Hologram ništavila

Neizvediva bi bila zadaća pisati o tuđoj duši u koju spisatelj sumnja, a čitatelj vjeruje. Jer što je poezija negoli razgovor o duši i duhu? Ako negiramo da postoji duša, duh i još neke apstraktne imenice nerazrješive etimologije, ako se izuzme Bog, koji stav već više od stoljeća prevladava u ‘elitnim’ tvorbama, nemoguće je, ponavljam, razgovarati o pjesništvu. Sve  dok se duša nalazi u tzv. neznanstvenom području i proždire ju znanost.

Kanconijer / korice

Ali najočitija dostojna vjeroispovijest da ne će pisati ni govoriti o banalnim mimetičkim a ni o duhovno-duševnim efemerijama, kao da ni jedno ni drugo ne postoje, o onome što pjesnike obično goni u propanj, proizlazi iz težine riječi ništavilo. Pjesnik Josip ispisuje tu strašnu riječ kao transparent na crne korice, iza kojih ipak bjelina stranica donosi skriveno blago drugoga naboja. Ta se energija, najprije iskazana varijantama pojmovnoga kruga ništavila, polako pretvara u onu životnu koja znači da živjeti jest biti potresen, biti izvan sebe, mučiti se od bola i pomutnje, užasa i radosti, straha, patnje i divote i na koncu od ljubavi. Takav rotulus odvijao se ovim redom i izrodio je u ovom slučaju možda najljepšu ljubavnu pjesmu, teško usporedivu s nagrađenim u posljednjih dvadesetak godina. Jer postoje i nekakvi natječaji za takvo što.

Pjesma nosi naslov „Ako je ona“ i na početku stoje riječi koje glagolski razbijaju sjećanje kao izgubljeno, napušteno, zaostalo, zalutalo, a imenski podupiru bezdan čežnje: pustara, praznina, bljesak, uspomena. Potom se dušom prošuljaju misli koje kontrapunktom baš nju, koja nije bila samo scijentistička pojavnost, anatomski raščetvere na scijentističkom stolu današnjice, ona je prividno apsolvirana atomom, elektronom, neutronom, protonom. Ali duša je prgava i pruža otpor praznini i svem tom glagolsko-imenskom inventaru, beznađu i turobnosti. Odjednom prelazi u ono što zovemo vječnost, ljubav i smisao života… kako da s njom gledam zvijezde? / kako da s njom stojim na obali gorskog jezera? / kako da vrisnem u njezinu zagrljaju? / kako da se prestravim što je nema? / kako da se pred njom raširim kao paunov rep? / kako da joj kažem da sam njezin zauvijek? / kako da zaplačem na njezinu grobu? / kako da je poljubim u vrat? / kako da je gutam pogledom? / kako da potrčim prema njoj dok stoji na osami u dugoj crvenoj haljini? / Lako, samo se sjeti da si ti obična subatomska čestica u njenoj suzi.

I tu je odgonetka kanconijera iz naslova zbirke, jer sama je riječ kanconijer bremenita vremenskim dubinama kad je značila pjevačko umijeće lirske umjetnosti i orfejske razgaljenosti u arkadiji muza.

Sva gomila  pjesnikovih NIŠTA, ništavila i ničega, nigdina i praznina, nikoga i ništavnoga, i sveukupna magma samoće koja vrije u tom tobožnjem ništavilu, kleknula je pred samo jednom riječju – ljubav, a ne izgovorila je. Ima tu sav rekvizitarij trubadura kojih se pjesnik odrekao u samom naslovu: zvijezda, jezero, zagrljaj, grob, vrat koji se ljubi, pogled, osama, suza. Ima i sav imaginarij nestvarnoga u palimpsestu duboke svemirske tuge Adamove –očaj, osama, čežnja, nezaborav, ljubav, neizkazivi osjećaj koji počiva u dubini te prezrene i nepriznate duše. Ne možeš je dohvatiti, ne možeš je pokazati prstom, ni Tominim koji je samo naizgled tragao za tijelom i ranom, a u biti za posve sakralnim ispunjenjem koje vodi u vječnost.

U crno ukoričena  Pavičićeva  knjiga, druga pjesnička,  kasna i sumnjičava, zrela i ambivalentna, nudi hermetizam kao što to često čini suvremena umjetnost riječi, a ipak se upravo negacijama svoga tjelesnoga i duhovnoga bića nalazi u sferama, gdje se čovjek u kupkama nespoznatljivoga i prostranoga vrtloga sumnji podsvjesnim palimpsestnim drži svoje iskonske samoće. Samoća je ljekovita, izvorno kreativna, dostojna misaonoga čovjeka.

Pjesnik inzistira na osebujnom, jedinstvenom i neograničenom ništavilu, na napregnutom stavu – ja (sam) ništa. JA. NIŠTA. Taj znak apozicijske naravi nosio bi oznake bez osjećaja, bez samostalne volje, bez inteligencije, nosio bi oznake nemoćnosti plijena mitske zmije Nahaše, a ipak bi posjedovao besramnu žudnju za životom. Bio bi u jednakoj mjeri neosjetljiv za dobro i zlo, a to nikako nije slučaj s mislima našega pjesnika.

Knjiga je metafizičkom logikom obračunala na prvi pogled ne samo s osobnim ništavnim značajem, ako se uopće može tako raspravljati, nego je izopćila mnoge elementare i bastarde, ta kržljava čudovišta, koja su zaista ništa u etičkom prostoru. Pa čak ni oni nisu ništa, nego čine pretežnost na strani zla. A s tim se Pavičić obračunao u mnogim pjesmama ove zbirke. Usred toga sukoba on udara one bez samostalne volje, bez osjećaja, udara krpe, rulju koja u stampedu grabi prema konkretnom, bez inteligencije i morala.

Pjesnikove mnoge negacije kojima počimaju stihovi znak su žilava otpora onom lirskom koje ga draži, kojem duša teži, u kojem duh traži zaborav. Mir, samoća i lirsko popodne kad se čuje zuj kukaca u travi, čista samoća. Sve se to očituje u još jednom ništavilu, pjesmi „Vakuum“: Vakuum je svemirski um / Očišćen od svih ludosti bića / S otvorenim prozorom prema vrtu / U kojem ništavilo drijema u ležaljci na suncu / Pod plotom od prastarih jelovih dasaka / Dok mu na ovratnik zagasitocrvene košulje nečujno slijeće list / Dok ga vlat trave draška po uhu / Dok mu prilazi pričin / Da vidi je li budno / I da ga, ako je budno, pozove na čaj / A ako nije, da ga ostavi u tišini vakuuma zanavijek.

Iz bešćutnoga svemirskoga vakuuma sunovrat u topli tjelesno dodirljivi osjećaj i intimu; bol skrivena iza hoda kroz lirski Parnas. Tu je i skrovište i beznađe. Da nije apstrakcije, da nije holograma i virtualnoga svijeta, u toj bi se jednoznačnoj ljepoti skrivala dosada, ali ne, tu je i skrovište zmija, onih koje su ugrizle Euridiku i ona odlazi. Kao cvijet tamnoga kapra, kao osobnost koja se ne zaboravlja. Njena sjena odlazi kroz pasike, trnje, postaje pričin, da bi se na neki konačno lirski bolni način spojila s djetinjskim i mladenačkim Bjelovarom:

Da po njima zamiriše ništavila pustoš / Kao što ona miriše / U bojama rajskim / Ispod zamrlog grada Bjelovara / Proljetna livada.

 

Nevenka Nekić, Hrvatsko slovo, 26. 3. 2021.