Deklaracija o Jugoslaviji

…Pojavila se ovih dana, knjižica malena kao molitvenik, pod naslovom od kojega se čovjek trzne. A nije što bi pomislili. Autor je Josip Pavičić iz Naklade Pavičić, domoljub neupitan, uz Deklaraciju objavio u knjižici i dva otvorena pisma neistomišljenicima, tri priče o jugoslavenskim anti/fašistima i pet antijugoslavenskih glosa.

Na zadnjim stranicama autor kaže da knjiga opsegom i donekle sadržajem

podsjeća na brošuru koju su pod naslovom „Deklaracija o hrvatskom jeziku s prilozima i Deset teza“ objavili 1991. Stjepan Babić, Dalibor Brozović i Josip Pavičić (ne će valjda liliputanac Jurica), pretiskali tada Deklaraciju iz 1967. s dvama Brozovićevim prilozima, Pavičićev Dnevnik deklaracijskih zbivanja i Babićev Pogovor.

Deklaracija o Jugoslaviji nastala je, citiram, „iz potrebe da se napokon, na sažet, pregledan, jednostavan način, jasno i nedvosmisleno deklariraju stajališta o tome kako bismo se danas, nakon svih iskustava s jugoslavenskom idejom i stvarnošću jugoslavenske države, imali (mogli, morali) odnositi prema onome što je Jugoslavija kao povijesna činjenica bila, što nam je ona danas kao uspomena, utvara, mit, i, uopće, gdje joj je mjesto u suvremenom hrvatskom društvenom imaginariju.“ Da se, kratko rečeno, Jugoslaviju definira i arhivira. S naglaskom na arhiviranju.

Ne ću prepričavati cijelu Deklaraciju koja opisuje sudbinu Hrvatske i Hrvata u obje Jugoslavije, posebno komunističkoj. Tek citiram završne rečenice: „Najodvažniji među Hrvatima pružali su otpor režimu i završavali u tamnicama i na grobljima. Takvi su uzor novim generacijama, no da nije bilo običnog, svakodnevnog, prosječnog Hrvata, koji se unatoč svim nedaćama nije predavao, ne bi bilo ni Republike Hrvatske: on i njegova obitelj pobijedili su Jugoslaviju.“ Vrlo točno.

 

Hrvoje Hitrec, Portal Hrvatskog kulturnog vijeća, 24. listopada 2022.