Josip Pavičić, pisac i nakladnik, već dvadeset šest godina opstaje na nesigurnom hrvatskom izdavačkom tržištu. Od 1964. do 1991. radio je, najviše kao kritičar i kolumnist, u novinama (Studentski list, Večernji list, Vjesnik u srijedu, Vjesnik), a devedesetih je godina bio lektor hrvatskog jezika na sveučilištima u Mađarskoj i Austriji. Dvaput je nagrađen godišnjom nagradom HND-a Zlatno pero. Od 1993. glavni je urednik u Nakladi Pavičić. Objavio je trinaest knjiga, među kojima su i tri dnevničke: „Ponedjeljak ujutro“, 2008., sa zapisima od 2005. do 2007., „Ako smo šutjeli, što je ovo?“, 2010,, sa zapisima nastalima od 1973. do 1975., i „Kraj novina“, 2010. (razdoblje od 1976. do 1978.). Od kraja 2005. do kraja 2012. bio je tjedni kolumnist Večernjeg lista. Tekstovi iz Večernjaka objavljeni su u knjizi „Gluho kolo“.
Covid 19 dodatno je ugrozio hrvatsku knjigu. Knjižare su zatvorene. Kolika je šteta nanijeta hrvatskim izdavačima koji se i tako bore za preživljavanje?
Knjižare se upravo otvaraju i to je nesumnjivo dobra vijest. No, veliko je pitanje hoće li tko prijeći njihov prag. Knjige jesu hrana i lijek za dušu, ali duša ipak nije želudac i navikla je na gladovanje. Kadra je štošta podnijeti, pa i duži post. Hoću reći, čovjek bez knjige može preživjeti, ali bez kruha i vode ne može. Pa ako već mora birati između odlaska u špeceraj i knjižaru, izabrat će špeceraj. Naravno, vi ćete me sad pitati zašto bi morao birati, zašto ne bi mogao otići u oba dućana, i po kruh i po knjigu.
Da, zašto?
Zbog društvene psihoze izazvane strahom od koronavirusa. Već se mjesecima bubnja da se od građanina očekuje, pa i zahtijeva, da u svome interesu i u interesu svojih bližnjih bude odgovoran i ostane kod kuće. Proglašene mjere ograničenja kretanja odnedavo su relaksirane, sad se može u knjižaru i u knjižnicu, ali strah i nelagoda nisu nestali. Potencijalni se čitatelj ili kupac knjige i dalje boji izlaska. I neće izaći sve dok strah i nelagoda ne prođu. Ako na nekim vratima piše „ovdje se možete zaraziti“, tko će ih otvoriti bez velike nužde? Uostalom, užitak u čitanju povezan je s opuštenošću. Duševna napetost, nemir i strah nisu baš najbolji prijatelji čitanja. Meni je čitanje profesija i ja mogu i moram čitati u svim okolnostima. Ali koliko je takvih? Većina čita kad se opusti. A opustiti se ne može i ne smije nitko. Ili, kako nas uči nova antivirusna kultura: popustiti, da; opustiti se, ne!
Najnoviji podaci o čitanosti knjiga govore da su Hrvati prošle godine pročitali nešto više knjiga nego prethodne. Godinama je – sve od posljednjeg velikog ekonomskog sloma – čitanost stagnirala ili nazadovala. Sada se malo oporavila i eto ti korone!
Dakako, knjižare i knjižnice se moraju otvoriti i dobro je da se otvaraju, ali na njihov povratak u život još ćemo morati pričekati. Čak i nije važno koliko će oporavak trajati, nego hoće li ga biti.
Hoće li ga biti?
Potrebe za knjigom uvijek će biti. Sve drugo će se promijeniti. Kako, ne znam, ali u jedno sam siguran. Ova globalna kriza s koronavirusom uskoro će se, vjerojatno već od jeseni, preliti u biblioteke novih, uzbudljivih, iznenađujućih, pametnih, možda i glupih, ali i neopisivo intrigantnih knjiga. Malo je ljudskih djelatnosti koje svoju i tuđu propast mogu pretvoriti u svoj procvat kao što to može djelatnost knjižarsko-nakladnička. Ako ne bude išlo drugačije, slijedit ćemo tradiciju naših Imoćana, prebaciti preko ramena knjižaru u sanduku i krenuti u potragu za opuštenim kupcima.
Malo vas je teže zamisliti kao putujućeg nakladnika, ali u ovim je ludim vremenima sve moguće. Šalu na stranu, perspektive svakako nisu blistave. Nekad je u Hrvatskoj bilo čak 1.000 izdavača, mnogi su u međuvremenu propali. Hoće li naše nakladništvo ipak opstati?
Ne, u Hrvatskoj je na početku bilo čak 3.500 registriranih izdavačkih poduzeća. No to je statistika. Sada ih je donekle živih i djelatnih, onih kojima je nakladništvo jedina djelatnost i koji su dosad objavili respektabilan broj naslova, ne više od pedesetak. Neki su propali, ali većina nije. Jednostavno su nestali, ugasili se, zaglavili u statističkim labirintima, isparili, promijenili obličje, nema ih više.
Da, naše će nakladništvo opstati, ali svakako ne na način na koji opstaje danas. Od velebnih zgrada i golemih hala u kojima tutnje tiskarski strojevi neće ostati ništa. Odsviralo je i velikim izdavačkim sajmovima knjiga. Najveći sajam knjiga, onaj u Frankfurtu, počeo se runiti već prije ove svjetske zaraze. Sada će u vlastitu propast – ili preoblikovanje, kako vam drago – krenuti u galopu. Ne zbog korone, nego zbog novih vremena i novih običaja s kojima je došla i korona.
Sjetite se kako je s tiskarstvom, nakladništvom i trgovinom knjigom bilo na samom početku Gutenbergove ere. Sve što vam je trebalo za izdavanje knjige mogli ste utovariti na jednog konja. Mnoge knjige tiskane u to pionirsko vrijeme nemaju otisnuto mjesto izdavanja, jer se tiskalo tamo gdje je konj stao. Radilo se po kućama, danas bi se reklo „od kuće“, a prodavalo se na tržnicama zajedno s paprikom, mrkvom i šljivama. Tako će nekako biti i sutra, tako je zapravo već i danas, s koronom i bez nje. Jeste li ikad vidjeli halu u kojoj Amazon tiska svoje knjige? I što je uopće Amazon? Nakladnik? Knjižar? Tiskar? Univerzalni trgovac? Čarobnjak iz Oza? Odgovor je u onoj tiskari na konju i onom univerzalnom imotskom sanduku. Samo što je nekad prevladavao ljudski i konjski pogon, a danas više-manje sve radi na struju i online. Ali princip je u osnovi isti: rad od kuće za čovjeka koji sjedi doma, ima račun u banci i bulji u ekran.
Mnogi su se izdavači okrenuli online knjigama, pogotovu sada kada vlada pandemija. Mislite li da će se izdavači sve više oslanjati na online izdavaštvo ili će i dalje preferirati klasičnu knjigu?
Bez weba i mreže više se neće moći, to je jasno. Tko se tome ne uspije prilagoditi, taj će otpasti. No, ne mislim da je sudbina klasične knjige tako crna kao što se ponekad čini. Klasična je knjiga izdržljiva i preživjet će sve mijene. Zbog onoga što je u njoj, ali i zbog onoga što ona jest kao predmet. Čovjek koji voli čitati knjige, voli knjigu uzeti u ruke i družiti se s njom, ponekad s njom i zaspati. Mislilo se da će knjigu istisnuti ovakvi ili onakvi elektronski strojevi za čitanje, praktični, svestrani, lagani, pristupačni. Ali to se nije dogodilo. I neće. Svi u rukama nose mobitele, ali tko će, molim vas, na ekrančiću veličine konzerve srdela čitati Cervantesa, Dostojevskog ili Salingera.
Sjećam se jednog performansa s Frankfurtskog sajma knjiga iz sredine osamdesetih godina. Čovjek je u prostoru između dvaju paviljona s izloženim knjigama svakih pola sata maljem razbijao po jedan televizor. Imao je to biti prosvjed protiv novih medija koji ugrožavaju klasičnu knjigu. Je li otad knjiga izgubila išta od svoje privlačnosti?
Web i mreža zapravo mogu pomoći klasičnoj knjizi da komotnije živi, da skrene na sebe pozornost, da bude razglašena, da brže dopre do čitatelja, da se lakše proširi i višekratno proda. Internet se knjigom može poslužiti na milijun načina, ali na jedan ipak ne može. Sam ne može biti knjiga. Može biti kao knjiga, može biti i savršeniji od knjige, ali knjiga ne može biti. Ne može pasti na pod u najzanimljivijem trenutku. Ili zamijeniti slomljenu nogu na sofi.
Što bi za izdavače i knjigu moglo i trebalo učiniti Ministarstvo kulture?
Posao je državne uprave da se brine za funkcioniranje sustava. A da bi sustav mogao djelovati, nužno je da se zna tko što u sustavu radi. Posao je knjižara da se bave knjižarstvom, tj. trgovinom. Knjižnice su tu da svojim korisnicima uz minimalnu naknadu omoguće susret s knjigom, a misija je nakladnika da pronalazi, inicira, naručuje i objavljuju zanimljive, vrijedne, nove i potrebne knjige. A nije posao biblioteka da budu nakladnici i trgovci, posao trgovaca da budu bibliotekari i nakladnici, a posao nakladnika da budu trgovci i bibliotekari. Kao što ni posao raznih udruga, škola, društava, staleških organizacija, fakulteta, saveza, ustanova i bogtepitaj koga sve ne nije da objavljuju knjige i onda te knjige prodaju Ministarstvu za potrebe javnih knjižnica.
Ministarstvo odgovara za sustav i za što efikasnije, regularno ulaganje državnog novca u napredak hrvatske knjige. Što, recimo, na državnoj blagajni Ministarstva ima tražiti izdavač kojemu je država već platila i posljednju klamericu u ladici druge sekretarice trećeg pomoćnika osmog urednika?
Dugo ste bili književni kritičar Vjesnika i Večernjeg lista, upućeni ste u naše medijske prilike. Vlada li u hrvatskim tiskovinama i na portalima i dalje ono što Ivan Aralica naziva komunističkim mentalitetom?
Vremešni američki virtuoz na burzi George Soros, nosilac hrvatskog Reda kneza Branimira s ogrlicom, smatrao je da će njegovi nekadašnji ljuti neprijatelji komunisti biti njegovi najbolji demokrati. I nije se prevario. Njegove institute ‘otvorenog društva’ po propalim komunističkim zemljama uglavnom su napučili bivši članovi komunističke partije. Oni su se, računao je stari majstor, dobro razumjeli u zatvoreno društvo, pa će se dobro snaći i u njegovu otvorenom. Kako su se snašli, o tome je Aralica 2002. u Nakladi Pavičić objavio pozamašni roman „Fukara“, jednu od naših najčitanijih knjiga. A što se tiče njihova snalaženja u današnjem medijskom prostoru, skrenuo bih pozornost na jednu posebnost mnogih nekadašnjih komunista. Oni su ostali bez Partije, postali su Sorosovi demokrati i liberali, ali su u svjetonazorskom smislu ostali Jugoslaveni. Jugoslavije nema 30 godina, ali je i danas živ jugoslavenski pogled na svijet. Komunistički je mentalitet velika nevolja u društvenom životu današnje Hrvatske, i medijske i svake, ali je još veća nevolja hrvatsko jugoslavenstvo. Teoretski, Hrvatska može postojati i s komunizmom, ali s jugoslavenstvom ne može, jer jugoslavenstvo je negacija hrvatstva. A upravo jugoslavenstvo ili antihrvatstvo gospodari našim medijima, pa i dobrim dijelom političkog života.
Žalosno je neki dan bilo gledati tri naša državna prvaka kako se u Jasenovcu klanjaju jednoj zlonamjernoj laži iz jugoslavenskih vremena. Ta se laž s vremenom mijenjala, jer laž se dade lakše mijesiti nego istina. Najprije je stradalih u logoru sa šest baraka bilo milujun, onda je uvedena brojka od 700.000, pa 400.000, a sada u Jasenovcu posjetitelje muzeja informiraju da je ubijenih bilo 83.000. Tuđman je robijao zbog brojke od 40.000, a slična je tvrdnja Brunu Bušića stajala glave. I sad, umjesto da se tome stane na kraj, da se jasenovačka dionica povijesti Drugog svjetskog rata napokon svestrano, savjesno i odgovorno istraži i rasvijetli, najodgorniji ljudi naše države ponizno su pognuli glave pred crnom jugoslavenskom konstrukcijom uperenom protiv države kojoj su na čelu.
Imamo li znanstvene ustanove sposobne da istraživanje organiziraju i provedu? Imamo. Imamo li mogućnosti da angažiramo strane eksperte da oni, zajedno s našima ili posve samostalno, istraže turobnu jasenovačku temu? Imamo. Jesmo li kao narod i civilizirani građani spremni prihvatiti istinu kakva god bila? Jesmo. Pa zašto onda to ne učinimo? Očito zato što se do mnogih hrvatskih glava još nije probila činjenica da ovdje više nema Jugoslavije, nego da ovdje živi samo Hrvatska. Dobro, mali smo i moramo računati s kompromisom, ali da se naše državno vodstvo klanja pred antihrvatskim izmišljotinama iz jugoslavenskih vremena, to nikako ne bismo smjeli prihvatiti. Bolje da nas nema.
Kao mali izdavač preživjeli ste objavljujući vrlo zanimljive knjige. Koja su vaše najprodavanija izdanja i čime se bave?
Naklada Pavičić je kuća specijalizirana za vrhunsku publicistiku povijesne i političke tematike. Kad smo prije gotovo trideset godina započeli s nakladničkim poslom, čitatelju u Hrvatskoj htjeli smo ponuditi knjigu koja u političkom smisli nikome ništa nije dužna. Sve što se o nacionalnoj povijesti piše u Francuskoj, Španjolskoj ili Irskoj piše se s francuskog, španjolskog ili irskog stajališta. Ima li išta prirodnije nego da tako bude i u Hrvatskoj. Zašto mi na sebe i na druge ne bismo gledali svojim očima? I umjesto austro-ugarske ili jugoslavernske hrvatske povijesti napokon napisali hrvatsku – hrvatsku povijest. S tom smo zamisli započeli, nje smo se držali i nje se i danas nastojimo držati.
Naša prva tri naslova bila su „Povijest Hrvatske“, „Povijest NDH“ i „Povijest Jugoslavije“, a u posljednjih nekoliko godina, nakon što smo objelodanili niz od sto dvadesetak izdanja, tiskali smo prvi hrvatski prijevod „Komunističkog manifesta“, „Kratku povijest komunizma za nekomuniste“, zbornik političkih ogleda iz doba NDH „Ustaški put u socijalizam“, „Tito na Golom otoku“, „Radni logor Jasenovac“, „Jasenovac iz dana u dan“… A upravo pripremamo „Povijest kontrarevolucije“ i memoare Nikole Štedula „U službi savjesti“. Svi ti naslovi bili su, jesu ili će biti bestseleri.
Spomenuli ste dvije knjige Igora Vukića o logoru Jasenovac. Obje su izazvale i izazivaju burne reakcije. Prigovara im se da one ublažavaju sliku Jasenovca kao logora u kojem su ubijani ljudi. Jesu li takvi prigovori opravdani?
Svi prigovori, osobito ako su potkrijepljeni činjeničnim materijalom, dobro su došli. Autor ne smatra da ima patent na istinu i spreman je na dijalog sa svakim razboritim, pa i nerazboritim, kritičarom. Dapače, on je na javnim tribinama i u svojim tekstovima višekratno oponente pozivao na sučeljavnje. On nije sveučilišni profesor, ali jest po struci politolog i studirao je povijest. Skrupulozan je istraživač koji, za razliku od mnogih svojih kolega sveučilišnih profesora, praktički svaki dan sjedi u Hrvatskom državnom arhivu i studira građu. Ima, dakle, i spremu i moralno pokriće za sudjelovanje u stručno-znanstvenoj raspravi. Tko god misli da nije tako, neka mu se suprotstavi, ali ne diskvalifikacijama, nego dokazima.
Nesreća je u tome što se crni mit o Jasenovcu stvoren u doba jugoslavenske diktature ovdje i danas uzima kao jedini pravi argument, pa i kad se javlja u svom najnakaznijem, karikaturalnom obliku. Mislim na nedavnu izjavu najvišeg dužnosnika susjedne države, u kojoj se uobičajenoj fantastici o Jasenovcu, punoj odvratnosti, besmisla i podlosti, dodaje i jedan dosad nepoznat ‘podatak’, da je ustaše u Jasenovcu na ubijanje navodio biskup Josip Juraj Strossmayer.
I, sad, umjesto da se netko u ovoj državi naposljetku primi argumenata i kaže bobu bob, a popu pop, naš državni vrh pognute glave amenuje povijesne laži koje im s druge strane granice dobacuju ugledni povjesničari koji su otkrili da je Strossmayer bio fašist.
Čula sam da ste napisali knjigu pjesama o ništavilu. S obzirom na to da već dugo živimo u svijetu ništavila, ratova, gladi, terorizma i bolesti, građe vam vjerojatno nije nedostajalo?
Da, zbirka ima naslov „Kanconijer o ništavilu“. Ima 51 pjesmu i „Epilog“. Prve sam pjesme napisao u svibnju prošle godine, a „Epilog“ na dan potresa u Zagrebu. Izaći će, ako nas dotad ne proždre ništavilo, najesen.
Marina Tenžera, 7dnevno, 8. svibnja 2020.