Vilin konjic (dnevnik)
Josip Pavičić
Ponedjeljak, 4. lipnja
Igor Vukić i ja stojimo u našem (Naklade Pavičić) Skladištu 1, tiho razgovaramo i pogledavamo u policu s otmjenom svijetloljubičastom knjigom koju na koricama krasi i čuva vilin konjic, kukac koji je ovamo doletio s nekog bajera oko bjelovarske ciglane iz pedesetih godina, a možda i s kakve nešto udaljenije i starije jasenovačke mrtvaje. Mogao je krilati konjić doletjeti odsvukud, u nekoliko trenutaka, jer on leti već više od tristo milijuna godina brzinom većom od brzine geparda. Kad ga gledate s udaljenosti, prikazuje se u blještavoj ljepoti, kad mu se približite, iznenadi vas hladnom jezom, o čemu svjedoče i dva njegova imena: vilin konjic i konjska smrt. Mora da mu je nekad davno čovjek bio brat.
Gledamo poluprazne police sa zadovoljstvom i sa zabrinutošću. On: zadovoljan što je knjiga praktički prodana. Ja: u brizi hoće li nove količine biti na vrijeme tiskane. On: iznenađen brzinom zbivanja, ali ne i živčanim reakcijama ljudi kojima je posvetio svoju ljubičastu knjigu, onih „koji su lagali o Jasenovcu“. Ja: sretan što je na pomolu nova „Ambra“. On: zabrinut za sudbinu ljudi koja su ga prošli tjedan (srijeda, 30. V.) ugostili u HTV-ovoj emisiji „Dobar dan, Hrvatska“. Ja: oduševljen što napokon imamo autora mlađeg od šezdeset godina koji s lakoćom može ponijeti paket od dvadeset primjeraka svoje knjige.
Kasno navečer
Na Prisavlju održana izvanredna sjednica Programskog vijeća HRT-a, sazvana odmah nakon Vukićeva gostovanja u emisiji Karoline Vidović Krišto. U zaključcima je najvažnije ono čega u njima nema. Nema progona, nema političkih diskvalifikacija, nema „kažnjavanja odgovornih“ (termin zaostao iz prošlih vremena).
Naša javna televizija nerado daje prostor novim knjigama. Kazalištu su otvorena sva vrata, likovna umjetnost je dobro došla, za koncerte uvijek ima mjesta… a kad se pojavi nova knjiga, obvezno se uzima apotekarska vaga, da se kojim slučajem ne bi omakla koja sekunda više. Glumac ili redatelj može pred tv-kamerom i prenoćiti, a autora knjige prekida se prije nego što zine. Umjetnička slika na ekranu može stajati i po nekoliko minuta, a kad se naslovnica nove knjige vidi dulje od 1 sekunde, saziva se povjerenstvo za prikriveno reklamiranje.
Gostovanje Igora Vukića u emisiji „Dobar dan, Hrvatska“ ogledni je primjer kako bi se na javnoj televiziji (dakako, u skladu s obilježjima konkretnog formata) imala tretirati svaka relevantnija nova knjiga. Autor je dobio priliku da o svojoj knjizi nešto kaže, sama knjiga nije skrivana, nego je bez ustručavanja pokazana. Ugođaj u studiju bio je primjeren temi i gostu, na odgovarajućoj profesionalnoj razini.
A to što nije bilo „druge strane“, to ni na koji način ne umanjuje informativnost i relevantnost razgovora s Vukićem. Osim toga, otkud ideja da „druga strana“ uopće postoji? Nisam primijetio da o broju od 700.000 stradalih u Jasenovcu postoje dvije strane. U Hrvatskoj, a uglavnom ni drugdje, nema nikoga ozbiljnoga tko još vjeruje u taj apsurdni broj. Nema „druge strane“. Ako se, pak, dvjema stranama smatraju oni koji su za reviziju povijesti logora u Jasenovcu i oni koji su protiv toga, sve je već više-manje riješeno, jer revizija povijesti Jasenovca na svim je relevantnim stranama ne samo počela, nego i dijelom provedena, počevši od broja stradalih i mnogih drugih do jučer „neprijepornih činjenica“. Uostalom, što su nakon propasti fašizma i nacizma učinili talijanski i njemački povjesničari? Jesu li se možda ustručavali da sve što je o povijesti rekao fašizam ili nacizam odbace kao trulu voćku? Zašto bi drugačije bilo s nasljeđem jugoslavenske komunističke historiografije?
Kakva „druga strana“, kakvi bakrači! Ne misli se valjda da još itko misli da je npr. ustanak u Srbu 27. VII. 1941., izveden u najužoj suradnji s fašističkim okupatorom, bio antifašistički, kako se propovijedalo u Jugoslaviji? Dobro, možda samo Milorad Pupovac, ali ni to nije sigurno. Jer i on kao pametan čovjek dobro zna zašto je ubijen vođa ustanka Marko Orešković. Ubijen je zato što je, slijedeći Titovu direktivu, tjerao ustanike da se bore protiv fašista!
Danas je pala i odluka da knjigu još jednom predstavimo u Zagrebu. Prvi smo je put prezentirali u petak, 25. svibnja, u Novinarskom domu, a drugi ćemo put to učiniti u četvrtak, 7. VI., u dvorani Vijenac na Kaptolu, pokraj Katedrale.
„Bujica“ pozvala svoju publiku da dođe na predstavljanje u četvrtak. Morat ću Bujancu poslati bocu vina.
Utorak, 5. lipnja
Vraćajući se s Rebra prema taxi-stajalištu nazvao sam tiskaru da vidim jesu li popravili tiskarski stroj. Nisu, još je u kvaru i ne zna se kad će proraditi. Namazani kruh uvijek pada na namazanu stranu, a tiskare se uvijek kvare kad su vam najpotrebnije. Stroj bi do sutra mogao biti popravljen, no veliko je pitanje kad ćemo doći na red, jer i drugi nakladnici čekaju.
Da do četvrtka ne ostanemo bez knjiga, dio smo zaliha odvojili i na njih stavili tri zmije.
Ni u Vijencu, kao ni u Novinarskom domu, neće biti predstavljača. Prvi sam put razgovor s Vukićem vodio ja, a na Kaptolu će to biti novinar Marko Jurič. S tim što će Jurič nastupiti kao advocatus diaboli i postavljati pitanja koja bi, da imaju kuraže, javno postavili Vukićevi osporavatelji.
Srijeda, 6. lipnja
Dobar dio – ponekad se čini: gotovo sve! – onoga što znamo o svojoj nedavnoj povijesti potječe iz jugoslavenskih vremena, kad je na snazi bila jugoslavenska paradigma. Paradigma je sustav pravila o poimanju svijeta. Prema toj paradigmi, dobro je sve što je u korist Jugoslavije, a zlo što je protiv Jugoslavije. Kako je ideja o svakoj / bilo kojoj neovisnoj hrvatskoj državi bila negacija Jugoslavije, veliko je zlo bila i sama pomisao na neovisnu hrvatsku državu. Hrvatska nije smjela dignuti glavu. Ako bi pokušala, dobila bi po njoj. Čime? Među ostalim i raznim mitovima o zločinačkoj hrvatskoj prošlosti. Tome je služio i crni mit o 700.000 (i više) ljudi koje su Hrvati (s izjednačavanjem: Hrvati = ustaše, ustaše = Hrvati) pobili u Jasenovcu. Kako je bilo, tako je u mnogočemu i danas, samo što su brojevi nešto manji. Vukić se svojom knjigom „Radni logor Jasenovac“ nastojite osloboditi i jugoslavenske paradigme i crnog mita o Jasenovcu. I to je ključni razlog što ga se časti gnjusnim etiketama i opasnim prijetnjama iz medijskih izloga, ali i sa saborske govornice.
Vukić je izveo kopernikanski obrat u proučavanju Jasenovca. Njega ne zanima ni broj, ni zbroj, nego samo konkretni čovjek s imenom i prezimenom, njegov život i njegovo stradanje u logoru. Umjesto brojevima, on se bavi ljudskim sudbinama. U prikazu funkcioniranja logora ne kreće ni od milijuna, ni od 700.000, ni od 80.000, ni od 40.000, nego kreće od prvog dana postojanja logora i dokumentiranih činjenica o zbivanjima u njemu. Imensko kazalo u knjizi obaseže 30 stranica. Kreće od nule i gradi sliku logora samo i isključivo na osnovi provjerljivih dokaza, prikupljenih iz vjerodostojinih izvora, metodologijom znanstvenog istraživanja.
Četvrtak, 7. lipnja
Danas sam prvi put bio u dvorani Vijenac i uopće u novom komplesku Nadbiskupijskog pastoralnog instituta kome dvorana pripada. Točnije bi bilo reći – dvoranama, jer riječ je o dvama povezanim prostorima: velikoj dvorani s galerijom u koju stane oko 300 ljudi i tzv. Dvorani 2 s otprilike 110 sjedećih mjesta, u kojoj se događaj može pratiti na video-zidu. Došli smo oko šest, a već prije sedam sve je bilo puno, što znači da nas je gledalo i slušalo oko 500 ljudi, ako se uračunaju i oni koji su okolo stajali.
Pomalo u šali, Vukića sam nazvao trenutno najzanimljivijom i najtraženijom osobom u Hrvatskoj. Kad sam to izgovorio, dvoranama se zaorio zaglušujući pljesak. A s masovnim odjekom nema šale. Vukić već jest važan autor koji utječe na javni život i bivat će sve važniji.
Na veliku žalost pisca R. B.-a iz Splita koji je izlazak Vukićeve knjige i golemo zanimanje za nju dočekao refleksom starog jalnuša. Njemu, kao, smeta Vukićev pristup jasenovačkoj temi, a zapravo nikako da dođe k sebi od izjedajuće pomisli da će „ustašofilni uradak historiografskog amatera“ svome autoru i nakladniku „donijeti sasvim lijepe novce“. Pa gdje su mu silne pare što ih je nakupio od bezbroj nagrada što ih je dobio za svoj prvi roman! Da ih ima, vjerojatno ne bi kopao po mom džepu. Sirota, ima nešto duha, ali vrlo sitnu dušu.
Petak, 8. lipnja
O Jasenovcu se lagalo na klaftre, a sad se naveliko laže o Vukiću, njegovoj knjizi i nastupu na HTV-u. Najbolji je primjer portal (Index.hr) koji je prvi nasrnuo na Vukića, samo 15-20 minuta nakon njegova nastupa na HTV-u 30. V. Taj i laže i podmeće. Pa uz ostalo kaže da je Vukić na HTV-u (prvo) „tvrdio da je ‘jedna od najgnjusnijih laži da je bilo djece u logoru’“ i da je (drugo) „odmah nakon toga… krenuo pričati da je jučer razgovarao s čovjekom koji je kao dječak bio zatočen u Jasenovcu… Dakle, Vukić je prvo izjavio da je najgnjusnija laž da su u Jasenovcu bila držana djeca, a onda je doslovno nekoliko sekundi nakon toga govorio da itekako jesu“.
Zbilja gnjusno! Jer, Vukić u tv-studiju nije „tvrdio da je ‘jedna od najgnjusnijih laži da je bilo djece u logoru’“, nego je rekao da je jedna od najgnjusnijih laži o Jasenovcu tvrdnja da je u logoru ubijeno 20.000 djece! Rekao je točno ono što je napisao na nekoliko mjesta u ljubičastoj knjizi, npr. na str. 299:
„Na popisu su imena više od 20.000 djece, navodno ubijene u Jasenovcu i Staroj Gradiški, iako tako veliku skupinu ne opisuju ni bivši zatočenici, ne potvrđuju dokumenti, niti ima posmrtnih ostataka. U Jasenovcu je bila mala grupa dječaka koji su tu išli u obrtničku školu. Neki su još uvijek živi pa su o tome govorili u medijima (i u ovoj knjizi).“
Subota, 9. lipnja
Nazvao sam Igora Vukića da mu kažem da sam ga gledao sinoć u „Bujici“.
„Nemojte se iznenaditi“, rekao sam mu, „ako vas počnu snubiti da uđete u neku političku stranku.“
„Već su počeli“, odgovorio mi je.
Nedjelja, 10. lipnja
Ovaj je dnevnik dogovoren krajem zime. I tko bi tada mislio da će pasti u nevjerojatni tjedan sretnog susreta s ljubičastim vilinim konjicom.