Sjećanja kao povijesno vrelo i kulturna baština

Pisanje memoara zahtjevan je, odgovoran, neugodan ali, literarno i kulturološki izazovan posao. Postoji cijela skala memoarskih rukopisa odnosno pristupa opisivanju vlastitog života, društvenih djelatnosti, konačno vlastite i obiteljske intime. Neka od najvećih djela zapadnog kulturološkog kruga pripadaju žanru memoara. Na primjer, Sjećanja (lat. Confessiones) Sv. Augustina (Sveti Augustin ili Aurelije Augustin (lat. Aurelius Augustinus Hipponensis;Tagas-ta 354.-Hippo, 430.), jedno su od najpoznatijih teoloških, ali i memoarskih djela. Po iskrenosti ova se sjećanja mogu usporediti s memoarima indijskoga duhovnoga i političkoga vođe Mahatme Gandhija (Mohandas Karamchand Gandhi (Porbandar, 1869. – New Delhi, 1948.). Kada je riječ o memoarima treba istaći kako je engleski političar Winston Leonard Spencer Churchill (Oxfordshire, 1874. – London, 1965.) dobio godine 1953. Nobelovu nagradu za književnost odnosno za svoja sjećanja u šest tomova, pisana literarnim diskursom.
U našoj suvremenosti memoarima se utječu najčešće političari i javni djelatnici. O tome je objavljenja već cijela biblioteka radova. Neki od njih su u funkciji određene ideologije i stranačke pragmatike, dok su neki vrijedno povijesno pa i literarno štivo, kao npr. memoarski zapisi Franje Tuđmana i generala Janka Bobetka.
Književnici memoare pišu, naravno, kao ljubitelji lijepe riječi. Njima nije u prvom planu iskazivanje vlastite intime, uljepšavanje vlastite biografije, ili obračunavanje s političkim protivnicima (iako ima i toga), već im je u prvom planu svojim literarnim diskursom kroz prizmu osobnoga života kazati što se ima reći o vremenu u kojem žive i kojem su dali svoj kreativni potencijal. Npr., ističem kao posebnu vrijednost memoare Ksavera Šandora Đalskoga Pronevjereni ideali, a od novijih autora možda bi vrijedilo istaći po iskrenosti memoare Božidara Brezinščaka Bagole, Zapisi jednog bogoslova iz 1994., i Vesne Parun, Noć za pakost. Kada je riječ o književnicima, ne smijemo zanemariti činjenicu kako svaki od njih kroz svoja djela piše i o vlastitome životu, odnosno govori o sebi u svome vremenu.
Nevenka Nekić spada među najznačajnije suvremene hrvatske književnice. Okušala se u gotovo svim književnim rodovima, dodajući tome televizijske scenarije, snimanje televizijskih emisija historiografskog sadržaja i osobno sudjelovanje u njima. Uza sve to ova neobično radina, znatiželjna, energična i zaslužna hrvatska književnica stigla je ostvariti i relativno bogat slikarski opus. Često je vrlo polemična i odlična govornica, pa je pokušala sudjelovati i u političkom životu, poglavito u početku stvaranja slobodne hrvatske Države, ali uvidjevši kako politika ima ponekad svoje rukavce i svoje ponore, odlučila se posvetiti književnom radu i kroz njega upozoravati, koriti, opominjati, poučavati, jačati nacionalnu svijest i rodoljublje kod čitatelja. Pri tome je zauzela matoševski precizan i borbeni gard, braneći narodne interese i žigošući sve ono što te interese ugrožava. U nekim je svojim djelima iskazala i kapacitete potrebne za znanstveno-istraživalački rad na području povijesti književnosti Hrvatske i srednje Europe.
Obimno djelo Moja dva stoljeća na određen je način književničina oporuka, ali i suma životnih htijenja, mogućnosti i ostvarenja.
Knjiga počinje autoričinim rodoslovljem, odnosno literarnim pitanjem: „Kakvi su korijeni moga bića, koji su ljudi utjecali na oblikovanje moje osobnosti, ostavili u mojim dubinama svoje snove i čežnje, strahove i ljepote, strasti, taloge bolesti i sjete, ne znam. Ovo pitanje provlači borgesovski svoje prste kroz guste krošnje mojih prohujalih godina, sve od onih najranijih iz djetinjstva do danas.“
Iz navedenih sintagmi i korištenih pridjeva uočavamo kako je riječ o književnome tekstu. Međutim, čitajući dalje ovu zanimljivu knjigu uočavamo kako autorica poštuje kronologiju i povijesne činjenice, a ondje gdje se na njih ne može osloniti, oslanja se na obiteljsku memoriju.
Autoričina obitelj pripada srednjoeuropskom građanskom sloju. Po političkom opredjeljenju u obitelji je dominiralo učenje oca domovine Ante Starčevića. Krakovi obitelji književnice Nevenke Nekić obuhvaćaju veliki prostor od Varaždina, Zagreba, Siska, Vukovara, sve do Kotora i Skadra.
Vrlo je zanimljivo i korisno autoričino opisivanje života bake Elizabete-Lize koja je s malodobnim sinom Ivanom, autoričinim ocem, uoči Prvoga svjetskoga rata živjela u Kotoru. Ovu baku i njezino kotorsko razdoblje opisala je u posebnoj knjizi, Kotorskoj trilogiji. U tome bokokotorskome gradu njezina baka je živjela od 1900. do 1914., imajući ondje vlastiti hotel. Nevenka je poetski opisala svoj posjet ovome gradu godine 1959.: „Moja mladost bila je zadivljena čarolijom prirode i starinskoga grada koji se zgurio u zidinama, poput oskoruše smeđ i zatvoren, topao toga ljeta i začaran planinskim vrletima Lovćena. Sažimao je daleka stoljeća, kao i u doba očeva djetinjstva, kad je postojala propala K und K monarhija.“
Vrlo je dramatičan bijeg književničinog oca i bake iz Kotora. Zbog rata koji je izbio baka Liza je odlučila sa sinom se ukrcati u brod „Barun Gautsch“. Stjecajem okolnosti ili prstom Svevišnjega, netom prije ukrcaja na brod ona prihvaća prijedlog jednog isusovca da krene u Skadar, gdje bi u tamošnjoj Isusovačkoj gimnaziji dobila posao ekonoma, a njezin sin Ivan besplatno školovanje. Prst sudbine sastoji se u tome što je ovaj veliki putničkih brod potonuo pred Rovinjem, naletjevši na mine. Vojne vlasti nisu na vrijeme javile kapetanu promjene u minskim poljima…“ Nakon završetka Prvoga svjetskoga rata baka Liza i sin Ivan vraćaju se u Hrvatsku.
Život u novoj državi, kraljevini pod srpskom dinastijom Karađorđevića, nije bio lagan svjesnim i državotvorno orijentiranim Hrvatima. Otac Nevenke Nekić oženio se 1920. s Julijanom Dioši, djevojkom iz Đakova, podrijetlom Mađaricom, tako da autorica po majčinoj obitelji pripada ovom narodu. Mađarski dio obitelji zauzima važan dio u njezinim sjećanjima i ta su sjećanja nježna i puna dobrote. Život oca Ivana i majke Julijane započeo je u Petrovaradinu, gdje je on dobio mjesto na željeznici kao otpravnik vlakova. Posao na željeznici pratit će ga cijeli život.
Ivan Jaklin i Julijana imali su šestero djece s tim što je dvoje umrlo ubrzo nakon rođenja. Obitelj se često selila, zbog čega su živjeli u mnogim većim ili manjim mjestima po Srbiji i Makedoniji, jer je Ministarstvo na taj način Nekićkinog oca kažnjavalo zbog političkih stavova.
Drugi svjetski rat obitelj je provela u Zagrebu. Vrlo su zanimljiva njezina svjedočanstva iz tih dječjih dana. Poglavito se sjećala strahova od bombardiranja. „Srce mi je tuklo još dugo nakon rata, kad god bih čula zvuk aviona.“
Nakon Drugog svjetskog rata novi komunistički poredak ponovno je bio nemilosrdan prema obitelji Nekić. Po naređenju novih vlasti morali su napustiti Zagreb i preseliti se u Končanicu, gdje su živjeli na željezničkoj stanici koja je bila napol srušena. Bilo je to vrijeme i krize za ovu obitelj jer se, kako autorica piše, raspala: „Sestra je ostala u Zagrebu kao podstanar, brat je bio u domu i krenuo u medicinsku školu, a baka, tata, mama i ja s nešto sklepanoga rasparenoga namještaja, drugoga nismo ni imali od bombardiranja u Beogradu, ukrcali smo se u neki g-vagon i polako tandrkavim vlakom stigli nadomak Končanice“.
Iz Končanice Ivan Jaklin je premješten u Batinu Skelu pored Dunava. Nekićeva lirski opisuje rijeku Dunav: „Često sam s roditeljima prelazila tom skelom Dunav i ostaju mi u sjećanju ti čudesni izleti preko goleme rijeke. Dunav je moćan, a majka me drži za ramena i stišće k sebi, da mi vjetar s rijeke ne naudi… Kao Božje oko na starim oltarnim slikama, zrake se rasprostiru nad Dunavom, razlivena je voda široka, gusta, boje tamnoga jantara i slatkasta mirisa. Voda klizi nečujno, a skela ju presijeca koso, uz lagani šum. Na obali Batine ostaju zlatni žabljaci i srebrne trske koje lagano i nujno drhte. Nad njima mudri kukac prozirnih krila odlazi u izmaglici.“
Slijede nova preseljenja koja nema potrebe opisivati. Jedno vrijeme obitelj Jaklin je zbog očevog narušenog zdravlja živjela u Splitu i Nevenka se s nježnošću sjeća tih dana. Njezina mladost prošla je u materijalnoj oskudici, ali je živjela u vrlo skladnoj i duhovno bogatoj obitelji.
„Težak materijalni položaj bio je glavni razlog da napustimo tada skupi Split. K tome, ocu je bilo sve slabije i nije više mogao silaziti u grad… Ipak, najvažniji događaj za cijelu obitelj bio je očev odlazak u Italiju, u Tortonu, na ekshumaciju Brankovih (sin, ob. Đ. V.) posmrtnih ostataka. Kako rekoh, vjerojatno mu je to skratilo život. Po povratku se nikako nije mogao smiriti, danima je plakao.“
Obitelj se skrasila u Karlovcu. Ondje je boravila 17 godina. Autorica kaže kako je to bio „do tad najdulji naš boravak u jednom mjestu“.
„Otac je jedva preživljavao karlovačke magle kojih je bilo čak i ljeti, a od jeseni do kasnoga proljeća davile su njegova bronhitična pluća i slabašno srce, koje je zbog visokog tlaka postalo mlitavo, jedva tjerajući krv.“
Po želji roditelja, Nevenka upisuje učiteljsku školu. Slijede vrlo zanimljiva svjedočanstva o toj školi, ali i političkoj klimi koja je vladala u Karlovcu i cijeloj državi i snažno utjecala na učenike.
Prvo radno mjesto kao učiteljica dobila je selu Donja Motičina. Ovdje je upoznala i svoga budućeg supruga – Antu Nekića, profesora matematike.
„Na polasku u Donju Motičinu, za koju nikada nisam čula, bila sam uistinu očajna. Bila sam gradsko dijete, nepojmljivo mi je bilo da ću izgubiti vrijeme koje mi je trebalo za studij, da ću tavoriti u zabiti blatne Slavonije. Nije to bilo gizdavo Đakovo moje majke, nije to bio Kotor moga oca, ni Split, ni Zagreb, ni Karlovac… Dolaskom u to zaboravljeno mjesto otvorila mi se jedna velika knjiga o kojoj nisam znala ništa ili vrlo malo. Otvorile su se rane moga naroda, koji je stradavao u Jugoslaviji kraljevskoj, koji je patio u vrijeme Drugoga rata i u Jugoslaviji Titovoj. Prvi sam put shvatila pojam naroda i mistike koja je sastavni dio te riječi. Što sam ja imala s tim ljudima zajedničko? Što? A ipak, kad sam se našla u središtu nesretnoga sela, polako otkrivala skrivene istine, poslije ih godinama proučavala, nisam se više pitala zašto me to boli!“
Inteligentna i radoznala mlada učiteljica bez teškoća je upisala Filozofski fakultet u Zagrebu, studijske grupe: jugoslavistika i ruski jezik. No, raditi kao učiteljica i putovati u Zagreb na studij nije se moglo dugo izdržati. „Jednoga jutra, nakon tri mjeseca mučenja, kada sam već pala na pedesetak kilograma, nisam više mogla ustati iz kreveta. Ostala sam ležati – razočarana, zabrinuta, dokrajčena porazom. Morala sam se ispisati s Fakulteta i preseliti se na Pedagošku akademiju u Karlovcu. Tu sam kao studijske predmete uzela hrvatskosrpski jezik i povijest. Akademiju sam završila s odličnim uspjehom, bez velikog napora. Dok sam studirala, tješila sam se da ću se jednom ipak upisati na Filozofski fakultet. Nešto će se dobro dogoditi i ja ću ostvariti san. Tako je i bilo, uspjela sam se vratiti na Filozofski fakultet u Zagrebu, na studijsku grupu povijest, a onda i bibliotekarstvo. Tada sam već pisala pripovijetke i pjesme, a ništa nisam uspijevala objaviti.“
Slijedi Hrvatsko proljeće. O tome književnica Nekić piše: „Dva događaja obilježila su početak sedamdesetih u Karlovcu: dolazak Savke Dabčević Kučar i Mike Tripala nakon besmislene vojne vježbe (u kojoj je kao rezervist sudjelovao i moj Ante) i obilježavanje 300. obljetnice smrti Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana (30. travnja 1971.).“ No uslijedilo je gašenje Hrvatskoga proljeća. „Sve naše nade pale su u vodu kada se Veliki Hohštapler, kako je J. B. T. -a nazvao moj tata, sa svojim generalima i prvoborcima dogovorio da se bez milosti zatre hrvatska nacionalistička hereza… Sjećam se kobnog prosinačkog zasjedanja Titove vrhuške u Karađorđevu, kada su dekapitirani prvaci Hrvatskog proljeća.“ Počelo je kažnjavanje svih intelektualaca koji su iskazivali hrvatsko državotvorno opredjeljenje. Nevenka Nekić je izbjegla uhićenje i to zahvaljujući, kako sama priznaje, supruzi načelnika SUP-a s kojom je radila u školi.
Književni rad N. Nekić vezan je uz pokretanje časopisa Marulić u izdanju HKD sv. Ćirila i Metoda. Ona u svojim memoarima podrobno opisuje osobe koje su se okupljale oko ovoga glasila, među kojima su i neki istaknuti intelektualci koji će 1990. imati važnu ulogu u političkom životu Hrvatske.
„Naš se život nastavio u atmosferi straha. Nisi bio siguran hoće li ipak netko zahtijevati tvoj odstrjel. Moj ravnatelj u školi u Mahićnu prijavio je i svoga rođaka iz Donjeg Pokuplja, a gdje neće mene… Počeli smo pomalo tražiti način da se odselimo u Zagreb, u moj rodni grad, moj djedovski zavičaj“…
Dobila je posao knjižničarke u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, odakle je prešla za profesoricu u Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu, gdje je ostala do kraja radnog vijeka. „U Zagreb smo se uspjeli preseliti 1977. zahvaljujući odvjetničkim naporima Ive Brizića i velikom kreditu… Dolaskom u Zagreb silno su se intenzivirali moji literarni i društveni kontakti.“
Slijedi niz kvalitetnih svjedočanstava o istaknutim predstavnicima tadašnjeg književnog i političkog života. Isto tako vrlo je korisno njezino svjedočenje o radu u Klasičnoj gimnaziji. Ona spominje niz svojih učenika od kojih su neki danas istaknute osobe (po dobru i zlu).
Nakon demokratskih promjena, odnosno tijekom tih promjena, započeo je i autoričin politički rad. Vrijedi pročitati njezine nastupe u Njemačkoj i Mađarskoj, a poglavito njezino prijateljstvo s nadvojvodom Ottom von Habsburgom. Politički se organizirala u Hrvatskoj demokratskoj stranci kojoj je bila jedan od utemeljitelja. Uređivala je novopokrenuto glasilo Hrvatska domovina. Vezivalo ju je duboko prijateljstvo uz Marka Veselicu, pokojnoga karizmatičnog hrvatskog političara i znanstvenika. Ulaskom nekih njoj nepoćudnih ljudi u vodstvo stranke, ona se udaljava.
Slijedio je krvavi domovinski rat kojega Nevenka Nekić doživljava vrlo dramatično, poglavito tragediju Vukovara, gdje pogiba pet članova obitelji s majčine strane. O tome je progovorila u nekoliko svojih knjiga pjesama i proze.
Možda su najdojmljiviji opisi susreta Nevenke Nekić s papama Ivanom Pavlom II. i Benediktom XVI. Štoviše, kada je ovaj posljednji boravio u Zagrebu, Nevenka Nekić je imala čast pozdraviti ga u ime hrvatskih književnika na svečanosti održanoj u HNK-u. Ivana Pavla II. usrdno je molila da pomogne Hrvatskoj u danima strane velikosrpske agresije i okupacije trećine državnog teritorija.
Oslobađanje Hrvatske i njezino međunarodno priznanje, a zatim smrt predsjednika Tuđmana donijeli su Hrvatskoj velike promjene. Ideali o kojima je sanjala (o kojima smo sanjali) polagano su se topili. Slijedile su velike unutarnje promjene, rad Haškoga tribunala, hapšenje hrvatskih časnika, nepravedno suđenje, pokvarenost europolitičara, unutarnje turbulencije itd., na što Nevenka Nekić reagira snažno u svojim romanima.
Knjigu Moja dva stoljeća Nevenka Nekić završava dramatičnim priznanjem: „Ne vjerujem našim političkim strankama, vjerujem samo u naše branitelje. Najteže suze koje me peku vidjela sam u očima branitelja na našim skupovima. Eno ih uhićuju naši policajci, i to na mjestima na kojima su počinjena najstrašnija zločinstva, u Srbu, mjestu neopisivoga zla: komunisti i četnici, uz pomoć Talijana, ubili su tu oko 200 hodočasnika sa župnikom kojega su ispekli na ražnju. Ta tom se srpskom svetištu, a našem stratištu i danas hapse hrvatski branitelji.“
Nevenka Nekić je zaorala duboku brazdu u hrvatskoj književnost, a neki od njezinih romana s temom iz Domovinskog rata spadaju u najbolja ostvarenja ovoga žanra do sada kod nas napisana. Knjiga Moja dva stoljeća ima pored literarne i historiografsku vrijednost. Autorica je baštinica povijesne memorije i tu je memoriju u ovoj knjizi prenijela na nove naraštaje i time je ispunila svoje ‘deržanstvo’. Čini to stekliški na Starćevićev način. To je najviše što književnik domoljubnog opredjeljenja može učiniti. Želimo autorici snagu za ostvarenje još nekoliko važnih projekta.

Đuro Vidmarović, predstavljanje knjige u DHK, 16. siječnja 2018.