Najveći nedostatak bilo kakvog i bilo kojeg osvrta na ovu knjigu bio bi svrstavanje uz jedne izvore i autore, a odbacivanje drugih, odnosno prihvaćanja isključivo jedne istine, a neuvažavanja i drugih mogućnosti. Pogotovo što potpuni pregled nema nitko, s nedvojbenim dokazima i izvornim dokumentima. No to ne znači da o ovom događaju iz hrvatske prošlosti ne treba pisati i o njemu razmišljati, nastojeći ga smjestiti u hrvatsko kolektivno pamćenje na miran i trijezan način.
Nakana je bila dvojice autora ove knjige: „utvrditi relevantne činjenice koje se odnose na taj događaj i interpretirati ih u kontekstu šire političke drame izazvane krajem Prvoga svjetskog rata, raspadom staroga režima, preispitivanjem odnosa prema časnicima koji su dolazili iz redova bivše austro-ugarske vojske i postupkom ujedinjenja Države Slovenaca Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom [i Kraljevinom Crnom Gorom]“.
U prikazivanju događaja služili su se „kronološkom metodom“ utvrđujući i ukazujući na „neposredne događaje i poteze vlasti u Zagrebu“, na „protureakcije“, brojnost sudionika i žrtava pobune i naknadne interpretacije događaja „simpatizera pobunjenika i njihovih protivnika“ te su „naglasili ulogu republikanske ideje koja je zbog svoje nagle popularnosti, dobrim dijelom izazvane i strukturnim promjenama u Europi, odgovarala željama sve većeg broja ljudi u Hrvatskoj“. Glavni izvori spoznaja, navode, bili su im „istraga Vojnog suda i niz svjedočanstava“, ali i potonje interpretacije, ali ne sve. U odabiru građe i kursu interpretacije, jasno se uočava, vođeni su nacionalnim, hrvatskim stajalištima što im sužava interpretativni obzor. Ako ni po čemu drugome, onda već i po podnaslovu knjige – „Prva vojna akcija protiv jugoslavenske države“ – što se poklapa s endehazijskim interpretativnom intencijom. Tako da i ova inače korisna knjiga izaziva svojevrsne ideološke „žrtve“ prilikom tumačenja zbivanja od 5. XII. 1918.
Što se tiče naknadnih instrumentalizacija i interpretacija autori su kao glavne pobrojili sljedeće. Prvo, pobjednici u Kraljevstvu SHS/Jugoslaviji „pisali su o toj pobuni protiv nove državne tvorbe kao o ispadu nediscipliniranih i pijanih vojnika iz sastava poraženih postrojbi“. Dakako da za monarhistički režim „nije bilo potrebe da na bilo koji način obilježavaju pobunu“ „koju su pratili republikanski pokliči“.
Drugo, opozicijske stranke i razni opozicijski krugovi, od ljevice do desnice, 1920-ih godina izražavali su „razumijevanje za sudionike događaja koji se nije pretvorio u uspješnu revolucionarnu pobunu, ali je bio potvrda da postoji borbeni duh“. Razlikovali su se u tome što su ili „više naglašavali hrvatski nacionalni ton ili socijalnu pozadinu pobune“.
Treće, nakon uspostave NDH „taj je povijesni događaj iskorišten kao izvor poticanja nacionalnog sjećanja na prve žrtve monarhističke Jugoslavije“, a neki su promičbenjaci čak isticali „protoustaško obilježje cijele akcije“.
Četvrto, u komunističkoj Jugoslaviji petoprosinačka pobuna obrađivana je u okviru „šireg prikaza završetka Prvoga svjetskog rata i stvaranja Kraljevstva SHS“. Autori knjige posebno naglašavaju da su u ovom razdoblju „po prvi put objavljeni i dijelovi arhivskog gradiva različite provenijencije“ što je omogućivalo da se „na odgovarajući način razumiju korijeni vojničke pobune“. Osobito se dragocjenim pokazalo što su „zaslugom tadašnjih povjesničara objavljena i vrlo vrijedna izvješća delegata vrhovne komande pri Narodnom vijeću iz fonda Vojnoistorijskog instituta u Beogradu“, bez kojih izvora najvjerojatnije ne bi bilo ni ove knjige.
Napokon, peto, u osamostaljenoj Hrvatskoj ovo je prvi ozbiljni historiografski rad koji tematizira pobunu od 5. prosinca 1918. Nastao je kao dio projekta Zaklade za znanost „Vojnički život i slike ratnika u hrvatskom pograničju od XVI. st. do 1918.“ Ministarstva znanosti i obrazovanja RH. Nešto okasnjelo, ali ipak…
Na ovome mjestu nemamo dovoljno prostora da bismo prikazali rekonstrukciju pobune na Trgu Josipa Jelačića, položaje pobunjeničke i režimske strane, te zbivanja neposredno poslije krvoprolića. To zainteresirani čitalac može pronaći iscrpno i podrobno prikazano u knjizi.
Nama su zanimljivije kontroverzije oko onih vrijednosti koje su mogle biti osnovnim povodom pobune: ukratko, republika ili monarhija, nacionalni ili socijalni motivi pobune.
Republikanizam u hrvatskom političkom životu na razmeđu XIX. i XX. stoljeća pa sve do svršetka Prvoga rata nije bio osobito poznat, a niti poželjna politička tema, u zemlji koja je bila široko i duboko uključena u sustav Austrougarske monarhije. Nagla popularnost republikanizma, kako naglašavaju autori, rezultat je Oktobarske revolucije, ali i djelovanja Ante Starčevića a zatim braće Radić koji su pripremali široke seljačke i radničke slojeve za odlučan politički rad i utjecaj, koji nisu bili zamislivi u uvjetima anakrone monarhije. Rat je, uz sva zla, donio i nešto dobro. Mnogi vojnici na frontama upoznavali su drugačije političke sisteme, pa i revolucionarno preustrojavanje velikoga ruskog carstva u republiku radnika i seljaka. Primamljivost ondašnjih lozinki bila je ogromna!
Teško se može prihvatiti, a još teže razborito obrazložiti, da nije bilo nikakvoga utjecaja ideja i zbivanja prije, za vrijeme i poslije boljševičke Oktobarske revolucije na pobunjene vojnike. Vojnici se tokom rata u skupinama, skoro masovno, predaju Rusima, iskazujući jasno svoj stav prema politici i interesima Austrougarske monarhije. Rusko revolucionarno vodstvo, svojim antiratnim i antiimperijalističkim porukama, pridobiva izmorene i beznađem ispunjene vojnike, dajući im sasvim drugi smisao borbe. Dok se tresu i jedno za drugim propadaju velika carstva, nemoguće je da odjeci tih kolosalnih zbivanja ne ostavljaju odjeka u ljudima koji pate, krvare i ginu u rovovima. Da i nije bilo nikakve propagande, ljudi koji su doživjeli stvarnost ratovanja za jednu monarhiju u turbulentnim danima 1918., a ipak znajući za neku alternativu, teško prihvaćaju pokoravanje novoj monarhiji i njezinim interesima. Čak i ako izuzmemo vječite hrvatsko-srpske netrpeljivosti.
Mudri i staloženi IsoKršnjavi (1845-1927), čovjek koji je počeo svoj politički put kao pravaš, pod nadnevkom od 5. prosinca zapisuje u svome dnevniku, između ostaloga, „Vodeći ljudi su naučili ljude na ekstremističko rusko shvaćanje pojma republike. U svojim su govorima uglavnom govorili o podjeli zemlje. Ali ni riječi nisu kazali o podjeli kapitala ratnih dobitnika… Monarhist sam; prema tome kralj mi je miliji od republike. Borio sam se za ujedinjenje hrvatskih zemalja, a ujedinjenje tih zemalja sa srpskima bio je san moje mladosti, što ga nisam smatrao ostvarivim. Sada taj san prelazi u ostvarenje, ali ono nije nimalo ugodno… Stari Šulek (Bogoslav Šulek, 1816.-1895.) je jednom kazao: ‘Hrvatsku su već u nekoliko navrata vrlo opasne situacije spasile greške drugih, no nikako vlastita mudrost’. I sada su povoljnu današnju situaciju stvorile velike gluposti što su ih počinili drugi. Pribojavam se samo da će Država SHS dospjeti u opasnost zbog gluposti što će biti počinjene s naše strane.“ Već se do kasnih 1920-ih, prije smrti, Kršnjavi mogao osvjedočiti u ispravnost ovih svojih riječi!
Kad je riječ o nacionalnim i socijalnim motivima, njih nije moguće, čak ni teorijski, strogo razdvojiti. Obespravljeni i izrabljivani slojevi, u konkretnoj situaciji u višemilijunskoj masi vojnika, pod plaštem socijalnih zahtjeva podrazumijevaju i ostvarenje nacionalnih ideala. Obrnut proces događa se kod srednjih i gornjih slojeva koji, najčešće, pod krinkom nacionalnih vrijednosti nastoje ostvariti svoje grupne, klasne interese. Možda je ovaj aspekt petoprosinačke pobune najbolje, među povjesničarima, procijenio srpski povjesničar Vladimir Dedijer (1914.-1990.): „Zbog učešća u 5. decembru izveden je pred sud veliki broj oficira i vojnika. Osuđeno je 22 oficira, podoficira i vojnika na 69 godina i 10 meseci robije. U Hrvatsku su poslati hitno novi kontingenti srpskih i kolonijalnih francuskih trupa. To slanje srpskih trupa, a zajedno sa njima i francuskih kolonijalnih trupa, da uspostavljaju red u Hrvatskoj, bilo je jedan od najmračnijih poteza regenta Aleksandra. Srpsku vojsku, koja je pokazala toliko herojizma u odbrani svoga tla od ujedinjenih nemačkih, austro-ugarskih i bugarskih armija, regent je sada bacio protiv hrvatskih radnika i seljaka. Preživele borce takve vojske, kao što je bila srpska, regent Aleksandar slao je sada u bratoubilačku borbu. Time je on ujedno kršio ugled koji je Srbija, naročito u periodu između 1903. i 1914. bila stekla svojim unutrašnjim životom, koji je, uprkos ekonomskoj zaostalosti zemlje, imao u sebi dosta demokratičnosti, naročito za uslove i prilike na Balkanu.“
Autori su se dosta bavili i pitanjem, na koje nisu mogli dati decidiran odgovor, odgovor utemeljen na dokumentima i izvorima: je li postojala neka „urotnička organizacija“ koja je upravljala pobunom. Isprva su smatrali „da je neka organizacija koja je upravljala pobunom ipak postojala“. Zatim navode da je uoči pobune „u zagrebačkim pukovnijama stvorena urotnička organizacija… vjerojatno točna, bez obzira na to što je ta tvrdnja prvi puta iznesena naknadno, za vrijeme Drugoga svjetskog rata“. Na koncu zaključuju, ne podastirući nikakav dokaz, nego konfabuliraju: „Urotnička organizacija, ako je postojala, nije osnovana prije stvaranja Kraljevstva SHS, nego netom prije same Pobune, i to kao reakcija na stvaranje Kraljevstva SHS. Nju su stvorili dočasnici i obični vojnici, svijet očito nadahnut hrvatskim nacionalnim duhom, ali bez jasne političke vizije (kojom su mogli predviđati događaje) i bez političkog vodstva koje im je u akciji moglo pomoći privlačenjem većeg broja potencijalnih pobunjenika.“ (Daleko bi nas odvelo podrobnije logičko, stvarno, teorijsko i jezično analiziranje ove zbrke.)
U uvjetima najstrože konspiracije nije moguće očekivati da će sve biti bilježeno „crno na bijelom“! Jednakom metodom, čak i s nešto više „materijala“, možemo izvesti zaključnu tvrdnju o „urotničkoj organizaciji“, respective o samoj pobunii na sljedeći način.
Kršnjavi na istom mjestu u spomenutom dnevniku piše i ovo: „Ćopić (Vladimir Ćopić, 1981.-1939., prije rata pravaš iz kruga oko „Mlade Hrvatske“ – op. N. M.) se vratio iz Rusije kao potpuni revolucionar, komunist, boljševik… Odmah nas je posjetio i ostao kao gost na večeri. Glavni sadržaj njegovih priča bilo je uzdizanje boljševičkog sustava i režima. Naposljetku je bio tajnik i predstojnik jednog jugoslavenskog ‘vijeća’ u Moskvi. Svojim je riječima pobudio dojam da je zapravo preuzeo zadatak da ovdje propagira boljševičke i komunističke ideje; učinilo se čak da je u tu svrhu donio sa sobom i novac, jer uopće nije imao namjeru da stvori kakvu egzistencijalnu osnovu. Dakako, teško mi je saživiti se s tokom misli jednoga mladića i, prema svemu sudeći, uopće mi neće poći za rukom da shvatim taj grandiozni ruski eksperimenat, što se dosad u malom formatu uvijek pokazao besmislenim.“
Da su boljševički agitatori imali udjela u propagiranju republikanskih nazora u a-u vojsci, po uzoru na sličan rad u Rusiji, dokazuje i optužba Središnjeg odbora Narodnog vijeća koje je preko svojih agenata saznavalo podzemne aktivnosti, republikansku agitaciju i znalo za pokret vojske koji se onako tragično završio. Drugo je pitanje zašto su boljševički aktivisti imali malo uspjeha, za razliku od mađarskih, u kaotičnom stanju nastalom oko izlaska iz stare i ulaska u novu državu.
A da pokret vojske nije bio baš spontan i da nije bio vođen isključivo nekim maglovitim nacionalnim idejama, razabire se i iz narednih činjenica. Povijest Komunističke partije/Saveza komunista Jugoslavije navodi da su se mnogi zarobljenici u Rusiji iz zemalja austrijskih Slavena prijavljivali u dobrovoljačke jedinice za borbu protiv Monarhije. Tako i Hrvati, Srbi i Slovenci. Jedan dio njih, nezadovoljan ratnim ciljevima Kraljevine Srbije, izrađuje deklaraciju za „Ujedinjenje svih Srba, Hrvata i Slovenaca u jednu potpuno slobodnu i nezavisnu državu Jugoslaviju, osnovanu na načelima demokracije i potpune ravnopravnosti svih triju narodnosti… za stvaranje federativne Jugoslavije“. No, potaknuti revolucionarnim boljševičkim uzorima sve se više južnoslavenskih državljana boljševizira i pristupa u jedinice Crvene armije, u Komunističku partiju Rusije (boljševika), prihvaćajući revolucionarne metode djelovanja. Kao politički predstavnik jugoslavenskoga revolucionarnog pokreta u Rusiji formira se Komunistička partija (boljševika) Srba, Hrvata i Slovenaca u čiji su centralni komitet ušli Ivan Matuzović, Franjo Drobni, Vladimir Ćopić, Lazar Vukićević, Nikola Kovačević i Dragotin Godina. Izdavali su časopis Svjetska / Svetska / Svetovna revolucija u pola milijuna primjeraka. Do sredine prosinca 1918. ta je skupina poslala „u zemlju 114 svojih aktivista, sa zadatkom da u svim jugoslavenskim zemljama osnuju ilegalne komunističke organizacije. Po dolasku oni su se uključili u akcije za ujedinjenje proletarijata u novostvorenoj buržoaskoj državi i odigrali su znatnu ulogu u konstituiranju revolucionarne radničke partije“.
Autori ove knjige trebali su temeljitije istražiti i ovaj krak povijesnih zbivanja. Zašto nisu? Možda iz oportuniteta spram današnjih vladajućih stajališta. Samo, znanstvenici ne bi smjeli o tome voditi računa.
Isto tako, smatramo da nije dovoljno istražen ni odnos Crkve prema pobuni. Onih stranicu i pol (60-61), s navodima iz „Dnevnika“ nadbiskupa Antuna Bauera ni slučajno ne mogu apsolvirati ulogu i aktivnost Crkve u ondašnjim koliko značajnim, toliko sudbonosnim danima na kraju Prvoga rata i na početku jedne nove države. Da nije i u ovom slučaju na djelu još jedan oportunitet…
Događaji koji su se dogodili 5. prosinca 1918. nisu bili od neke osobite važnosti, niti su proizveli bilo kakav učinak na ondašnje političke, odnosno državne poslove. Niti su što spriječili, niti su što pokrenuli. Pokazali su tek, vrlo skromno, na neke trendove, ali morat će se u narednim desetljećima dogoditi puno značajniji izazovi da bi neke zapretane strasti izbile na vidjelo. Dakako, u ljudskom smislu, ovi su prosinački događaji tragični zbog ljudskih žrtava i sjećanje na njih trebalo bi održavati ne samo onom pločom na Trgu Josipa Jelačića. Žrtve treba cijeniti i dostojno komemorirati. Stoga apeliramo, i to ne samo na povjesničare da se sjetimo i prosinačkih žrtava iz 1943. godine i jednakim im se načinom odužimo, kao i onima iz 1918.
Nikica Mihaljević, Republika, br. 7-8, 2019., str. 166-169