Razgovor s Nikolom i Helen Shireley Štedul
Iz tiska je upravo izašao roman “Križar ili Duh slobode” (Naklada Pavičić, Zagreb) autora Nikole Štedula (1937.), poznatog hrvatskog političkog emigranta, borca za hrvatsku neovisnost, predsjednika Hrvatskog državotvornog pokreta, na kojeg je Jugoslavija 1988. u Škotskoj izvršila atentat, i autorice Helen Shireley Štedul (1947.), spisateljice. U romanu je riječ o temi oružane borbe ustaške gerile, križara, protiv novog jugoslavenskog poretka nakon II. svjet. rata, o kojoj se dosad pisalo uglavnom iz perspektive pobjedničke strane. U priči bračnog para Štedul dolazi do obrata: križari su borci za slobodu, a partizani i Titovi milicajci čuvari okupatorskog režima.
Roman je povod za ovaj razgovor s autorima, ne samo o njihovu senzacionalnom književnom djelu, koje je izvorno objavljeno 1978. u SAD-u, na engleskom jeziku, nego i o njihovu političkom djelovanju u izbjeglištvu i Hrvatskoj.
Gospodine Štedul, dugo vas nije bilo u javnosti, već smo se zabrinuli što je s vama. Sad se vraćate na velika vrata, ali ne s nekom političkom inicijativom, nego s pustolovno-patriotskim romanom o križarima. Nismo znali da ste i beletrist. Mnogi od onih koji su vas poznavali kao političara i borca bit će iznenađeni. Kad ste, kako i zašto, zajedno sa suprugom Shirley Helen, napisali “Križara”? – Dva su bitna razloga zbog kojih sam se početkom 2002. povukao iz javnog života: narušeno zdravlje i nova politička klima poslije parlamentarnih i predsjedničkih izbora 2000. Naime, na tim je izborima Nacionalna demokratska stranka, koje sam bio predsjednik, polučila vrlo loše rezultate. Preuzeo sam odgovornost za neuspjeh i ponudio ostavku, ali ona nije bila prihvaćena. Znajući u kakvom smo psihološko-političkom okruženju bili te kako se manipuliralo s medijima i s izbornim rezultatima, bolji ishod nije se, objektivno, mogao ni očekivati. S najbližim sam suradnicima temeljito analizirao stanje stvari i zaključili smo da program i politiku koju smo mi zastupali hrvatska javnost još dugo ne će biti spremna prihvatiti. Jer kad si je narod za predsjednika izabrao Stipu Mesića, a u Sabor i na vlast – pod nešto izmijenjenim imenom – vratio bivše jugoslavene i komuniste, nije više bilo nikakvih dvojbi o tome u kakvoj se ozbiljnoj krizi mentaliteta u hrvatskom društvu radilo. A što se tiče beletristike, to sigurno nije područje na kojem bih se osjećao doma, takav način pisanja više leži mojoj supruzi, koja je beletristiku i studirala. “Križara” smo odlučili napisati sedamdesetih godina prošloga stoljeća, nakon što je ugušeno Hrvatsko proljeće, kad je nastupilo novo mračno razdoblje hrvatske političke zbilje. Nakon brojnih razgovora s ljudima koji su bili neposredni sudionici u križarskom pokretu otpora, bilo kao pripadnici tih borbenih skupina ili kao oni koji su im pomagali, supruga i ja odlučili smo se da te priče zabilježimo kao trajno svjedočanstvo toga, možda najtežeg razdoblja u povijesti hrvatskoga naroda. Roman je objavljen u Americi 1978. na engleskom jeziku.
Zašto u Americi i na engleskom? Kakve su bile reakcije publike? Je li bilo odjeka u američkim medijima? – Budući da je “Križar” bio namijenjen prvenstveno djeci hrvatskih iseljenika u zemljama engleskoga govornog područja, osobito u Americi i Australiji, pisali smo ga na engleskom jeziku, a u obliku priče pak stoga što smo znali da mladi nerado čitaju dokumentarno ili novinsko-informativno štivo, kakvog je inače u iseljeničkim tiskovinama bilo u izobilju. Zbog toga smo smatrali da priča osim informativnih mora imati i zabavne elemente. Reakcije čitatelja bile su dobre, ali nekog odjeka u američkim medijima mislim da i nije bilo, možda i zato što je cijeli posao raspačavanja i prodaje bio obavljan kroz našu iseljeničku organizaciju.
Glavni junaci romana su križari, pripadnici oružanih skupina koje su čertiri-pet godina nakon II. svjetskog rata “po šumama i gorama” pružale otpor novoj komunističkoj Jugoslaviji. Kako to da ste izabrali tu temu, a ne neku iz djelovanja hrvatske emigracije, koje su vam kao dugogodišnjem političkom emigrantu bile vrlo bliske? – Emigrantske teme bile su stalno i obilno obrađivane u raznim časopisima, knjigama i novinama, što je bilo dostupno u svim dijelovima svijeta gdje god je bilo hrvatskih iseljenika. Smatrali smo suvišnim baviti se poslom koji su drugi već obavljali, i to bolje nego bismo to mogli mi. Radilo se o poznatim političkim djelatnicima, novinarima, povjesničarima i spisateljima poput Vinka Nikolića, Ive Korskoga, Kazimira Katalinića, Ivana Oršanića, Jere Jareba, Ante Cilige, Bogdana Radice, Johna Prcele, Ive Omrčanina i brojnih drugih koji su pokrivali široku lepezu političkih mišljenja i kulturnih događanja.
Vaši se križari razlikuju od uobičajenih stereotipa o ustašama. To su mladi, duhoviti, moderni ljudi koji se bore za slobodu, pravdu i domovinu. U mnogočemu podsjećaju na američke vojnike. Čak im ni imena nisu baš očekivana: Mirko, Edo, Branko… a glavnom junaku je ime Goran. Među ustašama baš i nije bilo mnogo Gorana, ako je bio i jedan? Što ste time htjeli postići? – Jedan od glavnih ciljeva bila nam je upravo namjera razbiti stereotipe o ustašama, koje je stvorila komunistička i četnička propaganda još za vrijeme II. svjetskog rata, a koju su onda 40 godina nastavili usavršavati i narodu njome sustavno prati mozak. Nažalost, u ispiranju su dobrim dijelom i uspjeli. Dobivam dojam da je velik dio naroda prihvatio tu veliku laž, da su svi ustaše bili zločinci, koljači, nacisti i fašisti, mrzitelji svega i svačega, aveti iz mračne prošlosti itd. Istina je ipak bila nešto drugo. Uloga većine ustaša u II. svjetskom ratu može se usporediti s ulogom dragovoljaca u Domovinskom ratu. Bili su dragovoljci koji su išli braniti svoju domovinu protiv boljševičke i četničke najezde, od onih kojima je glavni cilj bio uništiti tek uspostavljenu hrvatsku državu, a ne borba protiv fašizma. U tom smislu ustaše i jesu bili vojnici poput danas u filmovima prikazivanih američkih vojnika, koji su se s izuzetnom hrabrošću i odanošću borili za pravdu, slobodu i opstanak svoga naroda. Na loš glas došli su zbog izrazito loše politike režima pod čijim zapovjedništvom su se borili i zbog čije politike – a ne zbog pomanjkanja hrabrosti ili sposobnosti – su izgubili rat. Treba jasno razlučiti ustaški režim i određen broj postrojbi koje su odrađivale prljav posao neljudske i besmislene politike ustaškog režima, od većine ustaških dragovoljaca koji su bili u službi obrane države od četničko-partizanskih neprijatelja, predvođenih protunarodnim komunističkim pokretom. Imena junaka romana birali smo tako da se ne mogu na bilo koji način povezivati s onima koji su nam svoje doživljaje ispričali, jer smo htjeli izbjeći da ih dovodimo u bilo kakvu neugodnost ili opasnost od udbaških progona. Što se tiče imena glavnog junaka, Gorana, smatrali smo da je ono primjereno jer ostavlja dojam da se radi o snažnoj i odlučnoj osobi, o gorštaku, nekome tko potječe iz gorskih krajeva, u kakvima se borba križara i odvijala. K tome, Goran je ime koje se nije moglo izravno povezati s bilo kojim od sudionika događaja.
Ne pribojavate li se da će vaš roman o borbi ustaške gerile protiv jugoslavenskog režima biti protumačen kao propagiranje ustaštva i “govor mržnje”? – Već sam rekao da nam je jedan od ciljeva bio razobličiti stereotipe o ustašama kakve je stvorila komunističko-četnička propaganda. Ako to netko shvati kao propagiranje ustaštva, nemam ništa protiv toga. S tim da se jasno razlikuje pojam ustaškog režima od pojma ustaša kao dragovoljaca u borbi za svoju domovinu. U Hrvatskoj se neki grčevito bore protiv revizije povijesti. Ja pak smatram da nam je temeljita revizija povijesti nasušno potrebna. Jer ovo što se sada prodaje kao povijest, velika je obmana koja je nastala pod strogim nadzorom totalitarnog komunističkog režima, jednostrano i bez mogućnosti objektivne prosudbe, istraživanja ili tumačenja od bilo koga osim pobjednika boljševičke revolucije. Govorom mržnje služe se upravo oni koji su protiv revizije povijesti. Sve su agresivniji u širenju laži, pa i one da su se partizani borili za iste ciljeve za koje su se borili dragovoljci Domovinskog rata. I baš zato što činjenice potvrđuju nešto sasvim suprotno, njima smeta revizija povijesti, jer tako bi se otkrila velika laž s kojom su pola stoljeća narod obmanjivali. Protiv revizije povijesti su samo oni koji se boje vlastite prošlosti. A sintagmom o govoru mržnje služe se oni koji žele zaustaviti razgovore o traženju istine. Dakle, ne pribojavam se ničega, ali spreman sam saslušati svačiji razuman argument i prigovor na sve što radim, pišem ili govorim. Ako mi netko na uvjerljiv način dokaže da se u traženju istine o ustašama kao dragovoljcima u borbi za svoju domovinu radi o “govoru mržnje”, spreman sam to prihvatiti i zatražiti oprost. Ja ne patim ni od kakvih halucinacija. Ne pričinjaju mi se guje u njedrima bilo kojeg dijela hrvatskoga naroda, pa niti kod onih koji nisu kadri u svome Maršalu vidjeti zločinca i masovnog ubojicu. Očito je ispiranje mozga i indoktrinacija bila tako djelotvorna, da će njihove zablude ostati u njima do kraja života.
U jednom se prizoru kao lik pojavljuje i poglavnik Pavelić. Kako danas ocjenjujete njegovu političku ulogu i kako uopće gledate na povijesno mjesto ustaša i NDH? – O Paveliću sam pisao još u izbjeglištvu, izražavajući mišljenje da je on kao revolucionar u emigrantskoj ilegali bio pozitivan, a kao državnik, kad se vratio u domovinu, bio je katastrofalan. Takvo svoje mišljenje do danas nisam imao razloga mijenjati. Meni je potpuno neshvatljivo njegovo prihvaćanje najnehumanijih i zločinačkih nacističkih rasnih zakona, s čim je i samoga sebe i dio svojih sljedbenika svrstao u ratne zločince, a našu narodnu sudbinu zapečatilo za narednih pedeset godina. Ali se zbog njegovih katastrofalnih pogrješaka u ovim i drugim pitanjima državne politike ne smije zanijekati pozitivna uloga ustaškog pokreta. Apsurdno je da se pod utjecajem četničko-partizanske propagande i sam čin stvaranja NDH smatra zločinačkim. Stvaranje i utemeljenje NDH treba odijeliti od porazne politike koja se u njoj kasnije provodila. Možemo samo pretpostaviti što bi se dogodilo da je bila odbijena Hitlerova ponuda za utemeljenje samostalne hrvatske države, i da je Hitler potražio saveznike u Draži Mihailoviću i Milanu Stojadinoviću za preuzimanje kontrole nad hrvatskim prostorima, što bi oni uz svesrdnu pomoć i suradnju fašističke Italije bili rado prihvatili. Mislim da tada u Hrvatskoj nije bilo izbora u biranju saveznika, ali se kasnije, umjestu bezuvjetnog služenja Hitlerovom režimu, moglo tražiti pametnija rješenja. Jedan od promašaja bio je već na samom početku, kad je Maček odbio Hitlerovu ponudu da stane na čelo hrvatske države. Ali i kasnije, osim rasnih zakona koje se ni pod kakvim uvjetima nije smjelo prihvatiti a još manje primjenjivati, veliki promašaj su bili i Rimski ugovori, ili kad je Pavelić zaustavio tzv. puč Vokić-Lorković. U tom kontekstu se Pavelić spominje i u našem romanu, gdje on pod pritiskom Nijemaca u zadnji trenutak prekida provedbu toga plana o prelasku na drugu stranu i progoni one koji su u njemu sudjelovali.
Većina vas hrvatskih građana povezuje s atentatom u Škotskoj. Tada ste čudom ostali živi. Što se dogodilo 20. listopada 1988.? Jesu li svi oni koji su na vas pucali i koji su zločin organizirali kažnjeni za svoja djela? Što mislite o odnosu današnjih hrvatskih vlasti prema komunističkim zločinima? – Ja sam se 20. listopada 1988. ustao po običaju oko sedam sati. Nakon što sam malo pregledao novine, oko osam sati izveo sam psa u šetnju. Kad sam se nakon petnaestak minuta vraćao, ispred naše se kuće, uz nogostup, blizu mene, zaustavio auto. Vidim sam da vozač otvara prozor. Sagnuo sam se da pitam što želi, jer sam mislio da traži neku obližnju ulicu. Kad sam pogledao kroz prozor, ugledao sam lice vozača i dva bljeska iz cijevi pištolja s prigušivačem. Pao sam i na trenutak izgubio svijest. Dezorijentacija je trajala vrlo kratko, jer sam osjetio metke kad je atentator nastavio pucati u mene. Kad je ispucao cijeli okvir, odjurio je s mjesta zločina. Ostao sam ležati, potpuno svjestan što se događa. Pokušao sam dopuzati do vrata naše kuće, udaljene samo nekoliko metara od mjesta gdje sam pao. Uspio sam se pomaknuti samo jedan ili dva koraka i snaga me potpuno napustila. Pjenušasta krv izlazila mi je iz usta jer sam bio pogođen i u pluća. Pomislio sam da mi je ostalo još samo nekoliko minuta života. I bilo mi je važno da ostanem živ barem toliko da supruzi i kćeri rečem zbogom, koje su u kući, ne sluteći ništa, pripremale doručak prije našeg uobičajenog polaska na sveučilište. Ali, uza sve moje napore, nisam se više mogao ni milimetra pomaknuti. U tom me trenutku s prozora ugledala naša susjeda kako ležim na travnjaku i upitala jesam li O. K. Mogao sam samo teškom mukom izustiti da sam nastrijeljen. Ona je odmah učinila nekoliko presudnih stvari. Nazvala je hitnu pomoć i policiju, a tek onda otišla je reći mojoj supruzi i kćeri. Vrijeme je bilo presudan čimbenik, jer ja sam se počeo gušiti zbog jakog unutarnjeg krvarenja. Stvari su se poslije toga odvijale vrtoglavom brzinom, s jedne strane u nastojanju da se meni spasi život, a s druge u hvatanju atentatora. Sve drugo je manje-više javnosti već poznato. Atentator Vinko Sindičić uhvaćen je i osuđen na petnaest godina za pokušaj ubojstva. Pušten je nakon dvije trećine izdržane kazne, što je u Škotskoj uobičajena praksa. Osim njega nitko drugi nije odgovarao za taj zločin, iako sam ja još 1999. hrvatskom pravosuđu podnio kaznenu prijavu protiv Josipa Perkovića, za kojega sam imao dovoljno dokaza da je on bio taj po čijem je nalogu Sindičić izvršio atentat i po čijim uputama i instrukcijama je poslije organizirao svoju obranu. Deset godina kasnije dobio sam od Ministarstva pravosuđa pismo u kojem se kaže da sudski postupak nije pokrenut zbog nedostatka dokaza. Tek danas javnost može vidjeti kako daleko su spremni ići oni koji vladaju Hrvatskom kad je posrijedi zaštita udbaških zločinaca. Lex Perković i sukob s Europskom Unijom otkrivaju to na dramatičan način.
Je li točno da se na suđenju spominjao i “Križar”? – Je, u svojoj se obrani njime poslužio sam Sindičić. Netko mu je nabavio primjerak knjige, pa je njegov odvjetnik u njoj pronašao šest rečenica, istrgnuo ih iz konteksta i citirao tijekom rasprave, htijući me prikazati zagovornikom nasilja, kako bi me kao glavnog svjedoka što više diskreditirao. Ja sam uložio sudu prigovor zbog vađenje rečenica iz konteksta i tražio da se i meni dopusti izdvojiti isti broj rečenica, kojima mogu dokazati da u romanu ne zagovaram nasilje, već miroljubivost. Kad je sutradan počelo suđenje, sudu sam predao svojih šest rečenica i one su bile pročitane pred porotom. Sindičićev odvjetnik se bunio da su rečenice istrgnute iz konteksta, no sudac mu je uzvratio u smislu da je on započeo taj dvoboj, u kojem je prvi odabrao oružje, te da se ne može meni uskratiti pravo koje je imao on. Odvjetnik je bio ogorčen i ustrajao je s prigovorima, pa sam predložio da će biti najbolje, kad je odvjetnik već toliko navalio, da se poroti od 15 članova omogući da pročita cijelu knjigu. Premda to obrani nije bilo po volji, ipak je na kraju pristala i porotnicima je omogućeno da pročitaju cijeli roman.
Godinama ste bili predsjednik emigrantskog Hrvatskog državotvornog pokreta. Kad je stvorena neovisna Republika Hrvatska, tu ste stranku raspustili. Mislite li da za nju možda ima mjesta u današnjim političkim prilikama u Hrvatskoj? – Hrvatski državotvorni pokret nije raspušten nakon što je stvorena neovisna Republika Hrvatska, nego je tada težište njegova djelovanja prebačeno iz emigracije u domovinu. Zato je u listopadu 1990. u Zagrebu održan osnivački sabor, ali smo imali problema s registracijom. Tadašnji ministar pravosuđa Branko Babac, po nalogu iz svojih udbaških krugova, odbio je potpisati naš podnesak za registraciju. To je trajalo godinu dana, sve dok Ministarstvo pravosuđa nije preuzeo Bosiljko Mišetić, koji je rješenje odmah potpisao. Smatrali smo da je potrebno zadržati organizaciju poput HDP-a sve dok se u našoj vladi razmišljalo o konfederativnoj Jugoslaviji. HDP je bio protiv takve ideje, iako smo bili svjesni da je to dr. Tuđman vjerojatno smatrao samo kao taktički potez za vrijeme prijelaznog razdoblja u stvaranju neovisne Hrvatske, ali nismo bili sigurni je li on bio svjestan da su neki od onih kojima se okružio konfederativno uređenje smatrali prijelaznim razdobljem do ponovne uspostave Jugoslavije. Razni pokušaji sa “zapadnim Balkanom”, “jugosferom” i “regionom” još i danas upućuju na to, pa za jedan novi Hrvatski državotvorni pokret i danas ima mjesta. Na početku rata u kolovozu 1991. predsjedništvo HDP-a donijelo je odluku da se obustavlja svako političko djelovanje dok bude trajao rat, a članovima je savjetovano da se po vlastitom nahođenju priključe obrani kroz legalne državne institucije. Nakon što je rat okončan, 1996., nastojali smo političko djelovanje HDP-a opet pokrenuti. Iz Ministarstva uprave obaviješteni smo da je HDP izbrisan iz registra političkih stranaka, jer da je prošlo više od dvije godine otkako nismo održali godišnju skupštinu. Očito je udbaškim elementima u vladajućoj strukturi bilo stalo do toga, da se HDP više ne pojavljuje na političkoj pozornici, pa su jedva dočekali da pronađu zakonsko opravdanje za brisanje iz registra. Pretpostavljali smo da bi pokušaj ponovnog registriranja mogao trajati u nedogled te smo se kasnije odlučili registrirati kao Nacionalna demokratska stranka. NDS također više ne postoji, a o tome kako je i zašto došlo do gašenja te stranke, razgovarat ćemo nekom drugom prilikom.
U ZAGREBU NAS DOČEKALI ONI KOJI SU NAS U EMIGRACIJI PROGANJALI
Gospođo Štedul, kako su bile podijeljene uloge u pisanju “Križara”? – Nikola je vodio brigu o tome da informacije koje smo dobivali od ljudi budu u knjizi vjerno prikazane, i kronološki i faktografski, a moja je dužnost bila da to opišem na način da bude za čitatelje zanimljivo i zabavno. Ja bih opisala karaktere križara, njihov izgled, način ponašanja, a Nikola bi odlučio što će od toga biti prihvaćeno, promijenjeno ili odbačeno. Uglavnom smo sve radili dogovorno, uz mnogo razgovora i dodatnog traženja informacija koje su nam nedostajale.
Da ste 1965. u Australiji mogli znati što vas sve čeka u životu s borcem za neovisnu hrvatsku državu, biste li se udali za Nikolu Štedula? – U Nikolu sam se zaljubila od prvoga trenutka kad smo se upoznali jedne subotnje večeri na plesu. Od tada sam se uvijek nadala da će me zaprositi. Onda mi je, nedugo nakon našeg prvog susreta, rekao da nije pametno udavati se za njega, jer da mu njegova zauzetost i predanost radu za slobodu hrvatskoga naroda ne ostavlja mogućnost da stvara obitelj. Kad mi je to rekao, bila sam strašno pogođena, ali još odlučnija da se udam za njega i da mu se pridružim u radu za takav plemeniti cilj. Bila sam vrlo mlada, nošena idealom za opće dobro, kao što je to obično slučaj kod mladih ljudi, a onda mi se s Nikolom pružila prilika da i stvarno djelujem. Nisam imala pojma na kakve ćemo sve poteškoće nailaziti, kako težek, neizvjestan i nesiguran život ćemo imati. Ali nikad nisam požalila što sam se udala za Nikolu. Vrijedilo je živjeti život s njim. Naravno da bih se i sada, znajući sve ovo što je iza nas, udala za njega.
Kako vas je Hrvatska, vas i vašu obitelj, dočekala na početku devedesetih, kako se prema vama odnosi danas? Mogu li hrvatski ratnici uživati u zasluženim lovorikama? – Kad smo prvi put u jesen 1990. došli u Hrvatsku, na osnivački sabor HDP-a, naravno da su nas lijepo primili naši prijatelji i uži krug onih koji su organizirali okupljanja. Bilo je to kratko vrijeme, samo dva tjedna, ali iz sigurnosnih razloga druženje je bilo s vrlo ograničenim brojem ljudi. Nikakvih službenih dočeka i susreta nije bilo. Bila su to turobna i nesređena vremena, puna neizvjesnosti potaknute tzv. balvan revolucijom. Nismo ni očekivali nikakav doček od strane vlasti. Osim toga, Nikola je, kao predsjednik HDP-a, bio uglavnom doživljavan kao nepoželjna i posebno nezgodna osoba, zato što je otvoreno iznosio stajališta koja nisu bila po volji onima u vladajućoj strukturi. Nakratko smo otišli u Škotsku srediti osobne stvari, a u ljeto 1991., uoči početka rata, vratili smo se u Hrvatsku, kako bismo s narodom podijelili teret tih teških vremena. Nismo ni tada ni od koga iz vlasti službeno dočekani. Nikola to nije ni očekivao, jer mu je bilo poznato da su ključna mjesta u državnoj strukturi zadržali stari jugoslavenski kadrovi, među kojima i oni koji su nas u emigraciji proganjali i radili nam o glavi. Takvi hladni odnosi ostali su do danas. Kad me pitate “mogu li hrvatski ratnici uživati u zasluženim lovorikama”, moram reći da mi nije poznato da je igdje u svijetu odnos države prema svojim ratnicima tako licemjeran kao ovdje. Puno pompe i lažnih obećanja, a vrlo malo stvarne skrbi za one koji su za državu najviše zaslužni. Često se prisjećam riječi koje mi je Nikola još davno u raznim prigodama znao govoriti: “Ne očekuj nikakve zahvale ili priznanja od bilo koga za ono što radimo. Život boraca za slobodu obično je takav da su od mnogih prezirani dok borba traje, a kad završi i kad je cilj postignut, postanu suvišan teret za one koji su ih do tada prezirali i koji od postignutog cilja imaju najviše koristi.” Nažalost, pokazalo se da je on imao pravo, iako mu ja tada nisam željela povjerovati.