“Kršćani i Crkva bili su u prvim redovima borbe protiv revolucije, ističući se kao najživlja snaga protiv njezina prodora, zbog čega su se onda povratno i našli na njezinom najžešćem udaru, što se uočava tamo od Francuske revolucije pa sve do totalitarizama 20. stoljeća”, ističe Kljaić
Nakon što je u svojoj prvoj knjizi “Nikada više Jugoslavija: Intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje (1929.-1945.)” istražio danas uvelike zanemareno bogatstvo hrvatske katoličke, konzervativne i nacionalističke inteligencije između Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, povjesničar dr. sc. Stipe Kljaić u novoj se knjizi, naslovljenoj “Povijest kontrarevolucije: Hrvatska konzervativna misao od 1789. do 1989.” usredotočio na dvanaestoricu hrvatskih političko-ideoloških mislioca u rasponu od fra Andrije Dorotića do prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. S Kljaićem smo razgovarali o mnogobrojnim implikacijama njegovih istraživanja, o svijetu intelektualaca potisnutih izvan nacionalnog imaginarija, kao i o utjecaju niza hrvatskih kontrarevolucionarnih, konzervativnih i kršćanskih intelektualaca na današnjicu.
– Gospodine Kljaiću, po kojemu ste kriteriju odabrali dvanaestoricu protagonista knjige? Zašto dosad nisu poznatiji u hrvatskoj javnosti, zbog čega se o njima češće ne piše u hrvatskoj historiografiji?
Naišao sam na obilje povijesnih izvora o kritičkim refleksijama o modernim revolucijama u hrvatskoj politici i kulturi, ali nisam znao kako ih sve pretočiti u jedan organizirani tekst. Poslužio sam se radnom metodologijom koja je za razdoblje od 200 godina uzela dvanaest ličnosti od kojih svaka najbolje obilježava svoju epohu života i stvaranja. Pri tome sam izbjegao kaotičnost izlaganja materijala i tako dospio do jedne sustavne, smislene i organizirane cjeline. Učinilo mi se da je prenošenje znanja čitateljstvu najefikasnije putem konkretnih osoba.
Zašto se o njima dosad malo pisalo? Pokušat ću to objasniti ključem povijesti. Nedavna prošlost, koja je od 1945. do 1990. protjecala u znaku lijevog monizma, nije dopuštala slobodno cirkuliranje misli i ideja u politici, kulturi i znanosti. I ta je zatvorenost za drugo i drugačije preživjela do današnjeg dana, to je baština titoizma i one famozne nesvrstanosti koji su nas izolirali od zapadnog svijeta i intelektualno osiromašili. Tome možemo dodati i brutalni obračun s nemarksističkom inteligencijom, koji nas je pretvorio u još provincijalniju kulturu.
Paradoks je da je Krleža, koji je toliko grmio protiv hrvatskog provincijalizma, a koji je u tom razdoblju bio alfa i omega intelektualnog života, u znanstvenom i kulturnom životu do krajnjih granica inaugurirao upravo taj provincijalizam. Patetično pozivanje na Krležino hrvatstvo ne pomaže kod činjenice da je on imao krajnje negativnu ulogu u našem intelektualnom životu, pa i za taj okoliš lijevog monizma koji je sam uspostavljao. Naime, slobodno se može reći da je Krleža u kulturnom i intelektualnom životu druge Jugoslavije predstavljao ono što je u njezinom političkom životu predstavljao Tito. Prevelika moć, ne samo u politici nego i u kulturnom životu, izaziva strahovito negativne učinke, što pokazuju i povijest i ljudska priroda.
Ni hrvatska historiografija, naravno, nije izuzeta od ovih općih kretanja. Iako, stvari se mijenjaju, pogotovo otkad je stasala nova generacija, neopterećena ovom prošlošću, tako da malo-pomalo i ovi autori dolaze u fokus istraživača. Čvrsto se nadam da će ova knjiga još više ubrzati taj trend.
– Koja je poveznica pojmova kontrarevolucije i konzervativizma s kršćanstvom? Ima li kontrarevolucije bez konzervativizma, a konzervativizma bez kršćanstva?
Kontrarevolucija je prije jedan politički, a povijesno često i vojni pokret protiv revolucije, dok je konzervativizam prije filozofija življenja i životni stav. Konzervativni pogled na svijet itekako je povezan s kršćanstvom i Crkvom, koji su pokazivali velik smisao za očuvanje tradicije. Crkva ima i imala je obvezu čuvanja pologa vjere, koji je Krist predao apostolima u naslijeđe. Nije slučajno da su se takva filozofija života i takav svjetonazor tako znakovito izrazili u zapadnoj civilizaciji, osobito nakon Francuske revolucije, koja je dovela u pitanje sve stare vrednote i prošlo naslijeđe.
Susreo sam i čitao ljude koji nisu kršćani, a opet pronose takve vrednote, iako mi se čini da su svi oni u nekom hodu prema kršćanstvu, makar toga bili i nesvjesni, ili o kršćanstvu makar imaju pozitivno mišljenje. U postkršćanskom svijetu postoje i ljudi koji su izgubili kršćanski identitet, nesvjesni da ih je kršćanski pogled na svijet oblikovao. U takvom svijetu, nije moguće staviti znak jednakosti između kategorija konzervativnog i kršćanskog. Kršćanstvo je danas, pogotovo u javnom životu i intelektualnim krugovima, preslabo da bi imalo privilegij odbaciti intelektualnu razmjenu, pa i suradnju s takvim ljudima, čiji broj je ogroman.
Ali opet, pogledamo li povijesno, ne treba zaboraviti da su kršćani i Crkva zaista bili u prvim redovima borbe protiv revolucije, ističući se kao najživlja snaga protiv njezina prodora, zbog čega su se onda povratno i našli na njezinom najžešćem udaru, što se uočava tamo od Francuske revolucije pa sve do totalitarizama 20. stoljeća. O tome svjedoče i živopisne biografije autora iz ove knjige, poput Dominika Barača i Milivoja Magdića, koji su svoje vjersko osvjedočenje platili životom, dok su Andrija Dorotić i Bonifacije Perović morali radi vjere bježati u egzil, a Stjepan Zimmermann, čija je neoskolastička filozofija bila proglašena vjerskom propagandom, ponižen izbacivanjem sa sveučilišta i iz javnog života.
Jednako tako, mora se naglasiti kako se, promotrimo li njegovu povijest, hrvatski konzervativizam naslanjao, poput latinske i austrijske Europe, na katoličku tradiciju te da je imao istaknuto metafizičko određenje. Nedavno preminuli engleski filozof Roger Scruton izveo je podjelu na angloamerički i europski, kontinentalni tip konzervatizma, u smislu da je prvi navedeni daleko više empirijski oblikovan od potonjeg, koji je čvrsto usidren na metafizičkim polazištima, odnosno čija je snažna crta upravo nadnaravna vjera u Boga i vječnost.
– Kao dvije središnje točke hrvatskog konzervativizma navodite svijest o hrvatskom državnom pravu i svijest o pripadnosti kršćanskoj kulturi. Jesu li obje navedene dimenzije jednako važne? Kako su mislioci kojima se bavite u knjizi uspostavljali ravnotežu između prvoga, nacionalno-političkoga, i drugoga, u srži duhovnog elementa?
Za njih je ravnoteža nužna jer nacionalna ideja bez duhovnog kršćanskog elementa predstavlja opasnost za pad u poganstvo i barbarstvo. O tome su vrlo zanimljivo pisali Mihovil Pavlinović, Đuro Arnold i Zimmermann – prema njihovim shvaćanjima nacionalna ideja sama samcata vrlo lako može otklizati prema patološkom obliku nacionalizma, koji se iz jednog stanja duhovnog egoizma bez kršćanskog korektiva može pretvoriti u mržnju prema drugim narodima. Sam Pavlinović zato kaže kako je “nacija krasnotvor kršćanstva” te da je Crkva, njegujući smisao za tradiciju, bila majka odgojiteljica svim narodima Europe. Govoreći u svojem vremenu, Pavlinović ističe da je ideju naroda iz tog razloga uzaludno tražiti izvan kršćanstva. Francuska, koja je bila “prva kći Crkve”, prometnula se u smjeru sekularnog nacionalizma koji je katoličanstvo, odnosno Objavu i Tradiciju, željelo zamijeniti isključivo kultom Razuma.
Francuska nacija, koja je prema Pavlinoviću nastala upravo u krilu Crkve, sa svojim se revolucionarnim nacionalizmom odmaknula od svojih iskonskih kršćanskih korijena, da bi onda njezin primjer zaprijetio revolucioniziranju cijele Europe. Dorotić stoga naglašava kako je jedini cilj Napolenova marša po Dalmaciji i Europi uspostava “bezbožničkog poretka”. Zato francuski nacionalizam ne može biti put za hrvatski nacionalizam, koji nasuprot francuskom mora biti konzervativan, to jest, koji svoju hrvatsku državu utemeljenu na kršćanskim principima mora tražiti u sklopu Monarhije, što je središnja politička misao i Dorotića i Pavlinovića.
Kosto Vojnović je 1870-ih promatrao francusku katastrofu kada je Bismarck sa svojom pruskom vojskom ušetao u Pariz, da bi onda zaključio kako su revolucija i kasniji Napolenov revolucionarni imperijalizam toliko isrcpili francusko nacionalno biće da je od prve sile svijeta u 17. stoljeću, devetnaestoljetna Francuska u poretku moći pala daleko ispod Engleske i novoproglašene Njemačke.
– Većina intelektualaca čije nasljeđe obrađujete – uz djelomične iznimke, primjerice, Pavlinovića i Tuđmana, koji su mu pristupali selektivno – kritični su spram pravaštva. Zašto? Nalazi li se starčevićanstvo izvan okvira hrvatskoga konzervativizma?
Kao što sam na stranicama knjige istaknuo, konzervativno obilježje nije stvar jednog pokreta i stranke, a što posebno vrijedi za hrvatski slučaj, ono se nalazi raspršeno kod brojnih autora i u programima različitih političkih pokreta i stranaka. Svakako da ga jedan snažni element o hrvatskoj posebnosti, o hrvatskoj državnosti, o hrvatskom državnom pravu, o pravu hrvatskog naroda na neovisnu državu – temeljni program pravaštva – nedvojbeno stavlja u spektar hrvatske konzervativne politike. Međutim, pravaštvo je imalo i očiglednu prisutnost liberalnih elemenata, primjerice stajalište da hrvatska moderna nacija mora biti sekularno definirana, bez reference na duhovni orijentir katoličke tradicije, s idejom da u središtu svega mora biti isključivo hrvatski nacionalizam.
Tu se Starčević razilazi s ostalim protagonistima hrvatske politike 19. stoljeća: Dorotićem, Pavlinovićem, Vojnovićem i Strossmayerom. Starčević nije bio protivnik kršćanstva, ali je imao kritičan stav prema institucionalnoj Crkvi, zbog čega je njegov slogan samo “Bog i Hrvati”. Više je motiva Starčevićeva antiklerikalizma – vjerojatno i osobni, neuspješna crkvena karijera – zatim liberalna formacija tipična za intelektualca 19. stoljeća, ali i politički kontekst u kojem je djelovao, budući da je Crkva podržavala postojeći poredak protiv kojega je nastupao.
Starčević se napajao liberalizmom pristiglim iz Francuske, pa onda i Mađarske i Italije. Starčevićanstvo je u hrvatsku političku kulturu unijelo romantičarski idealizam i beskompromisni stav, koji se pokazao neprilagođenim za realpolitičke odnose, o čemu je kao razočarani pravaš pisao Vinko Krišković, koji je ustanovio da politika i patriotizam nisu jedno te isto, što je starčevićanski pokret na svoju štetu miješao. Dakle, pravaštvo je u većoj mjeri bila snažna i utjecajna ideja o samostalnoj hrvatskoj državi, koja u hrvatskoj politici nije ostvarivala i tome proporcionalne rezultate, vjerojatno zbog te i takve vlastite nepraktičnosti. Međutim, u povijesti je čest slučaj da vaše ideje prihvate ili realiziraju drugi, pa čak i vaši neprijatelji – toliko o tome koliko su ideje moćne. Zanimljivo je istaknuti kako je pravaštvo imalo povijest velikih unutarnjih lomova i mrvljenja, kako krajem 19. i početkom 20. stoljeća, tako i zadnjih 30 godina u hrvatskoj demokraciji.
– U javnom mnijenju nedovoljno je razjašnjena uloga Stjepana Radića i njegova seljačkog pokreta u borbi ideja međuratnoga razdoblja. Oko toga, čini se, nema suglasja niti među protagonistima knjige. Primjerice, je li radićevština onemogućavala – kako je to smatrao Milivoj Magdić – ili pak omogućila, kako je držao Franjo Tuđman, pojavu komunizma u Hrvatskoj?
To je zagonetno pitanje na koje ni ja ne mogu dati jednoznačan odgovor. Seljački pokret je, kao i svaki pokret, unutar sebe imao heterogena gibanja, okupljajući oko sebe raznorodne elemente, posebno nakon Radićeve smrti, u 1930-im godinama, kada su se svi hrvatski politički čimbenici okupili oko seljačkog pokreta pod Mačekovim vodstvom. Nosio je hrvatsku državnu ideju nakon 1918. godine, kada je propala hrvatska građanska politika koja je moralno kapitulirala pred metežom i političkim previranjima u novoj jugoslavenskoj državi.
1930-ih godina, seljački pokret zaista je imao i desno i lijevo krilo. Magdić je pisao da je lijevo krilo došlo iz redova liberalnih jugoslavenskih nacionalista koji su se kasnije prihvatili unošenja marksističkih ideja u seljački pokret. Zanimljivo je što su se uglavnom isti u ratu prebacili u redove Titova partizanskog pokreta. Kod svega toga je Magdić mislio da je radićevština spriječila prvi val prodora komunističkih ideja, odmah nakon Boljševičke revolucije iz 1917. godine, u hrvatskim zemljama.
Radićevo spajanje nacionalnog i socijalnog u jedinstvenu viziju agrarnog socijalizma mučilo je starog konzervativca Milana Šufflaya, koji je pisao da bi socijalna ideja mogla ugroziti uspostavu hrvatske države u budućnosti. Šufflay je imao zazor prema naglašavanju socijalnog pitanja, jer ga je to podsjećalo na boljševizam, posebno nakon što je Radić išao u komunističku Moskvu. Šufflay se držao mišljenja kako je Radić morao raditi samo na planu hrvatskog nacionalizma i tradicionalizma, bez da se zanosi velikim idejama budućnosti, jer, kako kaže: “Nema te ideje budućnosti koja bi imala snagu prošlosti”. Drugi pak, poput Ive Lendića, sasvim s druge pozicije, govore kako je seljački pokret svojim širokim aktivizmom uzdrmao crkveni autoritet i značaj vjere na hrvatskom selu, što je onda omogućilo lakšu penetraciju komunizma.
Ne treba kod svega toga zaboraviti niti na antiseljačku politiku beogradskog režima, koji je sustavno držao hrvatsko seljaštvo u stanju ekonomske podređenosti, a ona je također bila jedan od okidača za primanje lijevih tendencija na hrvatskom selu. Ipak, hrvatski narod u Drugom svjetskom ratu većinski je bio protiv temeljite društvene preobrazbe svojih ustanova, uključujući i velik dio onih koji su sudjelovali u donjim slojevima partizanskog pokreta. Revoluciju je provela uska i dobro posložena i organizirana komunistička manjina s vrha vlasti.
– Uloga Crkve u formiranju južnoslavenskih državnih zajednica ambivalentna je – prvo ih je pomogla kreirati, a potom i srušiti. Po čemu se Josipa Jurja Strossmayera može svesti u okvire hrvatskoga konzervativizma, onkraj uloga koje mu je namijenila srednjostrujaška historiografija?
Ne bih olako simplificirao. Pazite, 1918. godine postojala je i druga struja, mada u manjini u odnosu na opće raspoloženje u Crkvi, koja nije sa simpatijom gledala na uspostavljanje jugoslavenske države. Tu struju je predstavljao sarajevski nadbiskup Josip Stadler. On je smatrao da propast Monarhije i stvaranje jugoslavenske države može životno ugroziti najvitalnije interese hrvatskog naroda i Katoličke crkve na europskom jugoistoku. Monarhija je ipak bila najveća katolička država Europe onog vremena, a njezinim rušenjem i stvaranjem Jugoslavije došlo bi do prevlasti pravoslavnog elementa s jakom muslimanskom manjinom, što je brinulo Stadlera kao hrvatskog političara, intelektualca i crkvenog velikodostojnika.
Kada je Crkva počela raditi na rušenju jugoslavenskog projekta, mislim da je bila vrlo oprezna, ali definitivno je nakon 1937. godine, nakon što je Beograd odbacio konkordat, napustila lojalnost prema jugoslavenskoj državi, što se onda nastavilo i u drugoj Jugoslaviji. Tada se neriješenom hrvatskom nacionalnom pitanju pridružilo i neriješeno crkveno pitanje, odnosno zakonski nedefiniran status Katoličke crkve u Jugoslaviji. Nije slučajno jugoslavenski nacionalist i povjesničar, mason i bivši katolik Viktor Novak pred sam Drugi svjetski rat u tekstu “Magnum tempus” pozivao katolički visoki i niži kler da podrži Jugoslaviju, smatrajući – unatoč radikalnoj promijeni svojeg svjetonazora – da jugoslavenska država bez lojalnosti Katoličke crkve ne može dugo izdržati na životu.
Strossmayerova ličnost i djelo postali su predmetom velike instrumentalizacije za trajanja dviju jugoslavenskih država, posebno u prvoj kraljevskoj Jugoslaviji. Na to je već 1925. godine upozorio Filip Lukas, pišući o negativnoj eksploataciji Strossmayera koja se sasvim kosi s autentičnošću njegova povijesnog lika. Strossmayer je nespojiv s Aleksandrovom i Titovom Jugoslavijom. Njegovo jugoslavenstvo bilo je kroatocentrično; ono je imalo biti sredstvom hrvatskih narodnih interesa, a u vjerskom pogledu počivalo je na ideji o širenju utjecaja Katoličke crkve na europski jugoistok i zagovaranju crkvene unije. Ono je u prvom redu imalo kulturnu notu, ali koja se kasnije, u sljedećoj generaciji, pretvorila u politički projekt s jasnim konturama. Liberalno i komunističko jugoslavenstvo u sadržajnom smislu nemaju veze s onim što je Strossmayer govorio. Teško je vjerovati kako bi ih Strossmayer prihvatio da ih je kojem slučajem doživio, jer su oba režima, nevažno kraljevski ili komunistički, nosila u sebi jaku antikroatističku i antikatoličku liniju.
Liberalno jugoslaventvo govorilo je o zajedničkom etničkom podrijetlu jugoslavenskih naroda iz kojeg imala nastati jugoslavenska nacija, dakle bilo je klasični liberalni nacionalizam, dok je komunističko jugoslavenstvo zborilo o bratstvu i jedinstvu jugoslavenskih naroda na bazi socijalističke revolucije. Ipak, na moguće pogubne posljedice Strossmayerove južnoslavenske orijentacije u vremenima koja dolaze upozoravao je zagrebački nadbiskup Juraj Haulik, njegov politički protivnik. Unatoč svemu i svim ovim nijansama i razlikama oko svih ovih tipologija jugoslavenstva, njegovih tradicionalnih strossmayerovskih vizija o kojima smo govorili i modernih liberalnih i komunističkih inačica, ne može se osporiti činjenica da je Strossmayer zadao smjer u hrvatskom javnom životu koji je – sigurno ne njegovom namjerom – završio i vodio k prekretničkoj 1918. godini.
Pojam “liberalnog” kod Strossmayera treba uzeti u kontekstu njegova vremena kada se suprotstavlja papinskoj nepogrešivosti na I. Vatikanskom saboru. Kao i tendenciju jugoslavenskih historiografija (1918.-1990.) da mu prišiju etiketu “liberalnosti” jer im je prihvatljiv isključivo zato što je širio ideje jugoslavenske suradnje nasuprot onim crkveniim ljudima koji su se u tom vremenu borili protiv jugoslavenske ideje i države, a koji su onda kao takvi stajali “na krivoj strani povijesti”. Međutim, kada se konzultiraju izvori, onda se vidi do koje je mjere njegovo djelo falsicificirano. Njegova oštra kulturna borba protiv sekularnog liberalizma, što se vidi i iz ove knjige, bila je istančana apologetika katoličke vjere i Crkve protiv liberalnih ideja i masonskog utjecaja na znanost i kulturu, posebno u domeni sveučilišta.
– Što svi mislioci koje obrađujete imaju zajedničko, a po čemu se razlikuju? Koliko ima pluralizma unutar korpusa hrvatskoga konzervativizma? Primjerice, neki od njih prigrljivali su neke ideje proistekle iz liberalizma (Pavlinovićev “liberalni katolicizam”), dok su drugi liberalizam vidjeli, između ostalog, pretečom komunizma (Magdić)…
Zajedničko im je pozivanje na hrvatski nacionalni i državni princip, na presudno važnu ulogu vjerske dimenzije povijesti hrvatskog naroda, i na ideju pripadnosti hrvatskog naroda zapadnom krugu, bez alternative. Ono što im je različito jest njihovo pojedinačno osobno i povijesno iskustvo i razni naglasci u obrani velikih i važnih ustanova civilizacije – naroda, države, vjere, obitelji, tradicionalnog morala, klasične kulture, sveučilišta, vlasništva, kršćanske vizije braka itd., drugim riječima, u obrani svega onoga protiv čega su ustale moderne revolucije.
Ovo “liberalno” kod Pavlinovića, kao i kod Strossmayera, mora biti uzeto u relaciji s ondašnjim prilikama u Crkvi. Pavlinovićev “liberalni” stav nema veze s današnjim koji u Crkvi i izvan nje zahtijeva ozbiljnu reviziju doktrine. Taj se “liberalizam” izražavao najprije kroz odnos prema političkom fenomenu nacije i nacionalnoga. U katoličkom svijetu Pavlinovićeva vremena nije postojalo unisono mišljenje oko toga, jedni su nasuprot njemu u nacionalnoj ideji vidjeli revolucionarnu energiju i stvaranje jednog oblika nove religije s političkim predznakom, za što se u nekim epizodama kasnije ispostavilo da i nije bilo daleko od istine. Pavlinović je bio zastupnikom one struje koja je u nacionalnoj ideji, kao što sam maloprije spomenuo, vidjela kontinuitet s kršćanskim predajama.
Određeni krugovi u Crkvi nastojali su pronaći pozitivne elemente novih poticaja što su pridolazili sa strane liberalizma – dakako, ne svih, a posebno ne onih koji su željeli relativizirati crkvenu doktrinu i smanjiti utjecaj Crkve na društvo. Dapače, Pavlinović je sam u Dalmatinskom saboru 1874. godine, kada je došao na glasovanje liberalni zakon o građanskom braku, žestoko branio doktrinarna pitanja, nastupajući tako umjesto dalmatinskih biskupa koji se nisu usudili suprotstaviti vladinoj inicijativi.
Ovaj župnik iz Podgore istovremeno je ustao i protiv modernih liberalnih reformi koje su donijele vrlo osjetljivu uspostavu državnog monopola nad školstvom. Na ovom primjeru Pavlinovićeve borbe protiv prodora liberalizma vidimo veliku krizu Monarhije najveće katoličke države ondašnje Europe na svim poljima njezina života. Ta kriza nije bila samo obilježena sveprisutnom borbom oko nacionalnog pitanja, kako se često ponavlja u povijesnoj znanosti, nego su je razdirala i duboka moralna pitanja, pitanja braka i odgoja, a koja joj je u tim posljednjim desetljećima njezina postojanja nametao liberalizam.
– Na tom tragu, mnoge od povijesnih figura kojima se bavite, od Strossmayera do Zimmermanna, kritizirale su devetnaestostoljetne i dvadesetostoljetne inačice liberalizma. Vrijedi li ta kritika i za današnji liberalizam?
Današnji liberalizam i liberalizam iz prethodna dva stoljeća imaju jednu zajedničku nit, a to je shvaćanje slobode kakvo je Magdiću, Pavlinoviću, Arnoldu, Zimmermannu i Strossmayeru, kao i njihovim današnjim istomišljenicima, problematično. Najbolje je to izrazio Pavlinović u jednom svojemu govoru u Imotskom 1870. godine, kada je rekao da on jest ljubitelj slobode i time“slobodnjak”, ali da za njega ne može biti “slobode bez Boga”.
Današnji liberalizam svojevrsna je sinteza starog liberalizma i lijevih polazišta proizišlih iz kulturnog marksizma zapadne ljevice. Magdić, kao i mnogi drugi u ovoj knjizi, slažu se da postoji korelacija između liberalizma i marksizma, odnosno da je marksizam nastao u krilu starog liberalizma 19. stoljeća, koji je koketirao i s racionalizmom i ateizmom, na čemu je upravo marksistička ideja najviše inzistirala. Sloboda se, prema mislima Strossmayera, Zimmermanna i kasnog Magdića – koji je isprva bio lijevo orijentirani intelektualac – ne može staviti nasuprot Tradicije s velikim T, i sa svim što ona podrazumijeva, od kategorije kao što su institucionalni poredak, autoritet vlasti i zakona, sve do moralno-religioznog naslijeđa.
Sloboda se može ostvarivati jedino u njezinim granicama, izvan tradicije ona je rušilačka sila koja vodi k općoj moralnoj i političkoj anarhiji. Svi navedeni mislioci reći će kako je istinska i prava sloboda moguća jedino u granicama tradicije. Magdić ide i dalje, pa je spreman tvrditi da je važnost slobode prenaglašena, ali da njezina ideja svakako mora postojati jer bi inače zavladala totalna despocija. Povijesno prvenstvo Zapada nad cijelim svijetom i svim drugim civilizacijama nije toliko zasluga slobode, koliko onih drugih zaboravljenih načela kao što su autoritet, hijerahija i disciplina, mislio je Magdić.
Isto tako nije slučajno da je liberalizam nastao na Zapadu – njegovo izvorište u kršćanskom je srednjem vijeku, koji je na osobit i osebujan način afirmirao pojam libertas u političkom i ekonomskom životu, pri čemu je ondašnje njegovo značenje sadržajno bilo potpuno drugačije od onog što se danas sve stavlja pod rubriku liberalizma, kojemu je s tim pojmom zajednički samo naziv. Ali, kako je s pravom – na iznenađenje mnogih njegovih sljedbenika – rekao Jürgen Habermas, njemački neomarksistički filozof i ujedno jedan od prvaka Frankfurtske škole, čitava moderna misao i politika zapravo nije nastala ab ovo, kako se to u modernističkim prikazima običavalo redukcionistički propagirati, nego je proizašla izravno iz biblijske tradicije i kršćanske civilizacije, uključujući i ljevici toliko dragu ideju egalitarizma.
– Većina intelektualaca sabranih u knjizi kritici je, osim liberalizma, podvrgnula i komunizam i nacionalsocijalizam i fašizam. Što su nudili kao alternativu?
Prvo, smatrali su da su nacionalsocijalizam i fašizam isto tako revolucionarni kao i komunizam, o čemu najviše progovaraju Hijacint Bošković, Zimmermann, Magdić i naposljetku Bogdan Radica. U skladu s tim, oni ih nisu vidjeli kao konzervativne i proturevolucionarne pokrete, nego kao nastavke modernističkih nastojanja koja su se svijetu prve polovice 20. stoljeća nudila kao modernističke alternative pred izazovima vremena u kojemu je zavodljivost komunizma predstavljala ozbiljnu prijetnju, pogotovo nakon Listopadske revolucije u Rusiji 1917. godine.
Dominik Barač kaže da je komunizam kao svjetski pokret i učenje daleko najsnažnije obilježio 20. stoljeće ljudske povijesti. Ne zaboravimo da je fašizam, jednako kao i komunizam, ali poslije i nacionalsocijalizam, također govorio u terminima “novog čovjeka”, “novog svijeta”, “novog humanizma” i “nove civilizacije”. Dakle, i oni su stajali u okvirima jedne ideologije obećanja, također su gajili jedan futuristički optimizam, tražili su neko savršeno i idealno stanje svojeg naroda i države, pa su – ne prihvaćajući realnosti – posezali za upotrebom nasilja, a sve u ime revitalizacija velikih ideja Naroda i Države. Pri tome, oni nisu samo koristili nasilje, nego su ga i veličali kao nešto što je neminovno na putu ostvarenja njihovih idealističkih projekata. Također, fašizam je nosio u sebi nemir, ozlojađenost, frustriranost, ogorčenost, vidio je svijet oko sebe isuviše negativno, što je tipično za lijevu poziciju mišljenja.
Sve ovo odudara od istinske desne i konzervativne pozicije koja prihvaća svijet onakvim kakvim jest, sa svim njegovim manama i nedostatcima, zastupajući realizam nasuprot idealizmu, odnosno prihvaćajući nesavršenost čovjeka i političke zajednice koju stvara kroz svoju povijest.
Međutim, nisu svi konzervativci u tadašnjoj Europi i kod nas problematici pristupali na ovaj način. Mnogi od njih dali su potporu fašizmu i nacionalsocijalizmu vjerujući kako su oni jedina brana prodoru svjetskog komunizma. Također, povjerovali su kako je riječ o pokretima nacionalne obnove, zanemarujući da su “lažna” desnica, kako je u ono vrijeme u svojoj kritici nove njemačke i talijanske ideologije dobro uočio Bošković. U tim ideologijama Bošković primjećuje i neka zrnca istine, ali upozorava čitateljstvo – prije svega katoličke i konzervativne krugove – na opasnost fenomena koji se zove “poluistina”, kao i na njezine razorne učinke, pogotovo za ionako naivne i povodljive misleće duhove iz intelektualnih krugova. Jer baš intelektualci su ljudi koji se lako zanose i oduševljavaju! Jednom je kardinal John Henry Newman rekao da je “poluistina” puno gora i daleko opasnija i od same gole laži, na što je i Bošković smjerao. U tom pristajanju na savez s ovim ideološkim eksperimentima krije se odgovor na pitanje zašto su konzervativne snage unutar pojedinih nacionalnih tradicija u velikoj mjeri poslije 1945. i sloma nacizma i fašizma doživjele kompromitaciju koja se osjeća sve do naših dana.
– Glavnina je autora kojima se bavite, barem u svojemu životnom vijeku, uz rijetke iznimke poput Franje Tuđmana, u kulturnim (ali i pravim) ratovima koje je vodila doživjela poraz. Primjerice, 1918. godine formiranjem južnoslavenske zajednice trijumfiralo je “Kamovo pokoljenje”. Može li njihova pobjeda biti barem posthumna, ugradimo li neke od njihovih ideja u našu sadašnjicu?
Mislim da nema definitivnih poraza i pobjeda na ovom svijetu. Svaka pobjeda i poraz su relativni u ratovima ovog svijeta, bili oni kulturni ili pravi ratovi. Pobjeda u apsolutnom smislu samo je umišljenost trijumfalističkog osjećaja pobjednika. To je povijest kao učiteljica života nebrojeno puta potvrdila. Zašto je pobijedilo “Kamovo pokoljenje”, koje je Magdić tako nazvao prema Janku Poliću Kamovu, kao anarhističkom i revolucionarnom predstavniku cijele te generacije? Zato što je ova liberalna inteligencija svojim djelovanjem pripremila duhovno stanje u smjeru formiranja južnoslavenske zajednice na nacionalnoj razini, dok su s druge strane tome pomogle i vanjske okolnosti kao što su poraz Centralnih sila i propast Monarhije, čemu dakako treba pridodati i opasnost da hrvatske zemlje između sebe ne podijele ekspanzionističke težnje Italije i Srbije.
Isto tako, valja istaknuti i nepostojanje jake alternative koja bi radila na uspostavi nezavisne hrvatske države te prekretničke povijesne točke kakva je bila 1918. godina, što se može objasniti i prelaskom značajnog broja pravaša na jugoslavenske koncepcije. Devedesete godine su opet porazile te iste jugoslavenske koncepcije, a brojne druge autore u ovoj knjizi je i sam Tuđman detaljno čitao i proučavao kako bi dobio svoje predstojeće ratove. Upravo je Tuđman jednim dijelom uz pomoć ovih “poraženih” autora uspio evoluirati s marksizma prema konzervativnim pozicijama, čime se onda uspio rastaviti i od komunističke i jugoslavenske utopije.
Njegovo poznavanje Magdićeva i Radičina opusa, ali i drugih autora, u njegovoj disidentskoj fazi govori tome u prilog. Zbog te činjenice njegova evolucija nikako nije plod slučaja, pri čemu ne valja izgubiti iz vida ni sve one vanjske okolnosti u komunističkoj Jugoslaviji koje je osobno proživljavao, a koje su ga također tjerale u smjeru bijega od službene ideologije prema isključivo nacionalnoj ideologiji i traženju puteva prema konzervativnoj političkoj filozofiji.
Uostalom, kada smo kod rasprava u ovoj knjizi, zar nije Radica pobijedio Krležu gledano iz točke 2022. godine? Tko je onda pobijedio, Radica koji se borio za jednu demokratsku i samostalnu Hrvatsku koja će biti oslonjena na zapadni svijet ili antizapadnjaštvo jednog Krleže koji je do pred smrt vjerovao u svjetsku pobjedu socijalizma nad “trulim kapitalističkim Zapadom” i Lenjinovih ideja, pri čemu bi titoistička Jugoslavija imala odigrati u svemu tome važnu ulogu? Puna je istina da je vizija današnje Hrvatske stvorena zapravo u imaginariju određenih krugova hrvatske političke emigracije, a ne na temeljima titovskih i krležijanskih propalih svjetova. Radica je zato aktualan autor, a Krležu je, iz perspektive ovakve sadašnjice, pregazilo vrijeme.
Pa i ovo njihovo ponovno istraživanje i iznošenje cjelokupnog opusa javnosti nakon tolikih godina je, barem osobno tako mislim, prilog toj posthumnoj pobjedi. Što se tiče ugrađivanja njihovih ideja u našu sadašnjicu, neke od tih ideja, kao što je stvaranje nezavisne hrvatske države i njezina politička i vojna integracija sa zapadnim svijetom – što sad opet postaje aktualno političko-civilizacijsko orijentiranje nakon ruske invazije na Ukrajinu – već su implementirane. Kako je riječ o nekim vječnim pitanjima koje zaokupljaju stoljeća i generacije, a na koje su oni davali odgovore, njihova ostavština će stalno i u budućnosti biti više ili manje interesantna ili živa, u to nema nikakve sumnje.
Kada Strossmayer govori o važnosti sveučilišne ustanove za jedan narod, za njegov moralni ili politički odgoj i obrazovanje, ili Vojnović o fundamentalnom značaju obiteljske ustanove za taj isti narod i kompletni zapadni svijet – dajući jedno zanimljivo tumačenje da veličanstvena povijest Dubrovačke republike nije izgrađena na umijeću diplomacije i smislu za poslovnost kako se uobičajeno govori, nego upravo na temelju jake obiteljske ustanove u dubrovačkom društvu – zar nam oni s tim temama nisu itekako aktualni za naše vrijeme, u kojem upravo ove dvije tako krucijalne ustanove proživljavaju strahovitu krizu?