Nikola Štedul o svom životnom putu piše u novoj autobiografiji “Nikola Štedul – u službi savjesti” koja je objavljena u izdanju Naklade Pavičić.
Usrijedu 19. listopada 1988. u Glasgowu se igrala utakmica Crvene zvezde i Rangersa. Tim su povodom u Škotsku iz Beograda doputovali i nogometaši Crvene zvezde i njihovi navijači. Hrvatski politički emigrant Nikola Štedul, čelnik Hrvatskog državotvornog pokreta, tada je živio u Kirkcaldyju, u predgrađu Edinburgha, i nije ni slutio da će već 20. listopada agent jugoslavenskih tajnih službi Vinko Sindičić u njega ispaliti šest metaka. Dogodilo se to pred Štedulovim kućnim pragom, kada je šetao svog psa koji ga je pokušao zaštititi od ubojičinih metaka. Štedul je zahvaljujući brzoj intervenciji susjede preživio, a Sindičić je pravomoćno, i to u rekordnom roku, osuđen za pokušaj ubojstva te je izdržao kaznu u britanskom zatvoru. Štedul sada tuži Sindičića zbog naknade štete, ali kako se spor odvija pred hrvatskim sudovima, presuda je na dugom pravosudnom štapu…
O atentatu i svom burnom životnom putu, koji ga je vodio i po prostranstvima Australije, Nikola Štedul opširno piše u autobiografiji “Nikola Štedul – u službi savjesti”, koju mu je objavila Naklada Pavičić pod uredničkom paskom Josipa Pavičića. Hoće li Štedulovi memoari izazvati veću pažnju hrvatske javnosti? Hoće, ako javnost sazna da je Štedul objavio knjigu u kojoj se iz prve ruke bavi neuralgičnim temama hrvatske prošlosti, doduše, ne baš iz istih pozicija s kojih je to ovih dana napravio profesionalni povjesničar Ivo Goldstein u knjizi “Hrvatska 1990. – 2020.”
Štedulovi recentni memoari počinju s godinama Drugog svjetskog rata. Mali Nikola rođen je u Rešetarevu u srpnju 1937. Djetinjstvo mu je obilježeno velikim ratom koji je Hrvatsku i Hrvate temeljito podijelio, a tim podjelama svjedočimo do današnjih dana. Nikolin stariji brat Petar bio je dragovoljac ustaške obrambene postrojbe pa je kuća Štedulovih nakon rata bila obilježena kao ustaška. Štedul tvrdi da se brat priklonio ustašama jer je vjerovao da mu je dužnost bila braniti hrvatsku domovinu te polemizira s partizanskim tvrdnjama koje su cijelu hrvatsku vojsku iz perioda Drugog svjetskog rata, a na prvom mjestu ustaške postrojbe, prikazali kao isključivo sluge Hitlera i Mussolinija. Ipak, Štedul priznaje da je takvom stavu pridonio i vrh NDH, osobito Ante Pavelić, jer se prerevno priklonio savezništvu s Nijemcima i Talijanima. Štedul osuđuje i Hitlerove rasne zakone te provođenje nacističkog programa progona Židova i Roma u NDH. Brat mu se, nakon što su sile nacizma izgubile rat, predaje s cijelom svojom postrojbom Poglavnikova tjelesnog sdruga britanskoj vojsci, ali Britanci ih izručuju partizanima te se bratu gubi trag negdje u slovenskim Alpama, što je bila jedna od prvih velikih političkih lekcija koju je naučio Nikola Štedul.
Štedul kao mladić bježi iz Jugoslavije, preko Njemačke i Austrije, gdje postaje član Hrvatskog oslobodilačkog pokreta i emigrira u Australiju. Bavi se uzgojem duhana, rudarstvom, lovi krokodile i klokane, ženi se Australkom Shirley, dobiva dvije kćeri… Desetljećima je već pobornik pomirenja među Hrvatima, prihvaćajući politiku ustaškog pukovnika Vjekoslava Luburića, kojeg je i upoznao. U memoarima Štedul ističe i da se kao mladi čovjek pitao je li prikladno da baš osoba koja je bila zapovjednik Ustaške obrane i povjerenik za logore u NDH predvodi organizaciju (Hrvatski narodni otpor) koja reklamira pomirenje sinova ustaša i partizana. Mladi nestrpljivi Hrvati napisali su pismo Luburiću upitavši ga može li on kao osoba zadužena za koncentracijske logore u NDH voditi HNO.
Luburićev odgovor bio je brz i pomirljiv te je naveo da se ne smatra najprikladnijom osobom za vodstvo HNO-a. Na pitanje je li spreman izaći pred sud i suočiti se s optužbama za ratne zločine, Luburić je odgovorio da bi bio spreman izaći pred sud u slobodnoj Hrvatskoj, ali nikako ne pred sud komunističke Jugoslavije, pa čak ni pred međunarodni sud zapadnih demokracija, koje imaju jedan aršin za dijeljenje pravde među svojim građanima, a drugi za domoljube drugih naroda.
Minuciozno Štedul piše o hrvatskim emigrantskim organizacijama te se prisjeća suradnje s Brunom Bušićem kada je živio u Škotskoj. Tada je već osjetio i snažniju zainteresiranost jugoslavenskih službi sigurnosti i za sebe i za svoju obitelj. Piše Štedul i o prvim kontaktima s Franjom Tuđmanom i dugogodišnjem Bušićevu i Tuđmanovu poznanstvu. Tuđman je Bušića i zaposlio u Institutu za historiju radničkog pokreta.
Piše Štedul i o akciji otmice aviona koju je predvodio Zvonko Bušić, ubojstvu Brune Bušića u Parizu i likvidaciji Stjepana Đurekovića. Iznimno je interesantna storija u kojoj su švedske vlasti pozvale Štedula u Stockholm kako bi utjecao na švedskog zatvorenika Miru Barešića, koji je pedesetak dana štrajkao glađu te se doveo do ruba smrti. Štedul je, iako bez putovnice, otputovao u Švedsku, razgovarao s iscrpljenim Barešićem, koji je izdržavao kaznu zbog ubojstva jugoslavenskog ambasadora Rolovića, te ga privolio na prekid štrajka glađu.
Štedul se 1991. vraća u domovinu i njegova sjećanja na najvažnije sudionike Domovinskog rata, poput predsjednika Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška ili moćnog i vječnog obavještajca Josipa Perkovića, s kojim se morao naći oči u oči, svakako su važni povijesni izvori iz kojih će svoja saznanja crpiti brojni povjesničari. Naravno, ako pročitaju ovu zanimljivu ispovijest.
Denis Derk, Večernji list, 6. 4. 2021.