ROMANSIRANA POVIJEST DOLASKA GRKA NA JADRAN

Roman “Afroditin grijeh” prof. Envera Imamovića uvodi čitatelja u samo praskozorje historije na obalama Zapadnog Balkana. Preko jedne ljubavne priče, u čijem se središtu nalazi ljubavna odiseja grčkog koloniste Efijalta, vrlo živim slikama ocrtava se razdoblje najsnažnijeg vala grčke kolonizacije na otocima srednjeg Jadrana. Konkretno, riječ je o odluci stanovnika egejskog otoka Parosa da osnuju koloniju, odnosno apoikiu, kako ta naselja u “tuđini“ zovu stari Grci. Osnivanje apoikia je jedna od karaktetistika antičke grčke civilizacije, preko kojih su se tekovine (uključujući i njene vrline i mane) ove civilizacije proširile duž obala Mediterana i Crnog mora.

Bez grčkih apoikia načičkanih oko mora, kao žabe oko bare, kako se slikovito o svojim sunarodnicima izrazio filozof Platon, današnji svijet bi bio umnogome drugačiji, sigurno zaostaliji; jer sa grčkim naseljenicima na „barbarske“ europske obale nisu stizali samo ljudi željni nove zemlje, nego i grčki jezik u svim njegovim dijalektalnim oblicima i pismenost i nova kulturna, znanstvena i tehonološka umijeća i dostignuća. Europa je tek sa grčkom kolonizacijom počela udisati punim plućima „mirise civilizacije“.

Posebno je to primjetno u slučaju Zapadnog Balkana, jer osnivanje grčkih apoikia na njegovim jadranskim otocima i obalama označava prijelomnu tačku u njegovom kulturološkom razvitku, jer tada započinje i njegovo prvo historijsko razdoblje. A upravo su naseljenici sa Parosa bili određeni da se dosele u jadransko područje, koje je većim dijelom arhajskog i klasičnog razdoblja grčke civilizacije bilo zatvoreno za grčke naseljenike; najviše poradi snažnog otpora domorodačke populacije i kroničnog ilirskog gusarstva.

Samo nekoliko godina prije dolaska paroskih naseljenika, tiranin grčkog grada Sirakuze na Siciliji Dionizije Stariji, nesumnjivo velika historijska ličnost, je u okviru svoga ambicioznog projekta stvaranja pomorske imperije na središnjem Mediteranu i potiskivanju Kartaginjana i Etruraca započeo sa otvaranjem uporišta i na srednjem Jadranu. Središnje tačka Dionizijeve strategije je osnivanje uporišta Ise na otoku Visu. Sirakuško otvaranje vrata Jadrana će na njegove otoke dovesti i naseljenika sa Parosa.

Autor vrlo vješto kombinira historijske podatke sa fikcijom govoreći o dešavanjima koja prethode otpošiljanju kolonista sa Parosa, sa okosnicom koja se vrti oko ljubavne veze Efijalta i Filomele. Čitava priča se usložnjava kada Efijalt bude ždrijebom izabran za jednog od naseljenika, što dovodi Efijalta u tešku situaciju, koja se pokušava razriješiti činom uzajamne zakletve kako bi se bar dala nada da je njihova veza moguća.

U opisu putovanja paroskih naseljenika duž egejskih i jonskih obala autor na zanimljiv, didaktički način predočava i čitav niz historijskih podataka, sa nizom referenci na drevnu grčku mitologiju. I ta odiseja paroskih naseljenika prema Jadranu, u kojoj se kao unutarnja priča nalazi još jedna odiseja, a to je ona ljubavna mladoga Efijalta, svoju simboličku poveznicu nalazi u posjeti otoku Itaci, domovini Odiseja. I tu se vidi kako autor ustvari čitavu priči koncipira na načelu „odiseje“ pojedinca u vrtlogu historijskog i prirodnog procesa, jednoj nadvremenskoj priči koja se može primijeniti na bilo koje razdoblje ljudskog postojanja.

Jer središnja ličnost Efijalt je sticajem okolnosti „gurnut“ u svoju malu „odiseju“, kao uostalom i svi mi koji imamo neke svoje „odiseje“ naših života. Tako je autor virtuozno ukomponirao u sliku jednog faktografski značajnog historijskog procesa (kao što je grčko naseljavanje srednjeg Jadrana) fiktivnu storiju o sudbini pojedinca… i ta storija predstavlja ustvari glavnu bit i temu čitavog romana. Na taj način autor gotovo neprimjetno čitatelja uvodi u osnovne životne dileme, iskušenja i priče, koje mogu na neki način dodirnuti bilo koga od nas, a što postiže bez korištenja krutih i nerazumljivih filozofskih i znanstvenih objašnjenja i zaključaka.

Efijaltova osobna „odiseja“ se nastavlja na otoku Hvaru, gdje kolonisti pod patronatom sirakuškog eparha (odnosno upravitelja) sa Ise uspostavljaju svoju apoikiu pod imenom Faros (na području današnjeg Starog Grada na Hvaru). Ali otoci na srednjem Jadranu nisu nenaseljeni, na njima postoje domorodačke zajednice i u taj dosta složen splet interakcije naseljenika i domorodaca se upleće Efijalt, kojeg autor koristi kao glavni simbol objašnjavanja tih odnosa i svih historijskih dešavanja koja će iz njih proistaći.

Efijalta na otoku zatiče novo iskušenje, a to je Teuta, kćerka lokalnog poglavice Grabosa. Iz njihovog slučajnog poznanstva roditi će se ljubavna veza, kroz koju autor prikazuje nove veze dva elementa, naseljeničkog grčkog i domorodačkog ilirskog. A ta veza je burna i slojevita, sa razliku od stare veze sa matičnom domovinom, koja se predstavlja u vidu Filomele koja je ostala u egejskom bazenu. Ostavljena domovina, u vidu Filomele, ima svoje brige…. Kao da autor kroz lik bolesne i patnjom nagrižene Filomele, koju pokušavaju prisilno udati, želi prikazati stanje tadašnje Grčke, svijeta ostavljenog da se guši i samouništava u patnji koju je je sam izazvao u tim turbulentnim vremenima tzv. Korintskog rata, jednog od mnogih produžetaka Peloponeskog rata…

Farani i Efijalt sada imaju novu priču koja se suočava sa domorodačkim napadom na njih. Taj napad ima historijski kontekst koji je opisao grčko-sicilski historičar Diodor i po kojem su domorodci sa Hvara pozvali svoje sunarodnike sa kopna da im pomognu istjerati Farane. Iz teške situacije Farane je spasio dolazak mornarice sa Ise, koja je razbile ilirkse brodiće i praktično otklonila bilo kakvu opasnost za Faros.

Nakon toga slijedi pomirenje dvije zajednice, koje autor prikazuje u planiranom vjenčanju Efijalta sa Teutom. Ali stara domovina ne napušta tako lako one koji su otišli, pa tako i Filomela, tajno napušta Paros i uspijeva se domoći Farosa, kako bi se ukazala iznenađenom Efijaltu. I tu u zadnjim poglavljima romana dešava se onaj konačni krešendo, u kojem se Efijalt suočava sa izborom čijoj je kompleksnosti i on sam pridonio, ali i silnice historijskog razvitka. A za izbor, i odluke proistekle iz njega dovode do nesmiljene tragedije u kojoj je Had ustvari jedini istinski pobjednik i kraj.