Tri velikana čekaju izlaz iz hrvatskoga zaborava

O tome kako je Hrvatska zaboravila svoje slavne ratnike, admirala Matiju Zmajevića, admirala Janka Vukovića pl. Podkapelskog i feldmaršala Svetozara von Borojevića

Mudri ljudi davno su rekli da je zaborav teži od smrti. No jedni od rijetkih naroda, Hrvati, tek zaboravljaju, a posebno hrvatski političari umišljeni u svoju beznačajnost. Tragom te činjenice, istine i povijesti radi, kao što već jednom napisah, moramo konačno javno prozboriti o trima hrvatskim velikanima. Prozboriti, da barem na trenutak otrgnemo nepodnošljivom zaboravu dva admirala i jednoga feldmaršala.

Ovo je priča o njima i ne samo o njima, nego i o hrvatskoj nezahvalnosti, hrvatskoj bešćutnosti, hrvatskom kratkom pamćenju i još bržem hrvatskom zaboravu. Ali ovo je i priča o nama samima koji već dvadeset osam godina živimo svoju državu Hrvatsku, a još ne znamo što je njezin temelj, njezin identitet i kamen zaglavni.

Hrvat koji je nosio carsku krunu Romanovih

Vratimo se u vremena s početka 18. stoljeća. Bijahu to vremena kada je progresivni ruski car Petar Veliki težio modernizaciji svih sfera tadašnjega ruskog društva. Veliki je vladar nastojao otvoriti Rusiju pozitivnim stečevinama zapadne civilizacije, a bitni dio vala njegove modernizacije bijaše i vojska, poglavito ratna mornarica koja gotovo da nije ni postojala. Čin stvaranja ruske Ratne mornarice Božjom providnošću pripade Matiji Zmajeviću rođenom u malom mjestu Perast, u Boki kotorskoj, 1680. godine. Njegova je stara hrvatska katolička pomorska obitelj dala mnoge uglednike, nadbiskupe i velike trgovce.

Matija Zmajević naslijedio je obiteljsku, ali i pomorsku tradiciju Perasta. Prva pomorska umijeća stječe u rodnomu mjestu. Imao je četiri brata i pet sestara, od kojih je jedna, Marija, bila prva žena poznatoga peraškog junaka, inače mletačkoga konta Vicka Bujovića. U to doba međuobiteljski sukobi nisu bili rijetkost. Dogodio se i sukob između Bujovića i Zmajevića što dovede do toga da Vicko Bujović biva ubijen, a Matija je zbog umiješanosti u ubojstvo, u 28. godini života protjeran i prisiljen napustiti Perast i mletačku državu na četrdesetpet godina. Odlazi u Dubrovnik, a odatle u Carigrad, gdje dolazi pod zaštitu ruskoga ambasadora, grofa Petra A. Tolstoja, koji ga s preporukom šalje ruskomu caru Petru Velikom (1689.-1725.) u Karlove Vari, gdje car bijaše na liječenju.

Bijahu to vremena nove geopolitike ruskoga cara koji je zatvorenu kontinentalnu Rusiju nastojao učiniti i pomorskom silom, odnosno Rusiji otvoriti plovidbene putove prema svijetu. Baltičko more bila je prva karika te nove geopolitike. Za prodor na otvorena mora, na Baltiku se prevlast trebala osporiti ili oduzeti Švedskoj, vodećoj pomorskoj sili.

Matija Zmajević nakon poznanstva s carem 1714. stupa u flotilu brodova velike pokretljivosti, takozvanih – galerija. Dobio je čin kapetana prvoga ranga (kapetan bojnoga broda) čime mu se otvora put k stjecanju najviših činova u ruskoj mornarici. Ubrzo postaje zapovjednikom posebnoga odreda galera. Često boravi u finskim brodogradilištima gdje usvaja brodograđevna znanja. Ističe se upornim radom i disciplinom, što je ubrzo uočio i car Petar Veliki, s kojim poznanstvo ubrzo prerasta u veliko prijateljstvo.

Za predani rad car tome hrvatskom pomorcu i ratniku dodjeljuje čin komodora, što je prvi admiralski čin. Od toga trenutka pod vodstvom Zmajevića izgradnja ruske flote dobiva veliki zamah, a zadatke mu dodjeljuje i sam car. Uslijedile su bitke s moćnom švedskom ratnom mornaricom u kojima do izražaja dolazi Zmajevićevo vojno-pomorsko umijeće. Uspjesi Zmajevića dovode na dužnost glavnoga inspektora ruske carske flote. Uslijedit će nove ratne pobjede.

U velikoj bitci 1719., zahvaljujući njegovim taktičkim potezima, Rusi nanose Šveđanima težak poraz zbog čega Švedska bijaše primorana sklopiti mirovni ugovor u Nystadtu, a Matija Zmajević biva promaknut u čin viceadmirala. Njegovo će ga pomorsko umijeće i svestranost dovesti na razne dužnosti. Bit će i zapovjednik lake flote, a i glavni nadglednik gradnje riječne flote na Donu, steći velike zasluge u izgradnji ratne luke u Petrogradu te postati i osnivateljem Kaspijske flote.

Admiral Zmajević – osnivač Crnomorske flote

Znajući što za Rusiju u geopolitičkom smislu znači izlazak na topla mora, Zmajević se kod pape Klementa XI. snažno zauzima da na Malti ruska flota dobije luku. No smrću Petra Velikoga, takvi planovi padoše u vodu. Na vijest o carevoj smrti Zmajević se vraća u Petrograd, gdje mu prigodom Petrova posljednjega ispraćaja dodijeliše čast da u pogrebnoj povorci nosi carsku krunu Romanovih.

Admiral Zmajević nazoči krunidbi carice Katarine I. koja ga odlikuje najvećim ruskim odličjem – Ordenom Aleksandra Nevskoga i unaprjeđuje u čin admirala. I tako Matija Zmajević, Hrvat,postade prvi i jedini stranac koji dobi to odličje, kao i prvi i zadnji stranac koji je ponio čin admirala Ruske mornarice. Carica je iznimno cijenila Zmajevićeve ratne zasluge pa ubrzo ovaj perašćanski Hrvat postade guverner Astrahanskoga područja na Kaspijskom jezeru. Zahvaljujući Zmajeviću i osnivanju Crnomorske flote, Rusija se proširi u svojim golemim južnim prostranstvima. I kao što to biva s velikim i zaslužnim ljudima, nakon smrti Katarine I., u doba maloljetnoga cara Petra II., admirala Zmajevića ruski mornarički časnici, ljubomorni na zapovjednika stranca, optužiše za navodne utaje, izvedu ga pred vojni sud i osuđuju na smrt, ali u posljednji trenutak bijaše pomilovan. U proljeće godine 1733. godine ponovo biva poslan u Astrahan na Kaspijskom jezeru radi izgradnje galija na Donu i drugih priprema za novi rusko-turski rat. U teškim uvjetima admiral Matija Zmajević u Astrahanu provodi svoje posljednje dane života radeći na osnivanju crnomorske ratne mornarice, koja će nakon njegove smrti, i upravo njegovom zaslugom, izvršiti presudnu ulogu u širenju južnih granica Rusije. A veliki admiral, u vrijeme kada je Rusijom vladala carica Ana Ivanovna, umire 1735. u Tavrovu na Donu daleko od svoga rodnog zavičaja i toploga Jadranskog mora, svoje Boke kotorske i svojega rodnog Perasta. Prema vlastitoj želji ovaj Hrvat i velikan ruske povijesti i ruske Ratne mornarice uza sve počasti pokopan je u Moskvi. Povijesni izvori i istraživanja kazuju da mu se grob nalazi na prostoru današnje katoličke crkve svetoga Luja, u Ulici Malaya Lubyanka.

Otrovne srpske strjelice hrvatskoj predsjednici

Vremena prohujaše, a zaborav u Hrvata na velikoga admirala postade, moglo bi se reći, gotovo potpun. Iz zaborava ga je, barem na trenutak, otrgnula hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koja će za službenoga posjeta prije dvije godine svojemu domaćinu, ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, prozboriti o dvojici znamenitih Hrvata koji snažno i na najvišoj razini povezuju Hrvatsku i Rusiju. Jedan imenom Robert Bartini, a drugi imenom admiral Matija Zmajević. Dok se u zaboravnoj Hrvatskoj ta imena nisu našla u medijima ili tek negdje uzgred, u Srbiji je krenula cijela lavina optužaba na račun hrvatske predsjednice. Otrovne strjelice srbijanskih medija neće biti odaslane hrvatskoj Predsjednici zbog Riječanina Roberta Bartinija, genijalnoga konstruktora mnogih ruskih zrakoplova i oca ruskoga svemirskog programa, čijom će zaslugom ruski astronaut Jurij Gagarin postati prvi čovjek koji će poletjeti u svemir, nego zbog velikoga admirala Matije Zmajevića.

Pokrenuto je iz Beograda ‘dokazivanje’ kako je Kolinda Grabar-Kitarović pokušala obmanuti Putina jer je admiral Matija Zmajević Srbin rimokatoličke vjere. Zaboljela je istina srbijansku mitomansku narav i njihovo buncanje o srpskom karakteru Boke kotorske. Zato, i zbog toga uvijek ima potrebe citirati Dobricu Ćosića i njegovu izjavu o Srbima i lažima. Povijesnu istinu treba znati. Budu li Hrvati zaboravljali svoje velikane i šutjeli na srbijanske povijesne krivotvorine, laži nam se mogu nametnuti kao istina, pa čak i to da su Srbi početkom osamnaestoga stoljeća imali admirala. Koje li ironije! Hrvatska je predsjednica učinila malen korak prema onomu što se zove ‘otrgnuti od zaborava’. Na žalost, danas ni u unutrašnjosti katoličke crkve svetoga Luja u Ulici Malaya Lubyanka, kao ni u njezinu vanjskom dvorištu, više ne postoje ostatci Zmajevićeve nadgrobne ploče. Zaborav je učinio svoje. Došlo je vrijeme da se iz mraka zaborava izvuče iznimnoga čovjeka, Hrvata i admirala, čija je uloga u stvaranju ruske države nemjerljiva ovozemaljskim mjerilima. I kao što netko napisa, zajednička je to obveza i Rusije i Hrvatske. Hrvatske svakako budući da se radi o pomorskom identitetu i slavi Hrvata.

Jedan dan života prvoga hrvatskog admirala

Kako početi priču o drugom hrvatskom velikanu, čovjeku plemenite ljudskosti, koji je admiralsku čast uzdigao na nedostižne, nebeske visine. U životu, svaki je pomorski časnik, ne jednom, slušao priču kako u pogibelji, kad brod tone, njegov zapovjednik s njime, dragovoljno, odlazi u morske dubine. U tišinu bez povratka… Takvi su stvarni događaji u povijesti, i prije i poslije izreke ploviti se mora, živjeti ne, bivali posve rijetki. U tim posve rijetkim događajima posebno, štoviše izuzetno mjesto pripada jednom i to prvom hrvatskom admiralu – Janku Vukoviću pl. Podkapelskom.

Tko je admiral čije je zapovijedanje pomorskim snagama pod hrvatskom trobojnicom trajalo manje nego jedan dan života?

Janko Vuković pl. Podkapelski rodio se 29. rujna 1871. od oca Stjepana i majke Berte u ličkom mjestu, koje od 15. stoljeća, podno Velike Kapele, nosi ime Jezerane. U tradicijskom duhu obiteljskoga običaja, mali Janko, dobio je ime po svome djedu Ivanu Janku. Svoj plemićki naslov i plemićku oznaku grba Vukovići Podkapelski zaslužiše tijekom Tridesetogodišnjega rata, 21. studenoga 1646., od tadašnjega vladara cara Ferdinanda II. Poslije završene osnovne škole u Jezeranama, Janko školovanje nastavlja u Osijeku, gdje pohađa realku. U mornaricu stupa 1886. upisujući se na Pomorsku vojnu akademiju u Rijeci. Završetkom školovanja na akademiji i sa stečenim najvišim pomorskim vojnim obrazovanjem, Janko Vuković pl. Podkapelski 1. srpnja 1889. postaje časnikom K. u K. Kriegsmarine (Carska i kraljevska Ratna mornarica). U svojoj dvadeset osmoj godini imenovan je zapovjednikom torpiljera. U čin kapetana korvete (prvi viši mornarički časnički čin) promaknut je 1. svibnja 1910. godine. Zapovjednik je nekoliko brodova, razarača Csepel, lake krstarice Spaun te bojnih brodova Bamberg i Monarsh. Prvi svjetski rat dočekuje u činu kapetana fregate. Janka Vukovića pl. Podkapelskog njegovi nadređeni i podređeni pamte kao promišljenoga i odvažnoga zapovjednika. Kao zapovjednik razarača Csepel, s bojnim brodom Helgoland i Saida, razaračima Lika, Orjen, Tatra, Balaton, Triglav, Dinara, Rijeka i Velebit, kao i sedam torpednih čamaca sudjeluje u Bitki kod Rta Pelagosa 28. srpnja 1915., neposredno nakon talijanskoga prelaska u redove Antante. Tu u morskim vodama poluotoka Gragano, u šestosatnoj bitki pomorski sastav Vukovića Podkapelskog ostvaruje pobjedu uz potapanje jednoga talijanskog broda.

Janko Vuković pl. Podkapelski sudjeluje i u sukobu s englesko-francuskim plovnim sastavom u kojemu su potopljena tri protivnička broda. Tu je i zauzimanje otoka Palagruže koji su držali Talijani. Kruna austrougarske mornaričke karijere Janka Vukovića pl. Podkapelskog zbila se 11. ožujka 1918. kada je imenovan zapovjednikom bojnoga broda ViribusUnitis, admiralskog i zapovjednog broda cjelokupne Austrougarske ratne mornarice. Zapovijeda i pripremama prepadne pomorske operacije na Otrantski baraž (proboj blokade Jadrana u Otrantskim vratima). Za te i druge pothvate odlikovan je odličjem Željezne krune.

Pl. Podkapelski – prvi zapovjednik Hrvatske ratne mornarice

Vrhovno zapovjedništvo Austro-Ugarske 29. listopada 1918. prihvatilo je uvjete primirja sa savezničkim državama. Uz predaju cjelokupne vojske, to je značilo i predaju austrougarske Ratne mornarice i njezine flote. Istog dana u Zagrebu je Hrvatski sabor proglasio stvaranje Države Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS), a sljedećega dana, to jest, 30. listopada 1818., u Beču car Karlo potpisuje odluku kojom austrougarska ratna mornarica sve utvrde i luke treba odmah predati Narodnom vijeću SHS-a u Zagrebu. Austrijski prijedlog o svečanoj primopredaji prihvatilo je Narodno vijeće. Nastojanje Beča je bilo – događaju dati stvarnu i zakonsku snagu. To je učinjeno zbog dvaju mogućih razloga: sačuvati pomorsku snagu kao cjelinu, ali pod drugom zastavom, a u geopolitičkom smislu Italiji onemogućiti apsolutni nadzor na Jadranskom moru. Svečanost primopredaje obavljena je 31. listopada u Puli.

Toga je dana spuštena austrougarska zastava, a na jarbole zapovjednoga i admiralskoga bojnog broda ViribusUnitis podignuta je hrvatska trobojnica uz svečane taktove Lijepe naše. Svečanom postroju časnika, dočasnika i mornara nazočili su poslanici zagrebačkoga Narodnog vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS). Prema imenovanju Narodnoga vijeća, zapovjedništvo nad cjelokupnom flotom, kao prvi zapovjednik Hrvatske ratne mornarice, preuzeo je Janko Vuković pl. Podkapelski, i to u činu kontraadmirala, u koji je netom promaknut. Preuzevši zapovjedništvo, novopečeni kontraadmiral odmah se preselio na admiralski brod Viribus Unitis. Te noći, od 31. listopada na 1. studenoga 1918., pred pulskom lukom talijanski razarač spustio je u more splav na vlastiti pogon. Na njoj su se nalazili talijanski diverzanti, 27-godišnji inženjer Raffaele Rossetti i godinu dana mlađi liječnik Raffaele Paolucci. Zaplovili su prema osvijetljenoj luci i cilju svoje zadaće – Viribusu Unitisu. Pod trup broda u ranu zoru, oko pet sati, 1. studenoga postavili su mine. Pri odlasku sa zadaće bivaju zapaženi i uhvaćeni. Odmah je dan znak za napuštanje broda. U 6 sati i 50 minuta eksplozija je potresla brod koji se prelomio, potom se nagnuo na desni bok i počeo tonuti. Lomljava je bila strahovita. Teški topovi od 305 mm otkidali su se, a zapovjedni most na kojemu je stajao Janko Vuković pl. Podkapleski pucao je. Jedna se željezna greda otkida i svom silinom udara u zapovjedni most.

Dragovoljni odlazak s admiralskim brodom u smrt

Samo deset minuta poslije sedam sati, 1. studenoga 1918., zapovjedni brod Hrvatske ratne mornarice Viribus Unitis potonuo je na dno pulskoga zaljeva. Sa sobom je odnio i njezina prvoga zapovjednika kontraadmirala Janka Vukovića pl. Podkapelskoga, s 400 članova posade. Čin hrvatskoga admirala, dragovoljan odlazak u smrt, za mnoge ‘obične smrtnike’, gotovo bez izuzetka, teško je dokučiv. Ali u ovoj je priči riječ o admiralu, čovjeku duboke misli i čovjeku časti. Znao je admiral Vuković da su dva Raffaela, kao diverzanti, svoju zadaću izvršili profesionalno, riskirajući svoj život za svoju domovinu. Ali je isto tako hrvatski admiral znao da je odluka o potapljanju zapovjednoga i admiralskoga broda s hrvatskom trobojnicom na jarbolu u pulskoj luci, poruka talijanske politike da hrvatska Istra u raspodjeli plijena treba biti njihova. Svojom je smrću prvi hrvatski admiral želio dugoročno osujetiti taj pakleni plan. Dok god se bude spominjalo, a u memoriji ostalo ‘zapisano’, da je sa zapovjednim brodom na dno pulskoga zaljeva otišao i njegov zapovjednik, Hrvat, to će more i ozemlje oko njega, taj dio Hrvatske, unatoč talijanskim i inim posezanjima, biti i jest hrvatsko.

Ali Hrvati zaboraviše i admirala Janka Vukovića pl. Podkapelskog i njegovu uzvišenu žrtvu, jedinu i jedinstvenu u svjetskoj pomorskoj povijesti. Vratiše se oni brzo svojoj staroj boljki sadržanoj u nezahvalnosti, bešćutnosti, s kratkim pamćenjem i još bržim zaboravom… To je razlogom zašto je malo zapisa o Janku Vukoviću pl. Podkapelskom, uključujući i internet, a zavičajni portal Brinje tek je izuzetak. Knjige Admiral Stjepana Vukušića rođenoga u Stinici, danas povezanoj trajektnom vezom s otokom Rabom, te Stijeg Ivana Katušića, samo su hvalevrijedni pokušaji da se prvi hrvatski admiral, koji je to bio samo četrnaest sati i deset minuta, dakle, niti jedan dan života, otrgne od nepodnošljivoga i nerazumljivoga zaborava.

Politička ignoriranja spomena hrvatskoga admirala

Na predstavljanju knjige Admiral u prostorijama Društva hrvatskih književnika 2004., svjestan što znači uzvišena smrt prvoga hrvatskog admirala u danim političkim okolnostima svršetka Prvoga svjetskog rata, a kako bi se ovaj hrvatski velikan otrgnuo od zaborava, autor ovih redaka predloži da, tada još u gradnji, hrvatski najduži tunel Mala Kapela, ponese časno ime Tunel Janko Vuković pl. Podkapelski. Sluha za takvo što nema ni do dana današnjega. Političke elite od 2000. koje se planski bave takozvanom detuđmanizacijom, ili u prijevodu rashrvaćenjem Hrvatske, a odnedavno istanbulskim konvencijama i marakeškim sporazumima, ne mogu i ne žele shvatiti što je identitet jednoga naroda i jedne države.

Na stotu obljetnicu Prvoga svjetskog rata i na devedeset šestu obljetnicu smrti prvoga hrvatskog admirala Janka Vukovića pl. Podkapelskog, predložih, i uz svesrdno zalaganje viceadmirala Ante Urlića to se i ostvari, da su svi hrvatski admirali, i oni djelatni i oni u miru, na dostojan način u Puli, na mjestu potonuća bojnoga i admiralskoga broda Viribus Unitis, odali počast tom iznimnome čovjeku, čiji primjer časti nadilazi sve što je u povijesti pomorskoga ratovanja zapisano. I umjesto da se taj čin odavanja počasti velikom čovjeku i hrvatskom admiralu nastavi, na stotu obljetnicu njegove uzvišene smrti, to jest 2018., u režiji vlade Andrije Plenkovića ne dogodi se ništa. Nema ništa ni od imena tunela, nema ni od svečanoga postroja ratnih brodova u pulskoj luci, nema ni hrvatske himne ni hrvatske trobojnice, ali je zato tu on, najteži grijeh – grijeh zaborava i propusta. I tako Hrvati po tko zna koji put zaboraviše jedinstvenoga admirala u povijesti – admirala za vječnost – Janka Vukovića pl. Podkapelskog.

Veličanstvene pobjede feldmaršala Borojevića

Na kraju toga Prvoga svjetskog rata, koji su upriličili hijerarhijski urotnici kako bi izginulo na milijune europske kršćanske mladosti, i bila srušena četiri carstva, u zaborav Hrvata pade još jedan velikan, po mišljenju mnogih najsposobniji austrougarski vojskovođa – feldmaršal Svetozar Borojević od Bojne (von Bojna), rođen 13. prosinca 1856. godine. Svetozar bijaše jedini austrougarski feldmaršal koji nije bio njemačkoga podrijetla. Rođen u selu Umetić, između Hrvatske Kostajnice i Petrinje, koje je u doba njegova rođenja pripadalo Vojnoj krajini, na čijemu je čelu stajao ban Josip Jelačić kao general. Borojević se odlučuje za vojni poziv i postaje časnik u austrougarskoj K. i K. vojsci. Mladi Svetozar završava Vojnu akademiju u Wiener Neustadtu i postaje pješački potporučnik, a po završetku ratne škole u Beču biva preveden u generalstožernu struku. Posebno se ističe prilikom aneksije Bosne i Hercegovine 1878. godine, u kojoj je odlukom Berlinskoga kongresa uvedena austrijska uprava, koja će trajati do 1918. godine. Obnaša razne visoke dužnosti, a suvremenici ga pamte kao strogog časnika koji je držao do vojničkog morala i kažnjavao one koji su na bilo koji način osramotili odoru.

Najviši vojni čin, čin feldmaršala, dobiva neposredno pred Prvi svjetski rat, nakon što je na manevrima pobijedio snage kojima je zapovijedao njemački car Vilhelm. Po vjeroispovijesti bijaše pravoslavac, lojalan kruni pod čijom je bio prisegom, a po osjećajima pripadao je svojoj rodnoj Hrvatskoj, ono što se danas s pravom i ponosom može reći Hrvat pravoslavne vjere. Njegov prinos austrougarskoj vojnoj moći zadivljujući je. Najzaslužniji je za probijanje ruske opsade tvrđave Pšemisl, najduže u Prvom svjetskom ratu, a na talijanskom ratištu uspješno odbija jedanaest talijanskih ofenziva izvojevavši najveću austrijsku pobjedu tijekom Velikoga rata, kada je vojska pod njegovom zapovijedanjem na rijeci Soči zaustavila pohod brojčano daleko moćnijih Talijana. Tada će postati noćna mora za Talijane i priskrbiti nadimak Lav sa Soče.

Lavu sa Soče zabranjen povratak u domovinu

U mnoštvu brojnih odličja koja su mu dodijeljena izdvajaju se niže i više odličje Marije Terezije, te zapovjedni križ cara Karla. Na temelju Vojnoga ordena Marije Terezije od 1917. godine imao je pravo na plemstvo baruna, što će biti i upisano na njegovu nadgrobnom spomeniku. Poslije pada Austro-Ugarske, jedan od njezinih brojnih generala i časnika prima se u novoformiranu vojsku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Molba feldmaršala Svetozara von Borojevića da i on bude primljen i preveden u čin vojvode bijaše odbijena zbog navodne prevelike privrženosti Habsburgovcima. Od tada će feldmaršala Svetozara Borojevića odbaciti svi, a njegova imovina u Austriji biti opljačkana.

Nijedna od novonastalih država nije mu htjela isplaćivati nikakvu mirovinu, a jedina novčana nadoknada bila je ona koja mu je pripadala kao nositelju odličja Marije Terezije. Feldmaršal Svetozar barun Borojević von Bojna, jedini s tim činom u Austro-Ugarskoj koji nije njemačkoga podrijetla, umire u dobi od 63 godine u Klagenfurtu. Pokopan je na Središnjem bečkom groblju, predaleko od svoje rodne Hrvatske. U jednom svojemu pismu svjedoči za čim pati i što ga tišti pišući: „Nevolju pojačava i zabrana povratka u Hrvatsku, i već drugu godinu ne znamo, gdje da se naselimo, tako da smo prisiljeni skupo živjeti u najskromnijim hotelima i na udaru njemačke štampe, koja me naziva Južnim Slavenom.“

U dvjema Jugoslavijama prema velikom vojskovođi Svetozaru Borojeviću nisu mnogo pažnje poklanjali ni Srbi ni Hrvati. Srbi mu nisu mogli oprostiti što je u svojim pismima iz 1918. jasno govorio o sebi kao Hrvatu pravoslavne vjere, a Hrvate po ustaljenoj praksi uhvati zaborav. Zagrebačka izložba organizirana 2006. godine povodom 150. godišnjice rođenja Svetozara Borojevića bila je tek plamičak koji je brzo ugasnuo.

Srbija, u svom mitomanstvu, i u predvečerje Memoranduma 2, tek će 2008. godine jednoj ulici u prigradskom naselju Beograda, Busijama, dati ime po Svetozaru Borojeviću od Bojne, a Slovenci će mu 2016. godine podići spomenik iznad Nove Gorice, povodom 160. godina od njegova rođenja i u znak zahvalnosti što nije dopustio talijanskoj vojsci prodrijeti u Sloveniju, a Hrvati i dalje žive svoj zaborav prema ovomu velikom čovjeku, feldmaršalu Hrvatu pravoslavne vjere.

E, moji zaboravni Hrvati, dođite jednom k sebi!

A to znači admiralu Matiji Zmajeviću dati naziv ulice ili trga u mnogim hrvatskim gradovima, u Dubrovniku i Umagu svakako, a društvo hrvatsko-ruskoga prijateljstva neka ponese njegovo časno ime. Već jednom u Hrvatskom saboru izglasati da tunel Mala Kapela ponese ime admirala Janka Vukovića pl. Podkapelskog, i otvoriti spomen-sobu u njegovim rodnim Jezeranama, a u Puli podići velebni spomenik. Velikom vojskovođi feldmaršalu Svetozaru Borojeviću, Hrvatu pravoslavne vjere, obnoviti rodnu kuću na Banovini, a u Petrinji i Hrvatskoj Kostajnici trgove podičiti imenom njegovim. Barem toliko može učiniti država Hrvatska za svoja dva velika admirala i velikoga vojskovođu feldmaršala, kako bi donekle izbrisala svoju sramotu zaborava.

Nije kasno ni danas odati im počast i oteti ih zaboravu

Ne pitaju se zaboravni Hrvati i njihove smušene političke elite kako bi izgledala današnja Hrvatska da feldmaršal Svetozar Borojević nije zaustavio Talijane i tako im suzio politički manevarski prostor u kasnijim pregovorima o razgraničenju.

Davor Domazet – Lošo, Hrvatski tjednik, 17. 1. 2019.