U prvoj polovici prošlog stoljeća fašisti i nacisti, a zajedno s njima i ustaše, održavali su marševe na institucije.
Gotovo cijelo stoljeće poslije, njihovi nasljednici promijenili su taktiku. I oni marširaju, ali ne više na, nego kroz institucije. I u tome su, izgleda, prilično uspješni.
Evo primjera od prije neki dan s Hrvatske televizije. Na javnom servisu, u emisiji „Dobar dan, Hrvatska“, gostovao je Igor Vukić, bivši novinar i samoproklamirani povjesničar, čija revizionistička tumačenja koncentracijskog logora Jasenovac već godinama imaju izrazitu podršku među ljubiteljima ustaškog pokreta.
Taj Vukić je, međutim, dosad bio osuđen na marginalne časopise i bizarne televizijske emisije poput „Bujice“ notornog Velimira Bujanca, voditelja koji je svojevremeno osuđen zbog toga što je kokainom platio usluge jednoj prostitutki. Njemu je Vukić bio posebno značajan s obzirom da se predstavlja kao Srbin čija je obitelj prošla kroz logor.
Vukić je tamo uporno ponavljao svoje mantre o Jasenovcu kao radnom logoru, zapravo „pedagoškoj instituciji kazneno-popravnog tipa“ u kojoj su bili smješteni protivnici režima, njih najviše 1500 do 2000, gdje su se održavale kazališne predstave i nogometne utakmice, mjestu gdje su ljudi, pogotovo Židovi, voljeli biti jer su u Jasenovcu bili sigurniji nego u drugim logorima.
Trkeljao bi Vukić što god je htio, ali osim onog uskog kruga ljudi koji ga gleda samo zato da preko njegovih pseudoznanstvenih istraživanja potvrdi vlastita razmišljanja, doseg mu je zapravo bio nikakav. Ostao bi Vukić tako tužni maneken ostarjelih simpatizera NDH, svjestan da bez nacionalnih medija nema pravog proboja u javnost, da se tu nije našla javna televizija, odnosno urednica Karolina Vidović Krišto koja mu je u emisiji „Dobar dan, Hrvatska“, u gledanom poslijepodnevnom terminu, ponudila petnaest minuta da u miru i bez suvišnih pitanja promovira svoju knjigu „Radni logor Jasenovac“.
Tajnik udruge Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac govorio je tako o partizanima koji su u logor donijeli tifus od kojeg je stradao logorski svećenik; da su tamo kozaračka djeca spašavana; da nije bilo nikakvih masovnih likvidacija; da je broj stradalih znatno niži od službenih 80 tisuća; da ako je netko ubijen da je to učinjeno kao posljedica osvete za pokušaj bijega ili pobune; da je to zapravo bio zatvor; da je to mjesto internacije za protivnike NDH koji su nešto učinili protiv države; da se tamo proizvodila hrana; da su se primali paketi i sve tako tome slično. Jasenovac je, dakle, po Vukiću bio prava arkadija u lošem vremenu Drugoga svjetskog rata.
Vukić i njegovi su, nema sumnje, likovali. Prilikom lanjskog posjeta svojim političkim istomišljenicima u argentinskom gradu Buenos Airesu zatražili su pomoć za istraživanja koja provode i požalili se da nemaju pristup na HRT, ali i najavili da imaju određena saznanja da će se i to promijeniti, s obzirom da ih u njihovom radu – doduše, tajno – podržavaju neki visoki dužnosnici, među kojima su i savjetnici predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koji bi to i javno kazali, ali zbog unutrašnjih i vanjskopolitičkih okolnosti, trenutno ne smiju.
Ali, pokazalo se, da ima tko može. Pa ih je u svojoj emisiji ugostila urednica koja je već prošla suspenzije i otkaz na HRT-u zbog sličnih otklona od proklamirane uloge javnog servisa, ali ju je sud vratio na posao. Oštro se protivila uvođenju zdravstvenog odgoja u škole tvrdeći da je temeljen na pedofiliji, aktivno se uključila u kampanju protiv pobačaja govoreći besmislice poput brojke da se 93 posto žena starijih od 20 godina odlučuje na pobačaj, da knjiga poznatog pisca Zorana Ferića „Anđeo u ofsajdu“ promovira pedofiliju i tome slično.
Inteligentno planirano dan prije blagdana Tijelovo, Vukićevo gostovanje trebalo je značiti definitivan ulaz revizionista Jasenovca na HRT i vjerojatno bi tako i prošlo da nije bilo glasne reakcije liberalnih medija koji su naprosto natjerali HRT da reagira. HRT se, suočen s bijesom gledatelja, ogradio sam od sebe i od Vukića, osudivši načelno „sve počinjene ratne zločine pa tako i one počinjene na području nekadašnjeg koncentracionog logora Jasenovac kako se oni više nikada ne bi ponovili“ te istaknuo da se svi njegovi novinari i urednici moraju pridržavati zakona RH. O kazni urednici, ni riječi.
Reagirala je i Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac osudivši Vukićevo negiranje zločina kao i činjenicu da je osoba koja negira zločine dobila prostor u programu javne televizije, gdje je predstavljena kao autoritet za proučavanje teme koncentracijskog logora Jasenovac. Posebno su istaknuli Vukićeve tvrdnje o Jasenovcu kao „radnom logoru“ i apostrofiranje ustaškog poglavnika Antu Pavelića kao najzaslužniju osobu za spašavanje ljudi iz logora. „S druge strane, tijekom 15-minutnog gostovanja Vukića gledatelji nisu ni jednom mogli čuti pojmove kao što su zločin, rasni zakoni, holokaust ili prisilni rad. Voditelji emisije ni u jednom trenutku nisu se ogradili od stajališta gosta, već su konstatirali kako je pravo zadovoljstvo slušati s kakvim žarom on govori i pozvali su gledatelje da kupe i pročitaju njegovu knjigu“.
Pokazalo se da je sve skupa ipak bilo previše. Čak i za Hrvatsku. Pa je Programsko vijeće HRT-a za ponedjeljak sazvalo hitnu sjednicu isključivo na ovu temu.
Razgovarati o Jasenovcu uvijek je nezgodno i neugodno, konstatirali su s Vukićem voditelji Marina Medved Pulić i Franjo Ridjan, iskreno se čudeći činjenici da ih je odbio profesor povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Hrvoje Klasić koji nije želio dijeliti studio s čovjekom koji je nedavno rekao da bi u hrvatskom Ustavu ZAVNOH i NDH trebali zamijeniti mjesta, tako da NDH bude temelj državnosti, a ne antifašistički ZAVNOH, kako stoji u preambuli Ustava.
Razgovor s Vukićem započeli su citirajući riječi pape Franje: „Nemate pravo zaboraviti vašu povijest, ne zbog osvete, nego zbog mira.“ Uistinu, nemamo pravo zaboraviti, ali sasvim sigurno ne ovakvu prekrojenu, kakvu su nam servirali Vukić i HTV.
Goran Borković