Vidi košaricu “Povijest hrvatske književnosti” je dodano u vašu košaricu.
-10%
Informbiro Naslovnica
Vladimir Bobinac

Informbiroovac

Sjećanja na logor Goli otok

11.70  (88.15 kn)

Za prosječno neupućenog mlađeg hrvatskog građanina informbiroovac zvuči prije kao pojam iz „Ratova zvijezda“, nego kao pojam iz bliske hrvatske povijesti. Taj se pojam danas uglavnom ne razumije, a kontekst u kojem je nastao i dalje se tretira onako kako se tretirao u drugoj Jugoslaviji, kao tabu. Tu i tamo se dogodi poneki ispad, kao što je, primjerice, bilo objavljivanje naše knjige Tito na Golom otoku, no šutnja je ostala više-manje sve što naše vrijeme o tom mračnom mjestu hrvatske/jugoslavenske povijesti ima reći. Šuti se unatoč tome što je Rezolucija Informbiroa iz lipnja 1948. – kojom je Titova komunistička partija, a s njom i država kojom je vladala, istjerana iz prosovjetskog komunističkog bloka sa Staljinom na čelu – bila uvod u masovan, bestijalan obračun Brozova režima s desecima tisuća svojih do jučer najvjernijih čuvara koji su preko noći otpisani i kao članovi partije, i kao građani, i kao ljudi, bačeni u okove, a mnogi i usmrćeni.

ISBN

978-953-7949-04-4

Godina

2017.

Broj stranica

200 str.

Format

12 x 20 cm

Uvez

mek

Za prosječno neupućenog mlađeg hrvatskog građanina informbiroovac zvuči prije kao pojam iz „Ratova zvijezda“, nego kao pojam iz bliske hrvatske povijesti. Taj se pojam danas uglavnom ne razumije, a kontekst u kojem je nastao i dalje se tretira onako kako se tretirao u drugoj Jugoslaviji, kao tabu. Tu i tamo se dogodi poneki ispad, kao što je, primjerice, bilo objavljivanje naše knjige Tito na Golom otoku, no šutnja je ostala više-manje sve što naše vrijeme o tom mračnom mjestu hrvatske/jugoslavenske povijesti ima reći. Šuti se unatoč tome što je Rezolucija Informbiroa iz lipnja 1948. – kojom je Titova komunistička partija, a s njom i država kojom je vladala, istjerana iz prosovjetskog komunističkog bloka sa Staljinom na čelu – bila uvod u masovan, bestijalan obračun Brozova režima s desecima tisuća svojih do jučer najvjernijih čuvara koji su preko noći otpisani i kao članovi partije, i kao građani, i kao ljudi, bačeni u okove, a mnogi i usmrćeni.
Informbiroovac (stvarni ili potvoreni pristaša Rezolucije Informacionog biroa komunističkih partija – IB-a, SSSR-a i Staljina, protivnik J. B. Tita) iz naslova ove knjige jest sam njezin autor Vladimir Bobinac (Zagreb, 1923. – Krk, 2014.), čovjek koji je 1949., kao student povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, nakon što ga je političkoj policiji prijavio prijatelj iz djetinjstva, izbačen s fakulteta i osuđen na dvogodišnju robiju, tj. na „socijalni rad“ (kako se teška robija službeno nazivala), na Golom otoku. Optužili su ga da je informbiroovac ili ibeovac, a da nikad točno nije saznao zašto je stradao: pretpostavljao je da ga je na robiju odvela nevoljkost da pljuje po kolegama samo zato što su bili staljinisti, jer staljinisti i zaljubljenici u Sovjetski Savez tada su u jugoslavenskoj komunističkoj partiji bili svi, od Broza do Bobinca.
Na golootočkoj robiji mučen je dvije i pol godine, tjeran, kao i svi drugi, da „revidira“ svoje pogrešne stavove te da i sam, kao i svi drugi, postane mučitelj „nerevidiranih“ logoraša. Dugo je prkosio, ali se najzad, kao i svi drugi, slomio i prihvatio batinu za premlaćivanje „bande nerevidiranih“. Pokajnicima (revidiranima) je život u logoru, „na mermeru“, kako su govorili logoraši iz Srbije, bio nešto podnošljiviji nego onima koji će to tek postati, no svim zatočenicima, bez obzira na status (nerevidirani ili banda, revidirani i aktivisti), bilo je strašno. Morila ih je žeđ, glad, iscrpljivale boleštine, mučeni su teškim, uglavnom besmislenim radom (prenošenje i tucanje kamena), ponižavani su i tretirani otprilike kao logorska gamad, uši i stjenice, no sve je to bio lakši dio života na Golom otoku. Najteže im je padalo sudjelovanje u okrutnom, neljudskom procesu „preodgoja“ drugih logoraša, u njihovom ponižavanju i svakovrsnom mučenju. To ih je pogađalo više od svega drugoga, to ih je izjedalo i razaralo im dušu.
Kad je autor ove memoarske knjige pušten iz logora, imao je 46 kilograma i traumu od 46 tona o kojoj je šutio 40 godina! A kad je početkom devedesetih progovorio, nije zašutio do smrti. Uz ostalo, samoinicijativno je s Krka, kao volonter, bez konkretnije pomoći društva, organizirao svojevrsnu turističku gerilu, tj. izlete na Goli otok, u kojima je sudjelovao i kao stručni vodič koji barata činjenicama i kao svjedok pun masnica na tijelu i duši stečenih u tom zloglasnom Titovu Alcatrazu.
Dio je Bobinčeva govora o Golom i knjiga Informbiroovac (oko 15 aa), napisana u povodu šezdesete, naravno prešućene, obljetnice osnivanja logora na Golom otoku (1949. – 2009.), u kojem je do njegova ukidanja 1988. (kada je uništena dokumentacija o logoru) robijalo oko 30.000 zatočenika, od kojih oko 4.000 iz njega nikad nije izašlo (do sredine 50-ih u logoru su boravili isključivo politički zatočenici, a poslije i oni drugih profila).
U knjizi, u poglavljima „Do Golog otoka“, „Goli otok“ i „Slobodan“, autor opisuje torturu što su je prolazili on i drugi nesretnici. Uspomene niže nevjerojatnom smirenoću, bez imalo osvetoljubivosti, bez ikakva junačenja („Na Golom otoku nema heroja. Heroji su završili u grobovima. Ja nisam heroj. Samo sam preživio“, kako je autor objasnio znatiželjnom novinaru.), bez fraziranja i prepričavanja općih mjesta, ali s mnogo pojedinosti od kojih čitatelju mora zadrhtati srce. Primjerice, logoraši su u akciji pošumljavanja kamenjara morali po cijeli dan, i po najvećem zvizdanu, stajati iznad posađene biljke i praviti joj hlad, da ne bi usahnula. A što su tako usahnuli logoraši, to na Golom nikoga nije zanimalo. Ili, „noćno kiblarenje“: logoraši iz skupine „banda“ morali su cijele noći stajati oko bačava s fekalijama, nagnuti nad otvor!
Mrcvarenje i slamanje logoraša, u fizičkom i psihičkom smislu, bilo je na Golom svakodnevna praksa. Provodili su je sami logoraši i nitko je nije mogao izdržati: svi su na kraju pristajali na ono što se od njih tražilo. Ipak, s nekim iznimkama, među kojima je bio liječnik Nikola Nikolić, inače i zatočenik logora Jasenovac za vrijeme NDH. I on je morao stajati u špaliru koji je mlatio novopridošle logoraše. Ali nije htio udarati. Stražari su se derali na njega i najzad ga i molili da barem digne ruku. Nije htio!
Na kraju, postavlja li Vladimir Bobinac pitanje o odgovornosti za mučenja i uništavanja ljudi u logoru koji je bio naličje jugoslavenskog poretka? Ne, ne postavlja. On u knjizi o tome izrijekom ne govori, premda se iz nje dobro vidi što o tome misli, a misli ono što je, u odgovoru na pitanje novinarke austrijskog Der Standarda Marije Sterkl, „trebaju li počinitelji biti pozvani na odgovornost?”, ovako formulirao: „Ni u kojemu slučaju! Ni u kojemu slučaju! Nikome ne predbacujem ništa. I ja sam stajao u špaliru, i ja sam batinao i derao se ‘bando jedna’. Svi smo bili počinitelji.“
Ukratko, rijetka, potrebna knjiga. Točna, dramatična, smirena, ubojita i ljekovita!

Možda će vam se također svidjeti…