Čitajući ovu knjigu nisam mogao izbjeći sjećanja na Vlatka Pavletića i njegov kritičko-esejistički i znanstvenoistraživački opus. Sama knjiga, što sam je dalje čitao, navodila me na takve reminiscencije, jer ona dokazuje da je taj sjajni kritičar svakim svojim novim djelom, u cjelini opusa – a on se sastoji od tridesetak knjiga esejâ, kritikâ, studijâ, monografijâ, razgovorâ – dosljedno nastavljao estetsko-kritički koncept, a istodobno ga i kompatibilno mijenjao i tako dopunjavao i obogaćivao. Uvijek je bio isti – i uvijek drukčiji!
Bio je čovjek neiscrpne radoznalosti, neutažive žudnje da nešto novo sazna, otkrije, istraži. I ta ga je strast pratila do kraja života. Nikada nije bio zadovoljan onim što zna, uvijek je htio znati više, pa i više od onoga što se u nekom trenutku uopće i moglo doznati. Nedvojbena odlika svakog istinskog intelektualca, koja je Vlatka Pavletića učinila piscem upravo onakvim kakav je bio.
Prvi Pavletićev esej koji sam zapamtio bio je onaj o Zimskom ljetovanju Vladana Desnice (u časopisu »Izvor«, 1950). Vladan Desnica bio je tada pomalo sumnjiv i nepoćudan pisac. Nakon što su njegov prvi roman napali glasnogovornici partijskog agitpropa (u beogradskim »Književnim novinama« i zagrebačkoj »Republici«), Pavletić se suprotstavio njihovoj prosudbi Desničina prvenca, zdušno ga je pozdravio i analitičkim postupkom afirmirao kao vrsnu prozu. Nije pretjerano reći da je Vladan Desnica ušao u hrvatsku književnost i zauzeo u njoj istaknuto mjesto zahvaljujući upravo eseju Vlatka Pavletića, ali je i Vlatko Pavletić ušao na velika vrata u hrvatsku književnost upravo smjelom kritikom prvoga romana Vladana Desnice!
Samo godinu poslije Pavletić je taj ugled potvrdio i učvrstio esejem Kaos na pragu idealnoga (»Republika«, 1951). Ni danas ne znam ima li primjerenije sintagme kojom se može izreći sukus Ujevićeve poezije. 1Već sam taj naslov je toliko pregnantan i višeslojan, da ga i danas često citiram kad želim rezimirati razmišljanja o mnogim aktualnim situacijama »danas i ovdje«. Tek što je Jure Kaštelan, priredivši i objelodanivši u slavnoj Krklečevoj Maloj biblioteci Ujevićevu zbirku Rukovet (Zora, Zagreb, 1950), izveo toga magistralnog pjesnika iz višegodišnje prisilne šutnje, Pavletić je Ujevićevu poeziju raščlanio s dotad besprimjernom analitičkom podrobnošću, naslutivši i neke zaključke koje su poslije potvrdili neki drugi istraživači.
Pavletić je sam, u knjizi Hrvatski književni kritičari (1958), podijelio književnu kritiku na pjesničku i znanstvenu. I tek što smo se navikli, nakon njegove prve knjige Sudbina automata (1955), vidjeti u njemu književnoga kritičara pjesničkoga tipa, pojavila se njegova knjiga Kako su stvarali književnici (1956), koja je, istražujući stvaralački proces mnogih velikih pisaca, demonstrirao i stvaralačku neumornost i znatiželju i znanstveno-teorijske sklonosti. Na tu knjigu, koja inventivno osvjetljuje kako je neka ideja nastajala, kako se razvijala, mijenjala, popravljala, dopunjavala i konačno oblikovala u književno umjetničko djelo, kao da se posve prirodno nastavlja knjiga koja je pred nama. Ona se opet vraća na tajnu stvaralačkog procesa, ali na drukčiji način. Svojstveno Pavletiću: nikada se ne ponavljati! U ovoj knjizi otkrio je nov, dosad neuočen kut istraživanja; a otkrio ga je u tezi da ambijent u kojem živimo oblikuje nas, kao što mi oblikujemo ambijent. Otkrio je dakle Pavletić reverzibilnost, dvosmjernost toga procesa, a u njemu i obostranost utjecaja, koji nam pomaže da bolje razumijemo specifičnosti unutarnjega laboratorija svakog pisca. Tako dolazimo i do zaključka da te dvije knjige (Kako su stvarali književnici i Soba – roba – osoba) čine zaokruženu cjelinu.
Pišući ovu knjigu Pavletić se služio primjerima iz osobnog iskustva. Opisao je, vrlo sugestivno, sobu Drage Ivaniševića, koju sam i ja poznavao, pa mogu posvjedočiti da je svaki detalj iz Vlatkova opisa točan, opisao je i sobu Milivoja Slavičeka, u kojoj sam i ja jedanput bio, ali je nisam tako precizno percipirao kao on, a i radni prostor Vladana Desnice, i svaki taj i svi drugi primjeri doveli su ga do respektabilnih zaključaka.
Ali ne samo na osobnim iskustvima, Pavletić je knjigu napisao i služeći se širokim i preciznim poznavanjem hrvatske i svjetske književnosti. Navodeći desetine, ako ne i stotine citata iz njihovih djela, od Dostojevskoga, Hugoa i Prousta, koji je za takve raščlambe osobito zahvalan, pa do Puškina i našega Mađera (njegova mladenačka i antologijska pjesma Soba), Pavletić je potkrijepio svoju (proširenu) tezu o povezanosti pisca, njegova ambijenta i njegova djela uvjerljivim primjerima i primjerenim zaključcima, upozorivši na važnost onih dijelova književnog djela koje površni čitatelji, prateći samo osnovnu fabularnu nit, najčešće preskaču. I sam se sjećam nekih svojih gimnazijskih kolega koji su čitajući preskakali sve opise, tražeći samo dijaloge i akcijske detalje, koji prate razvoj radnje. Tako su redovito propuštali ono što je u književnom djelu bitno. Jer upravo ambijenti, koje pisac u nekom djelu priziva uz pojedine osobe, prostori u kojima oni žive, djeluju, razmišljaju, na različite načine reflektiraju njihovu narav i njihove karaktere. A bez toga ne može se razumjeti ni bitna ideja djela koje čitate.
Zato će ova knjiga biti zanimljiva stručnjacima, kao unikatni prilog našoj znanstvenokritičkoj misli, ali još je važnije da će biti korisna nestručnjacima, površnim čitateljima, jer će ih naučiti kako treba čitati. Uvjerit će ih da je ono što su možda smatrali dosadnim i nepotrebnim dijelovima nekog romana zapravo njegova nezaobilazna, bitna vrijednost. Stoga je Pavletićeva knjiga i neobična i nadasve poticajna.
