Tajna pisma Udbina egzekutora

Shirley Helen Štedul: Samo dan prije smrti mog supruga stigla je kuverta s tekstom na dvije stranice, na hrvatskom i engleskom. Potpisao se Vinko Sindičić, čovjek koji je pokušao ubiti mog supruga

Pismo je bilo adresirano na Nikolu, a on je bio smrtno bolestan. Ležao je u krevetu. Adresirano je bilo iz Milana i ja sam ga preuzela te otišla u kuću. Otvorili smo ga. Kćeri Monika i Kristina i ja odlučile smo da ga nećemo pokazati Nikoli koji je ležao teško bolestan. Dan kasnije, 15. ožujka 2022., Nikola Štedul  preminuo je od karcinoma u 85. godini. Pismo je bilo napisano na dvije stranice, na hrvatskom i engleskom, a potpisao se Vinko Sindičić (80), čovjek koji je pokušao ubiti mog supruga. Kćeri Kristina i Monika nisu bile uopće za to da ga primim, ali mislila sam da je ipak nešto bitno i da ga trebam preuzeti. Kopija tog pisma bila je poslana na adresu odvjetničkog ureda koji je zastupao supruga, a sada zastupa nas u privatnoj tužbi protiv Vinka Sindičića za naknadu štete.

Priča nam to Shirley Helen Štedul o pismu koje je primila prije nešto više od dvije godine te je o tome nedavno progovorila za BBC-jev podcast.

Kaye Adams, tada 26-godišnja škotska novinarka, bila je među prvim novinarima na mjestu pada PAN AM-ova Boeinga 747 iznad škotskog sela Lockerbieja u kojem je 21. prosinca 1988. godine poginulo 259 putnika i 11 mještana.

Samo dva mjeseca ranije bila je i u škotskom gradiću Kirkcaldyju, na mjestu atentata u kojem je s više hitaca ustrijeljen hrvatski politički emigrant Nikola Štedul. Bio joj je to jedan od prvih većih izvještaja s mjesta nekog zločina i, kako kaže, jedan od onih koji je obilježio njezinu karijeru. O tom su događaju tada izvještavali i svjetski mediji.

Danas, 36 godina kasnije, Kaye se iz sasvim novog rakursa vratila nesretnom događaju. O atentatu na Štedula snimila je dramatičnu epizodu na audio podcastu objavljenom na BBC-ju. Serijal se zove “Ubojica dolazi u grad”, a u sklopu njega Kaye slušateljima otkriva potpuno novi i nepoznati moment u priči o političkom emigrantu. Riječ je o jednom pismu…

Adams sada prvi put otkriva kako je udovica Nikole Štedula samo dan prije, 14. ožujka, primila pismo, a njezin je suprug preminuo sutradan.

“U tom pismu on na hrvatskom i engleskom nudi mirno rješenje spora. Osporavao je da je ikad pucao u Nikolu te da mu je sve bilo namješteno u sudskom postupku i da bi se on i Nikola trebali sastati”, ispričala je među ostalim Štedulova udovica.

– Nudio je mirno rješenje spora osporavajući da je on pucao u Nikolu. Kad bi sve to što je napisao bilo istina, svi bi morali biti uključeni u veliku zavjeru, škotski pravosudni sustav, svi odvjetnici, svi susjedi. Bilo bi to naprosto suludo – ponovila nam je Shirley Helen Štedul.

Dok priča o svom pokojnom suprugu, zasuze joj oči kad kaže: – Nikola je sanjao neovisno pravosuđe u Hrvatskoj. Smatrao ga je temeljem demokracije. A što se događa? Već 24 godine traje postupak za naknadu štete. Dvije godine se na suđenju nije ništa događalo jer je sudac bio na bolovanju. Kako je to moguće? S obzirom na to da je sve još u postupku, a nadamo se da će uskoro biti donesena presuda, zasad vam ne mogu više reći. Ja se Vinka Sindičića ne bojim, ali imam rezervu zbog pravosuđa – kaže naša sugovornica koja živi u Hrvatskoj.

Dodaje kako možda i nije slučajno da je Sindičić od nekoga doznao da je Nikola Štedul bio teško bolestan, a adresu na koju će poslati pismo znao je jer je bila u sudskom spisu.

Sindičić, Udbin egzekutor kojeg su 10 godina nakon atentata na Štedula britanske vlasti izručile Hrvatskoj gdje mu je suđeno za pokušaj ubojstva Nikole Štedula i Brune Bušića, danas živi na relaciji Italija – Švicarska – Njemačka. Nikola Štedul bio je političar u emigraciji, a poslije osamostaljenja Hrvatske domovinski političar. Bio je čelni čovjek Hrvatskog državotvornog pokreta i jedan od rijetkih hrvatskih emigranata koji je preživio Udbin atentat. U vrijeme kada je na njega izvršen atentat predsjedavao je Hrvatskim državotvornim pokretom, organizacijom koja se zalagala za neovisnost Hrvatske od Jugoslavije.

Ovako je pokušaj svoje likvidacije opisao Nikola Štedul na stranicama knjige “Nikola Štedul – u službi savjesti – memoari” u izdanju Naklade Pavičić.

“Četvrtak, 20. listopada 1988. počeo je uobičajeno. Shirley je pozvala Kristinu da požuri dolje na doručak, ako s nama želi u Dundee, a Paša je sjedio pred vratima, nestrpljivo čekajući da ga netko izvede u šetnju. Kad sam sišao i sjeo da navučem čizme, pas je shvatio da će u šetnju sa mnom i uzbuđeno se postavio preda me s uzicom u zubima udarajući repom po zidu iza sebe. Vrijeme je bilo standardno za to doba godine, nebo prekriveno sivkastim oblacima.

Pred jutro je prestalo kišiti, ali mirisalo je na novu kišu. Kako smo sinoć bili u dugoj šetnji, nije se previše bunio kad sam mu tog jutra šetnju malo skratio. Žurilo nam se u Dundee, u želji da ne zakasnimo na prva jutarnja predavanja. ‘Ajmo, stari!’, viknuo sam Paši na povratku i zakvačio mu povodac za ovratnik, ‘da vidimo što nas čeka za doručak’.

Kad smo izašli iz šumice i krenuli nogostupom na ulicu prema kući, razmišljao sam o tomu kako da započnem esej o ‘glasnosti’ i ‘perestrojki’. I kako da u njega uklopim mogući utjecaj događaja u SSSR-u na stanje u Jugoslaviji, odnosno na ostvarivanje prava Hrvata na državnu neovisnost. U tom sam razmišljanju primijetio da se neki crni auto, koji je stajao na rubu ceste, pedesetak metara od mene, pokrenuo blagom nizbrdicom i počeo mi se približavati.

Auto se kretao polagano, kao da je njegov vozač tražio neku adresu naginjući se preko prednjeg putničkog sjedala i spuštajući na toj strani prozorsko staklo. Pomislio sam da je za volanom kakav trgovački putnik ili netko sličan, u svakom slučaju izgledalo je kao da nešto traži. Zaustavio se uz pločnik, točno pokraj mene i Paše, ispred kuće naših prvih susjeda i njihova ‘vrtnog kamenjara’.

Od auta sam povukao Pašu koji je već počeo njuškati njegov prednji kraj, a ja sam se nagnuo prema otvorenom prozoru da pitam vozača – dok se on naginjao preko praznog suvozačeva sjedala – kako mu mogu pomoći. Pogledao sam ga, a onda ugledao dva uzastopna bljeska što su u djeliću sekunde sijevnula iz cijevi. Pogođen sam s dva metka, u usta i donji dio glave. Izgubio sam orijentaciju, nisam bio posve svjestan što se događa.

Kao da je sve to bila besmislena igra, usporena i daleka. Nije bilo nikakvih bolova i učinilo mi se da se polako okrećem udesno, da sporo padam i gubim svijest… Kada sam pao na susjedovo kamenje, tako sam ostao ležati, na desnom boku, leđima okrenut autu iz kojeg se i dalje pucalo. Nisam imao vremena razmišljati o bilo čemu osjećajući mukle udarce metaka po cijelome tijelu; u leđa, kuk, natkoljenicu, lakat… I dalje nije bilo nikakvih bolova. Imao sam osjećaj kao da netko na mene baca kamene oblutke. Kad je udaraca nestalo, začuo sam kako je automobil velikom brzinom odjurio. I vidio Pašu kako stoji iznad mene i dahće.

Atentator Vinko Sindičić sa sobom je imao dva pištolja. Pucajući u mene, ispraznio je cijeli spremnik iz jednoga, osam metaka, dok je drugi poslije nađen s punim spremnikom uz cestu kojom se odvezao u zračnu luku. Pištolje su dva dana poslije atentata našli radnici koji su kosili travu uz cestu A907.”

Nakon što je vrlo detaljno opisao pokušaj likvidacije, opisao je kako se osjećao teško ranjen, samo nekoliko metara od kućnih vrata.

“Najvažnije od svega bilo mi je da ženi i kćeri reknem da ih volim i da to kažu i Moniki. Ništa mi nije bilo važnije od želje da im kažem zbogom. Dokaz je to kako se čovjekovi prioriteti drastično mijenjaju kad ga smrt uhvati za ruku. U trenucima dok sam nastrijeljen ležao u umjetnom kamenju, ni na kraj pameti mi nije bila pomisao da bih mogao preživjeti. Sve što sam znao bilo je da je došao kraj i da ima smisla samo moja potreba da svojima kažem da ih volim. Ali, tijelo me nije slušalo… Nestajao sam. Dok se odjednom, s kojeg kraja svijeta, ne znam, kraj mene nije pojavila susjeda Kathy McVicar i pitala me: ‘Što se dogodilo?’

Pogođen sam, zagrgljao sam, uvjeren da me ne može razumjeti. Razumjela me… Odmah je nazvala hitnu pomoć i policiju, dakle već prije nego što je izašla da vidi što se sa mnom zbiva. I kad je vidjela i razumjela što se dogodilo, tek je tada otišla pozvati Shirley i Kristinu. Čuo sam kad je pokucala na naša vrata i kad su se vrata otvorila. Hvala ti, Bože! Disao sam sve teže, a i kako da dišem kad su mi usta bila puna nečega – čega? Nisam znao. Nešto od gvalje u ustima uspio sam ispljunuti, najviše krvi i razbijenih zubi, nešto nisam mogao jer sam ostao bez snage.

Shirley i Kristina napokon su bile sa mnom. Razgovorom su me nastojale držati na svijesti. ‘Nemoj otići, ostani s nama. Molim te, ostani s nama…’, čuo sam kako me zaziva Shirley, ali joj nisam mogao odgovoriti. Htio sam reći da ih volim, ali iz mojih usta ništa nije izlazilo. Izgubila se razlika između disanja i gušenja…”, napisao je o svom pokušaju ubojstva Nikola Štedul u memoarima.

Dramu koju su tog jutra proživljavale Shirley i Kristina emotivno su opisale u podcastu. Osim njih, novinarki Kaye Adams sugovornik je bio i policajac koji je istraživao pokušaj Štedulove likvidacije, govorio je o tome kako su ispitivali susjede, tražili tragove.

Jedan od najvažnijih tragova koji će dovesti do uhićenja Udbina egzekutora bila je registracija automobila koji je unajmio u zračnoj luci Heathrow. Zapisala ga je jedna od Štedulovih susjeda iz Glen Lyon Roada kojoj je bilo sumnjivo vozilo parkirano u ulici koje nikad nije vidjela. Zapisala je tablice i nakon što ga nakon pucnjave više nije bilo, nazvala je policiju i rekla im broj.

– Policija je provjerila u kompjutoru registraciju i ustanovila da je vozilo unajmljeno u poslovnici rent-a-cara u zračnoj luci. Sindičića su uhitili u zrakoplovu kad se već bio ukrcao na let iz Edinburgha za London – kaže nam Shirley Štedul.

Nikola Štedul u memoarskoj knjizi dirljivo piše kako mu je supruga bila glavni oslonac nakon ranjavanja. Kuća im je bila pod nadzorom policije, a Nikola Štedul u sigurnoj kući u zgradi policije. Puno je tada, kako je napisao, razmišljao o čovjeku koji ga je nastrijelio i zauvijek promijenio život njemu i obitelji te o tome razgovarao sa svojim dušobrižnikom, svećenikom episkopalne crkve dr. Gillesom, inače profesorom filozofije na sveučilištu u Dundeeju.

Mrzite li čovjeka koji vas je nastrijelio, upitao me dr. Gilles, piše Štedul u memoarima.

“Ne, mržnja proždire osobu koja mrzi, a ja ne želim da me mržnja ždere. Dakle, nije riječ o nekom osobito plemenitom altruizmu prema zločincu nego o čistoj pragmatici. Takav pristup, istina, zahtijeva i određenu duhovnu disciplinu prema samome sebi. Tako da umjesto da izgaram u mržnji, prema zločincu osjećam jednu vrstu sažaljenja”, napisao je Štedul u memoarima, što je, kaže, izazvalo čuđenje njegova dušobrižnika.

U jednom poglavlju knjige Štedul piše i o suđenju Vinku Sindičiću u gradu Dunfermlineu u kojem je bila njegova sigurna kuća i o tome kako je sudnica bila okružena policijskim kordonom te kako su o suđenju izvještavali brojni mediji. Štedul je prepoznao Sindičića u sudnici kao osobu koja je pucala na njega, a Sindičić je u svojoj obrani iznosio brojne konfabulacije kako bi otklonio sumnju sa sebe. Ali sud mu nije povjerovao i osudio je Sindičića, koji je u Škotsku doputovao s lažnim identitetom Rudolf Lehotsky s prebivalištem u Ženevi, na 15 godina zatvora.

Vinko Sindičić kaznu je izdržavao u zatvoru u Škotskoj. Hrvatska je zatražila njegovo izručenje te je u studenom 1998. godine izručen. Postupak su pratile jake mjere osiguranja. Sindičiću se u Zagrebu sudilo zbog ubojstva Brune Bušića, ali je u nedostatku dokaza oslobođen.

Sindičić se bio umiješao u postupak izručenja šefova Udbe Zdravka Mustača i Josipa Perkovića Njemačkoj, koji su ondje u međuvremenu osuđeni zbog ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.

Sindičić je bio uhićen u Španjolskoj zbog navodnog lažnog iskaza njemačkim tijelima. Hrvatska je zatražila njegovo izručenje, ali ga je Španjolska odbila izručiti.

Presuda Sindičiću za pokušaj ubojstva Nikole Štedula potvrđena je u Hrvatskoj. Nakon toga Štedul je još 1997. godine pokrenuo parnični postupak za naknadu štete na temelju te presude, ali još nije dobio materijalnu zadovoljštinu. Odvjetnica Mirjana Mrčela koja zastupa njegovu obitelj nam je rekla:

– U tom postupku donesena je pravomoćna presuda 1999. godine tako što je Županijski sud u Zagrebu čak preinačio prvostupanjsku presudu Općinskog građanskog suda i dosudio veći iznos odštete. Nakon toga je moj kolega koji je tada zastupao Nikolu Štedula i koji je u međuvremenu preminuo pokrenuo prijedlog za ovrhu nad Sindičićevom imovinom. Radi se o stambeno-poslovnom prostoru u Marčeljevoj Dragi na području Rijeke. Taj je postupak 2015. godine bio prekinut jer nije bilo zainteresiranih za kupnju nekretnine. Konačno, 2022. ta je nekretnina prodana i sada čekamo rješenje o namirenju, a obitelj Nikole Štedula nije jedini ovrhovoditelj – rekla nam je odvjetnica Mrčela.

Dušan Miljuš, Jutarnji list, 19. svibnja 2024.