Deklaracija o Jugoslaviji
Ma kuda ova navalila pisati ovakvu deklaraciju i to sada kad smo ušli na sve rupe i vrata i prozore u EU, pitat će neki? Nisam ja – to je učinio i objavio Josip Pavičić, onaj Josip, znate već koji, onaj koji ne izdaje, ne laže, ne trpa ljude u zatvore, ne otima tuđe itd. Pa nisu to nikakve pohvale, to su obične konstatacije jer oduvijek se svijet dijelio samo na dvije skupine: razbojnici i stradalnici. Nema druge podjele. A naš Josip Pavičić, za razliku od jednoga drugoga, spada u ove posljednje i nosi tu popudbinu stradalnika kao torbak na leđima, nikako da ga skine, pa i sada kad se već gura u osamdeseti pukovnijski stožer i pomalo gubi dio po dio ovozemaljskoga tijela, kao i svi mi koji već postojano stojimo kano klisurine u tom stožeru, nikako se ne rastaje od svoga torbaka.
A jest, brate, težak taj njegov torbak: ocrnio ga garež spaljenoga sela Boričevca, otežao od sjećanja na tamošnje mrtve i njihove nade i snove, usmrdio od zabrana da vrate svoje koje nisu nikome oteli; ogadio od pisanije bratije s onijeh strana gdje bivaju uvijek isti koji ne znaju a znaju, nose umiljata imena kao Miljenko, Slavko, pa neki austrijski i ini dođoši, i njih još tovare na torbak Josipov. Usput dok Josip hoda koracima poput stupova romaničke katedrale, otežao od svega toga, pitam ga zašto je napisao tu malu knjižicu, brevijar za čitanje u dahu, a on kaže „ Da ne propadne ideja”!
Ma koja ideja? Ona o Jugoslaviji? Ona živi u potomcima razbojnika s kojima Josip vodi javni diskurs, a svoj noćni solilokvij s likovima nestalih i dragih koje pamti iz djetinjstva. Nije ta ideja mrtva. Ni govora. Na njoj se kao na pernatoj blazini u čipki živi udobno i arči po Hrvatskoj koja kao tele za klanje stoji zabezeknuta. Mnogi kojima su kuće spaljene rekoše: nikada više u prokletu zemlju Srbiju! A onda zbog para ode Tere i drugi terezići i grli i ljubi se tamo. Dakle, u nama nije mrtva ta ideja, a kamoli u nasljednicima dobrih apetita na javnoj sceni.
Ako netko spomene da nije dobro što otvaramo vrata svakom neprilagođenom trubaču s kukastim nazuvcima, koji kulja s istoka u jadnu i opustjelu Hrvatsku sve do mile Istre, jer nemamo više vojske, oružja i tome sličnih stvari, nemamo ni mladih ročnika jer su svi postali osjetljivi na dodir puške kao otrov, kažu ti da si rasist, nacist, nacionalist i ostalo na ist.
I onda Josip krenuo od 23. listopada 1916. u Odesi gdje se i danas vodi rat. Pa kud tamo, nije to ni blizu nas! E, ima veze, ima: zarobljeni i preživjeli Hrvati i ini vojnici AU Monarhije dobiše poljubac plotunima i rezanjem glava od strane braće Srba, ako ne htjedoše poljubiti i priznati srpski barjak. A potom naš pisac vodi priču sve do danas, sve nekako taksativno, nema izmišljotina, da je bar koju umetnuo kao Slavko ili Miljenko, da je podrignuo nad tim posječenim glavama i pokazao svoj prezir, sve bi to prošlo čak i u Ministarstvu kulture, kod nekoga čedomira i sličnih. Ali nije. U tim bezobzirno trijeznim stilitnim rečenicama odgovara Pavičić na znanstveno dokazani činjenični način i stiže do nazivnika: „ Jedina istina Jugoslavije jest da je sve u njoj bilo laž”. Ima niz takvih apokrifnih konstatacija.
I dok se razpamećeni Miljenko J. u afektiranom obraćanju u svojoj kolumni zgraža nad zločinom kojega opisuje američko-kanadski povjesničar Max Bergholz, priznaje da nije nikada čitao takav tekst te da nije znao da je uopće postojao taj slavni pokolj, jer slavio se u onoj Jugoslaviji kao ustanak u Srbu i Drvaru, a ne kao pokolj Hrvata i Muslimana. Nikada čuo! Osim toga ta kobna knjiga za koju on kao slavni pisac i novinar doznaje poslije 85 godina nakon događaja, zaista ga brine jer bi mogla izazvati „silan gnjev među hrvatskim, srpskim i bošnjačkim nacionalistima”!!! Stoga je ona „neprihvatljiva „ i „možda iskupljujuća”. Ma nemoj! U tome oksimoronu gdje se ljulja u čamčiću svoje jugoslavenštine, oblaporan u svemu, siroti Miljenko osjeća „muku i fizičku bol”. Čisto mi ga žao.
I tu počinje na najuljudniji način pismo Josipa Pavičića dotičnome začuđenom miljeniku svih režima. Velika je zaliha njegova neznanja, a ono je i zaštita. Mnogi ne znaju, a znaju. On možda zaista ne zna i takva rasprava morala je potaknuti J. Pavičića da mu objasni fakte oko „moralne intaktnosti ustanka”. I tu opet Pavičić podvlači jedan nazivnik:” Oduvijek se znalo za ustaničke zločine”.
O istoj temi piše i Slavku Goldsteinu, čuvajući se nasilnih ili ružnih riječi jer u oba slučaja poštuje čovjeka, ali ne i mišljenje. Uz ta dva otvorena pisma dodao je auktor Josip Pavičić i 3 priče o jugoslavenskom anti/fašizmu i 5 antijugoslavenskih glosa. Meni kao čitateljici izronile su neke uspomene o fašizmu, koje su se zbile tijekom moga boravka u Rimu. Na putu do crkve Svetoga Petra u Okovima najbliže se prolazi kraj nekog tehničkog fakulteta. Na dugačkom zidu velikim zidarskim kistom netko je ispisao: CROATI=FASISTI=USTASE! Očito dobronamjerna talijanska ruka, rekli bismo po pravopisu. Dakle, u srcu domovine fašizma i Mussolinijeve slave, crna legenda o Hrvatima kao trajnim fašistima, živi vječno. Njoj su obilato pridonijeli da postane besmrtna razni reprezentanti kao matvejevići, razni veleposlanici iz jugo vremena, novinari svih fela, a u novije vrijeme ženskadija i muškadija iz brojnih nevladinih udruga koje su prave kolijevke ideja o Hrvatima kao „ustasama”. Kad druge vojske nemamo, možda će nas toliki ustaše i obraniti ako oni već znani počnu nadirati s istoka. E, da mi je konačno nekoga sresti u Ilici!
Tu baklju naše slave ustaške održavaju istaknuti domaći kusatelji, osobito oni iz kopanje za književnost, razne „umjetnosti”, politiku i novinarstvo sajmenih i vašarskih interlibera i sa(n)jamnih knjiga u Puli, gdje izlaže gotovo isključivo „jugosrpska krema” (Hrvatski tjednik, 8. prosinca, 22.). A pojavi se i neki kao žalibože hrvatski književnik koji bi po godinama trebao pokazati mudrost i istinitost, pa izjavi da bi mogao živjeti u mnogim gradovima, ali svakako ubroji i Beograd, za svaki slučaj. Ne znam da je živio u tom gradu onomad, bi li bacio cvijetak na tenk koji kreće na Vukovar. Tu ostajem u dilemi.
U Deklaraciji o Jugoslaviji auktor se duboko uhvatio u koštac s enigmom što je fašizam i anti/fašizam onda i danas. Opisujući njihove, danas nazvane antifašističke, rituale mržnje kojima održavaju kerozinsku vatru o živim ustašama, dokazuje da im je kozmetika antifašistička, a lice fašističko. I to je jedan nazivnik. Ta okupljanja otrcanih lica i ispucanih frazetina mogao je nazvati fašistički antifašizam. Jer, opet se možemo u krugu vratiti na početak: sve što je jugoslavistika u „istorijskom” smislu rekla – bila je laž. A tu laž ovi novi antifašisti, koji su se rodili i davno poslije rata, ponavljaju kao bezočnu laž. Laž je temelj i fašizma i nacizma, a najviše komunizma. Uvijek je bilo i bit će da se ratom i krvlju osvaja tuđa zemlja, tuđa kuća, imetak, livada i bunar. Ali najviše podlih laži uložili su komunisti u dokazivanje kako je to slava i pravda. Dugo su u tu laž uvjeravali narode koje su pokorili. A onda su jednoga dana progutali kamen zaprepaštenja pred prizorom strijeljanja diktatora i pravoga kamerada druga Ceausescua. Nestali veliki dvori, nestali doktorati njegovoj družici, nestali silni medaljoni-lente s paradnih uniformi, nestalo carstvo mraka. Narod zavrištao i poletio u slobodu.
Drugovi se malo zagrcnuli i počeli kameleoniti i uvlačiti se kao novi likovi u naivne redove tzv. nacionalista i domoljuba.
Ima u toj malahnoj knjižici Josipovoj čudesnih zgoda kao u najstrašnijim mitovima.
Recimo epizoda kad neki loš pesnik a dobar Srbin Bećković kaže nevaljalom Josipu:”Pavičiću ne želim odgovoriti. Želim da strepi od mog odgovora”. Kao da Josip ne zna što je strepnja, što je ponovno klanje diljem Hrvatske! A taj isti postade miljenik izdavača Hrvatskog društva pisaca i Durieux-a koji usred zemlje Hrvatske objaviše Panoramu srpskog pesništva XX veka i njega deliju uvrstiše kako lomi nebo!
O sudbinama Hebranga, Budaka i mnogih koji su stali u tu kratku epistolarnu knjižicu, da i ne govorimo s koliko nepoznatih i intrigantnih epizoda plovi auktor Josip Pavičić. Pa recimo među tim ponekim zajedničkim nam poznanicima i prijateljima, spominjem se i otrežnjenja Petra Šegedina koji je pisao pogovor mojoj zbirci pjesama, ne skrivajući svoje domoljublje. Neki su doživjeli iskreni sunovrat.
Posveta je svima – i prijateljima i neprijateljima Jugoslavije – „..jednima da se raduju, jednima da tuguju. Svakome prema zaslugama”.
Ja dodajem: i spomenutom slijepom djedu Pipinu Krpanu koji je izgorio u svom dvorištu u Boričevcu, one godine „ustanka”, u tom domu i ubavoj dolini, ubavijoj od svih dolina ovoga svijeta. Bio je „ustasa” koji će opet ustati da brani svoju dolinu.
Nevenka Nekić, Portal Hrvatskog kulturnog vijeća, 5. siječnja 2023.