad događa kad čovjek potone ispod svake moralne crte, ispod svake etičke granice. Do toga trenutka na njegove neprilike utječu različite okolnosti: od obiteljskih, preko poslovnih, do ustrojidbenih činilaca društva. Na neke može utjecati, na neke ne može, ali stanovitih mogućnosti za uređenje vlastita života ipak ima. Ali potonuti ispod najniže etičke crte stvar je osobne odluke, uvjerenja i izbora. Biti, po Šegotinu shvaćanju, u stanju beskućnika, stvar je svakako žalosna, ali nije moralno odbojna. No postati kriminalac, narkoman, prostitutka, tj. sam se opredijeliti za isključenje iz društva, postati pravi otpadnik, za Šegotu je istinski društveni pad, pad iz kojega je povratak gotovo nemoguć.

Nakon loših iskustava, bez želje za teorijskim rasvjetljavanjem svoje pozicije i pozicije ostalih građana u hrvatskoj demokraciji, Šegota krivnju za osobnu zlu kob svaljuje na sudbinu, a psihološki – kako bi mogao izdržati kušnje svakodnevice – usvaja neke postupke iz asortimana vjerskoga ponašanja, najčešće deklarativnog, bez dubljeg sudjelovanja i iskrena osvjedočenja. No iako ne i svjesno, Šegota ipak podastire očiglednu osudu društva koje je izgubilo osnovni osjećaj solidarnosti, sućuti i zajedničke brižnosti za sve ljude, prema paradigmi kršćanskoga morala, koja paradigma leži u temeljima naše kulture bez obzira na ideološka zastranjivanja. Tako će on naglasiti gdje nailazi na razumijevanje i kome se može vjerovati: »Mi beskućnici družimo se samo među sobom. Za nas je ostali svijet zatvoren. Upravo sam razgovarao s jednim svojim prijateljem. On je nekako skupio lovu pa unajmio neku sobu. Životari, ali bori se da uspije. Pisac. Zove se Miha. Jadam mu se, da nemam više živaca sve to trpiti. Njemu mogu reći, on me razumije jer je u istim govnima kao i ja. Drugima i ne pokušavam pričati jer znam da me ne bi razumjeli, ispao bih glup. Tješi me da moramo još malo izdržati, sada smo počeli odmotavati klupko. Ljudi koji imaju normalan život ne mogu nas shvatiti.« Nekoć se takav nauk pronosio pučkom izrekom da sit gladnu ne vjeruje. Vrijeme je da u ovom globalizacijskom i multikulturalnom nevremenu počnemo učiti narodne poslovice.

Nikica Mihaljević

Vijenac 7. svibnja 2009.

Tajna stigmatizacije

UZBUDLJIVO I KORISNO
O IZAZOVNOJ TEMI

Knjigu Tajna stigmatizacije čine dvije rasprave o problemu stigmatizacije: splitskoga svećenika Miroslava Matijace pod naslovom Enigma stigmatizacije (ciklostilom umnožena 1961. u Zagrebu) i slovenskoga liječnika internista Ivana Matka, Medicina o stigmatizaciji (objavljena 1933. u vlastitoj nakladi u Mariboru), koja se prvi put objavljuje na hrvatskom jeziku u izvrsnu prijevodu Živka Grudena. Predgovor knjizi napisao je zagrebački neuropsihijatar Bartul Matijaca.

Na početku studije Miroslav Matijaca daje osnovne podatke o samu pojmu i problemu stigmatizacije. Uz podatke o broju stigmatiziranih osoba navodi da je do 1937. šezdesetak stigmatika Crkva proglasila blaženima ili svetima. Posebno je zanimljiv podatak da u istočnim kršćanskim crkvama nema slučajeva stigmatizacije. Dok je među Slovencima (citira podatke iz Matkove studije) nekoliko stigmatiziranih osoba, dotle ih među Hrvatima nema (Bartul Matijaca u predgovoru spominje velečasnog Zlatka Sudca). Posebno opisuje najstariji poznati slučaj znamenovane osobe, svetog Franju Asiškog. Navodi različita tumačenja (posebno ono u vezi s autosugestijom) nastanka stigma i crkveno stajalište da su stigme sv. Franje nadnaravnoga karaktera. Matijaca opisuje slučajeve stigmatizacije Louise Lateau, Izabele Hendricks, Gemme Galgani, Therese Neumann i Padra Pija da Pietrelcina. Opisujući naširoko te slučajeve, navodi niz različitih tumačenja nastanka stigma. Naglašava da Crkva, ma što mislila o stigmaticima, nikada te osobe ne proglašava svetima i blaženima samo zbog krvavog znamenja.

U zaključku svoje rasprave Miroslav Matijaca, citirajući francuskog akademika L. Bertranda, suprotstavlja se onima koji problem stigmatizacije svode samo na patologiju (ali je ne niječe?) te naglašava da kršćanski mistici, kao što su sv. Pavao Apostol, sv. Terezija Avilska, sv. Katarina Sienska, sv. Franjo Asiški, »nisu psihički nastrani ljudi«, nego baš obratno: »oni su ljudi psihički prebogati«. Ističe razloge koji govore protiv nadnaravnosti stigmatizacije te činjenicu da teolozi ne mogu dokazati njihovu eventualnu nadnaravnost. No zaključuje da stigmatizacija i dalje ostaje tajna, s napomenom da ona za vjeru nije presudna tema.

Ivan Matko razmatra stigme i stigmatike kao medicinski fenomen, istina još neistražen i neprotumačen. On sam kaže da su stigmaticima zajedničke tri osobine: znakovi na koži, histerija i gladovanje. Opisuje nekoliko slovenskih slučajeva stigmatiziranih osoba, upozoravajući da je među njima, uz prave stigmatike (Jerica iz Dolenjske), bilo i očiglednih duševnih bolesnika (Lenčka iz Gore, Jeričeva iz Zibike) ili običnih varalica. Među tima su Katarina iz Koruške i Johanica iz Vodica, koja je kao varalica bila osuđena na deset mjeseci zatvora! Posebno potanko opisuje slučaj Terezije Neumann, za koju kaže da »s medicinskog stajališta njezin slučaj nije ni dandanas dokraja razjašnjen«. Tim slučajevima Matko potkrepljuje svoje viđenje da se u stigmatika, uz pojavu znamenja na koži i krvarenja na raznim dijelovima tijela, redovito mogu pratiti znakovi histerije (potanko je opisuje!) te fenomen neznatne potrebe za hranom (asitija).

Opisujući nastajanje stigma (i ekstaze), a pozivajući se na opise niza svojih prethodnika koji su pratili stigmatike, Matko opisuje pojave na koži, krvarenje na autosugestivnoj i hipnotično-sugestivnoj osnovi (prikazuje i slučaj bolesnice u koje se sugestijom postiglo da se brojka koja je bila napisana na jednoj ruci, a onda zavojem previjena, sutradan našla i na drugoj, isto tako zavojem zavijenoj ruci, a na kojoj broj nije bio napisan), utjecaj sugestije na vegetativne funkcije (između ostalog i slučajeve umišljene trudnoće, pa spominje i englesku kraljicu Mariju Tudor i srpsku kraljicu Dragu Mašin!), krvarenje izazvano afektima, utjecaj čelične volje i vježbanja na čovjekovo tijelo (fakiri, malajski derviši!), zatim tjelesne osobine koje potpomažu krvarenje (izrazita osjetljivost i ranjivost kože)... A govori i o stajalištima praktične i eksperimentalne medicine o nastanku pojedinih oblika stigmatizacije.

Poglavlje o asitiji (život bez hrane) ilustrirano je slučajevima stigmatika te opisom i tumačenjem asitije pojedinih stručnih promatrača. Na kraju Matko zaključuje da mnoga pitanja o stigmaticima medicina još ne može objasniti, no da se od traženja znanstvenog rješenja ne može i ne smije odustati. Navodi i stajališta crkvenih predstavnika koji kažu da vjerska znanost, pogotovu mistika, objašnjava te pojave tek kada medicina kaže svoje...

Obje stručne (i znanstvene) rasprave napisane su tako da se čitaju kao krimić! Uz to što su privlačne kao tekst (ne može ih se prestati čitati!), one čitatelja opskrbljuju nizom uzbudljivih i korisnih informacija i stajališta o izazovnoj temi. Nakon što se knjiga zaklopi, u čitatelja se uz osjećaj zadovoljstva zbog stečenih novih znanja javlja i potreba za daljim proučavanjem fenomena stigmatizacije. Posebice stoga što se o toj temi uglavnom piše površno i senzacionalistički.

Prikaz knjige za koju nije teško prognozirati da će izazvati veliku pozornost javnosti zaključujem citatom iz izvrsna predgovora – koji ima odlike stručno-esejističkog, pa i književnog teksta – Bartula Matijace: »Pisane s trijeznom sabranošću, mjerodavno i netendenciozno, a potaknute tek živom znatiželjom prema predmetu izučavanja, rasprave liječnika Ivana Matka i svećenika Miroslava Matijace, premda nastale davno, i danas su ne samo zanimljivo, već i aktualno štivo.

Vlado Jukić

Hrvatsko slovo, 24. travnja 2009.

TAJNA STIGMATIZACIJE
Je li krvavo znamenje na tijelu stigmatika nadnaravna ili naravna pojava?

IPAK JE TAJNA

Dva posve strukom različita čovjeka uhvatila su se u koštac s ovom toliko delikatnom temom i to u proteklom vremenu, prije više od pola stoljeća (jedno djelo tiskano je 1961. a drugo 1933.). Ivan Matko je po struci liječnik, Miroslav Matijaca svećenik. Stoga će njihove prosudbe biti neminovno različite, ali ne i tvrdoglavo uporne u dokazivanju svoga stava. Teolog Matijaca ostao je kod zaključka da su stigme tajna. Trudio se da prikaže argumente za i protiv vjerovanja da su stigme Božji dar ili intervencija. Naveo je brojne dokazane slučajeve stigmatika, ali oprezno koračajući kroz ovu vrelu temu kojoj crkva uvijek ostavlja poluotvorena vrata. Počeo je od prvog stigmatika Svetoga Franje, koji je dobio rane 1224., koje je crkva u ono doba prihvatila kao čudo, da bi u novijim izjavama službene katoličke crkve Franjine rane nazivali ne miraculum, nego mirus eventus. U zanimljivom uvodu dr. Bartula Matijace koji nosi naziv: Svi se pomalo pribojavaju stigmatika, postavlja se isto krunsko pitanje: je li riječ o nadnaravnim pojavama ili objašnjivom prirodnom fenomenu? On dilemu ne razrješuje, ali priznaje da se pojavom valja baviti, jer je toliko intrigantna i prisutna kroz sva ova stoljeća od vremena Sv. Franje do danas, da postoje čitavi instituti koji se bave nadnaravnim pojavama. Do danas je bilo zabilježenih 350 stigmatika, što i nije neki veliki broj, a ima ih najviše u katolika, a ni jedan u pravoslavnih. Počevši od Sv. Franje i završivši sa Zlatkom Sucem, našim jedinim hrvatskim stigmatikom, nema za sada objašnjenja. Može se konstatirati da je bilo varalica, bolesnika i raznih pokušaja obmanjivanja javnosti, ali ipak, smatra dr. Matijaca, odluke valja prepustiti teologiji. To nije skretanje sa znanstvene staze, jer, kaže on, i teologija je znanost, ne prirodna, ali znanost vjere kako navodi slavni ateist Martin Heidegger, «historijska znanost posebne vrste». Uvijek će biti pitanja o čudu koje je nastalo Božjom voljom, ali i sumnji nije li to samo neobična medicinska pojava uzrokovana psihom. Upravo na toj razini raspravljaju i dva autora u svojim radovima, koji tiskani u ponovljenom izdanju ni nakon duga vremena, ne gube ništa od zanimljivosti. Upravo zato jer ni danas nije objašnjeno stigmatiziranje kao dokazano čudo ili dokazani medicinski fenomen. Činjenica je da se teolog Miroslav Matijaca odnosio prema pitanju opreznije i ostavljao mogućnost da se to može dogoditi kao čudo, iako to nije tvrdio ni za jedan slučaj. On sumira svoju raspravu: «Stigmatizacija je, dakle, za nauku još enigma ili tajna, kako je to u naslovu ove rasprave naglašeno.» Drugi autor ne odstupa od pozitivizma i strogog medicinskog eksperimentom potvrđenog i objašnjenog stanja. Sam liječnik po struci, objavio je svoj rad pod naslovom :Problem stigmatizacije(zaznamovanja) v medicinski luči, Maribor, 1933. Tada je bio primarijus u Mariborskoj bolnici i bavio se različitim pojavama psihičkih oboljenja. Njegova analiza je strogo medicinska i utvrđuje kod svakog stigmatika psihička oboljenja, fizičke nedostake ili bolesti, da bi na kraju zaključio da te pojave stigmi tek treba proučiti. On ne ostavlja mogućnost neobjašnjivoga, i tu je bitna razlika između ta dva autora. On je, kaže, za sve pojave « uvijek uspio naći posve prirodna objašnjenja». Objavljivanje ovih tekstova svakako pridonosi razumnom dijalogu različitih stavova te se možemo nadati da će biti traženi i u crkvenim i u laičkim krugovima. Konačno, ovo pitanje je, možda poslije onoga o fizičkom opstanku Sotone, najintrigantnije, a njime su se bavili prvi umovi čovječanstva.

Nevenka Nekić

Jutarnji list, 13. travnja 2009.

Josip Šegota
Beskućnik

VODIČ ZA NESRETNIKE
Josip Šegota napisao knjigu da dokaže što se sve može preživjeti, a da se ne poklekne

Nikad nismo imali toliko televizijskih emisija, novinskih priloga i knjiga o dobroj papici, oblizekima i spizi. TV kuće se upravo natječu koja će što raskošnije ugostiti svoje gledateljstvo. I sve to uoči i za vrijeme tzv. recesije, koja se kod nas najprije počela odražavati upravo na hrani, tj. na sve skromnijoj i sve skupljoj obiteljskoj košari. A kao kontrapunkt svemu tome dolazi nam knjiga “Beskućnik” Josipa Šegote u izdanju nakladničke kuće “Pavičić”.
Sadržajno zbilja rijetka knjiga, pogotovo kaj je u znoju i krvi vlastite nesreće ispisuje rođeni Zagrepčanin (62), akademski obrazovani sugrađanin, koji JE svoj uspješni život i ugled familije iz tzv. srednjeg sloja prisiljen (ostao bez radnog mjesta) zamijeniti ulicom, prenoćištima, javnim kuhinjama i kontejnerima.
I nakon 5 godina ulice, on se vraća domu, familiji i normalnom životu... “Sad kad se prisjećam svega što sam preživio, pitam se je li moguće da sam sve to izdržao? Pišem ovo ne iz sažaljenja prema sebi, već da dokažem što se sve može preživjeti, a da čovjek ne poklekne. Na žalost, znam mnoge koji su pokleknuli. Odali se piću, krađi, drogi. Nisu izdržali”...
On se održao, jer je uspio svladati sve finese preživljavanja, od skupljanja flaša po kontejnerima do izvlačenja kovanica iz gradskih fontana. Istrenirao je disciplinu gladi, jer lakše mu je, veli, biti gladan, nego prositi hranu. Upoznao je sva prenoćišta i javne kuhinje. Ali i stranačke predizborne domjenke, gdje nikad barem nije ostao gladan! Ostajao bi bez odgovora na mjerodavnim mjestima.
“Došao sam tako poznatoj gospođi iz vlasti. Molim da mi pomogne naći posao, kad sam već tako nepravedno izbačen iz firme... Nudi mi kutiju cigareta. Nisam htio uzeti. Nisam ja došao žicati."

Zvonimir Milčec

Glas Koncila, 22. ožujka 2009.

Enigma stigmatizacije

STIGME - NEOBIČAN FENOMEN


U naše doba senzacionalizma i cvjetanja svih mogućih alternativnosti, praznovjerja, newageovskih prodora, znanstvene fantastike i kojekakvih obmana, potrebno je pozdraviti pojavu knjige »Tajna stigmatizacije« jer jednom uvelike egzotičnom pitanju pristupa seriozno. Dok se u medijima vrlo često o pojavi stigma, rana nalik na Isusove rane na križu, pristupa senzacionalistički, estradno, površno i s pokušajem stvaranja idola, knjiga, koja donosi dvije studije i stručni predgovor, tom se pojavom bavi vrlo smireno, trijezno iz dva aspekta: svjetovnog: psihološkog i medicinskog i crkvenog tj. teološkog. Vrlo je zanimljivo što i studija slovenskog liječnika internista i profesora s Medicinskog fakulteta u Ljubljani dr. Ivana Matka pod naslovom »Medicina o stigmatizaciji«, objavljena 1933. godine, i studija splitskog svećenika dr. Miroslava Matijace, rimskog doktora kanonskoga prava i psihologije, naslovljena »Enigma stigmatizacije« iz 1961. godine, djeluju iznimno svježe, gotovo kao da su pisane za ovo naše doba. Predgovor knjizi, objavljenoj u Nakladi Pavičić u Zagrebu, napisao je neuropsihijatar primarijus dr. Bartul Matijaca, te je ustvrdio da medicinska istraživanja fenomena stigmatizacije u proteklih sedamdesetak godina nisu polučila značajnije rezultate te medicina još uvijek nije sposobna protumačiti taj fenomen. Zanimljivo je da dr. Matko u svojoj studiji zauzima stav da će medicina biti sposobna razriješiti tu enigmu.

Stigme - izazov za znanost

Prva pojava stigmâ zabilježena je u povijesti kod sv. Franje Asiškoga, a kako je navedeno u studiji dr. Miroslava Matijace (1885-1963), sv. Franjo je stigme dobio na brdu Alvernu g. 1224. dok je bio u zanosu - ekstazi te je vidio boli Isusove na križu, osjećajno je zbog toga trpio, ali nije trpio osjetilno. Nakon vizije Serafina sa šest sjajnih i zažarenih krila koji je brzo letio prema njemu, kad je viđenja nestalo, osjetio je da ima ranu na prsnom košu i tajanstvene pečate boli na rukama i nogama. Dr. Matijaca u studiji navodi da je do kraja 19. stoljeća bilo zabilježeno oko 320 slučajeva stigmatiziranih osoba od kojih je samo 41 muškarac te navodi da na području istočnoga kršćanstva nije zabilježena takva pojava. Svi ti slučajevi nisu bili znanstveno obrađivani pa nije isključeno da je među njima moglo biti i pokušaja obmane. No kad se utvrdi da nema obmane, onda je fenomen stigmâ predmet proučavanja psihologije, parapsihologije i medicine i, dakako, teologije. Naime, ključno pitanje na koje se traži odgovor jest: jesu li stigme naravna pojava - tj. fenomen koji je sposobna vjerodostojno protumačiti psihologija, parapsihologija ili medicina - ili su pak nadnaravna pojava, poseban Božji zahvat odnosno čudo?

Teologija, kako u studiji zastupa dr. Matijaca, otvorena je svim necrkvenim znanstvenim istraživanjima toga fenomena i nije spremna zauzimati svoj konačni stav prije konačnog rezultata istraživanja necrkvenih znanosti. Teologija, koja je također znanost, ne želeći ništa prejudicirati glede fenomena stigmâ, dopušta i brani mogućnost da je pri stigmama riječ o posebnom Božjem zahvatu, što je razumljivo jer prava vjera nikada ne može uvjetovati Boga niti mu nijekati mogućnost posebnih zahvata, odnosno čuda.

Suprotstavljena mišljenja

Dr. Matijaca u studiji »Enigma stigmatizacije«, koju su 1961. godine šapirografom objavile sestre Naše Gospe u Zagrebu, pristupio je pitanju stigmatizacije kao teolog otvoren istraživanjima liječnika, psihologa, filozofa i, naravno, teologa i stavovima crkvenog učiteljstva i crkvene tradicije i povijesti, te je podrobnije na temelju relevantne literature obradio pojavu stigmatizacije kod osoba sa stigmama, kao što su: sv. Franjo Asiški, Louise Lateau (Belgija), Gemma Galgani (Italija), Therese Neumann (Njemačka) i Padre Pio da Pietrelcina. Navodeći brojne druge autore i rezultate do kojih su došli u proučavanju stigmatiziranih, teolog Matijaca otkriva kako su se tim fenomenom bavili brojni autori iz različitih naroda, da su održana čak dva svjetska medicinska kongresa o tom fenomenu te da među autorima ima puno suprotstavljenih pogleda i mišljenja koja on citira suzdržavajući se često od svoga komentara. Kroz povijest - kako se vidi iz objavljenih studija - bilo je mišljenja da bi stigmatizaciju trebalo smatrati patologijom: bolestima živaca, duševnim alternacijama, intenzivno doživljenim halucinacijama, bilo je pokušaja tumačenja toga fenomena na autosugestivnoj i hipnotičko-sugestivnoj osnovi, zatim kao fenomena izazvanog afektima, utjecajem čelične volje i vježbanja, tjelesnim osobinama stigmatiziranih ili kao fenomena vezanog uz pojave života bez hrane.

Matijaca kao teolog suprotstavlja se, pozivajući se na druge autore, nekim generaliziranjima, brzopletim rješenjima (npr. tumačenje pojave stigmatizacije kao histerije) ili suviše jednostranim tumačenjima pojedinih autora, koja su često posljedica nepoznavanja crkvenoga nauka ili teologije ili čak potrebe pojedinaca da se suprotstavljaju Crkvi i nadnaravnome. U svom suprotstavljanju on navodi druge autore koji takvim generalizirajućim, pristranim ili egzotičnim mišljenjima suprotstavljaju »preočite činjenice« iz ozbiljne psihologije ili medicine. Kao teolog, Matijaca ne želi isključiti mogućnost da je pojava stigmatizacije poseban Božji zahvat, dakle nešto nadnaravno, ali nipošto ne želi tvrditi da ta pojava jest nadnaravna, da je dobivanje stigmâ čudo ili poseban Božji zahvat.

Crkva i stigme

U studiji dr. Matijaca navodi da je do 1937. Crkva proglasila oko 60 stigmatiziranih osoba blaženima ili svetima, a kasnije je još blaženom proglašena Therese Neuman a svetim Padre Pio, no ni jedna od tih beatifikacija ili kanonizacija nije utemeljena na pojavi stigmâ već na kreposnom životu u herojskom stupnju tih osoba. Crkva, naime, ne dopušta za života čovjekova kult njegove ličnosti, dakle ni stigmatiziranih; ona daje sud o određenom čovjeku samo poslije njegove smrti i nakon najstrožeg istraživanja svih dostupnih detalja njegova života. Sveta Stolica je npr. dala ispitati neobične činjenice pripisane jednom od najpoznatijih stigmatika Padru Piju i nakon pomnog znanstvenog istraživanja, uključujući i medicinsko, izjavila da ne može kazati da su te pojave nadnaravne. Ta izjava ne isključuje da one možda i jesu nadnaravne, a priopćeno je da Crkva to ne može potvrditi. Padre Pio proglašen je svetim, ali ne na temelju stigmâ, već na temelju sveta života.

Istodobno Crkva može i danas pokazati i potvrditi - a to i čini - izvanredne Božje zahvate, prava čudesa (kao što su ona pomno ispitana lurdska), no važno je da su se ta čudesa dogodila na osobama normalne konstitucije, a priznaju se samo ona kad je riječ o organskoj, medicinski dijagnosticiranoj bolesti i kad je ozdravljenje kompletno i trenutačno.

Zanimljivo je da je Crkva dopustila liturgijsko slavlje stigmatizacije sv. Franje (17. rujna) i sv. Katarine Sijenske (3. travnja), no liturgija je kriterij vjere samo onda kad je bezuvjetno vezana s dogmatskom istinom, a nipošto kad se radi o povijesnim činjenicama ili legendama. Tako je Crkva dopustila i slavlje Gospe Lurdske, a da time ne obvezuje sve vjernike na vjeru u lurdska ukazanja. U enciklici Pija XI, izdanoj o 700. obljetnici stigmâ sv. Franje, ne kaže se da su stigme miraculum - čudo nego mirus eventus - čudesni događaj, čudesna pojava.

Ivan Miklenić

Vijenac, Broj 389, 29. siječnja 2009.

Milan Vuković,
Ja, odvjetnik

Mnogo više od životopisa


Čitajući životopisno štivo Milana Vukovića ujedno pratimo i sudbinu Hrvatske, osobito za vrijeme Hrvatskog proljeća 1971. te njezina osamostaljenja 1991. i nakon toga, upoznavajući i pravni sustav svoje države.
Pojam odvjetnika u prihvatu mnogih zapravo je negativan, osobito pod dojmom brojnih američkih filmova (tonâ filmskog smeća!), koji odvjetnike predstavljaju kao osobe koje i zločince brane jednakim žarom kao i pravednike.
Posve drugu i drukčiju sliku odvjetništva i odvjetnika nudi nam Milan Vuković u svojoj knjizi Ja, odvjetnik (Naklada Pavičić, Zagreb, 2008). «Odvjetništvo sam smatrao najvećom vrijednošću i nimalo mi nije bilo teško 1958., kada sam bio zaposlen u Ministarstvu pravosuđa i uprave s dosta visokom plaćom, otići u odvjetničke pripravnike i startati s prihodom koji je iznosio dvadesetinu tadašnje službeničke plaće. Osjećao sam da je odvjetništvo viteški poziv i bio sam pun ponosa kao branjenik u mnogim sudskim procesima koji su pokrenuti isključivo zato jer su branjenici drukčije željeli živjeti, što su drukčije mislili i govorili o hrvatskoj slobodi, o hrvatskoj samostalnosti, drukčije od dogma koje je režimski nametala, snagom sile i progona, službena državna politika.» Branio je brojne osuđenike i hrvatske buntovnike u komunističkom ustroju Jugoslavije.
Vuković nas usmjeruje na vlastito odvjetništvo kao na politički osviješteno zvanje. Premda možemo zamisliti da prihodi u odvjetništvu nisu ostali na početnoj dvadesetini službeničke plaće, ipak prevladava društveni, u ovome slučaju i rodoljubni vid te djelatnosti, što je moguće jedino u uvjetima u kojima se Vuković zatekao: domovina pod tuđinom! (Pod kojim će ponovno biti čim uđe u Euniju.
Dakle, Milan Vuković (Krilo Jesenice, 1933) Poljičanin je i potomak vlasnika omanjega broda (privatnika u socijalizmu, najbolja moguća pozicija!) koji je prevozio građevni materijal za vrijeme gospodarskoga napretka toga kraja, premda s još desetoro braće i sestara, završio je klasičnu gimnaziju u Splitu, a potom pravo u Zagrebu. U glavnom gradu Hrvatske boravi sav život. Poslije osamostaljenja Hrvatske, kojemu je i sam težio i znatno pridonio, tri je puta biran za suca Ustavnog suda, bio član pa i predsjednik Vrhovnog suda, član Ustavotvorne komisije… U svemu, sjajna pravnička životna putanja, ugodan i udoban život, ali, sve to je – samo po sebi – ništa zanimljivo!
Međutim, u knjizi nije tako! Čita se s pažnjom i zanimanjem stoga jer nam autor ne nudi samo svoj životopis, uz brojne slike iz obiteljske zbirke, nego i društveni vremeplov i političku zbilju na našemu prostoru, na osnovi brojnih osobnih zabilješki, sjećanja ili podsjećanja, od Austro-Ugarske Monarhije – do naših dana, a to je – život u pet država, a da se s rodnoga praga nikamo nisu morali maknuti! U svemu: ozbiljno i zanimljivo štivo u kojemu ćemo otkriti mnogošta rijetko spominjana negdje drugdje, ali – sve iz osobnoga pogleda te uz brojne sukobe ili susrete i usputne opaske… Zapravo, podnaslov knjige određuje i njezin sadržaj: Vukovićevo sudjelovanje u borbi i žudnji Hrvatske za samostalnim životom («cijeli moj život je prošao u nekom čudesnom sanjanju samostalne Hrvatske»), tako da se osobni životopis odvjetnikov isprepleće s onim naše domovine.
Što dakle možemo pročitati u ovoj knjizi? Iz Poljica, preko Splita u Zagreb naslov je prvoga dijela knjige, u kojemu je manje podataka o obitelji i njemu samu, vrlo usputno, a mnogo više o prilikama i ugođaju tijekom ili nakon raznih zbivanja, recimo proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, kada je Vuković bio đačić, i slično. Osobito za povjesnike, ali i za svakoga čitatelja, to su iznimno zanimljive stranice koje nam iz prve ruke svjedoče o zbilji, često drukčijoj od one na kakvu smo bili navikli u njezinim prikazima tijekom naših života (Vuković je doživio rasap obiju Jugoslavija i vrlo je dragocjen svjedok!).
Trideset godina, šest mjeseci i šest dana odvjetnik naslov je drugoga dijela knjige. Odvjetnik je Vuković prestao biti kada je prihvatio ponudu tadašnjega predsjednika Tuđmana da uđe u Ustavni sud Hrvatske, radije nego da bude ministar, za što se trebalo stranački odlučiti! Tu su zabilježene brojne Vukovićeve obrane. Znakoviti su naslovi Iz «masovnoga pokreta» u masovne progone, Suđenje Svetom pismu, Tuđmanova hrabrost, Laži o krađi Krležine ostavštine i slično. Ima tu nevjerojatnih stvari, primjerice krivnja što ti je netko nepoćudan posvetio pjesmu ili ona da se oficira nazvalo časnikom, ali – velikosrpska strahovlada, uvijek uz pomoć hrvatskih im podbočnika, bila je živopisna!
Treći dio, Na vrhu hrvatske sudbene piramide, bavi se iskustvom vrhovnoga ustavnoga suca u slobodnoj Hrvatskoj, a četvrti, Neodoljiv zov pisanja, velikani hrvatskog duha, prema mirnijem životu, otkriva nam Vukovića kao prijatelja umjetnika i umjetnosti, organizatora književnih druženja… Završno je poglavlje naslovljeno Napuštam dužnost, nije se više moglo ni disati, uvijek sam želio držati se uspravno svakako treba povezati s ovom rečenicom: « (…) ustrajem u svojemu stajalištu o potrebi bitnih promjena organizacije i ovlasti u hrvatskom sudstvu».
Da, nije lako kada ti se snovi ostvare, dapače: tada je najteže!

Stijepo Mijović Kočan

Vijenac, Broj 383, 6. studenog 2008. .

UZ PAVLETIĆEVU KNJIGU SOBA – ROBA – OSOBA

Nov kut istraživanja


Čitajući ovu knjigu nisam mogao izbjeći sjećanja na Vlatka Pavletića i njegov kritičko-esejistički i znanstvenoistraživački opus. Sama knjiga, što sam je dalje čitao, navodila me na takve reminiscencije, jer ona dokazuje da je taj sjajni kritičar svakim svojim novim djelom, u cjelini opusa – a on se sastoji od tridesetak knjiga esejâ, kritikâ, studijâ, monografijâ, razgovorâ – dosljedno nastavljao estetsko-kritički koncept, a istodobno ga i kompatibilno mijenjao i tako dopunjavao i obogaćivao. Uvijek je bio isti – i uvijek drukčiji!
Bio je čovjek neiscrpne radoznalosti, neutažive žudnje da nešto novo sazna, otkrije, istraži. I ta ga je strast pratila do kraja života. Nikada nije bio zadovoljan onim što zna, uvijek je htio znati više, pa i više od onoga što se u nekom trenutku uopće i moglo doznati. Nedvojbena odlika svakog istinskog intelektualca, koja je Vlatka Pavletića učinila piscem upravo onakvim kakav je bio.
Prvi Pavletićev esej koji sam zapamtio bio je onaj o Zimskom ljetovanju Vladana Desnice (u časopisu »Izvor«, 1950). Vladan Desnica bio je tada pomalo sumnjiv i nepoćudan pisac. Nakon što su njegov prvi roman napali glasnogovornici partijskog agitpropa (u beogradskim »Književnim novinama« i zagrebačkoj »Republici«), Pavletić se suprotstavio njihovoj prosudbi Desničina prvenca, zdušno ga je pozdravio i analitičkim postupkom afirmirao kao vrsnu prozu. Nije pretjerano reći da je Vladan Desnica ušao u hrvatsku književnost i zauzeo u njoj istaknuto mjesto zahvaljujući upravo eseju Vlatka Pavletića, ali je i Vlatko Pavletić ušao na velika vrata u hrvatsku književnost upravo smjelom kritikom prvoga romana Vladana Desnice!
Samo godinu poslije Pavletić je taj ugled potvrdio i učvrstio esejem Kaos na pragu idealnoga (»Republika«, 1951). Ni danas ne znam ima li primjerenije sintagme kojom se može izreći sukus Ujevićeve poezije. 1Već sam taj naslov je toliko pregnantan i višeslojan, da ga i danas često citiram kad želim rezimirati razmišljanja o mnogim aktualnim situacijama »danas i ovdje«. Tek što je Jure Kaštelan, priredivši i objelodanivši u slavnoj Krklečevoj Maloj biblioteci Ujevićevu zbirku Rukovet (Zora, Zagreb, 1950), izveo toga magistralnog pjesnika iz višegodišnje prisilne šutnje, Pavletić je Ujevićevu poeziju raščlanio s dotad besprimjernom analitičkom podrobnošću, naslutivši i neke zaključke koje su poslije potvrdili neki drugi istraživači.
Pavletić je sam, u knjizi Hrvatski književni kritičari (1958), podijelio književnu kritiku na pjesničku i znanstvenu. I tek što smo se navikli, nakon njegove prve knjige Sudbina automata (1955), vidjeti u njemu književnoga kritičara pjesničkoga tipa, pojavila se njegova knjiga Kako su stvarali književnici (1956), koja je, istražujući stvaralački proces mnogih velikih pisaca, demonstrirao i stvaralačku neumornost i znatiželju i znanstveno-teorijske sklonosti. Na tu knjigu, koja inventivno osvjetljuje kako je neka ideja nastajala, kako se razvijala, mijenjala, popravljala, dopunjavala i konačno oblikovala u književno umjetničko djelo, kao da se posve prirodno nastavlja knjiga koja je pred nama. Ona se opet vraća na tajnu stvaralačkog procesa, ali na drukčiji način. Svojstveno Pavletiću: nikada se ne ponavljati! U ovoj knjizi otkrio je nov, dosad neuočen kut istraživanja; a otkrio ga je u tezi da ambijent u kojem živimo oblikuje nas, kao što mi oblikujemo ambijent. Otkrio je dakle Pavletić reverzibilnost, dvosmjernost toga procesa, a u njemu i obostranost utjecaja, koji nam pomaže da bolje razumijemo specifičnosti unutarnjega laboratorija svakog pisca. Tako dolazimo i do zaključka da te dvije knjige (Kako su stvarali književnici i Soba – roba – osoba) čine zaokruženu cjelinu.
Pišući ovu knjigu Pavletić se služio primjerima iz osobnog iskustva. Opisao je, vrlo sugestivno, sobu Drage Ivaniševića, koju sam i ja poznavao, pa mogu posvjedočiti da je svaki detalj iz Vlatkova opisa točan, opisao je i sobu Milivoja Slavičeka, u kojoj sam i ja jedanput bio, ali je nisam tako precizno percipirao kao on, a i radni prostor Vladana Desnice, i svaki taj i svi drugi primjeri doveli su ga do respektabilnih zaključaka.
Ali ne samo na osobnim iskustvima, Pavletić je knjigu napisao i služeći se širokim i preciznim poznavanjem hrvatske i svjetske književnosti. Navodeći desetine, ako ne i stotine citata iz njihovih djela, od Dostojevskoga, Hugoa i Prousta, koji je za takve raščlambe osobito zahvalan, pa do Puškina i našega Mađera (njegova mladenačka i antologijska pjesma Soba), Pavletić je potkrijepio svoju (proširenu) tezu o povezanosti pisca, njegova ambijenta i njegova djela uvjerljivim primjerima i primjerenim zaključcima, upozorivši na važnost onih dijelova književnog djela koje površni čitatelji, prateći samo osnovnu fabularnu nit, najčešće preskaču. I sam se sjećam nekih svojih gimnazijskih kolega koji su čitajući preskakali sve opise, tražeći samo dijaloge i akcijske detalje, koji prate razvoj radnje. Tako su redovito propuštali ono što je u književnom djelu bitno. Jer upravo ambijenti, koje pisac u nekom djelu priziva uz pojedine osobe, prostori u kojima oni žive, djeluju, razmišljaju, na različite načine reflektiraju njihovu narav i njihove karaktere. A bez toga ne može se razumjeti ni bitna ideja djela koje čitate.
Zato će ova knjiga biti zanimljiva stručnjacima, kao unikatni prilog našoj znanstvenokritičkoj misli, ali još je važnije da će biti korisna nestručnjacima, površnim čitateljima, jer će ih naučiti kako treba čitati. Uvjerit će ih da je ono što su možda smatrali dosadnim i nepotrebnim dijelovima nekog romana zapravo njegova nezaobilazna, bitna vrijednost. Stoga je Pavletićeva knjiga i neobična i nadasve poticajna.

Dubravko Jelčić

Vijenac, Broj 381, 9. listopada 2008.

O knjizi Historia magistra mortis Iztoka Simonitija

O zlu iz perspektive superiorna agnostika

Povijest je (m)učiteljica života. Ta rečenica spontano pada na pamet nakon što zatvorite knjigu Historia magistra mortis (Naklada Pavičić, 2008) slovenskog pravnika, diplomata, stručnjaka za međunarodne odnose Iztoka Simonitija. U trinaest ogleda autor ispovijeda neku vrstu vjere pobožna humanista kako su ljudske muke, ovozemljske i one druge, zlo i nasilje napose, shvatljivi i dokučivi te da se stoga mogu i spriječiti. Otuda i angažirani ton knjige, pri čemu se autor ne libi osobno unositi u tekst s onu stranu svake ravnodušnosti i hinjene objektivnosti, za što je upravo esej idealna forma. Proničući razloge i korijene zla i nasilja u povijesti Zapada autor ih, ugrubo, vidi u dva istočna grijeha čovječanstva: u monizmima i monoteizmima te svim onim izmima koje su izrodili (komunizam, fašizam, nacizam, klerikalizam...). Autor pritom gotovo cijelu sekularnu ili religijsku povijest Zapada vidi kao inherentnu zlu, regnum hominis kao regnum mortis, izlažući se riziku kontraproduktivnog efekta koji kaže da, ako je sve zlo, onda zla zapravo i nema. Simonitijeva knjiga u tom smislu ponekad djeluje kao zbirka pomodnih stereotipa veoma raširenih danas, koji našu zapadnu kulturu vide ponajprije kao prostor evolucije i usavršavanja zla, odgovorna za sve muke i patnje i nezapadnih kultura. Kao intelektualac razumljivo je da će Simoniti pomesti najprije ispred svoga praga, biti samokritičan prema svom kulturnom i civilizacijskom krugu, no na mjestima ista kritika poprima razmjere (sado)mazohizma, na kojeg je Bruckner, radi uravnoteženosti, skrenuo pozornost sintagmom mržnja Zapada, gdje se (nužna i potrebna) njegova kritika često ne miče od (auto)flagelanstva. Svakako, pretjerano bi bilo reći da je Simoniti neka vrsta pomodnoga kritizera svega zapadnog koji ne ide dalje od svoje kritike. Protiv svih isključivosti, totalitarizama, fundamentalizama, vjerskih i sekularnih, protiv mono(te)izama kao izvora svih zala on nudi svoje sveto trojstvo, koje je ujedno najizvrsniji proizvod upravo tog trulog i grešnog Zapada: demokracija, republika, liberalizam. Simoniti piše: »Pluralnost, tj. supostojanje različitosti može funkcionirati ako se temelji na: demokraciji, koja podrazumijeva jednakovrijednost, pa otuda i ravnopravnost različitih; republici, koja podrazumijeva privrženost javnome dobru i transparentnosti; liberalizmu, koji podrazumijeva da čovjek ima takva prava koja mu ni jedna vlast, ni u ime Boga, ni u ime Ideje, ne može oduzeti.« O tom svetom trojstvu i njegovoj važnosti za društvo i države sporiti se može samo neozbiljan čovjek, bio on vjernik, nevjernik ili agnostik, budući da je ta trijada najbolji poznati okvir za događanje društva kao i najbolja prevencija protiv mono(te)izama i njihovih totalizirajućih tendencija. Tom trojstvu pak Simoniti u obliku zasebna, sjajna ogleda dodaje i nužnost veće afirmacije ženskog (pra)elementa u društvu kojega vrijednost već svjedoče skandinavske zemlje nekom vrstom državnog feminizma.
Posebno žestoka autorova kritika upućena je monoteističkim religijama. Oslanjajući se na poznate Assmanove teze (barem njega navodi) po kojima zapovijed nemanja drugih bogova uz mene ujedno znači i intrinzičnu nesnošljivost te nasilnost monoteizma jer, za razliku od politeizma, ovdje nema mjesta demokratičnosti bogova, a tamo gdje je Jedno i Jednost sve Drugo osuđeno je na (nasilno) isključenje. Assman je tako ustvrdio da se religija u tom smislu od opija za narod pretvorila u dinamit za narod, premda jasno razlikuje zdravu vjeru od bolesnog integralizma i fanatizma. Simoniti takve distinkcije nije ni pokušao učiniti (tek je nekoliko usputnih sintagmi o »iskreno religioznom čovjeku« koji u kontekstu tako intonirane kritike djeluje kao »pošteni intelektualac« u komunizmu), što po sebi nije uopće problematično, barem čitatelju koji ima širi uvid u problematiku, pa se već načitao i naslušao i takvih pristupa i interpretacija, dapače, mnogo kvalitetnijih. No vrijednost je Simonitijeve reciklaže kritike monoteizma u njezinoj razumljivosti i čovjeku bez posebne izobrazbe i informiranosti o tome, pa će prosječno zainteresiranu čitatelju za problematiku zločinačkih monoteizama ovaj tekst biti sasvim solidan smjerokaz i razlog da kupi ovu vrijednu i zanimljivu knjigu. No, s druge strane, upravo je ta Simonitijeva pretjerana (samo)razumljivost i pojednostavnjivanje nedostak koji, ne vodi računa o bitnim razlikama između, primjerice, kršćanskog i islamskog monoteizma, što autor možda ne smatra bitnim za nosivost osnovne mu teze o naravi monoteizama. No to je legitiman put i interpretacija, premda zahtjevnijem čitatelju može biti pomalo žao, iako je, rekosmo, riječ o esejistici, da govoreći o monizmu danas netko može zanemariti Levinasov prinos, kao i Girardov kada se govori o problematici religije i zla, nasilja, (poli)teizma uopće.
Autor je izabrao takav interpretacijski ključ, i u tome uglavnom uspio. Zato na interpretacije fenomena ne treba trošiti riječi. Možda tek pokoju reći o činjenicama, jer interpretacija podrazumijeva slobodu (promišljanja) i jezičnih igara, no ozbiljna knjiga mora paziti da ne griješi u činjenicama. Simonitijeva knjiga to zasigurno ne čini. Tek tu i tamo koja pogreška ili nejasnoća. Tako nije jasno što znači tvrdnja da je »sekularnost pronalazak 20. stoljeća«, ili miješanje 51. psalma s katoličkim litanijama (»u opačinama začet sam«). Ili tvrdnja da je Hans Kueng ekskomuniciran iz Katoličke crkve (nije nikada, eno ga služi mise u svojoj župi u Švicarskoj). Nejasno je i što znači rečenica da »zapadna svjetovna društva nemaju državne religije«. Možda bi bilo zgodno pogledati što o tome kažu ustavi nekih zemalja EU, kao što su recimo Grčka ili Poljska, a i engleska kraljica imala bi tu štogod dodati. Takvih sitnica i nejasnoća ima podosta, no ne umanjuju bitno lucidnost i intelektualno poštenje kojima knjiga odiše. Osim faktografskih nejasnoća i vjerojatno nenamjernih propusta oči bodu i neki, po mojem mišljenju, odveć snažni vrijednosni sudovi poput ovog: »A zbog međusobnih razlika potrebno je poštovanje prema Drugome, koji je slabašan i ranjiv kao što smo i sami, koji shvaća i doživljava žalost, nesreću i bol kao mi, koji osjeća sreću i radost zbog kojih život ima smisao i svrhu. Mi, agnostici, to shvaćamo, ostaje da to shvate i ateisti i teisti.« Takav izljev superiornosti, još u zastupničkoj mi-formi, doista je suvišan u knjizi koja se bavi zlom i nasiljem.
Gledajući iz perspektive Balkana, ovakva je knjiga božji dar, budući da upravo ovdje ozbiljnije treba otvoriti pitanja koja Simoniti u knjizi obrađuje, uz neke veće ili manje nedostatke, na način angažirana humanista puna dobronamjernosti, erudicije i ljudske širine kakva krasi kritičke duše koje nikomu ne podilaze govoreći popu pop, a bobu bob, kako to reče pokojni Stipe Šuvar.

Ivica Šola