O usponima i padovima kratkotrajne Nezavisne Države Hrvatske u Hrvatskoj se dugo vremena malo znalo, a ono što se ‘znalo’ bilo je gotovo uvijek crno-bijelo. Sve što se stavljalo pod kapu ustaštva komunisti su prikazivali najcrnjim bojama, a njihovi protivnici s nacionalističke strane često su tražili isprike i za zlodjela Pavelićeva režima. Tek uspostavljanjem neovisne i demokratske Republike Hrvatske znanstvenici su započeli diferenciranije pisati o NDH, ustaškom pokretu i poglavniku Anti Paveliću, ali nekako previše suhoparno, s mnogo podataka, ali s malo dubinskih raščlambi. To je u jednom slučaju promijenio prof. Hrvoje Matković u svojoj knjizi Između Mačeka i Pavelića – Politički portret Davida Sinčića, Naklada Pavičić, Zagreb, 2010.
David Sinčić (Šibenik, 1923., Zagreb, 1949.) nije spadao u vrhove ustaškoga pokreta i državne hijerarhije u NDH, ali njegov put od pristaše Mačekova HSS-a, do prijelaza u tajni ustaški pokret u domovini, i kasnije njegovo službovanje kao velikoga župana Župe Bribir i Sidraga, toliko su zanimljivi, poučni i napeti da su aktualni i danas. Povijest kao da se ponavlja. Nedavno preminuli prof. Matković opisao je ne samo Sinčićevo političko djelovanje, nego i u još većoj mjeri prilike koje su vladale u kraljevskoj Jugoslaviji i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a koje su naveliko utjecale na djelovanje Davida Sinčića kao mladoga mačekovca, nešto kasnije pristaše tajnog ustaškog pokreta i nakon propasti velikosrpske Jugoslavije visokoga funkcionara NDH na vrlo teškom terenu južne Hrvatske, na pomičnim granicama tisućugodišnjeg hrvatstva, agresivnoga manjinskoga srpstva i nadasve prijetvornoga talijanstva. Sinčić je spadao među one dužnosnike NDH koji su vrlo realistično promatrali vrlo teške prilike mlade države, ali više od toga, on je svojim djelovanjem stalno potvrđivao taj realizam koji često nije bio smjernica aktivnosti cjelokupnoga Pavelićeva režima, stiješnjena između fašističke Italije i nacističke Njemačke, bez velikih izgleda da će preživjeti nakon što Sile osovine izgube rat.
Rođen u najstarijem hrvatskom gradu Šibeniku, Sinčić se brzo uključio u redove Hrvatske seljačke stranke kojoj nije bilo lako djelovati u Dalmaciji, koja je nakon osnivanja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca stalno patila od mogućnosti talijanske okupacije, priklanjajući se neko vrijeme nekakvom emocionalnom jugoslavenstvu. No nakon što su u beogradskoj Narodnoj skupštini ubijeni vodeći ljudi Radićeva HSS-a, i u Šibeniku, kao i većem dijelu Dalmacije, HSS je sve više dobivao na utjecaju da bi na izborima 1939. postao najkrupnija stranka naše južne pokrajine. Međutim, među mladim HSS-ovcima počelo se širiti nezadovoljstvo, navodno, poradi mlake politike Vlatka Mačeka koji je rješenje hrvatskoga pitanja vidio isključivo u pregovorima sa srpskim strankama. Neki od njih, a među njima je bio i David Sinčić, tražili su revolucionarnije korake u borbi za Hrvatsku. Ovdje valja primijetiti da Maček nije bio najsretnije rješenje za vođu nabujaloga HSS-a nakon smrti Stjepana Radića, bio je kompromisna osobnost u jednoj stranci koja je bila više pokret nego partija. To se kasnije pokazalo u izrazito drastičnome obliku nakon što je Maček odbio njemačku ponudu da preuzme vodstvo u Hrvatskoj poslije raspada Jugoslavije, a njegova se stranka raspala na svoje sastavne dijelove i, gotovo se može reći, nestala s političke pozornice. Vodstvo u borbi za prevlast u hrvatskim zemljama preuzeli su nacionalistički ustaše i komunistički partizani, uz drastične udarce na obje strane zločinačkoga četničkoga pokreta, posebice u Dalmaciji, Hercegovini i Bosni. Četnici su to mogli samo zahvaljujući talijanskoj pomoći premda je Italija formalno bila saveznica NDH. U biti, Mussolinijevim postrojbama u Dalmaciji i ostalim susjednim hrvatskim pokrajinama najvažnije je bilo zaoštriti hrvatsko-srpske sukobe kako bi ostvarili davnu talijansku želju da cijela Dalmacija potpadne pod Italiju. Reminiscencije na to nalazimo i u sadašnjoj talijanskoj politici spram Hrvatske, posebice glede rimskoga protežiranja nekih esulskih manifestacija i ‘kulturnog’ nadiranja u Istri pod vodstvom ‘vječnog’ IDS-a.
David Sinčić bio je u središtu toga krvavoga kolopleta kao veliki župan sa sjedištem u Kninu. Ovdje Matkovićeva knjiga naveliko dobiva na aktualnosti. Srpska manjina u njegovoj Župi odmah se podigla na ustanak, dakle prije i najmanjih ustaških represalija. NDH nije mogla, da je i htjela, nešto poduzeti protiv srpske manjine jer za to politički i vojnički nije bila spremna. Četnici su bili organiziraniji i spremniji na pobunu protiv NDH nego komunisti. To se najbolje vidjelo prigodom njihova ‘ustanka’ u Srbu 27. srpnja 1941. Matković navodi povjesničare Vladimira Mrkocija i Ivana Jelića koji su nedvosmisleno dokazali da pobuna u Srbu nije bila pod vodstvom komunista nego četnika ili, u krajnjem slučaju, u nekoj vrsti njihove prešutne suradnje, dakle posve nepodesna da se slavi kao početak komunističkoga ustanka u Hrvatskoj, te Bosni i Hercegovini, kao što je to bilo za vrijeme komunističke Jugoslavije. Sramota je da sadašnja hrvatska vlast podupire slavljenje toga ‘separatističkoga’ srpskoga ustanka u četničkoj režiji.
David Sinčić najbolje je znao kako se treba postavljati spram srpskih četnika i talijanskih imperijalista. Njegova pisma poglavniku svjedoče o njegovu velikom političkom realizmu premda se formalno priklonio tadašnjoj terminologiji pa namjesto ‘Srbi’ piše ‘grkokatolici’, što je samo starinski naziv za pravoslavce. Jedan od najvećih propusta Pavelićeva ustaškog pokreta bilo je, barem u početku, nepriznavanje srpskoga naroda u hrvatskim zemljama, a Srbi su tu već odavno bili završili svoje nacionalno konstituiranje. No to nije ometalo Davida Sinčića da surađuje s četnicima i pripadnicima civilnih vlasti srpske nacionalnosti. Ova suradnja uglavnom je s hrvatske strane bila iskrena, naime Sinčić je htio stvoriti zajedničku hrvatsko-srpsku frontu u borbi protiv komunističkih pobunjenika. No za četnike je to bila samo taktika. U početku se i nisu mogle razlikovati četničke i partizanske snage, u objema su Srbi igrali odlučujuću ulogu. Hrvatske vlasti nisu imale veliki manevarski prostor, posebice u nacionalno mješovitim područjima u kojima je djelovao župan Sinčić. On je držao da je komunistička opasnost znatno veća nego četnička, ali tu nije bilo velike razlike. Slično kao i partizani, četnici su se ne samo vojnički nego i civilno organizirali, što je bilo protivno svim hrvatsko-talijanskim utanačenjima. Kad se Sinčić tužio Talijanima da četnici na ‘svome’ teritoriju slave Dražu Mihailovića kao vojnoga ministra jugoslavenske vlade u egzilu i jugoslavenskoga kralja Petra Karađorđevića kao zemlje s kojom se Italija nalazila u ratu, to Mussolinijevi generali nisu uzimali u obzir.
Navodno za njih je bilo najvažnije ‘uspostavljanje mira’ na njihovim vojnim područjima, no to je bila prazna fraza jer je svako jačanje četništva izazivalo još veće represalije NDH i time razbuktavalo građanski rat u državi koju su Talijani trebali štititi, ali su ju svojom politikom na tromeđi Dalmacije, Like i Hercegovine, naprotiv, dodatno slabjeli.
Poglavlja o suprotstavljanjima lokalnih hrvatskih vlasti s talijanskim vojnim zapovjednicima spadaju u najzanimljivija u ovoj knjizi. Posebice se to odnosi na Sinčićevo službovanje kao povjerenika NDH pri stožeru Druge talijanske armade u Sušaku. Iz ovoga se jasno vidi da je glavni cilj Mussolinijeve Italije bio slabljenje NDH i na onim područjima u kojima su Talijani, navodno, trebali imati samo vojne nadležnosti. Bilo je upravo suprotno: Talijani su uvodili svoju civilnu vlast i na prostorima izvan ‘svoje’ Dalmacije i svoje Prve zone, u Drugoj zoni neposredno do Zone pod utjecajem njemačkoga Wehrmachta. Iz ovoga se štiva vidi koliko je NDH zapravo bila neznatno suverena, što je dodatno otežavalo rad Davida Sinčića. Njegovi kritički izvještaji poglavniku o zlouporabama talijanskih vojnih vlasti na području njegove Velike župe uglavnom su ostajali bez posljedica. Službeni Zagreb ničim nije mogao prisiliti lokalne talijanske zapovjednike na poštivanje ‘pravila ponašanja’ utanačenih Rimskim sporazumima. Talijani su se u tadašnjoj Hrvatskoj ponašali kao okupatori. Premda lokalni dužnosnik, Sinčić se našao i u Rimu tražeći ‘saveznike’ u svojoj upravo donkihotskoj borbi protiv talijanskih presizanja i četničkih provokacija. U glavnom talijanskom gradu sastao se s predstavnicima Vatikana koji mu nisu mogli pomoći, s talijanskom oporbom, koja je tvrdili da će Hrvatska ostati pod zapadnim utjecajem (!), kao što je tvrdio demokršćanin Alicide de Gasperi, kasniji talijanski premijer, ali i s hrvatskim kiparom Ivanom Meštrovićem koji je, navodno, imao veze sa zapadnim saveznicima. Tu mu je po prvi puta sinula misao da bi se NDH trebala vanjskopolitički preorijentirati, zapravo izaći iz željeznoga zagrljaja s Hitlerovom Njemačkom. Poslije pada Italije svakome je trebalo biti jasno da će Sile osovine izgubiti rat. U glavama nekih ustaških dužnosnika klijale su ideje da bi Njemačka mogla sklopiti separatni mir sa Sovjetskim Savezom i zadržati pod svojih utjecajem ‘sprijateljene’ zemlje srednje i istočne Europe, a neki su sve do kraja rata vjerovali u nekakvo Wunderwaffe, čudo od oružja, s kojim bi Nijemci iznudili primirje s antifašističkim silama. Sve je to bilo puko fantaziranje kojemu se jedan tako realističan političar kao Sinčić nije mogao prikloniti. Kao takav tražio je saveznike među vrhunskim hrvatskim političarima i vojnicima koji bi bili voljni izvršiti temeljit zaokret prema zapadnim saveznicima. Bili su to u samim vrhovima ‘zavjere’ ministar vanjskih poslova Mladen Lorković i general Ante Vokić, po dužnosti ministar obrane. Posebnost ove ‘zavjere’ bila je u tome da su oni o tome upoznali i Antu Pavelića. Plan je bio da se Pavelić mirno povuče, a zavjerenici preuzmu civilnu vlasti i zapovjedništvo nad hrvatskim domobranstvom, sve to u uskoj suradnji s domovinskom organizacijom HSS-a. Bilo je u tome strašno mnogo tipično hrvatske naivnosti i idealizma. ‘Zavjerenici’ su vjerovali u Pavelićevo rodoljublje, no ono je bilo dvojbeno ne samo tada , nego i poslije rata kad je Pavelić, došavši u Argentinu, ponovno započeo sa svojom luciferskom politikom, premda je znao da je do balčaka kompromitiran. I savezništvo ‘zavjerenika’ s HSS-om bilo je na klimavim nogama jer je Juraj Krnjević kao drugi čovjek HSS-a sjedio u kraljevskoj izbjegličkoj vladi u Londonu, a Maček bio izoliran u ustaškom kućnom pritvoru. Ostali mačekovci nisu bili u stanju donositi konačne odluke, a neki nisu vjerovali u hrvatsku samostalnost imajući pred očima najviše obnovu Banovine Hrvatske u okvirima Jugoslavije.
Najteži, gotovo nerješivi problem ‘zavjerenika’ odnosio se na odluku antifašističke koalicije da se obnovi Jugoslavija. Britanci nisu htjeli neovisnu Hrvatsku, ni onda kao ni prije dva desetljeća jer su se smatrali ‘bastionom’ njemačke i vatikanske politike; Rusi su podupirali Titov komunistički pokret; Amerikanci su se držali po strani. Vanjskopolitički su se ‘zavjerenici’ nalazili na mrtvoj straži. Ali ono najgore za njih je bio izdajnički stav Ante Pavelića koji je prema vlastitim riječima puštao ‘zavjerenike’ da rade kako bi vidio ‘dokle će gospoda ići’, i kad je saznao da Nijemci znaju za ‘zavjeru’ poglavnik ih je prijavio nacistima. I onda su ‘zavjerenici’ bili osuđeni na najtežu kaznu, na smrt, zatim pomilovani i strpani u ustaške zatvore. David Sinčić spasio se iz ustaškog zarobljeništva bijegom iz vlaka na putu iz Lepoglave u nepoznatom smjeru, valjda, kako piše H. Matković, ‘na stratište’. Lorkovića, Vokića i ostale pogubili su ustaše pod zapovjedništvom ratnoga zločinca Vjekoslava Maksa Luburića, koji je i u emigraciji nastavio sa svojom dijaboličnom ulogom iz NDH, praveći se političarom na radost jugokomunista.
Tragedija hrvatskoga rodoljuba Davida Sinčića završila je u Zagrebu, u njegovu stanu, gdje je čekao dolazak Titovih partizana vjerujući u njihovu milost jer je bio jedan od istaknutih protivnika Pavelićeva režima. Povjesničar H. Matković piše o tome: “Sinčić je bio uvjeren da se njemu, aktivnom sudioniku u pripremama puča s ciljem obaranja Pavelića i ustaštva, koji je zbog toga dospio u lepoglavsku kaznionicu, ne će ništa loše dogoditi. Vjerovao je da će nova komunistička vlast cijeniti stradanje onih koji su odbacili ustaštvo i organizirajući puč (do kojega stjecanjem okolnosti nije došlo) na neki način utrli put uspjehu partizanske borbe… Međutim, u noći od 8. do 9. svibnja 1945. u njegov su stan došli oznaši iz tajne političke policije komunističke vlasti, i uhitili ga. Sinčić više nikad nije vidio svoj stan, premda se nadao da će ga nova vlast kao pučističkog zavjerenika – poštedjeti.” No komunistima nije bilo ni do istine, a još manje do pravde. Oni su bez suda i pravde pogubili Davida Sinčića negdje između 1947. i 1949. Za jugoslavenske komuniste važila je izreka Milovana Đilasa kako su antikomunistički “Hrvati morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela”. Za razliku od demokratskih Nijemaca koji poštuju svoje zavjerenike protiv Hitlera i nacizma, među kojima je bilo mnogo konzervativaca, a neki su bili i antisemiti, za jugoslavenske komuniste u Hrvatskoj važilo je pravilo kako ‘tko nije s nama, taj je protiv nas’. Hrvatski rodoljub David Sinčić završio je mučeničkom smrću između ustaškoga čekića i komunističkoga nakovanja. Ova biografija zaslužuje čitanje i razmišljanje svih pametnih Hrvata, kako bi se i danas izbjegle sve dvojbe između ljevice i desnice, jer jedan mali narod kao što je hrvatski ne može preživjeti bez zajedništva u državnosti i demokraciji.