-10%
Adobe Photoshop PDF
Dragutin Pavličević

Povijest jednog povjesničara

10.80  (81.37 kn)

Povjesničar Dragutin Pavličević bavio se u svojim stručnim i znantvenim radovima drugima. U knjizi Povijest jednog povjesničara / Doživljaji iz borbe protiv klasnog neprijatelja u Zagrebu od 1947. do 1952. pozabavio se vlastitim doživljajima iz mladih, davnih dana i uspomenama na njih. Opremljen historiografskim alatom i razvijenom vještinom pripovijedanja (kakva je rijetka i u književnim radionicama), vratio se u dane kad se, nakon završene niže gimnazije u Požegi, u jesen 1947., u jeku uspostave (eufemistički zvane „obnova i izgradnja“) nove komunističke vlasti, našao u Zagrebu, u Saveznoj srednjoj tehničkoj školi (SSTŠ) i njezinom internatu u Klaićevoj ulici. U nizu povezanih memoarskih priča, organiziranih u šest poglavlja, autor je opisao događaje u kojima je sudjelovao ili o kojima su mu pričali školski drugovi, one naoko male iz svoje škole, ali i one naoko velike iz života društva koje se silom preobražavalo.

Godina

2017.

Broj stranica

292

Format

12×20 cm

Uvez

mek

ISBN

978-953-7949-13-6

Kao i svaka dobra priča, i Pavličevićeva pripovjedna struktura, premda zasnovana na zbiljskom događaju, ima začudnu dimenziju. Nju autor pretežno gradi na socijalnoj pozadini, tj. na suprotstavljanju starih građanskih vrijednosti, navika, običaja, s novim, revolucionarnim metodama totalne društvene kontrole i represije. Primjerice, u priči o tjeranju na izbore pripovjedač konfrontira mlade, neiskusne skojevske aktiviste koji jedva da znaju o čemu je riječ, među njima je i on sam, i prekaljene (najčešće i prestrašene) građane koji zaziru od svake, a osobito od represivne vlasti. Ili u priči u kojoj skojevski demonstranti pred zagrebačkim kinom Kozara prosvjeduju protiv prikazivanja američkih filmova (tražeći ruske), upadaju u kino, nasilno otimaju filmske role i pale ih u dvorištu kina. Ili u priči o javnom sramoćenju nepoćudnih učenika ritualnim javnim razgolićavanjem. Prizori i stvarni i nestvarni, na način poznat iz slikarstva i književnosti magičnog realizma, samo što bi se ovdje ipak prije radilo o magičnom socrealizmu.

Pavličevićevi su autorski aduti jednostavnost u pripovijedanju, upućenost u društvenu i političku pozadinu zbivanja, sposobnost kretanja u vremenu i prostoru, kritičnost i blaga narav koja ne želi suditi, nego se našaliti (pa stoga i „borbu protiv klasnog neprijatelja“ iz naslova knjige ne treba uvijek shvaćati predoslovno). Kad je odlazio u Zagreb, u lijevi je džep na kaputu spremio komitetsku preporuku za upis u školu i dom, dok mu je majka ispod desnog džepa ušila sličice Gospe i Sv. Ante Padovanskog. Između ta dva džepa, svjetovnog, ovozemljskog, praktičnog, javnog; i duhovnog, uzvišenog, onostranog, tajnog, kretao se njegov život, a kreću se i njegove priče.

K tome, on ne piše kao da se od vremena kojeg se sjeća s protagonistima nije ništa dogodilo. Dapače, u priče iz doba namještenih suđenja klasnim neprijateljima, Informbiroa, progona i zatiranja neistomišljenika, posebice onih iz vlastitih redova, on spretno upleće kasnije događaje i sudbine. Što je s njima bilo poslije? – jest pitanje na koje Pavličević svome čitatelju ne ostaje dužan odgovora.

Magičnosti Pavličevićeva kazivanja pridonosi i njegova histroričarska specijalnost: život i običaji u kućnim ili obiteljskim zadrugama. Siromašna, otužna zbilja đačke menze, škole, točkica i bonova za (racioniranu) hranu, stoga je uvijek prošarana sočnim pučkim izrekama, poslovicama, bećarcima. Primjerice: UNRRA šalje i zadruga prima, / a Partija dijeli sebi i svojima.

Pavličević je rođen 15. siječnja 1932. u Luci Krmpotskoj kraj Novog Vinodolskog. Odrastao je u Pleternici u kojoj je pohađao osnovnu školu, a maturirao je u Saveznoj srednjoj tehničkoj školi u Zagrebu i Požeškoj gimnaziji. Studirao je povijest i hrvatski jezik na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu, zatim završio studij povijesti u Beogradu. Magistrirao je 1970. i doktorirao 1976. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Do 1964. radio je kao nastavnik i ravnatelj Osnovne škole u Pleternici, do 1970. bio je profesor Pedagoške akademije i ravnatelj Gimnazije u Petrinji, a od 1970. do 1976. djelovao je kao urednik za povijest u zagrebačkoj Školskoj knjizi.

Jedan je od osnivača Instituta (Zavoda) za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (godine 1971.), na kojem je od 1976. do 1997. radio kao znanstveni suradnik i savjetnik. Od 1997. radio je u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu, kojemu je bio i jedan od osnivača, a sudjelovao je i u osnivanju Hrvatskih studija, na kojima je predavao hrvatsku povijest XVIII. i XIX. st.

Neke od Pavličevićevih knjiga: Na vratima Požeške doline (1961); Narodni pokret 1883. u Hrvatskoj (1980); Hrvatske kućne zadruge, knjiga 1 (1989, 2010); Moravski Hrvati (1994); Povijest Hrvatske (1994, 2000, 2002, 2007); Kratka politička i kulturna povijest Bosne i Harcegovine (2000); Hrvati i istočno pitanje (2007), Hrvatske kućne / obiteljske zadruge, knjiga 2 (2010). Napisao je autobiografsku knjigu Iz ambara sjećanja i divana (2007) i zbirku priča i putopisa Sto lovačkih priča i zanimljivosti (2015).

Za knjigu Hrvatske kućne zadruge 1 dobio je prvu nacionalnu nagradu za znanost Bartol Kašić; za djelatnost u prosvjeti i struci Nagardu Ivan Filipović, a za monografiju Povijest Hrvatske u izdanju Naklade Pavičić Državnu nagradu za znanost.

Portal Požeški vodič, 27. listopada 2018.Večernji list, 15. veljače 2018.