POGASIMO TELEVIZORE U POLA OSAM I RAZMISLIMO ŠTO BI SE MOGLO UČINITI

Razgovor s Josipom Pavičićem, piscem i nakladnikom, i donedavnim redovitim kolumnistom Večernjeg lista

Od prvoga prosinca više ne možemo pratiti vaše kolumne u Večernjem listu. To iznenađuje, jer se radilo o vrlo čitanim tekstovima koji su uspješno najširoj javnosti približavali teme i iz kulture, a ne samo iz politike, gdje se do publike dolazi lakše. Istovremeno je prekinuta suradnja Večernjeg lista s još nekim poznatim kolumnistima, poput Tihomira Dujmovića, pa postoje brojne sumnje u političke motive ovih poteza. Možemo li iz prve ruke čuti vaš komentar?

– Iz prve vam ruke mogu reći samo ono što su meni rekli direktori Večernjaka, a rekli su mi da je redakcija zbog štednje prisiljena na “bolne rezove”. Iz iskustva znam da u novinama ništa nije onako kao što izgleda, no o nekim mogućim skrivenim motivima ništa ne znam. Ali, nema sumnje da će moj odlazak na nekim stranama izazvati pravo olakšanje. Zapravo, ako ćemo iskreno, stalno sam bio u čudu kako ta moja suradnja s Večernjakom dugo traje! Kad sam na kraju 2005. prihvatio ponudu o kolumni, nisam vjerovao da ću pisati sedam godina. Ali, potrajalo je. U Večernjaku sam, eto, radio dva puta po sedam godina: od 1968. do 1975. i od 2005. do 2012. I jedna zanimljivost. Dok sam u prvih sedam godina praktički stalno visio u redakciji, samo što u njoj nisam i spavao, u drugih sedam godina u redakciji nisam bio ni jedan jedini put!

Mnogi smatraju da je hrvatsko novinarstvo u ozbiljnoj krizi. Činjenica je kako su pojedine tiskovine ukinule kulturnu rubriku, teme iz svijeta i vanjske politike potisnute su na margine, a unutarnjoj politici pristupa se isticanjem žutila. Radi li se o problemu isključivo vezanom za novinarsku profesiju ili je to odraz ukupnog stanja u kojem se sve ravna podmetanjima i aferama?

– Sa slobodom su u novinarstvo grunuli i naši loši karakteri, taštine, politički obračuni, nemilosrdna borba za moć, rat za blago. Iz novina i drugih medija cijedi se gnoj zatrovanih društvenih rana. Čovjek slabijih živaca to teško podnosi i pati od osjećaja da je sve oko njega crno kao crno nebo pred oluju. Pa ipak, da mi tko ponudi povratak u ono što smo imali u Jugoslaviji, odmah bih dragome Bogu napisao molbu da me uzme k sebi. Radije ću 24 sata dnevno gledati Šprajca, nego se na samo jednu minutu vratiti u redakciju koja ne smije ni prdnuti bez odobrenja SUBNOR-a. Problem je naših medija, i društva uopće, u nepostojanju sustava vrijednosti i ljudske, građanske i nacionalne samosvijesti. Tko smo, što hoćemo, kamo idemo, na što se oslanjamo, kako pobijediti slabosti, u čemu je naša snaga? Zašto bi većina medija morala izgledati kao da ih uređuje svjetina? Zašto smo dopustili da se izmišljotina o tome da publika uživa samo i jedino u medijskoj kaljuži pretvori u neupitnu istinu? Zašto odlučno ne stanemo u zaštitu pristojnog, uljuđenog svijeta? Zar taj svijet možda ne kupuje novine i ne plaća tv-pretplatu? U jednu riječ, usprotivimo se! Prestanimo čekati, jer čekanje nas je i dovelo u ovaj hrvatski ćoravi sokak. Pogasimo televizore u pola osam i razmislimo što bi se moglo učiniti. To jest, što bismo mi mogli učiniti. Koga da prvog opalimo po labrnji?

Pokušaji primitivizacije hrvatske javne scene traju praktički od osamostaljenja. Zanimljivo kako su novine koje su u tome prednjačile, poput Slobodnog tjednika još devedesetih, ili kasnije Feral Tribunea, ili na sofisticiraniji način Nacionala, u međuvremenu propale. No, današnje naslovnice dnevnih novina kao da nastavljaju istim smjerom, pristupajući hrvatskoj javnosti kao prema teškom narkomanu kome se stalno mora povećavati doza skandala i histerije. Kamo to vodi?

– Vodi vam to, dragi kolega Osore, u bezvoljnost, bespomoćnost i predaju. Kako drugačije da se čovjek osjeća, kad sve oko njega vonja kao zaštopana kanalizacija. Nije problem u skandalima i histeriji. Problem je u nepodnošljivom moralnom relativizmu, u skandaloznoj i histeričnoj potrebi da se razore sva uporišta, a najprije ona koja je uspostavila hrvatska neovisnot. Svatko može misliti, raditi, pisati i objavljivati što hoće, ali je krajnje zabrinjavajuće kad, recimo, građanin koji drugog građanina, samo zbog toga što ne misli kao on, javno naziva kretenom i ništarijom uživa vrhunski status u velikim novinama i uglednom novinskom koncernu. Polusvijet se može svuda progurati, pa i u najuglednije društvene lože, ali se pristojan svijet s tim nikad ne bi smio pomiriti. Gospodin Jurica Pavičić može pisati da je naš književni bard Slobodan Novak protuha, ali ne može to činiti u ozbiljnom, cijenjenom, porezno povlaštenom naciolnom dnevniku kakvim bi htio biti Jutarnji list. Ako on to ipak može, a vidjeli smo da može, onda nešto nije u redu ili s tim dnevnikom ili s društvom u kojem taj dnevnik izlazi, to jest s nama. Što znači da nam preostaje ili da se pomirimo s tim da smo isti kao taj neobuzdani verbalni nasilnik ili da se pobunimo!

Kako?

– Za početak tako da zatvorimo novčanike i prestanemo kupovati i čitati novine koje su otvorene za fukaru. A onda da od svojih zastupnika u Saboru zahtijevamo da se medijima koji krše najelementarnija moralna pravila ukine povlaštena stopa PDV-a od 10% i uvede opća od 25%. Znam, naravno, da je to što govorim naivno. Ali, naivno je bilo i očekivati da će svemoćni Ceausescu biti srušen na mitingu, a ipak je srušen na mitingu. Naivno je bilo očekivati da će Titov general stvoriti neovisnu hrvatsku državu, a ipak se to dogodilo. Ergo, budimo naivni i tražimo nemoguće!

U svojoj zadnjoj kolumni objavljenoj u Večernjem listu bavili ste se Maticom hrvatskom. U njezinom radu sudjeluju brojni ugledni pojedinci djelujući na raznim područjima, a posebno se ističe njezina izdavačka djelatnost. Što je dobroga, a što lošega u Matici?

Član sam Matice hrvatske od 1970. godine i ako mi je do ikoje hrvatske ustanove stalo, onda je to na prvome mjestu Matica. Stoga teško podnosim ovo što se posljednjih nekoliko godina događa u Matici, a što je kulminiralo jesenas teškom optužbom protiv trenutnog vodstva Matice za kriminal. Nisam sud i nikoga niti mogu niti želim osuđivati, ali kao stari “matičar” imam pravo tražiti da se osnovane sumnje donedavnog poslovnog tajnika Matice dr. Augusta Turine, i u Matici i na odgovarajućim sudbenim tijelima, ozbiljno razmotre i donesu odluke. Ako je do raščišćavanja stanja stalo i trenutnom Matičinu vodstvu, logično bi bilo da se dvojica najodgovornijih ljudi, predsjednik i glavni tajnik, koje Turina izravno optužuje, povuku sa svojih položaja i tako pridonesu raščišćavanju, osobito ako se smatraju nedužnima. A ako se pokaže da nisu krivi, neka se vrate na svoje funkcije. Ja ću im se prvi ispričati za sumnje koje je u meni probudila Turinina optužba. Svjestan sam da nisam odgovorio na vaše pitanje, ali mislim da je u trenutku kad je Matičino vodstvo pod sumnjom za kriminal nekako neprilično govoriti o Matičnim dobrim i lošim stranama. Mnogo je toga u Matici dobro, no da bi to dobro došlo do izražaja, najprije se valja obračunati s onim što je u njoj loše, a o tome je upravo riječ.

Kad smo kod Matice, početkom prosinca u nazočnosti generala Gotovine i Markača predstavljen je novi broj Vijenca s istaknutom temom “Slom specijalnog rata protiv Hrvatske”. Ipak, to ne mijenja dojam kako se Matica prije oslobađajuće presude nije u javnosti ničim posebno isticala u borbi protiv konstrukcija Haaškog tužiteljstva i haaške mreže u Hrvatskoj. Slično vrijedi i za još neke hrvatske kulturne institucije. U čemu je problem, i zbog čega se, općenito, hrvatske intelektualne elite toliko slabo čuju kad su ključni nacionalni interesu u pitanju?

– Elite će se glasnije čuti tek kad nevolja pokuca i na njihova vrata. Dok su drugi po zatvorima i dok drugi čuče na burzi rada, one se neće pokrenuti. Tek kad im voda dođe do grla, možda se probude. Kao onaj pospanac u studenstkom domu za vrijeme poplave u Zagrebu 1964. Voda je navrla u prizemlje i svi koji su tu stanovali već su pobjegli na više katove. Pospanac se probudio tek kad mu je Sava ušla u sobu. Skočio je, otvorio prozor i iz sveg se grla počeo derati: Kolege, spašavajte se, poplava! Kolege, poplava! Jedva smo ga uspjeli spasiti. Tako vam je i s hrvatskim elitama. Dok su generali sjedili u Haagu, a nad Hrvatsku se nadvio oblak “zločinačkog pothvata”, naveliko se šutjelo. Čim je čiča Meron objavio da na Hrvatima nema krivice, mnogi zagalamiše: Živjeli generali! Živjela Hrvatska! Valjda ćemo i njih uspjeti spasiti. Bitno je da nisu krali.

Ako oko nečega danas postoji u Hrvatskoj konsensus, makar mu se pristupalo s različitim motivima, onda je to oko važnosti odluke Haaškog suda kojim je odbačena konstrukcija o “zajedničkom zločinačkom pothvatu”. Po čemu sve ona može biti preokret i kako komentirate prve reakcije?

– Riječ je o epohalnom preokretu, no ne treba smetnuti s uma da je sličnih preokreta u našoj novijoj povijesti bilo nekoliko i da smo ih gotovo sve uspjeli prokockati. Što smo učinili s neovisnom hrvatskom državom? Nismo bili daleko od raspleta da nam država bude ovisna o svemu i svakome, a neovisna samo o volji hrvatskog naroda zbog kojeg postoji. Bili smo na korak od zabrane proslave Oluje i od definitivnog pretvaranja Tuđmana u ratnog zločinca. Bojim se da ne nastavimo po starom i da g/Gotovinu opet ne pretvorimo u vjeresiju! U svemu je tome vrlo sretna okolnost što je Gotovina mudriji od hrvatske politike.

Milanovićevu Vladu nema vjerojatno smisla puno komentirati, jer se toliko nesposobnosti već dugo nije vidjelo na okupu. Ono što dodatno zabrinjava je stanje u oporbi. Ona i u ovakvim alarmantnim uvjetima praktički ništa nije učinila ili novo ponudila. Jesmo li u ovoj dijagnozi nešto previdjeli?

– Jeste, previdjeli ste g/Gotovinu iz prethodnog pitanja.

U Hrvatskoj postoji velik raskorak između onoga što nude trenutne upravljačke strukture i onoga što bi narod zaista želio. Radišnost, naobrazba, motiviranost, sve su to odlike koje je lako naći u našem narodu, no kao da nema mehanizma da te vrijednosti isplivaju na površinu i zamijene trenutni korupcionaški i klijentistički model vladanja. Vidite li tu neko skoro rješenje?

– Vidim. Vidim Vas, gospodine Barišiću, i Vašu generaciju, i druge orne generacije, sposobne ljude zainteresirane za dobar život u dobroj zemlji Hrvatskoj. Vi ste rješenje, samo ni od koga ništa ne očekujte. Ništa neće biti učinjeno ako to ne učiniti sami. Uđite u političke stranke, a kad treba, izađite na ulice. Nemate što izgubiti, osim okova vlastitog oportuniteta, a dobit ćete cijeli ovaj mali hrvatski svijet. Naravno, dobit ćete i po glavi, ali bez toga nikad nije išlo, pa ne ide ni danas.

Obiteljskim podrijetlom ste iz Boričevca, mjesta koje je u 2. svjetskom ratu doživjelo posebno tragičnu sudbinu. Nedavno je javnosti predstavljena i knjiga, kojoj ste urednik i izdavač, Dossier Boričevac. Možete li nam reći nešto više o ovom projektu i o motivima zbog kojih ste prišli njegovoj realizaciji?

– Moja je knjiga vrlo razgranata priča o životu sela koje je nestalo dva puta, u divljem naletu “ustanika” s crvenim zvijezdama i kokardama na kapama 1941. i u naletu inženjera istine iz spomenutog SUBNOR-a, s istim oznakama na kapama, nakon 1945. Boričevac je vrlo teško fizički obnoviti, ali je još teže stati na kraj lažima o njegovoj sudbini. Dossier Boričevac bi htio reći što se s rodnim selom mojih roditelja i djedova uistinu dogodilo. I sad kad je to rečeno, očekivalo bi se da će tkogod na istinu o Boričevcu i Hrvatskoj 1941. reagirati, ako ne drugi, onda oni koji se s tom istinom ne slažu. No, reakcija nema. I dalje se čuvaju stare slatke subnorovske laži, premda SUBNOR-a navodno već odavno nema. O knjizi se pisalo po portalima, oglasili su se i neki mali listovi, ali središnji državni mediji šute. Ugodna je iznimka samo Novi list iz Rijeke. Svi se drugi prave Englezi. Bi li bilo drugačije da su zatiratelji Boričevca završili u nekom Haagu, gdje su, da na ovom svijetu ima imalo pravde, morali završiti?

Vaša je izdavačka kuća Naklada Pavičić godinama vrlo aktivna. Možete li nam, za kraj ovoga razgovora, preporučiti neke od novih naslova i otkriti neke od svojih planova za budućnost?

– Jedan sam vam naslov već preporučio, a od knjiga koje su pred izlaskom preporučujem uzbudljive memoare nekadašnjeg Titova uznika Stanislava Janovića Tito na Golom otoku.