Prošlo je sedam godina od trenutka kad je knjiga “In vino libertas” trebala biti predstavljena. Dakle, od trenutka kad je njen pisac – koji se 2004. godine u Zagrebu stavio na raspolaganje Haaškom sudu – trebao opet postati slobodan građanin. Ali, teško je tu matematiku protumačiti samo sporim juridičkim mlinovima tribunala u kojem, kako Ćorić piše još 2014. “…procesi traju samo deset-petnaest godina”, u kojem je “umrlo nekoliko zatvorenika, nekoliko ih se ubilo, nekoliko ih je što psihički što fizički teško oboljelo, nekolicina ih je tiho umirala i još umire, a nekolicina je bez ikakve krivnje godinama ležala u tamnici, a onda bez ikakve naknade vraćena kući”.
Naime, čitajući Ćorićeve zapise neprestano su mi pred oči dolazili crteži pokojnog Radovana Pavića, utemeljitelja naše političke geografije, objavljivani u danas također pokojnom Hrvatskom slovu. Kad bi objašnjavao pad Vukovara Pavić nije pokazivao vojne specijalke, nije crtao linije Sajmišta ili Trpinjske ceste, nego bi raširio geopolitičku kartu Evrope. Arbitrarnost koja je, s jedne strane, odisala iz tih velikih crteža, te zgoljni usud malih naroda i njihovih pripadnika s druge strane, ukazivale su na specifičnu perspektivu u kojoj će se odvijati rat, ali i poraće.
Da ne bi bilo zabune: nitko pametan – ni itko moralan – neće tvrditi da u ratu zločine čini samo jedna strana; rat je otac sviju zločinstava, kako je – pomalo heraklitovski – govorio kardinal Kuharić. Rat je, naprosto, zločinačko stanje. O tome u Ćorićevim zapisima nema dileme, kao ni o tome da čovjek – pa i neprijatelj – i u takvom stanju može zadržati osnovnu moralnu konstituciju. No, temeljni smisao Haaškog suda nije u tome da se bavi zločinima, ni da istjeruje pravdu, ma kako zakašnjelu, nego da faktične posljedice rata, situaciju na terenu, što je moguće više približi projektiranome stanju stvari.
Ustanovljenje haaških sudišta nesumnjivo je bilo inspirirano ostavštinom Međunarodnog vojnog suda u Nürnbergu. Nürnberški tribunal svakako je donio novu pravnu paradigmu u rješavanju posljedica velikih sukoba i ona od tada predstavlja neospornu pravnu i civilizacijsku baštinu. Ali nije mu to bila osnovna svrha. Nürnberški sud bio je mjesto na kojem je novi svjetski poredak trebao dobiti svoju ceremonijalnu inauguraciju, pri tome poslati neku, koliko god nemuštu, poruku o vladavini prava, istodobno odrediti demarkacije predstojeće blokovske podjele. I last-least trebao je dokazati moralnost pobjednika. Ti elementi ne moraju biti međusobno suglasni, štoviše, mogu biti u izravnoj suprotnosti, ali jedina realnost svega toga bila je samo ono što bi nam naslikao Radovan Pavić: nova real-politička karta svijeta. Bez obzira što su u Nürnbergu mnogi – mnogi, ali ne svi – dobili ono što su zaslužili. Vratit ćemo se na to.
Sud u Haagu – i u političkom i u juridičkom smislu – legitimni je, dakle, sljednik Nürnberškog suda. To se, prije svega, vidi u činjenici da njegova politička zadaća nadilazi pravnu. Na temelju činjenice da se stanje na terenu nije poklopilo s onim što je planirano, glavne bi se stanovnike zatvora u Scheveningenu – na stranu ovdje oni obični operativci, često krvavi do lakata, koji za samu stvar ionako nisu od neke važnosti – moglo podijeliti u dvije skupine.
S jedne su strane oni koji su, jednostavno rečeno, sfušali posao za koji im je ostavljen mandat, dakle koji su od međunarodne zajednice – a to su, kako je definirao jedan naš saborski zastupnik i kolumnist, “SAD i sateliti” – dobili odriješene ruke, ali ograničeno vrijeme.
Druga skupna su oni koji su se tome scenariju suprotstavili. Dakle: nesposobni s jedne, neposlušni s druge strane. Ne čudi stoga da su među stanovnicima zatvora u Scheveningenu, a kojih je, kako Ćorić navodi, znalo biti i do stotinjak, najduži zatvorski staž ostvarili Karadžić i Mladić, legitimni predstavnici prve skupine, dok je drugu grupu očito reprezentirala hrvatska šestorka. Slobodan Milošević, glavni pouzdanik međunarodne zajednice u pripremnoj i početnoj fazi rata, umro je u zatvoru, a Tuđman, arhitekt hrvatske neovisnosti, preminuo je kao slobodan građanin i k tome hrvatski predsjednik, što je znatno oneraspoložilo ne samo dio međunarodne zajednice, osobito njenu eurokratsku elitu, nego i cijelu jednu političku formaciju u Hrvatskoj, koja ga je htjela vidjeti kao prvooptuženika udruženog zločinačkog pothvata.
U čemu se, dakle, sastoji Udruženi zločinački pothvat, što je sam zločin? Pravno gledano ova doktrina, inspirirana upravo ratovima na području bivše Jugoslavije, omogućuje progon osobe koja se, pripadajući nekoj organizaciji ili skupini, drži pojedinačno odgovornom za zločine koji su od te skupine bili počinjeni; inkriminacije se protežu u širokoj skali – od kršenja zakona, Ženevske konvencije pa do genocida. No, da pojednostavimo: Udruženi zločinački pothvat jest sudjelovanje u rušenju Jugoslavije. To je istočni grijeh nastanka Republike Hrvatske, nacionalne države hrvatskoga naroda, kao i osnutka Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, jedinog prostora na području BiH u kojem su Hrvati opstali kao zajednica. To je, između ostalog, razlog – uzimamo jedan iz mora primjera – zašto na Hrvatskoj televiziji ima mjesta za Lepu Brenu, a nema za Thompsona. Hrvatski branitelj Marko Perković, hoćeš-nećeš, rušio je Jugoslaviju.
Društvo hrvatskih književnika, petak, 26. 1. 2924.: Valentin Ćorić (lijevo) i Ratko Cvetnić
Ali što je to tako vrijedno u Jugoslaviji da se njen nestanak, posljednji od njenih raspada, smatra zločinom? Tu je s jedne strane mokri san socijalističke internacionale, naime da je moguće pronaći nadnacionalnu, nadklasnu itd., formulu po kojoj bi se multikulturalizam pretvorio u integrirano društvo. Može, naravno, da može – nema boljeg dokaza od kršćanstva, koje je stvorilo i Evropu i Zapad, a u svojoj demokršćanskoj aktualizaciji i samu Evropsku uniju. Ali socijalizam bježi od takvog odgovora kao vrag od tamjana. S druge strane tu su, naravno, stare anglo-francuske kombinacije na Balkanu, koje uvijek imaju u vidu neku vrstu velikosrpskog protektorata koji bi jamčio funkcionalnu zaštitu interesne sfere od ostalih krokodila u bari.
Naravno, kad se govori o Jugoslaviji, državi stvaranoj na civilizacijskom i etničkom rasjedu, onda znamo i to da se rasjed sviju rasjeda zove Bosna i Hercegovina. Stoga je BiH na određeni način bila mezimica socijalističke utopije; unutar one mantre o bratstvu i jedinstvu prilično se uporno uzimala kao svojevrsni dokaz u dokazu kako se multikulturalizam i integracija mogu stopiti u istom loncu. Jugoslavija u malom.
Ali, kako se na takvim rasjedima povijest ponavlja malo brže, a pamti malo kraće, krvava kupelj je stalna povijesna činjenica Bosne. Tim gore po činjenice, rekla bi ljevica, jer ta je utopija (kao i mnoge druge) u njenim redovima još neobično snažna; premda se internacionala sad ne bavi toliko “građanskom Bosnom i Hercegovinom” (s kojom ionako ne zna što bi), koliko s paralelnim društvima koja nastaju u najvećim i najbogatijim evropskim državama, najavljujući očiglednu budućnost Evrope. Paralelna su društva, podsjećam, ona koja žive jedna pokraj drugih, u lošijim varijantama jedna mimo drugih, a u najgorim jedna protiv drugih. Jugoslavija u malom. Za britansku konzervativku Suellu Braverman, čiji su roditelji indijskog i afričkog porijekla, nema nikakvih dilema: “Ne možete imati i multikulturalizam i integraciju. Ili imate jedno, ili imate drugo”. To je ujedno i budućnost BiH.
Real-političku logiku – zajedničku i Nürnbergu i Haagu – koja silu stalno nastoji prodati pod pravni, a onda i pod moralni princip, čovjek, dakako, može shvatiti, no s njenim se licemjerjem vrlo teško pomiriti, pogotovo kad godinama ležite u ćuzi.
Ćorić piše: “Izračunao sam da ću odležati ne samo dvije trećine kazne od 16 godina, na koju sam osuđen, nego i dvije trećine kazne od 21 godine, na koju nisam bio osuđen, odnosno da ću u zatvoru praktički provesti tri godine više od onoga što mi je presuđeno”. Da se razumijemo, nije to birokratski šlamperaj: to je ciljano institucionalno nasilje. Kad Ćorić piše o ljudima koji su godine proveli u zatvoru, pa ih jednoga dana naprosto puste, bez optužnice, bez presude, bez objašnjenja – i bez ikakve odštete (a to se među Hrvatima dogodilo trinaestorici) – zatim kad govori o SFOR-u koji je, pri hapšenju, jednoga osumnjičenog likvidirao u ribolovu, drugoga dok je vozio djecu na sportsko natjecanje, trećeg jer su ga zamijenili s bratom (da ga nisu ubili čovjek bi danas vjerojatno ležao u Haagu)… to je samo demonstracija sile koja se više nema potrebe skrivati iza „vladavine prava“.
U međunarodnoj zajednici nema trodiobe vlasti: svjetski policajac je i svjetski zakonodavac i svjetski sudac, dakle sve ono što Bosna lijepo sažima u izreci kadija te tuži, kadija ti sudi. Kod toga kadije nije bilo ni Kadijevića, ni Bulatovića i Đukanovića, ni mnogih drugih, a general Aleksandar Vasiljević, vodeći projektant velikosrpske agresije, u Haagu se pojavljuje tek kao svjedok. Što reći o slučaju Vojislava Šešelja, koji se tako vulgarno sprdao sa Sudom i njegovim činovnicima da su ga, sve pod izlikom terminalne bolesti, doslovno potjerali doma, premda i dan-danas, nakon deset godina, taj dobro uhranjeni narodni poslanik ne pokazuje nikakve zdravstvene probleme. Osim logopedskih.
U Nürnbergu su isključivo pobjednici sudili isključivo poraženima. Ali od poraženih samo Nijemcima, od Nijemaca samo onima koji su bili najkorisniji za legitimiranje misije i vizije tribunala. Zapadni saveznici od samoga početka rata nisu imali nikakvih dilema oko toga da će u sukobu dvaju totalitarizama – nacifašizma i komunizma – pobijediti opasniji. Već smo spominjali nesposobne i neposlušne; naravno da uz njih u svakom ratu postoje i sposobni i poslušni.
Wernher von Braun, SS-ovac i otac nacističkog raketnog programa, primjer je sposobnog. Ovaj inženjer konstruirao je prve verzije Vergeltungswaffena, raketnog sustava koji je terorizirao u prvom redu London – lansirne rampe bile su baš u okolici Den Haaga – ali i Antwerpen i Liege, pobivši oko 18.000 ljudi, uglavnom civila. I on i njegov tim marljivih STEM-ovaca, pošteđeni su te nirnberške gnjavaže, jer ih je u Delewareu 1945. već čekao tehnološki park u kojem će idućih desetljeća razvijati američki svemirski program.
Suda nije primirisao ni Mussolinijev maršal Pietro Badoglio, koji je masakrima po južnom Sredozemlju – bombardiranjem bolnica Crvenog križa, upotrebom bojnih otrova i ostalim invencijama – stekao puno povjerenje svoga Ducea. On nije bio STEM-ovac, ali je bio žestoki antikomunist, što je bila dovoljna legitimacija da ga međunarodna zajednica, svjesna komunističke opasnosti, postavi za prvoga talijanskog premijera, te da nakon svoje premijerske epizode, ostatak života provede u ladanjskoj komociji Grazzana Monferrata, svoga rodnog gradića, koji će poslije njegove smrti kao Grazzano Badoglio ponijeti ime svoga najpoznatijeg sina.
Da bi opstao pod kafkijanski niskim stropom svoje haaške sudbine, da bi izbjegao dezintegraciju – moralnu, mentalnu pa i fizičku – Ćorić je spas potražio u dvije razonode koje mu, reklo bi se, idu od ruke. Jedna je bila uglavnom legalna: pisanje dnevničkih, ali i drugih zapisa; a druga posve ilegalna i temeljila se na obiteljskom umijeću proizvodnje vina koje, kao gospodarska tradicija, u povijesti Ćorićevih traje još od XIX. stoljeća.
To je pomalo burleskni element ove knjige: pred očima zatvorskih čuvara Ćorić je iz svojevrsnog prkosa, ali i za vlastito zadovoljstvo, organizirao “zatvorske berbe” i od grožđa koje se prodavalo u zatvorskoj kantini kriomice proizvodio vino; štoviše unatoč strogim zatvorskim propisima uspjelo mu je u toj raboti dostići impresivnu količinu od oko 1.200 litara. Naravno, bilo je i neuspješnih pokušaja, premetačina, zapljena i kazni – ali i nedvojbenih komplimenata: zatvorski čuvari s užitkom bi popili zaplijenjenu količinu, tako da bi jedva što ostalo za stegovnu prijavu Upravi zatvora. A Uprava zatvora slala je uzorke na analizu i dobivala komplimente. Uostalom, sama činjenica da je Ćoriću zabrana javnoga nastupa istekla upravo na Vincekovo, 22. siječnja ove, 2024. godine, nenamjerna je počast koju je ICTY ukazao njegovom umijeću. Upravo ta sastavnica njegovog zatvorskog dnevnika čini to, u osnovi teško štivo, živim, duhovitim, neočekivano čitljivim od početka do kraja, pa i u onim situacijama u kojima piše kako mu u samoći i neizvjesnosti ćelije društvo prave samo vinske mušice, njegove “zatvorske cimerice”.
“Izostavljam i sam iz ovih zapisa mnogo toga za što još nije vrijeme” – piše Ćorić u prologu. “Sigurno će doći na red i to, samo ne znam hoću li to doživjeti.” Zanimljivo je da su se samo nekoliko sati nakon Ćorićeve zagrebačke promocije u Društvu hrvatskih književnika, na nekim portalima u BiH pojavile vijesti o “razočaranju i žaljenju”.
Ali, kako to da se u desetak godina od rata nitko u BiH nije sjetio postaviti pitanje Ćorićeve odgovornosti, premda se radi o javnoj osobi, koja je i u ratu i poslije rata obavljala visoke dužnosti u HZ Herceg Bosni, a onda i u postdaytonskoj Vladi BiH? Gdje je svih tih godina bilo razočaranje, gdje žaljenje? Ćorić navodi kako je dugogodišnju predstavnicu Vlade BiH u Haagu pitao kome ima zahvaliti na svome robijaškom statusu, na što mu je ta dužnosnica izrijekom odgovorila da on nije bio “njihov kandidat”. I još mu je savjetovala da poprati dokazni postupak u svom predmetu pa će brzo doći do ekspedita u kojem su mu nalijepili otpremnicu.
Naravno, Ćorić će brzo naići na tragove “podrepaša Haaškog suda u Hrvatskoj, honorarnih i idejnih”, tragove koji su se ukrštavali uzduž i poprijeko starog Griča-brda. “Baš su oni bili ti koji su suflirali koga treba otpraviti u Haag. Oni su u dogovoru s Carlom del Ponte sastavljali popis ljudi za izručenje…”. Uostalom čovjek ne mora biti specijalist ni za hrvatsku povijest ni za politiku, da mu takve stvari odmah ne bi pale na pamet.
Ako je išta u Hrvatskoj, otkad je samostalna, napredovalo, to je svakako podrumarstvo; danas se doista morate pomučiti da nađete loše vino. S druge nam strane politički život i dalje tavori u podrumu u kojem još uvijek vonja stari komitetski sumpor i kemijaju isti partijski kombinatori. Poželimo autoru da ostane u spisateljskoj kondiciji, ne samo zbog one latinske – Dixi et salvavi animam meam – zbog čega ljudi obično pišu, ali i čitaju ove knjige, nego i stoga da dobijemo što kvalificiraniji odgovor na pitanje zašto je i kako Valentin Ćorić dobar dio svoje vinarske karijere odradio u Haagu? U tom hramu iza kojeg svojim autoritetom i kadrovskim resursima stoji država – koja ga ne priznaje. Odgovore ne treba tražiti u tonama sudske papirologije; odgovor bi nam i danas, da je živ, svojim flomasterima nacrtao Radovan Pavić, nagnut nad kartu evropskoga kontinenta.
Na kojoj – da podsjetimo i na to – Jugoslavije više nema.
Esej što ga je akademik Ratko Cvetnić napisao prema govoru održanom na predstavljanju knjige, Zagreb, 26. siječnja 2024.