|
Večernji list, 14. travnja 2011.
Hrvoje Matković
Povijest Jugoslavije
ANTE GOTOVINA
ČITA
POVIJEST JUGOSLAVIJE
Kad su se prije dvanaest, trinaest godina Ante i Dunja Gotovina u
Zagrebu useljavali u novi stan, bio sam u društvancu koje su pozvali u
goste. Generalu sam donio na dar knjigu Povijest Jugoslavije Hrvoja
Matkovića. Pružajući mu je, rekao sam: "Evo, da vidite protiv čega ste se
borili". Nasmiješio se i, kako mi se učinilo, malo iznenadio neobičnošću a
možda i prikladnošću dara.
(Iz teksta Milana Ivkošića,
koji je objavljen kao dio velikog izvještaja o događajima u Haagu
pod naslovom "Sudbina generala briga cijele nacije",
dan prije izricanja presude
Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču.)
Enver Imamović
Afroditin grijeh
ROMANSIRANA POVIJEST DOLASKA GRKA NA JADRAN
Roman "Afroditin grijeh" prof. Envera Imamovića uvodi čitatelja u samo praskozorje historije na obalama Zapadnog Balkana. Preko jedne ljubavne priče, u čijem se središtu nalazi ljubavna odiseja grčkog koloniste Efijalta, vrlo živim slikama ocrtava se razdoblje najsnažnijeg vala grčke kolonizacije na otocima srednjeg Jadrana. Konkretno, riječ je o odluci stanovnika egejskog otoka Parosa da osnuju koloniju, odnosno apoikiu, kako ta naselja u “tuđini“ zovu stari Grci. Osnivanje apoikia je jedna od karaktetistika antičke grčke civilizacije, preko kojih su se tekovine (uključujući i njene vrline i mane) ove civilizacije proširile duž obala Mediterana i Crnog mora.
Bez grčkih apoikia načičkanih oko mora, kao žabe oko bare, kako se slikovito o svojim sunarodnicima izrazio filozof Platon, današnji svijet bi bio umnogome drugačiji, sigurno zaostaliji; jer sa grčkim naseljenicima na „barbarske“ europske obale nisu stizali samo ljudi željni nove zemlje, nego i grčki jezik u svim njegovim dijalektalnim oblicima i pismenost i nova kulturna, znanstvena i tehonološka umijeća i dostignuća. Europa je tek sa grčkom kolonizacijom počela udisati punim plućima „mirise civilizacije“.
Posebno je to primjetno u slučaju Zapadnog Balkana, jer osnivanje grčkih apoikia na njegovim jadranskim otocima i obalama označava prijelomnu tačku u njegovom kulturološkom razvitku, jer tada započinje i njegovo prvo historijsko razdoblje. A upravo su naseljenici sa Parosa bili određeni da se dosele u jadransko područje, koje je većim dijelom arhajskog i klasičnog razdoblja grčke civilizacije bilo zatvoreno za grčke naseljenike; najviše poradi snažnog otpora domorodačke populacije i kroničnog ilirskog gusarstva.
Samo nekoliko godina prije dolaska paroskih naseljenika, tiranin grčkog grada Sirakuze na Siciliji Dionizije Stariji, nesumnjivo velika historijska ličnost, je u okviru svoga ambicioznog projekta stvaranja pomorske imperije na središnjem Mediteranu i potiskivanju Kartaginjana i Etruraca započeo sa otvaranjem uporišta i na srednjem Jadranu. Središnje tačka Dionizijeve strategije je osnivanje uporišta Ise na otoku Visu. Sirakuško otvaranje vrata Jadrana će na njegove otoke dovesti i naseljenika sa Parosa.
Autor vrlo vješto kombinira historijske podatke sa fikcijom govoreći o dešavanjima koja prethode otpošiljanju kolonista sa Parosa, sa okosnicom koja se vrti oko ljubavne veze Efijalta i Filomele. Čitava priča se usložnjava kada Efijalt bude ždrijebom izabran za jednog od naseljenika, što dovodi Efijalta u tešku situaciju, koja se pokušava razriješiti činom uzajamne zakletve kako bi se bar dala nada da je njihova veza moguća.
U opisu putovanja paroskih naseljenika duž egejskih i jonskih obala autor na zanimljiv, didaktički način predočava i čitav niz historijskih podataka, sa nizom referenci na drevnu grčku mitologiju. I ta odiseja paroskih naseljenika prema Jadranu, u kojoj se kao unutarnja priča nalazi još jedna odiseja, a to je ona ljubavna mladoga Efijalta, svoju simboličku poveznicu nalazi u posjeti otoku Itaci, domovini Odiseja. I tu se vidi kako autor ustvari čitavu priči koncipira na načelu „odiseje“ pojedinca u vrtlogu historijskog i prirodnog procesa, jednoj nadvremenskoj priči koja se može primijeniti na bilo koje razdoblje ljudskog postojanja.
Jer središnja ličnost Efijalt je sticajem okolnosti „gurnut“ u svoju malu „odiseju“, kao uostalom i svi mi koji imamo neke svoje „odiseje“ naših života. Tako je autor virtuozno ukomponirao u sliku jednog faktografski značajnog historijskog procesa (kao što je grčko naseljavanje srednjeg Jadrana) fiktivnu storiju o sudbini pojedinca... i ta storija predstavlja ustvari glavnu bit i temu čitavog romana. Na taj način autor gotovo neprimjetno čitatelja uvodi u osnovne životne dileme, iskušenja i priče, koje mogu na neki način dodirnuti bilo koga od nas, a što postiže bez korištenja krutih i nerazumljivih filozofskih i znanstvenih objašnjenja i zaključaka.
Efijaltova osobna „odiseja“ se nastavlja na otoku Hvaru, gdje kolonisti pod patronatom sirakuškog eparha (odnosno upravitelja) sa Ise uspostavljaju svoju apoikiu pod imenom Faros (na području današnjeg Starog Grada na Hvaru). Ali otoci na srednjem Jadranu nisu nenaseljeni, na njima postoje domorodačke zajednice i u taj dosta složen splet interakcije naseljenika i domorodaca se upleće Efijalt, kojeg autor koristi kao glavni simbol objašnjavanja tih odnosa i svih historijskih dešavanja koja će iz njih proistaći.
Efijalta na otoku zatiče novo iskušenje, a to je Teuta, kćerka lokalnog poglavice Grabosa. Iz njihovog slučajnog poznanstva roditi će se ljubavna veza, kroz koju autor prikazuje nove veze dva elementa, naseljeničkog grčkog i domorodačkog ilirskog. A ta veza je burna i slojevita, sa razliku od stare veze sa matičnom domovinom, koja se predstavlja u vidu Filomele koja je ostala u egejskom bazenu. Ostavljena domovina, u vidu Filomele, ima svoje brige.... Kao da autor kroz lik bolesne i patnjom nagrižene Filomele, koju pokušavaju prisilno udati, želi prikazati stanje tadašnje Grčke, svijeta ostavljenog da se guši i samouništava u patnji koju je je sam izazvao u tim turbulentnim vremenima tzv. Korintskog rata, jednog od mnogih produžetaka Peloponeskog rata...
Farani i Efijalt sada imaju novu priču koja se suočava sa domorodačkim napadom na njih. Taj napad ima historijski kontekst koji je opisao grčko-sicilski historičar Diodor i po kojem su domorodci sa Hvara pozvali svoje sunarodnike sa kopna da im pomognu istjerati Farane. Iz teške situacije Farane je spasio dolazak mornarice sa Ise, koja je razbile ilirkse brodiće i praktično otklonila bilo kakvu opasnost za Faros.
Nakon toga slijedi pomirenje dvije zajednice, koje autor prikazuje u planiranom vjenčanju Efijalta sa Teutom. Ali stara domovina ne napušta tako lako one koji su otišli, pa tako i Filomela, tajno napušta Paros i uspijeva se domoći Farosa, kako bi se ukazala iznenađenom Efijaltu. I tu u zadnjim poglavljima romana dešava se onaj konačni krešendo, u kojem se Efijalt suočava sa izborom čijoj je kompleksnosti i on sam pridonio, ali i silnice historijskog razvitka. A za izbor, i odluke proistekle iz njega dovode do nesmiljene tragedije u kojoj je Had ustvari jedini istinski pobjednik i kraj.
Salmedin Mesihović
Slobodna Dalmacija, 6. svibnja 2009.
Josip Šegota
Beskućnik
KRALJ ULICE
Razgovor s Josipom Šegotom
Naći se na cesti nije pozicija s kojom se susreću književni kritičari, ali se susreće dio građana, uz mogući nagli porast. Josipa Šegotu je jedan pogrešan potpis i zaduživanje kod kamatara izbacilo na ulicu, na kojoj je proveo pet godina. Kao spomen na svoje dane na uluci napisao je knjigu “Beskućnik” i objavio je kod zagrebačke Naklade Pavičić.
- Zbog čega ste zavšili u prihvatilištima? - Bio sam lakovjeran, ušao sam u neke poslove s kamatarima koji su me izvarali, uz pomoć odvjetnika i krivotvorenih ugovora. Da mi nije besplatno pomogao odvjetnik Enver Vučetić, ne bih mogao osporiti te ugovore jer kad nemate novaca, pravo je za vas nedostupno. U pet godina beskućništva najgore mi je bilo što te nitko ne pozove k sebi kući, na ručak, kavu ili da opereš rublje. Ja ipak imam završen fakultet, mama mi je bila Austrijanka i imam taj neki austrijski šlif i znam što je red.
- Kako se osjećate nakon beskućništva, imate li PTSP? - Sigurno je potrebna određena rehabilitacija. Kad si tamo, treba se iščupati iz govana, to je najvažnije. A to svatko mora sam napraviti. Moj sudski postupak je još u toku, pa još nisam spokojan.
- Niste lijepo pisali o Caritasu i Crkvi? - Ja sam vjernik koji se moli, nosim križ oko vrata, ali što mogu kad sam radio u skladištu Caritasa i vidio kako se fina, kvalitetna roba i hrana raznose na razne strane, a nama se daju čaj i stari kreveti.
- Boce su vas održale? - Da, skupljao sam boce i od njih sam dobivao novac. Kao i sve u životu, boce treba znati skupljati. Ne treba baš kopati po kontejnerima. Najbolje vrijeme za skupljanje boca je nedjelja između 9 i 10 sati po gradskim parkovima.
- Protivnik ste alkohola? - Jesam, iako je alkohol najbolji sedativ.Nažalost, skup je. Nisam si to mogao dopustiti jer da sam se predao alkoholu, ne bih mogao riješiti svoj problem. Visoki dužnosnik se obloče pa zove vizaća da dođe po njega. A kad se siromah napije, onda ga svi vide.
- Jeste li zadovoljni nakladnikom? - Nakladnika su mi preporučili. Dobijem nešto tromjesečno. Ne očekujem neku veliku prodaju knjige. Ljudi nemaju novca.
- Kako vi kao bivši beskućnik gledate na dojučerašnje kolege? - Iskreno rečeno, beskućniku ne treba puno ni dati. Znate onu: Pomozi sirotu na svoju sramotu. Svako se mora za sebe pobrinuti. Viđao sam u menzama bakice koje bi mogle kuhati i doma, ali neće. Radije čekaju u redovima i jedu splačine.
Siniša Kekez
Hrvatsko slovo, 27. ožujka 2009.
KRITIČARI GDJE STE?
Susret s nakladnikom Josipom Pavičićem
Josip Pavičić svestrana je osoba: novinar, književnik, urednik, nakladnik, itd. Njegova izdavačka kuća Naklada Pavičić godinama objavljuje velike uspješnice i jedna je od najboljih izdavačkih kuća u Hrvatskoj. Razgovarali smo s njim o početcima izdavaštva, trenutačnim projektima i položaju hrvatskoga jezika u hrvatskom društvu
Kako bi Vas se, gospodine Pavičiću, moglo najkraće predstaviti? Što ste vi: novinar, književnik, profesor književnosti, urednik, nakladnik?
Sve i ništa od toga. Ja sam pisac koji piše u novinama, koji proizvodi književne tekstove, koji je predavao književnost i koji uređuje i izdaje knjige. Ako bolje pogledate, vidjet ćete da ni jednog od poslova kojima sam se bavio i bavim ne bi bilo da nema pisanja. Pisanje je moj glavni zanat. Prvi sam tekst objavio kad mi je bilo 10 godina, u "Bjelovarskom listu", i otad do danas rukopisima sam napunio nekoliko velikih košara. Ima tu svega i svačega, ali teško bi se našao redak koji mi nije kljucnuo jetra. Hoću reći, jesam profesionalni pisac, ali s amaterskim zanosom.
Što vas je potaknulo na osnivanje vlastite nakladničke kuće i kako ocjenjujete recentno hrvatsko izdavaštvo?
Imam rođakinju koja je rođena i odrasla u Americi. Samo je jednom bila u Hrvatskoj, 1971. Sve ju je zanimalo i u nekoliko sam dana odgovorio na milijun njezinih pitanja, od kojih se najmanje polovica vrtjela oko biznisa. Nije se mogla načuditi kako to da se ne bavim nikakvim privatnim poslom. Dvadeset godina nakon što se moja draga Matilda vratila u Seattle, došlo je vrijeme da joj ozbiljno odgovorim i primio sam se, uza sve ostalo što se već bilo primilo mene, nakladništva. Htio sam izdavati knjige koje bih i sam volio pročitati i spremiti u svoju biblioteku. I koje bi se, k tome, mogle i prodati.
I, evo do čega sam sa svojim malim obiteljskim pogonom zvanim Naklada Pavičić dogurao. Imamo puna skladišta i prazan račun. Dobro, ne baš posve prazan, preživljavamo. Nešto se zaradi, no u svemu je bitno da smo svladali majstorluk štedljive potrošnje. Sumnjam da bi nam i jedan fakir mogao konkurirati u vje š tinama hodanja po ž aru , le ž anja na č avlima i dugotrajnog vegetiranja bez hrane , s minimalnim koli č inama vode i zraka . ^^ ak smo i u vlastitom propadanju po č eli pronalaziti inspiraciju za izdava č ke uspje š nice . Neki smo dan , primjerice , lansirali memoare č ovjeka koji je pet godina proveo na dnu Zagreba , Josipa Š egote , pod naslovom " Besku ć nik ". No , ipak se nadam da ba š ne ć emo morati iskusiti i ono o č emu se govori u na š oj drugoj novoj knjizi , u " Tajni stigmatizacije ". Obilje ž eni ve ć jesmo , ali prokrvarili jo š ipak nismo .
A što se recentnog hrvatskog nakladništva tiče, ono je najzdraviji segment hrvatskog gospodarstva. Nikad se u Hrvatskoj nije objavljivalo i prodavalo toliko knjiga kao danas. I dobrih i loših. Ali, nezgoda je u tome što je iz javnosti gotovo nestala kritička valorizacija, pa je pritisak neva ž nih knjiga , kompromitiranih nagrada i umi š ljenih autorskih veli č ina sve nepodno š ljiviji . Nitko vi š e i ne poku š ava č ististi te smrdljive Augijeve š tale pune svakojakog knji ž nog sme ć a . Kriti č ari , gdje ste ?
Objavili ste nekoliko knjiga o jeziku, a bili ste i hrvatski lektor na sveučilištima u Grazu i Pečuhu. Što mislite o današnjem položaju hrvatskog jezika.
Nisam sklon bilo kakvim dramatizacijama. Hrvatski je slobodan i priznat jezik. O njegovoj se sudbini odlučuje isključivo u Hrvatskoj, izvana mu ne prijeti nikakva ozbiljna opasnost. Pogibelj može doći samo iznutra, od nas samih. Hrvatski je u rukama Hrvata i samo mu oni mogu doći glave. A da se trude da mu otežaju život, trude se!
Što se trenutačno kuha u vašim izdavačkim i autorskim loncima?
Od pro š le su nam godine ostale dvije neobjavljene knjige : roman " Afroditin grijeh " bosanskog arheologa Envera Imamovi ć a , o doseljavanju Grka na otok Hvar i osnivanju Farosa , Staroga Grada , prije 2400 godina ; i biografija " Tajni ž ivot slikara Vlahe Bukovca " mladog splitskog povjesni č ara Tihomira Raj č i ć a . Te dvije knjige planiramo objaviti do ljeta , a za jesen i kraj godine pripremamo jo š pet novih naslova , me đ u kojima je i druga knjiga mog dnevnika . Iza ć i ć e pod naslovom " Ako smo š utjeli , š to je ovo ?", a obuhvatit ć e dnevni č ke bilje š ke iz 1973., 74. i 75. A uskoro ć e , ako bude i š lo prema planu , iza ć i i knjiga koja ć e iznenaditi sve koji me znaju kao pisca iz novina . U nakladi Dru š tva hrvatskih knji ž evnika , u Maloj knji ž nici , iza ć i ć e moja zbirka pjesama i kupleta " Bjelovarski list ". Njezin se naslov u ovome razgovoru spominje ve ć drugi put , nimalo slu č ajno .
Kristina REPAR
Moderna Vremena Info:
RAZGOVOR S GLAVNIM UREDNIKOM NAKLADE PAVIČIĆ JOSIPOM PAVIČIĆEM
Najzdravije je ulagati u jačanje tržišta. A tržište - to su kupci pojedinci, to su škole i to su sve vrste knjižnica. Kupcu pojedincu najefikasnije se može pomoći tako da mu se omogući da više zarađuje. Ali i tako da mu se, recimo, svaki račun za kupljenu knjigu prizna kao porezna olakšica. Ili tako da se roditeljima školaraca ne daju besplatni udžbenici, nego da im se dade bon kojim sami po svom izboru mogu kupovati knjige, ali isključivo u knjižarama. Izdatak za školske i druge knjižnice ne treba tretirati kao trošak, nego kao izravno ulaganje u zdrav razvoj društva.
|
|
|
| |
|
Gospodine Pavičiću, kako biste, iz nakladničke perspektive, ocijenili 2008. godinu, što je obilježilo događanja na hrvatskom tržištu knjiga?
Josip Pavičić : Ništa novo. Sve je više nevažnih knjiga, kompromitiranih nagrada i napasnih autorskih veličina, a sve manje bilo kakve kritičnosti. Ne smeta meni književno i knjižno smeće - u njegovu proizvođenju ionako svi sudjelujemo - nego mi smeta što ono ne završava u kontejnerima. Ako se već mora proizvoditi, ne znači da moramo podnositi njegov smrad i njegove instalacije po elitnim novinskim i televizijskim izlozima. Nije ovo Napulj!
Kako se u svemu tome snašla vaša nakladnička kuća? Naklada Pavičić u 2008. objavila je četiri nova naslova, sve još u prvom polugodištu... Četiri naslova su bila i planirana ili...?
Mi smo vam, znate, neka vrsta nakladničkog fakira. Izvrsno smo svladali vještinu hodanja po žaru, ležanja na čavlima, a uskoro ćemo biti spremni i za dugotrajno vegetiranje bez hrane, s minimalnim količinama vode i zraka. Živimo od vlastitog propadanja. I uistinu je nevažno je li prešućeno šest naslova Naklade Pavičić ili su prešućena samo četiri. Da, dva smo naslova, povijesni roman o osnivanju Starog Grada na Hvaru i nepoznatu biografiju Vlahe Bukovca, prebacili u ovu godinu.
Možete li opisati početke Naklade Pavičić iliti... kako, kada i zašto?
Počeli smo prije 15 godina na ledini, a sad imamo tri puna skladišta izvrsnih, uzbudljivih, izazovnih knjiga. Postoji li išta ljepše?
Zaštitni je znak Naklade Pavičić troslov P. I. P. Ako se ne varam, oko njega postoji i mala priča?
Ne varate se. Taj smo troslov ukrali Ivanu Gunduliću. On je posvete mecanama u svojim knjigama završavao kraticom P. I. P. Valjda mu je bilo neugodno ispisivati cijelu rečenicu, Pozdrav i poklon, poklon u značenju naklon, pa je izabrao tu kratku formulu. Kod nas ta tri slova znače isto što i kod Gundulića, jer svaki naš čitatelj, a osobito kupac, zaslužuje da ga pozdravimo i da mu se naklonimo. Nije mala stvar izvaditi iz novčanika 250 kuna i potrošiti ih na našu knjigu. Ali smo troslovu dodali i još kojekakve odgonetke, na primjer "Pročitaj i preporuči", "Pavičić i Pavičići", "Promućkaj i prolij" itd. Imate li vi koju?
U ovih petnaestak godina u 13 biblioteka objavili ste 56 naslova (naravno, ispravite me ako su brojke nepotpune). Možete li ukratko predstaviti nakladnički program tj. profil Naklade Pavičić?
Prvi put čujem da imamo 13 biblioteka. Hvala vam, jer sad mi je jasno zašto nam je glava još iznad vode. Trinaestica je sretan broj! Naslova ima nešto više, ne mnogo manje od 100. Vjerojatno u obzir niste uzeli ponovljena i zaboravljena izdanja. Samo smo Araličinu "Ambru" tiskali u šest izdanja, Pavličevićevu "Povijest Hrvatske" u četiri... a ima i knjiga koje su izašle jednom, koje su rasprodane i za koje se i zaboravilo da smo ih objavili, primjerice "Predsjedniče, što je ostalo?" Nenada Ivankovića.
Što se profila tiče, on je vrlo običan i nedostižan. Namjera nam je izdavati vrijedne i komercijalne knjige. Tu i tamo smo žuđeni cilj i dostigli, svakako ne onoliko puta koliko smo htjeli. Bitne su nam knjige iz hrvatske povijesti te memoarska i književna biblioteka. I još nešto: osobito nam je stalo do proizvodnje novih knjiga, dakle onih kojih prije nije bilo i onih kojih ne bi ni bilo da ih mi nismo naručili i objavili.
Koji su naslovi postigli najveći tržišni uspjeh?
Nemojte posve ozbiljno shvatiti ono s fakirom. Imali smo mi, a imamo i danas, desetak knjiga koje su se prodavale kao bestseleri i koje se i danas, ako nisu rasprodane, dobro prodaju. Osim već spomenutih, mislim na "Povijest hrvatske književnosti" i "Sto krvavih godina" D. Jelčića, "Povijest Jugoslavije" i "Povijest NDH" H. Matkovića, Araličinu "Fukaru", poslovice "Kad ti kuća gori, a ti se ogrij" skupljača B. Matijace, "Hrvatske političke viceve" S. Babića, "Moja tri života" N. Eržišnik, "Piše Sunja Vukovaru" M. Međimorca, "Proljeće moderne Hrvatske" Drage Kastratovića, na inovativnu povijesnu raspravu "Hrvati u očima Mađara, Mađari u očima Hrvata" Dinka Šokčevića, "NDH u Beogradu" Alekse Vojinovića, "Suvremene hrvatske grafite" S. Botice... "Grafite" ove godine namjeravno objaviti u drugom, opsegom dvostruko većem izdanju, a ponovit ćemo još neke edicije.
Pavličevićeva "Povijest" objavljena je na poljskom, priprema se njezino ukrajinsko izdanje. Neki su me dan zbog Pavličevića zvali iz Argentine. Jelčić je preveden u Italiji, a radi se i na španjolskom izdanju...
Ima li naslova s čijom ste recepcijom ostali razočarani?
O, da, najviše kilavom prođom Pavičićevih knjiga.
Aktivni ste član Zajednice nakladnika i knjižara Hrvatske, član Vijeća spomenutog udruženja. Kako ocjenjujete razinu i učinkovitost organiziranja knjiškog ceha? Je li došlo vrijeme da se hrvatski nakladnici i knjižari i profesionalno organiziraju, da se prestane s praksom volontiranja pri čemu se teško može nekoga optužiti za nerad kada on za taj posao/funkciju ionako nije plaćen?
Nismo dobro organizirani. Zajednica radi koliko može, ali sve je to, slažem se s vama, više-manje na volonterskoj bazi. Nama bi bila potrebna jaka profesionalna, dobro organizirana cehovska organizacija koja bi bila kadra svladavati tržišne prepreke koje ne može svladati nitko od nas pojedinačno. Apsurdno je npr. da naša Zajednica nema pravnu osobnost, svoj račun u banci... i da ne može sklapati ugovore sa sličnim organizacijama u svijetu. Mi nemamo ni profesionalnu agenciju za organiziranje sajamskih i sličnih priredaba, pa se svake godine natežemo oko raznoraznih tehničkih banalija ili se pak batrgamo oko poslova kojima bi se morao baviti netko drugi. Ako je, recimo, sajam knjiga u Leipzigu autorski sajam, zašto naš nastup na tom sajmu ne organiziraju društva autora?
Sporazum o jedinstvenoj cijeni knjige primjenjuje se već više od godinu i pol dana. Kako vi, kao jedan od nakladnika koji je od početka podržao njegovo uvođenje, ocjenjujete potencijal ove tek jedne od mjera koje bi trebale pripomoći sređivanju prilično neuređenog hrvatskog knjiškog tržišta?
Sporazum o jedinstvenoj cijeni tek je prvi korak prema cilju, a ne cilj. Cilj bi morao biti moderan zakon o knjižnome tržištu i na tome se mora inzistirati. No, i ovako, sa Sporazumom, na tržištu je nešto više reda, što osobito osjećaju knjižari.
A kako ocjenjujete provedbu Sporazuma? Kako je primjena Sporazuma o jedinstvenoj cijeni utjecala na poslovanje Vaše nakladničke kuće?
U ovoj zemlji nitko ništa ne radi dragovoljno, samo prisilno. I kako onda da provodite Sporazum bez ozbiljnijih sankcija. Nedavno je kolega na sastanak Vijeća Zajednice nakladnika donio primjerak knjige koja je od svih podataka koje je kao legalna knjižna roba morala imati, imala samo cijenu! Pazite, nije imala navedenog ni autora, ni nakladnika, ni tiskara, ni distributera, ni ikakav datum... ništa. I što vi sad tu možete? Možete nakladniku, naravno, ako ga nađete, uskratiti dotacije Ministarstva kulture i kredite Ministarstva gospodarstva. No, što to vrijedi ako dotični nakladnik nije zainteresiran ni za jedno ni za drugo? On tiska divlja izdanja, zgrće novac i smije se nama koji razgovaramo o provedbi Sporazuma.
A što se nas u Nakladi Pavičić tiče, mi bismo bili zadovoljniji kad bi se Sporazum dosljednije primjenjivao.
Međutim, nije li problem i u tome što izgleda da ni sama Zajednica nakladnika i knjižara nema niti volje niti snage odrediti se prema onima koji se ne drže dogovorenih pravila igre?
I ovakva kakva je sada Zajednica bi mogla nešto učiniti na sankcioniranju prekršitelja. Može im se, na primjer, uskratiti pravo na sudjelovanje na sajmovima u organizaciji Zajednice, reklamiranje knjiga na TV-u po povlaštenim uvjetima... a možda bi ih se moglo, nisam siguran, i izbaciti iz članstva. Na kraju krajeva, mogli bismo svi iz Zajednice s njima prestati poslovati. No, imate pravo, neke pretjerane volje da se nešto učini baš i nema.
Da li sadašnji broj knjižara, njihova profiliranost i disperzija u Hrvatskoj odgovara profilu i produkciji Naklade Pavičić?
Otkad postojimo palimo svijeću-zahvalnicu za svaku novu knjižaru. Nije važno kakva je i koliko naših knjiga prodaje, bitno je da postoji. Neki mi se dan srece steglo kad sam ušao u knjižaru na Jelačić-placu br. 15 u Zagrebu. Mjesto knjiga dočekale su me ženske torbe! Ali, ipak, srećom, ni knjige nisu posve iščezle: sad su u podrumu.
Kako ocjenjujete način na koji hrvatski mediji prate knjigu, pa i kulturu općenito. I sami ste dugo u novinarstvu, pa tako i u kontaktu s uredništvima, vjerojatno možete i preciznije “mjeriti” njihov (ne)doprinos tretmanu knjige i kulture čitanja u društvu?
Ne znam što bih vam rekao, a što već stoput niste čuli. Zasad naši mediji uglavnom ugađaju publici bez ukusa i obrazovanja, no doći će vrijeme, posve se slažem s kolegom Pavlom Pavličićem, da će im postati zanimljiv i novac zahtjevnijih kupaca.
Iako rijetka, postojeća istraživanja čitalačkih navika u Hrvatskoj su poprilično poražavajuća. Iako ne raspolažemo dovoljno kvalitetnim i sveobuhvatnim istraživanjem, zabrinjavajući su postojeći podaci koliko se u nas čita, a prema kojima tek jedna trećina ispitanika godišnje pročita knjigu? Koji bi bili uzroci tome i što je moguće, i kratkoročno i dugoročno, učiniti da se ovakav poražavajući trend popravi?
Kažete da jedna trećina ispitanika godišnje pročita jednu knjigu. Nije to ni tako loše, jer to bi, ako anketu protegnete na cijelu čitalačku populaciju, značilo da godišnje imamo najmanje milijun čitatelja. Ako se taj broj podijeli s brojem svih knjiga koje se godišnje proizvedu, ispada da svaka ima 400-500 čitatelja. A to uopće nije malo, mislim, prosječno, statistički.
Na koji bi način država, u prvom redu kroz ministarstva kulture odnosno znanosti i obrazovanja, te gradske urede... mogla najbolje pripomoći poboljšanju situacije? Što nedostaje postojećim modelima ili što bi kod istih trebalo promijeniti?
Najzdravije je ulagati u jačanje tržišta. A tržište - to su kupci pojedinci, to su škole i to su sve vrste knjižnica. Kupcu pojedincu najefikasnije se može pomoći tako da mu se omogući da više zarađuje. Ali i tako da mu se, recimo, svaki račun za kupljenu knjigu prizna kao porezna olakšica. Ili tako da se roditeljima školaraca ne daju besplatni udžbenici, nego da im se dade bon kojim sami po svom izboru mogu kupovati knjige, ali isključivo u knjižarama. Izdatak za školske i druge knjižnice ne treba tretirati kao trošak, nego kao izravno ulaganje u zdrav razvoj društva. Naravno, s tim da se primaoci dotacija obvežu da će veći dio novca uistinu potrošiti za nabavku knjiga. No, dok je tržište ovakvo kakvo je sada, nužno je da ministarstva i županije nastave i izravno pomagati nakladnicima i autorima.
Kao autor ste početkom ove godine objavili prvi svezak dnevnika, "Ponedjeljak ujutro : Dnevnik 2005./2006./2007.", koji se sastoji od dnevnih bilježaka, stotinjak komentara iz kolumne u Večernjem listu, polemičkih tekstova... Vaša iduća dnevnička knjiga trebala bi se prema najavama pojaviti u 2009. godini, i trebala bi sadržavati zapise s početka 70-ih godina... sve ide po planu i programu?
Druga knjiga je spremna za tisak. Naslov joj je "Ako smo šutjeli, što je ovo? / Dnevnik 1973./1974./1975." Čeka se samo na promjenu klime na računu tvrtke.
Možete li već sada najaviti nova izdanja Naklade Pavičić u 2009.?
Dva naslova zaostala iz prošle godine već sam spomenuo. To je roman "Afroditin grijeh" Envera Imamovića, sveučilišnog profesora arheologije iz Sarajeva - o osnivanju Farosa na Hvaru prije nešto manje od 2.400 godina. I to je biografska knjiga "Tajni život slikara Vlahe Bukovca" mladog splitskog povjesničara Tihomira Rajčića.
Vjerujem da će na zanimanje publike naići još dvije knjige koje smo pripremili za početak godine. Ali, kako je još rano za punu informaciju, samo vam mogu reći da se u jednoj s medicinskog i teološkog stajališta govori o tajnama stigmatizacije, a da druga donosi zapise intelektualca koji je pet godina proveo kao beskućnik u Zagrebu. Beskućnik je knjigu napisao u suradnji s poznatim hrvatskim književnikom kojeg je sreo na zagrebačkom dnu.
A bit će toga još: u planu nam je devet naslova. |
preuzeto sa http://www.mvinfo.hr/izdvojeno-razgovor-opsirnije.php?ppar=2935
|
