VODIČ ZA NESRETNIKE

Josip Šegota napisao knjigu da dokaže što se sve može preživjeti, a da se ne poklekne

Nikad nismo imali toliko televizijskih emisija, novinskih priloga i knjiga o dobroj papici, oblizekima i spizi. TV kuće se upravo natječu koja će što raskošnije ugostiti svoje gledateljstvo. I sve to uoči i za vrijeme tzv. recesije, koja se kod nas najprije počela odražavati upravo na hrani, tj. na sve skromnijoj i sve skupljoj obiteljskoj košari. A kao kontrapunkt svemu tome dolazi nam knjiga “Beskućnik” Josipa Šegote u izdanju nakladničke kuće “Pavičić”.
Sadržajno zbilja rijetka knjiga, pogotovo kaj je u znoju i krvi vlastite nesreće ispisuje rođeni Zagrepčanin (62), akademski obrazovani sugrađanin, koji JE svoj uspješni život i ugled familije iz tzv. srednjeg sloja prisiljen (ostao bez radnog mjesta) zamijeniti ulicom, prenoćištima, javnim kuhinjama i kontejnerima.
I nakon 5 godina ulice, on se vraća domu, familiji i normalnom životu… “Sad kad se prisjećam svega što sam preživio, pitam se je li moguće da sam sve to izdržao? Pišem ovo ne iz sažaljenja prema sebi, već da dokažem što se sve može preživjeti, a da čovjek ne poklekne. Na žalost, znam mnoge koji su pokleknuli. Odali se piću, krađi, drogi. Nisu izdržali”…
On se održao, jer je uspio svladati sve finese preživljavanja, od skupljanja flaša po kontejnerima do izvlačenja kovanica iz gradskih fontana. Istrenirao je disciplinu gladi, jer lakše mu je, veli, biti gladan, nego prositi hranu. Upoznao je sva prenoćišta i javne kuhinje. Ali i stranačke predizborne domjenke, gdje nikad barem nije ostao gladan! Ostajao bi bez odgovora na mjerodavnim mjestima.
“Došao sam tako poznatoj gospođi iz vlasti. Molim da mi pomogne naći posao, kad sam već tako nepravedno izbačen iz firme… Nudi mi kutiju cigareta. Nisam htio uzeti. Nisam ja došao žicati.”