Knjiga o Đurekoviću pojavljuje se u pravo vrijeme:
prvo, osobito zbog suđenja u Münchenu;
drugo, osim toga, krajnje je vrijeme da se o pokojniku javnosti otkrije potpunija istina;
treće, da se s njegovom borbom za domovinu ima priliku upoznati hrvatska javnost;
četvrto, da se istina o Stjepanu Đurekoviću i njegovu sinu Damiru otme zaboravu;
i napokon, peto, ova knjiga otkriva – kroz usporedbu tekstova suprotnih mišljenja – kako je Đureković doživljavan u iseljeništvu, a kako ga je prikazivala jugoslavenska propaganda.
Čitatelj će na mnoga pitanja o Đurekoviću pronaći odgovore u ovoj knjizi, jer su priređivači i urednici gradivo posložili na izuzetno stručan i pregledan način, tako da se čita s lakoćom i ostavlja dojam svježine, iako se radi o događajima unazad trideset i više godina.
Ja sam uživao u čitanju toga štiva, osobito zato što je posloženo na način uspoređivanja različitih suprostavljenih mišljenja, što su ih tada iznosili razni autori iz vlastitih kuteva gledanja, ali i suprotnih tumačenja.
Za mene je bilo posebno zanimljivo osvježiti moja osobna sjećanja na tadašnja vremena i one dramatične događaje, jer sam ih i sam proživljavao kao izravni svjedok tadašnjih zbivanja.
Stjepan Đureković se za nas u iseljeništvu pojavio kao nova nada nakon dugotrajnog i teškog razdoblja one tzv. hrvatske šutnje, a osobito poslije ubojstva Brune Bušića, pa i drugih u hrvatskoj javnosti manje poznatih boraca za Hrvatsku, koje je Udba likvidirala u onim danima kad se Jugoslavija grčevito borila za svoj opstanak.
Đurekovićev dolazak među nas u iseljeništvu bio je jasan znak da se u domovini počeo buditi i onaj viši sloj protiv velikosrpske tiranije, a ne samo siromašan i potlačen narod za koji smo uvijek vjerovali da se želi osloboditi totalitarnog režima i velikosrpske despocije.
Smatram da bi ova knjiga bila osobito korisno i poučno štivo za one koji danas govore kako je u Jugoslaviji bilo puno bolje nego što je to danas u samostalnoj Hrvatskoj… Doduše, nije trebalo biti ne znam kako dobro da bi bilo bolje nego što je danas.
Osobito je zanimljiv Đurekovićev razgovor o gospodarskom stanju, kad među ostalim iznosi podatke o platnoj bilanci, kad ističe da nije bilo deviza za kupovanje u inozemstvu niti najosnovnijih namirnica. A to je bilo vrijeme onih famoznih uredbi o tzv. PAR-NEPAR vožnji automobilom, i kad su se redovito mogli vidjeti repovi u kojima su ljudi satima stajali pred trgovinama, često ostajući bez onoga što su željeli kupiti.
Posebno je zanimljiv Đurekovićev podatak da je Jugoslavija u 15 godina ostvarila 104 milijarde dolara samo od doznaka gastarbajtera i stranog turizma.
Tako je, primjerice, prihod od gastarbajtera 1982. bio 7,5 milijardi dolara, a cjelokupni izvoz Jugoslavije bio je 10 milijardi dolara.
On govori i o tome kako bi nastala katastrofa kada bi zemlje u kojima su gastarbajteri radili te ljude vratile u Jugoslaviju, gdje bi se oni pridružili vojsci od ostalih 800.000 nezaposlenih.
Ističe da se izlaz vidio samo u novim kreditima (što napadno podsjeća na današnje stanje).
Govori također o nepotizmu i negativnoj selekciji u zapošljavanju. Nažalost, ništa se još nije promijenilo.
Za stanje u Hrvatskoj danas krivi su isti ili slični mentaliteti koji su upravljali za vrijeme Jugoslavije.
No, osim što knjiga daje vrlo dobar uvid u tadašnje gospodarsko stanje i kao koristan podatak za usporedbu s današnjim, ona daje i dobar uvid u djelovanje oca i sina Đureković za vrijeme njihovog kratkog ali dinamičkog života u izbjeglištvu.
Ovo je knjiga ponajprije o Stjepanu Đurekoviću, o tome što je on bio, što je predstavljao u borbi za Hrvatsku i, osobito, što je značio za nas u iseljeništvu.
S njim sam imao samo dva podulja telefonska razgovora. Povod za jedan od njih bio je i onaj izmišljeni intervjus Đurekovićem u krivotvorenom broju emigrantskog dvotjednika „Nova Hrvatska“. Bio je sretan kad sam mu rekao da sam odmah shvatio kako se radi o udbaškoj provokaciji.
S njegovim sinom Danirom imao sam više telefonskih i pisanih dodira. Nakon što mu je otac ubijen želio je da se vidimo. To nije uspjelo jer nisam mogao napustiti Britaniju, a njemu nisu dali ulaznu vizu.
Preporučujem knjigu svima koji se žele pobliže upoznati sa životom, domoljubnim radom i mučeničkom smrću Stjepana Đurekovića i njegova sina Damira.
A odgovor na pitanje u naslovu knjige – što ga je ubilo? – nadam se da ćemo dobiti na kraju suđenja u Münchenu.