hkv.hr, 6. siječnja 2016.
Knjiga: Gluho kolo
MAKABRISTIČKE CRVENE IGRE
Nevenka Nekić
Želite li dobru novinarsku, britku i krajnje iskrenu prozu napisanu sočnim i ljekovitim hrvatskim jezikom, uzmite u ruke knjigu Josipa Pavičića “Gluho kolo“. Evo, čitam je drugi put i to na način da otvorim bilo gdje i osvježim događaje koji sežu daleko dublje u prostor i vrijeme negoli su tvrdnje u predgovoru da je to izbor tekstova nastalih od 2005. do 2012. u kolumni „Večernjaka“ pod nazivom „Hrvatska gibanica“. Kratke i oštre opservacije budnoga pratitelja hrvatske mračne i svijetle strane života prepoznajete kao osobne, ali isto tako i vaše, ako imate bar malo pravdonosnoga osjećaja za minule i suvremene događaje, za povjesnicu i današnjicu.
Auktor kaže da mu je to najvažnija knjiga. U njoj je topos njegova rođenja, predačkih trauma iz legendarnoga Boričevca (o kojem je načinio velebnu monografiju o čemu smo pisali); u njoj je ljepota i tegobnost života, egzistencija ne samo osobna, nego i narodnosna. Jastvo je to obrazovana ne samo razuma, nego i savjesti općene, golema lepeza memorabilija iz suvremenoga svijeta sabijena u 345 kratkih tekstova koji uvijek završavaju tako brzo, da imaš potrebu svaku glosu rastegnuti da potraje taj sjajni reistički prizor, to dojmljivo iverje, kako su ga pisali Matoš, Tenžera, Cvitan…
Stilski se bogatim rječnikom, rijetko uz poneku psovku, služi ironijom i samoironijom, duhovitim prispodobama koje su prave poslastice te nikada ne pregaze istinitost navedenoga problema u polemici. Pred nama je sveždersko potrošačko, dosadno i ponekad glupo čovječanstvo, čas naše Rodine, čas općega čovječanstva, okrutne igre koje izvode gnjide i hohštapleri, ništice iz kafićkih okupljališta, poznanici s tuluma i žurki, starih udbaških ili novih uvijek zapravo istih crvenih i narančastih krugova koji se legu i pomladak napreduje, dok narod onako joneskovski očekuje Godoa.
Tematski se auktor dotiče i polemizira o gotovo svim mogućim temama. Često je to povijesni teren ratova, hrvatskih pobjeda i poraza. Povijesnim faktima i dokumentirano udara po raznim tipovima razbojnika koji izjednačavaju krvnika i žrtvu u ratnim strahotama; on proziva onih nekoliko stotina mrzitelja Domovine po imenu i prezimenu. Oni su se kobno, divljački i drsko isprsili i natječu se, ti nedoučeni novinarčići, ili još važniji likovi iz visokoga saborskoga vidokruga, institucija krovnoga tipa, ali bez argumenata, pa u mraku zaigrali makabrističku gluhu igru. Ali ona nema snagu našega ličkoga gluhoga kola, po kome i knjiga nosi naslov, kola što su ga snažnim udarcima o zemlju izvodili bez pratnje instrumenata naši drevni preci, nemaju ti štakori snagu jer predačka se antejski upirala o zemlju koja je bila i ostala izvor snage, vjere i ljepote života.
Da bi bio autentičan, auktor donosi na koncu knjige popis svih spomenutih imena s kojima je polemizirao ili se slagao, divio se, izvlačio iz zaborava, citirao, pozivao na dvoboj argumentima, tragao za istinom što ju ti isti neprestance gaze i skrivaju već cijelo stoljeće, bježao od pričina i vraćao se ISTINI.
To je put kroz labirint mračne šume kroz koju Josip Pavičić prolazi poput ježa oboružan bodljama istine i na svakoj bodlji naboden je poneki veseli diktator, zvonce straha, tipovi vječnih politikanata, mnogih takozvanih antifašista, razni „umetnici“, zli spikeri, nepismeni novinari, bradati spisatelji i njihovi prijatelji, a ponegdje i cijela „beogradska dvorišta“ u kojima se pleše duj-duj uz trube iz Dragačeva… Sve to nalikuje na bajkovitu hajku u kojoj svi love toga jednoga ježa, a njega štite muze Bolne istine, Hrvatskih žrtava, Logoraške tuge i mnoge druge. Ima jedna koja se zove jednostavno Croatia. Matoš je pisao Kroacija. Tiha i smjerna, oblivena suzama za nepronađenom djecom, stoji kao memento iza svake riječi, ma koliko ova bila kritički uperena i prema svojoj djeci.
Da, uistinu već dugo ne dobismo tako sjajnu publicističku knjigu, da dodam i onu Dujmovićevu, pravednosti radi, pa mislim da će njena vrijednost biti sve veća što će vrijeme odmicati.
Sam auktor u predgovoru kaže između ostaloga: “Za čestitog čovjeka valja reći da je bio čestit, za ljudsku hulju da je bio hulja, ali ni jednoga se ne smije unaprijed prekrižiti kao da nije postojao i da ne postoji.“
Upravo to je zapisano u ovoj knjizi, duhovito, britko, bodljikavo, ali ljudski istinito i čestito.
Nova knjiga Naklade Pavičić, Gluho kolo, papreno je kritičko-polemičko štivo o zbilji i politici suvremene Hrvatske. Tema je u njoj mnogo, no glavna je pogubna nespremnost političkih elita da okupe (i da se oslone na) sve sastavnice hrvatskog povijesnog iskustva. U polazištu joj je protivljenje isključivanju bilo koga, ali i zauzimanje za čist račun sa svima! Smeta joj bolesna kolebljivost u društvenim poslovima, a sve za što se zauzima svodi se na dva NE i jedno DA: NE jugoslavenskoj Hrvatskoj, NE proustaškoj Hrvatskoj, DA jedinoj Republici Hrvatskoj!
Gluho kolo pleše se bez glazbene pratnje. Svedeno je na ritmizirani pokret, a čuje se samo zvuk plesnih koraka, disanje plesača, šum nošnje i zveka metalnih ukrasa. Sve je stegnuto na bitno i skladno. Takvo nastoji biti i Pavičićevo Gluho kolo: bitno i skladno. U njemu je važno što, ali i kako. Nekima će se svidjeti, nekima ne, no bit će vrlo malo onih koji će kolovođi zanijekati vještinu sažetog izlaganja, smirenost u pristupu, argumentiranost i polemičnost. Sam autor Gluho kolo smatra svojom najvažnijom knjigom.
Kolo je namijenjeno svim štovateljima britkog štiva, koje zanima hrvatska zbilja i njezini ne/skriveni akteri. Ishodište mu je u Pavičićevoj kolumni „Hrvatska gibanica“ iz Večernjeg lista. Ima 435 poglavlja i potpuno imensko i detaljno predmetno kazalo iz kojeg se vidi gdje se, o komu i o čemu govori.
Knjigu je sastavio sam autor, ali ne mehanički, nego tako da tekstovi u njoj dobivaju novi kontekst, a s njim i nova značenja. Unesene su bilješke, objašnjenja, odgovori na reakcije, tumačenje razloga. Što znači da Gluho kolo nije tek zbornik već objavljenih tekstova, nego i cjelovita slika društvenih zbivanja i vremena s početka XXI. st. iz vizure jednog autora.