Sjeća li se danas netko covida-19? Pandemije koja je odnijela između 6 i 7 milijuna žrtava u svijetu, čak 17.809 u Hrvatskoj. Korona je došla, poharala svijet i prošla. Baš tako, kao da se nikad nije ni dogodila. Ali dok je svijet odjurio dalje, dr. Marko Kutleša je zastao. Nije mogao tek tako zatvoriti to najteže profesionalno poglavlje. I životno, shvatio je. Pa je stavio na kup sve one papiriće na koje je pisao što mu je god bilo na pameti dok je više ljudi iz njegove bolnice odlazilo u limenim, zapečaćenim ljesovima, nego preživjelih. Ti su mu papirići čuvali razum. Bilo ih je mnogo, dovoljno da iz njih proizađe knjiga – Mala nastamba tuge. Knjiga je izašla u Nakladi Pavičić, recenzije su dobre.
Mala nastamba tuge svjedočanstvo je liječnika o borbi s virusom zbog kojega je svijet nakratko stao. Svjedočanstvo s jednog bolničkog odjela s više izgubljenih nego dobivenih bitaka. Zagrebačka bolnica mogla je biti i bilo koja druga bolnica s covid odjelima, svugdje je smrt učas uzimala život.
Specijalist infektologije i intenzivne medicine napisao je, kaže struka, moćno djelo o nemoći liječnika pred smrti do jučer zdravih ljudi. Piše Kutleša i o čudesnim ozdravljenjima kad su bili uvjereni da je kraj, ali smrt dominira. Odlazi i dalje pa se bavi pitanjem (ne)humanosti, odabirom materijalnog nad humanim, pitajući se je li čovjek umjesto da bude nadčovjek postao nečovjek? Preispituje autor sve ono od čega je svijet, proglašavajući pandemiju službeno okončanom, okrenuo glavu. Doktor Kutleša, kaže, nije mogao.
– Osjećam svojom dužnošću progovoriti o svima koji su svoje najveće boli proživljavali u tišini – napisao je u knjizi dr. Kutleša i rekao za Jutarnji. Nije bio siguran koliko će knjiga uopće imati smisla i neće li biti uzaludna.
– U jednom sam trenutku, kad je tekst bio gotov, čak odustao od objave jer mi se činilo uzaludnim. Da je još jedna priča, još jedno svjedočanstvo, možda suvišno, ali su me bližnji koji su ga pročitali potaknuli da će to biti zapis jednog teškog vremena za budućnost i nastavio sam – govori dr. Kutleša.
Knjiga Mala nastamba tuge nije nastala tako što je autor imao ideju, sjeo za kompjutor, počeo ju pisati i napisao. – Nisam ja bio organiziran u tom, autorskom smislu, ali svaka je ona bilješka bila inspiracija za jednu priču – kaže.
Iako, kad čujemo o čemu se radi, očekujemo dnevničke zapise iz bolničke sobe, Kutlešina je knjiga puno više od toga. Prepleću se misli i ideje, filozofija i racio. Liječnik je razočaran povlačenjem humanosti pred materijalizmom. Čovječnost je, piše, ustuknula pred nečovječnosti. – Globalno mi se čini da se čovječanstvo umjesto da se u teškom trenutku posloži i solidarizira, počelo raspadati. Sve se svodi na individualnu potrebu i želju, a premalo se razmišlja o ljudima s kojima svaki dan živimo. Ne bih da ispada kako bilo kome solim pamet ali mi se čini da su zbog razmišljanja o financijskim posljedicama, globalno zakasnile mnoge važne stvari, primjerice proglašenje pandemije od strane Svjetske zdravstvene organizacije. Previše se kalkuliralo – otvoren je dr. Kutleša.
Pandemija je u Hrvatskoj za sobom ostavila poražavajuće brojke. Hrvatska je na koncu, sa 4.059 umrlih na milijun stanovnika, koje je zabilježila specijalizirana stranica Worldmetar, završila osma na svijetu i treća u EU po broju preminulih od covida-19. Više su stanovnika izgubili samo Peru, Bugarska, BiH, Mađarska, Gruzija, Sjeverna Makedonija i Crna Gora.
Doktor Kutleša, specijalist, izvanredni profesor, bio je sa suradnicima na prvoj crti borbe protiv bolesti. U svojoj knjizi prepričava i istinite situacije, ali akterima je zbog zaštite privatnosti mijenjao imena, čak i spol kada je to bilo moguće.
Od trenutka kad je na skijanju čuo o nekoj novoj virusnoj upali pluća u Kini, preko situacija kad je svakodnevno gledao sve više ljudi kako se bore za svaki udah na respiratoru, stavio sve na papir i napisao knjigu, nije prošlo puno vremena. Kad je počeo pisati, do prvog mu je drafta trebalo oko godinu dana. Falilo mu je vremena. Uz redovan posao i četiri puta mjesečno dežurstva po 24 sata, u pandemiji i znatno više, za pisanje nije ostalo puno vremena. – Ako je nešto dobro izašlo u tom mikrokozmosu kojim se krećem, to je da sam vidio s kako sjajnim ljudima radim, ne samo u svojoj bolnici, nego u cijeloj zemlji. Naučio sam da unatoč svim najsuvremenijim tehnologijama, kad možeš nadomjestiti sve organe osim mozga, ima trenutaka kad to nije dovoljno. Ne možeš pomoći, ne jednom čovjeku, dvojici, desetorici nego tisućama – osjećaš se poraženim.
Dr. Kutleša ima troje djece, osmoškolca, gimnazijalku i studenticu. Trudnice i djeca su mu, kao i većini nas, slaba točka. – Četvrti val zaraze doveo nam je velik broj mlađih bolesnika. Među njima i nekoliko trudnica koje su hitno rodile carskim rezom. U jednom ih se trenutku na odjelu našlo čak sedam. Sva njihova novorođena djeca bila su dobro. Ali sve one nisu preživjele, tek njih tri. Opsjedala me misao što će biti s njihovom djecom koja neće moći odrastati uz majku – nježno govori o trudnicama, naziva ih kraljicama koje su umrle i nikad nisu vidjele svoje novorođenče.
I ljut je. – U ovoj mojoj priči nije nevažno spomenuti i činjenicu što ni jedna od rodilja o kojima pričam nije bila cijepljena protiv bolesti koja ih je odvela u bolnicu. Iz kojih se razloga nisu cijepile, točno ne znam, no siguran sam da im u odluci da se ne cijepe nije pomogla zbunjenost raznim, često proturječnim informacijama – govori.
Najvećim propustom hrvatske zdravstvene politike u borbi protiv pandemije smatra neproglašavanje obveznog cijepljenja za starije od 50 godina, koji čine 93% umrlih, prema podacima iz SAD-a. Zgraža se nad „ mitinzima antivaksera za ‘slobodu’ organiziranima u vrijeme kad je smrtnost od korone bila najveća“. Kad nečija sloboda ugrožava druge, onda je to egocentrizam, a sloboda tada ispada samo manipulacija i izgovor.
Prisjeća se: – U jednom smo trenutku imali 15 bolesnika na ECMO-potpori. Starosni prosjek te skupine bio je 42 godine, a čak njih troje bilo je mlađe od 23 godine. Nitko cijepljen i na kraju ih više od polovice nije preživjelo. Bio je to težak udarac na naše emocije. Umrli su ljudi koji su tek trebali početi živjeti i koji su imali malu djecu. Iako su liječnici istrenirani da budu iznadprosječno otporni na ljudsku nesreću, mnogo je toga teško shvatiti, još teže prihvatiti. Iza svakog imena preminulog pacijenta ostaje tragična životna priča. Susreti s obiteljima umirućih djeluju razarajuće. A ponekad vam se čini da umiranju nema kraja. Ne umire se brzo. Primjerice, za svakog smo se pacijenta na ECMO potpori u prosjeku borili oko mjesec dana. Dovoljno da saznate da pacijenti koji svakog časa mogu umrijeti imaju sinove, kćeri, očeve, majke i još mnogo bliskih koji ne prestaju pitati kada će se kandidati smrti vratiti kući. Roditelji zazivaju Boga i nude svoj život u zamjenu za život svojih potomaka. U pandemiji smo se susretali s nevjerojatnim oblicima najcrnje tuge. Srce se mora slomiti – napisao je u knjizi, prepričava za Jutarnji.
Još u ljeto 2020. godine, kad je vidio „što se valja i da će nas na jesen ‘klepiti,’, bilo je jasno da slijedi užas. – Krajem kolovoza sam shvatio da počinje strašan period i da će nas preplaviti val tragedija. Broj oboljelih naglo je rastao i dogodilo se. Iz lošeg je išlo samo u gore, Delta soj je bio grozan po broju žrtava. Došao je puno zarazniji Omikron koji se jako brzo širio i cjepivo mu ne škodi, očekivao sam da će ovaj biti još zarazniji i teži i da neće biti kraja, da je sve postao jedan beskrajni dan. Hvala Bogu, bio je to preokret u dobrom smjeru, kliničke slike su bile blaže – odahnuo je.
Doktor Kutleša je prvenstveno liječnik, profesionalac, ali u nekom trenutku se ‘spoji’ s čovjekom u sebi. – Kad ‘padneš’, a to najbolje primijete bliski ljudi i upozore te, došlo je vrijeme da počneš misliti o lijepim trenucima kojih ima u svakome zlu. Pa se sjetim kako su se izvlačili ljudi za koje smo mislili da je gotovo ili vrlo banalno, dođe novi slučaj kojemu se moraš posvetiti i potisnuti ovo ‘staro’. Najbolji način lomljenja stresa je priča o dobrim stvarima, fizička aktivnost je dobra ali s kratkotrajnim efektom i ovako neki ispušni ventil poput pisanja. Tragovi su neizbrisivi, ali iz njih se mogu izvući i pozitivne stvari. I moraju se, a negativnu potisnuti u drugi plan. Iako često, kad si sam sa sobom sve što je dobro uzimaš zdravo za gotovo, a loše ti se vraća – prevrće misli u svojoj glavi.
Dr. Marko Kutleša je zagrebački dečko, ima 49 godina i ovo mu je treća knjiga. Prva je Potraga u izgubljenom vremenu, druga Posljednji stvaratelji sjećanja, obje ‘naslonjene’ na filozofiju, unutarnje dijaloge, promišljanja. Nisu Kutlešini romani lagani za čitanje, iza svake rečenice stoji dodatna misao. U drugom se romanu, pišu recenzenti, Kutlešini junaci pitaju, a čitatelj zajedno s njima, „čeznemo li još gledati Boga licem u lice, ili nam se čini da ga vidimo svaki put kad stanemo pred ogledalo“. Miran je i staložen. Pa tako staloženo kaže da su često mjere dolazile prekasno.
– Moglo se ranije reagirati kad se detektiralo, prije nego li se razbuktala, da dolazi neki novi val epidemije. Tada bi kraće, ali stroge mjere imale više efekta, nego one dugotrajnije, ali zakašnjele. Moramo se bolje pripremiti za sljedeću pandemiju, sa puno više zajedništva te pod vodstvom autonomne struke, jer nova pandemija će gotovo sigurno doći – zaključuje.
Višnja Gotal, Jutarnji list portal
Foto: Marko Todorov / Cropix