Ima zapisa o prošlosti koji čitatelje potiču na razmišljanje i traženje uzroka određenih zbivanja. Takva je zacijelo knjiga sjećanja Nevenke Nekić. Pisana je na razmeđu i u plodnom spoju književnosti i povijesti, romana i životopisa, priče i genealogije. Autoricarabi oznaku autobiografskoga romana. Istančanimpripovijedanjem iznosi pred čitatelja osobne nazore, a privlačnim opisima, često potresnim pričama i dubokim refleksijama prati sudbine vlastite i niza bliskih ili povezanihobitelji. Prepleće ih s događajima koji su odredili njihove domove, zavičaje, krajeve i zemlje, poglavito središnje, južne i istočne Europe.
Lirski nadahnuti i epski razigrani memoari čitaju sedoista u dahu kao najnapetiji roman. U njemu se, s jedne strane, otkrivaju elementi koji su učinili stilski prepoznatljivom prvu autobiografiju u zapadnoj kulturi, napisanu krajem 4. stoljeća, znamenite Ispovijesti Aurelija Augustina. Stoljećima je ta slavna knjiga bila inspiracija kršćanskim piscima po jedinstvenuobliku otvorena pripovijedanja osobna iskustva i intimnih razmišljanja autora u dijalogu s Bogom. Služila je kao uzor mnogima u traženju njihova puta vjere i obraćenja, raskrivanju zavodljivih opsjena i u neuvijenom ispovijedanju tajni istine.
Na drugoj strani, autoričini zapisi iz obiteljskekronike podsjećaju na ljetopisne zabilješke o četiri naraštaja trgovačke obitelji Buddenbrookovih u vrhunskom romanukoji se smatra najzaslužnijim za Nobelovu nagradu za književnost uglednoga člana Paneuropske unije, Thomasa Manna. Portret uspona i propastijedne obitelji, u koji je slavni Paneuropljanin utkao detalje vlastite genealogije i razmišljanja o napetom odnosu građanske poslovnosti i umjetničkih sklonosti, inspirativan je za razumijevanje obiteljskih saga i sudbina spisateljičina svijeta.
Od prvih redaka knjiga otkrivasjajan dar pisanja i zanosan pjesnički govor. Laskav kompliment pripovjedačkom stilu plodotvorne književnice, s mnoštvom napisanih djela raznih žanrova, ugledne i poštovane profesorice, uputio je jedan od najvećih hrvatskih književnika 20. stoljeća, akademik Ante Slobodan Novak. Kazao je kako ona svojom osebujnom „stilskom preciznošću i cjelinom može izraziti sve; svaku misao, ideju, doživljaj, motiv“.Kao i sam vrstan pisac prepoznao je u profinjenom načinu pripovijedanja vrhunskoga prozaika.
Čitatelji semoguuvjeriti kako dojmovi Akademika napisani u rodnom Rabu nisu puka kurtoazija nego potječu iz vlastitih uvida i osobne „potresenosti“ nakon što jeprethodno pročitao knjigu Kardinalovo srce. Posvjedočio je tako u jednom pismu, ukoričenom u ovoj autobiografiji, kako je iz njezine knjige o Pustinji Blaca doživio zakašnjeli srednjovjekovni fenomen samostanskoga življenjau pustinjačkoj osami još „intenzivnije nego iz pera Umberta Eca“.Duhovitim se opravdanjem poslužio za obrazloženje zašto je tako kasno posegnuo za spisateljičinim tekstovima. Ironična dosjetkaprispodobila je sliku starijih ljudi koji zbog položaja svojih očiju vide samo korak ispred sebe. Ako uopće išta vide, zaključio je samokritično.Na one koji su i ranije posegnuli i cijene autoričin opus ta se kritika zacijelo ne odnosi. Dobro su upravljeni pogledi ivide u punom svjetlu više koraka ispred sebe kada prate i čitaju„prvorazredno“ stvaralaštvo.
Kad se sažme autoričino nadahnuto zapisivanjeo sudbinama ljudi i obitelji u Hrvatskoj tijekom dva stoljeća, koji su najsnažniji dojmovi koji izlazi na vidjelo? Što dospijeva u prvi plan? Iz mnoštvaprepletenih tema izdvajam dvijeidejne sastavnice kojepotiču na razmišljanje tijekom čitanja. Prva se provlači kao osebujna nit vodilja kroz mnoštvo opisa u knjizi i upućuje na obilje patnje i tragičnih doživljaja. Žive prispodobe iznose na svjetlo dana i oslikavaju sudbine osoba i obitelji, ukazujući istodobnona povijesno stradanje hrvatskoga naroda. Druga je vezana uz autoričine paneuropske nazore i djelatnost. Riječ je o njezinu zauzimanju i ustrajnom zalaganju za pravedno ustrojenom zajednicomeuropskih naroda.
Mistika patnje, sudbineljudi i cijelih obitelji u središtu je kazivanja povijesti i doživljaja svijeta koji opisuje knjiga. Kada je spletom okolnosti dospjela na svoju prvu službu kao mlada učiteljica od devetnaest godina u selo Donja Motičina kod Našica doživjela je znakovitu mističnu poistovjećenost s groznim patnjama hrvatskoga puka,neizmjernim trpljenjima. Pripovijeda kako se upravo dolaskom u to zaboravljeno mjesto pred njom otvorila neobična i u tamu zavijena knjiga povijesti. Riječ je o teškoj i silnim žrtvama natopljenoj slikovnici mukao kojoj priznaje kako je do tada jedva nešto znala.
Dokučivanje zatomljenih tajni toga kraja počele su se otvarati stranice s „ranama“ hrvatskoga naroda koji je stradao kako u kraljevskoj tako i u socijalističkoj Jugoslaviji. Tada je istinski prvi „put shvatila pojam naroda i mistike koja je sastavni dio te riječi.“ I otada je počela suosjećati, doživljavati te čitati i razabirati znakove mistične patnje. Tko pročita ovu knjigu i mnoštvo spisateljičinih naslova može se uvjeriti kako je slijedila tu zvijezdu vodilju. Rijetko se tko uzdignuo do te visine i umijeća u svjedočenju i opisivanju mistike trpljenja i muke.
Postavlja pitanje,sebi i čitateljima, o onome što ju povezuje s ljudima u zabačenom i blatnjavom selu Donjoj Motičini. Odgovor je više nego slikovit, govori puno s malo riječi. Bliskost je otkrivala u prikrivenim istinama i strašnim udesima koji su pratili kako to selo tako i hrvatski narod tijekom stoljeća. Otkrivajući zamračene i duboko potisnute istine toga nesretnoga sela dobiva duhovni poticaj i nutarnji zovte ih otada započinje pomnije proučavati. U tome je našla utjehu. Spoznati i dokučiti patnju značilo je sučeliti se s mukom i razblaživati bol. Tako je naoko slučajni dolazak u blatnjavi Pakleni kraj dobio znakovit smisao. Ponirući u istinu i smisao patnje ne samo što je doživjela povijesnu pouku i prosvjetljenje nego se oćutjela oplemenjenom.
Zaključak je turoban, ali daje vrijedansmisao i uzdiže dostojanstvo putovanjakroz dolinu suza. Patnja poučava i oplemenjuje ljude koji se znaju s njome suočiti i nositi. To nije lako. Najteže je prihvatiti boli patnju nevinih.No oni koji su tu tragiku prihvatili na tragu su pravednika. Za istinu su mnogi stradali i progonjeni.Ne ponavlja li se povijest u raznim tragičnim vidovima?Zacijelo je to poticajna tema za razmišljanje.Može li se i što je moguće iz povijesti naučiti? Ciceron se trsio dokazati da je ne samo moguće nego je upravo povijest označio učiteljicom života. Ali vjerojatno nije bez svake osnove ni Hegelova cinična opaska da su narodi iz povijesti naučili to da zapravo ništa nisu naučili. Zato vjerojatno ponavljaju slične pogreške.Na zemljopisnim širinama koje Hrvatska zaposjeda to je barem za sada nedvojbeno potvrđeno. Utvrđuje se i marno ponavlja povijesno gradivo.
Paradoks je hrvatske patnje i mistike vidljiv u sudbini sela Donje Motičine. Obiluje strašnim povijesnim pričama i ponavljanjem gradiva tijekom sedam stoljeća; spominje se 1229. kao godina začetka. Kako se dogodilo daje najveća stradanja i užase selo doživjeloupravo u prosvijećenom dvadesetom stoljeću?Sposobnost autoričina prispodabljanja patnji vlastitoga naroda prepoznao je i uzveličaoznameniti pjesnik Petar Šegedin. Potvrdio je kako riječi počinju snažno svijetliti kada dodirnu tragične patnje čovjeka ili naroda. Uvidioje i posvjedočio kako se autoricasuživjela s poviješću, uzvišeno je proživljujeu duši. Kroz nju je gledala „nekadanja lica, mjesta, dokumente, zbivanja izgubljena, zakopana, slučajno otkrivena te sve to oživjela i izrazila u jednom živom, prepoznatljivom duhovnom akordu ‘modrog muka’ nad dolinama…“ I doista, onima koji žele vidjeti i spoznati na pravi način otvara se svjetlo u veličanstvenim opisima tragedije ljudi i naroda.
Na žalost, u hrvatskom slučaju ima pisaca povijesti koji ne samo što se s njome nisu suživjeli nego ju nastoje omalovažiti,izrugujuse svojemu narodu i njegovim mukama. Nasuprot njima, ova knjigasvjedoči kako se može poistovjetiti s vlastitom poviješću i zlokobnim sudbinama ljudi kada se istinski suosjeća s njihovom patnjom.Uzorit je primjer hrvatskoga trpljenja i grozokaza u totalitarizmima 20. stoljeća opisala u veličanstvenom svjedočenju istine vjere Kardinala iz Krašića. Zornoje posvjedočila put mučenika koji zaslužuje biti proglašen svetim. Upravo njegova patnja i hrabro suprotstavljanje nepravednim optužbama potresno su svjedočanstvo hrvatske sudbine.Slijedeći Kristovuzor hrabra držanja na mukama posvjedočio je da se za istinu i vjeru nije stradavalo samo prije dvadeset stoljeća i u prvim vjekovima progona kršćana u Rimu. Iskušenja i zla ne manjkaju ni suvremenom dobu napretka i prevlasti raznih oblika ideologija.Tko se pozornije okrene oko sebe može zacijelo vidjeti i danas mnoštvo stradalnika za istinu i pravdu.
Pozornost u knjizi zaslužuje također autoričina europska dimenzija u razmišljanju i njezinadragocjenapaneuropska djelatnost. U tom se nesebičnom djelovanju za opće dobro zajednice pronašla na osobit način. Nije pristupila paneuropskom pokretu bez dvojbi i unutarnjega propitivanja. Tadašnji predsjednik Paneuropske unije Otto von Habsburg ostavio je na nju dojam istinske veličine. Ali ga nije odmah i bez dvojenja prihvatila. U knjizi je nekoliko puta iznijela svoje sumnje. Morile su je misli u odnosu na poglavara obitelji koja u povijesti Hrvata nije urezala samo svijetle uspomene. Habsburzi su uz mnoga dobra ostavili i zlokobne tragove. Poglavito je za narodnu samosvijest bolno pitanje pogubljenja Zrinskih i Frankopana.
Ali se najstariji sin posljednjega austrijskoga cara Karla Habsburškoga svojim paneuropskim djelovanjem, demokratskim i uljuđenim pogledima neobične širine i misaone dubine uzdignuo iznad uvriježenih političkih podjela i svjetonazorskih jednostranosti. Premda sam nije ni na koji način s time bio povezan, iz osjećaja odgovornosti izgovorio je riječi isprike i molitve na grobu hrvatskih mučenika u zagrebačkoj prvostolnici.
Urednica izdanja u povodu sjajne izložbe Hrvatska u srcu Europebilježi kakotu veličanstvenu izložbu u Europskom parlamentu, upriličenu nakon Oluje 1996., u doba svojevrsnoga embarga prema Republici Hrvatskoj, nije želio otvoriti nitko od službenih hrvatskih predstavnika. Tako je kulturna dobra i ljepote gradova kao što su Dubrovnik, Trogir, Zadar, Poreč i remek djela umjetnika poput velikoga Meštrovića europskim zastupnicima predstavio Otto von Habsburg. Autorica je postavljala izložbu u Dresdenu, a izložba je prikazana uParizu, Beču, Budimpešti, Londonu, Pragu te je stigla i do Kaira u Egiptu.
U Hrvatskoj paneuropskoj uniji tijekom više od četvrt stoljeća organizirala je mnoštvo likovnih izložaba, organizirala i vodila javne tribine i predavanja, predstavljala strane i hrvatske umjetnike. Poglavito je promicala stvaralaštvo iz bliskih zemalja Srednje Europe, osobito Mađarske, Slovačke, Češke i Ukrajine, zatim susjednih zemalja Jugoistočne Europe Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije, Kosova, Makedonije i Albanije.
Valja spomenuti niz izložaba i tribina posvećenih kulturi i stvaralaštvu bačkih Hrvata i Boke Kotorske. Ističe se u tom sklopu višekratno predstavljanje stvaralaštva osebujna kruga slikarica iz Tavankuta. Izlagali su i umjetnici iz Australije, Kanade, Sjedinjenih Država i Italije. Sama slikarica,autorica je izlagala i svoje slike.Putovanja diljem Europe i na paneuropske događaje koristi za upoznavanje s načinom kako drugi žive i čuvaju svoje tečevine. Upozorava na nekritičko prodavanje hrvatskih otoka, zemlje, hotela, banaka, atraktivnih lokacija.
Za tumačenje slojevitosti i proturječja hrvatske zbilje značajan je opis braniteljskoga prosvjeda iz 2011. koji su određeni krugovi pokušali zlorabiti protiv hrvatskoga ulaska u Europsku uniju. Tu je autorica britko uočila i opisala one koji rade protiv hrvatskih interesa. Kada nisu uspjeli zavesti branitelje u rušilački pohod i razbijačke ispade protiv Vlade i Europe, pljuvali su na one koji su ih pokušali umiriti, kao što je to činioMladi Jastreb. Ipak su neki mediji neopravdano izjednačili prosvjede branitelja i huligane. Ali autorica ukazuje na jasne razlike i sačuvanu braniteljsku čast. Obrazlaže da jeHrvatskoj mjesto u Europi, ne na brdovitom Balkanu. Za to su se borile i stradale mnogi naraštaji hrvatskih ljudi. Za to velike zasluge ima Paneuropska unija.
Valja na krajuspomenutispisateljičinu privrženost klasičnom povezivanjudobrote i ljepote. U duhu drevnoga grčkog ideala kalokagathiasmatra da taj ćudoredni uzor nije samo fikcija u umjetnosti nego obilježje dobro uređene zajednice, jamstvo istine i pravednosti u svijetu. Vjeruje u pravdu koja se neumitno potvrđuje. Ne zapada u očaj i besmisao egzistencije nego se na svoj način suprotstavlja nepravdi i bori protiv laži.
Istina i pravda jedine mogu osloboditi od laži, opsjene i nepravde koje truju život. Za to optužuje zavodljiva „liberalna načela“. Možda nije posve u pravu kada krivnju pripisuje samim načelima. Jer ona su zacijelo u svojoj apstraktnosti neutralna. Ali s pravom skida krinku s onih koji ta načela zlorabe za svoje egoistične ciljeve i zle nakane. Sjajno dočarava kakose najgori pobornici i provoditelji totalitarne vladavine preko noći pretvaraju u velike liberale i slobodoumnike. Licemjerno propovijedaju o progresu:„oslobođeni od časti, dobrote, stida, poštenja… tonemo u golemu laž o napretku“. Oni koji su poučavali „od amebe do Kobe (Staljina)“ preokrenuli su socijalističku u liberalnu laž o napretku.
Laž prodire do najsitnijih pora društvenoga života. Profesorica po životnom pozivu uvidjela je kako se pustoši duhovni prostor ne samo putem medija negoi pomoću obrazovnoga sustava. Totalitarne vladavine zasnivaju se na golemom moru laži koje prekriva mnoga prostranstva i taloži opsjene u najtajnijim zakutcimaljudskoga življenja. Laž dospijeva tako u kapilarne dijelove narodnoga bića. Opaku i suptilnu laž raskriva u zloporabi odgoja i u obrazovanju mladih.Povijesne reminiscencije i osobna prisjećanja unose novo svjetlo i raskrivaju zapretane zabludešto se i danas šire u obrazovnim narativima. Sluti kako su zajahalei narazglašenu reformu kurikula.
Priroda se voli prikrivati, a oči i uši loši su svjedoci ako ljudi imaju barbarske duše, zborio je dubokoumni Heraklit iz Efeza. Na istinoljubivim je čitateljimastogateška zadaća – truditi se oko istine i razlučivati od nje opsjene koje potječu od loših svjedoka. Posegnuti za stranicama ove knjige, značipribližiti se osobi koja je imala odvažnosti kretati u borbu protiv loših svjedoka i barbarskih duša,tragajući za prikrivenom i katkad zakopanom povijesnomistinom.Valja se u traženju oboružati ustrajnošću u razgrtanju medijske laži i privida. Isto tako potrebno je velike hrabrosti i dosljednosti u svjedočenju otkrivene istine. Tko taj traguistinu slijedi, ne će mu izostati muka, patnje i tragedije, poručuje autorica. Ali je put itekako vrijedan i plemenit. Kako za pojedinca tako i za zajednicu. Jer spoznaja istine daje neizmjerno dostojanstvo autentičnom ljudskom življenju.
Pavo Barišić, predstavljanje knjige u DHK, 16. siječnja 2018.