NAUK O VJERI

U povijesti hrvatske književnosti, osobito novijoj, otkad socijalne teme zauzimaju izrazito mjesto, pisalo se o beskućnicima, sirotinji i deklasiranim ljudima prilično. Nema književnoga žanra u kojem se nije tkogod ogledao o ljudima s dna: i u poeziji, i u prozi svih oblika, i u drami, i u raznim medijima, od radija, preko filma, do televizije. No pisaca koji su autentično doživjeli beskućništvo je, ipak, malo. Pisati sa stajališta socijalne simpatije, ideološke opredijeljenosti ili jednostavno empatijski doista je nešto drugo od empirijskog iskustva zgažena i odbačena čovjeka. Poznati su publicistički pothvati kad se novinari prerušuju u prosjake, skitnice ili beskućnike da bi prikupili autentična svjedočanstva o bijedi najnižih slojeva i bezdušnosti gornjih slojeva društva. Dakako, najpoznatiji među njima je Franjo Martin Fuis (Fra-Ma-Fu), novinar i fotograf koji je ostavio nezaboravne serije tekstova o zagrebačkoj sirotinji i podzemlju (Niz strminu bijede, 1935; Hotel Slama, 1937).

Beskućnika je u hrvatskoj povijesti mnoštvo. I sam otac domovine, Ante Starčević, proživio je život i umro kao beskućnik, pod prijateljskim, ali ipak tuđim krovom. Pisali su o bezdomcima Dinko Šimunović, August Cesarec, pa Ivo Kozarčanin, Vjekoslav Majer, do Ive Brešana i, evo, Josipa Šegote. Istina, on je svoj roman suvremenog zagrebačkog beskućnika ispisao uz pomoć poznatoga, ali neimenovanog hrvatskog pisca Mihe B., što nipošto ne umanjuje njegovu vrijednost i privlačnost. Nije razvidno koliki je i kakav udio njegova tajanstvenoga spisateljskog pomoćnika. Kako bilo, ispisali su jedru prozu, kratke i sugestivne rečenice, u duhu suvremene prozne stilske orijentacije, što Šegotin memoarski zapis čini modernim. Dakako, najveća je vrijednost Beskućnika autentičan dokumentarni zapis, u obliku osobne ispovijedi, bivšega beskućnika Josipa Šegote (1947), diplomiranog ekonomista, rođenoga Zagrepčanina i građanina koji je potonuo na samo dno zagrebačkoga društva. Krećući se od 2002. do 2007. u sredini zagrebačkoga polusvijeta iskusio je sve strahote bijede, osjetio ljudsku bešćutnost i ravnodušnost, koje čovjeka bole više od same neimaštine. Iz štiva knjige nije dokraja razvidno zbog kojih se razloga Šegota našao u društvu beskućnika. Objašnjenje da je »preko noći, zbog nesporazuma s najbližima, sukoba na poslu (izazvanog dugim jezikom), lakovjernosti i prijateljskog noža u leđa ostao bez svega« vjerojatno je samo dio istine. I mnogi drugi ljudi doživljavali su slične, a možda i gore životne neugodnosti i tegobe, pa ipak nisu završili na pločniku metropole.

Mislim da su prava pitanja: zašto je Šegota pokleknuo? Zašto se predao? Zašto nitko u njegovoj sredini nije osjetio kamo ga njegove (ne)prilike vode? Odgovori na ta pitanja naslućuju se u knjizi. Punu svijest o njihovu značenju i značaju sam je autor, zgusnuto, uobličio na početku knjige, uvrstivši ih zapravo u red bitnih razloga zbog kojih se prihvatio pisanja svoje ispovijedi: »Pišem ovo ne iz sažaljenja prema sebi, već da dokažem što se sve može proživjeti, a da čovjek ne poklekne. Na žalost, znam mnoge koji su pokleknuli. Odali se piću, krađi, drogi. Nisu izdržali. Pali su. Pali su ne zato što su htjeli pasti, već zato što im nitko nije htio pomoći. Ostali su sami, otpisani i zbrisani od društva. Nekad su i oni, kao i ja, predstavljali nešto, ali ih je sudbina gurnula u ponor. Ostali su sami, i umrli sami, i zaboravljeni.« Strava pred egzistencijalnom neizvjesnošću, koju svi nosimo u sebi zahvaljujući naravi naše novovjekovne zapadnjačke civilizacije, u Šegotinu se slučaju oživotvorila. Preko noći ili postupno, svejedno, našao se isključen iz društva, pauperiziran i odbačen kao nekoristan. No ni to Šegota još ne smatra pravim padom. Moguće je biti siromah, ali ipak pošten, častan, dostojanstven čovjek. No pravi se pad događa kad čovjek potone ispod svake moralne crte, ispod svake etičke granice. Do toga trenutka na njegove neprilike utječu različite okolnosti: od obiteljskih, preko poslovnih, do ustrojidbenih činilaca društva. Na neke može utjecati, na neke ne može, ali stanovitih mogućnosti za uređenje vlastita života ipak ima. Ali potonuti ispod najniže etičke crte stvar je osobne odluke, uvjerenja i izbora. Biti, po Šegotinu shvaćanju, u stanju beskućnika, stvar je svakako žalosna, ali nije moralno odbojna. No postati kriminalac, narkoman, prostitutka, tj. sam se opredijeliti za isključenje iz društva, postati pravi otpadnik, za Šegotu je istinski društveni pad, pad iz kojega je povratak gotovo nemoguć.

Nakon loših iskustava, bez želje za teorijskim rasvjetljavanjem svoje pozicije i pozicije ostalih građana u hrvatskoj demokraciji, Šegota krivnju za osobnu zlu kob svaljuje na sudbinu, a psihološki – kako bi mogao izdržati kušnje svakodnevice – usvaja neke postupke iz asortimana vjerskoga ponašanja, najčešće deklarativnog, bez dubljeg sudjelovanja i iskrena osvjedočenja. No iako ne i svjesno, Šegota ipak podastire očiglednu osudu društva koje je izgubilo osnovni osjećaj solidarnosti, sućuti i zajedničke brižnosti za sve ljude, prema paradigmi kršćanskoga morala, koja paradigma leži u temeljima naše kulture bez obzira na ideološka zastranjivanja. Tako će on naglasiti gdje nailazi na razumijevanje i kome se može vjerovati: »Mi beskućnici družimo se samo među sobom. Za nas je ostali svijet zatvoren. Upravo sam razgovarao s jednim svojim prijateljem. On je nekako skupio lovu pa unajmio neku sobu. Životari, ali bori se da uspije. Pisac. Zove se Miha. Jadam mu se, da nemam više živaca sve to trpiti. Njemu mogu reći, on me razumije jer je u istim govnima kao i ja. Drugima i ne pokušavam pričati jer znam da me ne bi razumjeli, ispao bih glup. Tješi me da moramo još malo izdržati, sada smo počeli odmotavati klupko. Ljudi koji imaju normalan život ne mogu nas shvatiti.« Nekoć se takav nauk pronosio pučkom izrekom da sit gladnu ne vjeruje. Vrijeme je da u ovom globalizacijskom i multikulturalnom nevremenu počnemo učiti narodne poslovice.