„Smrt mi ne prilazi, a čita moje pjesme“
(Miro Glavurtić)
Knjiga „Kanconijer o ništavilu“ proizvedena je i uređena, tipografski i grafički, tako da se malo po malo gubi u ništavilu. Tisak u nijansama crne, sive, bijele, do iščeznuća, naznačuje, zorno pokazuje (ipak!), kako se nestaje u ništavilu.
Tko je autor ovoga „Kanconijera“? Je li tek puki „zapisivač“? Ili tek neki , manje ili više, vješti „organizator“? Ili, nitko-i-ništa u nastajanju pjesme? Ili manufakturist koji radi po narudžbi, prema očekivanju čitatelja? Ili tek, napisalo mu se (dok mu je njegov genije vodio ruku), a vi vidite što ćete s tim!
Kako bilo, Josip Pavičić (Bjelovar, 1944.) je, da prostite, pjesnik koji se usudio u ovo (ne)vrijeme spjevati pjesmaricu o tako jednostavnoj i običnoj ljudskoj zagonetki – ništavilu. E, sad, imamo autora, tu je i djelo, a valjda će se naći i pokoji čitatelj. Kako će čitatelji primiti ovo suočavanje i autorovo i svačije s ništavilom? Hoće li prihvatiti tako savršeno svršenu perspektivu ili će bezizglednost perspektive preokrenuti u svoju i svačiju prednost?
O autoru, za ovu prigodu, treba reći da je vrsni znalac hrvatskoga jezika. Bilo bi smiješno isticati ovu (trebalo bi biti samorazumljivu) činjenicu, da nas stvarnost i književna produkcija ne uvjeravaju u suprotno – da je jedan pisac vrsni znalac jezika na kojem piše! Tragično je, naprotiv, da puno današnjih pisaca ne zna jezika, a ono što jezikom drže tek je sitan odraz (umrljan svakojakom tuđinštinom) hrvatskog jezičnog bogatstva. Pavičić, ne samo u formalnom, akademskom smislu (kao profesor hrvatskog jezika), druguje s hrvatskim jezikom već lijepi niz desetljeća kao novinarski pisac, publicist, pjesnik, prozaist, urednik i nakladnik. Njegov osjećaj za jezik proizlazi koliko iz životne stvarnosti, toliko iz jezične tradicije, ostvarujući zavidnu harmoniju i ravnotežu. Na takvoj podlozi njegov(i) lirski subjekt(i) lako pronalaze optimalne konstrukcije, izričaje i sklopove koji djeluju više od blagotvornog osvježenja današnje hrvatske poezije.
Sve pjesme ovoga „Kanconijera“ možemo uvrsti u čistu lirsku poeziju, bez ikakve mogućnosti da bismo u ocjeni mogli zahiriti. Dakle, sve su pjesme ove zbirke u najstrožem smislu lirske. Rekli bismo, upravo su školski primjer lirske poezije. U njima nema ničega vanjskoga, objektivnoga, stvarnosnoga koje bi na bilo koji način ugrozilo osjećajnost, razmišljanje i djelovanje lirskoga subjekta u njegovoj osobnoj zbilji. Doista, u ovim Pavičićevim pjesmama ni jedan vid zbilje ne uspijeva prodrijeti u unutarnji prostor i postati dominantan subjektu. A i kako bi kad se, od prve do posljednje, bave ništavilom. Ne samo da u njima nema ničega vanjskoga, nego nema ni nutarnjega budući da se sve pretvara u ništa!?
Lirskih subjekata u ovim pjesmama – koje se bave samo jednim motivom: ništavilom – je više. Reklo bi se da je to čudno. Ali kod Pavičića i ne može biti drugačije jer on ništavilu prilazi s raznih strana i s pristupima koji nas iznenađuju. Bilo da su vedri i duhoviti, ironični i sarkastični, humorni i satirični, humani i empatični, zreli ali ne pretenciozni. Rijetko kad smo čitali (u novije doba još jedino kod Glavurtića ili Glumca) poeziju koja nas je obuzela onom čudesnom, očaravajućom „magijom“ o kojoj književna teorija može samo reći: da njoj, teoriji, nije jasno otkuda ta „magija“ dolazi!
Koja je i kakva bila Pavičićeva namjera u stvaranju ovoga „Kanconijera“? Možemo li mi, bilo kao čitatelji, bilo kao kritičari, prepoznati i ustanoviti Pavičićevu namjeru? (Teoretičare ispuštam iz niza jer unaprijed znam odgovor na dotično pitanje!) Pokušat ćemo iz našeg očišta prikazati nekoliko vidova, kako smo već utvrdili, jednog jedinog predmeta ove knjige: ništavila. (Štoviše, nukamo i druge čitatelje, bez obzira s kojim razlozima čitaju ovaj „Kanconijer“, da se potrude pronaći svoje aspekte odčitavalačkog procesa.)
Prema redoslijedu po kojem su pjesme uvrštene u „Kanconijer“, ali i prema vremenskom redu, kronologiji, prva je pjesma „Ništavilo“. Autor priopćuje, ispod pjesme, da je nastajala u „Petak ujutro i navečer, 3. svibnja 2019.“. A u samoj pjesmi autorov lirski subjekt ovako predstavlja ništavilo: „Ništavilo je čovjekova majka… Dok ga ništavilo drži za ruku/dok ga grli i tješi, kao što umije samo majka/dok mu šapće i miluje ga po kosi/dok mu izmiče klupu od trešnjeva drveta“. Dakako, majka asocira na rađanje, ali i na tajnovitu i neraskidivu vezu sa životom u kojemu je ništavilo izuzetno važan čimbenik. Ono je predšasnik onoga što mi obično nazivamo umiranjem. Malo po malo ulazimo u ništavilo i predajemo se stanju koje nazivamo smrt. A iz smrti se šire, neki kažu zasijava, život u kojem je opet ništavilo.
Na stranici 24., u pjesmi „Lovrijenac“ datiranoj „24. srpnja 2019.“, autorski lirski subjekt iznosi ekspoziciju, utvrđuje mjesto radnje: „Otišao je u Dubrovnik/Popeo se na tvrđavu Lovrijenac“te opis događaja koji je povod pjesme: „Nagnuo se preko zida/Izgubio ravnotežu/Dok je padao čuo je glasni šapat… Dobro došao!“. O kome se radi? Tko pada? Tko čuje glas? Kome je upućena dobrodošlica? Nije razvidno sve dok dva lirska subjekta ne povedu dijalog skraja pjesme. Čovjek je taj (autor?) koji pada. Misli da mu dobrodošlicu upućuje Hamlet, ali: „Ne, ništavilo/Došlo da naplati njegovu davnu neopreznu misao/da je glumac na Lovrijencu neuništiv“. Zdvojan je odgovor autorskog lirskog ja: „Ali ja nisam glumac“. No ništavilo, koje se rado presvlači (kao da mijenja kostime!) u razne lirske subjekte u ovoj zbirci, pokušava utješiti neoprezna čovjeka/autora/lirskog subjekta ljudima tako dragom pozicijom: „Uvijek si kod mene imao protekciju“. Korumpirano ništavilo!?
Dugačka pjesma, „Pola noći“, na str. 33-35, bila je izvrgnuta pokušajima prodora nekih izvanjskih elemenata koji bi onemogućili lirski subjekt da izvede svoj naum. A naum se sastojao u krajnje nevjerojatnom pokušaju da ništavilo – iščezne! Pogledajmo.
Kaže se da je ništavilo: „Došlo u pola noći/da vidi kako velika kazaljka/prekriva/malu.“. Nakon ove sekvence slijedi druga u vidu pravog filmskog prizora u kojem ništavilo sjedi pred kaminom, pućka lulu, „pravi se kao da se moli za njih dvije/a zapravo da ih raskalašeno gleda“. Što će mu ta poza i postupak? „Došlo je da provjeri/događa li se što s vremenskim beskrajem“, objašnjava autorov lirski subjekt. I to kad? Kad bi se trebale poklopiti dvije kazaljke na satu: „u časku predvidljivog i nevažnog spajanja/znaka i znaka bez stvarnog značenja“.
Ovdje bi se trebala umetnuti poduža meditacija o vremenu, ali nemamo prostora (a, možda, ni vremena). Pola noći, naravno, ne postoji. No da bi ipak, barem u pjesmi, postojalo naoko neutralan lirski glasić vrši određenu intervenciju: kazaljke su se, tobože „iznenada i bez vidljiva razloga“, zaustavile. Je li prestalo teći vrijeme? Ili je prestalo mjerenje vremena? Tko bi ga znao! Vrijeme je, kaže se dalje, stalo za sve biće. Čak i za sam bitak, ma kakvim se on prikazivao. I to tako: „za sva mjesta i sva nemjesta/za sva vremena i za sva bezvremena/za sve kojima ne smeta nepostojanje/za sve kojih nema ni u jednoj dosad izgovorenoj riječi“. Ova dva potonja stihaimpliciraju filozofsko-teološku raspravu, ali daju odgovor kakav može biti samo pjesnikov u misteriju pjesničkog dohvaćanja, podjednako, misteriozne (ono)stvarnosti. Kako o vremenu nema govora i odgovora, tako ni o ovoj pjesmi nema razgovora nego je do svakoga čitatelja hoće li je pojmiti.
Međutim, proizlazi (uz malo domišljanja i razmišljanja), da je vrijeme stalo i za ništavilo! Lirski subjekt poentira: „a to se ništavilu nikako nije moglo svidjeti/No, što da poduzme usred noći bez kraja/na dalekim rubovima tobožnjeg raja/u svemirskoj prašumi bez sunca i ganuća/u sladostrasnom jecaju iščeznuća“.
Međutim, kao što se može vidjeti iz ovoga „Kanconijera“, ništavilo je izbjeglo ovu hudu sudbinu (da, sudbinu!) i to zahvaljujući svemoćnoj pjesnikovoj ruci. U jednoj pjesmi (str. 44) reći će se: „Ipak sam ja pisac ove pjesme“!
Mogli bismo ovim načinom analizirati još puno pjesama ove zbirke. No prostor-vrijeme nam na dozvoljavaju. Ipak, zadržat ćemo se na pjesmi „Povuklo se“ (str. 45). U stihovima koji imaju vid binarnih opozita, gdje je drugi dio opozicijske veze nijekan, ali nije antonim, gradira se put do jednoga od mogućih ishoda nauma lirskog subjekta, koji smo naum spomenuli. Dakle, po obrascu „Povuklo se u sebe, a sebe nema“ slijede članovi koji su nijekani: duša, srce, volja, strast, navika postojanja, veliki prasak, ishod vječni, ljubav prema bližnjem, nada, svijet. Međutim, u posljednjem stihu evo odgovora – za čovjeka, svijet, svemir – „Povuklo se u pakao, a pakla, hvala Bogu, ima“!
Bez filozofske i teološke pretencioznosti, bez fizikalne i kozmološke (za)umišljenosti, pjesnik putem intuitivnim, zajedno sa svim svojim lirskim subjektima, besprijekorno pogađa u ništa! Pogađa ništavilo tako da ga ostavlja u vremenu i tako ga razoružava. Ništa nije ništavnije (da ne kažemo: relativnije)od vremena! Naučili smo to još od sv. Augustina, za filozofskih seminara kod prof. Bošnjaka (u tmastom socijalističkom mraku!).Od ImmanuelaKanta (1724.-1804.),preko Alberta Einsteina (1879.-1955.), do Kurta Gödela (1906.-1978.) o vremenu se može reći, što je već spomenuti sv. Augustin kazao, reinterpretirano: „Svjestansam činjenice da sada pišem s nešto sjećanja o tome što sam upravonapisao i nešto očekivanja o tome što ću vjerojatno uskoro napisati.Doživljavam sukcesiju svojih različitih stanja uma kao da su ta stanja proteklakroz moj um. Taj osjećaj, čini se, navodi na pomisao da i vrijemetakođer protječe“ (Hao Wang, (1921.-1995.,: „Vrijeme u filozofiji i fizici – od Einsteina do Gödela“, Reflections on Kurt Gödel, MIT Press, Cambridge 1987.).
E, sad, u igru ulaze osjećaji, pa svijest, pa projekcija naše svijesti u svijet kako bi se dobio pojam o apsolutnom vremenu, pa iskvarenost svijesti njezinom ograničenošću, svođenje na lokalne sheme prostora i vremena etc. Ostavljamo matematičarskim logičarima da i dalje raspetljavaju ove prostor-vremenske zapetljancije (koje mi, priznajemo, ne razumijemo). Za naš ljudski mikrokozmos ovo pjesnikovo rješenje sasvim je dostatno!
***
Pavičić je napisao ovaj „Kanconijer“ upravo nadahnut. Usuđujemo se spomenuti ovaj pojam, unatoč demonima teorije koji harače književnošću i znanošću o književnosti u nas, u Europi i u svijetu (za svemir nisam siguran). Ako se nama, kritičaru/čitatelju, već desetljećima prilikom čitanja pjesničkih uradaka recentnih hrvatskih poeta nije ježila koža,nije se nutrinom razlijevala ona svijetla blagotvorna radost (o kojoj ne znamo ništa!), a intelektom nije skakutala vedra humorna misao dokučenoga smisla, što smo (i još više raznog, neizrecivog) doživjeli uz ovaj „Kanconijer“, onda je sve rečeno. Iz kojega je izvora Pavičićevo nadahnuće, nije nevažno. Jeli ljudskog ili božjeg porijekla? Teško je tvrditi. Ali, nadahnuće oliti inspiracija, svakako je bila prisutna.
Tvrdi se već hiljadama godina da se Isus, Sin Božji, očovječio, dao raspeti radi svojih ideala, stavljajući u ishod spasenje cjelokupnog čovječanstva. Onaj isti prof. Bošnjak tvrdio je da je Isus iluzija, jer da takav nije postojao. Vjerojatno je dr. Bošnjak u pravu, ali nije ovo jedini slučaj koji potvrđuje koliko iluzije moćno gospodare čovjekom i svijetom i koliko dugo vladaju i vladat će. Pa tako i ova Pavičićeva iluzija, prognoziramo, bit će jednako snažna i u ovom 21., pa u 22., čak i u 23. stoljeću, nećemo reći ad infinitum, ali do Sudnjega dana, svakako. Dokle će biti naše vjere i jezika.
Nikica Mihaljević
Književna republika, Zagreb, br. 7-12, 2021